Nikolina Đurović je rođena u Podgorici 1986. godine, na dan Prepodobne mati Paraskeve. Profesorica je italijanskog jezika i književnosti, predavačica je u podgoričkoj gimnaziji. Živi (ontološki), čita, istražuje, rasuđuje, dovodi u vezu, zapisuje, prepisuje… Piše, prevodi. Ispisuje svoj prvi roman ,,Sviše“. Kolumnistkinja je Dnevnih novina Dan.

 

MOŽE LI PISAC DA PIŠE A DA NE PREPIŠE…

Biblija je mati svih romana. (Didje Dekoan)

 

Pisati, napisati, opisati, ispisati, upisati, natpisati, potpisati, zapisati, dopisati… Prepisati. Može li pojeta da opiše a da ne prepiše? I da li se ispod svoga potpiše? Da li revnosno kompiluje ili pak samotan umuje? Da li svaki prepisuje uvijek kad ispisuje? Ili samo dopisuje? Milton od Dantea, Njegoš od Miltona? Njegoš s visine, svi od Njegoša? Riječ radi riječi, riječ jer hoćeš reći? Šta on to važno uopšte ima da zapiše, a da ne prepiše?

Znao sam jednog što je ispisivao, pa se potpisivao. Kako je samo perom micao! Kaže da nije prepisivao. A ja znam da je mnogo više recipirao, možda se samo nadahnjivao. Nešto manje je rasuđivao. Knjigu je najvećma zavolio, biblioteka mu bješe filoteka. Bješe mu ona i apoteka. Kad zaboli, on pravac u biblioteku po kućnu apoteku, Šolohova u dva toma i trčke doma. Imao je i pravo, sa većima od sebe je drugovao! Razgleda on svoju apoteku, traži sebi lijeka. Dva retka prvog toma i nađe lijeka. Izliječen je riječima. Volio je naš prijatelj riječi. Bio je on fetišista. Bio je on rijeka riječi. Složenice, kovanice, tuđice… Teci rijeko, teci! Samo nek je riječi! Njegove riječi bile su lingvistički korektne, melodijski uravnotežene, stilski prenaglašene, metrički usaglašene. Njegove riječi bile su ,,lepe“, njegova ,,pesma“ bila je ,,cela lepa“. Volio je naš prijatelj ,,lepo“. Volio je naš prijatelj ispravno i ravno. Samo ravno bilo je ,,lepo“. Samo ravno bilo je ispravno. Ravna biblioteka, prava apoteka, ispravna rijeka, strava ,,pesma“. Kovao je naš prijatelj ,,pesmu“. Mjerio, premjeravao, pisao, brisao, brljao, ispravljao, riječi… Prebirao, sabirao, ubacivao, izbacivao, birao, odabirao, riječi… Romanizme, anglicizme, arhaizme, turcizme, germanizme, lokalizme, riječi… Mile, drage, ljupke, slatke, dražesne, krasne, riječi… Skovao je naš prijatelj ,,pesmu“, najdražu i najispravniju od sviju ikada. Ugradio je naš prijatelj ,,pesmu“, u najslađu i najravniju knjigu ikada. Metnuo je naš prijatelj knjigu u najkrasniji i najpraviji pretinac ikada. Zasio je naš prijatelj u svom milom, ljupkom, dražesnom mu domu i odmjeravao. Divio se on toj divnoći, punoći, pravoći! Sve je pravo, sve je ispravno! Divio se i praha s pretinca nije micao. Divio se i prašinu s knjige nije ticao. Divio se al’ knjigu iz pretinca nije nikom primicao. Svojom knjigom nikog nije doticao, njome nikog nije podsticao… Jer, njegova ,,pesma“ bila je samo ,,lepa“. Njegova ,,lepa pesma“ nikom ne dade lijeka. Njegova ,,lepa pesma“ imala je ,,lepe“ riječi, al’ ta ,,pesma“ njegova ne znade da liječi. Njegova ,,pesma“ bila je rad ,,pesme“, njegove riječi bile su rad riječi, njegove riječi bile su od riječi. Ta njegova ,,lepa pesma“ bila je ,,slepa“, pojac te ,,pesme lepe“ baš ,,slepac“ bješe. Tašto praznoslovlje. Fijasko!

Znao sam i drugog što je ispisivao. Kako se samo usredsrijeđivao. Kako je duhom micao! Kad zatreba mu riječi, ne odlazi u filoteku, on zaroni u srijedu, te kroji nove riječi. On zaroni u srijedu, te eto rijeka riječi. Kad zatreba mu riječi, on dobro se namuči, muku muči, te pjesmu sačini. Kad zatreba mu riječi, on zatvori oči, pogleda u nebo, niz grbinu duginu, nadolaze riječi. On zatvori oči i provodi riječi, on provodnik je riječi. Tih čudesnih, magičnih, iscjeljujućih riječi. Tih claritas, veritas, arcus caelestis riječi. Tih svjetlošću natopljenih, verizmom protkanih, bojama duginim obojenih riječi. Jer, njemu su lijepe samo one riječi, koje sasvim po strani od ostalih riječi, sijaju od pravednosti, ne možeš ih spriječit. Od srži njemu lijepe su riječi, od riječi iz srijede on pjesmu isprede. Od jada njemu lijepe su riječi, bez po muke ta pjesma ide mu od ruke. Od Uma njemu lijepe su riječi, od Uma njegov izbor je riječi. Jer zna on da Um liječi, da Um poduči, nauči i obuči. Hej ti Umni, daj mi riječi! Daj mi riječi, imam nešto važno reći! I posla Um razumu riječi. Te razum sroči, pouči, zaliječi. Te razum za topos odabra logos, rimuje ga s kosmos, jer ide uz logos. Ta umna pjesma o logosu pjeva. Ta umna pjesma, smjesta, pokreće sa mjesta! No življu bješe čudna, ta pjesma umna. Bješe njima strašna ta pjesma strana. Taj umni pojac njima bješe čudac. Jer, njegove nijesu od riječi riječi. Jer, njegove nijesu rad riječi riječi. Njegove su rad Uma riječi. Eto pravih, sa visine riječi! Te se tako pojac čudac s tom pjesmom s visine vaznio u visine. Te se tako pojac čudac s tom pjesmom uzvisio, u vječnost upisao. Bez Uma se pjesna ne ispjeva, bez Uma se kuća ne sakova! Da je vječna čudna pjesna! Blago blagoslovlje. Gol!

Logos – Um, razum, riječ. Raštrkane li riječi! (Prim. aut.)

 

Kolumna objavljena u Dnevnim novinama Dan i na portalu Iskra.