Nikolina Đurović – O knjizi književnih osvrta Tamare Piletić, ,,O drugima, o sebi“



Upoznajući sebe, upoznajem druge ljude, upoznajući druge ljude, upoznajem sebe…

            Ove riječi, o samospoznaji, kao preduslovu svake druge spoznaje, ali i o spoznaji drugoga kao preduslovu spoznaje sebe samoga, svjestan je da mora izreći, ili barem pomisliti,  svaki prosvjećen i osvješćen pojedinac. U samospoznaji (svoga) bića neumitno leži spoznaja drugog bića, a u spoznaju drugog bića neizbježno samospoznaja. U svakom drugome ogledati sebe, ili biti ogledalo drugome, svakodnevna je (životna) igra svakog (živog) bića. Tu jedan u drugom ogledaju se različiti svjetovi, a jednog istog kosmopolitizma – univerzalizma. Tražiti u sebi druge, a u drugome sebe, priznanje je pripadnosti jednom te istom – onom ljudski bliskom.

            Tamara Piletić, prosvjetni radnik, doktor-naučnik, umjetnik, na svome profesionalnom, ali prije svega životonom putu, neizostavno je morala susresti i dojmiti različite (ljudske) svjetove. Životno-profesionalni put opredijelio joj je, prije svih, naučno-umjetničke svjetove. Otac, Svetozar Piletić, gimnazijski profesor, direktor biblioteke, pisac i pjesnik, možda i bez namjere, od najranijeg uzrasta okružio ju je naučno-umjetničkim svjetovima, najboljim drugovima – knjigama. Stasavajući u takvom, knjiškom okruženju, Tamara nije mogla postati ništa drugo do jezikoslovac i knjigoljubac – revnosni čitalac i pisac. Time kao da je nastavila (porodičnu) tradiciju, ,,da nam pokaže da ima smisla, da njihova nije prekinuta rijeka“. Da nam pokaže da očevim stazama sa radošću će ići, da sve se njegovom vraća, jer i ona, ,,vjerovaće u ljude i pravdu, u poeziji tražiće nadahnuća, nikada neće izgubiti nadu“.

            I dalji životno-profesionalni put nastavio joj je opredjeljivati bogato, međuljudsko sretenje. A najbogatije od svih, to zna svaki prosvjetni radnik, jeste učioničko, učeničko-profesorsko sretenje. U učionici, tom ograničenom prostoru materijalnog, događa se, ipak, neograničena razmjena duhovnog. Ona se sastoji u susretu nastavnika i đaka, gđe starija duša usmjerava i oblikuje mlađu, a mlađa nerijetko ,,preusmjerava“ i ,,ozari“ stariju. Tamarino učioničko usmjeravanje mlađe duše dogodilo se kao podrška učenici Magdaleni Vasović, na  njenom književno-pjesničkom putu – ,,gledajući i osjećajući kako pjesnička duša raste i otvara nove vidike i svjetove“. Prateći mladalačko-učenički rast, Tamara je najiskrenija podrška mlađoj duši, citirajući je i hrabri: ,,I zašto stati? Treba nastaviti.“ ,,Ozarenje“ starije duše dešava se onda kada ,,u vremenu nemirnih đaka i napetih profesora, učenica mila, Nevana draga, od srca donese nastavnici zračak sunca u teškom danu“, pokaza vaspitanje i dobrotu, donese raspoloženje nastavniku. Do neba zahvalna je nastavnica, sada u VIII-C vidi ,,manje brige da bude stalno petica“.

            Pored učioničkog, učeničko-profesorskog, događa se i Tamarino, svako drugo (međuljudsko) sretenje. Ono je najčešče intelektualno, u susretu sa kolegama, naučnicima, umjetnicima, čak i sa đacima svoga oca. Ono se sastoji i u tumačenju njihovog (literarnog) djela, gdje se Tamara pokazuje strpljivim, pažljivim i punim poštovanja čitaocem i tumačem. Njena riječ o njihovim riječima ponajviše je satkana od zahvalnosti i poštovanja, gdje je Tamara ,,zahvalna na ukazanom povjerenju, nada se da nije iznevjerila i razočarala“. Takva skromnost, odista, srijeće se samo kod onih velikih (ljudi) rijetkih, ili kod onih koje je život  opomenuo – na iskušenje stavio: ,,Tu odmah negdje iza ugla, mnogo sam više očekivala, potcijenila život, ili sebe precijenila, a opomena stiže brže nego što sam mislila.“ Tamarina Opomena, na Boga je napomenula: ,,Ko mnogi na strani Boga stradaću i jedino u smirenju tražiću spas.“

            I upravo u smirenju kao konstanti, sa vjerom u dobro, život i besmrtnost, ali i vjerom u trajnost i neprolaznost pisane riječi i knjige, sastoji se Tamarino ukupno literarno poimanje. Ona vjeruje da knjiga ,,prenosi vrli i umni duh“, da može doseći ,,carstvo nebesko“. I kako na jednom mjestu zaključuje: ,,Tako će vrijeme učiniti da ova knjiga ne potone i ja iskreno vjerujem da će trajati jer ima sve literarne i misaone kvalitete.“ Čak i u slučaju svoga oca, posthumno, pomenom njega i njegove knjige ,,glas mu ponovo udahnuše, probudiše i sačuvaše od zaborava“. Putem knjige, Svetozar Piletić je, na najljepši mogući način, uvijek sa njima, svojim najmilijima. Ostajući uz i čitajući njegovo djelo, izdati ga neće, čak ni samoj smrti. Na taj način, knjiga ostaje i postaje (od)nosilac pobjede, jer riječi knjige neće proći…

            Bilo da govori ili piše o svom ocu, o đacima svoga oca, ili pak o đacima njegovih đaka – svojim učenicima, Tamara Piletić u svom govoru tj. pisanju pokazuje još jednu konstantu – sažetost kao najveću složenost. I kada opisuje manir drugog, izvjesno opisuje sopstveni manir: ,,Koliko je jednostavnosti u kojoj je smještena sva mudrost ovog djela“. I kada opisuje djelanje prosvjetnog radnika, to čini iz ličnog uvida: ,,Ovaj prosvetni radnik se iscrpljivao radom u školi, ali ujedno skupljao snagu da objavi svoja značajna književna djela.“ Pišući o drugima, Tamara Piletić je mnogo toga rekla o sebi, unijela svoju dušu i svoje srce u svoje djelo. Kao što je pišući o drugome, ne poznajući ga, o njemu saznala gotovo sve, tako se iz Tamarinog načina pripovijedanja, o njoj samoj može saznati gotovo sve – pričaj mi o drugom, reći ću ti ko si. Pišući o drugom, pisala je o sebi. A bivajući sama sa sobom, došla je do ideje o drugom. Njeno pisanje je iz srca i ono se bavi srcima drugih. Njeno pisanje sprovodi nauku o dušama. A svijetu, odista, treba više nauka koje se bave ljudskim dušama…

Mr Nikolina Đurović,
profesorica italijanskog jezika i
teoretičarka savremene umjetnosti

Objavljeno u kulturnom dodatku Ćirilica, Dan.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


20 + four =