Montenegrina nastavlja sa afirmisanjem mladih stvaralaca iz raznih oblasti nauke, kulture, umjetnosti… Predstavljamo vam Nikolinu Đurović, profesora italijanskog jezika i književnosti iz Podgorice. Tekst koji objavljujemo je iz prvog romana koji je još u rukopisu.
Nikolina Đurović je rođena u Podgorici 1986. godine, na dan Prepodobne mati Paraskeve. Profesorica je italijanskog jezika i književnosti, predavačica je u podgoričkoj gimnaziji. Živi (ontološki), čita, istražuje, rasuđuje, dovodi u vezu, zapisuje, prepisuje… Piše, prevodi. Ispisuje svoj prvi roman ,,Sviše“. Kolumnistkinja je Dnevnih novina Dan.
SVIŠE
Svim Velikim, koji se u knjigu vječnosti upisaše…
Kad si kognitivan tad si racionalan, naučni, saznajni, podražavajaući, uobičajen, svakidašnji. Tad si leden, jednodimenzionalan. Kad si emocionalan tad doživljavaš, proživljavaš, ispituješ, zapitkuješ, sumnjaš, raskivaš. Tad si opitan, topao, dvodimenzionalan. Kad si duhovan, tad nijesi sav svoj. Tad si mističan, unutrašnji, bizaran, predodređen, preporođen, uvrijeđen i povrijeđen, višedimenzionalan. Tad subjekt više nijesi, jer ti se otkriva. Preživljavaš. Tad si veliki, jer znanje sviše daje najviše. A ipak tako svoj.
Kroz znanje sviše kaže nam se najviše, tiho tiho tiše, do znanja sviše. Život se reformiše kroz znanje sviše, Blagodaću odiše. On ne čita i ne piše a ipak ima znanje sviše. Ljepotom odiše taj čovjek s znanjem sviše. Koji polemiše, sebe anatemiše, ono najviše postiže se znanjem sviše.
Mirom odiše taj čovjek s znanjem sviše. Ko može da opiše šta je znanje sviše? Kako se profiliše čovjek s znanjem sviše? Ko može da mi potpiše to moćno znanje sviše? Želim znanja sviše, njega nikad previše, štaviše! Tiho tiho tiše, do znanja sviše.
Planetu osvijetliše, gvožđe pokrenuše, kule sagradiše, civilizaciju stvoriše, oni s znanjem sviše. Na platnu svjedočiše, kičicu pokrećaše, perom micaše, note prorokovaše. Svitke ispisaše, istinu rekoše. Sve to s znanjem sviše. Put trasiraše, usmjeriše. Ispred svog vremena hođaše, čovjek s znanjem sviše. Savremeno prevazilaziše, jer ga vanvremeno interesovaše. I do najvećeg stizaše, granica ne bijaše. Znanje sviše mnogi ne priznaše, gluvi, nijemi, slijepi se napraviše, ali njime se okoristiše. Svjetu ostaviše, oni s znanjem sviše, jer za druge oni živješe. O njima se pričaše. Sebi, on na zadnjem mjestu bijaše. On istinu kazivaše, ali mu ne vjerovaše. Malovjerni posumnjaše. Ili ne razumješe. Prkosiše, nosioci znanja sviše. Oni predvodiše, te ih podražavaše. Sebe uniziše, druge podigoše. Što god činjaše, to vrijednost imaše, jer od znanja je sviše. Teorije skrojiše. Dileme razriješiše. Odgovore dadoše. Njima sve jasno bijaše. Slabe ozdraviše. Bolesne iscijeliše. Slijepe progledaše. Gubave očistiše. Takav nikog ne slušaše, jer do znanja sviše, njega ništa drugo ne zanimaše. Time se opijaše, njegovo vidjelo to bijaše. Mnogi mu pozavidješe. Trn u oku bijaše, taj čovjek s znanjem sviše. A on im život olakšavaše. Vidike proširivaše, najbolje željaše. Ali ne shvatiše, te ih progoniše. Ludim ih nazvaše, poniziše, uniziše, ne razumješe. Nerijetko i ubiše. Pogubiše. Glave im otkidoše. Za vremena ih ne priznaše, već ih se odrekoše. Izdadoše. To znanje dar i kazna bijaše. Muku prolaziše. Jer planinu iz doline gledat teško bijaše. Ali se mudracima pokazaše, te sve podniješe. Bezumnim oprostiše.
A kad na počinak odoše, ovi zaćutaše. Tek tada se razuvjeriše i povjerovaše. Zaplakaše. Zajecaše. Te se pokajaše. Ali kasno bijaše. E tada ga shvatiše. I prigrabiše. Primjeniše. To moćno znanje sviše. Tada zažališe, i jasno im bijaše da pogriješiše. Te im spomenik podigoše, pjesmu ispjevaše. Proslaviše. Vijekovi prolaziše, a oni živješe, nikad ne umriješe. No i tada djelovaše. Još više. I novi se rodiše, s znanjem sviše. I istu sudbinu imadoše. Na svoj način dopriniješe. I njima teško bijaše. Ali vojevaše, preživješe, i nadživješe. Pobjediše. Oni što ga za vremena shvatiše, mudrim se pokazaše. Takvi ga proslavljaše, od njega ne odstupiše. Njegovom slavom se obasjaše i okitiše. A on im se radovaše, sebi ih dozivaše. U vječnost se upiše znalac sviše, jer kroz znanje sviše, kaže mu se najviše. Tiho tiho tiše, do znanja sviše.
Nit od Dantea, nit od Miltona, no Njegoš sa visine…
