Često u trenutku bola, usamljenosti, uhvatim sebe kako preletiš mojim mislima.., moj voljeni grade,.. kao sjenka…Ta sjenka mi osvježi dušu, oživi pogled… Uvijek kad putujem, iz Podgorice za Nikšić, osjetim drhtaj u tijelu, nemir… treptaj žila…Tada me ozari neka tajnovita, unutrašnja svjetlost, srce hoće od radosti da iskoči iz grudi… duša se razgali do suze radosnice…
Znam da me tamo čeka širok zagrljaj, zdrav osmjeh… sreća na dlanu… Čeka me moja dobra majka, tetke – (najbolje tetke na svijetu), rodbina i prijatelji sa toplim osmjehom na licu, čeka me nasmijan moj rodni grad, Nikšić, moj zavičaj!!!
KOMPLETAN PRILOG MOŽETE POGLEDATI
AKO KLIKNETE NA FOTOGRAFIJU
