Njeguši – Smaragdna dolina

Zahvaljujemo se gospođi Olgi Gajin Vlašić koja je omogućila da posjetioce našeg sajta upoznamo sa ovim predivnim tekstom o Njegušima. 

Njeguši

Smaragdna dolina

Kažu da se veliki gradovi mogu ponositi svojom istorijom, jedinstvenim ulicama, crkvama i katedralama. Njeguši nijesu grad, nijesu čak ni varoš, a “sigurno bi se utopili u monotoniju hiljade drugih selaca da se ne izdvojiše po tome što dadoše jednog od najvećih genija svjetske književnosti i filosofije.” Zato zahvaljujući Njegošu i dinastiji Petrovića ponosite istorije imaju na pretek, a zahvaljujući bogu dobiše i naziv Smaragdna dolina, “zelenije zelena od svake Lorkine strofe.”

Jednom sam negdje pročitala jako lijepu, i nekako baš ispravnu tvrdnju kako je: „Njegoš zauvijek ostao na mjestu koje mu jedino priliči. Ostao je kao most između nas i Boga.“ Valjda su se za sličnim maksimama povodili i oni koji su svojim šaljivim poređenjima tvrdili kako je Crna Gora najbliža Bogu. Bilo kako bilo, Njegoš nije želio zauvijek ostaviti svoje rodne Njeguše, cvjetene doline i mrke planinske visove, koji su bili svjedoci njegovog najranijeg poetskog nadahnuća i oduševljenja suncem i ljudskim umom, kao najbližim vodičima ka svetlosti, onoj najsjajnijoj, najsvetijoj, božanskoj svjetlosti…

Njegoš i Lovćen – Vladika i planina. Njeguši i Boka – kamena pleća junačka i topla zavodljivost bokeljska. Taj čudesni kontrast: more, Lovćen, kamena pučina, u pozadini kolijevka civlizacije na ovim prostorima – korijeni Duklje i Zete, je svojevrsno putovanje kroz galaksije istorijskih dešavanja.

Na Njeguše se može doći iz dva pravca. Putem iz Cetinja, ili krivudavom trasom iz Kotora. Uklesan u stijene, stari put, prepun vijugavih serpentina vodio nas je iz usnulog Kotora ka najvišim vrhovima brda, koja su se nazirala sa morske obale. Tamo, iza dometa našeg pogleda nalazila se odrednica našeg putovanja, smaragdna boja doljá njeguških. Usput smo se često zaustavljali na mjestima sa kojih se pružao pogled na Boku, koja odavde, sa visine zrači spokojom i zadovoljstvom, obavijena plavičastom izmaglicom poput najfinijeg vela ispod koga bi se začas dalo zamisliti prekrasno i ponosno lice neke ovdašnje   gospe.

Ovim istim visovima, koji se napajaju toplim dahom mora, koristeći prečice, nekada se išlo u Kotor, svako za svoje potrebe: negdašnji stanovnici, Carevi i glavari, Vladike i Paše, Kraljevi i dvorske svite, vojni grofovi i bogati trgovci, putopisci, filosofi i poneki hrabri putnik. Crnogorci su obavzno išli na takozvani Crnogorski Pazar, prostor koji je bio ostavljen za trgovinu sa gorštacima, a nalazio se između dva kraka rijeke Škurde,  koga je i sam Njegos opisao u Gorskom vijencu u sceni sa opsenarima. Ako su se crnogorci morali rastati od svog najvrednijeg dijela na sebi – oružja, onda ni rijeci ne preostaje ništa drugo nego da “ rikne niz pazar.” Ljudi ponekad mogu da se izbore sa životom i svijetom samo ukoliko su kadri da na trenutak  posmatraju i sam život kao svojevrsnu komediju.

Tako se davne 1812 ovim stazama zaputio i Tomo Markov, kršni Crnogorac nekim poslom u Kotor. Kada je bio blizu grada odjednom se stuštilo nevrijeme praćeno strašnom grmljavinom. Znao je da tu ima obližnja pećina, zvana Vilina Pećina, te uđe da se skloni. Samo što zakorači, silno se štrecnu ugledavši prelijepu djevojku bijelog lica gdje drži jagnje u naručju. Vidjevši ga zbunjenog i iznenađenog brzo mu se obrati: „Neboj se neću ti ništa. Ja sam Ivana Proroković, pastirica, ćerka Lazara prorokovića iz Kotora, to je naše pasište pored pećine, pa sam se sklonila od nevremena.“ Tomo  Markov nije ni slutio da će ga u pećini, gde su vile bitisale, tiho i nečujno strefiti grom ljubavi pravo posred srca. Vratio se odmah na Njeguše i sa Petrovićima dogovorio prosidbu prelijepe Ivane roda gospodskoga, koliko još istog dana. Tako se završila najljepša ljubavna priča o poznanstvu Njegoševe majke Ivane Proroković i Toma Markova Petrovića, oca Njegoševog.

Godinu dana kasnije, 1813. rodilo se dijete po imenu Rade. Tog trenutka Evropa nije mogla ni da sanja da se u toj zabiti rodio sabrat Puškinu, Ljermontovu, Geteu, Hajneu, Bajronu i Viktoru Igou. Živio je kratko, svega 38 godina i svojim genijalnim umom i djelom zamijenio psaltirsko i patrijarhalno u svetovno i romantičarsko, a Crnoj Gori i Njegušima dao prepoznatljiv pečat koji će trajati kroz milenijume i milenijume: Njeguši su za Crnogorce isto što za Engleze Ejton, za Ruse Jasna Poljana, za Dance Odenze.

Čitav ovaj predio sivog kamenjara i okolnih brda podstiče čovjeka na misao kako su crnogorska brda i goleti nešto sasvim posebno, nešto što podstiče volju da se s njima treba takmičiti. Na um mi je pao jedan engleski putopisac koji je savršeno upoznao i opisao ondašnje krajeve i Crnogorce. U svome putopisu kaže: “ Crnogorci su žrtvovali sve osim svog  junaštva. Oni i nijesu ništa drugo nego junaci. Ako jedu ili spavaju, oni to čine da bi se sjutradan probudili kao junaci. Oni više od ijednog drugog naroda liče na Homerove junake: oni su hrabri, lijepi i hvalisavi. Vojnik mora da bude hvalisav. On mora ići u bitku s uvjerenjem kako je on sam tako divno ljudsko biće da Bog neće dozvoliti manjim ljudima od njega da ga ubiju. Ta hvalisavost im ne dozvoljava da ispoljavaju išta drugo, izuzev, malo lukavosti koja je prostodušna, kao što je to lukavost Homerovih junaka”, pisala je Rebeka Vest.

Vladičin dvor ili čuvena Biljarda je dobila ime po tome što je tridesetih godina XIX vijeka, vladika Petar II donio sto za bilijar, prenoseći ga na mazgama iz Kotora uz ove vrletne strane. Nije nimalo slučajno što je među ovim brdima, pored mnogih Njegoševih djela, nastala jedna od najvećih metafitzičkih poema na svetu, čuvena – Luča mikrokozma.

U hladu staroga hrasta, na Krstacu, na domak Njeguša, prisećali smo se starih predanja i prvih pisanih dokumenata u kojima se Njeguši prvi put pominju 1435. godine u mletačkoj poslanici despotu Đurđu pod nazivom „Negusi“. Na tom mjestu se iznjedrila dinastija Petrovića, koja je 220 godina bez prekida vladala Crnom Gorom.

Kad smo se približili Njegoševoj kući, bila mi je nekakao poznata, valjda sa bezbrojnih razglednica. Cvijeće ispred, i mala kolijevka njihovog sina Rada, posebno su doprinosili porodičnoj intimi. Iako nije bio jedino dijete svojih roditelja, u svemu drugom je bio jedinac, jedan jedini… Najzanimljiviji vladar na evropskim dvorovima… Strani posjetioci su bili zadivljeni njegovim upečatljivim izgledom, pa su ga opisivali kao izuzetno lijepog, ali prefinjenijeg od ostalih Crnogoraca, sa dugom crnom kosom, crnom bradom i blijedim licem. Imao je neobično prijatan glas i visinu preko dva metra. U stilu oblačenja se zapažao uticaj francuskih romantičara, tako da i tu engleski putopisci spominju uz tradicionalnu crnogorsku nošnju, i veliku crnu mašnu i “glaze“ rukavice. Iako je bio obdaren svim darovima ovoga svijeta: umom, ljepotom, vlašću, kao vladaru život mu nije bio ni malo lak… Posle Njegoševe smrti na presto dolazi Danilo Petrović koji vlada kratko i gine od atentata na Kotorskoj rivi. Poslije njega na presto dolazi posljednji i najuspješniji od sedmorice vladara Petrovića, Nikola Petrović Njegoš, koji je bio jednako uspješan kao vojskovođa, diplomata, vladar i pjesnik. Posle jedne od njegovih najslavnijih bitaka – Vučedolske bitke, dobio je od zadivljene Evrope nadimak – Car junaka.


Crnogorski pasoš koji je potpisao Petar II Petrović Njegoš

Sa izgradnjom novog magistralnog puta Podgorica – Cetinje – Budva, Njeguši postaju slijepo crijevo do kojeg ne dopiru ni redovne autobuske linije iz Kotora i Cetinja. Van funkcije je i stari seoski vodovod izgrađen u doba Ausrougarske, a razgrađen dobrim dijelom za vrijeme II Svjetskog Rata. Bez vode je ovdje jako teško živjeti, pa se stanovništvo seli u okolne gradove. Preostali, mahom stari, sa doduše ipak i nešto mlađih entuzijasta staraju se o nastavku viševjekovne tradicije spravljanja lokalnih specijaliteta, među  kojima vlada nepisana, ali neprikosnovena hijerarhja. Na kraju XX vijeka objavljena je knjiga – ljubavni roman Njegušica, pa su je starci uvrstili u svoj redosled: Na prvom mestu su Petrovići, pa sto praznih mjesta, na sto prvom mjestu je nadaleko čuveni njeguški sir koji je još u XVII vijeku ušao u njemačku antologiju svjetskih sireva. Na stodrugom mjestu, njeguški pršut. Na stotrećem medovina, na stočetvrtom je kastradina – dimljena ovčetina. Stopeto mjesto je linč – lozova rakija sa rijetkim travama i korijenjem. Stošesto mjesto – „Njegušica“.

Mala rijeka istog imena koja je proticala ovim dolinama nestala je sudbinom prirode. Njeguši su bili zanemareni ljudskom nebrigom. A onda se pojavila i „Njegušica“ koja je pokrenula sjećanja na iskonsku svježinu rosnih Podlovćenskih livada, u kojima je ljubav često bila jača od smrti, i u kojoj je na čudesan način spjevana himna crnogorskoj ženi koja je, zapravo, temelj epske kulture gorštaka kod kojih “još uvijek biva ono što biti ne može, i gdje destruktivni virus dekadencije modernih vremena sporo prolazi…” Dok se u stara vremena ovuda bilo i vojevalo sabljama i džeferdarima, ona bije bitku za tajnu života koju pronalazi u nijansama boje trave, žive zemlje, vazduha i vode, u mirnoći stijena i drveća, čistoj ljubavi, osjećajući ogromnu sreću samo zato što je živa…

….Noć se spuštala brzo i neopaženo, kao da je ljetnji vjetar sa Lovćena donio neki ogromni ljubičasti plašt, da sve prekrije…Samo je zvijezda bilo za cio jedan grad, za ko zna koliko velikih gradova.

Ovaj tekst se ne smije prenositi bez dozvole autora i uz navođenje izvora- Montenegrina.Net (i linka, ukoliko se radi o online mediju).