Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista
Njeguško podvršje čni niz sela: Mirac, Čavori, Poda, Koložunj i Majstori. Na tim istorijski tvrdim i sigurnim granicama stare Crne Gore razvijale su se brojne slobodarske zastave. Mijenjale su se države, vojske, političari i vladari. Svaka priča sa ovih prostora vraća nas povremeno u prošlost nekada lijepu nekada tešku ali uvijek u pitku priču koja neće ostaviti nikoga ravnodušnim. Pozva me prijatelj prof. dr Miomir Maroš i reče mi: ,,Božo pripremam se da snimim ,,Zapis” o selima njeguškog podvršja”. Bi mi drago znajući koliko sam puta prošao stazama ispod Velje i Babine glave ka tim selima ali i preko Vratna na Majstore ka Koložunjskom ždrijelu i izvoru Dobra voda. Znam tamo su dragi prijatelji i potomci onih koji su čuvali Lovćen i Crnu Goru. Gorštaci čiji su životni putevi isprepletani različitim životnim i istorijskim sudbinama. Njihov pogled uprt ka Svetoj planini i ka plavom moru Jadrana, činio je od njih poseban kov neimara koji su u jednoj ruci kroz istoriju držali pero u drugoj mač. Jedan od ljepših zapisa je i zapis (V. Denton, Crna Gora, njen narod i njegova istorija, Podgorica, 1996, str. 45–46.) koji je istakao: ,,Od ove četiri pokrajine (nahije – prim. aut.) prva (Katunska – prim. aut.) je od glavne političke važnosti, zbog blizine Kotora, njene veličine, zato što su u njoj Cetinje, glavni grad Ujedinjene Knjaževine, i Njeguši, nasljedni dom Vladajuće porodice. Ova oblast ima takođe veliko pravo da se smatra centralnom tvrđavom crnogorske nezavisnosti”.
PROLAZAK KROZ NJEGUŠE
Dogovorismo se ja i Miomir Maroš da sa vrijednom ekipom TVCG koju pored Maroša čine: vozač Slobodan Kažić, kamerman Boban Popović krenemo u ranim jutarnjim časovima 19. avgusta ove 2023. godine sa Cetinja. Nakon prve ispijene kafe krenusmo polako krivudavim asvaltnim putevima sa Cetinja, kroz Bajice ka Duboviku, prati nas lijepo i sunčano jutro sa ponekim rijetkim automobilom kojeg srećemo dolazimo do toponima Čekanje. Sam naziv toponima nastao je u prošlosti đe su se čekale brojne Crnogorke iz nahija Stare Crne Gore, koje su odatle zajedno preko Njeguša i Krsca išle na Pazar u Kotor i nosile poljoprivredne proizvode kako bi prehranile a mnoge i odškolovale svoju nejač. To je bolna priča o našim crnogorkama koje su svojim mučeničkim životom borile se da sačuvaju i komad hljeba za svoju đecu. Sada na ovom raskršću desni krak vodi ka selima Katunske nahije a lijevi krak kroz tunel Bukovica-Njeguši koji je probijen 2017. godine i dužine je 450 metara a pušten je svečano u promet 2018. godine. Stari put koji vodi ka planinskom prevoju Bukovica, 1150 mnv je napušten na nekim mjestima je oronuo i propao. Trebalo bi ga sačuvati od daljeg propadanja. Upravo tim putem su koračale naše bolne Crnogorke. Na vrh Bukovice je podignuta i voda-bistijerna 1927. godine koju je zavještao crnogorski oficir sa Njeguša, Stevan Otašević i ostavio kao zadužbinu ,,Žednijema” znajući za težak život i žeđ mnogih putnika koji su preko Bukovice putovali ka Boki i obrnuto pokazujući svoju ljudsku veličinu i humanost saosjećajući se teškim životom gorštaka.
Nastavljamo put ka Njagušima kroz tunel pored nas sa lijeve strane je kultna kafana, prenoćište i spas za mnoge u nekim prošlim vremenima: “Kod Pera na Bukovicu”, koja je najstariji objekat ugostiteljskog tipa u Crnoj Gori koji je dobio dozvolu za rad davne 1881. godine i od tada pa do danas radi. Sada njime upravlja Đuro (Brankov) Milošević čuvajući ono što su preci stekli. Obećavamo da ćemo u povratku svratiti na medovinu i dobru kafu.
Predamnom se otvara širok pogled na Njeguše i njeguško polje dok se zelene boje presijavaju sa veliikog kraškog polja koje krasi Njeguše. Nije ni čudo što su u prošlosti brojni putopisci ostali zadivljeni ovim krajolikom lijepo je to zapazio i zapisao na svome putovanju kroz Crnu Goru 1858. godine poznati francuski naučnik Gijom Ležan rekavši: „Dolina Njeguša, koja je svoje ime dala dinastiji, učinila mi se najljepšom u cijeloj Crnoj Gori.“
Sa repoterskim kombijem TVCG na Njegušima, srijećemo iako je još uvijek rano prve turiste i posjetioce. Radujeme to znajući kako su vrijedni Njeguši uvijek gostroprimni prema svima. Nastavljamo naš put uz mimoilazak autobusa. Pred nama se otvara čarobna kapija klanca Krstac koji je bio strateška, vojna i granična tačka između Njeguša i silaska stazama ka Boki kotorskoj. Ovaj predio i krstački klanac bio je odvajkada poznat po surovim zimama, kišama, snejgovima, olujama, mećavama, gromovima. Idemo vijugavim putem a šume crnog bora šire miris svojih smola. Dvadeset i pet serpentina nas vode. Panoramski pogled na Boku i Štirovnik ne ostavlja nikog ravnodušnim. Prolazimo pored Žanjevog dola, mnoge su staze ispresijecanje neke suvim a neke aktivnim planinskim potocima koji tokom ljetnjih mjeseci ,,otanje.“ I dalje susrijećemo brojna vozila sokolovi slobodno igraju svoju čarobnu igru svoj čarobni let nad planinama. Nedavno otvorena žičara Dub-Kuk se jasno vidi. Miomir lista svoju bilježnicu pažljivo se priprema za svoju kultnu emisiju ,,Zapisi“. Stižemo do raskršća đe lijevi put vodi ka strateškom utvrđenju Goražda jednoj od brojnih Austro-ugarskih fortifikacija u Crnoj Gori. Nastaju prvi ali i brojni kadrovi, najava emisije, sve je na visokom profesionalnom nivou đe ne može biti greške ni propusta. Nastavljamo naš put ka Mircu…
DOLAZAK NA MIRAC I ODLAZAK NA ČAVORE
Dolazimo na Mirac, mjesto za koje su vezane brojne lijepe istorijske priče tu je i crkva Svetog Đorđa. Ova crkva koja je ograđena kamenom ogradom, značajna je po tome što su se u njenoj porti sastali i pregovarali vladika Petar I Petrović i francuski general Gotije, komandant napoleonovih trupa a selo i crkvu posjetio je 1875. godine i austrijski car Franjo Josif. Sama crkva se nalazi pod Zaštitom Uprave za kulturna dobra Crne Gore. Stižemo pred tri kuće troje braće Kuševija. Zadnja u nizu je kuća Rada Kuševije, gorštaka koji je svoje djetinjstvo proveo na padinama Lovćena, Štirovnika, Mirca, Dolova i njeguškog podvršja čuvajući kao dječak stada ovaca. Ćerajući drva sa planine, koseći. Topla dobrodošlica i drag susret sa prijateljem. Impozantnu kuću krasi bogata biblioteka u kojoj su brojna izdanja, knjige i publikacije u čijem je fokusu Lovćen, Štirovnik i Crna Gora. Njegovo impozantno znanje o toponimima, istoriji, običajima, nekadašnim vremenima i životu na Mircu i padinama Lovćena vješto bilježi kamera ,,Zapisa“ na momente imate utisak da ste pred profesorom istorije koji ne želi da zaboravi ni jedan detalj. Za knjigu “Legende i priče sa Lovćena“ ispričao mi je legendu o nastanku ubla Svetog Petra na Trešteniku ali i pokazao navedeni ubao koji je sada pod zaštitom Uprave za kulturna dobra. Nižu se kadrovi, pitanja i odgovori siguran pouzdan, rječit priča ne samo svoju životnu priču već priču onog što je krasilo brojne porodice na ovim prostorima. Miomir Maroš svojim umijećem pravog poslenika medija kristališe i bruši ovu priču u jedan dragulj kojeg vrijedi sačuvati za naredne generacije, odgovornost mu je tim prije veća jer je Mirac i njegovo selo. Dok sve posmatram u glavi se nižu slike nekadašnjeg života mještana Mirca. Vrijeme kao da je stalo, žubore misli kao voda sa izvora Sutić. Nekadašnja granica vodi od Krimalja, ispod Mirca i Čavora, izbija na Paštrovnicu pa se penje na Kolovijer i preko Vratnoga ide na Devesiljev vrh pa preko Pašine Glavice, Velikog i Malog Mrakovca izlazi na Rujiški vrh tu su i Majstori selo slobodara.
Rade Kuševija nakon razgovora nastavlja put sa nama ka Čavorima, malenim uskim putem koji se razdvaja je skretnica za Čavore na padinama Mirca podignut restoran Storia di Pietra, Kašćelani žele da sačuvaju svoj rodni kraj za neke nove generacije. Put napola asvaltiran napola makadamski zemlja pjeskovita posna ali izvaredna za uzgoj vinove loze. Nailazimo na populacije pelima koji odolijeva suši ali i širi svoj opojan miris. Prolazimo pored nažalost napuštene škole u Čavorima, koja je bez krova i tako nekako ružno izgleda. Selo Čavori nastalo pod samim stijenama život u ovom selu je opisao Luka Čavor u svojoj knjizi ,,Lovćen moj zavičaj“ prenoseći najljepše i najteže stranice odrastanja, pastirskog života i druženja sa vršnjacima iz Gornjeg i Donjeg Grblja ali i sela njeguškog podvršja. Čavor je opisao i mnoge značajne i dragocjene istorijske teme. Čavori i Mirac imali su crno vino izuzetnog kvaliteta koje se čuvalo za domaćinstvo, prijatelje, slave i Božić. Prolazimo pored kuće Iva (Perova) Čavora pobjednika mnogobrojnih viteških igri organizovanih na Lovćenu. Godine su ga stigle pa ovaj put nije bio sa nama oslabio je na noge sa kojima je toliko puta kao mladić hitro sa stijene na stijenu preskakao i bio neuhvatljiv svojom hitrošću za oko pastira i za poglede običnih ljudi. Sa nama je Jovo (Perov) Čavor njegov brat. Rijetki su primjeri kod starjih Njeguša da imam priliku čuti autentični njeguški govor. Jovo (Perov) Čavor kao da je svojim ličnošću, dobrotom i iskrenošću proizašao iz nekog davnog filmskog ili književnog arhiva ili djela. Stamen i čvrst priča tako čisto i arhaično crnogorski kako su pričali preci gorštaka sa Lovćena i Njeguša. Slušam ga pažjlivo ne trepćem da ne remetim mir i misli ovog časnog Crnogorca. Svojim foto-aparatom snimam najljepše kadrove sela. A selo prikriveno prkosi ljudskoj civilizaciji i dodiru ljudi. Kuće od pravilno klesanog kamena stoje kao čuvari ispod stijena. Sve je autentično i tiho. Sve miriše na lovćenske trave. Sjeta u očima Jova (Perova) Čavora dok priča vidi se žal za nekim vremenima i ljudima koji su gradili vrijeme. Poslužuje nas mirisnom domaćom lozom koja je ispečena na Čavorima, dok se u hladu stare vinove loze odmaramo. Lavež pasa, konj rže sa obližnjeg doca. Ostali bi još u ovom spokoju mira međutim vrijeme prolazi treba nastaviti dalje. Jovo (Perov) Čavor želi da nas isprati i da obiđe svoje rođake na Koložunju dogovor je da se tamo sretnemo.
PODA I KOLOŽUNJ
Nastavljamo reporterskim kombijem ka Podima, čeka nas neumorni Jovo (Milov) Bećir dugogodišnji i još uvijek aktivni brodski inspektor. Spuštamo se prvim makadamskim putem koji je pogrešan, Jovo nas naviodi na pravi put. Čeka nas sa dokumentacijom u rukama vitalan, rječit i po mnogo čemu jedinstven. Nakon pozdravljana ekipa TVCG postavlja kameru počinje razgovor u kome Jovo Bećir iznosi brojne podatke o selima njeguškog podvršja, Lovćenu, Njegušima. Impresivno je znanje Jova Bećira, nema treme pred kamerom. Želi da što više priča o svojim Podima prenese nam sve pogotovo o vremenima nekadašnih trgovačkih karavana koji su prolazili kroz ovo selo. Podaci i dokumentacija zanimljivi značajni i dragocjeni. Bećir pokazuje svoju preciznost kao dio tehničke struke kojoj pripada za njega ovo nije obična priča ovo nisu obični podaci ovo je istorija koja se ne smije zaboraviti. Poda kao da se brane od civilizacije prekrila ih priroda i kupina žele se odbraniti od čovjeka. Bećir nije želio da bude pomorac ali u svojim izjavama je istakao da je to bio jedini način da pomogne svojim roditeljiima i brojnoj porodici. Gledam prema moru idu polako oblaci od Risanskog zaliva sve miriše polako na kišu koja će uskoro prekriti padine Lovćena. Moramo da požurimo. Kombi koji Kažić sigurno upravlja teško se uspinje uz Poda ka glavnom putu kao da padine sela žele da ga zarobe. Uspijeva svojom vještinom da izađe na glavni put čeka nas Koložunj. Nakon što se pozdravio sa nama Bećir se vraća svom poslu u kome mora da je 24. časa aktivan. Često bilo koji problem na brodovima Crnogorske plovidbe mora se odmah rješavati jer pomorstvo ne trpi amaterizam.
Nastavljamo put stižemo do Koložunja, ispred viševjekovne bukve ostavljamo vozilo. Vadi se sva neophodna oprema. Topla dobrodošlica Steva, Voja, Dragana-Draga i Slavka-Bata Čavora ispred stare porodične kuće Vasa Mašova. Stevo Čavor obučen u tradicionalnu crnogorsku nošnju dočekuje nas sa toplom zdravicom. Dok ispijamo kafu nižu se lijepe priče. Za prostranim stolom sjede Čavori među kojima je i nihov rođak Jovo, mi njihovi gosti i Rade Kuševija. Vrijedne domaćice pripremaju posluženje za sve goste. Slika na neki način nestvarna u vremenima kada su ljudi sve dalji jedni od drugih našlo se nekoliko generacija kao na nekadašnjim posijelima koja su krasila ova sela. Evocira se puno uspomena na kumstva, prijateljstva, mobe, igranke, slave, svadbe. Uz sve to na nebu nad Bokom vijugave figure munja igraju svoj ples kao da su nama za ovu priliku spremile svoju nebesku igranku. Povjetarac sa Koložunjskog ždrijela nas miluje po licima i kosi. Žubori snažno Koložunjski potok čija biserna voda se razliva po kamenjaru Lovćena i dalje otiče ka selima Gornjeg i Donjeg Grblja i Tivatskom zalivu. Čuje se zviždanje koje provijava kroz bukova stabla kao da se duh nekadašnih pastira nadvio nad nama i želi sve da nas pozdravi. Mnogo je elemenata spoja prirode i čovjeka teško je odgonetnuti sve tajne koje nam se ukazuju.
Sa Miomirom Marošem i Vojislavom-Vojom Čavorom najstarjim od braće odlazim na izvor Dobra voda da ispričam legendu o nastanku iste. Voda hladna i pitka umivamo se pred njom da nas izvorišta iz srca Lovćena svojim hladnim kapima okrijepi i da nam udahne eliksir života kojima nas napaja. Pokazujem rukom Miomiru put kojim se ide preko Koložunjskog ždrijela ka Majstorima, odakle su ponikli barjaktari i slobodari iz brastva Kustudija. Na Majstorima je rođen i moj lični prijatelj i neumorni hroničar podlovćenskog kraja koautor knjige ”Zapisi sa Njeguša” Gojko Kustudić. Uključuje se kamera priča teče silazimo do kuće Slavka-Bata Čavora koji je svojim neumornim rukama poput đeda Maša izgradio od kamena kuću sa prostranim podrumom đe proizvodi najbolja vina i lozovu rakiju iz svog omanjeg vinograda. Sve lijepo posloženo drvo i kamen koji ,,dišu.“ Nad Ozovim docem nadvija se orao koji na sve jačem vjetru prkosi svojom slobodom svemu. Bato u razgovoru sa Miomirem prenosi svoj dio životne priče, životnog iskustva i pomorca i graditelja onog ljepšeg dijela porodične tradicije. Idemo ka kući Vojislava-Voja Čavora penzionisanog upravitelja stroja koji je bio i ostao glavna uzdanica svoje braće. Rijetko đe će te imati priliku da vidite bratsku slogu i porodični sklad kao kod Čavora. Nižu se priče i uspomene. Najmlađi brat Dragan-Darago je ponosni otac, crnogrskog rukometnog reprezentativca Stefana Čavora i uspješam menadžer u turizmu. Izutetno elokventan i nasmijan želi da ispriča svoj dio priče. Na stolu domaće vino, lozova rakija i travarice spravljene od podlovćenskih trava.
Za kraj u tako lijepoj atmosferi Stevan Čavor poznati crnogorski diplar i guslar uz zvuke drevnih instrumenata izvodi crnogorske pjesme. Odliježu zvuci gusala i dipala koji se spuštaju do plavog Jadrana. Ćutimo jer to je eho prošlosti koji ne smijemo da remetimo. Stevo Čavor je slavu crnogorskih gusala prenio do sjedišta UN đe je svojevremeno i nastupao. Kamera sve snima i bilježi antologijske trenutke u selima njeguškog podvršja. Oblaci i kiša je sve bliža, gromovi paraju Velju i Babinu Glavu kao da nas pozdravljaju i podsjećaju na duše svih onih predaka palih za slobodu u odbrani Lovćena. Mnogo je toga svetog mnogo je toga mističnog, mnogo je toga ostalo nezapisanog iz prošlosti a ja želim sve prenijeti na moju omanju bilježnicu često to nije lako. Na stolu stiže pršut, sir tradicionalni proizvodi njeguškog kraja i druga brojna posluženja koje su vrijedne domaćice pripremile. Puno je lijepog razgovora i poštovanja među svima njima kada se sastanu oni koje je iznjedrio Lovćen da poput njegovih stijena žive i traju. Stevo Čavor nakon gusala i dipala nazdravlja gostima sa čašom crnog vina i razgovara o brojnim temama. Poneka kap kiše sliva se na naša lica i ostavlja trag u vremenu. Polako počinje da se smrkava čeka nas put do Cetinja. Ljubazno se pozdravljamo sa svim našim domaćinima dajem im po primjerak časopisa ,,Jezerski vrh,“ nastavljamo treba polako sa vozilom preko Lovćena stići na Cetinje.
Tokom vožnje sumiramo rezultate današnjeg dana u kom je mnogo toga lijepog zabilježeno. Trebat će vremena da se sav materijal montira i da se ispriča jedna živopisna priča iz pera Miomira Maroša a ko to umije bolje od njega prenijeti u savremeni crnogorski dokumentarizam. Stžemo na Bukovicu da se okrijepimo uz hladnu medovinu i kafu koju nam priprema lično Đuro (Brankov) Milošević vlasnik kafane “Kod Pera na Bukovicu”. Ne želi da naplati jednostavno to su Njeguši oni koji vas dočekaju i isprate kao najbližeg člana porodice. Priča nam kako mu je otac jedan dan predao crvenu fasciklu i posao sa riječima: ,,E moj sine od danas neka ti je Bog u pomoć. “ Ipak tradicija se nastavlja za naredne generacije. Krenusmo noć je već pala, umorni ali sa puno lijepih utisaka ja na Cetinje a ekipa TVCG za Podgoricu, sjutra nas očekuju novi izazovi, koliko bilo i teško toliko je i lijepo kada znate da ste ljubav prema poslu prenijeli u nešto što će narednim generacijama biti dragocjena istorija…
Be the first to comment