Veljko Rajković
PUTOKAZIVANJA
Veljko Rajković (iz Kosijera, Cetinje) je rođen 1954. godine u Dujevi, Rijeka Crnojevića, Cetinje. Diplomirani je pravnik. Živi u Podgorici.
Piše aforizme, epigrame, epitafe, satirične price i satirične pjesme. Objavio je tri knjige aforizama: U ZNAK(U) UZVIKA (1999), ČOVJEKOLIKI LJUDI (2007), LJUDNICA (2011) i knjigu epigrama DARVINE, DARVINE… (2011). Jedan je od autora Antologije crnogorskog aforizma RIJETKE ČESTICE (2006), u kojoj je predstavljeno aforističarsko stvaralaštvo 114 aforističara iz Crne Gore i Srbije.
Više puta je nagrađivan na Crnogorskom festival humora i satire u Danilovgradu – gdje je proglašen za satiričara godine u Crnoj Gori (2005). Na Prvom međunarodnom konkursu u Crnoj Gori za karikaturu i aforizam, dobio je prvu nagradu za aforizam (2005). Dobitnik je i druge nagrade za aforizam na Čivijadi u Šapcu – 2008, kao i prve nagrade za satiričnu pjesmu na konkursu satirične pozornice ŽIKIŠON u Paraćinu – 2011. Dobitnik je nagrade „Radoje Domanović“ – Ekselencija satire (najuspješniji inostrani satiričar) 2011. Dobitnik je priznanja „Nadži Naman“ u Libanu 2013 – za ispoljenu kreativnosat u satiri.
Aforizmi će mu biti prevedeni na engleski, francuski i arapski jezik. U 2013. godini osvojio je Prvu nagradu za aforizam na Međunarodnom festivalu za aforizam i karikaturu u Paraćinu – tema: Kultura i umjetnost. Aforizmi – 30, su mu prevedeni na italijanski jezik na jednom od najprestižnijih portal humora i satire AFORISTICA MENTE – Torino, čiji je urednik poznati italijanski naučnik, pisac i aforističar Fabricio KARAMANJA.
Zastupljen je u svim značajnijim antologijama I zbirkama aforizama, između ostalog u: Antologijislovenske umjetnosti – objavljenoj 2011. u Poljskoj, Antologijibalkanskog aforizma – 2008, kao i u knjizi RatkaBožovića SEDMORICA PROTIV MENE (2010), gdje jepredstavljeno i esejistički tumačeno stvaralaštvo sedmorice najznačajnijih crnogorskih aforističara.
Urednik je za humor, satiru i karikaturu u Digitalnoj biblioteci crnogorske kulture – montenegrina.net i vlasnik i urednik prvog sajta humora i satire u Crnoj Gori LJUDNIC@ – ljudnica.me
PUTOKAZIVANJA
IZ PREDGOVORA
Knjiga PUTOKAZIVANJA, koja se nalazi pred čitaocem, reprezentativno je djelo Rajkovićevog izoštrenog satiričnog pera, koja sadrži i izbor iz cjeline stvaralaštva ovog satiričara. U njoj će se naći pažljivo odabrani aforizami, koji dominiraju, a zatimi: epigrami, epitafi, satirične priče, satirične pjesme i enigmatizmi. To je autorov izbor, ali koji bi prihvatio svaki kritičar satire ili antologičar bogatog Rajkovićevog opusa.
Ne samo u umjetnosti aforizma, već u svim formama njegovog stvaralaštva, djelatna je poetika minimalizma. Jezičko i misaono sažimanje u neposrednoj je vezi sa oblikovanjem jezgra značenja, sa kreativnim ishodištem. U strukturi autorove kreacije sadržan je i zaplet i rasplet. I pitanje i odgovor. I zagonetka i odgonetka. Na priraštaju novih saznanja, na neočekivanom otkriću, na obrtu, na inverziji, temelji se kreativno ishodište. U njemu je najprovokativnije, a izgleda i najproduktivnije, parodoksalno mišljenje. Preko njega se uspostavlja i kritički medijum, koji svoj uspon oblikuje kao lucidnu poentu, kao majstoriju dosjetljivosti. Taj kritički diskurs snažno podržava satirični um svuda prisutnog aforističara. To je i razlog da nijedna Rajkovićeva stvaralačka forma ne uplovi u kalambur, u ačenje, u proizvoljnost, u misaoni haos i nekreativnu improvizaciju.
Pored konfuzne stvarnosti sadašnjice, u stvaralaštvu Veljka Rajkovića nije zaboravljena ni mistifikovana prošlost ni neizvjesna budućnost. Nijesu zapostavljene ni kolektivne slabosti ni iracionalni mentalitetski talog. Njega posebno privlači tamna strana egzistencije, ali i empirijska realnost, u kojoj tvrdoglavom upornošću, dominira vladajuće mišljenje. Ovaj autor se pojavljuje kao aktuelni mislilac, kao kritičar društvenih poremećaja, kao analitičar individualne i kolektivne patologije. Ako već ne može da promijeni i preusmjeri tokove društvene zbilje, on svim svojim kreativnim snagama i žustrim kritičkim usmjerenjem nastoji da izvrgne ruglu vladajući način mišljenja inametnuti mentalni stereotip…
Zato je bio potpuno u pravu satiričar Milovan Vržina, kad je uz prvu Rajkovićevu knjigu zapisao: Danas kao retko kad, kreativni ljudi štrče, iskaču iz opšteg sivila i okvira u koji su nas naši spasitelji i zavičajni usrećitelji, svojim igrama smestili. U tekstu koji je naslovio Pobuna pameti, Vržina obrazlaže svoje zapažanje o ljudima koji štrče ovako: To što štrče, međutim, ne bi bilo ništa neobično, da takvi stvaraoci ne žele i da o sebi i o njima ponešto kažu, sumirajući I misaono prelamajući našu sumornu zbilju. Ona je, sa svoje strane, nudila izobilje apsurda, stereotipa, galopirajuće gluposti i drame, koju je trebalo samo uočiti I efektno žigosati. U svakom slučaju, nije bilo lako ni vidjeti dobro slabe tačke društva, u kome je predugo vladalo jednoglasje kao tragedija mišljenja, u kome se uveliko ustalio diletantizam i represija sa gluvonijemim apologetima. Disidenti i jeretici, kao snage otpora bezumlju, bili su žigosani kao krivovjernici i otpadnici. Njima se pridružiti, značilo je prikloniti se velikoj životnoj opasnosti…
I da zaključim: Rajković nije mogao da ne piše drugačije nego onako kako je to I učinio. Strasno, umno, kritički i ironično. Da nije tako, mnoga čuda iz naše konfuzne savremenosti, od posljednjih dekada dvadesetog vijeka do danas, ostala bi u zaboravu. Ostala bi neprotumačena ili, što je još gore, našla bi se u krivotvorstvu istorijskih falsifikatora. Tako, preko njegovog stvaralaštva možemo sve protekle godine da dodirnem kao oživotvorenu memoriju. I kad sablasnu stvarnost I rđave karaktere preispituje snagom kritičke opservacije i ironijske eksplozije ovaj pisac to čini sa uvjerenjem da je to neophodno učiniti i to jasno, odvažno i glasno. A prvo što je učinio kao stvaralac – ukinuo je sve cenzore, spoljašnje i unutrašnje. Priklonio se svom unutrašnjem glasu, tek onda kad je bio siguran da u njega vjeruje. Njegova direktnost izraz je njegove kritičke otvorenosti, ali i najčistije iskrenosti. Misli koje su ga proganjale kao mučni snovi i noćne more, on i zapisuje da se ne bi zaboravile, bilježi ih onako kako ih je prepoznao i kako se prema njima odredio kao neumoljivi kritičar i lucidni satiričar. To je značilo da on neće da obznani izopačenosti poremećene stvarnosti onakve kako ih vidi u svojoj pojavnosti, već nastoji da ih umno identifikuje i da ih analitički promisli…
Njegovo gledište nije ni lijevo ni desno već pravo, pravovjerno i pravovremeno. To je gledište koje ide pravo ka strukturalnom i produbljenom saznanju. U tome mu je pomoglo životno iskustvo, neumoljiva logika, a ponajviše čudesna dosjetljivost. Omiljene tematske preokupacije su mu izopačenosti moćnika u svim domenima i svim periodima. U krugu njegovog interesovanja najčešće su ljudski nemoral i čovjekova krutost na pogrešnom mjestu – u glavi. Duhovitost, dosjetljivost i lucidnost postaju forma antidosade. Ona prati cjelokupno njegovo stvaralaštvo. Konačno, vidimo da ovaj stvaralac zna šta hoće i šta neće da se nađe u njegovom istraživačkom fokusu, u vidnom polju kritičkog i satiričnog mišljenja. To i jeste svojstvo pisca koji ne ugađa nikome, pa ni sebi samom.
Veljko Rajković sve što čini kao stvaralac, čini u svoje ime.
septembra 2014.
Ratko Božović
IZ POGOVORA
… Najnovija knjiga Veljka Rajkovića – Putokazivanja, svojevrsna je priča za sebe, sročena i upriličena kao mala filozofija duha o svemu i svačemu. Tu su neizostavni i nezaboravni aforizmi, onda epigrami, zatim naročito originalni epitafi, priče, pjesme, i na kraju, nešto sasvim novo – enigmatizmi! I još sve to u humorno- satiričnom ruhu duha!
Dok se čita ova knjiga, može se steći utisak da Veljko Rajković ne uključuje svoj kreativni nerv, nego ga ideje, dosjetke, domišljaji, poente, kao rojevi medonosnih pčela, opsijedaju i napadaju, a on ih samo bira, razabira, izdvaja, usvaja, ispisuje i potpisuje! Dugo mozganje ili ubijanje od razmišljanja za njega su jednačine sa mnogo nepoznatih. Od grube ruke koja je dar neba, ostaje mu samo da upotrijebi svoju prefinjenu finu ruku. I, eto čuda neviđena! Kakvom nesuđenom piscu bi se mogla omaći pomisao da ništa na svijetu nije lakše nego pisati onako kako to čini Veljko Rajković. Takvom bi valjalo dati savjet – samo neka pokuša! Čega sve nema i ima u knjizi Putokazivanja: gorkog I slatkog humora, opore i ljekovite satire, svake vrste dosjetki i domišljaja, filozofije običnog života, poruka i preporuka da svijet bude istinitiji, pravedniji,bolji i ljepši od sebe samog…
Posebna priča u knjizi Putokazivanja su enigmatizmi. Jedna jedina riječ, cijela priča! Polovina riječi govori jedno, druga polovina (ili trećina) drugo, a cijela riječnešto sasvim treće! Odanik kratkoj formi je išao dalje, koliko je god to bilo moguće! Sveo je priču na jednu riječ! To je izum nekoga ko se nikad ne zadovoljava onim što je dotle bilo, no uvijek ide dalje. Pronalazač I izumitelj nove najkraće književne for(m)e oborio je misao: Prestao sam da pišem. Aforizam mi je dugačak, a pravu riječ ne mogu da nađem. Izumitelj je našao pravu riječ! Ne jednu, nego stotinu i šezdeset takvih. Pri prvom susretu sa enigmatizmima, od čitaoca
– potpisnika su potekle ovakve riječi: Rajkoviću, ovo – enigmatizmi, vjeruj dobro meni, najblaže rečeno, je fantastično! Takva dosjetljivost, originalnost, duhovitost, satiričnost, često do sarkazma, a uz sve to, još i tačnost, nije zabilježena, da ne pretjeram, još od praonog zemana! Ovo je, zaista, fascinantno, dotle, da je čovjek koji se u sve to, posebno u humor, kako konta, dobro razumije, više nego oduševljen i razgaljen. Pa, ljudi moji, je li to, danas, moguće! Rajkoviću, jes’! Ti si mi jamac… Valja dodati da je ovaj književni novitet – enigmatizme, izumio veoma vješt igrač riječima na rastegljivoj pjesničkoj žici. Najljepše je prepustiti čitaocu zadovoljstvo da to sam otkrije. Jer, poučnost je vise nego izražena vrlina ove neobične knjige.
Rajković žustrinom nepomirljivosti prednjači u subverzivnoj i beskompromisnoj kritičkoj aktivi i alternativi, i, iznad svega, kreativnoj posebnosti… Misao ovog aforisičara od dara je brza da brža ne može biti… što I priliči stvaraocu nesputanog uma! – napisao je Ratko Božović u knjizi Sedmorica protiv mene, gdje je predstavio i esejistički obradio stvaralaštvo sedmorice crnogorskih aforističara, među kojima je i putokazivač Rajković.
Pišući Ljudnicu, Veljko Rajković je kao na đerdan nanizao trista bisera duha i mudrosti, aforizama neobične ljepote i lijepe neobičnosti! – napisao je i potpisao onaj isti koji ovo potpisuje.
I još nešto! Ako je negdje što slično rečeno, zasigurno nije tuđe: Za onog ko od korica do korica pročita Putokazivanja Veljka Rajkovića, može se reći da je načitan čovjek.
Putokazivanja, kao na najfinijoj raskrsnici – kružnom toku saobraćaja, putnika namjernika, u ovoj prilici čitaoca, upućuju na put kojim valja ići.
U Beogradu, sredinom 2014.
Savo Martinović
IZBOR:
Birajući zmeđu principa i privilegija
naši političari se drže principa:
uvijek odaberu privilegije!
Crnogorci ne bi bili pod Turcima
da tada nijesu bili Srbi.
Naši političari intenzivno rade
na sopstvenom duhovnom oblikovanju.
Svakodnevno odvaljuju po neku glupost.
Osnivam stranku poltrona.
Može da uđe svako ko izađe!?
Zemlja će biti vraćena svima.
Prednost imaju oni
koji su već jednom nogom u grobu.
U mojoj porodici jedemo tri puta dnevno.
Ja ručam!?
U Crnoj Gori nema milion gladnih!
Nedostaje nam četiristo hiljada.
Kada sam vidio da u koverti nema ništa
odlijepio sam!
Imam sliku o vladi:
hulje na platnu!?
Pravi krivci se znaju.
Zato su nepoznati.
Vlada je popravila sliku o sebi.
Pokvario se ton.
Narod sve vidi.
Naš mrak je rijetka pojava.
Znam čovjeka koji muvu nije zgazio.
Kupile su se na njega.
Poštuju devet božjih zapovijesti.
Samo kradu!?
Sa velikima sarađujemo
na principu reciprociteta.
Koliko oni požele, toliko mi prežalimo.
U mojoj porodici već duže
jedemo za okruglim stolom.
I, nikako siti da se ispričamo!
Duvaju neki čudni vjetrovi.
Čovjek, prosto, ne zna kada da piša.
Pijani od vlasti
dvostruko nas ne vide.
Nemam dosje.
Pratili su me nepismeni.
Kod nas se lopovi ne kriju.
To su najviđeniji ljudi!
Crnogorci najteže postižu
radnu temperaturu.
Uvijek je problem u ležaju.
—————————-
AVANGARDA
Prednjačimo u svemu
nek’ se niko ne vrijeđa.
Okrenuli smo se moralu:
i mi imamo leđa!
PRINOS
Savladaćemo teškoće
čuće se ljudi poj
daćemo sve od sebe:
u nuždi smo velikoj!
SMRTNIK
Nekada je vedrio
i od vjetra jače.
Bilo, pa prošlo:
danas ga oblače!
————————–
SERGEJ JESENJIN
S ljudima u konfliktu bio
ne dočekavši života zoru
razuzdan život volio
a ljubio čudesnu Isidoru.
NIKOLA TESLA
Ljeta 1856. u Lici
kada se gora tresla
nije se rodio miš
već gorostas Tesla.
DADO ĐURIC
I kad je u Parizu
o Novome sniva
i mrtva priroda
kod njega je živa.
————————————–
EPITAF POLTRONU:
Budi ponosan
na sve što nijesi činio!
EPITAF INTELEKTUALCU:
Bio si najuspješniji u zemlji.
Radio si nojski!
EPITAF ADVOKATU:
Branio si i krive i prave!
Normalni su se branili sami.
EPITAF TAJKUNU:
Sve si stekao sa jednim prstom!
A, do šest si znao i da brojiš.
EPITAF SIROMAHU:
Da je vrijeme novac
demantovalo te je vrijeme.
——————————
ANTI BASNA
(Od A do Š)
On: ne Aplaudira, ne Blesavi, ne Vrijeđa,
ne Govori, ne Denuncira, ne Đonira, ne Eskivira,
ne Žigoše, ne Zeza, ne Izmišlja, ne
Jadikuje, ne Krade, ne Laže, ne Ljigavi, ne
Mrzi, ne Naređuje, ne Njuška, ne Ogovara, ne
Puca, ne Ruši, ne Smara, ne Trabunja, ne
Ćutka, ne Urniše, ne Folira, ne Hohštapleriše,
ne Cinkari, ne Čačka, ne DŽogira, ne Špijunira!
On je „Bolt“, najbolji čovjekov, a i moj prijatelj!
On – rođen 22. oktobra 2009. godine, ja
– preporođen od 22. decembra iste godine,
kada se Njegovo maleno veličanstvo šćućurilo
u moje srce. I, ne samo moje!
————————————
POLTRON
Da li se rađaš
ili te prilika rodi?
Kome li „zahvaliti”:
društvu ili prirodi?
Napreduješ stalno
sve ulazeć’ iza
ne treba ti pasoš
ne treba ti viza.
Pred malima velik
a pred velikim mali
dušu možda imaš
al’ ponos ti fail.
Da si pravo govno
to neko lupeta:
govno nekad izađe
a ti nikad iz dupeta.
Kad god da umreš
epitaf ti spremili ljudi:
na sve što nijesi činio
preponosan budi!
—————————-
Drčan kao mONOlog.
Grub kao reVOlucija.
Lažan kao inFORMAcija.
Neizdrživ kao APSolutizam.
Strašljiv kao MIŠljenje.
Lijep kao MISao.
Zloćudan kao kaRAKter.
Svečan kao slobODA.
Lijep kao dRUŽEnje.
Skup kao saHRANA
