Novi varvari su svi oni koji ruše gradove i ubijaju ljude

Crnogorski književnik Miraš Martinović za Pobjedu povodom nove knjige ,,Pisano u vremenu“, u izdanju ZUNS-a

Autor: Andrija Radović
Objavljeno: 02.03.2026.

Svako vrijeme nosi svoje breme. Nosi zlo i dobro, patnje i stradanja, ali i velike gestove i velika djela. Bez njih čovječanstvo ne bi opstalo, iako je mnogo puta kroz dugu istoriju bilo na granici postojanja. Uprkos svemu postoji sila koja poravnjava – kazao je Martinović

Nova knjiga crnogorskog književnika Miraša Martinovića ,,Pisano u vremenu“, koju je izdao Zavod za udžbenike i nastavna sredstva (ZUNS) iz Podgorice, fascinantna je mapa susreta sa literarnim gorostasima i dijalog s odavno prošlim vremenima, ispisana u rasponu od četvrt vijeka kao testamentarna odbrana kulture pred naletom novih varvara.

– Više od dvije decenije pisao sam o knjigama i događajima, ljudima i piscima, o svima onima koji su mi bliski, čije je djelo na mene ostavilo snažan utisak sa kojim i danas živim – zapisao je Martinović u ,,Riječi na početku“ ove knjige.

Na oko 260 strana Martinović nudi široku lepezu zapisa i formi: od eseja o knjigama i slikarima, do intimnih svjedočanstava o velikim umjetnicima koje je srijetao u svom Herceg Novom i širom bivših jugoslovenskih prostora. ,,Pisano u vremenu“ je svojevrsna duhovna mapa na kojoj su svoje mjesto našli Mihailo Lalić, Stevan Raičković, Danilo Kiš, Mirko Kovač, Dimitrije Popović, Dušan Kostić, Ratko Vujošević, Ali Podrimja, Radovan Zogović, Mak Dizdar, Vojo Stanić, Mladen Lompar, Jevrem Brković, Ismael Kadare…

Martinović u intervjuu za Pobjedu otkriva kako je birao autore koji se pominju u ovoj knjizi, zašto su Lalić i Njegoš naš „nasušni hljeb“, govori o čovjekovom dugu prema tradiciji, svom najnovijem, antiratnom romanu ,,Homer na putu za Smirnu“ i ratovima koji danas bijesne po svijetu, pojašnjava ko su to varvari današnjice, prisjeća se Herceg Novog osamdesetih godina prošlog vijeka…

POBJEDA: Kako ste napravili izbor autora o kojima ste pisali u ovoj knjizi?

MARTINOVIĆ: Sve se posložilo, po nekoj unutrašnjoj logici, spojio sam razne poetike, ističući ono etičko što je najuzvišenije kod svakog naroda i svake umjetnosti. Ne sud – sud donose više instance – ljudske i vremenske. Vrijeme je nepogrešivi sudija. Ono na kraju odlučuje da li će i koga prepustiti zagrljaju vječnosti. Mogao bih reći da je ovo moj izbor po srodnosti. U srodnicima sam tražio sebe.

POBJEDA: Tekstovi u knjizi ređani su hronološki, po vremenu kada su nastajali a ne kada su objavljivani, a jedini izuzetak je tekst ,,Lalić naš nasušni“ kojem ste, kako sami kažete u predgovoru, dali čelno mjesto izvan ove hronologije. Zbog čega ste to učinili?

MARTINOVIĆ: Lalić je pisac izvan vremena i pisac svakog vremena. Upravo sam rekao kako sam knjigu koncipirao – po vremenu nastajanja, iza svakog teksta stoji godina kada je pisan, negdje i datum i mjesec. Držao sam se takvog redosljeda, zbog duhovnog, ali i vremenskog kontinuiteta, a ta dva kontinuiteta se u ovim tekstovima negdje dubinski susrijeću i spajaju. Sa Lalićem sam napravio izuzetak, pa sam tekst o njemu stavio na početak, iako je kompletiran 2024. Smatrao sam da na taj način, iako formalno odstupim, pristupam velikom piscu i njegovom djelu, te da upravo on treba da otvori ovu knjigu.

POBJEDA: Lalića ste i lično poznavali…

MARTINOVIĆ: Da, pa su ovdje i neka svjedočenja izbliza i iz prve ruke, što knjizi daje posebnu dimenziju. Lalić je jedan i neponovljiv. Ne komunistički, kako mu to znaju pripisati, već pisac ljudske sudbine u najopštijem i najpojedinačnijem smislu, pisac velike teme, crnogorskih podjela i građanskog rata, u čiju sudbinu i dubinu je ušao kako to samo može veliki pisac, ne svrstavajući se ni na čiju stranu, ne štedeći ljudske slabosti i mane, ma kojoj ideološkoj opciji pripadale. Iz toga je uspio da artikuliše velike poruke. Najveća nesreća jednog naroda je unutrašnji sukob pod okupacijom. To je velika tema koja je tražila velikog pisca, a koja ga je našla u Laliću. Nakon mnogo godina, u svojoj zreloj dobi, odvažio sam se da iznova pročitam kompletnog Lalića, tek tada uvidjevši koliko je veliki pisac. Da je takvog imala neka druga zemlja i drugi narod, znali bi da ga cijene i više i bolje. Da ga čitaju i da slijede moralnu i ljudsku vertikalu koje to djelo artikuliše.

POBJEDA: Zbog čega ste knjigu zatvorili velikim albanskim književnikom Ismaelom Kadareom?

MARTINOVIĆ: Kadare je u dvadeset šestoj godini napisao roman ,,General mrtve vojske“, a objavio kada je imao samo dvadeset i sedam godina, da bi kasnije bio preveden na više od četrdeset jezika u svijetu, uz druga brojna i velika djela koja je napisao. Nedavno sam roman čitao četvrti put i usuđujem se reći da je to jedan od najvećih antiratnih romana ikada nastalih u svjetskoj književnosti. Velika tema našla je velikog pisca. Imao sam dva susreta sa Kadareom, što smatram posebnom privilegijom, opisao sam ih u knjizi.

POBJEDA: Vaš najnoviji roman ,,Homer na putu za Smirnu“, rađen po motivima ,,Ilijade“, takođe je antiratni. Koliko je ova interpretacija Homera uslovljena savremenim svijetom u kojem rat ponovo postaje „normalizovana“ pojava?

MARTINOVIĆ: Svakako je uslovljena. Knjige – ni ove ni bilo koje druge – ne bi bilo da je ne uslovljava vrijeme u kome pisac živi. Vremena se prepoznaju, ona prošla se bude u sadašnjem. Sve je prisutno u ovom vremenu, sve što je bilo opet se ponavlja. Ništa nije izvan čovjeka, a sve je u čovjeku. Čovjek Homerova vremena bio je kao ovaj sadašnji. Negdje je u suštini, iako spomenik ratu, ,,Ilijada“ antiratna knjiga. To se može naći u mnogim njenim stihovima. Odisej kod mene i u mojoj knjizi boluje od ratne bolesti. Od krivice za sve što je radio, njemu zahvaljujući Troja je pala. Na povratku ka Itaci on se kaje, otuda priviđenja, sirene, polifemi, razna čudovišta koja mu se ukazuju na putu, pa je moj roman u neku ruku i knjiga o krivici. U romanu – Homer je hirurg u Trojanskom ratu, on sve gleda na licu mjesta, pogibije, stradanja, nečovještva koja nosi rat. Kasandra je pjesnikinja kojoj ne vjeruju. A da su joj vjerovali, Troja ne bi pala, ona je sve vidjela. Na ratu sam pravio antiratni roman. I odstupio sam od ,,Ilijade“.

POBJEDA: Da li je svaka velika priča o ratu u svojoj suštini i priča o porazu čovječnosti?

MARTINOVIĆ: Helena je bila prevara oko koje se ratovalo. Bila je utvara. Ovakvih prevara i povoda ima i danas. Svaki rat se vodi zbog neke utvare.

POBJEDA: Jedan od eseja u najnovijoj knjizi nosi intrigantan naslov „Grad neće srušiti varvari ni vrijeme“, posvećen Mladenu Lomparu. S obzirom na to da se često bavite antičkom sudbinom gradova u svom literarnom opusu, ko su to „varvari“ modernog doba?

MARTINOVIĆ: Uvijek će biti onih koji će rušiti gradove. Tako je od Trojanskog rata, i onih prije tog, od uništenja Kartagine, Vavilona, Suse, Jerusalima i drugih velikih polisa, pa danas do Gaze, Marijupolja i drugih stradajućih gradova. Sudbina gradova me je oduvijek zanimala, mnogo sam o tim sudbinama čitao a i pisao.

Novi varvari su svi oni koji ruše gradove i ubijaju ljude. Koliko je ljudi izginulo u Gazi i rat je naizgled stao. A pravog odgovora – zašto je vođen nema, bar za sada. Poslije svakog rata epilog je isti, svi su na gubitku, jednako pobjednici i poraženi. Svaki pobjednik je naizgled pobjednik, a u suštini je duboko poražen. Ratove najčešće odlučuju pojedinci, a pojedinac nikada nije u pravu niti to može biti. Ljudi ih slijede i to je ljudska slabost, koja se ne može popraviti. Kada rat jednom krene, nemoguće ga je zaustaviti. Ukrajina je najsvježiji primjer. Uvijek sam na strani napadnutih, onih koji se brane.

POBJEDA: Pišete i o motivima Duklje kod Mladena Lompara i Jevrema Brkovića. Čini se da za Vas Duklja nije samo istorijski pojam, već neka vrsta crnogorske Atlantide – potonulog, dragulj kojeg svaki pisac mora iznova izranjati. Što je to što mi danas, u 21. vijeku, suštinski dugujemo tim dalekim, nevidljivim precima o kojima pišete?

MARTINOVIĆ: Da bismo stigli do svog vremena – treba da krenemo od pravremena, to je kontinuitet bez kojeg nema sigurnog i dugog trajanja. Oba pjesnika, Brković i Lompar, tragaju za kontinuitetom. Sa prekinutim i prekidanim kontinuitetom, uvijek smo pod znakom pitanja. Obojica su artikulisali duh naše tradicije, praveći pjesničke obrasce, a takvi obrasci traju, sve nadilaze i nadrastaju. Naši preci žive u nama, mi ih osjećamo, što ih više i dublje osjećamo i sami smo potpuniji, ispunjeniji i stvarniji. Izvorna stanja su trajuća duhovna stanja. Tradicija ima puteve koje je nemoguće zatvoriti. Oni su duboki, najčešće nevidljivi i ponorni, ali otvoreni i u nezaustavljivom toku. Potonule Atlantide se bude. Pjesnici su tu da ih pronađu i opjevaju. Traje ono što uspostave pjesnici, rekao je Helderlin.

POBJEDA: Herceg Novi iz osamdesetih godina prošlog vijeka je važan dio knjige. U Vašim zapisima nije samo geografska odrednica, već svojevrsni polis u kojem su obitavali Raičković, Stanić, Kiš, Mak Dizdar, Izet Sarajlić… U čemu se ogledala posebnost Herceg Novog koji opisujete?

MARTINOVIĆ: Herceg Novi je tih godina bio velika duhovna i umjetnička metropola, književna kolonija. Nekom svojom neodoljivom unutrašnjom magijom, grad je imao magnetsku privlačnost. Mnogi su tada hrlili Herceg Novom, njegovim ambijentima, njegovim skalinama. Nije Andrić slučajno došao baš u ovaj grad i u njemu proveo posljednju deceniju života. A tu su bili, živjeli ili povremeno dolazili mnogi drugi: Raičković, Džumhur, Ćopić… Lalić je ovdje živio dugo godina, Kostić takođe, Branko Lazarević. Jednom sam rekao, a sada ću ponoviti: ako se ikada, a vjerovatno jednom hoće, neko odvaži da istražuje, čija i koja djela su ovdje napisana, biće to čitava jedna literatura, koja bi se mogla zvati hercegnovska… Ovdje pominjem samo pisce, a isto toliko su u Herceg Novom boravili umjetnici i drugih profila. U ovoj knjizi su upisane, kroz ove i druge ličnosti, zlatne godine Herceg Novog. A možda su sve prošle godine zlatne ili kako bi Miljković rekao ,,najljepši je dan koji prođe davno“…

POBJEDA: Ako biste Vaš cjelokupni opus pokušali svesti na jednu poruku današnjoj generaciji, što bi bio Vaš „ključ“ za razumijevanje svijeta koji dolazi? Da li je on i dalje u antici ili u nekom novom, još nenapisanom mitu?

MARTINOVIĆ: Svako vrijeme nosi svoje breme. Nosi zlo i dobro, patnje i stradanja, ali i velike gestove i velika djela. Bez njih čovječanstvo ne bi opstalo, iako je mnogo puta kroz dugu istoriju bilo na granici postojanja. Uprkos svemu postoji sila koja poravnjava, u antičkom svijetu to su bile Dike (boginje Pravde!), one drže svijet u ravnoteži, pa i kada tas prekrene i pretegne, ta sila ga vrati. A opet sve zavisi od čovjeka, u Sokratovoj Atini i našoj Podgorici (u kojoj nema Sokrata!) možemo naći identične primjere. Da ne idem dalje. Sve negdje zavisi od čovjeka. Ostaje nam nada u višu pravdu, u čovjeka i njegov razum, u nepotkupljive Dike. Na tim koordinatama sam gradio svoje djelo.

Njegoš bez Crnogoraca ne bi bio Njegoš

POBJEDA: U tekstu ,,Postajanje i postojanje“ postavljate pitanje ,,da li bi bilo Njegoša bez Homera, bez Crnogoraca“. Koji je Vaš odgovor?

MARTINOVIĆ: Možda bi bez Homera i moglo. Ali Njegoš bez Crnogoraca ne bi bio Njegoš. On je čitao antičke pisce, čak preveo prvo pjevanje ,,Ilijade“, čitao je grčke tragičare. Poslije zavladičenja u Rusiji, donio je na Cetinje oko 400 knjiga, uglavnom ,,antičejskih pisaca“, kako on kaže, a ,,Ilijadu“ je držao na čelnom mjestu svoje biblioteke. No, Njegoš samo sa Homerom ne bi ni bio Njegoš. Homer i Grci su svakako Njegošu pomogli, otvorili horizonte, raspirili vizije, produbili dubine njegovog bića, ali Njegoš nalazi antiku u svom narodu, u Crnogorcima, baš u trenutku kad nadmoć ljudskosti crnogorskog čovjeka dotiče najveće visine. Da toga nije bilo, ne bi bilo ni Njegoša onakvog kakav jeste. Da bi osjetili svjetske vrijednosti, neizostavno ih prvo treba osjetiti u sebi.

Njegoš živi u vrijeme kada njegov materijalno siromašni, no velik i duhovno bogat narod, doseže najveće moralne vrijednosti. Tada jezik prelazi u poslovice, biće jezika i naroda su jedno biće, a život prelazi u visoke moralne obrasce. To i takvo stanje je dalo Njegoša. On je taj kodeks i veličinu prenio u beskrajno carstvo poezije. U neku ruku njegov posao nije bio lak, a u neku jeste. U riječ je prenio gotovo stanje. A tada i zadata riječ bijaše vrhovni rukovoditelj, imaše snagu i krila. Samo iz takvog stanja se može roditi veliko djelo! On je proizvod dublje nužde i više potrebe. U knjizi je zastupljen tekst ,,Testament i oko testamenta“, pisan u aprilu 2014. godine, u kome sam se bavio Njegoševim testamentom i onim što u njemu piše, a u tri od pet tačaka tog možda, kada je prvi i duhovni dio u pitanju, najljepšeg testamenta u svijetu, on samo i jedino pominje ,,crnogorski narod“ i što i kome ostavlja: ,,50 hiljada forintih od računa od žita, koje su mi u mojega brata Pera, neka ih moj brat Pero razdava narodu i kupi od naroda na onaj lak način kako sam ja uredio, a po smrti mojega brata neka se spreme u peterobursku banku đe su i proči moji novci, pak se neka s njinom dobiću postupa na isti način kako s dobiću prvijeh, a u glavu njihovu da niko ne smije taći, no neka vječno u banku stoji da bi se koliko toliko priskočilo u nuždi kukavome no u isto doba i viteškome narodu crnogorskome“. Još na dva mjesta u testamentu on samo i jedino pominje taj narod – crnogorski. Ovo za one koji taj narod ne priznaju, a Njegoš je valjda znao kojim je narodom upravljao, na kraju ga je i testamentom potvrdio, pa još i napisao: ,,Ko iko od ovoga ovđe upisanoga preinači bio mu crn obraz pred ljudima i jarosni se sud božji nad njim izvršio za tu grdnu nepravdu koju bi pred licem neba i zemlje učinio“.