U novembru 2014. godine, u Crnogorskom domu u Zagrebu, održana je tribina „Crnogorski jezik u prošlosti i sadašnjosti“. Predavanje na temu “Crnogorski jezik kroz istoriju” održao je Novica Vujović, saradnik u nastavi na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju. Izlaganje gospodina Vujovića prenosimo integralno.
CRNOGORSKI JEZIK KROZ ISTORIJU
«O crnogorskome jeziku postoji bogata literatura. Mada decenijama nije tako imenovan, odnosno najčešće je negiran kao zaseban jezik i proučavani jezički materijali pripisivani su fondu srpskoga jezika, današnja montenegristika baštini rezultate svih naučnika koji su doprinijeli boljem poznavanju crnogorskoga jezika, i u dijahroniji i u sinhroniji. Kao dio slovenske grane crnogorski jezik pripada porodici indoevropskih jezika (indoevropski → baltoslovenska jezička zajednica → praslovenski → južnoslovenska jezička zajednica … ). Poznato je da se crnogorski jezik javlja kao posljednji normirani jezik na štokavskome jezičkom području. Prvu preglednu periodizaciju crnogorskoga jezika s jasnim upućivanjem na značaj jezika za crnogorsku književnost te kulturnu i nacionalnu samobitnost sačinio je Vojislav P. Nikčević ([1]). Nikčević razlikuje predistorijsko i istorijsko razdoblje crnogorskoga jezika. Vrijedi, na samome početku, reći nešto o predistorijskom periodu, dakle periodu koji prethodi doseljavanju naših predaka na Balkansko poluostrvo. Antičko razdoblje, poznato je to iz istorije kulture i civilizacije, ostavilo je Evropi vrhunska umjetnička ostvarenja i već tada začetke mnogih disciplina iz koji su se rađale savremene nauke. Crnogorsko primorje bilo je zahvaćeno duhom toga vremena, što najbolje dolazi do izražaja u antičkim gradovima Ulcinju, Baru, Budvi i dr. koji su se isticali, kako primjećuje V. Nikčević, kao „drevni centri pismenosti i književnosti“. Važno je spomenuti da su te prostore naseljavali Iliri, koji su vremenom trpjeili veliki uticaj Grka i Rimljana i najvjerovatnije romanizirani do dolaska Slovena.
S obzirom na našu temu, podśećamo da Sloveni u tim ranim vjekovima nijesu imali pismo, a kako su upotrebljavali crte i reze, kako su ih urezivali na palice i kamen, gatali pomoću bukovih štapića, obavljali još neke obredne radnje – najbolje je objašnjeno u knjigama Radoslava Rotkovića Odakle su došli preci Crnogoraca ([2]) i Crnogorska književnost od početaka pismenosti do 1852. ([3]). Kad već spominjemo rane vjekove slovenskih plemena, recimo i to da Vojislav P. Nikčević i Radoslav Rotković govore o Polablju – pomorju istočne Njemačke kao o postojbini naših predaka. Tačnije, Radoslav Rotković iz toponomastičkih paralela, a našao je blizu 900 paralela u crnogorskoj i polapskoj toponimiji, izvlači dokaze o pradomovini današnjih Crnogoraca. Pomenuti autori, pozivajući se između ostalih na neke srpske istoričare, konstatuju da su preci Crnogoraca došli u prvome talasu seoba, dok su, na primjer, plemena iz kojih se razvio srpski narod stigla kasnije, tokom druge seobe. Naravno, tradicionalna istoriografija i serbistika negirale su i omalovažavale naučnu osnovu izrečenih stavova.
Susret slovenskih plemena sa starincima nije bio nimalo miroljubiv. Tragove tih starinaca, utopljene u slovenski jezik, današnja nauka prepoznaje u nekim toponimima.
Za primanje pisma, odnosno uopšte za slovensku pismenost, najzaslužnija su braća iz Soluna Ćirilo i Metodije. Na poziv moravskoga kneza Rastislava, pritisnutog nadiranjem germanskih plemena, Vizantija šalje učenu braću Ćirila i Metodija koji su 60-ih godina IX vijeka Slovenima kodifikovali prvi književni jezik – staroslovenski. Dukljanski Sloveni u međuvremenu formiraju prvu državu (arhont Petar u IX vijeku te Mihailo Vojislavljević 1077 – kraljevinu) i bivaju pokršteni. Po nekima hrišćanstvo su dukljanski Sloveni primili polovinom IX vijeka, dok se Dukljansko-barska nadbiskupija pojavljuje 1089. godine.
Istorijsko razdoblje crnogorskoga jezika
Dakle, od vremena kad naši preci primaju pismo i bivaju uvedeni u hrišćanski kulturni krug otpočinje istorijsko razdoblje crnogorskoga jezika (detaljnije u [1]). O prilikama u srednjovjekovnim državama na ovome dijelu Balkana istoriografija je, s manje ili više sigurnosti, dala odgovor. Vrijedi još jednom reći da su značajni događaji toga doba bili rezultat djelovanja crkve, koja je imala bezmalo presudnu ulogu u tadašnjem društvu. Znatan je broj manastirskih i crkvenih objekata u državi dukljanskih Slovena te se, s obzirom na njihovu ulogu u opismenjavanju, stvaranju novih tekstova i prepisivanju starih, može konstatovati da je Duklja, odnosno Zeta predstavljala razvijen kulturni centar. Nažalost, današnji istraživači suočeni su s nedostatkom originalnih spomenika iz toga ranog perioda naše države. Najčešće je riječ o djelimično sačuvanim tekstovima ili prevodima koji su tako dospjeli do nas. U istorijsko razdoblje, dakle, ulazimo s glagoljicom, ćirilicom i latinicom (detaljnije u [1]).
Pomenutu Nikčevićevu periodizaciju prihvatio je i Adnan Čirgić, koji je prateći domašaje savremene nauke o jeziku i rezultate koje ona daje – djelimično korigovao podjelu unutar istorijskoga razdoblja ([4]). Iako je to do sada najobuhvatnija podjela i podjela s apsolutnim oslanjanjem na literaturu o govorima crnogorskoga jezika od najranijih vremena, i njen autor naglašava kako je svjestan da ona nije i nepromjenljiva te da, s tim u vezi, vrijedi pažljivo pratiti rezultate savremenih izučavanja.
U knjizi Crnogorski jezik u prošlosti i sadašnjosti istorijsko razdoblje našega jezika podijeljeno je ovako. Period kad dolazi do opismenjavanja naših predaka, odnosno do primanja pisma i hrišćanstva i formiranja prvih državnih organizacija naziva se dukljanski period. Iz toga perioda potiču prva književna ostvarenja crnogorske književnosti; recimo samo da u XI vijeku nastaje Život zetskoga kneza Vladimira, kao i Dukljaninovo Kraljevstvo Slovena.
Na dukljanski period nastavlja se zetski – traje od 80-ih godina XII vijeka do dinastije Crnojević, do kraja XV vijeka (detaljnije u [4]). Prodor Raške/Srbije na ove prostore značio je dominaciju kulture vizantijskoga tipa. Najvredniji spomenik iz zetskoga perioda svakako je Miroslavljevo jevanđelje, ćirilički spomenik nastao 80-ih godina XII vijeka u Kotoru. O nekim detaljima Miroslavljeva jevanđelja, prije svega o pitanju mjestu i vremenu nastanka i autora koji su na njemu radili, naučnici su se dugo sporili. Međutim, danas je jasno da je najveći dio teksta pisao Varsameleon i pripada zetskoj redakciji. Dok glavni pisar, pored ostaloga, piše imena Stefan i Ćekla s jatom, s druge strane, Gligorije, autor dviju posljednjih stranica teksta, piše ekavicom i njegov rukopis pripada srpskoj redakciji (detaljnije u [4]).
Crnojevića štamparija – prva državna štamparija na svijetu
Kraj zetskoga perioda i uopšte kraj crnogorskoga srednjeg vijeka markiran je velikim događajem u našoj kulturi, otvaranjem Crnojevića štamparije, prve državne štamparije na svijetu. Iz nje je izašao: Oktoih prvoglasnik, Oktoih petoglasnik, Psaltir s posljedovanjem, Trebnik i Četvorojevanđelje.
Period pisanog jezika i period nekodifikovanoga književnog jezika, koji su smijenili zetski period, karakteriše prirodno izjednačavanje narodnoga i književnog jezika (detaljnije u [4]). Pisani jezik s narodnom osnovom u Crnoj Gori živi sve do pojave Vuka Stefanovića Karadžića i njegove reforme srpskoga jezika.
Da nije bilo Kopitara ne bi bilo ni Vuka
U prelaznome periodu (od 30-ih godina XIX vijeka do Prvoga svjetskog rata; v. [4], str. 38) zahvaljujući djelovanju Vuka Karadžića crnogorski jezik trpi velike promjene. Karadžićevo je polje djelovanja bilo i te kako široko, pa recimo nešto i o tome. Treba reći da Karadžićeva reforma jezika pada u vrijeme bitke za nacionalnu i socijalnu samostalnost naroda koji će kasnije formirati jugoslovensku državu. Karadžić je smatrao da su svi štokavci Srbi te da je maternji jezik srpski i „našoj braći turskoga zakona“, i braći „rimskoga“ i „grčkoga“ zakona. U toku reformisanja jezika on je mijenjao svoje načelo. Krenuo je od načela – u nas poznatog i prije njega – piši kao što govoriš i čitaj kako je napisano; zatim: piši kao što narod govori, da bi reformu okončao zahvaljujući principu općenite pravilnosti. Da bismo imali potpuniju sliku o Karadžićevu radu vrijedi navesti riječi Asima Peca: „Da nije bilo Jerneja Kopitara (…) ne bi bilo ni Vuka, ili, preciznije, da nije bilo Kopitara, ne bismo imali onakvog Vuka kakvog ga mi poznajemo.“ ([5]).
Jezik je bio crnogorski i kod Petra I
S obzirom na činjenicu da Njegoš i Vuk u tome periodu sarađuju, nekoliko riječi i o jeziku Petra II Petrovića Njegoša. Više puta su potvrđene razlike između jezika Njegoševih djela i Karadžićeva modela jezika (na primjer u studiji Danila Vušovića). „Istini za volju, da nije bilo takvog Njegoševog odnosa prema jeziku, mi ne bismo imali Gorskog vijenca. Gorski vijenac, isto kao Svobodijada, mogao je nastati isključivo na onoj jezičkoj materiji na kojoj je i nastao. Vukov jezički obrazac ne bi mu pristajao.“, konstatuje Asim Peco ([6]). Nadalje, o srbiziranju Njegoševih tekstova svjedoči, pored ostalih, slovenački njegošolog Vladimir Osolnik, koji je imao uvid u bečke arhive (na prošlogodišnjim Njegoševim danima, u raspravi između izlaganja, Osolnik konstatuje da je Njegošev tekst „srbiziran“ te kako se jasno vidi da je „jedna ruka strugala a druga upisivala“). Ima mišljenja da od Njegoševa teksta jezik „počinje postajati standardni crnogorski jezik. Da ga je posve montenegrizirao, jasno je: svaku priliku koristi i na leksičkoj i na morfološkoj ravni da ga predstavi kao samosvojan idiom.“ ([7]). Međutim, ne smije se smetnuti s uma da nije jezik ništa manje crnogorski ni kod Petra I.
Sve gore rečeno stoji kao potvrđena činjenica, međutim, Vuk Karadžić od 1839. godine odustaje od jotovanih oblika tipa ćerati, đevojka i sl. te na njih gleda kao na dijalektizme. Oni ostaju odlika „lokalnih govora“. Crnogorskim su đacima (prvu školu otvara Njegoš 1834) udžbenici i predavači stizali sa strane (postojao je termin izvanjci). Karadžićeva je reforma uzimala maha tako da će „do kraja XIX vijeka u Crnoj Gori izvojevati konačnu pobjedu“ ([4], str. 41).
Posljednji u klasifikaciji razvojnih etapa crnogorskoga jezika jeste vukovski period, i to Belićeva i savremena etapa (detaljnije u [4]). Ovđe treba reći da su srpsku lingvistiku XX vijeka autoritetom, ugledom i uticajem na kolege jezikoslovce obilježili Aleksandar Belić (1876–1960) i Pavle Ivić (1924–1999). Njihovi stavovi o jeziku, podjele govora srpskoga jezika, gledanje na govore na prostoru Crne Gore kao na oštro podijeljenu zonu i tome slično, apsolutno su slijeđeni i prihvatani u serbistici čak i od lingvista koji su porijeklom iz Crne Gore. Uza sve rečeno XX vijek donio je znatno veći broj školovanih kadrova, no oni su, kako rekosmo, najčešće nastavljali izučavanje crnogorske jezičke građe vođeni ideološkim smjernicama dvojice rečenih filologa. Tako se desilo da Belićevim pravopisom prepoznatljivi crnogorski oblici budu osuđeni na status regionalnih, nestandardnih (detaljnije u [4]) te da prvih decenija XX vijeka i ijekavica nailazi na velike prepreke i da se čak i Gorski vijenac štampa na ekavici. Na primjer, Skerlić se zalaže za to da Srbe i Hrvate poveže kompromis u vidu opredjeljenja za latinicu i ekavicu. Ideološka podloga jasno se prepoznaje u onomastičkim i dijalektološkim studijama toga doba.
Govori crnogorskoga jezika veoma su dobro opisani
Značajni događaji toga perioda svakako su Novosadski dogovor (1954) i pravopis iz 1960. koji je uslijedio kao rezultat dogovora postignutoga u Novom Sadu. Iza toga Pravopisa srpskohrvatskog jezika stale su Matica srpska i Matica hrvatska. Međutim, nedugo zatim ova druga će povući potpis. Sve su to bili krupni koraci u sređivanju jezičke situacije u jugoslovenskoj državi, no ne može se o tome govoriti a da se ne spomene veliki hendikep crnogorskoga društva – nepostojanje institucija koje bi proizvodile i delegirale stručnjake. Dakle, veoma kasno Crna Gora osniva univerzitet i akademiju nauka, tako da se dugo odlazilo na studije u druge republike bivše Jugoslavije, najčešće u Srbiju. I pored toga sa sigurnošću se može reći da govori crnogorskoga jezika spadaju u veoma dobro opisane govore (detaljnije u [4]). Dragocjeni radovi o crnogorskim govorima objavljeni su tokom XX i prve decenije XXI vijeka u Beogradu, Sarajevu i Zagrebu, kao i u inostranstvu, a svakako tu prednjače lingvisti iz Crne Gore (Danilo Vušović, Jovan Vuković, Mihailo Stevanović, Radosav Bošković, Drago Ćupić, Dragoljub Petrović, Mato Pižurica i dr.). Bogati fond građe koju su prikupili pomenuti naučnici nemjerljiv je doprinos montenegristici, pogotovo u procesu naučnoga odbacivanja tradicionalnoga umetanja oštre granice između crnogorskih govora.
S posebnim poštovanjem prema gradu koji nas je ugostio, podśećamo da su hrvatski glasovi otpora srpskoj jezičkoj politici i planiranju našli odjeka i u Crnoj Gori krajem 1960-ih i početkom 1970-ih. Javlja se grupa intelektualaca koja radi na afirmaciji crnogorske kulture, književnosti i jezika, njegova imena i glavnih osobina. Prednjačili su Radoje Radojević, Vojislav P. Nikčević, Radoslav Rotković, Dragoje Živković i Danilo Radojević. Njihovo je pregnuće osporavano, rad omalovažavan i zabranjivan, dok će se mogućnost masovnijeg i organizovanijeg djelovanja ukazati tek krajem XX i početkom XXI vijeka, kad se osniva i pokreće nekoliko udruženja i nevladinih organizacija (prije svih ističemo Crnogorsko društvo nezavisnih književnika, PEN centar, Maticu crnogorsku i DANU).
Crnogorski jezik – sociolingvistička činjenica
Kao što rekosmo na samome početku, danas se o crnogorskome jeziku govori kao o sociolingvističkoj činjenici ([8]). Ustavna je kategorija, zaštićen je, ako se tako da reći, gramatikom i pravopisom, napisani su udžbenici crnogorskoga jezika i književnosti za osnovne i srednje škole i proučava se na fakultetu na Cetinju. Sve ozbiljne istraživače upućujemo na radove iz montenegristike u časopisima Lingua Montenegrina i Matici, zatim na trotomnu Istoriju crnogorske književnosti (Novak Kilibarda, Radoslav Rotković i Milorad Nikčević), na vrijedne bibliografije Petra II Petrovića Njegoša i Mihaila Lalića koje su ove godine objavili Fakultet za crnogorski jezik i književnost i Matica crnogorska, na znatan broj rječnika govora crnogorskoga jezika u izdanju Instituta za crnogorski jezik i književnost, koji su štampani prošle i ove godine (rožajski, plavsko-gusinjski, Njeguša, osmanske leksike Bara itd.), na knjige Adnana Čirgića Crnogorski jezik u prošlosti i sadašnjosti (2011) i Dijalektolozi i crnogorski jezik (do polovine XX vijeka) (2014), Srednjojužnoslavenski književni jezici u sinkroniji i dijakroniji Ljudmile Vasiljeve, te brojna Institutova izdanja o Petru II Petroviću Njegošu, Ljubiši itd. Ozbiljnost pristupa tim pitanjima odagnala je sve sumnje nedobronamjernih kritičara crnogorskoga jezika. Dakako, nikome danas u Crnoj Gori ne pada na pamet podizanje bilo kakvih ograda u sveukupnoj komunikaciji na prostoru bivše Jugoslavije, pravljenje vještačkih razlika i odbacivanje kulturnih sadržaja nastalih u vrijeme nekadašnjeg srpskohrvatskoga jezika. Te su konstrukcije, čini se, posljednji pokušaj onih koji negiraju crnogorski jezik da na taj način ospore njegovo naučno utemeljenje.
Dragocjen je podatak da u današnjoj Crnoj Gori postoji znatan broj mlađih, a već afirmisanih, proučavalaca crnogorskoga jezika i književnosti; oni rade u institucijama koje pripremaju i objavljuju renomirane časopise i knjige, organizuju međunarodne naučne skupove, prevode vrijedna izdanja, predstavljaju našu kulturnu baštinu slavističkome svijetu i uopšte svim zainteresovanima za našu kulturu. U ime buduće saradnje i uvjerenja da će nauka zasigurno dati posljednji odgovor na sva pitanja o kojima je ovđe bilo riječi – iskreno vas pozdravljam.»
Literatura
[1] Vojislav P. Nikčević, Istorija crnogorske knji-ževnosti – od početaka pismenosti do XII. Vije-ka, Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje „Vojislav P. Nikčević“, Cetinje, 2009.
[2] Radoslav Rotković, Odakle su došli preci Cr-nogoraca, Matica crnogorska, Podgorica, 1995.
[3] Radoslav Rotković, Crnogorska književnost od početaka pismenosti do 1852, Institut za crno-gorski jezik i književnost, Podgorica, 2012.
[4] Adnan Čirgić, „Istorijski razvoj crnogorskoga književnog jezika“, Crnogorski jezik u prošlosti i sadašnjosti, Institut za crnogorski jezik i knji-ževnost, Matica crnogorska, Podgorica, 2011.
[5] Asim Peco, „Vuk Karadžić – reformator srpsko-hrvatskog jezika“, Pisci i njihov jezik, Prosveta, Beograd, 1995, str. 7.
[6] Asim Peco, „Turcizmi u Njegoševoj Svobo-dijadi“, u: Pisci i njihov jezik, Prosveta, Beo-grad, 1995, str. 121.
[7] Lidija Vukčević, „Udio stvaralačkog u jeziku književnosti s posebnim osvrtom na Njegošev jezik“, Njegošu u čast, referati sa međunarodnih naučnih skupova Njegoševi dani 1, 2, 3 i 4, Stu-dijski program za crnogorski jezik i književnost i Filozofski fakultet, Nikšić, 2013, str. 208.
[8] Ljudmila Vasiljeva, Srednjojužnoslavenski knji-ževni jezici u sinkroniji i dijakroniji, CKD „M – M“, Osijek, 2010.
