Prvi dan 2023. Jutro. Vrijeme za pregled pristiglih čestitki. Naravno, odavno smo zaboravili na one prave, pisane rukom sa puno emocija. Pristizale su od nama dragih osoba, pa je pogled uvijek prvo bio usmjeren na poštanski žig, misleći da je to baš ona najdraža, očekivana. Bila su to pisana svjedočanstva drugarstva, prijateljstva, rođačkih veza, ljubavi… Takvim čestitkama svi su se radovali, izuzev poštara koji je danima nakon Nove godine morao da ih raznosi. Danas nešto sasvim drugo, mobilni telefon i šabloni sličica čestitki koje kruže od jednog do drugog korisnika. Rođaci i bliski prijatelji, zadržali su manire finog ponašanja i uvijek bi prvog dana Nove godine uslijedili pozivi i čestitanja. Tako je bilo i ove godine.
Nedugo nakon jutarnje kafice, kojom pokušavam razbiti mamurluk od nedovoljno prospavane noći, uslijedio je poziv. Pozvao me prijatelj Vojo da po dobrom običaju čestita i zaželi sve najbolje mojoj porodici u narednoj godini. Uvijek se obradujem njegovom pozivu, a kako i ne bi kad naše prijateljstvo traje skoro šest decenija. Nakon uzajamnog čestitanja, uslijedio je njegov prijedlog za porodični novogodišnji izlet. Nije bilo dvoumljenja oko prihvatanja prijedloga. Dugogodišnje prijateljstvo je omogućilo da dobro znam njegov istančani ośećaj za lijepo, tako da sam odmah bio potpuno siguran u njegov nepogrešiv izbor. Postojala su bar još tri valjana razloga za prihvatanje prijedloga. Neko vrijeme se nijesmo gledali, pa je izlet idealna prilika da se dobro ispričamo. Polje naših interesovanja je jako široko, pa tema za razgovor ne može da fali. Tu su i naše supruge, a po prirodi stvari njima valjda nikad ne nedostaje materijala za priču. Prijedlog je podrazumijevao pośetu Vinarije Dabović koja se nalazi u Nudolu na starom putu od Grahova prema Trebinju. Pouzdano mogu da kažem da sam obišao veći dio Crne Gore, ali eto desilo se da mi je ovaj dio nekako promakao, pa je to bio dodatni motiv za izlet. Svakako, novogodišnje gužve koje su vladale u prijestonici turizma, prosto su me gonile da potražim mir i odmor u ove praznične dane. Uzimajući sve navedeno u obzir, bilo mi je potrebno par sekundi da prihvatim prijateljev prijedlog. Dogovoreno je da se narednog dana u određeno vrijeme nađemo na Grahovu i onda zajedno nastavimo put.
Drugi dan 2023. Osvanulo je divno jutro. Tek po neđe tanki oblak je djelimično zaklanjao sunčevu putanju. Sve je ukazivalo da je pred nama divan dan, kao stvoren za izlet. Dogovoreno vrijeme nam je ostavljalo dovoljno prostora za lagano spremanje i isto takvu vožnju. Ipak, pošli smo malo ranije očekujući gužve od velikog broja turista koji su prethodnih dana došli u više gradova na obali. Naravno, postojao je još jedan, mnogo jači razlog za rani polazak. Bili smo i ranije u prilici da u jutarnjim satima gledamo „buđenje“ Boke, kad njena inače čarobna ljepota dođe još više do izražaja. Nijesmo to htjeli propuštiti ni ovaj put.
Prevarili smo se za gužve na putu. Rijetko da smo koga sreli, jer nakon neprospavane noći i divnog provoda koji je bio organizovan u više gradova, očigledno, svi su spavali. Bez obzira na nekoliko usputnih zadržavanja radi bilježenja ljepota zaliva, stigli smo na vrijeme na dogovoreno mjesto. Prijatelji su nas već čekali i naš zajednički izlet je mogao da počne.
Nastavili smo put. Prolazimo kroz varošicu Grahovo ili bolje reći ono što je od nje ostalo. Od nekadašnjeg starog sjaja ovog mjesta nema ništa, a ni nesumnjivo veliki potencijali nijesu iskorišćeni, pa ćemo iz tih razloga preskočiti detalje i opis ove varošice, jer želimo da ovaj putopis zadrži pozitivan karakter.
Put nastavlja prostranim Grahovskim poljem. Sumornu sliku varošice, zamjenjuju divno uređene kuće sa dvorištem i ogradama. Po izgledu, prije bi se reklo da se radi o vikendicama, nego o kućama sa stalnim stanovnicima. Priroda je na ovom prostoru bila izdašna, pa je Grahovsko polje nadmorskom visinom, položajem i svojim izgledom idealno za vikendice. Prolazimo pored raskrsnice đe se odvaja put za Grahovsko jezero koje smo planirali da pośetimo u povratku. Svi smo već bili, čak neki od nas i više puta, ali se pored ovog jezera ne prolazi.
Na visoravni iznad Grahovskog polja uočavamo obrise crkve Svetog Spasa na Grahovcu. Nakon bitke na Grahovcu, crkva je sagrađena u spomen na crnogorske junake koji su izginuli u toj bitki i na taj način priložili ono najsvetije što se može priložiti za svoju zemlju. Crkva je sagrađena za tri dana (od utorka do četvrtka), tačno onoliko koliko je i trajala bitka. Postavljena je na mjestu đe je bio šator Husein paše. Na crkvi je napisano „Spomenik je vašeg junaštva, Crna Gora i njena sloboda“. Bitka je bila 1858. godine, a crkva je podignuta 1864.godine.
Primičemo se ivici polja i put polako iz ravnice prelazi na uzbrdicu. Radi se o asfaltnom putu sa poodmaklim godinama i nije baš na ponos da takav put povezuje dva grada, a da ne govorimo o vezi između dvije države. Nakon par kilometara uspona naišli smo na raskrsnicu odakle se odvaja makadamski put za planinu Bijela gora. Potrebno je bilo još malo vožnje da dođemo do najviše tačke puta, odakle počinje nizbrdica. Ubrzo se otvorio fantastičan pogled na kotlinu u kojoj je smješteno odredište našeg današnjeg izleta. Inače, Nudo je udaljen 14km od Grahova, a 3km od granice sa Bosnom i Hercegovinom. Sa ove pozicije, već nam je bilo jasno zašto je Nudo pogodan za uzgoj vinove loze. Smješten uz rijeku Zaslapnicu, na relativnoj maloj nadmorskoj visini sa prodorom toplih primorskih struja, a sa ostalih strana brdima zaštićen od jakih vjetrova i hladnoće, Nudo je predstavljao idealno mjesto za uzgoj ne samo vinove loze, nego i svih poljoprivrednih kultura. Na samom ulazu u Nudo, vidno označeno skretanje dovodi nas do Vinarije Dabović.
Na vratima vinarije dočekao nas je domaćin Dragan Dabović. Nakon upoznavanja, počeo je razgovor o vinariji koji je više ličio na razgovor starih poznanika, nego na nekog ko se prvi put susreće. Naravno, za takav odnos pobrinuo se Dragan, koji je svojim nenametljivim, prirodnim, gostoljubivim pristupom, kakav se još zadržao na seoskom području, otklonio sve prepreke u komunikaciji. Objasnio nam je pojedinosti koje se odnose na porodičnu kuću, vrijeme izgradnje, renoviranje, proširivanje i sl. Nakon toga pošli smo u podrum da vidimo gotove proizvode, vino i rakiju po kojima je Vinarija Dabović na daleko poznata. Lijepo uređen prostor, veličine koja odgovara trenutnim potrebama i veličini porodične vinarije, sa uredno aranžiranim proizvodima. Uslijedilo je obavezno fotografisanje, ne dolazi se svaki dan u ovako uzornu vinariju.
Obišli smo prostor u kome se nalazi kazan za pečenje rakije. Dragan nas je upoznao da su i taj dio procesa podigli na veći nivo, jer su kupili kazan koji ima niz prednosti u odnosu na stare, a i svojom veličinom daje mogućnost da se u jednoj turi proizvede znatno više rakije. Pokazao nam je i prostor sa specijalnim posudama za čuvanje vina i rakije.
Došli smo i do onog što je možda trebalo prvo pogledati, od čega sve počinje. Vinograd sa oko 5000 čokota vinove loze. Djeluje impresivno, ali se i nameće pitanje kako sve postići uzimajući u obzir veliki rad u vinogradu, preradu i dobijanje finalnih proizvoda, učestvovanje na različitim sajmovima, bavljenje dopunskom ugostiteljskom djelatnošću. Dragan, kao glavne „krivce“ za sve uspjehe u porodičnoj vinariji proglašava sina Aćima i ćerku Andrijanu. Ipak, biće da je nešto drugo, da su za dosadašnje uspjehe „krivi“ svi u porodici Dabović, jer je više nego očigledno da se u današnjim uslovima privređivanja, ovakav uspjeh može postići jedino velikim radom i potpunim skladom svih članova domaćinstva. Taj recept je uvijek dovodio i dovodi do uspjeha.
Obišli smo djelove vinarije i dobili od Dragana sve potrebne informacije o proizvodnji vina i rakije kao da je sa nama bio stručnjak iz ove oblasti sa najvećim zvanjima. Razlika bi bila samo u tome što bi od ovih sa najvišim zvanjima malo što razumjeli, a Draganovo izlaganje nam je bilo potpuno jasno. Nakon obilaska i teorije, došli je vrijeme za praksu, odnosno degustaciju domaćih proizvoda. Nijesmo neki poznavaoci vina i rakije, ali mora da se proba.
Uz staru kuću, dograđen je dio u kome ljeti dočekuju grupe gostiju koji najčešće dolaze sa primorja. Divno opremljen prostor, bez suvišnih detalja koji u sličnim objektima, zbog njihove pretrpanosti i ne baš dobrog ukusa prelaze u kič. Vrijeme je praznika, pa je tu bila i ukusno okićena jelka. Jedan zid u prostoriji rezervisan je za diplome i medalje osvojene na raznim sajmovima. Po svemu viđenom, kako funkcioniše ova divna porodična družina, ubrzo će morati proširivati ovaj dio zida za nove diplome.
Saopštili su nam da u zimskom periodu rade sa najavljenim grupama. Međutim, kako je ovo domaćinska kuća, kod njih su dobro došli i najavljeni i nenajavljeni. Tako, iako smo, narodski rečeno „banuli“ nenajavljeno, nije im bio problem da nam spreme obilat ručak, mahom od domaćih proizvoda.
Pridružila nam se Andrijana koja je prethodno za nas pripremila ukusni ručak. Pričala nam je o počecima i radu vinarije zadnjih 8 godina koliko se intezivno bave ovim poslom. Naravno, bilo je tu i priče o raznim administrativnim poteškoćama koje im usporavaju i usložnjavaju posao. Sasvim je jasno, država mora naći načina da još više stimuliše ovako vrijedna domaćinstva, koja kroz plasman svojih kvalitetnih proizvoda, ne prezentuju samo sebe već i svoju državu. Čuli smo i za problem koji im predstavlja granični prelaz koji se nalazi na par kilometara od njihove vinarije. Dozvoljen je prelaz samo za građane Nikšića i Trebinja i na taj način se onemogućava dolazak gostiju sa dubrovačkog područja. Drugačije, da je dozvoljen prelaz, ne bi to bila samo korist za stanovnike Nudola, već i ostale krajeve Crne Gore, jer bi turističke agencije pravile različite izletničke ture.
Pristigao je i Aćim sa Bijele gore, đe je sa društvom dobar dio prazničnog dana proveo u lovu. Kad vam se pridruži lovac, očekujete neku lovačku priču o silnim trofejima, nevjerovatnim kapitalcima i tome slično. To od Aćima nijesmo čuli, već je iz njegove priče u svakom trenutku izbijala ljubav prema planini, boravku u tom divnom prirodnom ambijentu. Sa posebnim zadovoljstvom je pričao o ljetnjem periodu i boravku u njihovoj vikendici na Bijeloj gori i velikoj želji da u tom dijelu planine napravi bungalove kako bi omogućio njihovim gostima da u ljetnjem periodu, na toj visini, uživaju u hladovini i dišu punim plućima. Ono što je ostavilo poseban utisak na nas je bila njegova priča o vinogradu. Pored izvanrednog poznavanja vinskih sorti koje uspijevaju na ovom prostoru i od kojih proizvode poznatu žilavku i crno vino, upečatljiv utisak njegove ljubavi prema uzgoju vinove loze, ostavila je priča o njenoj zaštiti od nepovoljnih vremenskih uslova – mraza i sl. Za tren su nam kroz glavu prošli stihovi Miladina Šobića:
A zar ne bi bilo ljepše sad
Misliti na vinograd,
U ljubavi biti s njime,
Kao dragom dičiti se njime,
čuvati ga od zime.
Proveli smo prijatan dan u ovom pitomom dijelu Crne Gore, sa čestitim ljudima, koji žive od svog rada i svojim proizvodima pronose ime i svog mjesta i svoje države. Poželjeli smo im da u ovoj, kao i svih narednih godina budu sve uspješniji u svom poslu ili bolje reći ljubavi, jer se konstantno dobri rezultati mogu ostvarivati, jedino kad nešto radite sa velikom ljubavlju. Kao i dolazak, srdačan i prijateljski rastanak i želja za ponovnim susretom.
Vesko
Montenegrina.net
Be the first to comment