O CRNOJ GORI, O DIVOTNICI
SAMOSVOJAN LIK U MOZAIKU SVIJETA
Strani putnik se divi panorami, tražeći sebe.
Domaći putnik osjeća tajnu ispod brda.
A ljepote Crne Gore ne vide se, dok ih ne otkrije
riječ-nemirnica. No, slijepi prozor okrenut je unatrag
Putnik kroz vremena – prostore
U podnožju planine, na prelijepoj ravnici, nalazi se prelijepi grad Duklja… Tamo se nalaze lijepi mramorin i mnoštvo stubova, položenih na zemlju.
Marijan Bolica, 1614.
“Zovu Bokom onaj čarobni zalijev, u koji se spuštaju i tonu kršovita i skoro nepristupačna brda… Kažu ljudi, koji svijet obađu, da je taj jedan od najljepših položaja zemlje; i zbilja bi rekao da se je ovdje priroda igrala, kad je svoje čudesno djelo na mahove stvarala.
Stefan Mitrov Ljubiša
“Jedno jedino pobunjeno brdo, bez podnožja i bez veze sa svijetom, samo, propeto, tvrdoglavo, strčalo je obasjano suncem i ljuljalo se nekoliko trenutaka kao zlatno-zelen čardak ni na nebu ni na zemlji…”
Mihailo Lalić
“Kroz Šavnik teku tri rijeke… Varošica se stanila u golemoj jami, te bi čovjek rekao da će se na nju svaliti okolna brda. Sa svim tim priroda je ukrasila lijepim zelenilom da je milina naokolo razgledati…
Danilo Živaljević,1883.
“Okrenusmo se, a za nama sunce već prosulo svoje rumeno zlato po najvišim glavicama riječkih i ceklinskih bregova. Pred njegovim zračnim veličanstvom mrak je već pobjegao iza Rumije, Sutormana, Vrtijeljke, Dobrštaka, Lovćena, a vrhovi ovijeh stupova Crne Gore zablistaše se u jutarnjem rumenom zlatu sunčevu”.
Dr Lazar Tomanović, 1884.
“Kad god hoćah pogledati na Durmitor sa ravnijeh Jezera… nigdje se ne činjaše tako daleko izići na vrhove durmitorske, dok se nijesam okušao… Sa Planinice… vidimo još dva velika vrha jedan pored drugoga: u desno do Pive je Prutaš, koji takvo ime dobija, jer mu se preko stijena videprevučeni neki pojasevi sa dvije boje po redu, po jedan mu je pojas bijel a drugi sivozelen, te zaista izgleda prutast…”
Jovan Laušević,1888.
“Na tri ure i po prispjeh u Podgoricu. Pošto se malo odmorih, izidoh da vidim novu Mirkovu Varoš. Prolaziš preko lijepoga kamenog mosta na Ribnici… A kako ulaziš u glavnu ulicu, vidi se na drugom kraju lijep spomenik, podignut u slavu junaštva velikog vojvode Mirka Petrovića i junaka koji pred njegovim rukovođenjem ratovahu protiv Turaka 1862.godine. Okolina Podgorice divna je – lijepe ravnice i brdašca… Sa vrha Ljubovića vidi se lijepo sva Podgorica.
Marko Dragović,1887.
“Nema toga vrha na cijelom balkanskom tropolju, s koga se može da vidi pređe onaj najveličanstveniji prvi ishod sunčani, nego li sa Komova. I ni jedan vrh ne postoji, s koga se docnije sunčani zraci ispraćaju. Na njima najviše ono grije, ali ih nikad ne zagrije… Koliko su puta gromovi pucali a gađali strijelama svojijem u vrhove komske, no svagda su posramljeni bili…
Gusinje je varošica od Komova na istoku, u uzanoj grnčarskoj ravnici, na podnožju planina komskijeh i Prokletija, koji se nad Gusinjem sučeljavaju između dvije rijeke – Grnčara i Vruje…
Plav je od Gusinja daleko tri sata, a razdvaja ih Kovačeva livada i Plavsko jezero… i koga se Lim iskrada među Brezovicom i Plavom, i to u najvećoj tišini… No, ova njegova tišina poslije pet minuta hoda prestaje i Lim sad ide sjeveru s takvom jekom i lomljavom svojijeh bijelijeh i zapjenušenijeh talasa, da se njegov jek i u Plavu čuje, pa i na Visitoru”.
Miloš Velimirović, 1892.
“Evo me sad na putu do Ivanova grada (Sokola), koga Lovćen na istoku gleda u daljini od sedam do osam sati… Sjedosmo pod košćele… Pred nama stoji brdo Ceklinštak, a pod njima selo Ceklin, sa lijepim kućama. Odavde mogasmo viđeti i neki dio Skadarskog jezera. Svud se vidi zelenilo. Lijepo je pogledati gore i dolje. Još malo, pa se otvara pred nama selo Štitari. To je grozd kuća… Okolo su brda sa tri strane, a četvrtoj, k istoku, otvoreno je… Ovdje je, rekoše nam, iako ih ne pitasmo, Ivan Crnojević slazio sa grada uveče i sjedio… Odavde, u pravcu sjeveroistoka, vodi nas put pravo na grad, a sve ko uz nos…”
Đuro Špadijer, 1895.
… E pa, Putniče kroz vremena – prostore, lijepo si nas proveo stazama divotne prirode crnogorske, a i to u društvu domaćih putopisaca. I evo – pred očima su mi te slike i prizori. I stoga te pitam, nemirniče: Da li sve te ljepote, vječne i u svjetlost zagledane, zaslužuju išta drugo do slobodan i samosvojan lik u mozaiku svijeta? Ti odgovaraš potvrdno.
I gle: sve što je bilo i što jeste i što će biti sliva se u nedjeljivo trojstvo: ljepota – istina-sloboda, a na suverenom tlu crnogorskom.
Stani, Spisatelju – u suhu grlu i riječ se osuši. A kad se kucnu dvije čašice – kao da kresneš ocilom o kremen.
Preuzeto iz dnevnog lista “Pobjeda”
06.04.2006.
