Vuk Vrčević
MOJA OSTAVKA NA CARSKU SLUŽBU U KOTOR I ODLAZAK NA CETINJE:
U avgustu mjesecu 1852. godine, kad sam bio u Risnu kao općine sekretar, dođe mi jedno pismo iz Beča od g. Marka Bjeladinovića, kotorskog trgovca i vrsnog Srbina, a mog prisnog prijatelja, kojega ovđe u prepisu od slova do slova izlažem, i koje glasi ovako:
“Ljubazni prijatelju, g. Vrčević,
Tebi će biti začudo kad ovo pismo moje iz Beča primiš i kad razumiješ šta ono sadržava. Znači da se u Beču nađoh s Danilom Stankovim Petrovićem koji se iz Rusije vratio, ali ne kao vladika, nego kao knjaz crnogorski. On je zadovoljan i veseo, i od radosti poletio među duhove, a ti ga već znaš. On me ponudio od sveg srca da budem njegov drugi ajutant, i nijesam se znao kako odreći, nego sam voliji bio odreći se trgovačkog zanata, uzdajući se da će mi i braća saizvoliti. Gospodar Danilo pitao me đe se ti sad nalaziš i bi li se primio zvanija njegova sekletara, zato što je g. Milaković ostao u Rusiji, i neće više u Crnu Goru, ne znam zašto. On mi je, dakle, rekao da ti pišem. Ako si konten, budi spravan najdalje do petnaest dana, eto nas svijeh zajedno u Kotor, pa iz Kotora, akobogda, zajedno na Cetinje. Ja se izdam da ti neće krivo biti, a mene bi zadovoljio da onamo veselije u društvu dane provedemo. Uzdajući se da ćeš se i ti primiti, primi moj bratski pozdrav, kao i od Iva Rakova i Petra Stevanova. Jesam tvoj drug do smrti.
M. Bjeladinović”
Kad dobijem ovo pismo, počnem na svaku ruku razmišljati da li bih se primio ponuđenog zvanija ili ne, i uzimajući u smotrenju ženu i četvoro sitne đece ne znadoh kako ću i kuda ću s familjom. Morao sam se riješiti, a ne bi vremena o dugom razgađanju, te ja naumi i pođem u Zadar k Njegovoj ekselenciji, ondašnjemu gubernatoru g. Lazaru Mamuli, koji me lično poznavao. Zamolim mu se da bi mi već odobrio jedno mjesto u Dalmaciji kao djeistvitelnom činovniku, inače da ću biti prinuđen primiti se službe Gospodara Knjaza za preraniti sebe i svoju familju. On mi prijateljski odgovori:
“Ja tebe dobro poznavam, i poznato mi je da si djeatelan u izvršavanju tvoje dužnosti, ali si prećerani narodnjak, pak bi mučno mogao dobit impjeg u Boki, a izvan Boke mučno bi uzdržavao tvoju familju jer su vrlo slabe plate za početnike carske službe. Ali sa svim tim obrati se na g. Rešetara, cirkula kotorskog, i moli se za jedno mjesto u Boki i ako te on predloži, ja ću vas potvrditi”.
Ubojah se da tražeći u Kotoru vuka ne uzgnam lisicu, te zamolim Njegovu ekselenciju da mi dade pravilni pasoš za Crnu Goru, s tom ugovorom ako u Boki ne bih mogao dobiti djeistvitelno, da mogu poći u Crnu Goru, te tako i bude. Tek što sam pasoš dobio, očekivao sam oni dan vapor iz Trijesta da se s istim u Kotor vratim. Kad dođoh na vapor, kadli u njemu Gospodar Knjaz, Bjeladinović i svi poglaviti oni Crnogorci koji su ga do Peterburga pratili. Začudimo se jedan drugome, željno se izgrlimo i izljubimo, i prije nego je vapor iz Zadra krenuo, najveselije me upita gospodar G. Danilo:
“Vuko, jesi li moj? Hoćemo li u Crnu Goru?”
“Sva je prilika, Gospodaru, jer znate da imam punanu kuću đece.”
Lasno ćemo za to, nego kad si moj, danas da si sa mnom na ručak i na večeru do Kotora.”
Krenusmo već iz Zadra u najvećem veselju, i u svemu putu najveća zabava bješe G. Knjazu da gađa zrnom iz puške morske galebove na let. Toliko ih je ubio! Gađanjem iz puške i binjidžije takoga u cijeloj Crnoj Gori nije nad njim bilo, a posle sam gledao da mu nije u skakanju niko mogao ni doskočiti, a kamoli preskočiti.
Ko ne bi veselo stajao u ovakvom društvu, ali je meni pri svemu veselju stajalo u pameti i na srcu da se meni kaže do Kotora koja će mi biti godišnja plata. No, videći da i Dubrovnik prođosmo, a o meni nikakva zbora, pregnem kad ulučih zgodu, i kao u šali rekoh G. Danilu:
“Ma, Gospodaru, rekla je nekakva đevojka ocu i materi: ‘O svačemu zboriste i zborite, a o mojoj udaji ne bi razgovora’, ada i ja, ja bih želio znati, ako je moguće, koju ćete mi platu godišnju opredijeliti”.
On se nasmija pa reče:
“Imaš ti pravo, Vuko” Eto tebe, a eto moga ajutanta Marka Bjeladinovića, vi ste glavni prijatelji, a danas moji činovnici, oba ste braća, Rišnjani, što vi dva učinite ja potpisujem, ama samo udrite po tankome dok, akobogda, Crnoj Gori i meni bude bolje.”
Prošetasmo se ja i M. Bjeladinović po vaporu, i u smijehu (jer se i G. Knjaz put nas osmijavaše) pogodimo se na petsto fjorina u cvancikama, kvartir i trpeza u Knjaževoj kući, a suviše sav prihod od crnogorskih pasaporta tj. cvanciku od svakoga. Posle sam računao, okolo, godišnje dvjesta fjorina srebra.
Prispjesmo u Kotor na samo Preobraženije uz Gospođin post, i ja sam se već bio riješio da krenem sa G. Knjazom na Cetinje, a familju da ostavim u Kotoru radi vospitanja i nauke moje četvero đece, ali ne mogah. Evo kako i zašto ne:
Kad smo prispjeli pod Kotor viđesmo okupljene sve glavne činovnike, bojene i građanske, u punoj uniformi obučene, izašli Knjazu na susret, a Knjaz sve nešto po kotorskoj rivi gleda i u sebe govori: “Hm! Ovo je nešto”.
Otisnu se jedna barka s rive put vapora i u njoj niko od glavnih Crnogoraca ne bješe: ni senatura ni perjanika, do samoga Mirka Petrovića, brata Knjaževa. Ne dade Knjaz ni da pristupi k njemu Mirko, no ljutito upita:
“Đe su senaturi, đe je striko Pero i striko Đorđe, što nijesu došli?”
Mirko proli radosne suze, poljubi brata Knjaza u ruke i polako mu poče govoriti:
“Bogme Gospodaru, niko nije smio doći od strika Pera zapreke, jer on ne puštava gospostvo i vladanje Crne Gore prije nego ti dođeš u potpune godine i dok te sva Crna Gora i Brda ne proglase za svoga gospodara.”
“A jesu li mi poslali konje?”
“Jok oni, nego sam ja mojega doveo i još tri-četiri jahaća, a došli su svi moji rođaci, Jokovi sinovi, i nekoliko Njeguša da te sretemo, pa ajdemo noćas doma na Njeguše, dok vidimo kakav način”.
“A znaš li – upita ga Knjaz – što misle i govore ostali crnogorski glavari i Senat?”
“Svak misli što i ja, osim pet-šest privrženika strika Pera, ali niko ne smije ni žugnuti od straha strika Pera, jer se on proglasio gospodarem Crne Gore, a lasno mu je: u rukama mu je carstvo i gospostvo, a kod njega su pare i riznica, pa đe su pare, onamo su i svi pod platom Crnogorci. Ali ne prepadaj se, Gospodaru. Sve će, akobogda, bolje biti nego što se nadamo, kad doma pođemo.”
“A tako li je od moga strika, je li? Ajdemo da vidimo”.
Na ovomne se razgovor svrši, iziđosmo na suvo. Knjaz se umiješa u kotorsku gospodu, a ja svojim putem doma.
Dođoše k meni neki moji svojaci, prijatelji, na dobrodošlicu, i ja im kažem kako sam se riješio ići u Crnu Goru i kako smo se već pogodili, ali mi svi jednogrlice zavikaše:
“Ne, ako boga znaš!”
“Šta je?” – upitah.
“Kako što? Sva Crna Gora dogovorila se da neće Danila za gospodara, nego Pera Tomova, brata pok. Vladike. A znaš kakve je ljutite krvi Danilo i čiji je sin. On će pregnuti prvo poginuti nego se strahu i sili pokoriti”.
Čujem ja to, ne bi mi milo, te ja brže-bolje nađem g. Bjeladinovića i sve mu kažem, pa nastavim:
“Ja bih, Marko, da G. Knjaz ide, pak ćemo mi onda, pošto se uvjerimo da je Danilu Pero Tomov ustupio vladu, i da je sve onamo mirno.”
Tako i učinimo, ostanemo u Kotoru pošto pozdravimo G. Knjaza, i kažemo mu da ćemo mi dvojica domalo dana doći dok uredimo neke naše osobene poslove.
Knjaz ode sjutradan ujutro, propraćen od sviju glavnih činovnika i vojenom muzikom do Crnogorskog Pazara, i otpočinu dva dana na Njegušima propitujući Njeguše šta oni misle, šta Crnogorci govore o njemu i o Petru Tomovu. Njeguši su mu svi dobre nadežde dali, a pri tom i božju vjeru da će svi za njega prijenuti makar i do prolivi krvi bilo. Osim Njeguša, neumrli g. Mirko brat Knjažev, noćno otide u Bajice u tazbinu kod svog junačkog tasta Draga Kojova Martinovića, i s njim kradimice (da ne dočuje serdar Milo Martinović, zet i privrženik Pera Tomova), zasdobije većinu Bajica Martinovića na svoju stranu, i tako je već mogao Knjaz bez ikakva straha poći na Cetinje. Kad je došao blizu manastira s nekoliko Njeguša i Martinovića, s Mirkom i rođacima, sinovima pok. Joka Stijepova (Drago, Pero i Krsto), niko mu na susret nije došao, jer je tako bilo zabranjeno, a Danilo s pratnjom pravo u crkvu te cjeliva kovčeg sv. Petra i pomoli se Bogu, pa se vrne u Biljardu đe su ga čekali Pero Tomov, viceprezident Senata i senaturi. Kad je uljegao u Biljardu, niko mu se nije podignuo, a Knjaz otreseno i ozbiljno poviče:
“Dobro jutro, braćo Crnogorci!”
Svi mu odgovore, a najprvi Pero:
“Bog dobro dao, Danilo! Dobro došao!”
Za Danilom su uljegli Mirko i sva tri rođaka, pa i pet-šest prvijenaca Njeguša i Martinovića, a ostali su pred vratima stajali da čuju što će biti, i kao što sam posle čuo, svi su bili gotovi s Danilom poginuti. Knjaz se samo poljubi sa stricem Perom koji sjeđaše u glavnu stolicu Vladičinu, a Knjaz okrene se naokolo i, ne videći niđe mjesta đe će sjesti, vikne kamarijaru Đuku Sredanoviću:
“Đuko, donesi mi iz vladičine odaje jednu karijegu (stolac) da i ja sjedem i da se nešto upitam s mojim strikom Perom, đe slušaju senaturi i ostali namjerni Crnogorci.”
Evo Đuka đe nosi stočić. Sjede Knjaz taman do Pera. Evo njihovog razgovora kojega mi je, kao i sve ovo gornje, posle pripovijedao g. Knjaz. Malo je podugačak, ali zbog njegove važnosti dostojan je da se i drugim na znanje dade. Evo kako sam čuo od G. Knjaza.
“Kaži mi, striko, što je bio mene i tebe pokojni vladika Petar II?”
“Bogme, mene brat, a tebe stric.”
“A prije smrti koga je on ostavio da bude mjesto njega gospodar Crne Gore, tebe, ali mene?”
“Naredio je da budeš ti, ali ne sad, nego pošto naučiš škole, i pošto se zavladičiš, a među tim da ja vladam, pa posle da vladanje u ruke predam, a prije ne”.
“To bi bilo onda kad bih ja bio vladika, ali kad sam u Rusiji učio bogosloviju, umrije pok. Vladika, a vi svi senaturi i svi poglavari od sviju nahija i Sedam Brda učiniste prošenije i poslaste dva deputata k imperatoru ruskome Nikolaju, s molbom da me odma pošlje u Crnu Goru kao knjaza, a ne kao vladiku crnogorskoga, pak Njeg. Velič. Imperator ugodi vašoj molbi, i posla me. Evo carskoga pisma (izvadi ga iz njedara i pročita ga pred narodom g. Đorđe, stric Knjažev). Pa sad što veliš, striko Pero?”
“Ja se radujem sinko, dabogda da i našoj kući i svoj Crnoj Gori bude za čast i diku, a bogme i sreću, ali si ti još dijete, nijesi prispio za vladanje u ovu mučnu i jadnu zemlju, pa sad ja tebe pitam kako ćemo sad?”
“Bogme lijepo, striko! Ja knjaz crnogorski, a ti viceprezident Senata što si i dosad bio. Ti mene da priznaješ za gospodara, a ja tebe ljubim i počitujem kao mojega strica, ada kako?”
“Nećemo tako, nego poručimo da svi crnogorski i brdski glavari dođu u prvu neđelju na Cetinje, pa koga narod od nas dvojice odabere, onako da ja i ti pristanemo.”
“Tako, tako!” – poviču jednogrlice dva senatura, oba zeta Perova: serdar bajički Milo Martinović i serdar Riječke Nahije Filip Đurašković.
“Što se vi dva namećete kao kila na drvo, kad vas niko ne zove? To nijesu vaši posli nego nas dvojice, nego vam je bolje mučati, dok nije sad, na ovi čas, druga bila. Vi niti ste bolji ni gori od ovih ostalih senatura i glavara crnogorskih, ma vi odma đe srce tu i jezik.”
Sad se otprva počnu izjavljivati partaji za Knjaza i za Pera, ali Pero, kao pametan čojek, uboja se da ne bi do kavge i krvi došlo i da ne bi sve po njegovu porodicu zlo palo, zamoli da svak umukne, govoreći:
“Braćo! Ja vas ovako, s kapicom u ruci, molim neka svak sjedi u svoje poštenje. Ja sam Danilu stric, a Danilo je mene sinovac, pa što gođ mi dva učinimo vas je red slušat, a nama vjerni i pokorni biti.”
Na ovome se sve prekide. Zmija se ubi, ali je još u koprcanju živa.
No, na ovo prekidam, zaključujući da je G. Knjaz dosta nešto pretrpio, ali svojim pametnim i energičnim postupanjem junački održa megdan usprkos, može se reći, hiljada Perovih privrženika. Dodati ću samo još ovo: kad mi je ovo pričao G. Knjaz, upitah ga ja:
“Bogati, Gospodaru, da ti g. Pero na bratsku i na mirnu ne predade vladanje i sve drugo u ruke, što oćaste raditi?”
“Tako mi svete Gospođe i svetoga Petra, oćah najprije strika Pera usred Biljarde ubiti u Vladičinu stolicu, đe sjedi. A prije nego bih omakao puškom, podviknuo bih one riječi pok. Vladike iz Gorskog vijenca, đe kaže:
Na tron sjediš nepravo uzeti
Ponosiš se skiptrom krvavijem
pa se onda klati dok jedan teče.
Ada, što misliš? Zar nijesi čuo onu pjesnu:
Red je mrijet jednom svakojako,
Bolje prije, o manje grijeha.”
Ovo se sve zbilo dok smo ja i g. Bjeladinović u Kotoru bili, i sve smo svaki dan propitivali šta se na Cetinje radi, i tek razumjeh da su Crnogorci proglasili Danila za gospodara, ja dadem moju ostavku na službu sekretara općine risanske, pređem u Kotor, čekajući kad će mi G. Knjaz poručiti da idemo.
Na tri dana pred Mali gospođindan evo k meni Bjeladinovića i kaže mi pismo Gospodarevo u kojemu nas obojicu zove da odma idemo na Cetinje, te tako skupa krenemo i zdravo prispijemo.
Po večernji zove me G. Knjaz k sebi, pošto izađosmo iz crkve i kaže mi:
“Sjutra je manastirski sabor, i sjutra će svaki domaćin crnogorski i brdski biti na Cetinje da me vidi, i da ih vidim, nego večeras na svaki način sastavi dvije zakletve: jednu da mi se zakunu serdari, a drugu perjanici, a za mene ne treba, ja ću se kako ja znam narodu zakleti. Ma, preporučujem ti da obje zakletve dobro sastaviš u najprostijem narječju i po duhu crnogorskome, već ti to znaš kako treba.”
Ja odma otidem kući i sastavim obje zakletve. Kad smo večerali, predam mu da ih pregleda. Kad mu ih pročitah, reče mi u šali:
“Aferim, Rišnjanine, junačka kolijevko” – pa nastavi – Ja imam drugih poslova, nego ti ajde dogovori se s arhimandritom Nikanorom kako treba da se sjutra svečano kletve izvrše pred svijem narodom.”
Ja se dogovorim s arhimandritom, i na Mali gospođindan okolo osam sahata izjutra iznesemo jednu poveliku trpezu u polje pod manastir, prekrijemo je svečano i položimo jedan veliki zlatni krst i u srebro okovano jevanđelje sa dva svijetnjaka srebrna i na njima voštane svijeće.
NARODNA SKUPŠTINA ISPOD MANASTIRA. ZAKLETVE ČINOVNIKA I KNJAŽEVA NARODU:
Kad je sve bilo ispravno, ujutro na Mali gospođindan, kao što kazah, naredi G. Knjaz perjanicima da svak ide na livadu pod manastir, ko pušku nosi, i kad svak dođe (okolo četiri hiljade ljudi), evo i G. Knjaza s njegovim senaturima i stričevima: g. Pero i Đorđe, i svi ostali Petrovići. Uto zazvoniše manastirska zvona, a počeše topovi pucati dokle je G. Knjaz na mjesto svoje došao otkuda ga svak može vidjeti, i on svakoga.
Arhimandrit Nikanor obuče se u najdragocjenije zlatotkane aljine, kao da će leturđiju služiti, a Knjaz, kad prestadoše zvona i topovi, pozdravi narod sa:
„Dobro vi jutro, braćo Crnogorci!“
„Bog ti dao, Gospodaru!“ – odgovoriše četiri hiljade grla.
Knjaz nastavi:
„Meni se srce raduje gledajući danas toliko mojih sokolova i junačne braće, okolo mene skupljene, da veselo i u društvu proslavimo današnji praznik ovoga božjeg hrama, pa želim da i vi čujete ono što sam jutros naumio raditi“.
Izvadi iz džepa zakletvu senatura, dade je arhimandritu govoreći:
„Ti, oče arhimandrite, govori, a senaturi neka skinu kape i dignu naviše tri prva prsta od desne ruke, ali jasno i jako, neka narod čuje“.
Arhimandrit čita, a oni izgovaraju riječ po riječ.
Evo:
Zakleteva senatura
„Zaklinjemo se mi, vicepresident crnogorskog senata i svi senaturi, svetom nerazdijeljenom Trojicom, prečistom Bogorodicom, ovijem časnijem krstom i jevanđeljem, i svetijem Petrom Crnogorskijem da ćemo vazda i u svako doba vjerni biti našemu novome gospodaru Knjazu Danilu Petroviću Njegošu i cijeloj njegovoj familji: i pokorni njegovoj volji i želji u danu i noći, u zlu i dobru; da ćemo svi jedinodušno i složno vazda s Gospodarom Knjazom biti gotovi žrtvovati naše znanje i imanje, živote i glave u svemu onome što bi se klonulo na sreću i čast, za jedinstvo i slogu cijele Crne Gore i Brdah; da ćemo po našemu znanju vazda i svakome jednako suditi, ne po mitu ni po hajteru, nego svakom bez razlike pravo suditi po našoj duši, sreću i napretku; da ćemo u vrijeme rata s neprijateljima svaki od nas svoju nahiju na oružje podignuti, i onamo đe potreba bude, kao naši stari junaci, poteći i za odbranu svoga otačestva našu krv prolijevati, braneći čast i nezavisnost cijelog našeg naroda. I kako se sada pravo zakleti, onako nam Bog pomogao u svakoj našoj sreći: u muškom porodu, u zemaljskom rodu i u četvoronožnom plodu. Amin!“
Tek što senaturi izgovoriše posljednju riječ „amin“ nastavi sav narod jednogrlice: „Amin, dabogda“.
Pošto svi poljubiše Knjaza u ruke, a Knjaz svakojega od Senata u obraz, zavika Knjaz:
„Đe ste perjanici. Pristupite“.
Evo ih (okolo osamdeset), a dade arhimandritu da čita kao ovu gornju. Evo:
Zakletva perjanika
„Zaklinjemo se mi, kapetani i svi perjanici, Bogom svemogućim, svetom Trojicom i Bogorodicom, i ovim časnim krstom i svetim jevanđeljem da ćemo biti vjerni našemu novome gospodaru svijetlome Knjazu Danilu Petroviću Njegošu, i njegovoj kući, i njegovu sudu, vazda i u svako doba, u danu i u noći, u polju i u gori, u zlu i u dobru; da ćemo izvršavati njegove zapovijedi po njegovoj želji i naredbi ne pazeći u izvršavanju naših dužnosti na ničiji hajter, nego jednako goniti koga Knjaz Gospodar i njegov sud goni, braniti i počitovati koga on brani i ljubi, bio nam otac, brat ili rođak, i izvršavati našega Gospodara zapovijed onako kako nam bude on zapovijedio i njegov sud, i da nećemo nikada zažaliti ni naše glave ni imanje pri izvršavanju naše dužnosti. I kako se pravo jutros zakleli, onako nam Bog pomogao u svakoj našoj sreći, u muškome porodu, napretku zemaljskoga roda i četvoronožnog ploda. Amin“.
I sav narod odazva se jednoglasice: „Amin, dabogda!“
Pristupi najprvi kapetan perjanički Đuro Prelov Martinović k ruci Knjaževoj, pa za njim svi perjanici redom, i najposle evo i Gospodara Danila zakletve:
Zakletva Knjaževa
„Evo čuste braćo Crnogorci kako se zakleše meni svi senaturi i perjanici, a ja se evo i njima i vama zaklinjem, no dobro svak neka čuje. Po jutros koji bi prestupio ovu zakletvu, kunem mu se Bogom da mu drugoga otkupa nema glavi, no mušket u čelo. A evo se ja sada svemu narodu zaklinjem: Tako mi svetitelja Petra, mojega strica, i tako mi mojega i crnogorskoga imena, i oba mi svijeta, nastojati ću dan i noć o sreći i napretku cijele Crne Gore i sve Sedam Brda“, bez razlike roda i plemena; da ću paziti sudi, a ne ni po mitu ni po hajteru; da neću žaliti sve moje imanje, pa ni sami moj život u svemu onome što bi se ticalo časti i sreće mojega naroda. A napotlje vam se zaklinjem da ću svakome poštenome i junačkome plemenu biti pravi otac i brat, a bratskome izdajniku najveći krvnik, gori od Turčina. Onako mi Bog dana i vazda pomogao. Amin!“
Pošto Knjaz svrši zakletvu, nastavi sljedeće riječi naglas, da ga svako mogaše čuti:
„Još me čujte, Crnogorci i Brđani, i dobro zapamtite i javite onim koji nijesu mogli danas doći da i oni znadu, a to:
Evo, Bogu da je za slavu, i u zdravlje našega pokrovitelja imperatora vserosijskog Nikolaja, dobi Crna Gora svoga prvoga Knjaza od Kosova, i posla me među vas (sretno i dugovječno dabogda bilo i za mene i za svu Crnu Goru), zato, po danas, neću da niko u Crnoj Gori zove knjaz no sam ja, nego će se zvati seoski starješina.
Za male davije, koje bi se među vama događale, naređujem svijema serdarima i kapetanima da svaki u svojoj nahiji gleda osuditi i smiriti pravo po duši, a kome bi se učinila kriva osudbina, neka dođe slobodno našemu sudu na Cetinje.
Ako bi se, po nesreći, dogodilo da čovjek čovjeka u zavađi ubije, davam svakome vlast da zločinca ufati i ovamo na Cetinje dovede da se mušketa, a ako ga ne bi mogli ufatiti, neka ga slobodno svojom rukom i voljom ubije, ma ako bi braća ubijenoga ikakve osvete činili na braću ubice, glavama će, drugo ničim, platiti, i njihova će dobra biti prodana, a novce u narodnju kasu.
Kad god bi došli perjanici u koje selo za izvršiti zapovjed našega Cetinjskoga suda, ili da ufate zloga čojeka ali prestupnika, a ne bi seljani pomogli perjanicima, nego branili ili krili zločinca, znajte da će svakome seljaninu grdna globa i kastig na dom panuti.
Preporučujem vam da živite komšija s komšijom, pleme s plemenom, selo sa selom u pravoj slozi i bratskoj ljubavi, a osobito vam preporučujem da svako selo, koje s austrijskim podanicima na granici živi, pazi da ne bi narušilo pogranični mir, i koji bi se usudio učiniti ikakva zla njemačkome čojeku, nema mu drugoga otkupa glavi, no mušket u čelo“.
Tek što je Knjaz ove riječi izustio, započeše zvona zvoniti i topovi pucati, a sav narod iz velikih pušaka po jedanput pucati. Posle ove narodne svečanosti otidosmo svi na leturđiju, a posle leturđije na objed kod G. Knjaza, đe je nas bilo okolo četrdeset ljudi, đe se narodnim duhom veselilo i na svaki način napajalo pucanjem kroz dva topa, onamo zvana Krnjo i Zelenko.
Između ostalih Crnogoraca koji su pri trpezi bili, odlikovao se u napijalicama, rijetke pameti čojek i oglašeni junak, starac Stevan Perkov Vukotić, senatur iz Čeva, koji je pri jednoj zdravici G. Knjazu radosne suze prolio. Zdravicu ja nijesam mogao stenografično prepisati, ali sam odmah po ručku, u svojoj sobi to pokušao, iako baš i nije stenografična a ono je sasvim sljedeća, tj. ona pri kojoj se vrsni naš sjedina zaplakao, i evo je:
„Zdrav da si mi naš novi Gospodaru, svijetli i čestiti naš Knjaže! U tvoje lijepo i gospodarsko zdravlje, i u zdravlje velikog orla Moskova, imperatora Nikole, koji se smilovao na naše muke i nevolje, koje podnosimo od Kosova, i pogledao na crnogorske suze, te nam postavi tebe knjazom Crne Gore i Brdah; da Gospod Bog udijeli i današnji praznik ovoga našega manastira i svete Gospođe da nam budeš srećan i dugovječan, za sreću i napredak siromašne Crne Gore; da je uzdržiš i granice proširiš s pomoću Boga i nas šaku tvojih gorštaka, kao što su tvoji stari, braneći je od Turčina, našeg starog krvnika, i krv s nama zajedno protivo dušmana vazda do danas prolijevali. Neka tvoja čast i crnogorski glas leti po svijetu kao čela po cvijetu. Zafaljujem Gospodaru Bogu i svetome Petru da sam prije moje smrti dočekao i očima vidio prvoga našega knjaza od naše zemlje posle knjaza Lazara na Kosovo“.
Sad ga proliše suze i prekidoše mu riječ, može biti da hoćaše još nešto govoriti. Mi svi sad skočismo na noge i jednoglasno viknusno:
„Živio Gospodar, Knjaz Danilo!“
NAREDBA KNjAŽEVA DA BI SE OSVOJILA TURSKA TVRĐAVA ŽABLjAK:
Ispred božićnih poklada dođoše na Cetinje, nekakvim važnim poslom narodnim, nekoliko biranih glavara Riječke Nahije, i po večeri dođoše na posjed u Biljardi, kao i namjereni senaturi. Počne se o svačemu razgovor, i ozbiljni i šaljivi, dok najpotlje progovori Knjaz:
„Evo, ljudi, rana mi je na srcu od koje neću preboljeti, otkad nam, preklani, Turci na prijevaru osvojiše Lesendru i Vranjinu (prvi poluostrv, a posljednij ostrov u jezeru prozvatom Blato, koje se proteže od Crnojevića Rijeke do Skadra, i utiječe u Andijatsko more), i vidim da više nikad u našim rukama neće biti, a druga mi je rana na srcu gledajući Žabljak i u njemu Turke i nizam, može se reći, na vratima od vaše kuće. Danu, ljudi, amanat vi božji, gledajte zgodu ako je ikako moguće, da i vi Žabljak Turcima na prijevaru ili na očigledno junaštvo osvojite, ne biste li kako moje rane izvidali, a znao bi Bog i ljudi kako bih vas obdario i vaša imena ovjekovječio“.
Između sviju riječkih glavara najprvi progovori Mrđen Savićev, kapetan dodoški:
„Bogme, Gospodaru, mene je i svijem Dodošanima i rana i sramota đe svaki dan slušamo u Žabljak turskoga odžu đe kuiše, a još teže gledati one turske topove đe zjaju, okrenuti spram naših kuća. Ama, kad je tvoja volja to je i zapovijed. Mi, evo, sjutra polazimo doma, pak ćemo se u putu dogovoriti iz koje bi ruke mogli. Ne obećavamo ti, ali ako išta mogasmo, s pomoći božjom, znaćeš“.
Nije više bilo no ovoliko razgovora. Oni sjutradan otidoše, a mi ostadosmo, tek svak o svome poslu.
Treći dan ujutro, baš pijasmo u Biljardi kafu, evo jednoga knjigonoše niz kojega obraze i po prsima izviraše znoj kao iz sunđera (šponge). Pristupi Knjaževoj ruci i ostavi mu knjigu u rukama. Knjiga bješe pisana na hartiji od fišeka, u hitnji, ovako:
„Od mene, Mrđena Savićeva, i svijeh riječkih glavara, gospodaru Knjazu Danilu pozdrav, a potome činimo ti znati kako je Žabljak s pomoću božjom u našim rukama i bez rane i bez mrtve glave, nego za svetoga Petra, bržaj s vojskom u indat, e će sjutra na nas sva Arbanija i asker s topovima iz Skadra, i da si zdravo“.
Obradova se Knjaz, darova knjigonošu, i naredi da se dvanaest topova izmetne od šenluka, pa dozva svoja dva strica, Pera i Đorđiju, i senature, i pošto im ovaj veseli glas kaza, opremi g. Đorđija s pismom u Crmničku Nahiju, a g. Pera u Lješansku u pomoć Riječanima koji su već u Žabljak i okolo njega, govoreći obojici: „Ajte vi odma, eto mene za vama dok okupim Katunsku Nahiju“.
Pa odmah njegovom rukom napisa jedno pismo na glavare bjelopavlićke i piperske da stoje na oprezi da ne bi turska vojska udarila crnogorskoj s leđa (od Spuža u istok). Pošto pođoše g. Pero i Đorđije, i pošto pisa na sve strane, kao što kazah, pođosmo nekolicina s Knjazom na vrh jednoga visokoga brda, zove se Vrtijeljka, daleko od Cetinja po sata u jugu, otkuda se vidi Žabljak i sve Zećansko polje (Stara Zenta).
Uze Knjaz durbin i poče gledati silnu i nepreglednu crnogorsku i tursku vojsku đe se okolo Žabljaka biju, a pucanje iljadnih pušaka bez prekida, rekao bi čovjek da topovi pucaju, ili, da bolje rečem, prava grmljavina i tutnjava groma.
Kad viđe Knjaz što se radi, a čuje grmljavinu pušaka, sav usplamće, tako da bi rekao čovjek da u oni čas s Vrtijeljke onamo poleće da Crnogorcima pomože. Uzdahnu i reče: „O Bože i sveti Petre, budi u pomoć jadnome mojemu narodu!“
Isti dan poče se okupljati Katunska Nahija na Cetinje, i sjutradan krenu i Knjaz s Katunskom Nahijom put Crnojevića Rijeke, a odande vozom u Dodoše (crnogorsko selo jedan puškomet daleko od Žabljaka).
Pri poslasku ostavi g. Knjaz mene i ajutanta Bjeladinovića sa dva perjanika, i preporuči: „Za boga braćo, fišeke mi šaljite!“
Mi smo našli trideset šest vještih starih ljudi i đetića koji su dan i noć neprestano savijali fišeke i svaki smo dan na Crnojevića Rijeku šiljali po šest konja fišeka.
Sjutradan posla Knjaz dvadeset pet ljudi i piše nam:
„Šiljite mi ovamo Zelenka (top najviši i najdulji) po ovim ljudima, a zrna tovarite na konje!“ – što mi i učinismo.
Čujemo posle da su ovaj top namjestili na povišeno jedno mjesto, zvano Filipov Krš, na kome je jedan puškar, rodom Podgoričanin, Nješo Gruda najvještije načinio nišane da se s njime može gađati kao najboljim dževerdarom.
No, topdžije, naravno, nije bilo, nego Đuko Sredanović, valjani momak (Knjažev komardijer), primi se i počne, praktično, gađati oni dio vojske turske koju nije zaklanjao Žabljak. Kazivao mi je posle G. Knjaz, da je tako vješto pogađao Đuko đe je omjerao, kao najučeniji topdžija, i zato mu je Knjaz obećao zlatnu medalju (Miloša Obilića lik), i posle obećanja izvršio. (…)
PUTOVANJE S KNJAZOM KROZ BJELOPAVLIĆE U OSTROG I PLANINICU:
U bjelopavlićkom manastiru Ostrog, đe počiva cjelokupno tijelo svetitelja Vasilije, svake je godine znameniti sajam (dernek) o Trojičinudne, đe na hiljade naroda iz Crne Gore, Bosne, Hercegovine, Arbanije i Boke Kotorske dolazi iz pobožnosti na poklonije, među kojima dolazi i Turaka i turskih žena, koji su zgranuti, ili od kakve druge nemoći bolesni. Dernek traje samo tri dana, tj. u subotu, neđelju i poneđeljnik, bez da se ikada do sada dogodilo i namanje zlo između mnoštva svakojega naroda.
Zaželi Knjaz ove godine poći u Ostrog prvi put kao gospodar crnogorski s njegovom pratnjom, i ponudi dva svoja ajutanta i mene, i mi se drage volje uputimo. I ne toliko da sajam vidimo, nego da pregledamo po Bjelopavlićima, na mnogo mjestija, razbojišta turske i crnogorske vojske Omer-pašina rata, a osobito Donjemu manastiru ostroškomu u kojemu je Derviš-paša stanovao u vrijeme rata.
Krenemo, dakle, s Cetinja rano u četvrtak, u društvu mnogih biranih Crnogoraca i perjanika, i na Crnojevića Rijeku ručamo. Po ručku, uputimo se lijevim brdom put sjevera koji nas vodi u Lješansku Nahiju, i prenoćimo u prvo selo te se zove Meterize, đe budemo vrlo dobro dočekani, i u onako krasnom društvu veselo noć provedemo.
Sjutran rano, u petak, produljimo put uz neprestano pjevanje i pucanje iz pušaka perjanika, i srete nas prvo selo Buronje, pa drugo Glavica, đe nas dočeka lješanski vojvoda i senator Ivan Čoketin Uskoković, sa mnogo Crnogoraca pred jednom crkvom, i gotovo tri na ražnju peciva, dva vagana oni čas izvađena meda i sać, dva vagana ono jutro usirena sira i desetak velikih šeničnih pokvasnica. Prije no što sjedosmo ručat, napismo se krasne planinske vode, a za njom izobilja rakije lozovače. Posjedasmo po zelenoj travi i dobro ručasmo.
Odavde se uputimo put Komana i Zagarča, put istoka, najgrđim za konjanike putom, đe smo morali više puta sjahati i pješke hodati, i osobito kad smo došli u Kosovi Lug. Produljismo dalje i iziđismo na vrh brda u Zagarač, i otkud se nepregledna polja i livade, gradovi i sela, brda i doline spram jugo-istoku, turske, vide, da čojek ne zna đe će ustaviti oči da se nasladi one prirodne svakojake miline. Ođe malo sjahasmo, pismo pomalo rakije, pripalismo cigare i čibuke, te seirimo.
Reći će G. Knjaz:
“Ma, fala bogu, braćo, s čim se jadna Crna Gora ima dičiti, osim praznim gorama i kršovitim planinama? Pogledajte ovo polje tursko i ovu carevinu! Da je polovicu naše, bi li mogla sva Crna Gora živjeti? Na moju dušu, pravo ima Stevan Perkov te veli: “Da ova naša gladna i prazna Crna Gora išta valja, ona bi davno nečija bila”.
Nasmija se Knjaz na ove riječi pa se diže na noge i reče:
“Ah, nesretnja srpska vazdašnja neslogo! I žalosna Kosovska večero!”
Ođe ostavimo Lješanske Nahije granicu, a uljegosmo nešto boljim putom u Bjelopavlićku (idući k sjeveru), i kad dođemo u prvo selo te se zove Glavica, rekao bi čojek da nijesmo više u Knjaževoj granici, nego neđe u pitomo Primorje, jer se vidi veliko Bjelopavlićko polje, i putujući krajem nekih malih sela, vide se na sve strane pitomi voćnjaci, a osobito krušaka, jabuka, šljiva, trešanja, višanja i mnogo vinograda. Ali nikad tako uzrađeno kao što je na nekim župnim mjestima crnogorskih nahija (Riječka i Crmnička).
Pred veče prispijemo na Orju Luku, krasni položaj, okićenu prilično ozidanim u klaku kućama, đe živi starinsko pleme Boškovića, đe nas najsrdačnije dočekaše pop Đoko i serdar Ramo Bošković, i po mogućstvu ugostiše.
U subotu ujutro krenemo posle ručka s Orje Luke, ispod koje teče rijeka Morača (riječ je o Zeti, prim. prir), na kojoj nađosmo jedan mali čun, u komu se jedva i sa strahom mogu dvojica prevesti na lijevu stranu vode, i više no dva sata izdangubili smo dok smo se po dva i dva prevezli, a konjima diže svak sa svakoga i prtljag, te preplivaše.
Pošto se sasvim priugotovismo, uputismo se jednim poljem. Od Orje Luke do Vražegrmaca (udno polja niže Ostroškog manastira) nijedno selo nijesmo umimogred prošli ni viđeli, osim pođekoju čobansku kolibu. I ovo je polje dosta pitomo i rodno, kao i Bjelopavlićko, ali vrlo slabo uzrađeno, osim đe-đe po okrajcima posijano, nego tri dijela pusto i neuzrađeno leži.
Oko pet ura posle podne, okrenemo uz polje k sjeveru uz jedno vrletno brdo uz koje ćemo doći u Donji manastir ostroški, Sveta Trojica. Pošto izidosmo na pogled manastira, zazvoniše u sva tri dosta velika zvona. Narod koji bješe već prije nas došao, pozdravi nas pucanjem na stotine pušaka. Manastirski muškuli započeše pucati, a arhimandrit ostroški Nikodim Raičević sa nekoliko kaluđera, svečano obučenih, dočekaše Knjaza s jevanđeljem na vratima avlije manastirske i otpratiše do u crkvu pojanjem tropara one crkve.
Crkva je dosta prilično ozidana i povelika, na njoj novi zvonik sa tri zvona, ali unutra, mjesto nekad dragocjenog ikonostasa, ne vidimo drugo osim pribijenih (bez ikakve umjetnosti) dasaka, po njima izobješeno desetak svakojakih manjih i viših ikona. Začudi se Knjaz i upita arhimandrita Nikodima: “A što je ovo, oče Nikodime? Što je bilo od onoga krasnog ikonosca?”
“Eto, Gospodaru, vidiš li što su od manastirskih ćelija učinili kad je turska vojska prošle zime u nj stanovala.”
Kad ču Knjaz, nasmija se, pa kao u šali odgovori:
“E moj oče Nikodime! Kako se drlo, nije toliko ni krvavo. Pravi Turci đe dođu, oni i prazne i pale crkve i manastire, a oni zimušnji ostaviše nam neupaljeno da se imamo, dajbudi, đe Bogu moliti. S pomoću Boga i pobožnoga pravoslavnoga naroda, danas ćeš steći onoliko koliko su ti Turci zimus štete u manastiru učinili, pa biće što Bog da!”
Iz crkve iziđemo u manastir đe nas razredi otac Nikodim po praznim, istina je, ali dosta čistim i lijepo sagrađenim ćelijama, đe se preobučemo. Pošto pismo kafu, iziđe G. Knjaz da se kroz manastir i narod šeta, i svi mi za njim. Tako je bio od sviju strana narod nagrnuo da prije i bolje Knjaza vidi, da su bili udarili na veliko čudo perjanici rastiskućujući da učine Knjazu i nama put, i onaj je srećan bio koji je mogao Knjaza poljubiti u ruku. Posle jedne ure zađe i sunce, a svi mi posjedali na jedan čardak otkuda možemo narod, a on nas viđeti.
Sad, da je bilo kome čuti kad zaoriše na stotine posebnih kola, ženskih i muških, svako na svoj način, tako da se mi nijesmo mogli razgovrati obično, no je trebalo vikti. Kolom i pjevanjem i u pjevanje igranjem, odlikovali su se Podgoričani: ljudi i žene (turski podanici hristjani, pet-šest ura daleko od Skadra), i ovo pjevanje i igranje nikad se nije prekidalo otkad smo došli dokle smo pošli, i danju i noću. Na mnogo mjesta peku mnogi kafu, drugi prodaju vino i rakiju, treći peku i vare meso te narod kupuje, i jedno drugo neprestano časti.
Večerasmo svi zajedno, tj. mi činovnici s Cetinja, i po večeri siđemo iz ćelije arhimandritove u jednu dosta prostranu kuću nekog pok. popa Jovana, neumrlog junaka bjelopavlićkog, i u kući začnu perjanici svakojake narodnje pjesne i igre. Žali bože što ona kuća ne bješe koliko rimski Vatikan, zašto navrlje naroda inostranoga (ljudi i žena) da gledaju i da pjevaju, no dva perjanika morali su na vratima stajati da većini zabranjuje ulaziti. Čak posle ponoći otidosmo spavati, i mi smo u jednakom pjevanju zaspali, i ujutro se o ishodu sunca probudili jer narod nije imao drugo mjesto osim gole ledine.
Sjutradan osviće neđelja i Trojičindan, i kad bi vrijeme od leturđije, i ja sam po zapovijedi Gospodarevoj držao pjenije za nalonjem s desne strane, a učitelj cetinjski Anto Macura s lijeve, i on mi je herivuku i irmos sekundirao, jer bješe ljubitelj pjenija crkvenoga, a osobito narodnjega. Posle leturđije otide G. Knjaz, i mi s njime, na poklonenije svetome Vasiliji u Gornji manastir (daleko od Donjeg jedan čerek sata pješke), jer se ne može ni pola puta jahati.
Pristupak k ovome Gornjemu manastiru uprav se ne može ni riječima kazati, a kamoli perom opisati, no opet ne mogu premučati da nešto ukratko ne dokažem. Od vrata manastirskijeh, na jedno dvjesta koraka, gola je litica i tako uzak put, da jedva može čojak za čojekom hoditi s velikom opasnosti da mu se ne omakne noga i da ne pane đe mu, štono naši vele, ni vran kosti ne bi našao. Navrh ovoga putića upaze se jedna premala vrata i nad njima jedna ćelija, ograđena do svoda one pećine, a nad pećinom se nakvačilo jedno neopisano veliko brdo od gologa kamena. Uljegosmo u ovu ćeliju jedan po jedan letimice i pognute glave, đe nas dočeka jedan pobožni i pravi pustinjak, nalik prepodobnoga Zosima, koji se zvaše Antonije, s njim niko drugi, do jednoga momka manastirskoga đe vazda onamo žive i užižu kandilo nad sv. Vasilijom.
Okrenu Knjaz, a mi za njim k svecu da cjelivamo, i počesmo se jedan po jedan peti uz jedno visoke stube s najvećim strahom, da se ne bi đe na stranu svalio, i uljegosmo kao u jednu malu kamenu pećinu u kojoj leži sveto tijelo, i više njeg u kovčegu gori kandilo. Drugo ništa crkvenoga. Cjeliva Knjaz, pa mi svi redom, i ko što je mogao, ostavio je u novcu na kovčeg. U ovoj pećinici, đe je sveto tijelo, učinilo mi se da ne može deset ljudi dupke i stisnuti stajati.
Iziđosmo na jednu kamenu ravnicu otkuda se vidi Donji manastir i nešto malo prostora ispod ovoga Gornjega, a nad nama visi ono strašno brdo, visoko otprilike desetak čoječkih rastezaja, i vidimo jednu čudotvornu vodu u naravskoj kamenoj bešici nad kojom iz jedne procijepi kaplje kap po kap voda, a iz one vode samotvorna loza, koja je svoje stare i obilate grane niz pećinu objesila. Čudotvorna, velim, da je ova voda zato jer koliko gođ naroda dođe k svecu, ne amo što se svak napije i oči umije, nego i sobom nosi u male caklene bočice, kao ono što se nosi na vodokršće agijazma, te se bonicima s pravom vjerom dava. A što je najviše za mene čudo bilo, da ona voda nikad ni manja ni viša ne biva, no sve na jednu istu mjeru, jer se mi vi umismo, pismo, i od one vode manastir ručak nad priugotovi, a osim ovoga, pri polasku pođoh je viđeti pošto je preko stotine ljudi i žena umilo se, pilo i sobom odnijelo, pak vodu na istoj mjeri nađoh. Svakog mogu uvjeriti da je ovo ovako, a pametnijemu od mene ostavljam da otkriva ovu tajnu prirodu (ili čudesa) koja je do danas, mene se čini – nepoznata. Ono korito u kome voda leži, od kamena je, a vode u njemu, otprilike, bijaše od pedeset do šezdeset oka najviše.
S ovoga istoga mjesta, o kome sam dosad govorio, započe g. vojvoda Mirko (brat Knjažev) pričati Gospodaru kako su se s onoga mjesta branili kad ih je Derviš-pašina vojska bila okolila.
Evo ovako:
“Evo odavde sam ja gađao (kaže prstom), a odavde Novica Cerović, a između nas onih dvadeset devet naše družine, pošto je puške napunilo. Vidiš li ovo nad nama viseće kamenje kako je izašarano zrnima od pušaka, i bogu fala, ne pogibe nam no samo jedan drug i dva raniše, a naša je puška malo kad naprazno pukla, zašto nam je nije bilo potrebe mnogo na oko ni prinositi, no u onu gomilu soldata, samo napunjaj pa pali, a jedan se prevali.
A vidiš li onu dolinicu više Donjega manastira? Odonud su nas gađali topom, pa jedan dan bijaše vojska odstupila od nas, a samo nas topom gađahu, a mi ne znadijasmo što ćemo, no jedi, i pij, i pjevaj. Provirje Novica kroz ovu mazgalicu (kaže prstom) viđe jednoga oficijala đe se krajem topa po onoj ledinici šeta, pa nam reče: ‘A danu, duše vi, gledajte oće li ova moja šišana do onoga oficijala dovrći.’
Svi se nasmijasmo i ostadosmo gledati, a Novica nam reče:
‘Ne smijte se, pušku sam jutros dobro oprao, a još imam ingleškoga praha, pa ako Bog uzoće, neće mu ni Muhamed, a kamoli Mujo ili Alija pomoći.’
Omjeri kako on zna – Mirko veli – puče puška, vazda mu palila, a topčibaša na vrh perčina. Mi svi onda učinismo šenluk iz pušaka, i da popucamo od smijeha, a Novica:
‘Što bi? Ali ga zar ubih?’ Ubi, boža ti vjera, Novo, kako valja! Eno ti ga đe se premeće po onoj dolinici kao brav od crkavice.
Nasmija se Novica pa u šali poljubi šišanu u kundak, govoreći:
‘E valaj ti, moja posestrimo,
Nijesi me dosad izdavala,
A ni posad nećeš, akobogda!’
Kad ovo G. Mirko ispriča, uputimo se svi zajedno opet u Donji manastir pješke, đe nas je spravan objed čekao, i tu objedujemo. I sve do ponoći seirili kola i pjesne svakojega naroda, a perjanici gađali nišan iz pušaka.
Sjutradan u vanuće, naredi Knjaz perjanicima da se priprave konji, i mjesto da se vraćamo istim putom kuda smo došli, okrenusmo put Planinice da onamo bivša razvojništva pregledamo, i da svrh Planinice vidimo grad Nikšić koji leži od Ostoga dobra tri sata k zapadu. S nama se upute i dva senatura, Petar Stevanov Vuković i Ivan Rakov Radonjić, i mnogi drugi odlični Crnogorci, i sav smo put proveli u pjevanju i u pucanju pušaka.
Idući put Planinice, krševitim putem dođosmo u prvo pješivačko selo Poviju, sve od turske vojske popaljeno, i svijem putem sa desne i sa lijeve strane mnoštvo kostiju krepanih turskih konja i ljudskih kostiju, i suviše jedno tursko groblje od pogibših Derviš-pašinih soldata.
Kad iziđosmo na Vrh Planinice, dočeka nad ondašnji vojvoda sa svijem Pješivcima ko pušku nosi. Na jednoj, od đeteljine trave, trpezi, četiri pečena brava, meda i kisjela mlijeka, kraj jedne planinske vode koju natkriljavahu pet-šest gromoradnih bukava. Sjašemo, napijemo se one zdrave vode, pa rakije, i ručamo. Ručajući seirili smo oglašeni grad Nikšić i njegovo nepregledno polje. S desne strane, put sjevera pri polju na jednoj glavici, u formi kao goveđi jezi, viđahu se deset-petnaest slamom pokrivenih kuća. Kazaše Knjazu da su one kuće crnogorskih uskoka (koji su posjekli Crnogorca pa mu ponijeli glavu nikšićkome kapetanu), i onamo im Turci ogradili kuće i poklonili zemlje koliko im je drago i koliko je gođ ko htio. Knjaz uzdahnu, pa navede one, iz Gorskoga vijenca, riječi:
Bezobrazne potrpezne kučke!
Brankovići! I ližisahani!
Što vam oće društvo sa Turcima?
A ne mislim za vas ni za Turke!
Privati Knjaz durbin pa ga okrenu na grad Nikšić, i po njemu pregleda džamije, munare, kule i bedem, pa gledajući reče:
‘Ah, pust ostanuo! Mnogo li se na tebe crnogorskih glava osušilo!’
Vojvoda i senatur Ivo Rakov, Knjazu:
“Bogme. Gospodaru, i nikšićkih na Cetinje još više, u tvoje zdravlje i tvojih Crnogoraca, pa prebismo čudo za grdilo.”
S Planinice se opet u Ostrog vratismo, i istim putem preko Bjelopavlića, i kad ugledasmo u polje (između Orje Luke i Pipera k istoku) manastir Svetoga Aranđela, te se zove Ždrebaonik, šće Gospodar da onamo otidemo, i odosmo.
Ovo je manastir mali i dosta siromašan, ali na krasnom položaju i dosta lijepo sazidan. U njemu nađosmo jednog pobožnog kaluđera, dosta izobražena i svjetskoga čojeka, starca Isaiju Vukotića, rodom Čevljanina, koji nas ugosti kafom i rakijom, i nuđaše nas da se u manastir onu veče zaustavimo, ali mu Knjaz zafali i pri polasku darova sto fjorina. Začudo mi je kako i ovi manastir Turci u vrijeme rata ne zapališe, ali mi kaza stari kaluđer da je bio strogo zabranio serašćer Omer-paša da se u manastire i u crkve dira, koliko u carevu glavu.
Uputismo se natrag, i prečim putem u sami akšam prispijemo na Crnojevića Rijeku, đe prenoćimo kod nekog trgovca, rodom Podgoričanina, Sima Premovića, a sjutradan (u utornik) vratimo se na Cetinje.
VJERIDBA I ŽENIDBA KNJAZA DANILA: SVATOVI I RIJETKA NARODNA SVEČANOST:
Ko nije živio više vremena uz Knjaza Danila (kao što sam ja), taj ga i ne može voobraziti, a kamoli ocijeniti. I ko gođ bi se zauzeo da perom opiše sve ono čim je bio po prirodi obdaren, i kao najprostiji Crnogorac i kao zemaljski vladaoc, najvještijemu peru nesovršeno djelo pred svijetom bi ispanulo. A i kad bi kadro bilo, opet bi (svakoga mogu uvjeriti) bila jedna njegova fotografirana snimka, ama nikad pravi original, iz koje se vidi sama slika bez ikakve duševne vrijednosti. Iz dosad naznačenog u ovoj knjizi, i iz onoga što ću o njemu dokazati, uvjeriće se, mislim, mnogi o životvorenom duhu njegovom i rijetkom postojanom karakteru, i da je bez velikih nauka potigao onaku nauku, kao da ga je Bog uprav za crnogorskog vladaoca stvorio. Dosta ođe više o njemu, no ajdemo k namjeri.
Kad se Knjaz Danilo iz Peterburga u Beč povratio, on je smislio da traži za sebe sličnu đevojku, i najprijed mu je pamet polećela u Srbiju, da isprosi kćer knjaza Aleksandra Karađorđevića. Baveći se u Beču nekoliko dana (kao što mi je isti Knjaz kazivao) upozna se s ondašnjim, akademije slikarom Jovanovićem, kojemu g. Knjaz povjeri svoju namjeru, i ne znam kako se jedan drugome izustio, ugovore da Jovanović otide u Beograd i da mu traži od knjaza Aleksandra đevojku. Reče Jovanoviću da mu javi po pošti može li što biti, ili ne može, pa u prvom slučaju da s Cetinja pošlje odlična dva tri svoja čojeka da je formalno isprose i prstenuju.
Kao što je bio rekao Jovanoviću, on se nadao da će ga pismo, ili tako ili ovako, u Trijestu stignuti, no pri samome njegovu polasku iz Trijesta, ne videći nikava abera iz Srbije, jednu veče kad je bio pozvan na sjajnu večeru kod krasnog Srbina Špira Gopčevića (znamenitog trijestinskog trgovca rodom iz Kastelnovoga u Boki) zaljubi se u jednu od prisustvujućih đevojaka, Darinku, šćer trijestinskog glasovitog trgovca Marka Kvekića (takođe rodom iz Novoga), i posle večere reče Aleksandru Marinoviću (đevojačkom ujaku, trgovcu i rodom Crnogorcu) da mu je sjutradan s Gopčevićem zajedno, formalno isprosi. Knjaz kupi najdragocjeniji prsten kojega je u Trijestu ono jutro mogao naći, i svojom glavom ga ponese, popraćen od dva njegova senatora, i svojom ga rukom đevojci na prst stavi.
Kad se Knjaz u Crnu Goru vratio, ne znam dođe li mu posle kakvo pismo od slikara Jovanovića, o poslu za kojim je bio pošao, ali znam da je Knjaz jednom pri trpezi meni i ostalim njegovim prisnim rekao: “Sve je na ovom svijetu suđenje, a osobito vjenčanje. Ja sam htio kao Knjaz da Knjaževu šćer vjenčam, pa ne bi mi suđeno. Ali je vazda bolje vjenčati viđenu, no čuvenu đevojku. Nije – Knjaz nam veli – blago ni srebro ni zlato, no je blago što je kome drago.!
Pošto je Knjaz nakon toliko domaće nesloge i rata s Omer-pašom, sebe s narodom, a narod s njime pritvrdio, i šta-šta preinačio u svojoj državici, riješi se već i na ženidbu u najveći jek zime (u januaru 1854. g.), i svijema javi nama na Cetinje, i svemu narodu kroz Crnu Goru i Brda, naređujući kapetanima od sviju plemena da čim prije svaki okuplja što više može dobrih i ođevenih momaka i da s njima hita na Cetinje.
Knjaževa dva strica, Pero i Đorđije, i brat mu Mirko, rekoše Knjazu jedan dan da se boje oće li se moći svadba onako svečano svršiti kao što se njemu pristoji i kao što svak u narodu želi, zbog zimnog i sniježnog vremena, i kuda će sa više hiljada svatova kad na Cetinje panu, a on im odgovori:
“Ja to znam kao i vi, ali vi ne znate što ja znam i mislim, no da vi kažem (nasmija se), rekao je pokojni Vladika u Gorskom vijencu:
Posle tuče vedrije je nebo.
Posle plača veselije poješ.
Posle muke napola je tuge.
Ada i moja mlada Knjaginja Darinka: kad prvi put u njenom životu vidi ova brda i planine okićene snijegom, i kad premre od zime na konju od Kotora do Cetinja, veselije će očekivat da joj svane Đurđevdan:
Kad se gora izođene listom,
A livade travom đeteljinom.”
Kad je htio Knjaz da se ženi, i pošto je već okitio svoju kuću s bogatim i krasnim pokućstvom, naredi mi da sačinim dva pisma, jedno na Njeg. eks. barona Lazara Mamulu, gubernatora i Njeg.v.p. Vladici dalmatinskom g. Stefanu Kneževiću, moleći da mu prvi dođe za vjenčana kuma, a drugi da ga vjenča.
Naimenuje da otidu u Trijest po đevojku: njegova dva strica, Pera i Đorđija, brata Mirka, rođaka Krsta Mašanova, zeta, vojvodu Iva Rakova, senatura Petra Stevanova, i ajutanta Danila Vukovića, koji u najsjajnijoj narodnoj nošnji, pod srebrnim sabljama i oružjem krenu u Kotor, a iz Kotora vaporom Lojd za Trijest.
U Zadru se svi svrate kod g. barona Mamule, i g. episkopa, i obojica im obećavaju da će dragovoljno doći oni isti dan kad se oni vrate s Knjaginjom krajem Zadra. Kaže g. Gubernator da u Trijestu, kad se vrate, bit će na njihovo raspoloženje jedan vojeni austrijski parobrod koji će ih prevesti do Kotora. Na ovo svi zahvale, i iz Zadra pošto jave Knjazu sve kako im je u Zadru rečeno.
Sad se već počne Knjaz, u društvu nas koji smo na Cetinje ostanuli, dogovarati đe bi se mogli namjestiti tri do četiri hiljade svatova, i na koji način po mogućstvu ugostiti o Knjaževu trošku, a tako isto i visoke goste iz Zadra i iz Kotora koji su bili obećali da će doći. Raspoložimo na ovi način: da se svim svatovima priugotovi konak u dva najbliža plemena, Bajice i Donjokrajce, od dvadeset do četrdeset ljudi svaka kuća; G. episkopu, njegovu đakonu Teofanu Popoviću i parohu popu Niku Kneževiću u manastir; Njeg.eks. Mamuli i ajutantu Majeru u Knjažev konak; g. cirkula Dojmija kod Pera Tomova; podeštata risanskoga, Jova Jovanovića, sa nekoliko biranih Rišnjana na konak kod mene, a druge poniže po drugim kućama i hanovima okolo manastira.
Počne se misliti za spravu sjajnoga objeda na dan svadbe, i na vrijeme dobavljati sa svije strane. A mnogo je iz Trijesta sobom donio jedan vrijedni kuvar Vrancuz koji je sa dva vješta kuvara iz Kotora pripravio, može se reći, pravi carski objed.
Na dva-tri dana prije nego što će dan vjenčanja biti, evo sa sviju strana biranih kita svatova, kojih je broj bio po tefteru: tri hiljade i sedam stotina. Kako je koji kapetan sa svojim društvom dolazio, onako se redom i dijelio po više naznačenim kućama.
Kad smo dobili telegrafičnu vijest iz Zadra, znadosmo u koji će dan u Kotoru prispjeti poslanici crnogorski s Knjaginjom. I tako ono jutro upute se svi svatovi s Cetinja.
Imalo se šta čuti i viđeti. Kad krenuše, zazvoniše zvona, počeše pucati svi na Cetinju topovi, svi svatovi iz pušaka, i na hiljade vještih pjevača pjevanje izglasa. Svako pleme imalo je svoj barjak, pa jedno pleme za drugijem, a najprvi na konju nosaše kapetan perjanički Đuro Prelov Martinović krasni i veliki svileni alaj-barjak. Od Knjaževog dvora do vrha polja ima dobar sat konjaniku, i kako bijaše golem snijeg panuo, a učinjen prt konjskim i ljudskim nogama tako uzak, da nijesu mogli dva usporedi ići, no sve čojek za čojekom, a konj za konjem, pak je bilo štogođ divno pogledati sve ono polje popunjeno ljudima, konjima i barjacima, a s obje strane polja snijeg do pasa. No, kad su došli na Njeguše, dođe im glas iz Kotora da još nije prispio vapor u Kotor, i tako svi oni dan predane, i uveče konače na Njeguše, a sjutradan kad im aber dođe da je vapor prispio, okrenuše i siđoše pred Kotor na Crngorski Pazar, svijem putem pjevajući i pucajući iz pušaka po svatovskom običaju.
Iz Kotora, ko gođ je mogao živ, izišao je da vidi svatove, i mnogi iz Kotorskog Kanala, toliko da se nikad onoliko naroda pred gradom skupilo nije. A susrela ih je vojena jegerska muzika, i sve dotle svirala dok su svi svatovi na Pazar sišli.
Odvoje se desetak poglavitih Crnogoraca koje je Knjaz bio naznačio, i uljegoše u grad, pa pravo na kotorsku rivu i sretoše i pozdraviše G. Knjaginju i njezinu pratnju, i pravo kroz grad, nigdje ne svratiše, na Crnogorski Pazar i otkuda se svi po redu upute. I pri polasku, dokle su svi krenuli, svirala je vojena muzika, a svatovi započeše izglasa pjevati i neprestano pucati iz pušaka, svaki je svat morao najmanje imati tri testa fišeka tj. trideset. Uz ovo, pucali su maškuli ispred Kotora od strane kotorskih trgovaca, iz poštovanja spram Knjaza i Crnogoraca sve dokle su umakli navrh Praćišta, više Kotora, svatovi i pratnja.
Okolo podne evo tri konjanika, tri muštulukdžije, i javiše Knjazu:
“Evo, Gospodaru, u sto dobrijeh časa svatovi s Knjaginjom.”
“A đe će sad bit svatovi?” – upita Knjaz.
“Do jedan čerek sata sići će, akobogda, u polje.”
Kod Vlaške crkve bilo je uspoređano šest topova i od onoga časa kad su se svatovi pomolili, pa sve dok su do manastira došli, sve neprestano po redu su pucali. Utoliko se i Knjaz najsjajnije obuče u pravo crnogorsko ođelo, a njegove junačke prsi bjehu okićene s mnogo raznih dekoracija (austrijskim, ruskim i crnogorskim), i odosmo i mi, svi ostali na Cetinju činovnici, i neki poluvječni glavari crnogorski na konjima u susret. I susretosmo se kod bajičke crkve, uvrh polja.
U prve svatove bila je Knjaginja i oni gore napomenuti poslanici u Trijestu, i odmah Knjaz pritrča s konjem G.K. Darinki ploveći u neopisanoj ljubavnoj radosti, i prvo njegovo pitanje (prije nego što se rukovaše) bilo je vrancuski:
“Avez-vous froid?” (Je li vam zima).
A ona njemu ljubežljivo i posmijatelno:
“E quand v-a-til chaud dans votre Montenegro!”
Opet se slatko rukovaše i pogledaše se, pa Knjaz poćera hata pokraj nje, a mi svi za njim, pošto se Knjaginji poklonismo, i odosmo u susret gospodi guvernaduru Mamuli, episkopu Kneževiću, cirkulu Dojmiju i njihovoj pratnji, pa se opet svi povratismo i skupa dođosmo do Knjaževa dvora u kojemu se svrati Svijetla Knjaginja da se preobuče, a i ostali poglaviti austrijski gosti da otpočinu, ogriju se i da po jedno piće uzmu.
Kad je Knjaginja bila spravna, popravi je pod rukom (s desne strane) kao kum Njeg.eks. baron Mamula do crkve đe nađosmo g. episkopa Kneževića i đakona, obučeni i spravni da vjenčavaju. Po zapovjedi Knjaževoj stavio sam dva perjanika na vrata od crkve s naredbom da ne puštaju u crkvu više nikakva Crnogorca osim od kuće Petrovića, da se ne bi crkva onako mala, prepunila naroda i smetala vjenčanju.
Vjenčanje se počne i svrši najsjajnije, a po vjenčanju Njeg. v.p. Vladika Knežević izreče jedno kratko ali prekrasno slovo o dužnosti svetoga braka, a završi čestitanjem, radošću i blagoslovom.
Uputimo se svi iz crkve, od koje sve do vrata Knjaževa dvora prođemo kroz trostručnu uređenu Crnogorcima paradu, kroz pucanje na stotine pušaka i uz usklik: “Živio Svijetli Knjaz i Svijetla Knjaginja!”
Mi svi činovnici i senatori otidemo na poklon Svijetloj Knjaginji i svi je poljubismo u ruku.
Na tri ure posle podna odosmo na objed. Pri trpezi je bilo četrdeset i osam lica, i svaki je sio na naznačeno mjesto mu s desne i s lijeve strane, kako su viljeti na pjatima zapisani bili. U čelo trpeze Knjaginja, s desne strane baron Mamula, a s lijeve g. episkop, a do njih Knjaz i g. cirkul. I tako sve po redu, đe je kome mjesto opredijeljeno bilo. Preko ručka, bilo je od svakoga redom svakojakih zdravica, kroz neprestano pucanje topova pred Knjažev dvor na jednoj livadi.
Onu veče prenoće svi napomenuti visoki gosti, kao što sam ovamo već kazao, a ujutro pri polasku naredi Knjaz da se svi svatovi usporede da ih ona gospoda vide, i da goste iz pušaka pozdrave. Bilo je dostojno viđeti onoliko (tri hiljade i sedam stotina) Crnogoraca pod oružjem divno okićeni; pleme do plemena, a barjak do barjaka, koje su svi gosti redom pregledali na nogama idući smatrali. Kad pojahaše konje, svi Crnogorci po jedan put mećahu iz pušaka, a odmah za njima zaurlaše topovi.
Kad se uputiše, opremi Knjaz jednu stotinu biranih momaka da ih prate do granice, koja se nalazi navrh Praćišta na pogled Kotora.
Pri polasku obdario je G. Knjaz g. episkopa s jednom zlatnom burmuticom, prekrasno izrađenom i sa skupim kamenčićima naokolo okićena, a paroha Kneževića i đakona Popovića u novcu (čini mi se po dvanaest dukata, ali nešto više, jer ja u onakvoj za mene zanešenosti u poslima, ne mogoh po čisto znati). Svakojemu od svatova dao je po šest cvincika za trošak što su jeli i pili i što su fišeka potrošili.
Evo, dakle, kako se ova svečanost i rijetka svadba svršila, kakve u mom vijeku niti sam vidio, niti ću više ikad viđeti.
MEGDAN NA NOŽEVE (NA CETINJE) IZMEĐU DVA ROĐAKA IZ LjEŠANSKE NAHIJE I NJIHOVE RANE:
Jedan dan proljetnji, ispred podne, evo ti na Cetinje kapetana Lješanke Nahije sa svojom gvardijom, i vode sobom dvoje momčadi, oba jednolika u svemu i po svemu kao da si jabuku razrezao. I kapetan poče da Knjazu i senaturima priča ovako:
“Ovo dvoje momčadi zaludu su prvi rođaci, ali je đavo, nalet ga bilo, među njima ostavio njegov rep te ih tako zavadio kao dva kokota kad se poinade i nikad ih umirit ne možemo. Evo više od po godine dana da ih zaludu mirimo, jer im taj mir ne dura više od jutra do večera, pa đe gođ se sami sastanu oće da se ubiju ako nema ko da ih razvadi. Sve im do danas prosto, ali neprosto evo desetak dana da me kume i bogorade da im dopuštim da se sijeku na megdan, i nikako ih odbiti. Niti znamo što ćemo od njih bez njihove pogibije i naše odgovornosti vašem sudu, nego sam ih evo doveo k tebe, pa činite od njih što znate. Mi im ne možemo, do đavolje, ništa.”
“Ma što vi je, zadesili vas jadi. Da li zaludu nijeste braća? Što ste se pomamili, i đe vi se pamet đela? Ako vam je život omrznuo, a vi ajte u Tursku pa učinite kakvo junaštvo i junački poginite, dajbudi, neko će vas žaliti i reći da ste bili junaci, a ne bratski krvopioi! Poljubite se i živite ko braća, zla vi sreća! Ne počinjite novu kletvu i pričanje u staru zemlju, što se još do danas nije ni čulo ni viđelo” – reče im obojici Knjaz.
Obadva, kao da se dogovoriše, pritrčaše k Knjaževoj ruci, padoše na koljena i zamoliše:
“Gospodaru, Bogom te kumimo i svetijem Petrom, dopušti nam da se posiječemo, i bolje nam je da jedan od nas pogine nego da ovako dovijeka živimo i jedan drugoga korimo da nizašto ne valjamo, koliko ni ženetina.”
Pošto Knjaz viđe šta je i kako je, pomisli malo pa im reče:
“Ajte tamo na krčme pak ako se mogaste kako umiriti dođite k meni ujutro, darovaću obojici po jednu ledenjaču (malu pušku okovanu u srebro), a ako li se ne umirite, svakako dođite, pa ćemo naći nekakav način.”
Sjutradan prije nego je granulo sunce, čujem kao kroza san nekakav žamor ispod prozora od sobe đe ležim, i čujem đe me neko naglas po imenu zove. Dignem se i otvorim prozor moje kuće. Začudim se i upitan što je to jutros novo, a Gospodar, šaleći se:
“Siđi dođe da vidiš što nijesi prije vidio.”
Obučem se i brže-bolje dolje k njima, kadli vode perjanici ona dva momka i dovedoše ih pred nas. Knjaz iz opet upita:
“De, što mislite, oćete li se miriti ali sjeći?”
Jedan od njih reče:
“Ja, Gospodaru, ako moj rođak oće da se ljubimo, evo me, ama ako msili da me je strah izaći na megdan, nije, boža ti vjera, no ako će evo me, ne bilo mu ga za dušu!”
Drugi će na ove riječi odmah odgovorniti:
“Nema više među nama ljubavi prije nego jedan od nas dvojice ne pane ođe mrtav pred Gospodareve oči.”
Tu ne bi više riječi, no o poslu. Perjanici rastiskaše narod unaokolo koliko tri mjerna velika guvna. Izabraše i dadoše im dva jednaka jatagana perjanička, oštri kao brijaće britve, a Knjaz im reče:
“Znajte dobro da se ne siječete nasmrt, nego samo na prvu ranu da prekinete, pa što kome Bog i sreća donese.”
Uzeše noževe u ruke, alališe jedan drugome krv, pa se zalećeše jedan na drugoga bez ikakve taktike ni praktičnog udarca, ali odbijanja udarca noža, kao što se obično radi između naučenih megdandžija dokle jedan drugome oči ugradi i ranu zada. Ja sam, kao i svi ostali, gledao kad oba jedanak zamanuše, i čisto oba su gledali kako će jedan drugome glavi udariti, i tu sam obojice hitrinu vidio đe vješto zasukaše glavama.
Jedan od ove dvojice presiječe drugome kotalac, tj. onu kost te drži rame od ruke do vratne kosti, a drugi drugoga ne dofati ni cijeli nože, nego vrhom od njega, te mu od lijeve sise naniže tri vitna rebra presječe. Ovi potonji viđe da je poginuo, pa se ufati rukom za pušku da se osveti (jer nožem ne moga zato što su snaga na rani oduši), ali skočiše perjanici te mu ne dadoše, nego oba onako ranjena povedoše u dvije krčme, i sjutradan dobaviše ondašnje čudotvorne proste ljekare koje onamo zovu medizi (od italijanskog medico). Sjutradan, prežao sam kad će doći ljekar na onoga posljednjega tj. te su mu presječena tri vitna rebra, a to da vidim, ako je još živ, na koji će ga način liječiti. Dođe neki stari ljekar rana Marko Iličković, a ja sustopice za njim. Otpasaše ranjenika, bijahu ga međutim utegnuli pro rane pasovima, uplaših se kad grdnu ranu viđeh od dvije muške pedi dugačku, a po srijedi zinula, te mu se sve od džigerice donje viđaše. Stari Marko razgleda ranu, pa reče: “Unutra je sve zdravo, i neće mu ništa biti, akobogda. No, brže, dobavite mi dvije-tri oke bijeloga vina.” Otac i brat ovoga ranjenika potrčaše i negđe nađoše vino i donesoše, a ja gledam šta će raditi. Sasu mu u prsi jednu oku vina, pošto ga malo na vatri smlači, pa poče s ranjenikom culjati kao ono kad se burilo sa malo vode plače, i nagnu ga na onu ranu te se sve opet ocijedi, no sa mnogo krvi. Sad opet sasu jednu oku, i kao prije poče ga culjati, i na rani iscijedi vino i sukrvicu, i tako isto po treći put, dok samo vino ocijedi bez imalo sukrvice. Posle, odmah ostriže pet-šest komadića lanjeve krpe (od pedi dugačke a četiri prste široke) i namaza sve jednim melemom, te mu privi pro onijeh prosječenih rebara, no kako koju krpu mećaše, svaku šćaše dobro pasom utegnuti unaokolo života. Kad svrši privijanje, reče mu da leži nauznak dvadeset četiri sahata, a ja pozva staroga Iličkovića kod mene na kafu i upitah ga da mi kaže oće li oni ranjenik ostanuti živ, i zašto ga je plakao unutra vinom, na koje bi mi on odgovorio:
“Uzdam se u Boga da mu ništa neće biti, a što sam ga unutra oprao vinom, znadi, gospodine, da smo mi pro pasa podijeljeni kao kuća na jedan tavan. Da ga nijesam vinom oprao, sva ona krv koja se unutra slila ostala bi na gornji tavan i s vremenom bi se usmrđela pa sagnjela, i čojek bi od nje morao umrijeti, ili dokle je gođ živ zlopatiti kao od sičije. A sad, kad sam ga kurtalisao od muke iznutra, lasno je vidati ranu koja se očima vidi. On je mlad i zdrav, rebra će se srasti prije no meso.”
“A onome drugome – upitam ga – oće li šta biti?”
“Jok ono! Ono se kod mene i ne zove rana, nego prosječena kost od kotalaca, pak ću mu svezat ruku u krpu da je o vratu nosi desetak dana, pošto mu udarim na ranu bijelac od jaja, a vrh bijelca voštanicu.”
Ne spominjem se koliko su dana na Cetinje ova dva ranjenika bila, ma jamčim da nijesu čitav mjesec dana, nego obadva pošli zajedno na nogama doma.
Pri počasku dođoše obojica da poljube Knjaza u ruku, i zamoliše da im oprosti, a Knjaz njima:
“He, jeste li sad mirni? Eto sam vam namirio ćeif. Ama kunem vam se svetijem Petrom – ako koji od vas dvojice ne šćene da živite kao prava braća, otkupa mi drugoga nema, no mušket u čelo.”
Oni se pred Gopodarom izljubiše i opet pristupiše mu ruci i koljenu, i otidoše doma, đe su se, kazivali u, ljubili bolje no ikakva dva brata.
USTANOVLJENJE NOVOGA ZAKONIKA. RAZLOG. PRIMJEDBE I NAČIN PROGLASA:
U Crnoj Gori do vlade Knjaza Danila nije nikakvog drugog zakonika bilo, osim onoga sastavljenog još pri blaženopočivšem vladici Petru I iz ciglih 27 (?) članaka, kojega je pisao u njegovu mladost protopop Nikola Kaluđerović iz Ćeklića, čini mi se 1808. kad su se Brđani i Bjelopavlići, jednom zavazda, s Crnom Gorom u zlo i u dobro združili (1798. na skupštini glavara u Stanjevićima donijet prvi dio Zakonika opšteg crnogorskog i brdskog, prim. N.M.)
Ovi rukopisni zakonik, sa svim tim da sam ga pomno u stare rukopise na Cetinje tražio, nigđe ne mogah naći, ali pri mome onamo živovanju, mnogi su ga Crnogorci stari napamet znali, ne kao “Oče naš”, nego samo jezgru svakoga članka. Ali da je bio skrojen po duhu onoga vremena i dobar za neposlušne Crnogorce, to potvrđuje njegovo priznanje i poštovanje od sviju Crnogoraca sve do smrti vladike Petra II; po kojemu (zakoniku) se sudilo, pa i pri Knjazu Danilu, sve dokle je novi zakonik izdao, i u ovome posljednjemu malo manje no sve od ova dva prelio.
Odmah pri početku njegova vladanja Knjaz Danilo zaželi da u svojoj maloj državi novi zakonik ustanovi, i bio bi ga još pri mome onamo bavljenju izdao da mu se nijesu mnoge nesloge, a osobito ratovi s Turcima na putu priječili. No, sa svim tim on nije nikad s pameti zaboravljao, nego u nekoliko savršenih listova svojm rukom zapisivao članak po članak za novu građu zakonika, kako mu je kad koji na um prilikom i zgodom dolazio, a njemu se učinilo da je za crnogorski narod ne samo nuždan, no i pravedan.
Odmah po primirju s Omer-pašom serašćerom, i pošto se Knjaz uvjerio o vjernosti svojih podložnika, i da mu sve ono što je pravo i što teži o narodnome dobru iz ruke lasno ispada, i kad je djelom osvjedočio da želi nek je svakom pravo, a zlome i nepokornome krivo, pregnu se da novi zakonik sastavlja.
Jedno jutro dolazi k mene i nosi mi cjelokupni rukopis njegov, govoreći mi da ga pregledam i da o njemu čisto i iskreno svoje mnjenje rečem, i otide. Ja sam se, dakle, odmah pregleda prifatio i sve s kraja na kraj pročitao i po mojoj pameti, koliko sam znao, sudio, no za dva-tri dana nikakva odgovora nijesam mu dao, no se pripravljao šta ću mu po savjesti odgovoriti, i tako kao da sam znao šta će između nas sljedovati u smislu ovog zakonika. No, Knjaz ne moga više čekati, nego evo ga opet k mene da mu odgovorim.
Ja mu kažem:
„Gospodaru, dopuštite mi da vam po mojoj savjesti ono rečem što je pravo, tj. ono čim neću ni moju sprav vas čistu iskrenost uvrijediti, niti vam za godišnju platu laskati, jer sam se rodio da pravo i radim i govorim, pa bilo šta ima biti. Prvo mi kažite – nastavim govor – imate li šta ođe u rukopisu odstaviti ili pristaviti?”
„Koliko se meni čini, nemam šta ni dometnuti ni primetnuti – nego da ga u čisto prepišem pa da ga pošaljemo da se štampa”.
„Dobro velite. Vi kao Gospodar od vaše zemlje možete kakav gođ oćete zakonik napraviti, i neće vam niko reći da nije pravedan, ali oće svak kome u rukama dođe, da nije bilo čojeka kod vas koji će ovi vaš zakonik na pravi i uredni kalup dovesti, kao što se svuda po država zakonici sastavljaju, tj. preinačiti ga, ne govorim, ali razdijeliti ga treba, dajbudi, na dva glavna dijela: „Kazni za prestupljenje zločinstva”, a drugi „Građanski ili civilni”, u kojemu spadaju: dugovi, ugovori, vjenčanja, nasljeđa itd, pa sve ovo poosob razgranati i u šire i razabranije dokazati, a ne uskratko kao npr. člana: „Ako čojek u pijanstvu ubije čojeka, oprostiće mu se”, jer zli čojek, kad postane zakonik, izmisli i zlo jer ga zakonik brani, pa će se opiti, ili će se načiniti da je pijan i u pijanstvu učiniti sve ono što je trijezan naumio. Kad bi ste pak vi na ovo saizvolili, trebalo bi da se vješt čojek najmanje tri mjeseca dana jedinstveno o građi zakonika zanima, i da ni o čemu drugo ne misli, a sveđer da svaki odsjek podnosi vama na pregled i odobrenje. No, i najpametniji ne bi bio kadar dovesti zakonik do savršenog kalupa bez pomoći jednog pravilnoga, već štampanoga zakonika, kao austrijskoga ili ruskoga.
Knjaz me dobro razumio, i čini mi se da je i sam priznao cijenu mojih riječi, i da bi to tako, kao što sam kazao, u pravom redu bilo, ali na onu njegovu vazdašnju, okrene na šalu, pa u šali reče mi:
„He, moj Vuko, ja sve to znam da je tako, ali još nije Crna Gora jevropejska bašča da u njoj pitomo voće plodom urodi, nego im treba prosto i kratko, jer ja oću da svaki Crnogorac nauči zakonik kao ‘Oče naš’ ili kao pjesnu uz gusle”.
Kad ovo čujem i promislim da pravo ima po njegovu načinu mišljenja, ušućeh i stisnuh glavu u ramena, pa na ovo, za neko kratko vrijeme prekidosmo. Znao sam posle da je Knjaz sam sobom nešto popravljao, a može biti nastavio ili ostavio, ama šta i kako, ne znam, ma znam to da dođe na Cetinje g. Milorad Medaković za viđeti Crnu Goru, i kad mu Knjaz pokaza rukopis zakonika, od prve mu ga pofali g. Medaković i obeća da će ga on u red staviti, i prepisa ga (bajagi u red) onako kao što se pečatao u Novom Sadu, a oni ko ga je čitao neka sudi, ne namjeru no kroj zakonika, i viđeće da nije pisan ni crnogorski ni srpski, no nešto treće, ne pazeći na narodnje poslovice: „Bolje se pošteno sakriti, no stidno pokazati”, „Kad sramota spavaše, ćerka joj ne davaše”, „Nije sramota reći ne znam, no ne znati a reći znam” itd.
Ja sam govorio g. Medakoviću da oni koji načinja zakonik treba da je savršen u zakonima i da jedno ljekar, drugo kirurg, a treće apotekar pa premda su sva tri nauke svršili, opet ne zna jedan najpametnije od sve troje, no ono jedno što je uči(ni)o, i štaviše, rekao sam mu i to da pazi da publika ne bi ni tajno ni javno kritizirala Knjaževu vladu, i po svakome pravu svaki rekao: „Zakonik uprav za Crnogorce, crnogorskom sjekirom omlaćen, a neudesan”. Ne bi pravo bilo da ja ovo ođe kazujem, ama ne šće ni g. Medaković da pravo zbori i da kaže Knjazu ono što je znao, kao što sam mu ja kazivao ono što mi se činilo da će za Crnu Goru biti sakato.
Moja namjera nije da kritiziram, ni kojekakvo komentiranje o ovome zakoniku pravim, ostavljajući oboje da svaki po svojoj volji svoju presudu dade, ali ću samo pridodati da se i čudim i da žalim što je ova znamenita namjera knjaza Danila našla slab odziv kdo g. Milorada Medakovića. Djelo koje će epohu Crne Gore potomstvu ostaviti; djelo koje pokazuje pravdu i strogost knjaza Danila, koje postavlja temelj budućoj građi i napretku; i djelo, pak, koje je po sebe dragocjeno i pohvale dostojno, i nazvati se može narodni skrlet, samo da su bile nožice u rukama pomnjiva terzije koji pazi na arnautsku poslovicu: „Dvaš omjeri, triš kroj, ne ošteti tuđu robu, more hoj”, a ne kao Đil Blaz ili Don Kihot koji je ne samo sve zanate, nego i sve nauke znao. No, ovo na stranu.
Način proglasa: Na jedan mjesec prije nego što će se zakonik proglasiti zapovijedio je G. Knjaz da se o Đurđevu dne svi crnogorski brdski glavari i popovi na Cetinju nađu, i suviše od svakoga plemena po nekoliko domaćina da čuju proglas novoga zakonika. A među tim, opremi u Novi Sad oglašenom radniku na polju književstva g. Danilu Medakoviću da se zakonik u pet stotina egzemplara štampa, s preporukom da po svaki način prispiju gotovi na Cetinje dva-tri dana pred Đurđevdan, kao što je sljedovalo.
Na Đurđevdan, okolo devet ura izjutra, naredi Knjaz da se na obližnjoj livadi iznese jedna trpeza, lijepo i svečano prekrije, i da se sav narod onamo okupi, i da se međ njih sa zakonikom g.Medaković nađe. Kad je sve spravno bilo, a topovi bili napunjeni da posle proglasa pucaju, evo i G.Knjaza, popraćen od sviju senatura i nas činovnika, đe nas narod dočeka s hiljadnim pozdravom: „Živio Svijetli Knjaz Danilo!”.
A Knjaz odmah pozdravi narod: „Dobro jutro, braćo Crnogorci!”, pa im kaže uzrok zašto ih je okupio, i reče:
„Svak u posluh da čujete novi zakonik, a neka ga svako utuvi u pameti da ne reče da nije znao, pa da kaže svaki od vas ođe svojijemu koji nijesu danas ođe”.
Naredi, dakle, Medakoviću da se pripne na jedan povisoki brežuljak, i da na jaki glas čita kako ga svak unaokolo može čuti, a to članak po članak.
No, budući da Knjaz ne šće da u vrijem čitanja sjede, tako ne sjede ni niko drugi od nas, a Medaković od svoje volje skide kapu i poče na sav glas čitati kako mu je G. Knjaz naredio, a i narod sav skide kapu, i svi su gologlavi dupke stajali od početka do svrhe sviju devedeset i šest članaka.
Kad se zakon proučio, Knjaz je jedan shodni i vrlo lijepi razgovor učinio, i pokaza narodnu korist i napredak koji će novoustanovljeni zakon narodu prinijeti, naređujući da ga kao zemaljski zakon počituju i kao narodnju svetinju smatraju. A najposle:
„Čujte me dobro, Crnogorci! Po ovome zakoniku znajte da će se svakome jednako suditi, neće se pitati je li siromah ali bogat, je li birani ali s reda Crnogorac, nego će se pitati koji je to što je prestupio zakoniku. Meni je po zakoniku svak jednak, a svaki prestupnik dušman narodnjemu napretku, pa mu se evo danas kunem da ću svakome neposlušnome biti veći dušman o Turčina. Ovo pamtite dobro u glavi!”
Posle ovih Knjaževih riječi, sazvaše perjanici sve kapetane crnogorske i brdske, i svakojemu dade Knjaz po jedan pečatani zakonik iz ruke u ruku, govoreći svakojemu:
„Evo ti davam mač i pušku s kojim ću te ubiti, ako pravo po njemu ne sudiš”.
Kako koji uzimaše, tako svaki ljubljaše Knjaza u ruke, odgovarajući: „Bog će znati i ti, Gospodaru, oću li, ili neću li pravo”.
Odmah, pošto svakome predade, naredi Knjaz da pukne dvanaest topova, a pošto topovi svršiše, potrčaše perjanici te sazvaše sve kaluđere i popove da pristupe k Gospodaru, a da ostali narod ide i posjeda po krčmama dok i popovi dođu.
Evo, dakle, sveštenstvo. Ja ih brojio nijesam, ali otprilike bilo ih je, ako ne više, nije manje od dvjesta, i reče g. arhimandritu Nikanoru Ivanoviću da im prouči pismeno sve one glavne dogmatične zapovijedi, „po kojima – reče Knjaz popovima – imaju strogo i pod njiovu odgovornost vladati”, govoreći im:
„Koji od vas ne bude se vladao onako kao što ćete sada čuti, ne samo što ću ga lišiti sveštenodjeistvija, nego ga pred svijetom nagrditi da se o njemu, dokle je Crne Gore, priča i pripovijeda”.
Tekst objavljen u Vijestima od 03. – 13. aprila 2010.