U 89. broju „Crnogorskog glasnika“ navedena su neka tumačenja rukoveti stihova iz „Gorskog vijenca“ koji su zadavali „dosta muke komentatorima“. O tome što je Njegoš zapravo kazao u toj – kako je naziva M. Rešetar – „vrlo tamnoj periodi“, u prethodnom su stoljeću svoje mišljenje iznosili „suhoparni filolozi“, prevodioci, lingvisti, filozofi, čak i hemičari, ali ponajmanje, čini se, „bogodani pjesnici“.
U radu V. Draškovića „Značenje jedne sintagme iz Gorskog vijenca“ (koji je 1992. godine objavljen u XIX knjizi Anala Filološkog fakulteta u Beogradu) najprije se ističe kako je za priređivače izdanja „Gorskog vijenca“, kao i za njegove komentatore i prevodioce, najveću teškoću u shvatanju pravog značenja predstavljala, a i dalje predstavlja, sljedeća rukovet stihova:
Kako bi se čitalac uveo u prikazivanje komentarâ, u radu se prvo navode riječi dvojice priznatih poznavalaca Njegoševih djela. N. Banašević u svom kritičkom izdanju „Gorskog vijenca“ kaže:
«Ovih osam stihova zadavali su dosta muke komentatorima i smatraju se … „kao najtamnije mjesto“ u spjevu (i Rešetar kaže: „u ovoj vrlo tamnoj periodi“). Njihov se opšti smisao može, međutim, razabrati, ali je neke važne pojedinosti ovog odlomka teško razjasniti na potpuno zadovoljavajući način.»
a M. Stevanović, baveći se jezičkim tumačenjima u komentarima „Gorskog vijenca“, ističe:
« … i prevodioci na strane jezike, i ocjenjivači tih prevoda, češki slavist Otokar Kolman, npr., koji se bavio dvama prevodima Njegoševa spjeva, konstatuje da ovi stihovi predstavljaju najteže i najnejasnije mjesto u cjelom spjevu. Takvo gledište se javljalo i prije Kolmanova, a mnogi su komentatori to mjesto slično ocjenjivali.»
Autor navedenog rada – iz čijeg se naslova, kao i iz izraza syntagme énigmatique u rezimeu na francuskom jeziku, već da naslutiti o čemu će biti riječi – iznosi kako glavni uzrok nejasnoće gornjih stihova potiče nesumnjivo otuda što je nejasan smisao sintagme pričina uprava, smatrajući da na takav zaključak dovoljno upućuju dotadašnja tumačenja.
U tim tumačenjima, saznajemo potom iz citiranog rada, brojni interpretatori su – polazeći od toga što je Njegoš imenicu pričina upotrebljavao dosta često u značenju uzrok – tu riječ tako shvatali i u ovom njegovom spjevu. Pri takvom su poimanju oni (M. Rešetar, Đ. Radović. A. Barac … ) drugi dio sintagme shvatili kao pridjev prava, uprava.
Posebno može biti zanimljivo saznanje da se tumačenjem nekih riječi i izraza u „Gorskom vijencu“ bavio i V. Mićović, koji je po vokaciji bio hemičar. Ne usvajajući a priori gornje gledište, on je smatrao da treba istaći i sljedeće:
« … u okolini Cetinja (u nekadašnjoj Katunskoj nahiji) postoji riječ pričina im. (glagol pričiniti se – priviđati se) i pridjev pričini, pa bi prȉčinâ uprava značilo prividna uprava, uprava koja nam se samo priviđa, pričinjava, a čiju tajnu ne možemo saznati.»
No, V. Mićović iznosi i svoju sumnju u to da je uprava imenica, jer kako kaže, Njegoš je u svojim pismima nije nigdje upotrijebio
«mada se veliki broj njegovih pisama bavi pitanjima u vezi s upravom kako Crne Gore tako i susjednih država. On ima ustrojstvo, uredba, praviteljstvo (vlada), načelstvo (uprava, vlast), pravlenije (uprava, vlast), upravlenije (uprava). Tu riječ nema ni Vuk u I izdanju „Rječnika“ (1818), a unio ju je u II izdanje (1852.g.).»
ali treba naglasiti da je autor rada o enigmatskoj sintagmi odmah naveo kako se u Njegoševom pjesničkom opusu ipak nalazi i imenica uprava u današnjem značenju, navodeći za to stih 99 u „Odi na dan rođenja sverusiskog imperatora Nikolaja“! Najzad, V. Mićović iznosi i ovakvu pretpostavku:
«Teorijski ostaje mogućnost da je uprava, radi stiha, upotrijebljena mjesto prâva: Je li ovo pričina prâva? (prava pričina, pravi uzrok)»
No, uprkos činjenici da se poslije svega ipak bilo iskristalisalo kao najprihvatljivije tumačenje kako je riječ pričina imenica, autor rada je – ohrabren, kako sam kaže, opreznošću M. Stevanovića koji kao da je i pored svega ostao u opštem uvjerenju da su u pitanju „dosita tamni stihovi“ – iznio i svoje višegodišnje uvjerenje da zagonetnu sintagmu treba razriješiti na drugi način:
«A to bi razrješenje glasilo: oblik pričina je u datoj sintagmi posesivni genitiv imenice pričin (=privid). Pri tom bi imenicu uprava … trebalo shvatiti u značenju moć, sila, zakon. Tako bi stih u stvari značio: da li je ovo zakon privida, koji upravlja (vlada) svijetom i ljudskom sudbinom, a čiju tajnu ne možemo dokučiti.»
Tvrdnju kako bi to nesumnjivo bilo sasvim u skladu s pjesnikovim više puta iskazanim pogledom o zagonetnosti svijeta i ljudskog života, autor ilustruje navođenjem stiha Je li javje od sna smućenije? („Gorski vijenac“, 2332), stiha da je ljudski život snoviđenje strašno („Luča mikrokozma“, 8) i stihova u kojima se za čovjeka kaže da On je tada sebe utopio / u sna carstvo tvrđe i mračnije / i na pozor stràšni snoviđenja („Luča mikrokozma“, 78 – 90). Pri tom stihovima sna carstvo potvrđuje često anteponiranje posesivnog genitiva kod Njegoša koje bi se imalo u predloženom rješenju.
Na kraju citiranog rada – u uvjerenju da je dovoljno ukazano koliko je teškoće zadavalo tumačenje datog niza stihova čak i najboljim poznavaocima Njegoševog jezika – autor tog rada navodi i mišljenje u kojem se poriču sve te teškoće! Naime, profesor filozofije S. Tomović – koji se u svom komentaru „Gorskog vijenca“ „manje zadržavao na filološkoj i istorigrafskoj strukturi teksta od dosadašnjih komentara, dajući prednost idejama i misaonom supstratu“ spjeva – komentarišuci stihove 2294 – 2295, kaže:
«Mislim da je njihov smisao jasan, pošto je konsekventan prethodnom izlaganju. Pjesnik se upitao: da li je „ovo“, ovaj vidljivi, u vremenu i prostoru ograničeni svijet, svijetski poredak zasnovan na uzroku, stvoren pomoću uzroka i dalje egzistira pod upravom ili vlašću svog uzroka? Odgovor na to pitanje je nezamisliv. Pri pokušaju da odgovorimo, dolazimo u neku vrstu Kantovih antinomija. Ipak ovdje nije izražena pjesnikova sklonost skepticizmu i agnosticizmu u metafizičkim stvarima. Ovo je samo jedan od njegovih pokušaja da zasnuje čvrsto uvjerenje, polazeći od racionalne sumnje.»
Poslije navođenja ovakvog komentara, autor – koji se u svom radu, pomno poput mnogih drugih, bavio odgonetanjem značenja sintagme pričina uprava iz „Gorskog vijenca“ – kaže kako se nužno nameće pitanje: da li je onda uopšte bilo potrebno tumačiti nešto što je već tako jasno?
*
* *
Međutim, pažljiviji čitalac tog rada (na osnovu kog je i sačinjen ovaj prilog) morao je zapaziti, istina u fusnoti, i napomenu kako R. Dragićević smatra da pričina znači priviđenje, a da je imenica uprava odštampana vjerovatno omaškom, umjesto priloga upravo! Svako ko je manje upućen u povijest rukopisa „Gorskog vijenca“, prvo bi se zapitao što zapravo piše u stihu 2294 tog spjeva? Na žalost, kako se može pročitati u uvodnim napomenama knjige Jevta M. Milovića „Rukopis ΄Gorskog vijenca΄ Petra II Petrovića Njegoša“ (koju su, 1982. godine, zajedno objavili Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, Narodna knjiga iz Beograda i „Veljko Vlahović“ iz Beograda, a koja je dostupna i u okviru digitalne kolekcije „Petar II Petrović Njegoš“ Nacionalne biblioteke Crne Gore „Đurđe Crnojević“ na internetskoj adresi www.petarpetrovic2nbcg.me), raspolaže se samo autografom do 1528. stiha, pronađenim 1889. godine u Dvorskoj biblioteci u Beču; pri tome se napominje i kako prvo izdanje „Gorskog vijenca“ iz 1847. godine odstupa od tog jedino dostupnog originalnog djela rukopisa spjeva!
Svjedoci smo da se povremeno otkrivaju neke zapretane tajne svjetskih arhiva i zbirki, pa treba vjerovati da će se jednoga dana pronaći i nedostajući svici rukopisa „Gorskog vijenca“? A prije nego li se to dogodi, neka i priređivaču ovog priloga bude dopušteno da iznese još jednu pretpostavku o enigmatičnoj sintagmi. Naime, ako bi se desilo da je o m a š k o m odštampano pričina, a da je zapravo pisalo pričinja, onda bi se moglo raditi o stihu Je li ovo pričínjâ uprava u kom se pojavljuje nesvršeni glagol pričínjâti (pričinjávati; svršeni oblik pričìniti), pa bi smisao dva zagonetna stiha bio: Je li ovo pričinja(va) uprava (sila, zakon) / kojoj tajnu postić ne možemo?
