Od zore do sumraka na divljim stazama Lovćena

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista


Lijepo i sunčano jutro podno Lovćena na Cetinju, 12. avgusta 2024. godine, mamilo me u novu avanturu kroz neistražene staze ovog veličanstvenog planinskog masiva. Sunce se polako uspinjalo na horizontu, obasjavajući krševite vrhove Lovćena, dok su se prvi zraci prelamali kroz krošnje bukovih šuma, obasipajući zemlju zlatnim svjetlom. Stigao sam u 8 časova na Ivanova korita, đe me dočekala tišina koju prekidaju jedino tihi zvuci prirode. Tu sam natočio hladnu izvorsku vodu, kristalno čistu i osvježavajuću, koja me je ispunila energijom za predstojeći uspon. Uživajući u svježini jutra, osjetio sam kako planinski vazduh puni moja pluća, dok sam koračao kroz bujne bukove šume. Malena vijugava staza vodila me sa lokaliteta Glade prema katunu Dolovi a kako sam odmicao dalje, osjetio sam kako se priroda budi zajedno sa mnom. Nakon pređenog kilometra, pred mojim očima otvorila su se prostranstva pašnjaka. Zlatno-žute vlati planinskih trava, sasušene pod ljetnjim suncem, lagano su se povijale pod mojim koracima, podsjećajući me na prolaznost ljeta i mirnu fazu planinske vegetacije. Dok sam gazio kroz ovaj predivni pejzaž, osjećao sam kako svaki trenutak nosi sa sobom priču o neukroćenoj ljepoti prirode i spokojstvu koje ona pruža. Lovćen me je, kao i mnogo puta prije, pozvao u svoje naručje, obećavajući još jedno nezaboravno iskustvo ispunjeno avanturom i mirom.

Zlatno žuta polja katuna Dolovi, NP-Lovćen

Nastavljam dalje ka dijelu katuna koji nosi naziv Ljepurice, osjećajući kako staza postaje sve više dio mene, dok se oko mene prostiru netaknuti prizori prirode. Ubrzo na svom putu srećem Milovana Kašćelana, starog poznanika i čuvara ovih planinskih predjela. Milovan, sa osmijehom na licu i pogledom punim mudrosti, zaliva svoju baštu, koja se izdvaja poput smaragdne oaze usred surovog, ali prelijepog pejzaža. Njegova bašta, bogata raznovrsnim povrćem, priča priču o trudu i ljubavi prema zemlji. U tom trenutku, kao da je vrijeme stalo; pozdravljamo se i razgovaramo, prisjećajući se trenutaka kada su nam ovakvi susreti bili češći. Svaka njegova riječ odzvanja poput eha planinskih vjetrova, donoseći sa sobom miris ovih katuna.

Nakon srdačnog razgovora, nastavljam svoj put iznad dolova, prolazeći pored onih koje mještani nazivaju Mala i Velika Vodica. Ovi skriveni kuci Lovćena, omeđeni vječnim kamenjem, odišu spokojem i snagom, kao da su stvoreni da čuvaju tajne vremena. Koračajući dalje, osjećam kako mi se svaki korak usklađuje sa ritmom prirode koja me okružuje, dok me staza vodi ka lokalitetu poznatijem kao Kraljevo počivalo. Ovaj dio planine nosi u sebi težinu prošlosti i dostojanstvo koje je kroz vjekove ostalo nepromijenjeno. Stižem do Kraljevog počivala, mjesta koje svojom tišinom i uzvišenošću poziva na razmišljanje, na trenutak unutrašnjeg mira i povezanosti sa beskonačnim horizontom koji se pruža predamnom. Planina, sa svim svojim raskošima i skrivenim blagom, ponovo me podsjeća na istinsku vrijednost tihog prisustva u prirodi, đe svaki korak nosi novu priču, a svaki susret otkriva novu dimenziju života.

Divljim stazama Lovćena ka putu ka Koložunju

Kraljevo počivalo, mjesto koje nosi ime po crnogorskom suverenu Nikoli I Petroviću-Njegošu, odiše istorijom i legendom. Ovo posebno mjesto, skriveno među vrletima Lovćena, bilo je jedno od omiljenih vidikovaca kralja Nikole, odakle je često posmatrao veličanstvenu panoramu Boke Kotorske. Tu, na ovom svetom mjestu, đe se planina susreće sa nebom a pogled se proteže sve do plavih dubina zaliva, osjećam kao da se spajam sa prošlošću, sa duhom vladara koji je ovdje nalazio inspiraciju i mir. Dok stojim na Kraljevom počivalu, osjetim kako svaki kamen, svaki povjetarac što nosi miris mora, priča priču o vremenu kada je kralj Nikola, obasjan zlatnim svjetlom zalaska sunca, posmatrao svoje kraljevstvo sa ove visine. Ovdje, na ovom uzvišenom mjestu, topografija se susreće sa istorijom, stvarajući jedinstveni pejzaž u kojem su se prošlost i sadašnjost stopili u jedno. Nije teško zamisliti kralja kako, pogleda usmjerenog prema Bokokotorskom zalivu, razmišlja o sudbini svoje zemlje, dok se oko njega prostiru beskonačni planinski vrhovi. Upravo ovdje, na Kraljevom počivalu, ovaj toponim nije samo ime na karti – on je svjedok vremena, čuvar uspomena i simbol snage i mudrosti jednog naroda. Dok napuštam ovo mjesto, nosim sa sobom ne samo uspomenu na još jedan korak kroz Lovćen, već i osjećaj povezanosti sa onima koji su ovim stazama hodali prije mene, ostavljajući svoj trag u priči ove predivne planine.

Dolovi Gornja i Donja Vodica

Dok se pogled pruža preko sela njeguškog podvršja, Jadransko more na horizontu blista i presijava se pod toplim zracima sunca. Sa moje lijeve strane, uzdiže se planinski vrh Velja Glava, koji ponosno stoji na nadmorskoj visini od 1.401 metar, nadgledajući prostranstva koja se šire ispod njega. Polako se spuštam niz strmu padinu, pažljivo birajući korake, jer su u blizini dvije jame snježnice, prirodni ponori koji opominju na oprez. Planinska trava, visoka i gusta, šuška pod mojim koracima, skrivajući staze koje vode kroz ovaj divlji i netaknuti krajolik. Odjednom, dvije jarebice kamenjarke, uznemirene zvukom mojih planinarskih čizama, uzlećeše naglo, nestajući niz planinu u brzom letu. Njihova iznenadna pojava i uzlet unose trenutak čiste divljine u ovu mirnu, ali zahtjevnu planinsku šetnju. Dok povremeno proklizavam preko sasušene trave, osjećam kako me moji planinarski štapovi spašavaju, pomažući mi da zadržim ravnotežu na ovoj nesigurnoj podlozi. Svaki korak donosi novi izazov, ali i novu radost, dok priroda Lovćena otkriva svoje skrivene ljepote i tajne onima koji su dovoljno hrabri da se upuste u istraživanje njenih staza.

Ova staza kojom kročim je strma i djelimično opasna, pa nije za obične planinare već isključivo za iskusne poznavaoce ovih surovih i divljih prostora Lovćena. Svaki korak traži pažnju i smirenost, jer greška na ovakvom terenu može biti skupa. Polako se spuštam prema dijelu đe se prostire veliko stanište divljih kupina. Vidim da je zemljište svježe izgaženo, što ukazuje na to da je divljač, možda medvjed ili divlja svinja, nedavno boravila ovdje, hraneći se sočnim plodovima i rastinjem koje obiluju ovim predjelom. Dalje se spuštam kroz suvi potok, ali kretanje postaje sve teže. Kamenje i suva zemlja povremeno popuštaju pod mojim nogama a blagi padovi mi jasno stavljaju do znanja da moram usporiti tempo i biti još oprezniji. Sunce, koje sada već svom snagom isijava iznad planinskih vrhova, dodatno otežava put, ali ujedno osvjetljava ovaj surovi krajolik, otkrivajući njegove skrivene ljepote. Na ovom mjestu, svaki trenutak postaje izazov, a svaki korak podsjeća na snagu i nepredvidljivost prirode koja nas okružuje. U ovom spoju divljine i ljepote, osjećam kako Lovćen testira, ali i nagrađuje one koji su dovoljno hrabri da istraže njegove skrovite kutke.

Koložunjsko ždrijelo sa pogledom na budvanski zaliv

Napokon dolazim do starog austro-ugarskog puta, čija izlokana površina i vijugava trasa podsjećaju na prošlost koja je utkana u svaki kamen ovog predjela. Ovaj put vodi prema Koložunjskom ždrijelu, ali umjesto da slijedim tu dobro poznatu stazu, odlučujem se za krak puta koji skreće desno, privučen nepoznatim i neistraženim. Povremeno se kroz krošnje stabala, koja pružaju prijatan hlad, ukazuje selo Koložunj, kao usnuli svjedok vremena. Dio puta je zasjenjen gustim stablima, dok se drugi otvara prema nebu, pružajući osjećaj slobode i širine. Nakon što pređem kilometar staze, prolazim pored masivnih stijena koje stoje kao vječiti čuvari vremena i prostora, njihova veličina i snaga isijavaju mir i stabilnost, dok svjedoče o prolaznosti života.

Odatle, put postaje nepoznat, ali moja želja za istraživanjem jača sa svakim korakom. Predamnom se, nakon jedne okuke, ukazuju omanji pašnjaci i plandišta obrubljena bukovom šumom. Staza je uska, jedva vidljiva a tragovi divljači ukazuju na to da ovdje priroda još uvijek dominira. Povremeno zastanem i probam plodove modro-plave trnjine, čiji opori okus budi čula i podsjeća na jednostavne radosti koje priroda pruža. Pravim kratak predah na jednom većem kamenu, osjećajući kako me priroda lagano osvježava i obnavlja. Nakon desetak minuta odmora, nastavljam dalje i dolazim do raskrsnice. Jedan krak, prilično zarasle staze, vodi prema grbaljskim selima, dok drugi krak usmjerava ka uzvišenju koje me neodoljivo privlači. Dok se lagano penjem, primjećujem omanje kratere, podsjetnik na austro-ugarsku okupaciju Crne Gore i borbe koje su se ovdje vodile. Moji koraci vode me do napuštenog vojnog šanca, đe se naziru urušeni bedemi a oko njih, kao nijemi svjedoci prošlosti i dalje stoje ostaci bodljikave žice. Svaki detalj ovog napuštenog prostora priča priču o nekadašnjim žestokim borbama, dok priroda polako, ali sigurno, vraća svoje carstvo, prekrivajući ove tragove prošlosti zelenilom i mirom.

Sa ovog uzvišenja, pogled se širi daleko preko sela Grblja, sve do područja Gornjih i Donjih Pobora. Svaka kuća, svako polje, kao da priča priču o ljudima i njihovom životu u harmoniji sa ovom surovom, ali veličanstvenom prirodom. Sa moje zapadne strane, planinski vijenac Lovćena uzdiže se moćno, sa svojim stijenama oblikovanim tokom milenijuma, koje su izdržale i svjedočile vremenskim silama koje su ih glatko izbrusile. Te stijene, svojim impresivnim oblicima i veličinom, odišu snagom i postojanošću, kao vječiti stražari ovog predivnog kraja. Pod manjim primorskim hrastom, pronalazim zaklon od sunca i sijedam u hladovini, osjećajući kako me obuzima tišina i mir prirode. Dok sjedim, posmatram u tišini svu ljepotu pejzaža oko sebe. Pogled se gubi u beskraju prirode koja na svaki način privlači svojom divljom i neukroćenom ljepotom. Đe god da se okrenem, nemoguće je ne osjetiti duboku povezanost sa ovim mjestom, đe svaka stijena, svaka krošnja, svaki zrak sunca ima svoju priču. Ovdje, u srcu prirode, osjećam se malim dijelom nečeg mnogo većeg i snažnijeg, nečega što nadilazi vrijeme i prostor i što ostavlja neizbrisiv trag u duši svakog ko se ovdje zatekne.

Primorska podgorina Lovćena u punoj ljepoti

Nakon kratkog predaha, vreme je za povratak ka Koložunjskom ždrijelu. Zalihe vode su mi na izmaku, a žeđ me polako obuzima. Dok hodam, misli mi se vraćaju na izvor Pod stijenom, đe ću se konačno osvježiti hladnom izvorskom vodom. Hitro koračam preko kamenjara, ali me poneki oboreni bor ili bukva usporavaju. Preskačem prepreke, čujući zvona i rzanje konja neđe u blizini, što unosi dozu života u ovu divljinu. Konačno stižem do izvora, ali razočaranje me čeka – voda je zamućena, jer su konji svojim kopitima zamutili izvor. Shvatam da nije sigurna za piće, pa ću morati trpjeti žeđ sve do sledeće prilike, sve do Majstora. Bez daljeg odlaganja, grabim naprijed, svjestan da moram čuvati snagu. Kada napokon stižem do toponima Vratno, osjećam da mi je snaga na izmaku. Pravim pauzu od dvadeset minuta, a tišina ovog mjesta, đe nema telefonskog signala, prija mojim čulima. U ovoj netaknutoj divljini, mir je potpun.

Nakon odmora, ustajem i konačno stižem do kuće Draga i Ike Kustudije, đe me dočekuje osvježenje – šolja po šolja surutke, kao da ne mogu stati. Sigurno sam popio više od litra, osjećajući kako me snaga polako vraća. Ovdje odlučujem napraviti duži predah, uživajući u razgovoru sa domaćinima. Teme su brojne, od života na planini do prošlih vremena i razgovor teče kao potok kroz ove divlje predjele. Kada sam se konačno odmoran uputio dalje, sunce je već bilo na zalasku a Lovćen je polako tonuo u svoj ljetnji san. Stižem do svog vozila na Ivanovim Koritima, zadovoljan i ispunjen. Pregledam u miru brojne fotografije i kadrove koje sam zabilježio, što telefonom, što foto-aparatom i osjećam kako svaki od njih nosi djelić ove avanture, ovu priču koju jedva čekam da prenesem na papir. Dok sjedam u svoje vozilo, sunce se polako povlači iza horizonta, a Lovćen, sretan i spokojan, priprema se za još jednu mirnu ljetnju noć.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


seventeen − eight =