Kapitulacijom Crne Gore, 21. januara 1916. godine, crnogorska narodna vojska, koja nije emigrirala sa kraljem Nikolom, razisla se svojim kucama i kasnije predala oruzje austrijskim vlastima. Kapitulacija je shvacena kao teska uvreda, sramota i ponizenje. Osjecao se bol i ogorcenje. U svim slojevima crnogorskog stanovnistva trazili su se razlozi i krivci koji su doveli do kapitulacije. Zalilo se sto nije doslo do jos jednog Mojkovca, gdje bi bila ponovljena slava crnogorskog oruzja. Zavidjelo se srpskoj vojsci, koju jaca sila istjera iz domovine, ali koja ne polozi svoje oruzje. Trazilo se zadovoljenje uvrijedjene casti. Govorilo se: “Lako je drugima! Oni malo-malo pa polozi oruzje, a nama se to prvi put desilo u istoriji naseg naroda.” Planirano je dizanje ustanka. Djeneral Vesovic se bio povukao u miran zivot na svom imanju na Dolovima ispod Cuka u Kraljskim Barama. Osjecajuci se ponizenim prihvatio je ideju o dizanju ustanka: tajno je pregovarao i davao instrukcije povjerljivim Crnogorcima.
Ni Austrijanci nijesu mirovali: preko obavjestajne sluzbe saznali su za pripreme ustanka i znali za raspolozenje naroda. Uzgred da kazemo, ovakvo raspolozenje koristili su i komunisti u pripremama 13-julskog ustanka 1941. godine. I tada je narod bio neraspolozen sto se nije dao jaci otpor osvajacu. Stoga su Austrijanci odlucili da razoruzaju Crnogorce i interniraju ih u zloglasne logore u Madjarskoj i Austriji. Rijesili su da uhvate djenerala Vesovica i nekoliko vidjenijih Crnogoraca, koji su bili u vezi sa njim, trazeci od njega da pozove narod na pokornost i poslusnost.
U ostvarivanju ovoga plana, porucnik Peher je sa polucetom vojnika dosao preko Vranjestice na Dolove 14. juna 1916. godine u popodnevnim casovima i iznenadio djenerala Vesovica. Vojska je “opsadirala” kucu, ulogorila se, postavila straze u vise pravaca i po dubini po cetiri strazarska mjesta, tako da je nemoguce bilo prici kuci ili izaci iz nje. Porucnik je sjedio sa djeneralom u njegovoj sobi. Prema njemu se ljudski ponasao, persirao ga i oslovljavao sa “ekselencijo”, nije mu uzimao oruzje, prema tadasnjim ratnim propisima, jer se visim oficirima kad se predaju oruzje ne uzima.
Radomir je odlucio da ni po koju cijenu ne ide u internaciju. Smatrao se obaveznim da podigne i vodi ustanak. Tajno je poslao poruku kapetanu Mijatu Redzicu da sakupi cetu i u toku noci napadne Austrijance i oslobodi ga. Mijat je postupao po naredjenju: doveo vojsku, opkolio Svabe i cekao ugovoreni znak za napad. Medjutim, Radomir se predomislio. Odustao je od plana, koji bi, vjerovatno, oznacio pocetak ustanka, a ustanak nije bio pripremljen! Takodje se plasio da mu u obracunu ne bi stradala brojna porodica koja se tu zadesila. Odlucio je da zaigra na kartu lukavstva, planirao je da nadmudri i prevari tog svapskog “zutokljunca”. Kako su zajedno nocili u Radomirovoj sobi zalio se Peheru da mu je neprijatno, sto ce njega, kao ministra crnogorske vojske, kroz svoje rodno mjesto, na ocigled susjeda i plemenika, sjutra sprovesti okupatorska vojska u zarobljenistvo. Peher je imao u sebi slovenske krvi (Ceh) i ova ga je prica malo “raskravila”.
Radomir mu je predlozio da on uzme svoju bracu – Pavica i Novicu, a Peher dva vojnika i da ga isprate do na Vulevku, livadu: pokazao mu je rukom gdje je to. Ostala bi vojska sa vakmajstorima cekala kod kuce dok oni budu na recenom mjestu pa bi se polako kretala za njima dok ne predju Kraljske Bare, a poslije bi on postupio po nalogu… Peher je prihvatio ovaj prijedlog, vjerovatno da bi na taj nacin poveo i Radomirovu bracu u zarobljenistvo. Rekli smo da Radomiru nije uzimano oruzje, Pavic je imao skriveni pistolj dok je Novicino oruzje ostalo u pasjem kucaru.
Kad je svanulo Mijat Redzic i Savo Stozinic su u seljacka odijela i sa motikama na ramenima, navodno kao da su nadnicari, koji treba da nagrcu Vesovicev kukuruz, dosli u kucu da licno vide Radomira i uvjere se o cemu se radi, ali nijesu mogli da razgovaraju, jer je Peher i gro njegove vojske govorio naskim jezikom – mahom su bili Hrvati i Bosanci. Mogli su samo da izmijenjaju poglede. Tada je Radomir, na pragu kuce raskopcao okovratnik mundira, pogledao uz planinu, upro pogled u brata Vlajka, koji nije znao za plan i rekao: “Danas ce rano biti vruce!”, sto je znacilo da Mijat i Savo moraju odmah da idu i povedu Vlajka, i zakopcao je okovratnik.
Kad je trebalo da se krene, desio se incident, koji je umalo upropastio Radomirov plan. Naime, prilikom Peherovog davanja zapovijesti o nacinu kretanja jedan vakmajstor je ostro dao primjedbu Peheru, uzviknuvsi na njihovom: “Prevara!’, jer je osjetio da se radi o lukavstvu i prevari. Nastala je mucna situacija. Vojnici, koji su se tada vrzmali i spremali satore za pokret stali su kao ukopani. Jedan je cak skinuo pusku sa ramena. Temperamentni mladic, Savo Stozinic, mahinalno je povukao ruku prema kuku gdje mu je do prije pola sata stajao “nagant”. Shvatio je ispad, pocesao se po kuku i drugu ruku podigao na kuk i podbocio se. Mijat je uputio pogled prema pobodenoj sjekiri u krlji, da je kao panter dohvati i bar dvojicu njome dokusuri. Novica se uputio prema kucici psa gdje mu je bilo oruzje. Na srecu sve ovo nije vidio Peher, bio se okrenuo prema konju, koji mu se nesto uzjogunio, vjerovatno opominjao gazdu da ce uskoro izgubiti glavu. Radomir je kasnije pricao: “U momentu kada sam osjetio da mi klizi pod nogama i da ce da mi propadne plan osjetio sam se tesko kao nikad u zivotu…. Dobro sam zapamtio vakmajstora. Bilo je to zgoljavo njuskalo uslo u godine. Svemu je vise licilo nego vojniku, ali sa izrazenom prepredenoscu. Zadrzao sam prisebnost i potrazio Peherov pogled da vidim kao on reaguje na naredjenja?! Peher je shvatio prijekor i povisenim tonom ponovio naredjenje da je ovaj morao da poslusa i salutira. No, vakmajstor je ostao pri svome ubjedjenju i nije dozvolio Mijatu, Savu i Vlajku da odu vec ih je zadrzao kao taoce i sva su trojica na Vidovdan objeseni.
Mala kolona od sest ljudi i tri konja (Peherov, Radomirov i konj sa kasom i arhivom koja je bila prazna) polako se kretala strminom prema potoku i vodenicama Stanisavica. Pokret je posmatrala vojska i susjedi izasli ispred kucnih vrata. Radomir je glumio: okretao se cesto, gledao u kucu i rodne Cuke kao da je uzimao posljednju zelju. Mozda i nije glumio, jer je bio neizvjestan ishod plana – jedan mu brat nije imao oruzje. Sa susjedima se pozdravljao, usputno govoreci da ide za Bec i da ce se uskoro vratiti. No, kad su usli u potok koji je tesko prohodan, iz kojeg se vidi samo nebo iznad sebe, Pehar je posumnjao i rekao nesto pratiocima te su repertirali puske a Radomiru podviknuo: “Jasite, ekselencijo!” Radomir se pravdao da ne moze uz takvu strminu da jase sa velikim stomakom i iz okreta pistoljem ubio u grudi vojnika koji je vodio Pehereva konja, a Novica se bacio na vojnika da mu otme pusku. Peher je vrisnuo: “Sto je to?!” Isukao je sablju i kidisao da Radomira sasijece, ali je Radomir, kao dobar macevalac eskivirao i izresetao oficira brovingom. Novica je oteo pusku Turanovicu, koji se strmoglavio niz urvinu, ali nije znao da rukuje “maliherom” dok je dotrcao Radomir i dva puta ga bezuspjesno gadjao. Konji su odjurili galopom preko Vulevke. Kad je vojska cula pucnje pocela je da puca i vice. Poveli su Mijata, Sava i Vlajka i svu porodicu Vesovica, koju su konfinirali u Austriju. Turanovic je kasnije pred sudom u Travniku davao drugacije vidjenje: morao je sebe da brani, jer je dozvolio da mu starjesina pogine….
Interesantno je istaci kako se prof. dr Radoslav Jagos Vesovic, tada student, Radomirov brat od strica, spasio vjesala, po cijem je kazivanju ova prica zapisana: Ujutro, dok su vrsene pripreme za pokret dotrcao je najamnik i pozalio se da mu je jedna ovca bolesna. Posao je Jagos sa njime i “pustio joj krv”, kako to narod kaze kad se bravu rasijece uvo i izudara palicom da prokrvari. Dok su ovo radili zapucalo se i Jagos je odmaglio i svo vrijeme komitovao sa Radomirom. To je ono, kako kaze Mihailo Lalic: “Ratna sreca!”
O Radomirovom komitovanju dosta se zna, puno je pisano, cak i romani te bi nas to daleko odvelo. Medjutim, nije zgorega da se razjasni – sto bi Radomiru da se pred kraj rata, na Novu godinu 1918. preda i kompromituje se da ga Svaba kao mecku vodi po Crnoj Gori? Nije bilo skupa, dvoridbe, svadbe, sjednika da se nije govorilo: sto bi Radomiru? U osnovi kriv je sam Radomir, a i slaba informisanost. Radomir je bio izuzetno hrabar, ali slab politicar, jer, uglavnom, nikada ne druze u jednoj licnosti i hrabrost i umjesnost u politici! Medjutim, u svemu je bilo umijesano “maslo” Nikole Pasica! Navodimo pricu Punise Racica na sahrani oca Mila, koju je zapisao prof. Milivoje Jelic. Inace, Punisa je bio Pasicev covjek i bio je upleten u sve tajne Beograda. Slucaj je htio da se Punisa i Nikola “udruze” i Nikola ga je volio vise nego sina. Elem, napali su studenti Nikolinog sina Rada, htjeli su da ga zgaze. Punisi je, iako nije Rada poznavao, niti razloge svadje, zasmetalo da jednoga covjeka mlati grupa siledzija i sve ih je razbacao, proradilo u njemu ono crnogorsko cojstvo. Kad je Nikola vidio unakazenog sina, ovaj mu je rekao da bi sigurno bio mrtav da ga nije spasio student Crnogorac. Nikola je sina zamolio da dovede toga Crnogorca kako bi se upoznali. Punisa je prihvatio poziv. Nikoli se Punisa svidio, prihvatio je da ga finansira, a Punisa ce nadalje biti Pasiceva desna ruka!
Punisa je pricao: “… Znalo se da saveznici pobjedjuju i da ce se Krfskom deklaracijom stvoriti kraljevina SHS, ali se ispostavio problem – koja ce dinastija biti vladajuca? Da li Petrovici, koji su stariji, ili Karadjordjevici? Izgledalo je ipak da prednost imaju Petrovici: srpska vojska je istjerana iz domovine, a crnogorski ministar rata, djeneral Vesovic, se vije po Crnoj Gori i bije se sa Austrijancima! Osim toga, kralj Nikola je slovio kao “tast Evrope”, a Evropa nama jos od poodavno pa i danas kroji kapu, bice Petrovicima naklonjena?! Stoga je Nikola Pasic, posvjedocio Punisa Racic, dao nalog Milosu Leskovcu, civilnom komesaru, koji je “beogradski covjek” da privoli, kako zna, da se Radomir Vesovic preda i da se taj jezicak sa vage Petrovicima skine. Leskovac je vratio iz Nadjmedjera i Tirola 75 biranih Vasojevica, koji mole, preklinju Radomira da se preda za spas cijelog naroda. Sacuvan je spisak i pismo, koje su mu napisali. Na tom pismu je Radomir svojom rukom zapisao: “Vidjite, sto mi rade!” I u tome se uspjelo… Uzgred da kazemo, neka se zna, da je ovo pismo i spisak u posjedu porodice pokojnog Milosa Ostojica, knjizevnika iz Berana.
U prilog ove konstatacije stoji i ova cinjenica: Kad je kapitulirala Austrija, Milos Leskovac se sklonio mjesec dana u Konjusima kod svog “druga” popa i ucitelja Bogica Vojvodica, koji je isto beogradski djak. Zna se: svi koji su se skolovali u Beogradu, bili su angazovani za potrebe Beograda. Iz Konjuha su ga inkognito prebacili u kucu Marijanovica u Kraljima (Vjetrosevice), odatle do prota Bojovica u Berane i dalje, sve inkognito, do Sarajeva. Cim je stigao u Sarajevo imenovan je za sreskog nacelnika i kasnije za gradonacelnika Sarajeva…
Pokusali su Vasojevići, Rovčani i Moračani da ga tuže za zlodjela koja je pocinio u Kolašinu. U odbrani im je poslao spisak svojih saradnika, placenih i tako ih ucutkao. Na tome je spisku bilo licnosti iz poznatih bratstava, o cijoj se spijunazi i danas cuti.
P.S.
14. juna 1956. godine dr Jagos Vesovic je poslao pismo Mihailu Tomovicu, ucitelju u Matesevu Dragu Rakocevicu, ucitelju iz Recina, Milonji Labovicu, ucitelju u Kraljskim Barama i mojoj malenkosti, ucitelju u Vranjestici i trazio da mu budemo gosti u 12 casova. Svi su oni, izuzev mene, danas pocivsi. Nasli smo se kod Jagosa, saznavsi da smo svi pozvani. Njegova radnica, Sava Tosic (Racic), nam je skuvala jagnje na vareniku. Uz rucak nam je objasnio zasto nas je pozvao govoreci:
“… Danas je 40 godina kako je Radomir ubio svapskog oficira i odmetnuo se…”
Potanko nam je ispricao citavu pricu, koju sam zapisao……..
Be the first to comment