Olga Blažova Gajin Vlašić
Dunavski zapis
Dunav sa svojim ćudima i svojom formom slobode, bio je jutros potpuno svoj; mreškao se, dodavao živosti na mahove, ali i šarmirao na jutarnjem suncu prve posjetioce svojim talasanjem, čija je ljepota izbijala iz vremene, iz vjekova…Ta slika me je na isti način obuzimala, kao kad posmatram ljudsko lice koje nije skroz glatko.
Sa jedne terase restorana Venecije posmatrala sam skoro istovjetnu plavu boju neba i vode, ali i kako su na savršen-prirodan način razdvojene beskrajnim redom drveća na suprotnoj obali rijeke. Tako obojeno i uspravno, kao vojnici u zimskim uniformama, razdvajali su plavetnilo, praveći dva potpuno paralelna svijeta. U tom međuprostoru moglo se ploviti na različite načine. Bezbrojne ptice, poput liski, divlje patke, male bijele čaplje, dočaravale su prostor svojom posvjećenošću, posebnošću, i gracioznošću…
Tužno je što se tek tada sjetimo nekih predjela i događaja čiji duh nas nikada nije ni napuštao. Tek kad se dovoljno odaljimo i saznamo pravi značaj nečega: emocije, istorija, tradicija…tada se i na poseban način doživljava plovidba međuprostorom: kretanje u bestežinskom stanju, sunce koje mi nježno miluje obraze, vjetar koji me tjera na misao o daljinama, na igru koja se nastavlja sa planinom, na snažan zagrljaj gorštaka i igru žutih leptira na mirnoj vodi. I ne čuje se samo vjetar kroz rupe u daskama koliba, osjeća se ravnoteža u tajni planine i mirnoći rijeke, osjeća se harmonija dok umačem noge u vodu, čija pravila nas vjekovima održavaju, dok je duh planine stalno sa mnom, i po potrebi me svlači i oblači, kad god hoću naprijed ili nazad iz vodenog svijeta…
Tako ploveći srećem Daneta, koji je: „čovjek, planina, pocrnio bor“, ljepota, muka, neprebol. Došao Dane sa velike planine, u svom kupeu od par desetina stranica neke krhke knjige, vise zabilješke, pa sluša istinu velike rijeke o svom bolu, jer ona to zna iz svog velikog iskustva: koliko kapi da mu doda umjesto presahlih suza da bezbolnije vidi, kad sjedne da se odmori na njenim mekim obalama, prije nego se zaputi natrag u svoju planinu i svoju plahovitu rijeku, koja ga je naučila mnogim tajnama. Ali, njene tajne su lijepe isto koliko i Dane, isto koliko i ova moćna voda između dva svijeta, na kojoj smo se Dane i ja sreli posle mnogo godina.
