NOĆ UOČI…
Tema : Slike u paralelogramima
Oblast: Fruška Gora, 29 oktobar oko ponoći i potencijalnog „kraja svijeta“.
Scena: Trpezarija sa kuhinjom, peć na drva, velika pletena stolica za odmaranje, trpezarijski sto sa stolicama, raštimovani televizor i stari radio.
Likovi: Autistični mladić, razmažena ljubopitljiva mačketina (od milja), i dvije žene u naviknutim apsurdima. Dugokosa, malo rasčupana je mladićeva mama, a njena saučesnica je melanholični poeta.
Radnja: Za velikim stolom sjede: Luka i njegova mama, dok mačka i melanholična žena sjede pored peći osluškujući blago kretanje atmosfere. Na stolu su još: čajevi, vino, crteži, tuševi, poezija, ostatci hrane… Sa radija (po njihovom izboru prostire se klasična muzika), a sa potpuno utišanog televizora isijavaju slike sa najgrđe emisije gdje mlade nade turbo –folka izvrgavaju sebe opštem ruglu i udaraju po našoj „zdravoj“ pameti. Ali Lukin autizam nađe neki smisao u takvoj emisiji, pa i one uploviše u disharmoniju večeri. Dvije žene pripadajući samo djelimično prepoznatljivoj atmosferi, isčekuju vijesti o nadolazećem (po objavi kataklizmičkom) uraganu, koji ide ka Njujorku. Dugokosa žena, i onako apokaliptična, već iz svijesti izvlači sva proročanstva o opštoj kataklizmi, stalno ih poredeći. Dodatno je uplašena, jer tamo negdje postoji neko njoj veoma drag, i ona ne prestaje pušiti i puniti sobu dimom. Melanholična žena, iako nepovjerljiva prema svakom kraju, pa i svijeta, počinje neplanski ulaziti u scenu „žrtva prinošenja“, gdje joj se odnekud osmjehuju Tarkovski i Bunjuel.
Zaključak: Neki umjetnici žive u istini, uprkos…!
