PRED KLISUROM
Dugokosa i njena prijateljica Melanholična su u tom vremenskom periodu bile zbunjene i usamljene. Postojao je i neko u velikoj Klisuri, jedan On, u to isto vrijeme, koji je u praskozorje milovao Dunav zvucima svoje frule.
Dugokosa, potpuno ugruvana od životnih nedaća i emotivno raspeta, sjetila se da je nekada čula priču o Njemu, i nađe u svom „ludilu“ rješenje za sebe – voljeće ga, jer ona voli ljubav zarad ljubavi. Ko će je na tom hodočašću ljubavi pratiti do Melanholične i Petra, koji imaju potpuno različite percepcije voljenja, ali u jednom su saglasni pomoći će zajedničkoj prijateljici, u pitanju je ljubav.
No, kako to vazda biva, postojalo je nešto između, taj isti Dunav i funkcionalni Petar, klinički psiholog, odani prijatelj njih dvije, koje osmisliše cio plan, osobito zainteresovan za njine rabote…
Snjegovi su te godine padali dugo, dugo i prekrili sve tragove ka Klisuri. Melanholična je provela te mjesece tješeći Dugokosu da će snježni nameti jednom prestati isto kao i muzika Mocartovog Andantea, koja, takođe, tiho prestaje budeći najjače strasti… Dugokosa joj je bezuslovno vjerovala, ali se sve vrijeme jako nervirala zašto Petar, vrhunski stručnjak, razapet između Junga i Dostojevskog, pobornik filosofske misli Sveto-Otačkog nadahnuća, nije nikada naučio da vozi kola bolje nego bicikl, pa samim tim putovati s njim biće vrlo rizično.
Onaj On, pak, je svirao Dunavu, dok mu je ovaj uzvraćao pričom o nečem nadolazećem, mada se u vazduhu već osjećala ta atmosfera, pomalo pucketava, od snažne energije izvjesnog.
A onda, snjegovi su se povukli…
Više mrtva nego živa Dugokosa u monaški dugačkoj haljini kreće ka prizivu. Melanholična, shvatajući da njena drugarica može da voli sebe samo ako je On voli, a duboko u sebi i ovako avanturistički-emotivno
raspoložena, imala je samo jedan strah: da li će to biti Taj, koji treba da prinese, zapravo, ideju ljubavi… Znala je da kopajući po sebi uvijek iskopa najčudnije i najtananije emocije ali ovo je, ipak, u njoj izazivalo blagu zabrinutost. I ona je čeznula za plavom vodom i znala mistično žitije o Svetom Zosimu Sinajitu, za koga je uvijek znala da se smiješi svakom posjetiocu Dunava i da srcem prima sve njihove molitve. Pa, moleći se i ona sama za sve ljubavi ovoga svijeta, sjede u kola slušajući Petrovo molitveno brundanje da što bezbjednije stignu do najboljeg mjesta za njih troje.
I, krenuli su. Na Melanholičnu su se survavali svi prekori na usputnim stanicama u vezi pitanja oko pravca puta. Dugokosa je mirno posmatrala događaje sa Melanholičnom i Petrom i pušila u kolima, protiv Petrove volje, jer je prošla početna nervoza pa je postala spokojna. A Petar se na svakom stajalištu pobijao na ruke i glavu skupljajući energiju za više zahtjeve prema sopstvenom životu, jer se nikada nije ni oslobodio budističko-metafizičke spoznaje čovjeka i njegovog bitisanja. Duboko u njegovom suptilnom biću mučio ga je stalno odnos psihologije i metafizike.
Praskozorje. Klisura. Granica između magije čovjekovog uma i ljepote prirode. Čovjek na stijeni, uistinu, svira. Melanholična ništa ne govoreći predavala se magiji trenutka i u svom stilu misli pomislila da se nalazi u alhemijskom procesu. Dugokosoj skliznu po neka suza niz obraze, a Petra spopadoše misli: kako je moguće da njega, velikog stručnjaka ljudskih duša, poznavaoca naučnih principa i metoda snađe trenutak kad mu čula nijesu više dovoljna, nego svjesno učešće u trenutku kad magija prelazi u istinu; nije bilo kraja njegovom preispitivanju. Srecom tu, u Klisuri, razrješavao se iznenada jedan dio njegovih dilema…
No, nekako se zaustavio auto i oni su bez riječi izašli iz njega ulazeci u predio pagansko – hrišćanske mistike, pred mrgodno lice kralja Decebala, kao svjedočanstvo o davnoj postojbini ljudskog roda.
Dugokosa mirno, poput ulaska u Svetilište, zagazi u Dunav. Osjećala je blago, toplo, milovanje po koži vjerujući da dodiruje samu ljubav. Nikada to ranije nije činila, ali je u tim momentima osjećala toplinu Njegove muzike i odlučne korake na mekom pijesku.
Na kraju, samo jedna riječ je, jednostavno, sve definisala. Ljubav! Na koju bi i sam Platon, da je živ, stavio svoj pečat.
