Olga Blažova Gajin Vlašić
Prokletije – nacionalni park
PROKLETIJE – NACIONALNI PARK
Ima mjesta na planeti koja samim svojim imenom mame i privlače, o njima maštamo i sanjarimo; zamišljamo sebe na tropskim plažama, planinskim visovima, obalama jezera, rijeka i mora. No, ime planina Prokletije niukom slučaju nije poziv putniku. Međutim, ko do Prokletija dođe i pusti pogled po vratolomnim vrhovima i sunovratnim dolinama, zauvijek tu ostavi dio svog srca, jer Prokletije nijesu samo prokletstvo, već i blagoslov putnikovoj i istraživačevoj duši. Ko jednom stigne do Prokletija, uvijek će imati želju da se vrati u poneki neistraženi dio “veličanstvenih Alpa na jugu Evrope”.
Kada je Jovan Cvijić, geografičar, 1901. godine pohodio ove krajeve prvo se susreo sa opominjućim lokalnim imenom “zabranjenih planina”. Stanovništvo je tako nazivalo oblast današnjeg južnog lanca planinskog masiva, južno od Gusinja, dio Prokletija gde se prirodnom linijom Grebajske doline graniči Crna Gora i Albanija. Zbog geomorfološke sličnosti, taj naziv je Cvijić proširio na mnogo veću oblast na Sjever i dio Kosova i Metohije. Međutim, i sam je ustvrdio da je taj južni dio upravo najupečatljiviji i da “zbog divljine uliva zebnju i strah”. A ja bih, skromno, dodala još i koliko je čovjek mali pred zastrašujućom ljepotom prirode.
Ali nije sve krševito, suvo i divlje kao što se iz daljine čini. U podnožjima, skrivene su doline koje svoju ljepotu otkrivaju tek kad im se približite. Zaputi li se ko doći privučen dražima nepoznatog, do male crnogorske varošice Gusinje, svakako bi htio prvo vidjeti Grebajsku dolinu, čija ljepota prevazilazi granice uma. Za mnoge, ona je ljepša i od Logarske doline u Sloveniji. Velika je šteta ići automobilom ili minibusom, jer sedam i po kilometara puta od Gusinja prođe za čas, a potrebno je vrijeme i vrijeme da se osjeti i dokuči cio krajolik, ili barem njegov veći dio. Nervi, pluća i mišići samo u jednom sporijem ritmu mogu drugovati sa bojama raznovrsnog tla i bjelinom okolnih vrhova. Sve je lijepo i tajanstveno pa Grebajska zemlja mami na sanjarenje. Neočekivani i ćudljivi oblici glečerskih vrela polako se prelivaju prema padini, stapajući svoje boje sa okolnim rastinjem. Na trenutak se čini kao da je sve nepomično, pa bjelina i surovost okolnih vrhova djeluje isposnički, a sama dolina na keliju blagoslovenog starca.
Možda su baš ove male i pitome doline, čiji miris mi golica nozdrve, tako nalik alpskim predjelima, pomogle kolonama hrabrih Solunaca da se izbore sa surovom planinom i zimom i stignu do svog cilja – tople grčke obale.
Za one koji su došli zbog malo adrenalina, tu su alpinističke ture i planinarenje. Odmah sa lijeve strane doline je masiv Karanfila (Brada). Ime je dobio zato što je cio masiv izbrazdan mrežom dubokih valova iznad kojih, prosto, vise suvi cirkovi “ukrašeni dugim siparima”. Greben je “testerastog” oblika (dužine 8, a širine 3 km) duž kojeg je na rastojanju od 3 km nanizano preko 10 vrhova viših od 2000 m. Ističu se: Srednji vrh, Južni vrh i Sjeverni vrh. Ispod oštrih vrhova mogu se vidjeti usječeni duboki cirkovi ispunjeni snježnicima, gdje se i u najtoplijim ljetnjim danima može sankati i skijati. Karakterističnog oblika je vrh Očnjak, čije samo ime nam govori na šta potsjeća; a najatraktivniji za alpinizam je šiljati vrh Koplje. Zimi je uspon opasan zbog snježnih lavina (usovi), pa i najmanje nepoštovanje pravila može da dovede do tragedije, što se i desilo mnogim alpinistima. Ipak, bez obzira na opasnosti planinari se najčešće penju na vrh Karanfil-Ljuljaševića radi predivnog pogleda koji doseže stotinama kilometara unaokolo. Oštri vrhovi zimi liče na stotine bijelih šubara koje se dogovaraju o ko zna kojim vragolijama i zamkama pod budnim okom najvišeg od njih – Maja Jezerce (Jezerski vrh) visok 2.692m, sa druge strane državne granice. Na crnogorskom dijelu najviši vrhovi su Zla I Dobra Kolata i Maja Rosit, sva tri preko dvije ipo hiljade metara (tačan podatak se ne zna), na samoj granici sa Albanijom. Pripadaju grebenima Bjeliča, koji je ujedno i najkrševitiji dio Prokletija.
Nasuprot divljim i opasnim Karanfilsko – Bjeličkim grebenima, planine sa druge strane Grebaje su mnogo pristupačnije (Valušnica, Trojan, Popadija i Karaula). Pogodne su za jednodnevne i poludnevne planinarske ture. Na putu do vrha Valušnice svaki uspon donosi po jedan novi pogled I ustreptaliji osjećaj. Prvo smo čuli huk Valušničkog vodopada, sa visine oko 100 metara, ugledali čudovišne škrape, Prozorce – Šuplja vrata ispod vrha Trojana, i na kraju, kao nagrada sveukupne znatiželje, najljepši pogled na Karamfil sa vrha Valušnice.
Izvora i vrela sretali smo gotovo svuda, a odlikuju se kristalnočistom pitkom i zdravom vodom. Zbog niske temperature vodama su davana često opisna imena: Studenac, Ledeni izvor, Hladna voda, dok se veća vrela nalaze na nižim položajima blizu naselja. Jedno od najvećih i najljepših je vrelo Vrulja u blizini Gusinja.
Mnogo toga u jednom putopisu ne mogu ispisati o ovim predjelima, koji su jedinstveni u svojoj raznolikosti i gdje je do savršenstva doveden sklad pitomine i divljine, zelenila i snijega, šume i goleti. Još od pamtivijeka je postojala zabrana ulaska duboko u mračne šumovite predjele, u kojima veba opasnost od divljih zvijeri ili prirodnih nepogoda.
Prostornim planom Republike Crne Gore “Prokletije” su postale peti Nacionalni park. Njime su obuhvaćena dva rezervata prirode – Hridsko jezero I Volušnica, a okružen je: sa juga Albanskom granicom, sa sjevera Gusinjsko-plavskom dolinom, na zapadu rijekom Grnčar, a sa istoka planinom Bogićevica. Tako se koliko-toliko napravila zaštita za izuzetnu prirodnu ljepotu bogom danu i mogućnosti za promociju turizma. Potrebno je da što veći broj posjetilaca vidi i osjeti ovaj kraj, da im bude udobno i sigurno, a da drevne šume ostanu drevne i netaknute, tim prije što je posljednjih decenija bilo sistematskog uništavanja mnogih šumskih cjelina uz nenadoknadivu štetu po rijetke biljne i životinjske vrste. Nažalost, najčešće važi stara latinska poslovica: Homo homini lupus est – Čovjek je čovjeku vuk.
