Olga Blažova Gajin Vlašić – Snjegovi sjećanja

Olga Blazova Gajin Vlasic

Visoko u stranama iznad plahovite Tare, ponovo pada snijeg. Gledam iskričavost i posebnost trenutka. Sama sam u sobi… A, onda sjećanje: stara kuća, šporet na drva, opojni miris tek ispečenog hljeba, nas troje nemirne djece, anđeoski lik moje majke, i baka čija je duša od najranije mladosti primila Pečat Duha Svetoga.

Pada sličan snijeg onom, ali nekako bezazleniji. Nedostaje toplina istinitog doma. Razmišljam o tome kako je dom bio tada zajednička radost, a sada koliko se god roditelji trudili pretvarao se u spavaonicu ukućana. Volimo mi, svakako, našu djecu i ona nas, ali volimo li mi, uopšte, više Sebe?

I tako, nas troje trčimo oko stola a majka postavlja večeru: jaku, punu kajmaka, sira, mesa i onog opojnog, nikada više, susretnog hljeba. Ljepota postojanja, pa ako nas i snijeg zatrpa neka mu, čarolija će samo dobiti na snazi. Mi Domaca hranajedemo, a majka klima glavom smijući se očima od nekog unutrašnjeg ozarenja, a duhovno pragmatična baka besjedi Starozavjetne istine. Meni nikada dosta umiljenja njenog glasa i priče pa prije no se najedem sjedam kraj njenih, životom izranjavljenih nogu, da što duže slušam kako je njena sudbina da bude sa nama jer zato postoji razlog, a mi uživamo u ljepoti njenog jednostavnog postojanja. Okrajak njene crne suknje od glatkog atlasa, koju je ona zvala kotula, u mojim je rukama. Ona me gladi po kratko ošišanoj kosi, a meni se čini da se nebo otvorilo i da svi anđeli i heruvimi sa istom pažnjom poput mene uživaju u ljepoti njenog Bogopoznavajućeg govora.

Sporet na drvaObično tada uz prepoznatljivu buku ulazio je u sobu moj otac, koji će posle večere bakinu priču odvesti u sasvim drugom pravcu. Ali njoj je već došlo vrijeme za molitvu u kojoj ćemo svi biti predati njoj na čuvanje, kao i njena dva prerano upokojena sina. Vjera u Boga spasila ju je strašne patnje koju osjete majke kad izgube svoju djecu. Zato je moga oca u kolijevci nosila na leđima po crnogorskim gudurama da bi ga položila kraj nogu svoga omiljenog sveca, u manastiru Ostrog. I zaista, moj ostarjeli otac sve do skora nikakve bolesti u svom životu nije upoznao.

Vraćam se snježnim noćima kada babinu priču smjenjuje očeva puna ruskih pjesnika (koje na ruskom Kredencarecituje) dok ga umor ne savlada. Ali u kratkoj međufazi prije no što starica ode na molitvu, a otac se duhom preseli ka Rusima, ritualno nam počinje čitati razne knjige. Ali ona koje ću se zauvijek sjećati je „Kroz pustinju i prašumu“. Upravo, ta knjiga postade omiljeno štivo moje bake koja je tu negdje našla onaj dječiji dio sebe pa bi narednog dana bila ona ovisna o meni, stalno me ispitujući o još nekoj avanturi dvoje radoznale djece. Tako i ja dobih prostor da puštim mašti na volju, usrećim baku i ojačam međusobno uvažavanje.  Za nju od tada ni jedan Aleksandar nije bio Saša, već ih je sve prekrstila u Staše.

Snijeg ne prestaje da pada, ali se ni otac lako ne predaje. Rusija – velika zemlja gdje su se neki preci školovali, zauzela je posebno mjesto u njegovom srcu, a ruski pjesnici bezvremeni svjedoci ljubavi i smrti, oživjeli su u njegovoj duši, odavno rekavši sve što i on sam misli i osjeća.

Snijeg – sjećanja, odraz istinitosti, punoće življenja i ljubavi.