V I R P A Z A R S K A
Tu noć sam je vinom, ljubomorno,
od tuđih pogleda krio.
Koliko i Crmnicu je zavolio,
koja je ljepša, da odlučim,
nijesam umio!
Crmnica, stara dama,
a ona želja i pohota;
i kada me strijelja onaj
pogled vučice:
ma, ako treba-
evo joj i života!
Njen glas tako me nahrani,
čini mi se,
jezero mi do koljena bilo!
U mislima mi: njeno golo bedro,
kraj uzglavlja
gusle, ognjište i vino…
Samo joj šapnuh:
“Bićeš moja, vilo”!
Zakleo sam se precima,
obrazom i čašću:
ljubiću je na sred Vira,
pa neka cio svijet vidi anđela!
… ona je meni i Vučiji Do i Fundina!
U ovoj bici od očiju sam ranjen;
U ovom boju ubiše me usne.
Ma, neka sam, đavoli me znali,
i đed mi je tako!
Poslije nje, može da se i vječno usnije.
U daljini pjevao je neko:
“Virpazare na tri mosta…”
Podigao sam maglu sa jezera,
da ljepotu sa Mjesecom mjeri i
strepio da je ne uplaši moja
riječ prosta.
Tu noć me je očima željela,
tu noć mi se očima podala…
Bez riječi, u beznađe, odkoračala, preko Vira…
… ona je meni, i Vučji Do i Fundina…
