Slobodan B. Medojević
Organizacija Crnogorskog iseljeništva u Zagrebu
između dva svjetska rata kroz izvore iz crnogorske periodike
Tijekom prve polovine XX vijeka, poslije Beograda, Zagreb je predstavljavo najvažniji centar crnogorske dijaspore na južnoslovenskom prostoru. Zagreb je bio posljednja stanica crnogorske mladeži koja je žedna obrazovanja prelazila stotine kilometara tragom svog sna koji je ne rijetko vodio do prelijepog hrvatskog glavnog grada. Ljepota Zagreba, veoma je lako očaravala mlade đetiće, pa su često po završetku školovanja, Zagreb odabirali za svoj novi dom, a Hrvatsku, kao novu domovinu. Naravno, pored marljivih učenika i studenata, Crnogorci su pohodili Zagreb i kao radnici, obrtnici, trgovci, državni činovnici itd.
Crnogorska dijaspora Zagreba od početka XX vijeka kvantitativno je uvećavana prilično velikom progresijom. U takvoj konstelaciji stvari, Crnogorci su vremenom artikulisali potrebu nacionalnog organizovanja, što je rezultiralo osnivanjem (prvog) crnogorskog nacionalnog udruženja. U cilju što kvalitetnije prezentacije prvih koraka ka nacionalnoj organizovanosti Crnogoraca, ovdje ćemo konsultujući crnogorsku periodiku, segmentarno navesti dostupna svjedočanstva organizovanja Crnogoraca u Zagrebu, odnosno u Hrvatskoj!
Između dva svjetska rata, broj Crnogoraca u Zagrebu se udvostručio tako da se javila potreba o osnivanju udruge koja bi imala za cilj da pomogne očuvanje nacionalnog i kulturnog identiteta i da istovremenu vrši funkciju potpornog društva. List ’’Zeta’’, IV, br.48 (26.11.1933) str.4, objavila je tekst u kome kaže da se ’’U zagrebu radi na osnivanju udruženja Crnogoraca. Pominju se i kandidati za pojedina čelna mjesta udruženja. Za predsjednika bi mogao doći Mićun Pavićević, a za sekretara inž. Rade Drašković’. Dalje u tekstu se špekuliše kakvi ljudi bi mogli dobiti ostale upravne funkcije, aludirajući na bogate Crnogorce.
Časopis ’’Slobodna Misao’’, XIV, br.5 (4.02.1934) str.5, donosi kratak tekst o Crnogorcima u Zagrebu koji potpisuje izvjesni: ’’R.D.’’. Tekst vrlo konkretno rekapitulira dotadašnje korake u osnivanju crnogorskog udruženja u Zagrebu: ’’Do sada je upisano oko 70 članova raznih profesija, najviše je studenata i činovnika. Prvi sastanak je održan 31. Decembra 1933. Prisustvovalo je oko 40 Crnogoraca na čelu sa dr. Lazom Popovićem, profesorom univerziteta. On je i izabran za predsjednika. Drugi skup je održan 25. Januara 1934. Predsjedavao je Mićun Pavićević, po želji prisutnih. Prihvaćena su pravila Udruženja.
Mićun M. Pavićević, rođen 1879. godine je u Crnoj Gori u Pješivcima u Dolu Pješivačkom od majke Milice i oca Mikaša, čuvenog crnogorskog guslara. Kao mlad i obrazovan čovjek u vrijeme nezavisne Crne Gore bio je prvi sekretar Ministarstva unutrašnjih djela. Na crnogorskom dvoru važio je za istaknutu ličnost do 1910 kada se sukobio sa kraljem Nikolom I Petrovićem. Tada napušta Crnu Goru i kasnije se nastanjuje u Zagrebu. Bio je veoma darovit književnik, tako da je do 1938. godine (do kada pratimo njegov život i rad) objavio preko 60 knjiga veoma velike literarne vrijednosti. Živio je u Zagrebu i radio kao slobodan i nezavistan književnik.
U listu ’’Zeta’’, V, br.15 (15.04.1934), str.4, objavljen je tekst pod naslovom ’’Udruženje Crnogoraca u Zagrebu’’ u kome se navodi: ’’U Zagrebu je 22 marta održana prva redovna godišnja skupština Udruženja Crnogoraca u Zagrebu. Na skupštini je bilo 90 osoba. Predsjedavao je Pavle Gvozdenović. U skupštini su bile tri frakcije. U prvoj je bila ona grupa koja je forsirala osnivanje društva, druga sa sokolskim prvakom M. Jurčevićem, zvana sokolska struja i treća, mladi i napredni studenti, naprednjačka grupa. Listu za isbore istakle su dvije posljednje frakcije, dok je jedan dio prve ili se uzdržao od glasanja ili glasao za jednu ili drugu listu. Na čelu sokolske liste bio je vinarski veletrgovac T. Bauk sa M. Jurčevićem. Njihova lista je propala. Izabrana je napredna lista. Predsjednik je Dušan Rašović, činovnik mjesne kontrole, podpredsjednik Milovan Kesler, kandidat prava, sekretar D. Ćetković, student komercijalnih nauka, zamjenik M. Gojnić, student, blagajnik Stijović, njegov zamjenik J. Milošević, bibliotekar Ratko Đurović. Odbor sačinjavaju Radoje Vukčević, inžinjer Savić, Frano Tripović i Pavle Marković- Nadzorni odbor: Simo Šuković, Marko Radović, N. Jakić, Jelena Jovović, Miloš Bojović. Sud časti: Vasilije Marković, Jovan Raičković i Vuk Knežević. Za zamjenike su izabrani: Ratko Bijelić, Jagoš Nikolić, Ljubo Pavićević, Vidoje Đurović, Savo Bašović, Nikola Vukčević, Niko Đurović i drugi.’’
U listu ’’Zeta’’, VII, br.52 (27.12.1936), str.3, navodi se ispod naslova ’’Crnogorski časopis u Zagrebu’’ da je ’’Grupa intelektualaca u Zagrebu je pripremila posao oko pokretanja i izlaženja mjesečnika za društvene, ekonomske i kulturne probleme Crne Gore’’.
U listu ’’Zeta’’, X, br.27 (9.07.1939), str.4, izišao je tekst koji je potpisao Arsenije Škatarić u kome se autor osvrnuo na organizovanost Crnogoraca Zagreba: ’’ U Zagrebu postoji nešto više od 200 Crnogoraca. Osjeća se potreba da se međusobno povežu. Studenti su to već učinili prije 3 godine preko svog kulturnog kluba ’’Lovćen’’. Prije pet godina pokušalo se sa osnivanjem udruženja Crnogoraca. Međutim tada su se pojavile dvije grupe suprotne jedna drugoj. Tako je udruženje za to vrijeme bilo samo na papiru. Na kraju je odlučeno da se osnuje jedinstveno udruženje svimh Crnogoraca koji žive u Zagrebu. To je urađeno u aprilu ove godine kada je na osnivačkoj skupštini bilo 80 Crnogoraca. Zvaničan naziv društva je: Kulturno-potporno društvo Crnogoraca u Zagrebu.’’
Kako vidimo iz prezentiranih izvora Crnogorci su početkom tridesetih godina XX vijeka već osnovali svoje prvo Uduženje Crnogoraca Zagreba ili kasnije: Kulturno-potporno društvo Crnogoraca u Zagrebu.
Udruženje je osnovano prema demokratskim principima, prilično modernim i danas. U njemu su čak funkcionisale frakcije koje su dovodile u pitanje i funkcionisanje udruženja. Udruženje je imalo je svoj legalni i legitimni Statut, odnosno Pravila Udruženja. U skladu sa njim i rukovodeću infrastrukturu. Među navedenim članovima uprave Udruženja, zapažamo i bibliotekara, što nas navodi na zaključak da je Udruženje imalo ili planiralo da osnuje biblioteku. Kasnije primećujemo da je Udruženje imalo namjeru i da štampa svoje glasilo –što opet upućuje na zavidan stupanj unutrašnje organizacije, masovnost članstva i aktivan rad. Po završetku drugog svjetskog rata u potpuno izmijenjenim društveno-političkim okolnostima, Udruženje prestaje sa radom.
Tekst je objavljen u listu ’’Crnogorski glasnik”, XII/2011, 71, 40-41.
