Krajem prošle godine (2023.) izašla je iz štampe druga zbirka kratkih priča „Na raskršću-Stazama djetinjstva 2“, autorke Slavke Daković. Prenosimo osvrte na ovu knjigu profesorica crnogorskog jezika i književnosti Vesne Radišić-Đukanović i Ljiljane Perišić.
“Na raskršću” (Stazama djetinjstva 2)
Piše: Vesna Radišić-Đukanović, prof
Sjećanja postaju mjesto kojem se, u nekim zrelijim godinama, rado vraćamo srećni što to najbezbrižnije doba života opet preživljavamo makar i na taj način. Sjećanja na te rane dane djetinjstva i mladosti zrače slikom sreće, mira i bezbrižnosti.
Slavka Daković u knjizi “Na raskršću” nastavlja svoje “putovanje” stazama djetinjstva, prikazujući čari života kroz vrata uspomena na najranije doba svog života. U ovoj knjizi autorka se rado sjeća svojih nastavnika, budućih uzora, kao što su nastavnica Ana koja joj je predavala srpskohrvatski jezik i imala je jasan i zvonak glas koji je mogao da prodre do svakog djeteta i da svako dijete može shvatiti ono što ona predaje. Tu je i profesor matematike Miro. “Bio je mlad, visok, crn – goroštački tip, ali veseljak. Znao je da se našali i na svoj, pa i na naš račun, ali nikad grubo ni uvredljivo.”
Živa su i Slavkina sjećanja na cimerku Živku koju je doživljavala kao rođenu sestru i s njom dijelila krevet. “Spavaćemo zajedno, tako ćemo biti manje usamljene.”
U priči “Ferijalci” opisuje i svoje prvo ljetovanje koje joj je, bez obzira na jednu malu neprijatnost oko smještaja, ostalo u lijepim uspomenama. Smještaj prilikom tog prvog ljetovanja je bio bivši dom za djecu bez roditeljskog staranja što je u autorki ovih priča izazvalo empatiju, ali isto tako, zahvaljujući pričama svojih roditelja o tome da ta djeca hrabro podnose svoje sudbine i da mnogi od njih nađu topli dom u nekim drugim porodicama, svjesno je odagnala te misli i prepustila se svom sopstvenom doživljaju. “Uspavao nas je dašak maestrala, donoseći miris mora i soli, pomiješan sa opojnim mirisama različitog egzotičnog cvijeća, koje su naši pomorci donosili sa različitih strana svijeta i sa obala nekih drugih mora… Prijala mi je ova jutarnja šetnja, stazom koju je zapljuskivalo more. Čežnjivo sam udisala svježi jutarnji zrak sa svim tim mirisima. Vidik se otvarao prema tom beskraju, a oko nas su blistale cvjetne bašte kao najljepše palete boja koje se stapaju i prepliću ovim malim primorskim draguljem.”
Ovo ljetovanje, kojeg će se dugo sjećati, dalo joj je neka nova životna iskustva i saznanja o složenosti ljudske prirode kao i vjeru u ljude i nadu da će se popraviti i da će ona plemenitija strana njihove prirode preovladati. A Slavka je neko ko je sklon praštanju i ko pamti samo dobrotu u ljudima.
Školovanje daleko od kuće znalo je često kod Slavke da probudi nostalgiju i zavist prema drugaricama koje poslije škole idu svojoj kući gdje s najbližima mogu da podijele dogodovštine iz škole. Na njenu veliku sreću imala je dobre ljude kod kojih je stanovala, tako da joj je to pomoglo da lakše prebrodi nedostatak bližnjih. Međutim, ni to nije dugo trajalo, Slavkin san da porodica bude na okupu se ostvario. Njenoj sreći nije bilo kraja jer se ostvario san o kojem je mislila da neće nikad, ali život je takav, pun iznenađenja koja nekad donose radost, a nekad tugu, a čovjek mora biti spreman da odolijeva svemu. “Često sanjam Ulicu Voja Deretića, mada ne znam da li se sada tako zove, i kuću u kojoj smo živjeli i komšije. Mogla sam provjeriti mnogo puta kako to sad izgleda ali valjda nijesam željela da neka gruba realnost poremeti jedno sjećanje.
Mi ostavljamo svoj pečat na staze kojima hodamo, ali neka ulica, neka kuća, bašta, drveće ili stijenje… ostanu zauvijek u našem sjećanju, s tim što im godine daju onu neprolaznu pozlatu.
Baš tako i neka lica, neke oči, neki osmijeh… sve čemu dajemo draži, trajanja u toj rijeci vremena koje protiče, ili nam se to samo čini kao kad putujemo vozom, a pejzaži prolaze munjevitom brzinom, iako ostaju gdje jesu, a mi prolazimo.”
I u ovoj knjizi, kao i u prethodnoj, prisutne su drage osobe o kojima Slavka piše s puno nježnosti, topline i ljubavi. Tu je otac koji je bio blag, strpljiv i nikad na svoju djecu nije povisio ton. Brat Vlado koji je bio dosta stariji i koji ju je obožavao i zvao mala sestra iako nije bila najmlađa (imala je mlađu sestru Nadu). Majka koja je bila stroga, pravična, zahtjevna i uvijek težila savršenstvu, ali požrtvovana i brižna, ali i pored svega toga jako ponosna.
“Mama je, uz sve te teškoće našla vidara, ali je morala čekati dok spravi melem. Posavjetovao je kako da ga nanosi i kako da umanji bolove đetetu. Majka je bila uporna, razmišljala je:
– I ovako te glupe žene kažu: opet žensko!
-A što ako bude i sa ožiljcima?
Bila je uporna sve dok na mom licu nije bilo ni traga od opekotine, već nježno bijelo dječije lice – mirisno kao lice svih beba.”
Nije Slavka zanemarila ni likove dragih drugarica Lidije i Dare za koju bi se moglo reći i da nije bila neka drugarica jer je autorku u šali pokušala utopiti na ljetovanju. Ubacila joj je prilikom kupljenja vježbanki listicu u svesku kako bi nastavnica posumnjala da je prepisivala zbog čega je dobila jedinicu iz matematike. To je bila neka dječija ljubomora ili kako sama autorka kaže: “Sve je to bilo na stazama djetinjstva koje vode u odrastanje, u život.”
Sklonost prema književnosti se kod Slavke javila veoma rano. Ona je po završetku osnovne škole već znala što će biti njeno buduće zanimanje. Presudnu ulogu u izboru gimnazije imali su sjajni profesori književnosti koji su joj predavali, a to su: Vladimir Mijušković, Branko Banjević i profesor Slobodan Vujačić.
“Te noći sanjala sam svoju novu školu i profesore, pa onda opet sebe kako predajem u svojoj bivšoj školi. Budila sam se, ustajala… Ali, sjetila sam se : mora da je pun mjesec, sa kojim sam nekako uvijek u dosluhu. Ne, nijesam mjesečar, samo tako nekako, ne umijem da objasnim. Izašla sam na terasu gdje me dočekala blistava svjetlost i nasmijano lice punog mjeseca. Za mene je to uvijek bio dobar znak.”
Jedinstven doživljaj i užitak koji će i sama autorka često dočaravati, kako u svom sjećanju, tako i u svojoj poeziji, je nagradno ljetovanje u Makarskoj. Naime, Društvo prijatelja djece iz Zagreba nagradilo je po deset učenika iz svake republike, a među njima se našla i Slavka koja je sa odličnim uspjehom završila osmi razred. Ljetovanje je organizovano u Pionirskom logoru “Sutjeska” u Baškoj vodi. Upravo o tome govori drugi dio ove knjige koji je naslovljen sa “Što to huči Sutjeska.”
Posebnu draž ima opis putovanja brodom, zalazak sunca na pučini i mjesečna noć.
“A brod je bio tako atraktivan, divan, luksuzan, pun neke otmenosti, ako tako za brod može da se kaže, ili su ga sami putnici činili takvim. Ali i ta sniježna bjelina, prostrana paluba, visoki jarboli, naše zastave koje lepršaju, vijore i pozdravljaju daljine. Sirena se oglašavala snažno, ali ne neprijatno… Ostala sam na palubi da posmatram zalazak sunca. To je stvarno bio jedinstven doživljaj. Veliki narandžasti obrisi sunca posuli su čitavu paletu ružičastih tonova na kristalnom svodu koji je spajao dvije beskrajne pučine kao da se prosto prelivaju jedna u drugu.
Narandžasti vrtovi zapada poprimili su sjajne obrise i gubili se u mnoštvu svjetlosne opsjene. Imala sam osjećaj da zalazeće sunce baš nas pozdravlja jednim treptajem na horizontu… Uskoro, nebo se osulo zvijezdama i mjesec mi se osmjehivao nekako povjerljivo i pomalo nestašno, tako u pratnji zvijezda, a nekako ipak sam za sebe, plovio je beskrajnim svodom. Imala sam osjećaj da i on mene tako gleda dok plovim sa svojom grupom, a – poput njega – ipak sam sama za sebe, makar u ovoj jedinstvenoj noći.”
Život u kampu je bio raznolik i zanimljiv, sa puno novih poznanstava. Bilo je tu, pored kupanja, posjeta ostrvima: Krk, Rab, Vis, Brač, Pag… Zatim istraživanja, igre Robinsona, pjevanje pjesama “Belićanka”, “Po šumama i gorama”, “Oj, Kozaro” …, pa i Kozaračkog kola gdje je god bilo većeg prostora da se zaigra.
Posebno se izdvajaju opisi čarobnog otoka Paga koji autorku podsjeća na njeno katunsko kameno more gdje svaki kamen ima dušu.
Autorka će, nema sumnje, ova svoja rana iskustva iskoristiti i pretočiti u svoje pjesme kojima nas daruje već nekolike decenije unazad.
“Putovanja vas prvo ostave bez riječi, a onda vas pretvore u pripovijedača”, rekao je Ibu Batuta, a Slavki Daković su pomogla da bude, prije svega dobar pjesnik, a onda i pripovijedač.
U pomenutom kampu upoznaje Dalmatinca Emila koji se za vrijeme Drugog svjetskog rata borio na strani partizana negdje u Katunskoj nahiji. Bio je ranjen i ostao je živ zahvaljujući divljim kruškama.
“Često sam se sjećala čika Emila – sjajnog kompozitora i hrabrog partizanskog borca, i tada bi mi se uvijek činilo da osjećam miris dviljih krušaka, kao što osjećam i sad dok ovo pišem.”
Posebnu impresiju na autorku je ostavila manifestacija “Sinjska alka” u vidu viteške igre koja se svake godine izvodi u dalmatinskom gradu Sinju na godišnjici pobjede nad turskim osvajačem 14. avgusta 1715. godine kada je 700 vojnika iz tvrđave Sinja uspjelo odbiti napad turskog zapovjednika Seraskir Mehmed – paše Čelića.
“Truba najavljuje pojavljivanje alkara. Ostajemo bez daha. Kakve nošnje! Kakvi divni konji! Kakvo ponosno i uspravno držanje alkara. Zavidjeli bi im i u davna viteška vremena. Blista njihova odjeća, njihovo oružje, blistaju i rasni konji sa svojom opremom, koji tako zorno nose svoje alkare. Pravi spektakl bez dileme.
Alkar na konju u punom trku od 160 metara ( dozvoljeno 12 sekundi) kopljem pokušava pogoditi u središte alke (u sridu).
Za sve vrijeme nadmetanja ne smije alkaru panuti ništa od opreme, oružja ili opreme sa konja. U tom slučaju bi bio diskvalifikovan”
Za Slavku je ovo divno ljetovanje značilo puno, pružilo joj je mnogo radosti, ljepote, ljubavi i obogatilo joj je život u društvenom, kulturnom, patriotskom i opšteljudskom smislu. I sama je za ovo iskustvo rekla “da je to bila jedna prestižna škola o najvećim vrijednostima života.”
Slavka Daković ovim svojim pričama oživljava uspomene na čarobni svijet djetinjstva i rane mladosti, a čitalac za trenutak uspijeva da pobjegne u svoju priču odnosno djetinjstvo. Sve je to neka vrsta “spasa” od prolaznosti života i svega što život donosi i odnosi.
Osvrt na zbirku priča „Na raskršću“ Slavke Daković
(„Stazama djetinjstva“ – knjiga 2)
Piše: Ljiljana Perišić, prof
Svoj stvaralački opus Slavka Daković je obogatila novom zbirkom priča „Na raskršću“ koja je nastavak, prirodni slijed svega onoga što smo imali priliku da čitamo i promovišemo na našem prethodnom zajedničkom druženju.
U prethodnoj zbirci našlo se 35 priča, a u ovoj ćete imati priliku da pročitate 24 nove. Zbirka je podijeljena na dva tematski odvojena dijela: u prvom, sa 14 priča, tematski se zaokružuje školovanje i dani provedeni u Nikšiću, dok u drugom dijelu naslovljenom „Što to huči Sutjeska“ tematika priča odnosi se na doživljaje sa nagradnog ljetovanja i boravka u Baškoj Vodi kod Makarske, o druženjima, zgodama, stečenim prijateljstvima i uspomenama u Pionirskom logoru „Sutjeska“, u čast bitke na Sutjesci i slavnog komandanta Save. To je nagrada Društva prijatelja djece iz Zagreba, za predani rad i učenje, koju je dobilo po deset učenika iz svake republike. Iz svakog retka uviđamo da je s ponosom nosila zvanje pionirke i brižno čuvala uspomene na te dane.
Formom kratke priče oživljava u sjećanju dragocjene uspomene iz djetinjstva i dane provedene u Nikšiću. Hronološki ređa autobiografske crte i fragmente upoznajući nas sa sobom, svojim unutrašnjim preživljavanjima, neprilikama u koje zapada i onda kada se nađe „između dvije vatre“, kada se nađe drugome „pri ruci“, da pomogne, da razumije, da uskrati sebi kako bi dala drugome. Lana, kako su je zvali odmila, upoznaje nas sa sobom iz perspektive djevojčice, pripovijedanjem u prvom licu. Kao i u prethodnoj zbirci, nailazimo i na pripovjedača koji se nekad i formom drugog lica direktno obraća čitaocu, uvodeći ga u zbivanje, čime ga aktualizuje, kao u pričama „Poznati dragi glas“ („Pošto tako kaže Ivo Andrić, vjerujte mi na riječ.“), ili u priči „Listica“ („Samo, budite milosrdni – sve je to na stazama djetinjstva koje vode u odrastanje, u život.“). Autodijegetički pripovjedač priča svoju priču. Često mijenjajući perspektive pripovijedanja, iz sadašnjosti nas vraća u prošlost, povezujući događaje kojih se prisjeća. „Evo nas u Sinju, starom hrvatskom gradiću, poznatom iz istorije i posebno poznatom po viteškoj igri, zvanoj Sinajska alka… To se nije ni moglo ni smjelo zaboraviti. Tako se još od početka osamnaestog stoljeća, u znak sjećanja, održavaju te viteške igre. Danas smo tu… Već smo u gledalištu zauzeli mjesta…“ Uz retrospektivno pripovijedanje, unosi nam fragmente priča iz prve zbirke. Reminiscencija na neke djelove koje uvezuje sa novim utiscima, pokazuju njen odnos prema tim doživljajima čvrsto urezanim u sjećanje i vrlo bitnim za njen odnos prema svemu budućem što je čeka. Sve je to oblikovalo jednu krhku, nježnu, sitnu, ali i samosvjesnu i nadasve odlučnu djevojčicu koja je već tada znala sve svoje vrline i mane, sve svoje kvalitete i kojoj je izbor srednje škole bio tako prirodan slijed njenih želja, afiniteta i talenta.
U ovoj zbirci (koja ima u svom podnaslovu i naznaku „Stazama djetinjstva“ – knjiga 2), nemamo priče sa sela, iz Kobiljeg Dola, Beograda, Herceg Novog, one su ispričane, ali se autorka nerijetko vraća na neke segmente i nadovezuje ih na nove, stvarajući tako osjećaj da je sve u njima uzročno-posljedično povezano i s razlogom pomenuto. U njima je sačuvala svoj svijet djetinjstva, odakle je crpila građu za sve svoje priče: teme, motive, likove… Ambijentu u kojem odrasta i stasava poklanja veliku pažnju, svaki pedalj opisuje detaljno, do tančina opisuje portrete, a najljepši kist uvijek ostavlja za predjele, pejzaže. U njenim opisima gledamo najljepša platna, posebno morskih pučina, horizonta, u njima kao da čujemo najljepšu muziku talasa, zapjenjenog mora, miris jutarnje svježine i najljepša svitanja i sutone. „Ostala sam na palubi da posmatram zalazak sunca. To je stvarno bio jedinstven doživljaj. Veliki narandžasti obrisi sunca prosuli su čitavu paletu ružičastih tonova na kristalnom svodu koji je spajao dvije beskrajne pučine, kao da se prosto prelivaju jedna u drugu. Narandžasti vrtovi zapada poprimili su sjajne obrise i gubili se u mnoštvu svjetlosne opsjene. Imala sam osjećaj da zalazeće sunce baš nas pozdravlja jednim treptajem na horizontu… Uskoro, nebo se osulo zvijezdama i mjesec mi se osmjehivao nekako povjerljivo i pomalo nestašno, tako u pratnji zvijezda, a nekako ipak sam za sebe, plovio je beskrajnim svodom. Imala sam osjećaj da i on mene tako gleda dok plovim sa svojom grupom, a – poput njega- ipak sama za sebe, makar u ovoj jedinstvenoj noći. Brod je snažno brujao u noći, biserna bjelina pjenušavih talasa lomila se tamnom pučinom, punom sjenki koje su se prelamale i titrale, prožete svjetlošću.“ Ovakvi živi opisi, kao u ovoj priči „Jedinstven doživljaj“ ostavljaju poseban pečat na svaku od njih i daju im posebnu vrijednost. Ostavljalo je poseban utisak na autorku, pa će na jednom mjestu i zapisati: „I kad odem, dugo će me još uspavljivati šum talasa i tihi šapat maestrala.“
I u ovim pričama imamo paletu likova. Svi oni su naslikani brižno, s pažnjom, prikazani kao dio njenog svijeta. Tu su nezaobilazni portreti njenih bližnjih. Srijećemo opet njenu porodicu, brata, sestre, majku, oca. Tu su i profesori, vaspitači, drugovi. Svi oni su obilježili dane odrastanja i rane mladosti, pa i onda kada se neki od tih likova pojavi kao negativac, autorka će naći na kraju način da osvijetli i da da pozitivni završni pečat i na takav lik. U ovim pričama upoznali smo se sa djevojčicom Darom. Njene dječje vragolije ostaće kao ožiljak na Laninom srcu, kao u priči „Nove okolnosti“, kada joj je nestajalo vazduha i glasa, voda ispunjala oči i uši, grlo i dušnik, kada je gutala vodu dok je Dara vukla u dubinu. Sjetiće se i priče o novcu koji je sakrila u jastučnici, a okrivila Lanu, i listice iz matematike, koja je bila njena neprijatna tajna. Neće taj ožiljak krvariti, ona će znati da oprosti kad se susretnu kao odrasle osobe. I nas čitaoce poziva da budemo milosrdni jer „sve je to bilo na stazama djetinjstva koje vode u odrastanje, u život“.
Već na početku upoznajemo Anu, nastavnicu književnosti iz Druge osmogodišnje škole, vitku, nasmijanu krupnih crnih očiju i veoma svijetlog tena, unosi vedrinu i optimizam. Podsticajno je sve u vezi s njom, pa i njen glas, jasan i zvonak. U svakome je tražila nešto dobro i često su joj „njen lik i njeni postupci iskrsavali pred oči“. Tu je i nastavnik Miro, crn, gorštački tip, veseljak. Nastavnica Bosa, Pupica, kako su je zvali, profesorica francuskog jezika, sa naglaskom i „ kotrljajućim r“, držanjem, odjećom sa neizbježnom beretkom, zlatokosa koja je već prvog dana ostavila najljepše utiske. Brojni su likovi koje upoznajemo u Pionirskom logoru: Ema Boneta, načelnica Odreda, Filip, vođa puta, Emina, Vane i Biljana iz Skoplja, Gorana iz Gorskog Kotara, Matej iz Ljubljane…S posebnom pažnjom gradi portret Živke, cimerke koja je došla da uči učiteljsku školu, stidljiva, bojažljiva, ozbiljna i skromna djevojčica. Sa njom je imala lijepe, duge razgovore. To joj je nadomještalo toplinu doma koji joj je mnogo nedostajao, što je u pričama često naglašavala. Zato je posebnu priču posvetila upravo trenucima sreće koje je osjećala kada joj je brat saopštio da će se svi preseliti u Nikšić i da će napokon biti na okupu. U priči „Ostvarenje sna“ posebno je toplo i sa sjetom prikazana selidba u novu kuću koju je otac iznajmio za njih, u njoj priča o svojim prvim komšijama Perišićima i divnim trenucima koji će obilježiti dane zajedničkog života sa majkom, sestrom i bratom, a koje će i doživjeti kao ostvarenje sna koji je sanjala u godinama kada je morala provoditi dane svog školovanja daleko od porodice. Sa sjetom se sjeća tih dana. „Često sanjam ulicu Voja Deretića, mada ne znam da li se i sad tako zove, i kuću u kojoj smo živjeli i komšije. Mogla sam provjeriti mnogo puta kako to sada izgleda, ali valjda nijesam željela da neka gruba realnost poremeti jedno sjećanje. Mi ostavljamo svoj pečat na staze kojima hodamo, ali neka ulica, neka kuća, bašta, drveće, stijenje…. ostanu zauvijek u našem sjećanju, s tim što im godine daju onu neprolaznu pozlatu. Baš tako i neka lica, neke oči, neki osmijeh…sve čemu dajemo draži trajanja u toj rijeci vremena koje protiče, ili nam se to samo čini kao kad putujemo vozom, a pejzaži prolaze munjevitom brzinom, iako ostaju gdje jesu, a mi prolazimo. I ko kaže da ne treba sanjati! Pa, kao što vidite, snovi se ponekad i ostvare, i to obično u trenutku kao to najmanje očekujemo.“
Mirisi i ukusi djetinjstva su i u ovim pričama upečatljivi, poput onog majčinog patišpanja, ušećerenog voća ili ukusa jabuka iz prethodne zbirke. Takve mirise i ukuse tražimo uvijek, oni se ne ponove više nikad onakve kakve ih pamtimo. U ovim pričama to su pune tegle pekmeza, grude sira „spravljenog na katunski način“ uz domaći lipovi čaj. Ta mamina jela bila su posebno ukusna.
„Na raskršću“ je priča iz naslova ove zbirke kojom zavržava prvi dio. Tematski se vezuje za dane kada je trebalo odlučiti o daljem školovanju, o tome kako treba birati svoj budući poziv. U tome joj je savjetima pomogao brat Valdo, poučen svojim iskustvom i željom da postane pomorac ili avijatičar, a u čemu ga je prekinuo rat. Onako nenametljivo želio je da joj pomogne da izabere svoj budući poziv po svojim željama i talentima. Ona je još i tada znala svoj životni put – odlučno, samouvjereno odlučila da prati svoje snove.
„ Te noći sanjala sam svoju novu školu i profesore, pa onda opet sebe kako predajem u svojoj bivšoj školi. Budila sam se, ustajala…Ali, sjetila sam se:- mora da je pun mjesec, sa kojim sam uvijek nekako u dosluhu. Ne, nijesam mjesečar, samo tako nekako, ne umijem da objasnim. Izašla sam na terasu, gdje me dočekala blistava svjetlost i nasmijano lice punog mjeseca. Za mene je to uvijek bio dobar znak.“ Ova je priča raskršće ne samo dva dijela zbirke, već i dva svijeta, djetinjstva i mladosti, raskršće koje čeka na rasplet, na nove priče. Potajno im se i nadamo.
Autorka, svjesna prolaznosti života, često nas trgne iz opijenosti sjećanjima i nostalgičnim momentima koji nas zarobe u prošlosti. Mijenjajući perspektive, vrati nas u sadašnji trenutak, nerijetko sa nekom opaskom kao poveznicom, i ta korelacja probudi u nama neizbježni uzdah za prošlim, ali i osvijesti činjenicu da će sve proći, da je samo prolaznost naša konstanta. I završila bih citatom kojim se autorka prisjeća brata Vlada i njegovih neiscrpnih misli i citata koje je pamtila iz dugih razgovora sa njim koji bi nekad trajali i do duboko u noć. „ Sad bi možda rekao: „Sve ima svoj kraj, i to je najljepša crta života“. Ne bi bila utjeha, nikad nije. No, nikad sve ne prolazi, postoje vječnosti. Vječne teme, vječna pitanja, vječne ljubavi… Vječna Crna Gora. (I zamislite, dok ovo pišem, na Cetinjskom manastiru viore Crnogorske zastave. Danas, 6. avgusta 2023. godine). Baš volim te znakove pored puta! I Cetinje je ime vječnosti.“
Bilješke o autorki
Slavka Stevović-Daković je rođena 25. II 1943. godine u Kobiljem Dolu (Cetinje).
Gimnaziju je učila u Nikšiću i Herceg Novom.
Višu pedagošku školu na Cetinju i Nikšiću gdje je diplomirala na grupi za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost.
Do sada je objavila zbirke pjesama:
„Snoviđenje“ (1983),
„Lipe poetese“ (1988),
„Licem u lice“ (1995),
„Usamljeno ljeto“ (1996),
„Sa druge strane rijeke“ (2005),
„Hodočasni soneti“(2006),
„Treperenja“(2010),
„Haiku mozaik“(2015),
„Metafora postojanja“(2017),
„Haiku neveni“(2018),
„Obalom vječnosti“(2021),
Zbirku kratkih priča „Stazama djetinjstva“(2021),
(koja je dio romansirane biografije)
Dobitnica je nagrada:
„Trinaest novembar“- Dan oslobođenja Cetinja (1978),
Nagrade „Marko Mašanović“ za 1986. godinu
(kao doprinos prosvjetno-pedagoškom radu).
Takođe je i dobitnica više nagrada i priznanja na međunarodnim festivalima poezije, posebno u Subotici, Novom Sadu i Virpazaru.
Zastupljena je u više Haiku antologija kao i Antologije Bogića Rakočevića „Crnogorske poetese“.
JU Narodna biblioteka i čitaonica „Njegoš“ je 16. 5. 2024. godine organizovala promociju njene druge zbirke kratkih priča „Na raskršću-Stazama djetinjstva 2“ koja je iz štampe izašla krajem prošle godine. O knjizi su govorile profesorice crnogorskog jezika i književnosti Vesna Radišić-Đukanović i Ljiljana Perišić.
Be the first to comment