Nedavno je iz štampe izašla zbirka priča Lavirinti, autorke Slavke Daković, profesorice maternjeg jezika, koja je ovom knjigom zaokružila svoju proznu trilogiju o djetinjstvu, mladosti i unutrašnjem sazrijevanju. Kroz tri osvrta mr Ljiljane Perišić, prof. Vesne Đukanović i književnika Božidara Proročića uvidjećemo koliko je ova zbirka istovremeno lično svjedočanstvo i univerzalna priča o odrastanju, porodici, životnoj snazi i moći riječi.
KROZ LAVIRINTE DJETINJSTVA, STVARNOSTI I NADE
Piše: Mr Ljiljana Perišić
Ponovo se Slavka Daković otisnula na putovanje kroz sjećanja. Željela je da zaokruži priču o djetinjstvu i mladosti, o svojim školskim danima. Ovom novom zbirkom „Lavirinti“, kao Arijadninom crvenom niti, tezejevski hrabro, vodila nas je kroz tunele sjećanja i stizala u one najmračnije kutke koji su bili dio odrastanja, one koji su vodili nikud, ali i one u kojima je našla sebe, ne zaboravljajući da svaki početak vodi kraju. Iz tog lavirinta izašla je kao vedra, velikodušna i nadasve poetična duša koja je svojom poezijom, a u sutonu svog umjetničkog rada i svojom prozom, ostavila trag u vremenu, za sjećanje, za antologije.
Ovo je svojevrsna trilogija koja prati „Staze njenog djetinjstva“ sve do „Raskršća“, koja su je nekad odvajala od društva, porodice, pa sve do onih koja su nekad ličila na „Lavirinte“ iz kojih je tražila izlaze. Našla ih je uz pomoć svoje porodice koja joj je bila temeljna vrijednost.
Intimni svijet njenih priča odiše emocionalnošću i dubinom, dok je izraz jedostavan. Tematski ukorijenjen u svakonevici koja često vodi preispitivanju univerzalnih pitanja postojanja, identiteta, dječijeg i unutrašnjeg svijeta žene. Njeni likovi se ponavljaju iz zbirke u zbirku. Tu je njena porodica, profesori, drugovi. Njihove sudbine nijesu dramatične u spoljašnjem svijetu, ali su duboke kroz njihove misli, postupke, ali i kroz tišine koje odjekuju, i prosvjetljuju. Takav je i lik pripovjedač, koji iz prvog lica otkriva borbu s osjećanjima, napravdama koje su je obilježile, o kojima teško progovara. Introspektivna i tiha, nenametljiva i blaga, šapuće o nostalgijama, o zavičaju, ljubavima i nadama, lirizovano i poetično, što nije iznenađujuće s obzirom na njeno pjesničko biće. Njen stil je oslobođen patetike. Njena proza je više od zapisa, ona je svjedočanstvo o jednom vremenu, prostoru i duhovnosti žena poniklih na golom crnogorskom kršu koji ih je ojačao i okamenio, da trpeći svoje sumnje i tuge, nose život kao dar i da se raduju svemu novom što dolazi, gledajući ispred sebe uzdignute glave. Uvijek pozitivno i optimistično bez obzira na to što se iščitava čitav niz melanholičnih i sjetnih dječijih tihovanja u vremenu koje nije bilo naklonjeno osobenima.
Prvim gimnazijskim danima počinje ovu svoju zbirku. Septembarsko sunce i početak školovanja u Nikšiću označiće početak prvog od tri dijela zbirke. Taj period života podjseća nas na sve one zgode i nezgode koje pamtimo iz svojih školskih klupa, s nostalgičnim prizvukom jednog naizgled bezbrižnog vremena. Iako skromno i teško, odisalo je srećom i zadovoljstvom. Teško vrijeme stvaralo je velike ljude. Jake u svojoj volji, samopouzdane i odvažne.
U ovom dijelu upoznaćemo nove drugove i drugarice, profesore, svako će imati posebno mjesto u njenim pričama. Neke je naslovila po njihovim imenima (Vaska, Desine ludorije). Upoznaćemo i Danicu, Sonju, Bibu, profesora književnosti Vladimira, razrednu Branku Mandić, profesoricu latinskog, profesora matematike Voja. Često će se preplitati sjećanja na sve one koji su obilježili njeno odrastanje, uz porodicu, oca, majku, brata Vlada i sestre Anku i Nadu. U ovom dijelu nam otkriva i da je u njenom životu posebno mjesto imao i dječak Dražen kojeg upoznaje na ekskurziji, za kojeg svojoj sestri Anki kaže da nije njena ljubav, no „tek nešto malo više od nježnog prijateljstva“. „Pričao je tiho, zanimljivo. Ispostavilo se da nas interesuju iste stvari. Krišom sam ga pogledivala. Bio je srednjeg rasta, smeđ, sa kratkom, blago kudravom kosom i blistavim osmijehom. Zeleno-plave oči sijale su zlatno-smeđim iskrama“. Stidljivo, dječije bezazleno osjećaće tugu što odlazi i pratiće ga pogledom,“ pa i kad više nije bio na vidiku“.
Drugi dio počinje „Gorkim saznanjem“, pričom koja će ostaviti najjači utisak, o događaju koji će obilježiti jedan za nju strašan i težak period. Činjenica da je njen otac grešan jer je pomagao drugima, grešan jer je vjerovao ljudima, bila je bolno saznanje. Krila je to sestra Anka od nje, jer je znala da je Lana krhka i njezna, da će je to slomiti. Ali je došao i trenutak kada je i to morala saznati. „Imala sam osjećaj da se i moj život lomi u paramparčad, sa nesagledivim posljedicama po mene i čitavu našu porodicu…Činilo mi se kao da propadam u zemlju, da se sav moj svijet ruši. Glavobolja se javila naglo i silovito, kao da munje sijevaju.“ Čitav taj period slomiće njenu volju, osjetiće ogroman bol i tugu,, ali će odlučiti da i ona bude starija sestra, da zaštiti Nadu ne govoreći joj ništa. Vratiće nas retrospektivnim pripovijedanjem u „Davne događaje“ i ispričati priču o „Smaku koza i gladnoj godini“, gdje će jedino utočište ljudima iz sela biti Zadruga i veresija koja će ih održati do sljedećeg roda. Nije njen otac žalio što je tako pomagao ljudima, odobravao je „priček“ dok god im je trebalo da prežive nemaštinu i gladnu godinu.
Došli su napokon i „Dani puni sunca“, i priča kojom će povratak oca obilježiti kraj njene tuge i brige. U njoj će nam govoriti o svom stricu Bogiću, njegovoj majci Mariji i ocu Krstu, koji su stoički podnijeli životne udarce i gubitak đece i nastavili svoj život. Ljudi su nosili bol sa sobom ćutke, bez glasa, tako su vaspitavani, a iste su vrijednosti prenijeli i na potomke. „Takve su bile žene i majke crnogorske i bezbroj drugih. Eto, vaspitavali su nas da budemo hrabri u svim životnim okolnostima koje nekad znaju biti baš okrutne. No, sunce uvijek iznova grije. Nekada su za to potrebne i žrtve, a naši preci su ih i previše davali.“
Treći dio govori o hercegnovskim danima i novim okolnostima koje su je dovele u taj grad koji će joj ostati u divnom sjećanju. Plavetnilo mora i jutarnja svježina omamile su njena čula, posebno „kad su cvjetale mimoze“. Iako je došla u novu sredinu, sve što je dočekalo, pamtiće i nositi sa sobom u najljepšem sjećanju. „Bože, je li ovo Herceg-Novi počeo da me osvaja i prije nego sam ga upoznala? Svuda se osjeća miris mimoze koja uveliko cvjeta. Miješali su se mirisi okolnih bašta sa mirisom mora i soli. Plijenila toplina boja, jer – ovdje je već proljeće…Tako je počeo moj privrmeni život u Herceg-Novom, koji me osvojio na prvi pogled, cvjetnim baštama, kristalno plavim nebom, šumom talasa i, posebno, sitnim cvijećem koje blista poput malih sunaca i prelijepe mažoretke čini još zanosnijim.“ Slikaće Daković hercegnovske pejzaže s neizmernom toplinom kojom je i taj grad dočekao. Upijaće svaki zrak sunca, naslikaće i izlaske i zalaske sunca, u njenim pričama cvjetaće mimoza s puno radosti. Sinestezija boja, zvukova i topline očaraće svakog čitaoca. Ponavljaće se plavetnilo, koje je još na početku proznog stvaranja postalo boja njenih prostranstava, njene vedrine i beskrajnog pogleda koji seže daleko, do ljudske duše, do najdubljih osjećanja čovjekovog bića. Od plave ptice iz prve zbirke, najljepše plave haljine koju joj je majka sašila, do plavog džempera, iz ove zbirke, koji je dugo gledala u izlogu. Motivi mora i sunca, koji dominiraju, stapaće se u divne pejzaže i krajolike koje je gradila s mnogo dara i emocija.
Čarobni grad, kako ga je nazvala, budio je u njoj najtananija osjećanja. „Pomišljam kako bi bilo dobro da je ovdje i da ja nemam toliko obaveza. Kako bismo se samo divili zajedno ovom čarobnom gradu. Šetali bismo pred mora, osluškivali šum talasa i udaranje o hridi. Mislim da bi našao neku lijepu školjku za mene, pa makar i ne bila biserna. Biser je u srcu. Zamišljam njegov biserni osmijeh i oči koje nekako mijenjaju boju poput mora, što zavisi od sunca, od boje neba, od zelenila koje se ogleda, kod Dražena čak i od boje košulje koju nosi, a on obično bira plavu.“
U ovakvom ambijentu završila je svoj maturski rad, i upoznala divne drugove iz IV b, sa kojima je ostvarila prijateljski odnos, a posebno sa Jadrankom koja će joj biti prava podrška. Pamtiće i profesora Nikolu, nastavnika književnosti koji će joj dati punu slobodu u izboru nove teme. Mnogo će joj značiti njegova ljubaznost i razumijevanje. I matursko veče biće tu za sjećanje, za nezaborav. „Tako mladi, srećno sjetni, zaneseni i zaljubljeni, bili smo i sami cvjetni vrt u mnoštvu nježnih latica, opojnih mirisa i zanosnih boja. Mjesec je kao vješti nenametljivi režiser i scenograf, svojim reflektorima ovjekovječio ovu bajku čija su lica u njoj ostala zauvijek zaljubljena i mlada, baš kao i u mom sjećanju.“
Umjesto epiloga ove svoje trilogije, Daković će nam dati priču „Da bi život imao smisla“, koja je i vrhunac njenog odnosa prema životu i književnosti, ono što je obilježilo njeno stvaralačko biće i ono što će se pretočiti u nebrojeno sihova kojima će slikati svaki kutak svoje duše. „Naravno književnost je uvijek aktuelna. Bez nje život, koji pruža mnogo uspona i padova, mnogo paradoksa i apsurda, kao da ne bi imao smisla. Književnost daje svemu neku pozlatu, neku svjetlost koja je moćna i kad slika tamne strane života. Možda posebno tada… U lavirintu života, književnost oplemeni naše duše, pa svijet čini boljim u svoj beskrajnoj slojevitosti i osvjetljava naše puteve“. Zato je i iz svojih životnih lavirinta izlazila još jača. Bart je govorio o smrti autora, a Slavka Daković je nanovo rođena u ovim svojim autobiografskim pričama čime je dala pečat svom lirskom ja, svojoj autentičnosti. One su razgovor sa djetetom u sebi, s onim djevojčurkom, koji je kao krhka i tanana duša, razumijevala i nosila životne nedaće sa puno vedrine i zdravog optimizma dalje u život.
KAD SJEĆANJA PROGOVORE IZ LAVIRINTA
Piše: Prof. Vesna Đukanović
Djetinjstvo, to uglavnom najljepše i najbezbrižnije doba života, kod svakog ima drugačije sjećanje i nema sumnje da je bilo ispunjeno posebnom magijom. Sjećanja na ovaj period ima toliko mnogo, da u našem umu skoro i da nema mjesta za sve. Djetinjstvo je najvažnije doba života svakog čovjeka, a psiholozi kažu da, ako ste imali sreće da imate srećno djetinjstvo, onda ste izvukli najbolje od života. Slavka i ovom, po redu trećom knjigom upravo nastavlja ta slatka sjećanja na djetinjstvo. Ona svojim pričama u nama izaziva nostalgiju i podsjeća nas na trenutke koje smo davno potisnuli, ali ne i zaboravili. Čitajući njene priče, prisjećamo se najljepših doživljaja iz svog djetinjstva.
Zapisana sjećana u knjizi „Lavirinti“ otkrivaju autorkinu prošlost viđenu očima srednjoškolke, ispričanu njenim nježnim glasom i riječima punim razumijevanja za ljudske mane i slabosti, i to kao svjedočanstva koja nas pozivaju na dublja promišljanja o djetinjstvu i ne samo o djetinjstvu već i o budućem životu. Slavka se u ovim pričama bazira na onaj period čovjekovog života koji predstavlja prekretnicu, prelazak iz djetinjstva u doba rane mladosti. To je period kad su u čovjeku osjećanja najburnija.
„Lavirinti“ su nastavak prethodne dvije knjige proze „Stazama djetinjstva 1“ i „Stazama djetinjstva 2“. Sami naziv knjige upućuje na to da život može imati više zamršeno povezanih staza i da je najvažnije da čovjek na tom putovanju pronađe svoj duhovni put.
Krećući se lavirintima srednje škole, Slavka živopisno slika likove svojih dragih profesora. „Profesor Vojo, koji tek što je diplomirao, čitao je i govorio tako dobro da bi mu i sami Francuzi pozavidjeli. Bio je tih, ozbiljan, šarmantan i prilično zahtjevan.“ Za profesora književnosti Slavka kaže: „Sada kao da ga vidim: visok, mršav, u sivom odijelu sa prslukom za koje bi zadjenuo palčeve i dugim koracima šetao zagledan u oblacima.“ Branka Mandić, koja joj je predavala latinski i bila joj razredna, bila je uvijek smirena, dotjerana i veoma lijepa.
Slavkini gimnazijalski dani obilježeni su Vitovim prvim pjesmama preko kojih je u Gimnaziji koju je pohađala postao značajan i slavan crnogorski pjesnik mnogo prije objave njegove prve zbirke. Zbirke pjesama „Drumovanja“ i „Sunce, hladno mi je“ dočekali su kao značajan kulturni događaj. Vitovi stihovi su dobro došli da se razbije trema od zaljubljenosti.
„Sonja, izađi da skitamo,
Imam ludu želju večeras da lutam.
Sonja, izađi iznesi samo
Malo nježnosti ispod kaputa.“
Slavka kaže da su ovi svima dobro poznati stihovi recitovani, ne samo Sonjama, nego i Majama, Anama i Lanama… Slavka će upravo negdje tih dana napisati pjesmu „Topole“, posvećenu omiljenom pjesniku Vitu Nikoliću i ne sluteći da će se ta pjesma naći u njenoj prvoj zbirci pjesama „Snoviđenja“. Tako će, još u tim ranim srednjoškolskim danima, Slavka trasirati svoju poetsku stazu koja će je dovesti do neslućenih visina i, slobodno se može reći, približiti je i Vitu i Lesu. „Bez Vitovih stihova“, kaže Slavka, „naši gimnazijalski dani ne bi bili tako poetični.“ A ja bih rekla da bi naše Cetinje bilo siromašnije bez Slavke i njene divne poezije kojom nas već decenijama dariva.
Sastavni dio školovanja svakog čovjeka su i nezaboravna druženja od kojih neka ostaju prijateljstva za čitav život. Naravno, Slavkine gimnazijalske dane su obilježila druženja. Tu su njene drugarice: Desa, Danica, Sonja, Biba.. Desa je bila prilično vragolasta, pa jedna priča iz zbirke nosi naziv „Desine ludorije“. Imala je ova djevojka i smisla za humor. „U razredu smo imali učenicu koja je prethodno učila ruski jezik, pa se teško snalazila. Pokušavala je da prevede riječ kao da je neki od slovenskih jezika što je izazivalo komiku. Tako jednom ta Biba treba da prevede rečenicu: „Voilla la sale d’ecolle“ (Evo školske sale). Biba počinje: „Vo ima…“. „Sala“, šapće Desa (koja bezočno koristi njeno nesnalaženje). „Sala“, ponavlja Biba i nastavlja „de… deset“… „Kila“, šapće Desa. Uzalud je guram da to ne radi. Ona ludi od smijeha, a Biba sklapa rečenicu: „Vo ima deset kila sala“.
Sjeća se autorka i izleta i ekskurzija koje su tada organizovane u svakom razredu. Ostao joj je u sjećanju odlazak u Ljubljanu i posjeta Postojni, kao i posjeta Zagrebu u kojem se baš tada održavao Velesajam. Zagreb joj se posebno svidio i činio joj se nešto tiši od Beograda, iako je u pitanju veliki grad. Ovo putovanje je obilježila i prva simpatija, bio je to Dražen, učenik Učiteljske škole iz Foče. „Tek, Dražen je postao važna osoba u mom životu. Anka me pitala jesam li zaljubljena. Ne, nije to bila ljubav, tek nešto malo više od nježnog prijateljstva.“
Ovaj autorkin životni period obilježio je i jedan nemio i za nju vrlo bolan događaj koji su majka i sestra pokušale što duže od nje kriti jer su znale da je veliki emotivac. Uvjerena da je njen otac dobio zaposlenje na Cetinju, ona mu piše pisma koja njena sestra vješto od nje uzima pod izgovorom da je lakše njoj da ih odnese na poštu. Tek na zimskom raspustu, koji provodi na selu, od majke saznaje istinu. Naime, njen otac je bio uhapšen jer je, kako joj je to tada objasnila majka, previše vjerovao ljudima. Otac je bio izabran za upravnika Zadruge. Bio je rođen za posao organizatora i radio je naporno i s puno entuzijazma. „Naravno, čovjek nešto tako ne može sam. Zaposleni su ga poštovali, radili su složno, obavljali revnosno svaki svoj posao, pa i priskakali jedni drugima u pomoć. Otac nije gledao na svoje radno vrijeme, pomagao je gdje je god trebalo. Mještani su bili zadovoljni i spremni da se uključe u neke zajedničke ackije. Sad nijesu morali da idu na daleke pazare. Mogli su u svojoj Zadruzi da prodaju proizvode, kao i da kupe kućne potrepštine. Posebno su bili zadovoljni prosvjetni radnici jer su sada u samom mjestu mogli kupiti ne samo hranu, već i tekstilnu robu: odjeću, obuću, posteljinu, čak i krevete. Bili su spremni da se uključe sa zadovoljstvom u neke aktivnosti mještana… Otac je bio član Vijeća proizvođača na nivou Republike. Dobio je tada nagradu od Blaža Jovanovića kao najbolji proizvođač i organizator rada. Mami je to bilo drago, ali je istovremeno plašilo. Govorila je: ‘Nije dobro što se toliko ističeš, ima uvijek neko ko to ne može da podnese.’ No, tata je i dalje radio od zore do mraka.“
Kad je došlo do zabrane držanja koza u Katunskoj nahiji, krenulo je sve nizbrdo. Mještani su teška srca poklali svoje koze, sušili meso u nadi da će ga dobro prodati u Boki i tako obezbijediti kupovinu ovaca i krava. Međutim, kao što to najčešće biva, jedno zlo ne ide samo. Okrenula je jugovina i meso se pokvarilo. Još pored svega i godina je bila nerodna, a otac je po svaku cijenu htio da pomogne ljudima govoreći: „Neću da ljudi gladuju dok ima zaliha u Zadruzi.“ Mnogi dug nikad nijesu ni vratili, ali među njima je bilo najviše onih koji su važili za dobrostojeće. Zadruge su se počele zatvarati jedna po jedna jer je otpočela industralizacija („Svi u grad u fabrike“).Otac je optužen i rekao je da se radnici ne diraju jer je on dozvolio takvo poslovanje i da će sam da snosi posljedice. Tako je i bilo, nije htio advokata ni na dan suđenja ni prije. U sudnicu je banulo čitavo selo Zaljućana da ga brani. Ta moralna podrška mu je mnogo značila. Noć nakon saznanja da joj je otac u zatvoru, Slavka je provela u bunilu, ali je ipak uspjela zaspati i usniti san u kojem je nazirala očev lik i neka vrata koja je uspjela otvoriti širom. Potajno se radovala jer je ovaj san, po njenom mišljenju, imao pozitivan znak. Tek na ljetnjem raspustu će se ovaj san ostvariti i otac će doći kući, a za porodicu će nastupiti dani puni sunca o čemu govori istoimena priča.
Tokom četvrtog razreda gimnazije pred Slavkom se otvaraju neki novi putevi puni neizvjesnosti, ali čovjek mora uvijek biti spreman na sve moguće „lavirinte“. Zbog nekog nesporazuma u školi, bolje reći zbog glupog postupka njenih drugarica, uslijedilo je preseljenje u Herceg Novi đe će autorka i maturirati. Opijena ljepotom ovog prelijepog primorskog grada u kojem su našli utočište mnogi velikani pisane riječi, u daljini je posmatrala gorostasni Lovćen koji je Slavku magično privlačio i na neki čudan način činio snažnijom. A snage i volje joj je trebalo jer je nova sredina nosila sa sobom puno izazova. Morala je promijeniti temu za maturski jer je Desanku Maksimović odabrala već jedna učenica, a Pravilnik ne dozvoljava dvije iste teme. Tako Slavka bira Ivana Gorana Kovačića. To joj nije predstavljalo nikakav problem jer je obožava Kovačiča, a poemu „Jama“ je znala napamet. Vjeruje da se još tada u njoj začela pjesma posvećena Kovačiću koja će se naći u njenoj prvoj zbirci „Snoviđenja“, a sami naslov pjesme „Mog su se grla takli“ govori o njenoj dubokoj doživljenosti i tragici. Komisija je bila oduševljena njenim radom o čemu govori konstatacija: „Poema je odgovorila na poemu.“ Naravno, maturirala je sa odličnim uspjehom, a kako je književnost odavno bila njen izbor, ovo je samo bila potvrda dobrog izbora. U lavirintu života, književnost hrani i oplemenjuje naše duše, pa svijet čini boljim mjestom za život. Završiću riječima Danila Kiša: „Sve na ovom svijetu postoji da bi se napisala jedna knjiga.“
PUTOKAZI KROZ KNJIŽEVNE LAVIRINTE SLAVKE DAKOVIĆ
Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Nakon uvodnih razmatranja mr Ljiljane Perišić i prof. Vesne Đukanović, kojima su otvoreni glavni tokovi tumačenja zbirke “Lavirinti” Slavke Daković, predstavljam i treći osvrt koji, u kontinuitetu prethodna dva, potvrđuje da se radi o proznom djelu koje zavređuje pažnju, i koje ostavlja trajne tragove u savremenoj memoarskoj književnosti Crne Gore. Njihove analize otvaraju prostor da se o ovoj knjizi govori ne samo kao o književnom ostvarenju, već i kao o emotivnom dokumentu jedne epohe, jednog senzibiliteta i jedne ženske sudbine.
Kao autor ovog trećeg osvrta, imam i privilegiju i odgovornost da ukažem na vrijednosti prethodnih osvrta, ali i da ih dopunim sopstvenim doživljajem i interpretacijom. Osvrti mr Ljiljane Perišić i prof. Vesne Đukanović postavili su temelje razumijevanja zbirke “Lavirinti” kao djela koje nije samo sentimentalno putovanje kroz prošlost, već ozbiljna književna konstrukcija u kojoj autorka ispisuje slojevitu prizmu ljudskih osjećanja, sazrijevanja i traganja za smislom. Njihove analize pokazuju koliko je lična proza Slavke Daković protkana univerzalnim temama, i koliko može govoriti i ukazati svakom čitaocu, bez obzira na njegovo vrijeme, porijeklo ili iskustvo.
“Lavirinti” su knjiga unutrašnjih borbi, životnih ispitivanja, lične introspekcije i suptilnog otkrivanja duboko potisnutih emocija. Ova prozna trilogija tematski se nastavlja na prethodne dvije zbirke i zaokružuje jedno djetinjstvo, jedno odrastanje, ali i jedno žensko duhovno sazrijevanje. U svojim lavirintima Slavka Daković vodi čitaoca kroz slojevite prostore pamćenja i identiteta. Ono što ovu zbirku čini autentičnom jeste prisustvo lirskog u jeziku proze, ali i sposobnost da čak i najteži trenuci budu ispričani sa mjerom, dostojanstvom i bez imalo patetike. Svaki lik, od profesora do prijatelja, nosi u sebi otisak vremena, prostora i duhovnog sklopa jedne generacije.
Autorka piše jasno, jednostavno, nenametljivo. Ali upravo u toj jednostavnosti otkriva se snaga njenog izraza. Opisi hercegnovskog pejzaža, nostalgije za Cetinjem, snovi o ocu i posveta pjesnicima koje voli, sve su to elementi koji ovu zbirku čine knjigom duše, memoarskom lirikom, a ne samo proznim zapisima. Ovo je proza u kojoj svaka rečenica ima i narativnu i emotivnu funkciju, u kojoj se prošlost ne prepričava nego proživljava na novo.
Zato ovaj osvrt nije samo lični pogled na jedno značajno djelo, već i izraz zahvalnosti što smo, kao čitaoci, pozvani da budemo svjedoci jednog autentičnog životnog puta. Slavka Daković ne nudi gotove odgovore, već ćutke probljeskuje kroz svoja pitanja, kroz prizmu bola, ljepote i nade.
Naši osvrti nijesu kritike u užem smislu riječi. Oni su putokazi kroz lavirinte jednog posebnog književnog glasa. Putokazi koji ukazuju da je profesorica književnosti Slavka Daković, i ovom knjigom, potvrdila svoja osjećanja, zrelost i književnu posvećenost. “Lavirinti” nijesu kraj jedne priče, već njen čulni i misaoni vrhunac podsjetnik da literatura ne služi da bi objašnjavala svijet, već da bi ga duboko osjećala i smisleno svjedočila.
U vremenima kada je knjiga nažalost nepravedno potisnuta iz sfere javnog života knjige poput “Lavirinata” podsjećaju nas na važnost misli, na dubinu introspekcije i na snagu lične naracije. Slavka Daković kroz svoju trilogiju ne priča samo priču o sebi, već postaje glas mnogih žena koje su prošle slične puteve ćutanja, odricanja i unutrašnje borbe. Njene riječi odzvanjaju mirno, ali snažno, ostavljajući nas u mislima i osjećanjima dugo nakon što zatvorimo posljednju stranicu. Zato je moj osvrt i poziv da čitamo dublje, da slušamo pažljivije, da kroz “Lavirinte” pronađemo i vlastite staze iz zaboravljenih vrtloga pamćenja. Jer istinska književnost ne zatvara vrata, već ih otvara. I poziva nas da uđemo, da ostanemo, da osjećamo.
Be the first to comment