Otuđenje kulturnih dobara iz Crne Gore – Stanko Roganović

Iz serije tekstova publiciste Stanka Roganovića objavljenih u časopisu “Matica” o otuđivanju i uništavanju crnogorske kulturne baštine, prenosimo nastavak koji govori o periodu Drugog svjetskog rata i poslijeratnim naporima da se postojeći i novootkriveni artefakti zaštite a otuđeni vrate u maticu

Gdje je mermerna glava iz Duklje

Otuđivanje i uništavanje kulturnih dobara iz Crne Gore nastavljeno je i za vrijeme okupacije (1941 – 1945). Na udaru su naročito bili eksponati iz Državnog muzeja na Cetinju. Iz sačuvane arhivske građe može se, donekle, evidentirati dio otuđenog i uništenog muzejskog kulturnog fonda. Između ostalog, u dokumentima koji su klasifikovani pod nazivom “Sva važnija prepiska i reversi o odnesenim predmetima tokom rata 1941 – 1945. godine”. U dokumentu br. 555 od 3. jula 1941. godine tadašnji direktor muzeja Mirko Medenica zahtijeva od Visokog komesarijata za Crnu Goru, da povrati “slike, knjige, note, geografske karte i “Glas Crnogorca” za 1896. godinu”. Te eksponate, kako se navodi u pismenom zahtjevu Medenice, odnijeli su pojedini članovi Komesarijata, “što predstavlja atak na kulturno nasljeđe crnogorskog naroda”. Iste godine, dopisom br. 612 od 31. novembra, direktor Muzeja traži od Vojnog guvernera za Crnu Goru, da se Muzeju vrate knjige, note, dvorska zastava kralja Nikole i tri slike koje su uzete po nalogu Visokog komesarijata za Crnu Goru. Ilustracije radi pomenućemo dopis koji je upućen 16. aprila 1942. godine, pod brojem 24, Guvernerstvu Crne Gore – direkciji za prosvjetu i narodno vaspitanje, a odnosi se na zahtjev za povraćaj jedanaest knjiga sa signaturom, mjestom i godinom izdanja. Navedene knjige su iz Biblioteke uzete od 17. aprila do 15. septembra 1941. godine. Revers (4. novembar 1941. godine) izdat je civilnom komesaru dr Ruliju za namještaj (dva divana, jedan kanabe, šest fotelja i dva kokos – tepiha) “koje sam uzeo na privremenu upotrebu iz rezervnog mobilja Državnog muzeja (Starog Kraljevskog Dvora) na Cetinju za svoj stan u zgradi bivšeg Oficirskog doma (Kuća Karađorđevića).
U maju 1942. godine komandant kraljevskih karabinjera, pukovnik Montori, odnio je krevet od orahovine, madrac, noćni sto, ogledalo, orman… “sve za nužnu a privremenu potrebu”. Koliko je to bilo “privremeno” govori činjenica da nije nikad vraćeno muzeju.
Po naređenju italijanskog vojnog guvernera za Crnu Goru, Pircija Birolija, od 11. novembra 1942. godine odneseno je iz muzejskog podruma preko tri stotine raznih muzejskih objekata.
Tekst naredbe donosimo integralno u prevodu: “(M. K.) GUVERNER CRNE GORE, Direktoru Državnog muzeja na Cetinju, 177 Sekcija Kraljevskih Karabinjera, Ovdje,
Određujem da se čitavi materijal neinventarisani koji se nalazi u podrumima tog muzeja, a koji je na putu uništavanja, izvadi i podmetnuto zgodnom izboru, odvajajući ono što se još može upotrijebiti od onoga što je neupotrebljivo, sačekati moje dalje odredbe. Za taj posao određujem poručnika Kraljevskih Karabinjera Domenika Maneri, koji će riješiti u sporazumu sa direktorom. Guverner Crne Gore /Armijski đeneral A. Pircio Biroli/ A. PIRCIO BIROLI s.r.
Dana 12, 13. i 14. novembra 1942. godine iz glavnog podruma muzeja iznesene su sve stvari, od kojih je izvjestan dio odvezen sa dvorišta muzeja 12. i 14. istog mjeseca. Ostatak stvari prenesen je u drugi manji muzejski podrum. Prema tome 14. novembra glavni podrum je potpuno oslobođen i ključevi su predati određenom u prednjem aktu italijanskom oficiru.
14. novembra 1942. godine, Cetinje, Direktor, Mirko Medenica
O “oslobađanju muzejskih podruma”, Risto Dragićević piše… “muzejske objekte je Medenica branio i za vrijeme okupacije, ali svi njegovi protesti nijesu ništa pomogli kod guvernera Pircija Birolija, po čijem su naređenju 12. i 14. novembra 1942. godine nekoliko viših italijanskih oficira sa svojim suprugrama, među njima čak i guvernerova supruga, odnijeli na desetak kamiona i između sebe razdijelili magacionirani muzejski inventar i odmah u muzejsko prizemlje uselili magacin za ishranu oficira i vojnika Guvernerstva”!
Prema nalazima Komisije (čiji član je bio i potpisnik ovih redova) u vrijeme od 12. do 14. novembra 1942. godine “od strane italijanskog okupatora iz muzejskog podruma odnijeti su ovi predmeti… tri stotine raznih muzejskih objekta (zidnih satova, čajnika, većih i manjih kufera, zdjela, čaša i dr).
Po naređenju Pircija Birolija iz Muzeja je uzeta “mermerna glava klasične rimske epohe” što, bez sumnje, predstavlja izuzetnu umjetničku vrijednost. Taj vrijedni eksponat pronađen je na Duklji prilikom iskopavanja 1897. godine.
Sačuvan je revers koji glasi: “Danas sam po naređenju Njegove Ekselencije Guvernera Crne Gore primio od Uprave Državnog muzeja na Cetinju jednu mermernu glavu klasične rimske epohe, koja se do sada čuvala u pomenutom muzeju”. Primio po naređenju Nj. Eks. Guvernera kapetan Frančesko Gitoli, Cetinje, 8. jun 1943. godine.
Prilikom pakovanja mermerne glave, tada stolarski radnik u Muzeju, Vladimir Kirsanov, uspio je da prepiše adresu na koju je ovaj eksponat upućen (prilažemo faksimil): Al Ministro Degli Affari Esteri, Ufficio collegamento con il governatorato del Montenegro (Colonello Tancredi) Palazzo del Drago, Via Quatro Fontane 20, Roma
Vlada FNRJ između ostalih, podnijela je zahtjev za restituciju kulturno – umjetničkih dobara “koje je tokom rata Italija odnijela iz Crne Gore”. Faksimil zahtjeva koji se čuvaju u Arhivu Jugoslavije još uvijek su aktuelni. (Arhiv Jugoslavije 54 – 157 – 265).

Što su sve Italijani odnijeli

Zahtjev za restituciju kulturno – umjetničkih dobara iz Italije, br. 9303 od 4. marta 1948. godine odnosi se na “mramornu glavu, dio neke rimske statue ili biste, nađene u Duklji (Dioclea). Nos je bio odlomljen. Ta glava predstavlja rijetku umjetničku vrijednost i bila je jedini primjerak te vrste u ovom muzeju”.
Zahtjev za restituciju kulturno – umjetničkog dobra iz Italije, podnijela je NR Crna Gora (br. 9312 od 4. marta 1948. godine) s potpisom Jovana Koprivice, pomoćnika ministra prosvjete NR Crne Gore. Vlasnik ili držalac kulturno – umjetničkog dobra je Jovan Đurković, činovnik Pomorskog arsenala iz Jošica (Herceg Novi). U opisu traženog restitucionog kulturno – umjetničkog dobra navode se umjetničko – zanatski predmeti: dva stara svijećnjaka od majolike, kineski rad iz doba oko 1840, dva umjetnički rađena stola sa ukrasima, kineski rad (velika rijetkost), salonska garnitura u rezbariji, kineski rad iz doba oko 1850 (1941. vrijednost ocijenjena 300000 din), dva samovara srebrna, ruski rad ručni, iz doba oko 1860, jedno veliko ogledalo sa šlifovanim staklom i umjetnički izrađenim i pozlaćenim okvirima, jedna starinska sprava za glačanje odijela od specijalnog drveta iz 1840. godine, srebrna garnitura (24 komada pribora za jelo, starinski ručni rad, 150 tanjira od majolike, iz 1800. godine), jedan starinski veći dvogled, dva pomorska dvogleda, jedan starinski barometar, jedan starinski ruski barometar, 24 starinska venecijanska tanjira, 24 kom. starinskih šolja za bijelu kafu od majolike.
U zahtjevu se navodi datum odnošenja predmeta (10. februara 1942). Odnijeli su ih italijanski fašisti na čelu s italijanskim komandantom iz Rima.
Ista reparaciona komisija pri vladi SFRJ je podnijela još dva zahtjeva a odnose se na opljačkana dva kompletna crnogorska narodna odijela, muška, čiji su vlasnici bili Slavomir Radmilović i Lako P. Marić, iz sela Kuti, Herceg Novi. Za vrijeme okupacije u ljeto 1942. godine, dio italijanskih trupa koje su bile stacionirane u Risnu vršio je arheološka istraživanja na lokalitetu Carine (Risan). Nemamo podataka šta su tom prilikom otkrili “ni kakav je bio, ni gdje je odnesen nađeni materijal”.
Nije nepoznato da su italijanske vlasti bile veoma zainteresovane za arheološke nalaze širom okupirane Crne Gore a naročito ih je privlačio “antički materijal, među kojim najviše numizmatika”. Pretpostavlja se da je među otkrivenim predmetima u Carinama, između ostalog, bio i novac ilirskog kralja Balajosa. Italijanski vojnici, naročito njihovi ificiri, bili su “strasni vlasnici amfora” kojih su imali dosta na raspolaganju, a prema sjećanjima nekih savremenika, “radije su ih kupovali ili otimali od domaćih kolekcionara nego sami “lovili”. Ovo su samo oskudni podaci, do kojih smo mogli doći, o kulturnim dobrima koja su italijanske vlasti otuđile iz Crne Gore.
Ovom prilikom ne govorimo o oštećenjima mnogih nepokretnih spomenika kulture, kako sakralnih tako i svjetovnih, što je razumljivo u ratnim godinama. Naravno, ošte-ćenja mnogih spomenika ne znače posljedicu želje za razaranjem od strane okupatora, već, takoreći, neminovnost u ovakvim prilikama.
Što se tiče njemačkih okupacionih vlasti, R. Dragićević navodi da su Njemci, za vrijeme svoje uprave, iz muzeja odnijeli samo jedan veliki album sa fotografijama istorijskih spomenika i raznih predjela Crne Gore i knjigu “Les bords de lČ Adriatique et le Montenegro par Charles Yriarte”, Paris 1878.
Devastacija nepokretnog i pokretnog spomeničkog fonda na teritoriji naše republike nastavljena je i poslije oslobođenja. Mnogi arheološki lokaliteti, kao i ranije, bili su žrtva rušilačkog nagona, neznanja, predrasuda ili pohlepnosti. Da bi se bolje shvatilo stanje na području zaštite spomenika kulture treba uočiti činjenice da su našim spomenicima kulture naneseni teški gubici ne samo ratnim razaranjima, nego i primitivnim mentalitetom i nedovoljnom, odnosno skoro nika-kvom edukacijom u tom pogledu. U predratnoj Jugoslaviji nije postojao zakon o zaštiti spomenika kulture a samim tim ni organizovana služba zaštite. Ne manju štetu (nažalost i danas) spomeničkom fondu nanosi potpuna zapuštenost, pa bi bilo bolje da su neki spomenici ostali kao tajna pod zemljom. Uz mnoge faktore koji su uticali na stanje pokretnog spomeničkog fonda, bili su propusti carinske službe, tako što je nezanemarljiv broj pokretnih predmeta od kulturno-istorijskog značaja (stari novci, razni arheološki predmeti iz različitih epoha, umjetnička djela…) odvezen iz zemlje u inostranstvo. Koliko je time naša država oštećena u materijalnom pogledu, a da ne govorimo o njenoj kulturnoj baštini, nije potrebno posebno ni naglašavati. Nijesu naivni bili, nažalost, ni propusti (neodgovornost i bahatost) pojedinih građevinskih željezničkih i drugih preduzeća (pruga Titograd – Nikšić, željeznica Beograd – Bar) koja su, ne poštujući ni osnovne principe zaštite kulturne baštine, nemilosrdno ispoljavala svoj neuki i rušilački mentalitet.
Neposredno poslije oslobođenja, ozbiljne i brojne propuste na zaštiti nacionalnog kulturnog blaga, vršili su tzv. sreski, odnosno narodni odbori, javna tužilaštva, sudovi i ostali odgovorni faktori.

Iskopine u Beogradu “na analizi”

Rješenjem Ministarstva prosvjete broj 1649/46 koje je potpisao predsjednik Vlade Blažo Jovanović, dužnost zaštite svih “kulturno-istorijskih spomenika i prirodnjačkih rijetkosti na teritoriji NRCG, vrši uprava Narodnog muzeja na Cetinju”. Tu službu je vršio Narodni muzej na Cetinju sve do osnivanja Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture.
Koliko je bilo problema kod većine “vlasnika vlasti” u to vrijeme, potvrđuju i mnogi dopisi i apeli koje su slali muzej, a kasnije Zavod, svim sreskim i gradskim narodnim odborima. Primjera radi, Narodni muzej dopisom br. 739 od 28. jula 1947. godine obraća se Sreskom narodnom odboru – prosvjetni odsijek – Šavnik. Između ostalog, u tom dopisu piše… “Uputili smo akt u kome smo tražili izvještaj o kulturno istorijskim spomenicima i prirodnjačkim rijetkostima, kao i o prikupljanju materijala iz vremena NOB-a. Odgovorili ste nam da ste poslali naše raspise za prikupljanje materijala iz vremena NOB-a, a o kulturno-istorijskim spomenicima i prirodnjačkim rijetkostima nijeste našli za potrebno da potrošite ni riječi”.
Sličan dopis od strane Muzeja upućen je (23. 5. 1947) svim sreskim i gradskim narodnim odborima. Iz njega se vidi da skoro nijedan odbor nije odgovarao, a da se “već čuje i na licu mjesta utvrđuje da dolazi do kvarenja, odnosno uništavanja pojedinih spomenika od kulturno-istorijskog značaja”. Skoro svaki dopis završava “prijetnjom” – U protivnom podnijećemo pismenu tužbu Kontrolnoj komisiji.
Aktom br. 740 od 28. III 1947. godine direktor Muzeja Jovan Ivović, obraćajući se Sreskom narodnom odboru – Herceg Novi, između ostalog piše: “…objekte sa teritorije Vašeg sreza mi smo unijeli u spisak i u prepisu ga dostavili Ministarstvu prosvjete NRCG i Komitetu za kulturu i umjetnost pri Vladi FNRJ. Ovo objavite narodu i zabranite svako dalje prodavanje i premještanje objekata iz mjesta u mjesto bez dozvole ove uprave. Ne dozvolite ma kakva otkopavanja ili prepravku, a da ne tražite odobrenje”. Mjesni odbor u Herceg-Novom obratio se ovom muzeju za dozvolu da može tvrđava “Forte – Mare” dići kantinu, koja je kvarila izgled tvrđave… međutim kako sam obaviješten pomenuti Odbor kvari i stare zidine”.
Koliko je bilo problema u poratnim vremenima oko zaštite spomenika kulture u našoj republici, ilustrativno govori i ovaj dopis Zavoda za zaštitu spomenika kulture (br. 47 od 30.X 1948): “Svim sreskim, gradskim narodnim odborima, ovaj Zavod je obaviješten da se pojavljuju kupci ili posrednici iz NR CG i drugih republika za otkup raznih umjetničkih, muzeoloških i drugih objekata kulturno-istorijske vrijednosti, a koji nijesu stavljeni pod državnu zaštitu. Pošto pomenuti objekti predstavljaju riznicu našeg narodnog blaga i spadaju u posjed ove republike i kao takvi karakterišu pojedine faze kulturno umjetničkog uspona mnogih krajeva NRCG to se molite spriječite svako otuđivanje naznačenih predmeta”.
Poseban problem su bila arheološka iskopavanja iz razloga što rukovodioci radova nijesu uopšte dostavljali izvještaje (popunjene kartone) ili su bili nepotpuni. (To je podrazumijevalo da se u kartone unose podaci o svakom predmetu s tim da ih popunjavaju rukovodioci radova, odnosno asistenti pod njihovim nadzorom. Kartone je trebalo blagovremeno dostavljati poslije završene kampanje sa potpisom rukovodica). Direktor Zavoda M. Plamenac se uporno obraćao nadležnim institucijam, kao npr. predsjedniku Arheološkog društva u Beogradu (dopis br. 17, od 10 januara 1955): “U vezi arheoloških radova u toku 1953. i 1954. godine u Crnoj Gori izvještavate se, da Zavod nije dobio popunjen karton za godinu 1953. od ekipe dr Grbića u Budvi, kao i karton za 1954. godinu”. Zavod je bio primoran da stalnim intervencijama dođe do dokumentacije o pronađenim predmetima. Uzaludno se Plamenac obraćao i arheologu Pindiću, koji je bio zadužen da dostavi Zavodu popunjene kartone i pregled cjelokupnih radova sa opisom nađenih objekata. U dopisu od 21. decembra 1953. godine, između ostalog stoji, “pošto je proteklo duže vremena, javio mi se (ovim se Plamenac obraća Arheološkom institutu, misli na Pindića pr. S.R.) 22. 11. o. g. radi nekog hitnog potraživanja, pa mi je, između ostalog napomenuo da svoje obaveze za izvještaje nije zaboravio, te obećava da će poslati dva izvještaja o iskopavanjima. Obećane i očekivane izvještaje ni do danas ne dobih… i molim vas da tražene podatke odmah uputi preko Instituta – izvještaju bi trebalo priključiti i popunjeni šablonizirani karton”.
Slične probleme Zavod je imao i sa izvještajima sa arheoloških iskopavanja u Duklji, o čemu svjedoče brojne pismene urgencije po tom pitanju. Neprofesionalni odnos je bez dileme morao baciti sumnju na takve odgovornosti, što se reflektovalo i na tačan uvid u pronađeni arheološki materijal i njegovo valorizovanje.
Kako objasniti krajnju neodgovornost, koja prelazi u sumnjivu rabotu, da arheolog Emil Čerškov, pored nekoliko intervencija Zavoda 10.11.1951. i 14.6.1952) – “da nam preko Arh. instituta uputite preporučeno i sa osiguranjem stari novac nađen u Budvi i Risnu, koji ste odnijeli u Beograd radi analize” – nije odgovorio, a materijal je po svoj prilici, ostao na “neodređeno vrijeme na analizu”.

Uništeni antički objekat u Gostilju

Faksimil popisa primopredaje predmeta otkopanih u Budvi u julu i avgustu 1952. godine, glasi: N.O.O. Budva, preuzeo je predmet iskopina kod hotela “Avale” u Budvi po broju kesica i pojedinačno označenim komadima. Kod prijema nije se mogla utvrditi vrsta, naziv i količina predmeta u kesicama već je primanje izvršeno samo brojanjem kesica i pojedinačno označenim komadima prema prednjem spisku od br. 1 do 146 zaključno. Nijesu se našli predmeti pod rednim brojem 132 i 133 u ovome spisku niti su primljeni. S.F. i S.N. Budva 27/VIII 1952. godine. Zapisničar Petar Mejić, Predao: Nikola Radović, Primio: potpis nečitak, predsjednik: potpis nečitak…
Ovako su izgledali “arheološki kartoni” i primopredaja budvanskog materijala – eksponata sa budvanske nekropole. Ovakvih “kesica” i “naučnog opisa” na žalost, bilo je na mnogim arheološkim lokalitetima u Crnoj Gori napretak. Stoga, s razlogom, moramo sumnjati u ovakve “završne faze” istraživanja, koje su imale epilog klasičnog otuđivanja ili, naški rečeno, bezočne krađe! Ne jedanput, Zavod je insistirao kod Arheološkog instituta u Beogradu da se obrada naučnog materijala objavljuje u okviru našeg naučnog društva, kao i poseban zahtjev Zavoda, da pronađene iskopine ostanu neotuđivo u NRCG (podvukao S.R.).
Mnogo je, na žalost, primjera neodgovornosti koje su pokazivale nadležne vlasti prema predmetima od izuzetne kulturno – umjetničke vrijednosti koji su slučajno otkriveni ili ponuđeni na čuvanje. Zemaljski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti, Sarajevo, obraća se našem Zavodu (1533/56) i obavještava ga “da se prilikom dobrovoljnih akcija u Gostilju (Zeta) naišlo na dragocjene arheološke objekte vezane za grčku kulturu a koje je prijavio student Milorad Prelević”. U tekstu koji je pomenuti Zavod uputio piše… “Drug Prelević nije znao za postojanje Vašeg zavoda na Cetinju. Nalaz je oko 10. avgusta o.g. bio prijavljen Sreskom narodnom odboru u Titogradu i na tu prijavu na teren je stigao neki službenik koji je pregledao nalazište, ali nije ništa poduzeo za njegovo spasavanje”, (podvukao S.R.). Zavod se obratio Narodnom Odboru – Golubovci (31. avgusta 1956, br. 614) “međutim nijedna od pomenutih ustanova, a naročito izvođači građevinskih radova i njihovi nadležni organi nijesu posvetili potrebnu pažnju, tako da nije isključeno da je u toku proteklih godina pronađen veći broj ovakvih objekata, koji su bez ičije kontrole lako prošvercovani iz naše republike, a možda i dalje. Iako su u samom početku od strane Zavoda angažovane sve nadležne ustanove, desilo se na žalost, da pored njih Zavod za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine iz Sarajeva sreće pažnju našem Zavodu o pronađenim arheološkim objektima prilikom dobrovoljnih radnih akcija koje se povremeno izvode na radilištu u Zeti”.
Kao primjer solidne saradnje sa Zavodom može da posluži Zavičajni muzej iz Ivangrada koji je detaljno izvještavao (prema svojim mogućnostima) a istovremeno je ukazivao na otuđivanje arheoloških objekata, odnosno, njihovo uništenje i sl. U izvještaju (br. 92 od 19. VIII 1953) Zavičajni muzej iz Ivangrada obavještava Zavod o radovima koje izvodi dr Mišura i navodi da su prije njegovog dolaska u Ivangrad bili pronađeni mnogi arheološki predmeti. “Ali su izgubljeni prilikom njegovog premještanja u Užice 1953. godine. Tada su se izgubili i mnogi sitni kremeni predmeti (kao pilice, čekići, strelice, koplja i mnogi fragmenti grnčarije), nađeni kod Beran Krša, tu u okolini.”
Ataci na sakralne građevine u poslijeratnom periodu bili su nerijetka pojava. Za razliku od današnjih, savremenih crkvenih “eksperata” koji na svoju ruku dograđuju, razgrađuju, restauriraju, konzerviraju, živopišu i kojekakvim kičom “obogaćuju” i to značajne, zakonom zaštićene, često i najznačajnije sakralne objekte, ondašnji igumani, iako najčešće nepismeni ili polupismeni, blagovremeno su tražili pomoć od nadležnih vlasti i Zavoda za zaštitu spomenika kulture. Primjera radi: izvjesni mještanin iz Vranjine (Skadarsko jezero) kako se navodi u prijavi “izvadjo 8 pragova iz dva prozora od Kuće na Pontu marta 1950. g.” U septembru iste godine optuženi je dao sljedeću obavezu, čiji tekst donosimo integralno i prilažemo faksimil, jer smatramo da je višestruko interesantan: Obaveza, sa koje se obavezujem za osam kamena, koje sam digao iz dva prozora manastirske kuće na Pontu Manastira, to jest osam pragova i ponijo sam na svoju kuću i stavio na moje prozore u Vranjinu. Obavezujem se da ću pragove iste povratiti i druge od kamena kao one napraviti i na istom mjestu staviti u manastirskoj kući, Kao što su bili. U koliko ne bih mogao kamene naći u Vranjinu za te prozore, Mogu li stavit prozore od cementa, najdalje do 1. maja 1951. godine od kamena kao prve sa obavezom, na koje se svoje ručno potpisujem sa obavezom izvršenja do rješenja dana. Svjedoci: 1) Gazivoda Vido s.r, 2) Ulićević Boško s.r, Pismen Mirko Nakov Drašković s.r. 27. septembra 1950. g. Mr Vranjina”
Bez obzira na datu obavezu da će do 1. maja 1951. “staviti prozore od cementa”, to nije uradio ni do 8. juna 1953. godine (kako piše u prigovoru upravitelja Manastira). Vlasti su naredile “da tuženi mora do kraja avgusta svoju obavezu izvršiti”. “Svi će ovako proći koji se budu griješili o spomenicima kulture, s jedne strane, i zbog neodržane riječi, s druge strane.”

Blago je u sanducima nošeno u Beograd

“Ing. Valand, prisno vezan za izgradnju hotela, ostavio je nemale i nezaboravne uspomene o odnosu prema spomenicima antičke kulture. On je, kao nadzorni inženjer revnosno sarađivao sa drugim stručnjacima koji su mu svesrdno pripomogli da se ovo neiscrpno blago drevne budvanske nekropole što prije raznese i razgrabi. Ustanove i pojedinci imali su udjela u korišćenju mnogih dragocjenosti. Čim se doznalo da se pojavio novac i bogati zlatni nakit doletio je “kao soko” iz Beograda kustos Muzeja princa Pavla, arheolog Jozo Petrović, koji je neumorno punio sanduke otkrivenim blagom i odašiljao u Beograd (podvukao S.R.). Za privremeni smještaj nađenih objekata bila je podignuta specijalna baraka pod rukovodstvom nekog Čeha, B. Kelnera, koji je, kako kažu, izvršio niz zloupotreba, prikrivao mnoge dragulje i, krišom, preko svojih agenata, prodavao uz visoku cijenu u Dubrovniku i Zagrebu i za kratko vrijeme se obogatio. Vrlo je vjerovatno da su kupci bili pretežno stranci i da su mnoge dragocjenosti odlutale u inostranstvo. Naše je duboko uvjerenje da se i danas u pojedinim porodicama u Budvi ljubomorno prikriva po koji značajni i dragocjeni objekat budvanske nekropole. Prema neprovjerenim obavještenjima izgleda da je pored drugih korisnika i kotorski sajdžija Homen otkupljivao za vrijeme bivše Jugoslavije djelove zlatnog nakita iz Budve i vjerovatno preprodavao, a možda nešto i sačuvao. U vezi budvanskog materijala napominjemo da je prije tri godine drug Drago Pavićević obavijestio Zavod da posjeduje jednu zlatnu minđušu iz Budve koju je pokazao sa očiglednim ciljem da je proda. Na minđuši je obrađena u reljefu jedna alegorijska figura sa krilima. Uporedo sa slučajem Budve u čitavoj Boki, koja je bogata umjetničkim predmetima i starinama, u toku neprijateljskih okupacija ove rijetke tekovine iako su i u velikom broju otuđivane zbog materijalne bijede što su u najvećoj mjeri koristili okupator i zainteresovani spekulanti za vrijeme rata i kasnije” (u potpisu Milutin Plamenac, direktor Zavoda).
Teren naše republike uvijek je bio otvoren za razne domaće i strane istraživače i kvaziistraživače koji su dolazili u posjede vrijednih arheoloških predmeta, od sitnih nalaza (antičkog novca, gema, prstenja, fibula) koji se danas nalaze u raznim evropskim, odnosno svjetskim muzejima i galerijama. Da ne govorimo o privatnim kolekcionarima koji su za male pare postali vlasnici skupocjenih rariteta. Primjera radi, numizmatička zbirka Ashmolen muzeja u Oksfordu sadrži 52 primjerka novca iz risanske kovnice, od čega se 14 pripisuje kralju Balajosu (Velimir Vujačić, Matica, br. 20, str. 399)
Arheološki muzej u Splitu posjeduje 416 primjeraka novca iz risanske kovnice. Nijesu od takvih istraživača bili pošteđeni ni tumuli (u narodu poznati kao gomile – gromile) kojih ima po čitavoj Republici. Na ovu vrstu grobova “i jabanci i domaći učevnjaci su često kidisali misleći da se u njima gomile zlata kriju”. Državni arhiv, MUD, 1903.F.21). U novije vrijeme česti su slučajevi da se prilikom istraživanja tumula naiđe na otvarane grobove, naravno prazne (Riječani, okolina Tivta, Zetska ravnica i td.). O savremenim arheolozima – piratima i raznim “stručnjacima” koji vrše kojekakva dograđivanja i na sakralne objekte primjenjuju svoje “vještine”, bez dozvole nadležnog Zavoda za zaštitu spomenika kulture, biće još riječi. Uz otuđivanje kulturnih dobara, veliku štetu našem spomeničkom fondu, posebno nepokretnim spomenicima kulture, nanose nestručne, nerijetko agresivne intervencije, kako na eksterijeru tako i enterijeru mnogih sakralnih objekata, od strane crkvenih vlasti – izvođača.
Opširnu studiju o Državnom muzeju na Cetinju napisao je profesor Risto Dragićević (Državni muzej na Cetinju (1896 – 1956), istorijski zapisi, knjiga XIII, sv. 1 – 2, 1957, str. 61 – 9. Analizirajući rad ove naučne ustanove (bivši dvor kralja Nikole) ponudio je naučnom svijetu vrijedne podatke i opisao probleme sa kojima se ova ustanova borila od svog osnivanja. Razna otuđivanja, posuđivanja i darivanja iz ovog kraljevskog dvora bila su česta tema, ne samo naučnih radnika nego i javnosti. Naročito je došla do izražaja tema koja se ticala muzejskih eksponata neposredno poslije oslobođenja (1945). Tadašnji ministar prosvjete Niko Pavić (rješenje br. 6591 od 4. juna 1946. godine donio je, na osnovu predloga Komisije za preuređenje Muzeja odluku: “Da se predmeti vjerskog karaktera, koji su do sad sačuvani u Narodnom muzeju na Cetinju i dalje čuvaju sa ostalim predmetima, koji pretstavljaju kulturnu i istorijsku vrijednost. Pošto uprava Narodnog muzeja vrši dužnost Instituta za zaštitu kulture i prirodnjačkih rijetkosti na teritoriji naše Republike to će od danas vršiti kontrolu nad crkvenim muzejem na Cetinju”.
Među tim objektima bili su oni “koje je još knjaz Danilo izdvojio iz manastirske riznice i mnogobrojne skupocjene ikone, koje je kralj Nikola sa članovima porodice dobijao na poklon (tada je ustupljeno 97 dragocjenih objekata: mitre vladike Visariona, Danila i Petra I, arhijerijske štake vladike Danila, Petra I i Petra II, tri pozlaćene panagije, četiri naprsna krsta, veliki krst vladike Ruvima, putir Pećke patrijaršije…”
I pored zahtjeva da manastir povrati predmete koji pripadaju muzeju, crkvene vlasti ni do danas nijesu tu obavezu ispunile.

Suptilne metode tasta Oskara Daviča

Uzaludna su bila potraživanja Zavoda da mu Uprava muzeja srpske zemlje povrati kosti pelinskog medvjeda, koje su pronađene u jednoj pećini u okolini Kolašina a koje je ing. Miron Savić ustanovi predao na hronološku i kulturološku analizu, o čemu postoji pismo Savića koje je uputio Zavodu (Bgd, 23. septembra 1955). Izgleda da je postojala praksa da mnogi predmeti koji su poslati iz Crne Gore na analizu u Beograd, radije ostaju tamo, nego kako to primjećuje izvjesni Popović u jednom obraćanju Zavodu, da “se vrću oklen su pošli”.
Istu sudbinu su doživjeli i “stari novčići pronađeni u okolini Nikšića, a upućeni na analizu u Beograd” (pismo Zavodu od 23. jula 1952. godine).
Ispostava za unutrašnje poslove – Cetinje, pod. br. POV. od 11. X 1960. godine dostavila je Zavodu za zaštitu spomenika kulture dopis: “U Vjesniku u srijedu” od 2. decembra 1959. godine na strani 7 objavljen je članak Milana Vekića pod naslovom “Barok putuje u inostranstvo” u kome tretira neke pojave prometa – šverca sa spomenicima kulture. S obzirom da je ova negativna pojava proširena po čitavoj našoj zemlji, istu treba suzbiti uz vašu pomoć. Navodimo vam neka lica koja se bave švercom i preprodajom spomenika kulture i to:
Lederer Hinko, Lazarević Kosto, Simonović Stanislav, Novaković Joco, neki Čilak, trgovac i kujunžija, Ćetković iz Peći, neki Rmuž, Skopljanac, kao i Pegan i Jelušnik iz Slovenije.
Lederer Hinko: Navodno je izraelski državljanin, nastanjen u Beogradu u ulici Proleterskih brigada 39, inače tast Oskara Daviča. Gotovo je legalizovao posao na pronalaženju vrijednosti na terenu koje kupuje, a zatim nudi na otkup gotovo svim većim muzejima u zemlji. Najveći dio stvari koje su razmatrane na komisijama za procjenu upravo potiče od njega. Posluje čisto trgovački, odlazi na lice mjesta i tamo od seljaka kupuje razne stare predmete npr. stari novac za koji plaća do 1000 dinara, mada ovaj ne vrijedi više od 100 dinara. Time postiže da seljaci ne znajući pravu vrijednost pojedinih predmeta njemu donose sve predmete čak i one od vrlo velike vrijednosti koje ovaj poslije prodaje po desetostrukim iznosima. Podjednako je viđen u Makedoniji, na Kosmetu, u Budvi, Zadru, odnosno na svim mjestima koja su poznata kao nalazišta spomenika kulture. Donosi grčke vaze, geme, kao i druge bronzane, zlatne i srebrne predmete i nudi ih na prodaju muzeju. Za njega se zna da je imao nekih poteškoća u Bitolju i Ohridu, odakle, je otjeran od organa unutrašnjih poslova. Interesantno je da je Lederer bio u posjedu nekih predmeta pronađenih 1938. godine u Budvi, koje je navodno kupio od nekih mještana u Kotoru koji kao takvi predstavljaju naro-čitu istorijsku vrijednost a muzej ih u posjedu nema, jer su razgrabljeni još prilikom iskopavanja.
Lazarević Kosta: Nastanjen je u Beogradu u ulici Vukice Mitrović broj 24. Prije rata bio je zlatar – časovničar. Donosi razne stvari i nudi na otkup… Neke od stvari nosio je i prodavao preko komisiona.
Simonović Stanislav: Nastanjen je u Beogradu u Kursulinovoj ulici br. 22. Pojavljuje se sa raznim arheološkim predmetima. Prodao je Narodnom muzeju mnogo vrijednih stvari i zaradio dosta novca. U posljednje vrijeme se ne pojavljuje u muzeju, pošto su odbili da kupe neke predmete manje vrijednosti za koje je tražio priličnu svotu (predmeti su navodno poticali iz Budve).
Jelušnik i Pegan: Navodno ova lica su iz Slovenije. Lutaju po cijeloj zemlji. Pošlo im je za rukom da otkriju mnogo štošta za čim poslije tragaju. Dolazili su u Narodni muzej i tražili da vide nakit iz Budve, jer navodno imaju neke ponude u vezi s njim. Posjeduju fotografije nakita.
Ćetković: Navodno je iz Peći. Luta po cijeloj zemlji. Još od prije rata sakuplja ikone kupujući ih od neupućenog svijeta, na kojima poslije zarađuje. Nije stručnjak, ne može da ocijeni pravu vrijednost ovih ikona, kupuje svašta, ali ipak pravi unosne poslove.
Čilak: Kujundžija je i bavi se posredništvom. Nekog seljaka koji je pronašao ostavu ovaca, doveo je u vezu sa strancem, koji je ostavu otkupio.”
Donosimo neke djelove teksta iz dopisa koji je Zavod uputio Ispostavi unutrašnjih poslova – Cetinje: “Ovdje se ograničavamo na prikaz predratnih uzgrednih i slučajnih arheoloških radova vezanih za podizanje hotela “Avala” u 1938. godini a na osnovu ličnog saznanja i dragocjenih podataka koje mi je ljubazno servirao b. matičar MNO – Budva drug Danilo Rađenović. D. Rađenović, koji je tada držao bife “Zlatno burence”, svjestan vrijednosti ovog kulturnog blaga, obavijestio je o tome nadležne u B. Zetskoj banovini ali, nažalost, niko nije upućen da pregleda iskopine niti su preduzimate kakve konzervatorske mjere u cilju obustavljanja radova i daljeg naučnog i sistematskog ispitivanja lokaliteta (podvukao S. R.)”. “Stoga ne iznenađuje što je destruktivni posao nastavljen i što se nesmetano pristupilo neopreznom kopanju temelja hotela “Avala”. Kada se naišlo na značajnije predmete i kada je zasijalo zlato radovi su izvođeni mnogo diskretnije, čak i noću, a oko radilišta bila je podignuta visoka drvena ograda, tako da je samo najuži krug saradnika mogao vidjeti jedinstvene i bogate rezultate ovog dubinskog iskopavanja.

Namještaj iz Dvora u Predsjedništvu

Dragićević piše: “Po usmenom ili pismenom Koprivičinom naređenju (Andrija Koprivica je bio pomoćnik ministra prosvjete i ujedno predsjednik Komisije za preuređenje muzeja, pr. S.R.) od jula 1946. do novembra 1949. godine 951 muzejski objekat izdat je na revers raznim nadleštvima, društvenim organizacijama i pojedincima, a u istom razdoblju rashodovano je 429 objekata”. Dragićević konstatuje da je među tim objektima bilo objekata bez ikakve umjetničke vrijednosti, ali isto tako “priličan broj važnih muzejskih objekata”. Takođe u istom tekstu se navodi da je od 1950. godine muzej, po odobrenju nadležnih vlasti, povratio veći broj pozajmljenih objekata.
Aktom od 29. juna 1946. godine pomoćnik ministra prosvjete vlade NRCG Andrija Koprivica piše upravi muzeja: “Pošto se u Muzeju nalaze prema izvještaju Komisije za preuređaj Muzeja i Komisije za primopredaju, priličan broj stvari koje ne predstavljaju istorijsku ni umjetničku vrijednost za muzej, to će Uprava Muzeja od istih ustupiti na privremenu poslugu Predsjedništvu Crnogorske Narodne Skupštine, uz propisan revers, stvari koje su joj potrebne”.
U arhivi Državnog muzeja na Cetinju nalazi se spisak predmeta koji su iz muzeja ustupljeni Predsjedništvu narodne skupštine Crne Gore “na privremenu upotrebu”. U popisu predmeta (2 koji su izdati navedenoj skupštini, između ostalog, jedan izrezbareni sto koji je stajao u kabinetu kralja Nikole do kapitulacije Crne Gore, a u toj sobi je bio izložen od osnivanja muzeja (1926) do jula 1946. godine. Po svoj prilici ovaj izrezbareni sto nije vraćen. Iz pomenutog inventara stvari poznato je da je nekoliko fotelja bilo ustupljeno Petru Komneniću, koje je 1949. godine vratila njegova supruga.
Iz iste “garniture” dio namještaja je dat na privremenu upotrebu tadašnjem predsjedniku Prezidijuma Narodne skupštine Crne Gore. Direktor muzeja, profesor Risto Dragićević obratio se 22. aprila 1950. godine Milošu Rašoviću “da hitno vrati sve predmete, jer mnogi od njih imaju muzejsku vrijednost i vezani su za istorijski muzej na Cetinju”.
Rašović je odgovorio (u junu 1951): “Izvjesne stvari iz muzejskog podruma date su mi na privremenu upotrebu – poslugu, a koje nijesu imale neki istorijski značaj ni umjetničke vrijednosti, jer se inače ne bi nalazile rasturene i razbacane u podrumu muzeja. Pored toga stvari su bile toliko trošne i pohabane da su se mogle upotrijebiti za stambene svrhe u koje su date, samo renoviranjem i opravkom, što sam ja morao i učiniti. Ipak ja razumijem vašu revnost i vaše staranje o državnim stvarima kao i traženje da se vrate muzeju. Ali mislim da i vi možete shvatiti razloge koji su mene primorali da uzmem stvari na poslugu i da ih još držim. Vlada Narodne Republike Srbije uzela je moju kuću, moj stan i sve moje stvari i pokućstvo još 1944. godine i stalno se služi sa njima obećavajući da će mi sve povratiti. Ja sam danas ponovo zamolio Predsjedništvo vlade Sr Srbije, prilažući im Vaše pismo, da učini, da mi se što prije povrate stvari, kako bih mogao da državi vratim njene”.
Poslije nekoliko prepiski Dragićević – Rašović, stvari koje je Rašović dobio iz Muzeja na privremeno korišćenje, vraćene su.
Veći dio muzejskog staklenog i porculanskog posuđa bio je otuđen za potrebe reprezentativnog hotela na Cetinju i hotela u Miločeru. Tadašnji direktor muzeja Jovan Ivović, dopisom br. 439 od 9.3.1948. godine obraća se Ministarstvu prosvjete – III odjeljenje: U magazinu ovdašnjeg Muzeja nalazi se stakleno i porculansko stono posuđe. Materijal je prvoklasan a izrada luksuzna. Takođe se u magacinu nalazi ogromni kuhinjski šporet. Ovi objekti ne pretstavljaju muzeološku vrijednost. Nijesu ručni rad da bi imali i etnografsko – muzeološki značaj. Ovo nije samo mišljenje potpisatog, već tako misle i: Petar Komnenić, Jagoš Jovanović i Niko S. Martinović, koji su se ovih dana bavili opštom problematikom Muzeja. Prema izloženom gledištu smatram da bi ove objekte trebalo ustupiti Pretsjedništvu vlade za reprezentativne svrhe. Smrt fašizmu – sloboda narodu! Direktor Jovan Ivović
Na osnovu navedenog dopisa Ministarstvo prosvjete NRCG donosi rješenje br. 439 od 9.VI 1948. i imenuje komisiju za primopredaju. Sve te stvari preuzeo je na revers Andrija Koprivica. U toj prvoj grupi našlo se ukupno 704 predmeta raznog posuđa. Nešto kasnije iz Muzeja (7. jula) se iznosi sto i 32 trpezarijske stolice i neki sitniji inventar. Stolice su bile tapacirane kožom i sa zlatnim gravurama. Uprava muzeja 1950. se počela obraćati nadležnim za povraćaj pozajmljenih muzejskih stvari. Tako su 4. januara 1950. vraćene dvije manje fotelje a veće (dvije) vraćene su 22. aprila iste godine. (ove fotelje su bile ustupljene 17. jula 1948. godine za reprezentativnu zgradu Pretsjedništva). Od ukupnog srebrnog i porculanskog posuđa bilo je uzeto 729 komada. Posljednji primjerci vraćeni su iz Miločera i reprezentativnog hotela na Cetinju, 1953. godine. Muzeju je vraćeno 536 komada, dok je 193 komada polomljeno ili nestalo, pa je kao takvo i otpisano. Po nalogu republičkih organa u tom vremenu iz muzeja su u nekoliko navrata davani na privremenu upotrebu i još neki komadi namještaja, odjeće i oružja: klavir – Muzičkoj školi, koji je kasnije vraćen.

Muzejski eksponati na dar strancima

Umjetničkoj školi – štafelaj knjeginje Ksenije – kasnije vraćen u veoma lošem stanju. Ansamblu narodnih igara – jedan jatagan – nije vraćen. Glavnom odboru AFŽ – gusle koje su napravljene povodom 200-godišnjice dinastije Petrovića – nijesu vraćene. Na poklon su iz muzeja date sljedeće stvari: dvije kubure – jednom stranom državljaninu, jedna ledenica i tri komada narodne nošnje – jednoj stranoj delegaciji, Mihailu Petroviću, unuku kralja Nikole – album fotografija iz njegovog djetinjstva. Način ovakvog otuđivanja, uz ogr-omne štete muzejskom fondu, predstavlja i egzemplarni način primitivnog gostoprimstva. Nije isključeno da bi praksa poklanjanja muzejskih eksponata “uglednim stranim državnicima i njihovim mnogobrojnim delegacijama bila nastavljena da nije Blažo Jovanović, prekinuo tu praksu i na njegovo izričito naređenje od 1949. godine iz muzeja nije više ništa posuđivano i darivano. Nijesmo imali pretenzije da ovim osvrtom iscrpimo i prezentiramo sve što je iz muzeja otuđeno, poklonjeno ili na bilo koji način nestalo. O kasnijim “povredama muzejskih eksponata”, krađi i sl. biće još govora. Takođe će biti govora o nekim nestalim predmetima, pošto budemo imali potpuniji uvid u dokumentaciju koja se čuva u Državnom muzeju. Poslije objavljivanja članka Rista Dragićevića u “Istorijskim zapisima” (o.c.), došlo je do polemike između autora teksta i književnika Mihaila Lalića. Poslije dosta oštre polemike između ove dvije poznate i priznate ličnosti, kao da je stavljena tačka na ovaj slučaj.
Međutim, poslije dvadeset godina mnogi jugoslovenski listovi (“Borba”, “Politika”, “Večernje novosti”, “Svet”, “VUS” i mnogi drugi) kao da su se takmičili čiji će autori ponuditi više “činjenica” i dramatizovati svojim “najnovijim i provjerenim izvorima “temu o kojoj je pisao Dragićević. Manje-više svi su, na svoj način, parafrazirali Rista Dragićevića, nekorektno dopunjavali svoje pisanije navodnim usmenim izjavama Dragićevića, i, što je najgore (a to je otuđivanje istine i krađa činjenica) u svojim otkrićima su citirali izjave anonimnih ličnosti, potpuno neupućenih u ovu materiju.
Najveći dio tih “lamentacija” nad crnogorskim kulturnim blagom, imao je druge poruke a njihove krokodilske suze su otkrile iskrenost tih autora i njihovih naručilaca.
Izvjesni Milinović Toma, u “Borbi” (13.VIII 1967, XXXII, str. 11) pod naslovom “Kud se dede kralj Nikole blago – Eksponati cetinjskih muzeja rasuti širom zemlje” – između ostalog, u svojoj “studiji” piše… “Računa se, da ne okolišimo da je poslije oslobođenja nestalo na legalan način više stotina eksponata. Sve su to predmeti koji su poklonjeni ili pozajmljeni (!) raznim ljudima, mahom na položajima, a koji sada ukrašavaju zidove privatnih soba, zbirki i salona”. Istraživač nestalog blaga nastavlja i taksativno nabraja: “Sa Cetinja je odnijeto oružje, nošnja, ukrasni predmeti, kućne stvari, slike poznatih majstora i sve drugo što spada u istoriju jednog naroda i država s kojima je Crna Gora ratovala ili živjela u miru. Nestali su handžari i kubure, sablje i mačevi, kremenjače i džeferdari, odore i džamadani, fesovi i mirte, plaštovi i kaftani, kalpaci i fesovi, perjanice i čelenke, fotelje i tronošci, naslonjače i divani, kreveti i otomani, portreti i mrtve prirode”.
Ovaj majstor svoga zanata konstatuje da je Kralj imao više kreveta(!!!) i da su “Petrovići bili visokog rasta, pa su stolice novih vlasnika podrezane da bi u njima moglo udobno da se sjedi”. Ovakvi napisi i prizemne izmišljotine pokrenule su čitavu lavinu sličnih novinskih “izvještaja” o nestalim muzejskim eksponatima iz cetinjskog muzeja. Podstaknut člankom Milinovića, u “Borbi” (18. VIII 1967, str. 2) oglašava se dr Uroš Golubović, koji između ostalog piše: “Sa kakvim pravom pojedinci mogu otimati ono što pripada ne samo crnogorskom narodu nego i svim narodima Jugoslavije i njihovoj istoriji. Eksponati u jugoslovenskim muzejima “pričaju” o istoriji našeg naroda ali, kako se iz cetinjskog slučaja i citiranog napisa vidi, dostupni su samo pojedincima i njihovim familijama, a više od 19 miliona Jugoslovena ih ne može ni pogledati osim – kako Cetinjani kažu – potpisati reverse na mjestima gdje bi eksponati trebalo da budu izloženi”.
Prema ovim konstatacijama dr-a Golubovića, moglo bi se zaključiti da je Državni muzej na Cetinju opustošen. Da bi bruka bila veća a pohara cetinjskog muzeja proglašena “pljačkom stoljeća” pobrinuo se u svom članku i Borislav Vojvodić (“Borba”, 8. X 1967, 278, str.10 – “Muzej pun priznanica”) koji u opširnom opisivanju otuđen-ih predmeta, umjesto da na osnovu činjenica konkretno navodi šta je sve nestalo, šta je rashodovano (a nažalost, imalo se o čemu pisati i kritikovati) on piše: “U Cetinju, međutim, ima ljudi koji tvrde da se mnogi od tih predmeta i danas mogu naći u stanovima nekih ondašnjih rukovodilaca. Na taj način desetine i stotine slika naših najpoznatijih savremenika volšebno je promijenilo vlasnike i danas krase zidove privatnih stanova, od kojih su mnogi pretvoreni u prave umjetničke galerije. Ali, nema nikakvog dokaza kako su one dospjele tu gdje se sada nalaze”.
Kad se spoje drskost, zluradost i neznanje, može tako neko tvrditi “da su desetine i stotine slika promijenile vlasnike, ali nema nikakvog dokaza kako su one dospjele tu i gdje se sada nalaze!

Iz Dvorca nije otuđena nijedna slika

Naslovi pojedinih članaka i njihov sadržaj (“Kad sveci blago dijele”, “Svet”, 2. IX 1967, str. 8; “Gdje je blago cetinjskog muzeja?”, “Večernje novosti”, 9. X 1967, str. 9, “Pohara Cetinjskog muzeja”, “Svet” , 23. X 1967, br. 9), toliko su malic-iozni, neprovjereni i tendenciozni, da se gotovo više treba braniti od njih, nego od onih koji su kulturno blago otuđivali! Jer njihove panihide nad “opustošenim i poharanim crnogorskim kulturnim blagom” imaju drugi cilj i pretenzije. Odavno poznate i više puta tokom istorije potvrđene.
Kolektiv “Muzeji – Cetinje” je na ove i slične razne novinske pisanije odgovorio: “Kako su i koji predmeti otuđeni” (“Pobjeda”, 8. X 1967, XXIV, 2657, str. 9).
U navedenom pismu, između ostalog, se kaže: “Nažalost i poslije rata nastavljeno je sa otuđivanjem predmeta iz Muzeja. Prije nego pređemo na iznošenje činjenica želimo da napomenemo, nijedan od članova sadašnjeg kolektiva nije radio u Državnom muzeju od 1946. do 1949. godine, na koji se period pretežno i odnose obavljeni napisi. Zbog toga ove podatke koje ćemo iznijeti i koje smo do sad iznijeli, dajemo na osnovu sačuvane dokumentacije. Aktom br. 4511 od 9. IV 1946. godine formirana je komisija za preuređivanje Državnog muzeja u sastavu: predsjednik Andrija Koprivica, pomoćnik ministra prosvjete i kulture, i članovi Marko Kažić, načelnik odjeljenja za narodno prosvjećivanje i kulturu, Mirko Medenica, direktor Državnog muzeja, Mihailo Lalić, književnik, Milan Božović, slikar, Anton Lukateli, slikar i Risto Dragićević, bibliotekar Državnog muzeja i pored protivljenja nekih članova. Komisija je, između ostalog, podnijela izvještaj Ministarstvu prosvjete da u muzeju postoji “priličan broj stvari koji ne predstavljaju istorijsku i umjetničku vrijednost za muzej”. Na osnovu ovog izvještaja Ministarstvo prosvjete, aktom br. 7590 od 29. juna 1946. godine, koji je po ovlašćenju ministra potpisao Andrija Koprivica, formiralo je primopredajnu komisiju i naredilo da “Uprava muzeja od istih (stvari) uputi na privremenu poslugu Predsjedništvu Crnogorske Narodne Skupštine, uz propisan revers, stvari koje su joj potrebne”. Ovom prilikom iz Muzeja je uzeto trideset komada raznog namještaja, koji je ustupljen na upotrebu Petru Komneniću (vraćeno Muzeju) i Milošu Rašoviću, koji je 1954. a i kasnije izrazio spremnost da ga vrati. Sigurno je da ovom prilikom iz Muzeja, nije otuđena nijedna umjetnička slika, te, prema tome, Miloš Rašović nije mogao dobiti slike, niti se danas u Državnom muzeju “cere beline tragova nekadašnjih slika” (“Svet”, broj 567, od 2. IX 1967. godine).
Godine 1948. tadašnji direktor Muzeja pok. Jovan Ivović, obavijestio je Ministarstvo prosvjete, aktom br. 439 od 9. VI 1948. godine: “U magazinu ovdašnjeg muzeja nalazi se stakleno i porcelansko stono posuđe. Materijal je prvoklasan a izrada luksuzna… Ovi predmeti ne predstavljaju muzeološku vrijednost… ovo je ne samo mišljenje potpisanog, već tako misle: Petar Komnenić, Jagoš Jovanović i Niko S. Martinović, koji su se ovih dana bavili problemtikom muzeja. Prema izloženom gledištu smatram da bi ove objekte trebalo ustupiti Predsjedništvu vlade za reprezentativne svrhe”.
Usvajajući ovaj predlog direktora Muzeja, Ministarstvo prosvjete, formiralo je komisiju koja je uz revers, od muzeja preuzela i predala Predsjedništvu vlade 729 komada raznog staklenog, kristalnog i porcelanskog posuđa, sa i bez dvorskih oznaka. Na osnovu rješenja Savjeta za prosvjetu i kulturu NRCG, Pov. br. 73 od 16. X 1952. godine (kojim se naređuje da se muzeju povrate svi predmeti koji su mu oduzeti poslije rata) Muzeju je od ovog posuđa vraćeno 536 komada, dok su preostala 193 komada polomljena ili nestala.
Po nalogu republičkih organa iz muzeja su u nekoliko navrata davani na privremenu upotrebu i još neki komadi namještaja, odjeće, oružja i dr. kao: Muzičkoj školi – klavir (nije vraćen), Umjetničkoj školi – štafelaj knjeginje Ksenije i garnitura namještaja (vraćeno u lošem stanju), KUD “Nikola Đurković” – pet crnogorskih ženskih košulja, od dvanaest koje je ministarstvo prosvjete nabavilo i dalo na čuvanje Muzeju (nijesu vraćene)? Reprezentativnom hotelu – trpezarijski namještaj (vraćen), Ansamblu narodnih igara – jatagan (nije vraćen), Glavnom odboru AFŽ – gusle koje su napravljene povodom 20 – godišnjice dinastije Petrovića (nijesu vraćene). Od rashodovanih predmeta jedan broj je ustupljen Centralnoj biblioteci i Gradskom nar. odboru (djelovi građanske nošnje i namještaja). Na poklon su iz Muzeja dati: jednom stranom državniku – dvije kubure, jednoj stranoj delegaciji – tri komada ženske narodne nošnje i jedna ledenica, Mihailu Petroviću, unuku kralja Nikole, – album sa fotografijama iz njegovog djetinjstva. U vezi sa u pomenutim napisima iznesenom tvrdnjom da su iz muzeja u ovom periodu nestajale umjetničke slike, možemo da izjavimo sljedeće: u dokumentaciji nema nijednog podatka koji bi govorio da je bilo koja slika otuđena iz Državnog muzeja. Od ovih slika Ministarstvo je kasnije uzimalo neke za svoje potrebe, a neke je trajno ustupalo muzeju, ili, kasnije, Umjetničkoj galeriji. Iz dokumentacije se ne vidi da je bilo što drugo otuđeno iz Državnog muzeja od 1949. godine, otkad je konačno prekinuto sa ovakvom praksom”.

Slabost prema kraljevskom posuđu

“Neposredno poslije rata zaista je bilo pojedinaca iz rukovodećih organa koji su pokazivali malo ili nimalo razumijevanja za muzejske probleme i koji su svojim stavovima krnjili osnovne muzejske principe. Postojale su predrasude da su stilski namještaj, portreti vladara, skupocjeno posuđe i sl, preživjeli ostaci minulog doba, koje treba ukloniti iz muzejskih zbirki i postavki, ili ih dati da se “korisno” upotrijebe, jer su navodno bez istorijske i umjetničke vrijednosti. Nažalost, u ovakve greške upadali su i ljudi koji su kao stručnjaci određivani za rješavanje muzejskih problema. Oni su često bili inicijatori ovakvih postupaka. Netačne su i skoro smiješne tvrdnje da je Državni muzej opustošen. Ne želimo ma koga da štitimo. Naprotiv, osuđujemo sve one koji su otuđili bilo koji predmet iz muzeja.”
Matija Bećković je pod imenom dr Janez Paćuka objavio pjesmu “Pohara cetinjskog muzeja”.
Donosimo izvode iz intervjua koji je dao Veljko Milatović, tadašnji predsjednik Skupštine Crne Gore (“Politika”, 12. X 1967, LLXIV, 19405, str. 7): “Eto, imali smo priliku ovih dana da se “nauživamo” raznih poslastica koje su nam servirane povodom “afere” cetinjskog Državnog muzeja u nekim listovima Beograda i Zagreba. Pokazan je širok dijapazon misterija i vještina, od dokumentovanog prilaza, međusobnog utrkivanja u žongliranju, pa do međusobnog inspirisanja redakcija pojedinih izdanja jedne iste kuće. (…) Mnogi moji prijatelji i poznanici koji žive van Crne Gore molili su me da učinim nešto jer se osjećaju posramljeni, iako nedužni. I eto, pošto štampa koja je o tome pisala nije saslušala glas uprave Cetinjskog muzeja (izuzev “Pobjeda”), pokušavam da to “nešto” uradim. Pitam se, i mnogi od nas, šta smo to mi Crnogorci bogu zgriješili da nas gnjevno kažnjava? Zašto svaki naš grijeh poprima razmjere Adamovog istočnog grijeha? Zašto mi moramo biti poligon za ispitivanje novijih i renoviranih starih oružja, zašto se u međusobnim obračunima drugih lome koplja preko naših leđa. Kad se radi o “aferi” u cetinjskom Državnom muzeju, mogao bih reći nekoliko riječi. (…) Događaje iz istorije objektivno može ocijeniti jedino istorija. Ja ostavljam to pravo njoj i imam u nju puno povjerenja, a da će to ona moći uraditi garancija je to što se čuva sva dokumentacija kako rekoše i same novine, i najmanja kvitica. Ukoliko neko ima još nekih dokumenata, utoliko bolje. Za mene je od posebnog interesa zašto je ta “afera” izbila u ovom momentu. Ako bi neko iznio dokaze ili sumnje da neko drugi želi da utre tragove starih zbivanja, ako bi neko iznio dokaze ili opravdane sumnje da neko drugi namjerava da takvu praksu nastavi (mislim ugrožavanje opstanka muzeja i otuđenje eksponata) onda bih razumio ovakvu kampanju. I ne samo podržao nego i aktivno podržao i učestvovao. Ako ko treba da plati dug za taj grijeh iz prošlosti, to smo mi… Sa sadašnjeg pijedestala i vremenske distance, mogao bih i ja osuditi neke naše poteze iz prošlosti kao pogrešne, uključivši u njih i osudu onoga što smo prvih poslijeratnih dana radili sa dijelom eksponata iz cetinjskog Državnog muzeja. Ali polazim u rasuđivanju i od toga da je to muzej koji je stvorio naš narod (uključujem i njegove legalne predstavnike) koji je u izvjesnim momentima zaboravio na neke sopstvene vrijednosti… Dozvolićete da nijesmo izuzetak u istoriji, desilo nam se da smo jednog momenta, puni sebe, nedocijenili vrijednost i takvih eksponata o kojima je riječ, da smo poželjeli da isprobamo kako se spava u postelji princeze, ili se pokazali ljudski slabi da i mi, recimo, iz kraljevskog posuđa jedemo, ili da prijateljima iz inostranstva pokažemo koliko smo im privrženi da im poklanjamo čak i muzejske eksponate. Ne bi bilo objektivno, ne bi bilo ni časno izvlačiti se sa zakašnjelim glasom savjesti “ja u tome nijesam učestvovao” i pribijati na stub sramote ljude koje je ova kampanja predstavila isključivo odgovornim. Htio bih, da se poslije svih tih strasnih izliva ove moje riječi shvate ne kao polemika ili optužba, već kao prilog trezvenom razmišljanju”.
Smatramo da smo bar djelimično doprinijeli na rasvjetljavanju otuđivanja, posuđivanja i poklanjanja eksponata iz cetinjskog Državnog muzeja. Ovim ne isključujemo da ćemo doći do novijih podataka koji bi doprinijeli daljem rasvjetljavanju ove materije.