|
|
|
|
Branislav Borilović: KRALj NIKOLA U ANEGDOTAMA „Car junaka” u duhovnoj anegdotskoj utakmici je oprezan, smiren i mudar, jer je ravnopravan s drugima Anegdota, kratka i sažeta priča o nekom zanimljivom događaju, najčešće iz života istaknutih ličnosti, društvene ili nacionalne grupe, odvajkada je omiljena književna vrsta. Tvorcem ove književne vrste u Grčkoj smatra se Herodot. Od njega naovamo anegdota je stalno njegovana, usavršavala se, bogatila novim temama i motivima. Taj „sitan zlatni prah koji iz sebe rasipaju veliki duhovi”, kako je Volter okarakterisao anegdotu, više je prisutan u našoj usmenoj nego u pisanoj književnosti. Crnogorska anegdota osobena je kao duhovni proizvod i kao naučni materijal. Ona sadrži bogat materijal za sociološka, psihološka i kulturno-istorijska istraživanja. Usmjerena je ne samo na izuzetne ličnosti i događaje nego i na obične dogodovštine i ličnosti, uvijek vezana za određeni postupak ili situaciju. Osvjetljava ona karakter i profil ličnosti u datoj situaciji. Ona je eho narodnog života, njegov zgusnut izraz iskričavi. Savršeno ona projektuje psihu i mentalitet Crnogoraca i njihovih duhovnih snaga dominantnih u razvoju društvene zajednice i kao takva je ključ za razumijevanje više pojava iz života Crnogoraca. U crnogorskoj društvenoj zajednici domišljatost i elokventnost se cijene iznad svega. Otuda stalno nadmetanje ko će pametnije i ljepše iskazati misao. Na to ih postiče njihov gospodar - kralj Nikola. On u Crnogorcima traži iskre mudrosti. Na duhovnu izviiskru svaki Crnogorac ima pravo kao i kralj Nikola. Nadmudrivanje - makar sadržalo i ironiju - ostaje bez kraljevog sanacionisanja. Ovaj „car junaka”, koji je mirno mogao zaspati na ruci bilo kod Crnogorca, nagrađuje domišljatost, hrabrost, humanost, žigoše surevnjivost, zavidljivost, udar na čast koja dovodi do strahovitih potresa. U ovom crnogorskom društvu potpune jednakosti u duhovnom nadmetanju i idealne slobode vaga čojstva je veoma osjetljiva. Zna to kralj Nikola, pa u duhovnoj utakmici, u nadmudrivanju zadržava najčešće oprez, smirenost - čak i onda kada ga pogodi strkotina bezobzirnosti pojedinaca. Anegdota o kralju Nikoli ima puno. Stoga sam nastojao da odaberem one koje najbolje karakterišu kralja kao vladara i čovjeka. Ove anegdote su preuzete iz raznih publikacija koje posjeduje CNB „Đurđe Crnojević” na Cetinju. Nekim anegdotama dati su adekvatniji naslovi. Takođe, bilo je izvjesnih intervencija da bi se odstranile suvišnosti i nejasnoće, ali je sačuvana u potpunosti njihova izvornost, autentičnost. Pravo na izviiskru Crnogorci o težini Zemlje Sjedio kralj Nikola pod Brijestom kao obično, okružen glavarima i narodom. Čitajući novine, nešto je mislio i smijao se. Upita ga jedan vojvoda: Molim te, gospodare, kaži nam šta je to toliko smiješno u te novine. - Kako što, ljudi, kad eto su izračunali koliko je Zemlja teška. Dok je Kralj o tome razgovarao i objašnjavao, upade mu u riječ jedan seljak: Vala, gospodare, mogu vjerovati u pisanje novina, eto, one, fala Bogu svašta pišu. Vjerujem i u kilograme, ali se čudim koliki je bio taj kantar, a još mi je za više čudo, od čega ga je objesio kad je Zemlju mjerio! Kraljeva kletva Jedan Crnogorac je bio toliko dodijao kralju, da ga je jednog dana prokleo: - Bog ti dao najbolje dvore i najgore susjede! Jedan od dvorjana zamoli kralja da mu to rastumači. Tada će mu Kralj: - Od rđava susjeda ne mili se živjeti čovjeku, a takve dvore nije u stanju niko da kupi. Izvedi obadva U početku svjetskog rata došao Mitar Martinović, crnogorski ministar rata, Kralju Nikoli, i zapitao ga: - Hoćemo li svu artileriju na Lovćen, Gospodaru? Ovo gospodaru bi milo, pa se osmehnu na knjaza Petra i upitaće Luku: - Poznaješ li ti, Luka, ovog gospodina? - Ne vaistinu, gospodaru, samo što vidim da je neki sojlija i junaković. Gospodar se osmjehnu pa reče: - Ovo je Karađorđev unuk, a naš zet. - Neka bude srećan i neka bude ka Karađorđe, pa ja boljeg ne tražim. Poslije ovih riječi oba knjaza darivaše Luku. A knjaz će mu reći da ide na Cetinje i da tamo ostane, na njegov račun, jedan mjesec dana. Kad je prošlo dva mjeseca, Luka ode i pristupi knjazu, da bi mu zahvalio na učinjenom dobru. Čim ga knjaz viđe upita ga: - Kako je to, Luka, ti osta na Cetinju dva mjeseca, a ja sam ti rekao samo mjesec dana. - Evo kako, gospodaru - odgovori Luka - ostah mjesec dana kako si ti rekao, a mjesec dana ostah, jer računam ta unuk Karađorđev bi se naljutio da mu ne budem mjesec dana gost kao i tebi. Knjaz se nasmija, i dariva Luki još dva napoleona. Knjaz Nikola i serdar Mujičić Serdar Mujičić iz Oputne Rudine bio je poznat kao vrlo duhovit i pametan čovjek, a naročito je volio šalu i priču. Na jednom skupu Crnogoraca na Cetinju knjaz Nikola će reći serdaru: -Serdare, dobar si čovjek! Božja ti vjera! i mio si mi i znaš šta, namislio sam ti darivati jedan čitluk nasred Gacka. (Gacko je tada bilo pod Austrijom). -Možeš mi darivati i Beč, gospodaru!- -Ti se, serdare, kanda sa mnom rugaš! reče knjaz. - I ti, gospodare, sa mnom, reče serdar, a ja još nikada nijesam vidio da se kroji koža na živom međedu. Knjaz izvadi sat da vidi koja je ura, a serdar ga upita: -Koja je ura, gospodaru? -Deset manje deset, reče gospodar. -Pa to je do đavolje, gospodaru. Otada osta poslovica: Đavolja ura kao u serdara Mujičića. Umio bih se i ja sprdat Kralj Nikola i Marko Miljanov Vojvoda Marko jašao „Arnauta” preko Vranickih Njiva, vraćajući se iz Nikšića. Srete ga kralj Nikola, zaustavi karocu i upita ga: - Kako bješe Mujica Dragov, vojvodo? - Dobro, gospodare. - A-da li je bolji Mujica ili Miljan? - Boga mi, gospodare, Mujica, ka’Mujica, Miljan ka’ Miljan, a Marko - zna svatko! Kralj bez riječi razminu. Tako se preporiječaše kralj Nikola i vojvoda Marko, kojemu nije ništa smetalo da zasijeni slavom sve sinove kučke gore od vojvode Radonje-naovamo - iako je bio sin Miljanov, a zet Mujićin - ni serdarević, ni kapetanović! Knjaz Nikola i Novica Cerović Zavladala teška nerodna godina u Drobnjaku. Novica Cerović se krene pravo na Cetinje da se požali knjazu na nerodicu i na naplatu poreza, koja je bila propisana poslije prvog premjera zemljišta. Čim se sastao sa knjazom Nikolom, reći će Novica da su prilike u Drobnjaku vrlo teške, da je nerodna godina, a još, pored toga, došli neki te premjerili one krše i goleti za daciju. Narod nema čim platiti ni tu daciju, pa kada bi sve prodao. - E, bane, kad ti kažem, onda ću ja narediti da se poreza smanji za jednu trećinu. - Ne znam ja, gospodaru, šta ti je trećina nego ako može da se oprosti cijela ili polovina. - E, onda neka se umanji za polovinu-odgovori knjaz Nikola i na tome se svrši. Sa svojim kamenom i zemljom Milica, kći Kralja Nikole, supruga velikog kneza Nikolaja Nikolajevića, kada je jedne prilike došla iz Rusije i posjetila Crnu Goru, uzela je sa Careva Laza jedan kamičak, a iz manastira Ostroga jedan grumen zemlje. - Šta će ti to, Milice? - upita je otac. - Ovo ću da čuvam kao amajliju, jer želim da mi je Crna Gora uvijek blizu srca. Poslije sloma Rusije i kapitulacije Crne Gore kralj Nikola i njegova kći nalaze se u izgnanstvu, u Francuskoj. Kralj na samrti. Prizva Milicu i upita je: - Je li ti živ još onaj kamen sa Careva Laza i onaj grumen zemlje iz Ostroga? - Ja se od njih i ne razdvajam. - Daj mi da sa njim zajedno umrem, pošto ne mogu nikad više da vidim Crnu Goru. Dala mu je. Kralj Nikola je jedno i drugo grčevito stiskao u desnoj ruci. Umro je. Na samrtnom odru lijeva mu je ruka bila opružena, a desta stisnuta. Blagota Martinović, komandir crnogorske vojske, koji je bio prisutan pogrebu, upitao je kraljicu Milicu, zašto je kralju desna ruka grčevito stisnuta. Ona mu je objasnila i gorko zajecala. Drago Spasojev o ministrima Kralj Nikola imao je naviku da u svom dobrom raspoloženju zadirkuje pojedine Crnogorce, koji ne uživaju njegovu vladarsku milost. Jednog dana nađe se pred njegovim dvorom Drago Spasov, koji je često puta tražio od kralja da ga postavi za komandira rudinskog. Kralj primijeti Draga, pa mu se obrati: - Drago, riješili smo ja i parlament, da te postavimo za komandira. Znajući da mu kralj nije htio dati komandirstvo ni u onom vremenu kad je bio u milosti kod njega, Drago se odmah prisjeti kud cilja kralj, pa će on brzo kralju: - Ja ne znam što si riješio ti i parlament, Gospodaru, ali znam, da bi ti ljepše bilo, da se ne sprdaš sa mnom, jer i ja bih se umiro sprdat, samo kad bih smio. A, da ti nešto kažem Gospodaru: „Ti si davao to komandirstvo mnogo grđim od mene, pa se ja nijesam ljutio na tebe, no sam ti ostao vjeran i rad bih ti svako dobro. A vidiš te oko tebe, pokazujući na nekoliko ministara, koji stajahu oko kralja, kad bi im malo potkinuo platu, učinjeli bi, kad bi mogli, da ti najdonji kam od te kuće bude najgornji. Poslije ovakvog odgovora Dragovog kralj skrenu razgovor na drugu stranu. Serdar Mujičić i Crnogorci Prilikom jednog zasijedanja pod brijestom na Cetinju knjaz Nikola učini probu sa Crnogorcima, pa će reći: - Crnogorci, vidite li onu orlušinu što se vije više nas? Jedan veliki broj njih, koji su trebali da odgovore, reče: - Vidimo, Gospodaru. Tada će knjaz: - Ma, vidite li, Crnogorci, da li je krstaš ili blagajlija, meni se čini da je krstaš? Oni isti koji su rekli da vide orla potvrdiše da je zaista krstaš. Samo je ćutao serdar Todor Mujičić iz Rudina. Bio je obučen u narodnoj nošnji, suknenoj bijeloj haljini i širokim gaćama; sa suknenom kabanacom na ramenima; glavu zapošio crvenim sarukom, za kolanom mu srebrna ledenica i handzar. Puši na čibuk, ali ništa ne besjedi. Knjaz Nikola se malo poosvrnu, pa će reći: - Serdare Todore? - Zapovijedaj, Gospodaru, odgovori serdar. - Vidiš li ti, čoče, onoga orla iznad nas, koga ja viđu? Serdar stavi ruku na čelo, pogleda lijevo i desno, pa će reći: - Ja ga, Gospodaru, ne viđu. Duše mi, mislim da ga ni ti ne vidiš; jer ja viđu očima dobro, pa mi ne bi umakao pred očima. Gospodar se malo pribra, pa će dodati: - Imaš pravo, serdare, orla zaista nema više nas, nego sam samo probao Crnogorce, kako su mi vjerni i da li po ajatru zbore. Sula Radov i kralj Nikola Poslije poznatog odgovora Sulina knjazu Danilu da „ako kamenica može ponijeti brod - može i ondašnja Crna Gora podnijeti njegovu knjaževsku krunu”, Sula je izgubio knjaževsku milost do smrti. Dolaskom na presto knjaza Nikole njegov položaj ostao je isti. Stari filozof - seljak i dalje je ćutao zaboravljen, kod svoje kuće u Komanima. Ali, jednog dana, knjaz, obilazeći plemena, naišao je kroz Komane. Među narodom koji je izašao da srete knjaza nalazio se i Sula. No, to ne bješe oni stari Sula. Odavno je bio pao u bijedu. Umjesto toka, dolame i sablje o pojasu, stari dvorski savjetnik stajao je pred knjazom u izdrtoj crnogorskoj kapici, kroz koju mu je i perčin probijao; bez košulje u poderanom dzamadanu i gaćama. Urođeni osjećaj pakosti nije ni ovdje izostao i knjaz će reći zadržavši pogled na golim mu rutavim prstima: - Je li Sula? A đe si nabavio te toke i jesu li te mnogo koštale? - I njih i sve što vidiš na meni - nabavio sam u pokojnog ti strica. Nije me mnogo koštalo, jer sam sve dobio za jednu riječ, Gospodaru, odgovori mu Sula. Poslije ovoga susreta knjaz je izmijenio svoje držanje prema Suli, često ga prizivao i razgovarao se sa njime. Brigadir Dragiša i biljega Okupili se jednom prilikom Crnogorci na Veljoj livadi i gađaju biljegu. Kako je biljega bila podaleko, to je nije mogao niko da pogodi. Najzad dođe red na brigadira Dragišu Medenicu, koji se primače biljezi mimo ostale i pogodi nasred nje. - Ne broji ti se, brigadire! - reče mu knjaz Nikola. Ti si se primakao biljezi i suviše blizu. - Broji, Gospodare! - odgovori brigadir Dragiša - jer se ja ovako primičem i Turcima, pa mi ni jedan ne promakne. Kralj Nikola među đecom Došao kralj Nikola u Podgoricu, uzjahao bijeloga hata i sam, bez pratnje, jaše kroz podgoričke ulice. Narod ga sa svih strana pozdravlja, skida kape i duboko se klanja. Neki pristali, idu za njim, a naročito đaci koji u taj čas bijahu izašli iz škola. Kod obale Nemanjine, kralj stade. Narod ga opkoli. - Učite li kako, đeco? - Učimo dobro, gospodaru! - zagrajaše đaci sa svih strana. Kraljev hat nema mira, pomiče se tamo amo a narod se uvija i čini mu mjesto. - A da, što više volite: pare ili školu? - Više volimo školu! - ču se nekoliko glasova. Kralj zavuče ruku u dzep od dolame, izvuče pregršt srebrnih perpera i prosu ih među đecom. Nasta vrisak i jagma za novcem. Kralj se smije, a smiju se i ostali. U toliko kralj namjerno ispusti bijelu rukavicu iz ruke, koja pade konju među noge. Niko se ne sjeti u taj čas da je pridigne. Jedan đetić kao munja provuče se između konjskih nogu, dohvati rukavicu i pruži je kralju. - Čiji si ti, mali? - Ivanović, iz Kuča. - Boga mi - odgovori kralj - ne znam kakav ćeš biti trgovac, ali, izgleda, dobar čovjek i junak - i pruži mu zlatni napoleon. Šoćeva želja Razgovarali Crnogorci o kralju Nikoli dok je bio u izgnanstvu i pretresali njegove mane i vrline. Dojadilo jednom iz družine i reče: - Ajde more ga odnijelo. - Da Bog, pa ga i iznijelo, prihvati Šako Šoć, jedan od njegovih velikih pristalica. - A đe, Šako? - Makar i pod Bar. Suvišno laskanje Novica Jevtov Nikolić 1893. godine štampa u cetinjskom „Glasniku” jednu vrlo laskavu pjesmu posvećenu knjazu Nikoli. Poslije nekog vremena Novica, zbog svojih privatnih poslova, pođe na Cetinje da pristupi knjazu. Pošto je poljubio knjaza u ruku i sa njim završio razgovor, knjaz ga iznenadi pitanjem: - Novica, bi li ono tvoja pjesma koja izađe u cetinjskom „Glasniku”? - Jeste, Gospodare. - Slušaj, Novica - reći će mu knjaz - meni je mio miris tamjana, ali mrzim kada mi se kadionica podnese pod nos. Ovo mu je knjaz prebacio zato što mu je Novica u svakoj pjesmi suviše laskao. Opanak i čizma Kralj Nikola i Lješnjani Kralj Nikola u „Novim kolim” opjevao je svako pleme i nahiju. Međutim prema Lješnjanima kralj Nikola bio je vrlo opor i dirnuo je Lješnjane i njihovo junaštvo. U posljednjim ratovima Lješnjani su odlučili da opovrgnu riječ gospodaru, pa makar svi izginuli. U borbama oko Skadra izginu ih veliki broj. Kralj Nikola reče tada komandiru Lješanskog bataljona Marku Radunoviću: - Što iskopa Lješnjane, Marko? - Nijesam ja nego ti, Gospodaru - odgovori komandir. Luka Mitrov i kralj Nikola Pođe jednom prilikom na Cetinje da pristupi knjazu Nikoli, već tada u dubokim godinama Luka Mitrov Božović iz Pipera. Torbu o ramenu pa preko Lješanske nahije pravo na Cetinje. Kad je bio kod Košćela, sretne knjaza Nikolu u društvu sa knjazom Petrom Karađorđevićem, i drugom svitom. Knjaz Nikola videći Luku odmah će reći: - Pomaga ti bog, Luka Mitrov! - Dobra ti sreća, gospodaru, odgovori Luka. Knjaz ga upita kako je i najedanput odjašu svi konje i posjedaju. Tada će knjaz reći: - Ide li ti Luka u Srbiju, i koliko ostade tamo? - Bio sam tri godine, odgovori Luka. - A da Luka, u toliko vremena gleda li Karađorđa, i kakav bješe? Upita ga knjaz. - Gledao sam Karađorđa, gospodaru, kao što gledam tebe sad, i nijesam mu nigdje ravna moga naći do tvog oca pokojnog velikog vojvode Mirka. A oni se dva sličahu kao da su dva brata. Ovo gospodaru bi milo, pa se osmjehnu na knjaza Petra i upitaće Luku: - Poznaješ li ti, Luka, ovog godpodina? -Ne vaistinu, gospodaru, samo što vidim da je neki sojlija i junaković. Gospodar se osmjehnu pa reče: - Ovo je Karađorđev unuk, a naš zet. - Neka bude srećan i neka bude ka Karađorđe, pa ja boljeg ne tražim. Poslije ovih riječi oba knjaza darivaše Luku. A knjaz će mu reći da ide na Cetinje i da tamo ostane, na njegov račun, jedan mjesec dana. Kad je prošlo dva mjeseca, Luka ode i pristupi knjazu, da bi mu zahvalio na učinjenom dobru. Čim ga knjaz viđe upita ga: - Kako je to, Luka, ti osta na Cetinju dva mjeseca, a ja sam ti rekao samo mjesec dana. - Evo kako, gospodaru - odgovori Luka - ostah mjesec dana kako si ti rekao, a mjesec dana ostah, jer računam ta unuk Karađorđev bi se naljutio da mu ne budem mjesec dana gost kao i tebi. Knjaz se nasmija, i dariva Luki još dva napoleona. Crmničani i kralj Nikola Prilikom jednog skupa Crmničana na Viru desio se i kralj Nikola. Kralju se prohtjelo da vidi bistrinu i dovitljivost ovih, pa je izmišljao način za izvršenje namjere. Prilikom šetnje sa pratnjom, najedanput je napustio i pošao među gomilu, koja ga je okruživala. Stupio je odmah u razgovor sa nekim Crmničanom, te mu je stao na nogu, praveći se kao da ga ne vidi. Kako su na ovome bili opanci, to ga je dobro zaboljelo, te će onako u razgovoru reći kralju: - Oprostite, Gospodaru, što sam turio moju nogu pod vašu čizmu, stra’ me je e će Vas zaboljeti. Kralj se grohotom nasmijao i pohvali bistrinu Crmničana. Da je kralj Nikola Vasojević Jedan Stijović na Sućovske, kod Andrijevice, prilikom nekog veselja, nazdrvi: - Uzdravlje vojvodo Miljana, popa Mašana, Panta Cemova, Zarije Bakića, Zarije Protića i Mira Dedovića! Pošto je još naređao neke glavare i nazdravio svim Vasojevićima reći će: - Ne zaboravi, Božo, i onog, na Cetinju (misleći na kralja Nikolu), veliki je čovjek samo da je Vasojević još bolji bi bio. Kralj Nikola i perjanik Došla iz svijeta neka gospoda na konjima preko Njeguša pa pravo u dvor. Među njima je bilo i žena. Kad su se zaustavili pred dvorom, potrče perjanici i pohvataju konje pod njima. Jednom perjaniku dopadne slučajno da drži konja pod jednom ženom. - Neću, ta mi obraz ne pocrnio, ja pod ženama držati konje, govoraše on. To vidi i kralj, pa reče: - Što ne uvati konja pod onom? - Bogami, onaj nećo - neko odgovori. - Anu mi ga zovi ovamo. Sluga potrči i zovnu perjanika. - Što ne pridržiš onog konja? - Ja, je li gospodaru? - E, ti, ti! - E, nije ga ovi pod ženama drža, ne neće ni sad! - Ajde brzo, kad ti ja velim! - E, neću, gospodaru, ja pod tijem svjeckijoma vuculjama konja držati da bi me ovoga koštalo, i dohvati se za grb. Kralj se nasmija i oprosti mu. I u zlu i u dobru Podgorički pjesnik i kralj Nikola Jedan podgorički pjesnik, musliman, napisao ovakvu molbanicu kralju Nikoli! Ja sam unuk Osman-kapetana, Tražim od vas ona svoja prava, Spram zasluga i današnjeg stanja, Bar da budem glavar na sto glava, Da vidite novog pamećara Kako služi svojega vladara. Kralj je odgovorio na ovoj molbanici: - Ne bestijaj, beno! Toko Pejov i kralj Nikola Naišao kralj Nikola jendom prilikom preko Kosova Luga, pa vidjevši nekoliko seljaka gdje rade, otpočine. Seljaci se skupe oko Gospodara i počnu razgovarati. Vidjevši kralj Toka Pejova, kao stara čovjeka reći će: - Anu, momčadi, da nam ovaj stari nešto priča. Kolika si posjekao, Turčina, stari, upitaće kralj. - Ja, bogme, đavoljega, odgovori Toko. - Kako uzočas, nijesi imao gdje i kad, dodaće kralj. - A đe u zli čas mene koji ne posječe, Gospodare!... Kralj se nasmija i produži putovanje. Ivan Zainović i kralj Nikola Barjaktar Ivan Zainović iz Spiča dođe jednog dana kod kralja Nikole u dvor na Topolici. Kralj naredi da ih usluže kafom. Pošto Ivanova žena popi kafu, primijeti da joj osta u vilxanu mnogo toza sa šećerom, pa će odmah ostatak prstom olizati. Ovo bi teško Ivanu da sav pocrvenje do ušiju. Kad prođe neko vrijeme, kralj će upitati: - Odakle ti je, Ivo, žena? - Od vašijeh, gospodaru - odgovori Ivo, koliko toliko utješen. Ja sam brat kralja Nikole Poćerao jedan Njeguš sto kila duvana da ga proda u Kotor. Ali, na njegovu nesreću uhvati ga policija. Kada se Njeguš nađe na muci, okrene se policiji, pa će: - Pustite me, ljudi, ja sam brat kralja Nikole i ovo nam je zajedno. Kako je ovaj bio lijepo obučen, policija povjeruje i odmah javi komesarijatu; a komesarijat kralju Nikoli. Kralj Nikola naljućen do krajnosti naredi da mu odmah dovedu Njeguša, pa će mu kad ovaj dođe: - Kako ti rđo jedna da kažeš da si ti moj brat i da nam je zajednički oni duvan - kako ti to pade na pamet. - Jadi ga znali Gospodare, kad bijasmo na Vučji do pa ti govoraše „a moja braćo, mi smo braća, nama je zajedničko zlo i dobro”, te ja po tome ono kazah u Kotoru, misleći da je sve onako kako ti reče. Kralj se na ovo samo nasmije. Knjaz Nikola i diplomata Jedan strani diplomata na kraju svoje posjete Crnoj Gori u razgovoru sa knjazom Nikolom iznosi svoje impresije i, pored ostalog, kaže: - Veličanstvo, lijepa vam je ova zemlja, samo kad bi bila malo bogatija, kad bi imala šta da izvozi. Knjaz je bio zatečen ovakvom opaskom, ali se brzo snašao i odgovorio: - Da, gospodine, ali vi nemate u vidu moje šćeri. Knjaz Nikola je imao devet ćerki, sve su bile naočite i obrazovane i nekoliko njih se udalo na evropske dvorove. Zdravice U knjaževoj odžakliji, gdje su Crnogorci dolazili na razgovor, a često i na daviju (da se žale na nekoga ili nešto), okupilo se jednom prilikom dosta uglednih Crnogoraca, među njima i jedan Kuč. Knjaz ponudi kavu i rakiju. Većina, možda i svi, traže rakiju, a Kuč će kafu, ne znajući vjerovatno ni o kakvom se piću radi. Kad su posluženi, Kuč mjerka što će uraditi ostali. Začu se odjednom iz više glasova: Živio, Gospodaru! A Kuč neće da zaostaje za ostalima, pa zaželivši Gospodaru dobro zdravlje, ispije kafu „na eks”. Kafa ga dobro opari, ali on to nekako otrpi. Knjaz ponudio još jedno piće. Oni koji su pili rakiju ponudu prihvate. Gospodar se okrene Kuču i kaže: - Oli ti još jednu kavu? A Kuč će na to: - Ne, Gospodaru, nema brata Crnogorca koji bi popio još jednu. Serdar Jole i knjaz Nikola Presudi knjaz Nikola Punišu Pajića, Pipera, radi nekih krivica. Piperi izvijeste serdara Jola koji je bio u Hercegovini, te on ubrza povratak. Kada Jole dođe na Cetinje, upita knjaz: - Ima li što novo s tih strana, Jole? - Nema ništa, gospodare. - A kod nas ima, reče knjaz. - Šta to, gospodare? - Sjutra ćemo da strijeljamo Punišu Pajića. - Pa, srećno bilo, gospodare, ako je zamirita. Samo, vala, jedno ne mogu prežaliti. - Šta, Jole? - Zapjevat će od radosti Spuž i Podgorica kad on pogine. (Oba grada tada pripadahu Turcima). - Zar je on takav junak? - On je bolji, vaistinu, od kojega oćeš, reče Jole. - A bi li on mogao namiriti krv da ga ne utremo? - Bi, kako ne, gospodare, reče Jole. Puniša Pajić bio je bogat, a i sami Piperi ga pomogaše da izmiri krv, te je ostao u životu da i dalje grozi neprijatelju. Doktor, a ne veterinar Mićunova molba Za velike kao i za male stvari Crnogorci su pisali molbenice knjazu Nikoli. Najčešće su pisane molbenice za postavljanje u službu i unapređenja. Danas se jedan veliki broj tih molbenica čuva u Arhivu na Cetinje. Jedna takva je i Mićuna Pavićevića. Pošto je duže vremena ostao kao sekretar Oblasne uprave, Mićun Pavićević se riješi da traži položaj oblasnog upravitelja, pa piše molbenicu ove sadržine: Gospodaru, služio te vjerno moj đed, moj otac i ja; prema zaslugama Tebi, Tvom domu i Crnoj Gori ostao sam zapostavljen; najmanje zaslužni ljudi dobijaju najveće položje u državi; moje zasluge ostaše nenagrađene; učinjena mi je nepravda i već toliko vremena zauzimam položaj sekretara Ministarstva; kad se sve izmjeri niko prije mene danas ne može zauzeti položaj oblasnog upravitelja i td. Mićun je zatim u molbenici navodio silu zasluga na svim poljima za Crnu Goru. Na cijelu ovu „književnu raspravu” knjaz je Nikola lično svojom rukom napisao sa druge strane samo ove riječi „Dosta! o Mićune”. Pop Lazar Mijušković i knjaz Nikola Kad je Sulejman paša sa velikom vojskom krenuo na Crnu Goru knjaz Nikola naredi da njegova vojska napusti stari logor a da se povlači iza Ostroga. Stojeći zajedno s popom Lazarom, gledali su kako sila turska nastupa kroz Poviju i pali kuće. Tada će knjaz popu Lazaru: - Eto ti izgore kuća, popo. Tada mu pop Lazar odgovori: - Da Bog da, Gospodaru, izgorjela i ona tvoja. Gospodar ga tješaše govoreći. - Nemoj tako, popo, pa ću ti ja dati najljepšu kuću u Nikšiću. - I ja tebi, Gospodaru, dvije da biraš u Skadru-dovrši pop Lazar. Jefto Miletin i knjaz Nikola Jevto Miletin Nikolić imao je jevtiku, te je stalno kašljucao. Jednom uoči Nove godine skupili se bili glavari u oxakliji kod gospodara da čekaju Novu godinu. Bio tu i Jefto, pa toliko kašljao, da će Gospodar reći: - Ma ne mogu ja čuti ljude koji kašlju. A Jefto će: - Teže je meni kašljati no tebi slušati gospodaru, pa opet moram trpjeti. Marko Miljanov i kralj Nikola - Zašto si postao toliki materijalista? Upitao je jednom prilikom knjaz Nikola vojvodu Marka Miljanova. Vojvoda, ciljajući na samoga gospodara, odvrati: - Zato, jer sam i ja punoljetan, gospodaru. Jovo Pejović i kralj Nikola Jovo je tada živio na Cetinju, učio je nešto malo gimnazije, ali je bio veoma bistar i pismen. Kako je bio siromašnoga stanja, latio se i pisao žalbe Crnogorcima koji su se žalili Gospodaru. Bila je i jedna žalba koju je Kralj bez ikakvog komentara vratio. Jovo se naljutio, jer je molitelju laskao da će ga kralj zadovoljiti. Stoga napiše drugu tako, da je u njoj svu svoju vještinu i stil upotrijebio, da se i sam Gospodar začudio. Ali je Kralj ostao pri svome i na istoj žalbi napisao ove stihove: „Oštro pero, vješta ruka, Zaludu ti, Jovo, muka” Šabota Hercegovac i kralj Nikola U Nikšiću je bilo jedno veliko drvo javorovo, u čijem je hladu knjaz Nikola, kad bi ljeti došao u Nikšić, često hladovao. Jednoga dana tako sjedeći, knjaz spazi Šabotu, hercegovačkog muslimana, dobra čovjeka i junaka, da se put njega uputio. Bilo mu je čudno jer je Šabota bio veliki fanatik. Još više se začudio kad je Šabota kliknuo iz svega glasa: - O, javore! - Što je, Šabota, da li si ti pri svijesti kad dozivaš jednu mrtvu stvar?! - Knjaže hoću da pitam ovaj javor, da mi pravo kaže: je li igda, u njegovom hladu hladovao veći čovjek od tebe! Đeneral Gvozdenović i kralj Nikola Đeneral Anto Gvozdenović, koji je još u mladosti napustio ljekarski poziv i odao se vojsci i politici, bio je od 1911. godine pa sve do kraja lični savjetnik kralja Nikole. On se bavio i književnošću, a imao je i odličnih poznanstava sa najpoznatijim svjetskim piscima, te je važio kao dobar stručnjak za književnost i umjetnička pitanja. Kralj Nikola je imao običaj da se često s njim šali, pa će jedanput da ga preko običaja oslovi sa doktore, a ne kako ga je obično zvao: đenerale. Bila je riječ o jednom crnogorskom pjesniku, koji se i suviše udvarao kralju. Tada će kralj: - Ti si, doktore, stari književnik i ljubitelj muza, pa ćeš mi najbolje moći reći kakav je pjesnik ovaj naš pješivački Omir? - Gospodaru, oprostite, ja nijesam veterinar nego ljekar! Bolje da se potraži stručnija osoba! Kralj Nikola u Cetinjskoj gimnaziji Kad je kralj Nikola stupio u Gimnaziju, našao je profesore da sude jednome đaku Gimnazije koji se naspram profesora nepristojno ponašao. Kada je Kralj doznao u čemu je stvar, odmah je naredio te su mu doveli istoga đaka. Kada je ovaj izašao pred Kralja, jednako je bio uporan. Kralj se naljuti, istjera ga i to proprati stihom ih „Gorskog vijenca” „U fukare oči od splačine!” Đak izađe iz sobe i kad je prošao pored prozora, zapjeva da ga kralj čuje: „Kome pravda leži u topuzi, tragovi mu smrde nečovještvom!” Kralj se grohotom nasmijao kad je ovakav odgovor čuo, pa će profesorima. - Ja mu opraštam, pa vas molim da mu i vi oprostite. I onda su naredili da se povrati. Bilo mu je milo Šuto Roganov i kralj Nikola Došao Šuto na Cetinje kod kralja da ga se od želje nagleda. - Imaš li kojega sina Šuto? - Imam jednoga, ali je mali, gospodaru. - Terako, Šuto, čim odraste, primiću ga da se školuje, o mom trošku. - Ne dam ga, gospodare, zanago. Kralj se začudi takvome odgovoru, pa će upitati: - Zašto, Šuto? Znaš li ti što će to reći naučan čovjek? - I pored toga, vaistinu, ne dam. - Kaži, Šuto, zašto, ali pravo, tako ti Bog pomogao! - Zato, gospodare, jer znam, čim se nauči, odmah će početi da te psuje. Knjaz Nikola i Šabota Došao Šabota-beg Avdić, sa Plane kod knjaza Nikole, pa će mu knjaz: - „Vala, Šabota, ja uredih ovu moju državu, iz nje istjerah špijune, lupeže, ostali su mi samo pošteni Crnogorci! „Ostalo je, gospodare, još jedno veliko zlo, koje ni Bog ne može istjerati sa ovoga svijeta”. „Koje je to zlo, beže?” upita knjaz. „Ama ovo prokleto mito, pred kojim se svaka vrata sama otvaraju, a u knjige paragraf ispravi”, odgovori Šabota. Kralj Nikola i njegova majka Nikad kralj Nikola nije mogao ni sanjati da će postati vladar, a njegova majka još manje. To su bila ona mirna doba kad se u Crnoj Gori živjelo, što se ono kaže, o „suhoj kori hljeba”. Zar nije bilo koji put kada je mati zaprijetila malome Nikolici da ćikne jarad u pašu i da ih priučava, a ona da pođe na baštinu da praši urmetin. Pošto je mali Nikolica postao veliki vladar, došlo je doba i njegovoj majci da počine i sve brige da odagna od sebe. Jednoga jutra knjaz je pošao u baštu da se prošeta, kad tamo: njegova majka sadi zelje. Kad je knjaz vidio, od srca se nasmijao i rekao: „Ajde da Bog - da ti se zelje osušilo!”. Majka to nije uzela u obzir, ali knjaz nije htio mirovati, već uveče, pošto je starica večerala i pošla na spavanje, naredi perjaniku da dobro zagrije jednu količinu vode i da polije zasađeno zelje. Poslije nekoliko dana pošla je starica da pregleda svoj rad, kad ima šta viđeti - zelje usahnulo! Stara se prekrstila od čuda i rekla: „E, eto i Bog sluša moga Nikolu!” Zalaganje Filipa Pejovića za kralja Nikolu Godinu dana pošto je Austrija okupirala Podgoricu, a kako u svakoj pšenici ima kukolja, tako se i među podgoričkim muslimanima našao jedan, koji zapjeva: - „Kralj Nikola ukra vola, pa uteka preko mora”! Ču to, sad već poč. Filip Pejović, državni majstor, inače vrlo čestit čovjek, pa pošao kod zapovjednika vojske, kazao mu što je čuo, izvadio kesu s novcem i rekao: - Gospodine, ja sam došao da platim toga vola i Vas da zamolim da naredite da se više ta pjesma ne pjeva. I, zaista, odnosna pjesma, pričaju, nije se više nikad zapjevala. Bratonožići i kralj Nikola Kralj Nikola je dosta često odlikovao Bratonoški bataljon. Jednom prilikom reći će kralj Nikola jednom bratonoškom vitezu: „Ili ćeš 100 cekina, ili 100 ovaca, ili jaram volova?” Bratonožić bez mnogo predomišljaja reče: - Ja, vaistinu, Gospodaru, volio bih da mi kupiš oba troje. Kralj zadovoljan odgovorom, darova Bratonožiću sva tri dara. Pozdravljam te, sinje more... Šetao kralj jednoga ranog jutra pored obale mora, negdje blizu svoga dvorca Topolice, pa opazi nekog dječaka kako kupi suvarke pored same obale i nešto pjevuši. Bilo je tmurno vrijeme i vali su se približavali postepeno obali. Gotovo kao začas udarili su u obalu divljom snagom. Ovaj se dječak, misleći da je sam, nekako okuraži, pope se na jednu stijenu, diže desnu ruku uvis i jakim glasom poče da recituje: Pozdravljam te sinje more, Ti dolino tečna ravna I velika prostorijo - Željo naša preodavna! Čuvši ove svoje stihove iz usta jednog seljančeta, kralj se razdraga i priđe dječaku. - Đe nauči tu pjesmu, momče? - A zar ju ti ne znaš? - Ko bi znao sve pjesme, bolan? - Ko ovu pjesmu ne zna, taj neka se ne broji u Crnogorce i ne vrijedi da mu se kazuje! - More đetiću, ne ijedi se, ja sam Crnogorac, pa ne znam tu pjesmu! - Da su takvi Crnogorci bili, ta pjesma nebi nikada bila ispjevana! Rekavši to, mladić se okrene da kupi drva i ne obazirući se na kralja. Kralj ga pozva ponovo i reče mu ko je. Mladić se onda zacrvenio od stida i kaza da ga je bilo sramota da reče da je to pjesma kralja Nikole, jer bi tu pjesmu morao znati svaki Crnogorac, kojemu je drago more. Kralj ga je obdario, jer mu je zaista pričinio jedno rijetko zadovoljstvo, kakvih je on uistinu bio željan. Fioka je prazna Cuca i kralj Nikola Pošto je kralj Nikola spjevao „Balkansku caricu”, mislio je da je ona mnogo bolje djelo nego „Gorski vijenac” Njegošev. Znajući za nekog starca Krivokapića, Cucu, koji je onda važio kao veoma bistar čovjek i koji bi o knjizi mogao dati sud, pozove ga i dadne mu svoju knjigu na ocjenu i uz napomenu svoga mišljenja. Poslije nekoliko dana Cuca se prijavio knjazu, predao mu obje knjige i izrekao ovakav sud: „Valaj, Gospodare, nadvisio si Vladiku taman kao vrana sokola!” Pecija Petrović i kralj Nikola Hrvatski književnik Pecija Petrović bio je za vrijeme jubileja 1910. na Cetinju. Tom prilikom bude primljen od kralja na razgovor. Između dva književnika razvi se razgovor o književnosti i književnicima. Pecija će, između ostaloga, reći kralju: - Da nemate „Gorskog vijenca”, prvo mjesto u našoj književnosti prošlog vijeka zauzeo bi spjev hrvatskog bana Mažuranića „Smrt Smail age Čengića”. Kralj se nasmija, pa bez premišljaja odgovori: - A da nije bilo crnogorske borbe za slobodu, Mažuranić ne bi svoje djelo nikad napisao kao god ni Njegoš. Dok smo mi, Crnogorci, velika djela stvarali i proživljavali, vi ste ih samo na papir bilježili, pa zar to bilježenje može biti znamenitije od onoga što je opjevano i opisano u njima? - Veličanstvo, vi kao da potcjenjujete poeziju, a sami ste pjesnik? - Nikad ja ne bih napisao ni riječ o onome što ne bih doživio i bio kadar učiniti, pa zato držim da je važnije ono o čemu se pjeva, nego sama pjesma, jer ona kakva god da je - nije ni blizu onome što je njena stvarnost. - Imate pravo, Veličanstvo, promrmlja Pecija da prekrati ovu polemiku. Đuro Barov i knjaz Nikola Đuro Barov bio je od dobra bratstva i dobar junak. Ali, godine 1862. nije učestvovao u ratu sa Turskom, jer je bio u inostranstvu. Kad se poslije nekoliko vremena vratio u Crnu Goru i kad je došao na Cetinje da pozdravi knjaza, gospodar ga prekori što nije došao da učestvuje u ratu sa Turcima. A Đuro će mu: - Vaistinu, Gospodare, nemoj se hvaliti, jer kad sam došao vidio sam da su granice na isto mjesto đe su i prije bile. Čoketa i kralj Nikola Jednom prilikom kralj se postarao da dade na razne zanate nekoliko crnogorske omladine. Da Crnogorac šije kao žena, da kuje kao ciganin, sa tim se nije bilo lako pomiriti. Stoga se kralj i potrudio ne bi li kako taj led probio. I uspio je kod mnogih, ali je najveću vatru ogrizao od Čokete, kojega je htio da dade crevljaru da ga uči. Neće Čokota pa neće! Ali, kralj mu je najposlije doskočio. Jednoga dana prihvatio ga je za ruku, pa s Čoketom pravo kod crevljara. Kralj zatraži mjesto, crevlju, drvenih blokova i čekić. Zatim je sio i radio, onda rekao Čoketi: „Kad mene nije sramota da crevlje radim-nije, valjda, čoče, ni tebe”! Zatim je prihvatio Čoketu i sio na svoje mjesto. Čokota je poslije bio dobar majstor i bogato živio. Zajam traži vraćanje Petar je bio dvorski miljenik, pa je često posjećivao dvor. Bio je dobar i uvijek veseo. Jednoga dana kada je došao pred kralja, nije bio veseo kao obično, već ljut kao ris. Kralj ga pozove i upita za uzrok. Petar nije htio da mu kaže. Kralj je navaljivao na njega i najposlije mu Petar reče da je nuždevan za hiljadu fijorina. - Dobro, Petre, - reče kralj i naredi te mu dadoše novac. Poslije nekoliko dana Petar vrati zajam. Kralj ga ne primi, već naredi Petru da ga stavi u jednu fijoku od astala. Kasnije Petar ponovo zatraži zajam, a kralj ga uputi na fijoku. Petar se tako poslužio nekoliko puta, a da kralj na to nije obraćao pažnju. Ali, jednoga dana Petar ponovo zatraži od kralja zajam. - Eto, Petre, fijoka, pa uzmi, - reče kralj. - Fijoka je prazna, - reče Petar. - Zašto? - Jer nijesam vratio! - E, Petre, stoga se kaže: „Nije poginuo zajam no vraćanje”. Tako Petar pođe praznih šaka. Zašto se zove Zmaj Za vrijeme boravka Zmaja Jovana Jovanovića na Cetinju, gdje je bio gost knjaza Nikole, koji ga je veoma cijenio, zapita knjaza jedan Crnogorac u povjerenju. - A zašto se, Gospodaru, ovaj čovječuljak naziva Zmajem, kad baš ni po čemu ne liči na kakvog otresitog junaka a kamoli na zmaja? Knjaz se nasmija radoznalosti ovog dobroćudnog Crnogorca, pa da ga nebi razočarao, odgovori mu: - On ti je dobar čovjek ka da je rođen na Njegušima, ali na žalost, rođen ti je tamo daleko u jednoj našoj zemlji, pod tuđinom. Da je rođen u Crnoj Gori, takav čovjek zvao bi se samo Crnogorac, a kada je rođen tamo, ne može drugo biti nego da se nazove Zmajem. Crnogorci su zmajevi po rođenju, a Srbi naknadno postaju zmajevi. Crnogorac se zadovoljni ovim objašnjenjem i bio je veoma ponosam što se i lično poznavao sa Zmajem, makar mu je Gospodar objasnio da je taj naknadno postao zmajem i da se mora to baš naročito uvijek naglasiti kada mu se ime pomene, a kod Crnogoraca se to podrazumijeva samo po sebi. Tumačenje ustava Mića Spasojev i Gospodar Mića Spasojev Koljenšić, komandir i poznati junak iz Sretnje, zamjerio se nešto Gospodaru i ovaj ga pozvao na Cetinje. Prebacivao mu Gospodar, malo ga grdio, ali Mića kao pametan čovjek nije htio ništa da protivrječi Gospodaru. Ipak, bilo mu je žao, jer nije bio ništa kriv. Kada je došao na Debeljak (brdo udaljeno oko 5. km. od Cetinja, pa će glasno: „E nije ti istina, Gospodaru” Počne da grdi Gospodara do mile volje. Pitali ga kad je došao u Sretnju: „Kako bi kod Gospodara, Mića”? „Vaistinu, dobro”, odgovori on, najprije izgrdi Gospodar mene i ni riječi mu nijesam odgovorio, a onda izgrdih ja Gospodara i ni riječi mi ne odgovori. Radoje Roganović i kralj Nikola Radoje Roganović bio je divan čovjek. Radio je i na književnom polju. Jednom prilikom nestalo Radoju novca za trošak. Da ište kralju Nikoli nije se mogao usuditi. Najposlije se predomisli i riješi da napiše kralju jednu ceduljicu, koju mu pošalje po perjaniku. Kralj mu po istom perjaniku pošalje novac, a na obratnoj strani ceduljice ispiše: „Kakve pare, metal obrljati, Bezobrazni, što se tamo-amo Po svijetu snuje za nesreću I za nemir on se kuje”. Ustav i kralj Nikola Kralj Nikola 1905. na Nikoljdan Crnoj Gori dao je i Ustav. Da bi uvjerio predstavnike velikih sila na Cetinju, da Crnogorci nijesu zreli za građanske slobode, namjestio Nika Dubovičanina da pred njima razgovara o Ustavu. - Niko, reci mi šta je to ustav? - Ustav je, Gospodaru, kad neko ore, pa kad hoće volove da zaustavi, veli: „USTAVI SE, mrkonja, ustavi se, šaronja”. A neki opet misle, Gospodaru, da hoćeš, da ustaviš Crnogorce da ne idu u Ameriku. Kralj se oduševljeno nasmije, a i diplomate se nasmiješe. Knjaz Mirko, Gospodarev sin, u pratnji doktora Perazića, dvorskog ljekara, pođe istog dana kod Nika, da im nastavi priču o ustavu. - Šta je to ustav, Niko, upita ga knjaz Mirko. - Oči moje (njegova stalna uzrečica), ustav je da ne bi smio činiti što činiš. Zatim se obrati doktoru Peraziću i nastavi: „Za tebe je ustav da ne primaš na pravdi Boga velikoga pet hiljada fiorina na mjesec, pošto bi za tu platu pet takvih nabavio iz Beča”. Duža no Markova sablja - Tvoja će duša u raj - reče knjazu Nikoli Šuto Radovanov. - I ja sam tako mislio, kad sam napunio trideset godina, a sad više ne mislim. - Zašto ne, Gospodaru? - Oštetiše me glavari, haram (proklet) im bio moj hljeb! Ne kazivaše mi pravo i istinito, pa sam po njihovim odkazima mnogo Crnogoraca na pravdi Boga uzeo za vrat i moja duša neće gledati rajsko blaženstvo. - A đe ti je bila toljaga, Gospodaru? - Ta toljaga trebala bi da bude duža no Markova sablja - odgovori Knjaz. Za brijanje sto napoleona Kada je knjaz Nikola prvi put pošao u Carigrad da posjeti sultana Hamida, u pratnji mu bio je Pero Jokašev Pejović. Knjaz s pratnjom svrati u jednu berbernicu da se obrije. Berber nije znao koga je brijao. Pošto je brijanje bilo završeno, knjaz reče: - Plati, Pero! Pero izvadi novac kojim su raspolagali - stotinu zlatnih napoleona - i dade berberu. Berber se iznenadi i stane raspitivati ko je taj veliki čovjek za čije se brijanje daje stotinu napoleona. Doznao je da je to knjaz crnogorski. Kad su izašli iz berbernice, knjaz upita Pera: - Šta učinje, te ostasmo bez troška? - Čućeš sada. Poslije dva sata cio je Carigrad znao za dolazak crnogorskog knjaza. Sve su turske i strane novine objavile njegovu posjetu sultanu Hamidu. Šabota Avdić i kralj Nikola Knjaz Nikola i Šabota Avdić, čuveni barjaktar iz Gacka, sastali se na Cetinju i razgovaraju o starom i mladom naraštaju. Gospodar: - Šabota, ja mislim da smo mi mlađi, na kraju krajeva, bolji no vi stariji. Šabota: - Pa, jeste, Gospodaru, učeniji ste, pametniji ste, ali ima jedna stvar, đe se mi stariji mnogo razlikujemo od vas mlađih. Gospodar: - Koja to, Šabota? Šabota: - Đe nas je čovjek ostavio uveče mogao nas je naći ujutru, a vas mlađe - daće Bog, Gospodaru. Šuto Radovanov i knjaz Nikola Pitao knjaz Nikola Šuta Radovanova: - Striko Šuto, duše ti, pravo mi kaži koji je najbolji Kuč od Drekala naovamo. Šuto nije htio da uvrijedi knjaza, iako je u sebi mislio da je najbolji Kuč Marko Miljanov, pa reče: - Ja, Gospodaru, ne znam, a da te ne naljutim, bogami je najbolji Marko. - Striko Šuto, bolji je bio Vukić Popov. - Nijesu oni, gospodaru, živjeli u isto vrijeme. U ono vrijeme Vukić je bio najbolji, a u ovo Marko. A kako ja, Gospodaru, umijem misliti o ljudima, da je sa ičijom ženom koji od svetaca imao posla, bih mislio da je neki načinio sina u ženu Miljana Jankova (oca Markova). Bacovo vojvodstvo Sokol Baco, arbanaški prvak, bio je crnogorski podanik i komandir narodne vojske nad Arbanasima koji su, poslije zauzeća Podgorice, pripali Crnoj Gori. I lijep i pametan čovjek. Nosio je uvijek narodno arnautsko odijelo i živio u Podgorici. Kada je godine 1913. zauzet Skadar, kralj Nikola pohita i postavi Baca za vojvodu i brigadira u Skadru. Dolaze prijatelji i čestitaju mu. Baco ih prijekorno pogleda i reče: - Ko ne vidi kroz rešeto, oči mu ispale! Kapica na glavi Nema tu ničesove sramote Stevan Obrenov iz Hercegovine dođe na Cetinje da se požali knjazu Nikoli na sudove zbog neke davije. Nikada prije nije dolazio. Knjaza nije poznavao. Rano izjutra uputi se Dvoru i dođe pod brijest, da čeka knjaza. Kad je knjaz vidio Hercegovca da sam sjedi, uputio se pravo k njemu. - Što si došao na Cetinje-upita ga knjaz. - Došao sam, brate, da se požalim Gospodaru na ove njegove sudove, koji me ni kriva ni dužna bestregaše. - Ispriča čitavu svoju daviju, pa naposljetku zapita knjaza: - Okle si ti i koga imaš? - Ja sam s Cetinja. Imam tri sina i šest đevojaka. Kad knjaz pomenu đevojke, stranac Hercegovac uzdahne i reče: - Neka su ti živi ti đetići, a đevojke ti crkavica pokosila! - Nemoj tako, stari, meni su ove đevojke sretnije od đetića. - Neka to tebe no mi reci, molim te, ko je Gospodar i kad izlazi? - Sad ćemo poći onamo pred Dvor u onoj gomili ljudi što stoje, pa razgledaj po narodu i koga vidiš s kapicom na glavu, to je Gospodar. Kad se Gospodar sa Hercegovcem primakao blizu ljudi, svi su kao po komandi skinuli svoje kapice, osim Gospodara i Hercegovca. Kad to Hercegovac vidi, usplahireno stade i reče: - Ah, lele mene sramotnome, šta uradih? Knjaz ga potapša po ramenu i reče: - Nema tu ničesove sramote. Zakletva Došli crnogorski glavari uoči Nove godine, po običaju, na čestitku knjazu Nikoli. Rano ujutro ušli u Dvor i čestitali. Knjaz im reče: - Neću vam dati ni čašicu rakije dok prije ne pođemo svi zajednički u manastir Sv. Petra da se zakunemo, svaki za sebe, da nijesmo nikada imali posla sa tuđom ženom. Glavari se upute ka manastiru, a pred njima knjaz. Kad je došao pred manastir, okrene se i ne ugleda od glavara nijednoga, osim vojvode Miljana Vukovića. - Što ovo bi, Miljane? Kamo oni ljudi? - upita knjaz. - Evo, što bi, Gospodaru: ti izbaci nečesovu riječ, a mladi ljudi griješili, pa neće da se kunu. - A zar ti nijesi, Miljane? - Eto, Gospodaru: ostao sam i smijem, da se zakunem. - Nijesam ni ja, Boga mi - reče Gospodar. - Boga mi, Gospodaru, koliko te ja poznajem, jesi. - Te i jesam. Miljane. Boga mi, i neću se kleti. Najbolji rod Knjaz Nikola volio je da razgovara s ljudima iz naroda, naročito s onima koji su važili kao duhoviti. Bio je više nego zadovoljan ako je takve ljude mogao nadmudriti. Jednom prilikom, idući u Nikšić, sretne na Bogetićima poznatog šaljivčinu Šuta Roganovića i upita ga: - Hajde, reci mi, Šuto, ka si ti pametan čovjek, koji je najbolji rod? - Vaistinu božju, Gospodaru, nema boljega roda, no kad čovjeku dobro rodi vamelja. Knjaz ućuta, jer ga Šutov odgovor duboko zabolio, pošto mu je tim odgovorom prigovorio da se izrodio. Šćepanova domišljanost Šćepan Vujadinov Jovanović iz Liverovića bavio se narodnim poslom na Cetinju. Tu mu ugine dorat Dorgut kojega je neobično volio i pazio. Naredi te ga prenesu izvan varoši, iskopaju propisnu raku i zakopaju. Obilježe grob kamenom. Uveče u kafani čude se njegovi znanci. - Nemojte se čuditi! Toliko mi je žao Dorguta, da sam ga sahranio bolje no ijedan Crnogorac oca rođenoga! Čuje to knjaz Nikola, pozove ga i upita je li istina da je to rekao. - Istina je, Gospodaru! - Znaš li ti da sam i ja Crnogorac. - Nijesi ti, Gospodaru, Crnogorac, već Ercegovac... - izvuče se Šćepan iz nezgode napominjući knjazu da su njegovi stari iz Hercegovine. Nepismeni pop Pop Nikola Simović u to vrijeme dobro je stajao kod knjaza Nikole. Neprijatelji i zli ljudi došaptali Gospodaru da on ne zna ni da piše ni da čita. Gospodaru nemilo, ali ga pozva na Cetinje i upita: - Kako ti, pope Nikola, krštavaš i vjenčavaš narod? - Ja ka najbolje, Gospodaru! - Kako ka najbolje, kad ne znaš čitati ni pisati?! Pop Nikola, videći da su ga Crnogorci „potprigali”, bez mnogo pravdanja, odgovori: - Koga sam vjenča, nije se razvjenča, a koga sam krstio, nije se poturčio. Finta batalja Došao u šetnji korocom knjaz Nikola s Cetinja do Žanjeva Dola i hana N.L. sa Njeguša. Toga dana vršeni su manevri austrijske flote u Boki Kotorskoj. Izađe Gospodar iz karuca kod parapeta i pogleda put mora: - Što je ono te pucaju oni topovi s mora, ili negdje tamo dalje? - Ono je finta batalja, šjor Principe, živio te Bog! odgovori mu handzija. - Muč, pogani, a što ne govoriš naški? (Finta batalja znači manevri). Dobar činovnik Nema dobru vištu Prilikom vježbe u gađanju stojeće vojske na Cetinju, došao je knjaz Nikola da posmatra. Pucao jedan vojnik, ali se njegovo zrno nije nikako moglo opaziti blizu biljega. Primače mu se Gospodar i zkapita ga: - Što je tebe, jadan, te ne pogađaš biljegu đavoljom? - Nemam dobru vištu, šjor Gospodaru. - Vidi, poganska sina, kako zbori, a okle si ti, jadove? - Ja iz Njeguša, Gospodaru, pa sam stoja dvanaest godina u Škaljarima kod Kotora. - Vuci se otolen, pa daj drugome da gađa. Đurova dužnost Tada je bila u Crnoj Gori u prometu austrijska moneta novčići (dvije pare). Marka za obično pismo stajala je novčić, a za preporučeno novčić i po. Đuro Šoć bio je poznat kao savjestan poštanski činovnik, ali je bilo slučajeva, da on ipak nije mogao biti do krajnosti ispravan sa publikom, jer nije imao uvijek sitnine, da vrati kusur od pola novčića, onima koji su davali na poštu preporučena pisma. Da ga ne bi grizla savjest i, on je svakodnevno sračunavao i na stranu ostavljao koliko je na taj način od publike više primio. Skupila se vrijednost od dvanaest zlatnih napoleona. Pođe knjazu Nikoli: - Evo ti ovo, Gospodaru, da ti predaš u državnu kasu, jer ovo nije ni moja ni tvoja zamuka no sirotinjska muka. Tebe neće niko ni pitati odakle su ti novci kad ih predaš u državnu kasu a mene bi ni kriva ni dužna uzeli na odgovornost. - Ima li još koliko takvijeh činovnika u Crnoj Gori, Đuro! - Ima barem tri četvrtine, Gospodaru. - E, dokle imam takvijeh činovnika, ja nemam malu no veliku državu. Bio s vojvodom Petrom Poslije prvoga rata 1876. i 1877. godine knjaz Nikola, poznajući dobro Blagotu Vukotića sa Čeva, reče mu: - Ti nijesi, Blagota, ovoga rata ništa valjao. - Gospodaru, ja nijesam mogao valjati, pošto sam sve bio sa vojvodom Petrom Vukotićem, tvojim tastom. Ruže bez mirisa Arso Nešov iz Podgorice optužio kod knjaza Nikole svoje sinove. Gospodar ih pozva, pa kako su bili dosta naočiti, okrene se Arsu i reče: - A zašto, jadan, da se sudiš sa svoja dva sina, koji su kao dvije ruže? - Jesu ruže, Gospodaru, ali koje ne mirišu. Krcun, kapetan od vapora Đuza Đurašković, brat Krcunov, služio je kao ađutant kod knjaza Nikole. Krcun mu je često prigovarao, što njemu ne nađe kakvu službu kod knjaza. Ovaj mu je odgovarao, da nema nikakvoga mjesta za njega, kao prosta čovjeka i seljaka. Krcun pođe knjazu Nikoli i zatraži od njega službu. Knjaz mu odgovori u sprdnji: - Nema, Krcune, službe, nako će te postaviti kapetanom od vapora (broda). Krcun to shvatio ozbiljno i reče: - Bog te živio, Gospodaru! Ja ću se primiti i za kapetana od vapora. Gospodar nije imao kuda, već ga pošalje na svoj parabrod ”Danicu”, kojim je rukovao mašinist Karlo Očiček. Krcun se ozbiljno zaglavario i izdaje naredbe mašinisti, kako će rukovati parabrodom. Ovaj se našao u čudu, jer je slabo znao srpski. Jednog dana dođe Gospodar da se prošeta Skadarskim jezerom na svojoj ”Danici”. Da bi se Krcun pokazao sposoban, izdaje zapovijest na talijanskom jeziku: - Sinjor Karlo - tuta forsa! Gospodar: - Gospodine kapetane, doma smo, zapovijedaj naški! Krcun promijeni talijanski jezik, koji nije ni poznavao, pa reče: - Gospodine Karlo - svom silom! Sulini unuci Doveo Sula Radov iz Komana unuka na Cetinje da bi mu ga knjaz Nikola primio u školu. Kad je došao kod knjaza, ovaj ga upita: - Imaš li još junaka, Sula, i kakvi izgledaju? - Imam, Gospodaru, ali mi izgleda da će svi biti piplice (kokoške), a ovaj, te (kojega) sam ga doveo, čini mi se, da se rodio sa malo uvora, pa te molim da primiš u školu, kako ne bi čuvao pasulj u Komane od žaba i zečeva. Lijep je Lovćen Razgovarao knjaz Nikola sa Šutom Radonjinim o ljepoti Lovćena, pa će mu reći: - Lijep je Lovćen, striko Šuto! - Lijep, Gospodaru, kao da je dragim kamenom pokriven. - Ima i drugih planina, ljepših od Lovćena. - Ima, Gospodaru, ali kao Lovćena nema. - Zašto? - Zato što Lovćen ima odličnu familiju, a familija kuću stvara i podiže. Sve se sa ljudima rađa. Đe njih nema, nema ni ljepote. (Ovo se odnosi na grobnicu vladike Rada, koja je na Lovćenu). Zmaj Jovan i knjažev perjanik Zmaj Jovan Jovanović došao prvi put na Cetinju i počinuo u „Lokandu”. Knjaz Nikola posla perjanika za njega, rano iz jutra. Perjanik mislio da je to pravi zmaj, uzme pušku i fišeke i pođe u ”Lokandu”. Kaže mu Zmajevu sobu i on zakuca na vrata. Skoči Zmaj iz postelje, onako malen, te otvori vrata. - Jesi li ti Zmaj Jovan Jovanović? - Jesam, šta ćeš? Perjanik se zastiđe od čega se bio prepao i nosio napunjenu pušku, pa mu reče: - ’Ajde, zove te Gospodar. Koji nijesu sjekli Kralj Nikola i Piper Došao knjaz Nikola 1882. godine u Bar. Okupili se Crnogorci oko njega. Tada će jedan Piper iz gomile: - Gospodaru, tako mi svetog Petra, mili’ si mi od moje glave. - Ma jesam li, čoče? - Jesi, Bog ti i Božja vjera. - Dobro, kad je tako, ajde, pa skoči u more i udavi se, da mi i dokažeš, da me ne lažeš. - Oću, Gospodaru. I nesretni Piper zaleti se što ga noge služe pravo k moru. Ljudi se pogledaše ispod očiju. Knjaz Nikola primijeti i dadne mig perjanicima, te Pipera uhvatiše na obalu samoga mora i spasiše od očevidne smrti. Ne zna kačamak za Gospodara Poveo Gospodar vojvodu Petra Vukotića u Nikšić. Nudio mu je sobu u Dvore, ali on je želio biti u svoju kućici, u starom gradu. I odmah je naredio momku, da mu priredi kačamak za večeru. Taman kačamak počeo da krklja, a Gospodar dođe. Momak se izmakne. Vojvoda razgovara sa Gospodarom, a sve pogleduje kotlić sa kačamakom. Videći da će kačamak pregorjeti, zovne momka, pa će ga upitati: - A kome ostavi ovaj kačamak? - Meni teško bi pred Gospodarem... - A ne zna kačamak za Gospodara, nevoljo Božja, nego ga muti. Ivo gradi, a Gospodar ‘rani Ivo Vrana u svojoj mladosti napravio je bio nekoj djevojci nezakonito dijete. Došao on i pogrešenica u Veliki sud na Cetinje, kome je toga dana, po svakidašnjem običaju, predsjedavao sam knjaz Nikola. Kada je knjaz čuo što je bilo, reče: - Đevojko, ne može ti sud ništa. Ivo je lud. No, država će iz svoje kase davati pomoć za izdržavanje toga djeteta. Ivo reče: - Hvala Bogu! Ivo gradi, a Gospodar rani. Knjaz je tada naredio da Iva zatvore u tamnicu. Poslije izvjesnog vremena, knjaz dođe pred ondašnju tamnicu zvanu „Medovina”, i po običaju oslobodi nekoliko tamničara. Kad Ivo viđe da o njemu niko ne vodi računa, glasnu se, da ga svi čuju: - U ovoj zemlji pravde nema. - Zašto ne, Ivo, upita Gospodar. - Zato, Gospodaru, ubi’ vojnika, u tamnicu, napravi vojnika, opet u tamnicu. Knjaz se nasmija i naredi ključaru te Iva puste na slobodu. Podijelio kao Bog Došlo žito iz Rusije za poklon Crnogorcima. Jedan dio od toga žita dao je knjaz Nikola Suli Radovu iz Komana da ga podijeli siromašnom narodu u svojoj kapetaniji i rekao mu da tu podjelu izvrši pravo kao Bog. - Oću, Gospodaru, baš kao Bog. Sula je diobu ovoga žita izvršio većinom među bogatijim seljacima. Sirotinja se protiv ovoga požalila Gospodaru i on je pozvao Sulu na odgovornost. - Sula, ja ti rekoh da podijeliš žito pravo. - Jesam, Gospodaru, taman kao Bog. - Kako kao Bog? - Tako. Kojima je on dao, i ja sam im dao a kojima on nije dao, nijesam im dao ni ja. Ni pješke ni vozom Pošli kralj Nikola i vojvoda Petar Vukotić s Cetinja na Rijeku. Krsto Mušov Đukanović, zvani Bećo, sluga vojvode Petra, došao kasnije za njima i donio neke stvari vojvodine. Gospodar će reći: - Bećo, ili si došao pješke, ili vozom? - Ja bos, Gospodaru, kao vazda. Posjekao hiljadu i šest stotina glava Poslije boja na Fundini, skupili se glavari na Rijeci Crnojevića, kod knjaza Nikole, na sjednici i nadugo i široko razgovarali o ljutom boju na Fundini. Knjaz se obrnuo serdaru Škrnju Kusovcu i upita ga: - Koliko si posjekao glava na Fundini? - Ja dvije. - A ti, pope Đoko Pejoviću? - Ja hiljadu i šest stotina, Gospodaru. - Kako to? - Tako, Ceklinski bataleon, kojim sam ja komandovao, posjekao je na Fundini tačno jednu hiljadu i šest stotina glava. Gospodar i Tripko Tomić Došli mnogi Crnogorci iz raznih nahija da pristupe Gospodaru, pod Brijestom, tražeći medalje i ističući svoja junaštva. Gospodar ugleda Tripka Tomića iz Drobnjaka, pa upita: - Je si li, Tripko, posjekao koju tursku glavu? - Nijesam ni jednu Gospodaru. - Ako mi znadeš kazati još kojeg Crnogorca koji nije posjekao nijednu glavu, odlikovaću te hrabrom medaljom. - Znam, Gospodaru, jednog Crnogorca i on je sad ovđe. - Koji je taj? - Ti, Gospodaru, reći će Tripko. - Ja i ti nijesmo dosad sjekli. Gospodaru se dopadne odgovor i odlikova Tripka medaljom za hrabrost. Vika-sve do pravde Jaje sa solju najslađe Prvog dana vladavine knjaza Nikole došao i Sula Radov, inače čuveni narodni mudrac, da pristupi Gospodaru. Bio je Uskrs. Poslije pristupanja, poveli su Crnogorci razgovor o tome šta je najslađe najprije na Uskrst pojesti. Sula reče: „Jaje sa solju” i odnese pobjedu. Poslije godinu dana, opet po Uskrsu, Sula dođe na Cetinje, pristupi Gospodaru, koji ga iznebuha pred ostalom publikom upita: - Sa čim, Sula? - Sa solju, Gospodaru. Knjaz se obradova Sulinoj duhovitosti i pamćenju. Da ostave rakiju U ratu godine 1877. zbog nekog neuspjeha, knjaz Nikola se naljutio na komandire i oficire narodne vojske. Onako ljut, pošao u grahovski bataljon, pa s konja: - Ja bih da Grahovljani ostave rakiju! - Hoćemo, Gospodaru, odmah, čim je ostave Njeguši i Čevljani, jer na toj poljani oni nijesu gori od nas. Ivo Vojinov i kralj Nikola Naijedio nešto Ivo Vojinov kralja Nikolu. Videći sebe u neprilici, Ivo reče: - E, Gospodaru, da sam ja drugi, ne bi ti to činio sa mnom. E, Gospodaru, ko umijo pisat, pjate lizat, lagavat i špijat, ta će kod tebe dobro pasovat, a ja to ne umijem, pa ti je lako sa mnom. Knjaz Nikola i Osman-paša Razgovarali knjaz Nikola i Osman paša u Parizu o ratu. Osman paša je rekao knjazu, da je najbolje udariti vojsci ispred zore. No, kad su bili na Vučjem Dolu, Crnogorci su udarili na Turke ispred zore i do noge ih potukli. Osman pašu su uhvatili živa i doveli kod knjaza. - Eto, vidiš da je bolje udariti vojsci ispred zore, reče mu sa smijehom knjaz Nikola. Zatim se poljubiše lice u lice. Ćetna Jovović u Velikom sudu Ni gubi, ni dobija
|