Nastavljam sa pisanjem bloga nakon nekog vremena. Radim to inspirisan novom energijom, nakon izuzetnih uspjeha u radu posljednjih godina i za to sam odabrao baš Montenegrinu, portal koji je uspio samostalno da postane hot spot crnogorske kulture on line! Referentna tačka svima u svijetu.
Smatram da su projekti kao što je bio Montenegro.com i Montenegrina.net (pominjem njih jer sam u oba učestvovao aktivno, stalno ili povremeno) kao i brojni drugi, grassroot projekti koji su ostali i ugašeni usljed nedostatka podrške, razumjevanja, a možda ponekad i upornosti…
Za prvo javljanje nakon dosta vremena, izabrao sam jedan kratki traktat o identitetu, starom iseljeništvu i multikulturalizmu.
Dakle počinjemo sa lakšim temama 🙂
Cilj je da čitaoci postavljaju pitanja te da na bazi pitanja zajedno razrađujemo dalje teme u narednim tekstovima.
Današnja tema je proteklih 1000 godina državnosti, Crna Gora kakvu poznajemo i multikulturalizam.
Nedavno sam u jednom razgovoru za Dnevne Novine sa izvanrednim novinarem Željkom Vukmirovićem djelimično pokrenuo pomenutu temu kroz prizmu značaja starog iseljeništva o kojem se u Crnoj Gori kao društvu u suštini veoma malo zna, ili mogu slobodno reći tek nešto malo više od ništa. Ali moram priznati da vidim da postoji volja i želja, te da se prepoznaje važnost teme što je svakako veoma važna stvar, može se reći da ako se nastavi ovako, na dobrom smo putu da kao društvo u kolektivnoj svijesti i opštoj kulturi kroz koju godinu “dogradimo nedostajući čip”, naravno pod uslovom kontinuiteta, koji je opet posebna tema za neki od narednih blogova.
————
Staro iseljeništvo je u biti jedan od osnovnih temelja opstanka brojčano male crnogorske nacije i našeg identiteta u sve multikulturalnijem svijetu. To je nesumnjivo jedan od najvećih izazova koji su pred nama. Posebno uzimajući u obzir da smo narod koji još nije u potpunosti iznova povratio sve osnovne identitetske karakteristike i nije probuđen kao nacija. Prije svega mislim na građane koji se osjećaju Crnogorcima ili snažno privrženim državi Crnoj Gori.
Neko ko još uvijek nije uspio da povrati i učvrsti sve osnovne identitetske elemente u dovoljnoj mjeri, a koji su na ovaj ili onaj način kroz vrijeme izbrisani jasnim velikodržavnim i drugim asimilacionim projektima. Moramo imati dozu dodatne opreznosti kako bi se kao mali južnoevropski narod sačuvali u identitetskom smislu. Makar u tolikoj mjeri da ne iščeznemo tokom nastupajućih nekoliko decenija, što kako god zvučalo je de ja vu mnogo puta ponovljen kroz istoriju, uostalom i nama samima tokom posljednih 1000 godina. Osnovna briga je kako se sačuvati, identitetski opstati, jer ne možemo dozvoliti da sve ono što nas karakteriše i što je temelj našeg bića više ikad bude dovedeno u pitanje.
Mi kao mala i na žalost i dalje poprilično provincijalna sredina oduvijek imamo problem sa čuvanjem i zaslužnih djela i ljudi, i sve do danas nijesmo naučili poštovati bilo čiji doprinos i bilo čiju žrtvu, već se velika djela za nas kao malo društvo često iznova preispituju, a zaslužni pojedinci su isto tako često na meti neprestalnih kritika, zaboravljeni na marginama ili iscrpljeni nametanjem društvenih “čvorova”.
Sve što sam naveo isključivo je iz razloga da bih pokušao dati dodatni impuls nečemu čega je naše društvo, a posebno najodgovorniji ljudi u njemu, već itekako svjesno. U nizu drugih jedna od elementarnih stvari koje moramo preduzeti je očuvanje starog iseljeništva jer je ono naše jedino preostalo identitetsko ogledalo. Živi dokaz da nijesmo mali narod iako smo malobrojni, te da opstajemo i možemo se očuvati u potpuno drugačijem okruženju daleko od matične države, konkretno u Argentini već puna dva vijeka. Upravo radi navedenog, svima koji negiraju postojanje Crnogoraca kao nacije a često i same Crne Gore, procesi na koje želim skrenuti pažnju su najveći trn u oku.
Od svih mjesta gdje je tzv. staro iseljeništvo u amerikama ranije postojalo jedino se do danas još uspjelo sačuvati u dovoljno značajnoj mjeri u Argentini. U tom pogledu još od kada sam se počeo baviti ovom temom krajem devedesetih godina, osjećam dozu neshvatanja koja je opet razumljiva jer ista proističe iz ovoga što sam već naveo, a to je zaostatak u definisanju samih sebe i sjećanja na ono što zaista jesmo bili tokom svih ovih proteklih vjekova kao mala južnoevropska nacija. Tražiti brzu promjenu svijesti je previše, ali treba dodatno skrenuti pažnju svim društvenim faktorima koji mogu uticati na sve navedeno da je kontinuitet imperativ kao i dodatno intenziviranje rada na očuvanju našeg “identitetskog ogledala”, da to mora ostati jedan od konstantnih prioriteta.
Ostaće zabilježeno u istoriji…
Tokom posljednjih nekoliko godina jedna brojčano mala nacija kao što je naša kako je to rekao poznati dr Horhe Ilić iz Buenos Ajresa, doživljava renesansu na drugom kraju svijeta, to je istinski veoma rijedak proces u istoriji.
Sve navedeno su stvari o kojima će svakako svoj sud donijeti istorija, kao uostalom i o svačijoj ulozi ponaosob. Meni lično kao i gotovo sa svima sa kojima sam sarađivao u ovom velikom poduhvatu je sve ovo velika čast, ponos i zadovoljstvo jer duboko vjerujem da će “remontenegrizacija” potpuno uspjeti nevezano za bilo što jer je individualna i zavisi od ličnih emocija nakon što se probudi, a masovna istovremeno.
Upavo zbog toga kao i hiljade ljudi ovdje ne mogu dopustiti po cijenu teških ličnih žrtvi da se toliko mnogo zajedničkog rada sa još više rezultata bilo kada dovede u pitanje, jer bi to bila degradacija jednog već veoma čvrsto uspostavljenog sistema, a mi kao moderno društvo moramo stalno stremiti njegovom unapređenju. Odnosi već imaju svoj tok, sada je neopholdno održati kontinuitet, a najgore što se može učiniti u bilo kom odnosu je prekid već uspostavljenog kontinuiteta.
