Sjedim i gledam kroz prozor ka dalekim sazvježđima.
Sve se nadam da će naići oblaci i zakloniti mi pogled, „kako se ne bih rastopio u beskraju“.
Kao što se vidi ponekad pišem patetične besmislice, šta ću 🙂
Nisam konstanta kao i najveći broj živih bića.
Možda jer sam nepopravljivo bolesni romantičar koji se folira da je bezosjećajan i u svoj toj igri nadvladavanja samog sebe vjerovatno i nekako uspjeh pobijediti sam sebe.
No ipak ponekad izrone te potisnute ah stvari, ah tako ah daleke od svakoahdnevnice.
Nedostaje mi mnogo stvari u opštem okruženju da bih se smatrao društveno sociološki zadovoljenim bićem.
Mislim ima tu svega i svačega, i dobrih i loših stvari, originala svakako, ali i mnoštvo kopija.
Ono što mi najviše nedostaje u društvenoj svakodnevnici je svakako onaj bezazleni, djevičanski, dječiji, netaknuti iz duše što proističe ili kako već da ga nazovem patriotizam.
Nema ga niđe za viđet.
Nema onih djevojčica sa crvenim maramama koje recitujući plaču dok se u pozadiji čuje eho državne himne, kao nekad dok su nas bez religije učili da neko ipak može biti besmrtan.
Nema više štafeta, cvijeća, prestalo se vjerovati u jednostavnost, u one male stvari koje svi možemo učiniti ne za domovinu već za same sebe kako bi makar djelimično ugrijali dom svih nas, mjesto gdje živimo, koje i ako nekad pođemo daleko od njega, nikada neće otići daleko od nas.
Čak i onda kad se zavaramo da bilo gdje drugo možemo biti iole sretniji ili ostvariti velike nametnute vizije.
Kao što mi nikad nije bilo jasno zbog čega ljudi sa velikih imanja i pašnjaka napuštaju svoje domove, prepune domaćeg sira, pršuta, kajmaka, loze, vina. Život u izobilju čistote i pravih vrijednosti da bi kao brojevi živjeli u velikom ili gradu srednje veličine u nekom stanu poput kutije šibica.
Da bi umjesto da u sreći i sopstvenim proizvodima sopstvene zemlje, na sitno skupljali pare raznih bakšiša da kupe neki polovan auto, mobilni telefon ili nešto od statusnih simbola potpuno nepotrebnih običnom čovjeku. (a svi smo obični ljudi)
Ja sam nasuprot svemu, uvjek žudio selu ili idili pejzažne provincije iako sam rođen u prevelikoj gradurini koji je mnogima bila inspiracija za napuštanje rodnih gruda u provinciji.
Tokom mnogih, mnogih decenija.
Možda je to bio vazdašnji moj izvor averzije prema monotoniji masa.
U svakom slučaju u nedostatku esencijalnog i bezazlenog patriotizma na lokalnom nivou pošao sam u potragu za drugim inspiracijama.
Pošto bi po svoj prilici čekao još dosta vremena na pojavu neke nove „djevojčice koja u suzama pjeva našu himnu“ onako od srca i iz najdubljih djelova duše bezuslovno oslonio sam se na ono najbiže što imam.
Moja druga domovina iako dosta mlada zemlja (25 Maja 2010 godine puni punih 200 godina i to će biti vrijeme velikog spektakla i proslave u slavu Jose De San Martina) ima puno mladosti sa očima koje se sjaje, ima puno lijepe mladosti koja lijepo pjeva od srca ne pitajući što sam od moje zemlje dobila već kako na najbolji način da joj pokažem da je volim bez da ikoga drugog uvrijedim na bilo koji način.
I tako sam naišao na Sole Pastorutti i njenu verziju Argentinske himne.
Divna Sole zbog koje današnja omladina u Argentini opet voli originalni folklor, zbog koje je u zemlji Tanga, Tango opet omiljena muzika.
Oni koji su ljubitelji Fada sigurno će se sjetiti Amalie Rodrigues, e pa to je to, najbliža moguća usporedba.
Ne smijem se usuditi da je uporedim sa Ksenijom Cicvarić jer mi se čini da još uvek nismo shvatili ili stigli da valorizujemo bogatstvo koje nam je ta velika umjetnica za sobom ostavila. Kao i mnogi drugi. Kao i mnooogi drugi.
No ipak ima vremena, a ima i nade. Ljudi smo pobogu!
U međuvremenu ja ću se zanositi sjajem očiju Solesad Pastorutti dok pjeva Argentinsku himnu, osjećat ću njen ponos kao da je moj, njenu ljubav, bezazleni patriotizam. Dok čekam svoje, poistovjetit ću se sa sebi najbližem, sa onim komadima duše koji trepere dok Sole pjevajući himnu zamahuje desnom rukom i zasijanih očiju gleda ka nebu….
Uživajte i vi: