Petar I Petrović Njegoš vladika i gospodar Crne Gore – Danilo Klen i Mirjana Strejić – Montenegrina.net | Kultura, umjetnost i nasljeđe Crne Gore. Culture, Arts & Heritage of Montenegro.

Danilo Klen i Mirjana Strejić:
PETAR I PETROVIĆ NJEGOŠ, VLADIKA I GOSPODAR CRNE GORE

Povodom publikovanja pisama Petra I Petrovića-Njegoša, hrvatski autori Danilo Klen i Mirjana Streić objavili su 1990. u Zagrebu opširan tekst o tom utemeljivaču novovjekovne crnogorske države, zakonodavcu, vojskovođi, vizionaru i duhovniku; tekst je za publikovanje priredio Marijan Mašo Miljić, saradnik Istorijskog instituta Crne Gore.

Nakon smrti vladike Arsenija Plamenca (15.V 1784), koji je Crnom Gorom upravljao nešto više od tri godine, na tron crnogorskih vladika po vjekovima ustaljenoj tradiciji na Opštecrnogorskom zboru izabran je Petar Petrović, unuk vladike Danila, a sinovac vladike Vasilija. Sin Marka Damjanova Petrovića i majke Anđelije (rodom od Martinovića), rođen je 8/19. IX 1848. na Njegušima. Crnom Gorom je vladao punih 46 godina. Umro je na Lučindan 18/30. X 1830. godine. Petar I je utemeljivač novovjekovne crnogorske države, zakonodavac, zakonopisac, politički mislilac, vojskovođa, vizionar, duhovnik. Za života je nazivan “Svetim Vladikom”. Za svetitelja je proglašen 1834. godine. Jedna je od najznačajnijih ličnosti ukupne crnogorske istorije. Povodom 220 – godišnjice od njegovih izbora za vladiku, svjetovnog i duhovnog gospodara Crne Gore, objavljujemo tekst hrvatskih autora Danila Klena i Mirjane Streić, objavljen 1990. u Zagrebu, uz knjigu 90 tada nepublikovanih pisama Petra I, koja se čuvaju u Arhivu Hrvatske. Autori su iz ugla hrvatske naučne istoriografije dali portret i ocjenu ove izuzetne ličnosti crnogorske istorije, s posebnim osvrtom na događaje u primorju 1802. godine, čije je tragična žrtva bio sekretar Petra I, a mogli su glave stajati i samoga crnogorskog gospodara.

Već je u svoje doba na sebe skretao znatnu pažnju evropskoga svijeta

Petar I Petrović Njegoš jedna je od izuzetno značajnih ličnosti u povijesti jugoslovenskih naroda, čovjek koji je gotovo pola stoljeća utjecao ne samo na sudbinu Crne Gore nego i na povijesna zbivanja svoga vremena u znatno širim relacijama. Živio je od kraja četrdesetih godina 18. st. do tridesetih godina 19. stoljeća, u doba koje je u evropskoj povijesti općenito poznato kao jedno od najburnijih. Od historijskih zbivanja toga vremena koja su imala neposrednih posljedica i u povijesti naših naroda dovoljno je, pri tome, spomenuti samo veliku francusku građansku revoluciju te francuske revolucionarne i Napoleonove ratove, da se i ne govori o nacionalno-integracionim i preporodnim pokretima u nizu evropskih i naših naroda. U vrijeme kada je previrala cijela Evropa, kada su postavljani temelji za cjelokupni razvoj crnogorskog naroda, jedan od onih kamena-međaša što otvaraju nove putove. Petar I Petrović Njegoš bio je državnik, vojnik i književnik, crkveni i svjetovni vladar u Crnoj Gori, čovjek koji je već u svoje doba skretao znatnu pažnju evropskoga svijeta na sebe. Suvremenik vladičin, uz to još i njegov protivnik, znameniti Napoleonov maršal Marmont napisao je tako za Petra I da je “velikouman čovjek čvrsta značaja”, a ruski kapetan Bronjevski nije slučajno zabilježio o njemu: “On je jedini od svih arhijereja koji harmonično sjedinjuje u sebi osobine naoko tako suprotne pastirske žezlu”. Nasljednik Petra I, nastavljač njegova državotvornog i oslobodilačkog djela, veliki književnik Petar II Petrović Njegoš proglasio ga je svecem, zasigurno ugradivši u taj čin sve one zasluge što ih je Petar I stekao oblikujući sudbinu svoje zemlje i naroda.
Školovan u Rusiji (1762 – 1766), Petar I počeo se već kao mladi arhimandrit cetinjskoga manastira aktivnije uplitati i u politička zbivanja svoga doba. Putovao je u Rusiju i Austriju, a oslonac je tražio uglavnom u ruskoj državi, suprotstavljajući se snaženju “guvernadurske” obitelji Radonjić i u praksi ukidajući njenu paralelnu vlast. Ta je porodica bila prisvojila svjetovnu vlast i – oslanjajući se na vanjske sile, Mletačku Republiku i Austriju – nastojala stvoriti državnu organizaciju u Crnoj Gori. Petar I mislio je drukčije: treba koristiti i pomoć izvana, ali se u prvom redu valja osloniti na vlastite, unutrašnje snage, kako bi Crna Gora ostala što nezavisnija i slobodnija. Utjecaj Petra Prvoga osobito se počeo osjećati od 1781, kada je postao poglavar Cetinjske mitropolije i upravitelj Crne Gore (nakon smrti Save Petrovića), te od 1784, kada se zavladičio u Sremskim Karlovcima. Osobito je značajan i epohalan prijelomni događaj iz 1796. godine, kada je slomio i pobijedio susjede – Turke u Martinićima i na Krusima.

Plodni uticaj Petra I na razvoj Crne Gore trajao je gotovo pola stoljeća

Osobno je bio jedan od vođa borbenih odreda u bitki, istakao se u vrlo krvavom oružanom okršaju i bio ranjen, dok je stari neprijatelj njegova naroda i nasilnik, gospodar sjeverne Albanije i zadnji nasljedni skadarski namjesnik Mahmut-paša Bušatlija doslovce ostao bez glave (uz slavlje je odnesena na Cetinje). Tim je pobjedama poglavar Cetinjske mitropolije definitivno učvrstio jedinstvo dvije crnogorske cjeline – užega područja Crne Gore i Brda, koja su konačno postala dio Crne Gore. Valja ovdje ukazati na još dva značajna povijesna momenta: doneseno je nekoliko paragrafa koji su imali zakonsku snagu (“Stega”), a nešto kasnije objavljen je i Zakonik obšći crnogorski i brdski , što je vrlo bitno utjecalo na sređivanje sudske i pravne oblasti u Crnoj Gori, te na cjelokupni budući razvoj Crne Gore – sve do našega doba.
Sva tri čina – definitivno ujedinjavanje obje crnogorske teritorijalne cjeline, vojničko snaženje Crne Gore te donošenje zakonske regulative – imala su historijsko značenje objedinjavanja te stvaranja osnovice za izgradnju Crne Gore kao moderne države. Spomenuti prvi pravni akt dopunjen je 1803. godine, ali, već se i ranije – sredinom 1797. godine – radilo na tome da se stvori i “redovna vlada” i “stalna gvardija” (oružani odred). Godinu dana kasnije, istoga dana kada je donesena i prva verzija Zakonika, formirano je Praviteljstvo suda crnogorskog i brdskog, tzv. Kuluk, sa sjedištem u Cetinju i s upravnim ovlašćenjima, te je tako nastao prvi organ vlasti u Crnoj Gori. Naravno, stvarni poglavar države i vrhovna vlast zapravo je bio mitropolit. Ujedno je bio i kreator i voditelj vanjske politike, te vojni komandant oružanih snaga. Da mu je ugled bio neprijeporan, a adekvatno tome i snaga, pokazuje još jedan detalj (zapravo detalj samo na prvi pogled): god. 1799. lako je uklonio iz Crne Gore avanturistu grofa Dimitrija Vujića, jednoga između više pretendenata na vlast u Crnoj Gori. Petar I Petrović Njegoš bitnije je utjecao i na gospodarsku osnovicu u svojoj zemlji (iako finansijske prilike u državi nisu bile najbolje), a sređenije prilike u doba njegove vladavine dovode i do relativnoga demografskog jačanja Crne Gore. Vladika se neposredno i osobno brinuo čak i za zdravstveno stanje u svome narodu. Plodni utjecaj toga poglavara Cetinjske mitropolije na razvoj Crne Gore trajao je gotovo pola stoljeća, a uspjesi koje je postizao svojom politikom prosvijećenoga vladara omogućili su mu da odlučnije krene u jačanje centralne državne vlasti, štoviše – da joj udari snažne temelje, koji će biti presudni i za dalje djelovanje njegovih nasljednika, u prvom redu Petra II. U međuvremenu, Petar I spretnije je koristio svoj crkveni autoritet, a kao markantna ličnost umješno se znao suprotstaviti složenim plemenskim, u načelu uskogrudnim interesima grupa i pojedinaca, pa je Cetinjska mitropolija odigrala odlučujuću ulogu u integracionom procesu crnogorskog naroda. Kao iskusan čovjek, gledao je znatno dalje od svojih sunarodnjaka, svjestan da će Crna Gora ostati slobodna samo ako svi njeni djelovi budu djelovali jedinstveno, sa što manje centrifugalnih sila. Znao je i vidio moderno doba koje nadolazi, siguran da ga – u 19. stoljeću – treba dočekati sa što čvršćim temeljima, koje više neće moći ozbiljnije ugroziti susjedne i udaljenije strane sile – Rusija, Turska, Mletačka Republika; doduše, Republika je tada bila već u raspadu, ali nju će smijeniti jaka Austrija, a zatim i nenadani došljaci – Francuzi.

Za Petra I znatno su oživjele veze između kopnenog i primorskog dijela Crne Gore

Međutim, Republika je mirom u Campoformiju od 17. listopada 1797. bila i formalno razbijena; u međuvremenu, ne čekajući na formalni dogovor u Campoformiju, Austrija je (od srpnja) započela okupaciju Istre i Dalmacije. Okupirajući i primorski dio crnogorske zemlje, koji je stoljećima bio pod upravom Venecije, Austrijanci nisu mogli dirati u sistem mletačke uprave koji su zatekli 1797. godine. Središte uprave za Boku i Primorje i dalje je tako ostalo u Kotoru. Doduše, vladika se u prvi čas bio ponadao da udaljene Francuska i Austrija neće biti odmah, a možda ni kasnije, životno zainteresirane za ovaj – za njih – periferni teritorij, te je računao s proširenjem tadašnje Crne Gore prema moru. Zbog toga se 14. srpnja 1797. god. proglasio za “pokrovitelja, zaštitnika i sudiju” budvanskog područja, ali je, istovremeno, oprezno pustio da se objavi vijest kako se ono predaje u ruke austrijskom caru Franji II. Po svome mišljenju, na taj je način Petar I zapravo ušao u “stvarni posjed Župe”. Međutim, general Matija barun Rukavina pojavio se iznenađujuće brzo, te mu je vladika već 24. kolovoza u Budvi osobno predao ključeve grada; Rukavina mu je u Stanjevićima uzvratio posjet. Međutim, na “Mletačku Albaniju” kao na svoj posjed računala je i Francuska (tumačeći u svoju korist Leobenski sporazum, jer su samo južni dijelovi imali pripasti Francuskoj), pa se Petar I našao u pravom vrtlogu suprotstavljenih interesa moćnih i velikih sila. Primorje je ipak pripalo Austriji, ostavši pod njenom vlašću do 1806. godine, kada u ove krajeve stižu Francuzi.
Takva situacija sa Župom utjecala je i na unutrašnje prilike u Crnoj Gori; pored ostalog, opet je digao glavu i guvernadur Radonjić, tadašnji formalni nosilac svjetovne vlasti, proaustrijski orijentiran. S druge strane, Austrija je tada morala biti obazriva prema Crnogorcima kao jezičcu na osjetljivoj vagi vojnih odnosa – i zbog Carigrada i Petrograda, a još više zbog nepredvidljivih poteza Pariza. Sve su tri sile pokazivale veliki interes za ovaj dio Balkanskog poluotoka, na što upućuje i najviše rusko odlikovanje što ga je car Pavao dodijelio vladici Petru I. U isto vrijeme vladika, koji inače otvoreno pokazuje svoje rusofilstvo, ne ispušta iz vida mogućnost da dobije izlaz na more, i dalje djelujući u tome pravcu. Pri tome nije uzimao u obzir samo Boku, nego i budvanski kraj sa Župom, o kojoj se u prvom redu govori u korespondenciji kojoj je posvećena ova knjiga. Đoko D.Pejović s pravom stoga kaže: “I manja promjena u odnosu na zainteresirane evropske zemlje prema ovoj važnoj zoni Balkana davala je Petru I manje ili više razloga da obrazlaže crnogorska narodna istorijska prava na jedinstvo sa dijelom te teritorije, ili, štaviše, da se zanosi još ambicioznijim planovima”, radeći i dalje na formiranju “državne zajednice Crne Gore i Brda sa Bokom Kotorskom i Primorjem”.
Nema potrebe isticati da su veze između kopnenoga i primorskog dijela današnje Crne Gore oduvijek bile jake, no valja reći da su u vrijeme vladike Petra I te spone znatnije oživjele. Misli se tu na više okolnosti: s jedne strane, vladika se naziva crnogorskim i skanderijskim, ali i primorskim mitropolitom, a s druge strane – Cetinjska je mitropolija, ranije eparhija Pećke patrijaršije, stvarno postala samostalna nakon njezina ukidanja; treba, uz to, podsjetiti da je još 1718. god. Venecija potvrdila jurisdikciju mitropolita Danila Petrovića nad pravoslavcima u Primorju. Doduše, do 1809. god. Boka je u duhovnom pogledu bila u okviru episkopata za Dalmaciju, ali je u crkvenom pogledu kao nadležnu vlast priznavala upravo Cetinjsku mitropoliju. Naravno, realizacija te vlasti u Primorje ovisila je ponajprije o snazi ličnosti pojedinih vladika. Međutim, bilo je očigledno da Austrija nije htjela ostati samo na tome da Crnu Goru drži odvojenom od mora, pa je i u crkvenom pogledu nastojala Primorje što više udaljiti od Crne Gore. U tome pravcu bile su usmjerene njene težnje da postavi posebnoga bokeljskog episkopa, jasno – iz redova svojih državljana.

Vladika je imao ogroman uticaj i u krajevima koji su bili van Crne Gore

Austrija je smatrala da se crnogorski minastiri Stanjevići i Podmaine nalaze na njezinu teritoriju i držala ih svojima; štoviše, manastir Pod Maine Beč je pokušao i okupirati te pretvoriti u kasarne. Sve su te okolnosti bile povezane s nastojanjima Austrije – organizirane modernije u odnosu na propalu Mletačku Republiku, a osobito u odnosu na Tursku i Crnu Goru – da sredi odnose na okupiranim područjima te da učvrsti granice prema susjednim zemljama. Realna situacija povezanosti Primorja s crnogorskim zaleđem bila je očita, pa tako i službenik Brener, iz austrijskog poslanstva u Carigradu, izvještava Beč: “Pravi gospodar u Crnoj Gori to je njen pravoslavni Mitropolit, i to nije po slobodnom izboru naroda, nego na osnovu svemogućeg uticaja njegove duhovne vlasti. (…) taj Mitropolit, koji toliko žudi da sebi prigrabi cijelu Boku, ima vrhovnu duhovnu vlast nad svim pravoslavnim sveštenicima u Boki Kotorskoj, a preko ovih i nad sedam osmina cjelokupnog stanovništva – jer samo Kotor, Prčanj i Dobrota pripadaju katoličkoj crkvi – te za to nad tom ogromnom većinom stanovništva vrši svoj neograničeni uticaj. Iz toga se naovamo razvila čitava država u državi”.
U pogledu, pak, samih manastira Stanjevići i Pod Maine, zanimljivo je iznijeti mišljenje P. Butorca, koji smatra da su ti manastiri “ostali u crnogorskoj vlasti od 1797. pa dalje, dok je svo ostalo neposredno zemljište bilo u austrijskim rukama”, te dalje: “Austrijske su vlasti svojatale Stanjeviće i Maine za sebe. Ali ih neki naši povjesnici pogrešno pridavaju za ovo doba (ne za kasnije) austrijskom području. Bilo bi nemoguće zamisliti, da bi Austrija na svome tlu dozvolila i trpjela mrežu intrige, što se sad splela oko ovog manastira, a protiv njezinih vitalnih interesa u ovome kraju”. U međuvremenu, na novom su austrijskom teritoriju trajali sukobi raznih vidova, a među njima i oni vezani uz događaje u 1802. godini.
Nemiri su započeli zbog austrijske naredbe o zamjeni novaca, a o sve uočljivijem narastanju sukobljenih interesa govori i izvještaj u kojem austrijska vojna komanda “Albanija” 13. srpnja 1802. god. obavještava nadležne vlasti kako se govori da je “vladika crnogorski u sporazumu s nezadovoljnicima”. Još istog mjeseca i samom je austrijskom caru upućena informacija o tome da su se otvoreno pobunili Bojkovići. General Niccolleti očekivao je još veće neprilike čuvši vijesti i o mogućem napadu na Kotor, te je zbog toga tražio još jedan bataljon vojnika. Međutim, zadarski gubernij nije tako procjenjivao situaciju, niti je uopće pomišljao na to da bi austrijska vlast mogla doći u pitanje. Gubernij je osporavao mogućnost otcjepljivanja “c. kr. Albanije” čak i u slučaju da se sva četiri župska kneza – Bojković, Lazarević, Turčinović i Ljubanović – zaista odluče da se vrate Crnoj Gori. Ipak, Beč je odlučio smiriti situaciju te je poslao vojnu pomoć i novac (i to valjani!).
U stvarnosti, situacija je bila sasvim drugačija, o čemu svjedoči i vladičina poslanica Grbljanima; poslanicu je još 1850. god. objavio Medaković. Ta poslanica baca sasvim različito svjetlo na tadašnje prilike, otkrivajući negodovanje stanovništva zbog nasilnog ponašanja okupatora, ali isto tako i zbog djelovanja domaćih ljudi, upravo nekih od spomenutih knezova. Iako kratak, vremenski period u kojem je nastala kore-spodencija ipak omogućava dobar uvid u tadašnje crnogorske prilike. Pisma iz 1802. god. pokazuju kako Petar I Petrović – u skladu sa svojom politikom dalekosežnih ciljeva – svim silama nastoji zavesti red, pa tako nastoji spriječiti i nasilje i otimačinu od strane osnaženih knezova te zaštititi mali seljački svijet. Vladika to čini i u onim krajevima u kojima ima samo vjerski utjecaj, a koji Crnoj Gori ne pripadaju državnopravno – u to su vrijeme pod formalnom vlašću austrijskog okupatora. Beč je Petra I već i ranije optuživao za podstrekivanje stanovnika na bunu (god. 1799), ali je tom prilikom vladika izašao kao pobjednik: smijenjen je austrijski general Toma barun Brady, vojni i civilni komesar Boke Kotorske, a Petar I nastavio je postojano i dalje djelovati na sjedinjenju Primorja s maticom zemljom.

Vladika Petar: Ugnjeteni i potlačeni čvrsto vjeruju u svoje neotuđivo pravo

Siloviti knezovi Bojkovići i Ljubanovići uzurpirali su zemlju seljacima u svojim kneževinama, a oni su se obratili za zaštitu vladici, vjerujući u pravičnost seoskoga plemenskog suda (“bankade”). Međutim, u “bankadi” su glavnu riječ vodili upravo ti nasilnici-knezovi, koje je podržavala i nadležna sudska instanca u Kotoru, naravno – austrijska. Iz pisama se vidi da je vladika nastojao umiriti seljake te da je tražio intervenciju za razrješenje nastalih problema od austrijske civilne i vojne komande u Kotoru. No, kako kažu proizlazi iz pisama, toj komandi podilaze Bojkovići, dojavljuju što se događa, štiteći svoje interese, a lažnim potvorama optužuju seljake za navodnu neposluh prema austrijskim vlastima.
U nevolji – samozaštitom svojih prava – nezadovoljni i ogorčeni, seljaci su silom prisvojili urod s otetih njiva, a to dovodi do intervencije austrijskih vlasti i vojske. Nastojeći dobit uvid u situaciju i utvrditi činjenice, austrijska je komanda na teren bila poslala kirurga I. Gratija i kancelara N. Lambrinija, ali su ih seljaci zatvorili kao taoce, tražeći da se iz kotorskog zatvora oslobodi jedan njihov bezrazložno zatvoreni suseljanin. Za to vrijeme vladika Petar, stalno štiteći seljake i braneći njihova prava, slao je pismo za pismom komandantu u Kotor. U tim pismima vrlo oštrim riječima razotkriva i prikazuje nasilnike, ali ne preza ni pred istim takvim karakteriziranjem austrijske komande i komandanta; vladika je prijetio da će zatražiti zaštitu od carskog dvora u Beču ili, kasnije, od C. kr. austrijske organizacione komisije, koja se upravo u to vrijeme, 1802, s markizom Ghislierijem na čelu približavala Kotoru. Za vladiku je, očito, najvažniji problem bilo pronalaženje načina da se seljaci izuzmu iz ingerencije seoskoga suda, u kojem su vrlo utjecajni bili upravo knezovi-nasilnici; zbog toga je bilo vrlo važno zatražiti zaštitu od drugih, viših nadležnih organa, do kojih nije mogao dostići utjecaj tih knezova.
Pisma general-majora Niccolletija pokazuju njegovu obranu od optužbi, koja se svodi ponajprije na činjenicu da on nema ovlaštenja mijenjati način suđenja u Crnoj Gori, nego da ono mora ostati onakvo kakvo je zatečeno 1797. godine. Stoga je u prvom stupnju i dalje ostajao nadležan seoski, plemenski sud, sastavljen od četiri kneza i četiri predstavnika neposredno birana u narodu. Sud u Kotoru bio je nadležan tek u drugome stupnju. Inače, komandant je – kako se to vidi iz pisama – udovoljio nekim pojedinačnim vladičinim molbama, npr. u pogledu problema oko nekih crkvenih lica. Cjelokupna korespondencija između vladike i austrijskog komandanta otkriva stanovitu, čak i vrlo izraženu oštrinu u obraćanju, iako oba korespondenta na početku i na kraju svojih pisama prikladnim, kurtoaznim frazama zadržavaju formu međusobnog poštovanja. Vladika tako komandanta oslovljava “Ekselencijo” (“ccelenza”), završavajući zaglavlje pisama frazom: “Vaše Ekselencije najponizniji i najzahvalniji sluga…” (“Di Vostra Eccelenza Reverendissima”); u naslovu je ponekad dodatno još i: “Monsignor Pietro Petrovich Cavaliere dell’ordine di S.M.I. delle Russie di San Pietro Nevsky, Mitropolita di Montenegro”, itd. Međutim, takve formalnosti ne prikrivaju jasno izraženu osobnu netrpeljivost obojice korespondenata. Netrpeljivost s jedne strane pokazuju predstavnik vlasti koja je u susjedstvu zamijenila nekada moćnu mletačku birokraciju, dok se s druge strane u pismima upućenim austrijskom oficiru ne samo naslućuju nego i vide ponosita narav Petra Petrovića te njegova sigurnost u to da on i njegovi Crnogorci imaju pravo. Petar I, prirodno, očekuje pravicu, traži i zahtijeva: “Ne računam nimalo na povjerenje koje imam kod Vaše Ekselencije. Ugnjeteni i potlačeni čvrsto vjeruju u svoje neotuđivo pravo. Ne tražim milosti od Vaše Ekselencije, osim one što proizlazi iz njihova neotuđiva prava”. Osim toga, vladika bez bojazni, direktno, optužuje Niccolletija za narastanje napetosti te za stradanje seljaka u naselju Glavati.

Petar I je znao da ne može izgubiti konačnu povijesnu bitku za svoj narod

S druge strane, Niccolleti ima dovoljno snage da prizna kako “podložnici” imaju više pouzdanja u vladiku nego u njega; istovremeno, on potvrđuje da je Petar I “njihov najugledniji crkveni poglavar”. Takva priznanja, napisana rukom jednog austrijskog oficira i predstavnika vlasti, osobito su značajna. Niccolletijeva pisma potvrđuju da je upravo Petar I ona snažna ličnost koja dominira i Bokom i Primorjem, a ne samo na užem teritoriju tadašnje Crne Gore.
Važno je to istaći i zbog još jedne, ne baš zanemarljive, bolje rečeno – osjetljive okolnosti: pisma su pisana u manastiru Stanjevići ponad Budve, koji je – poput manastira Pod Maine, kako to historičari uglavnom prihvaćaju – bio smješten na tadašnjem austrijskom teritoriju; Petar I živio je i radio u Stanjevićima sve do dolaska Franuza u ove krajeve 1806. godine, kada se preselio u Cetinje. Uprkos tome što je živio usred neprijateljskog teritorija, mitropolit je u svojim pismima ostajao tvrd i odlučan. No, kada zatreba, znao je on biti i mekan i popustljiv, potvrđujući se kao vješt državnik, lukav političar i mudar diplomata. U situacijama kada popušta, vladika ne odstupa od svojih osnovnih stajališta, jer zna da ne može izgubiti konačnu povijesnu bitku za svoj narod, iako su tada i Crna Gora i on osobno u osobito osjetljivu procjepu između sukobljenih interesa velikih i moćnih – Rusije, Austrije, Turske i Francuske.
Imajući u vidu i tadašnju vanjsku političku situaciju i unutrašnje prilike (pored ostaloga, i smjenu guvernadura), vladika i nije imao suviše razloga da upravo u tome trenutku buni narod. Naprotiv, i njegova poslanica, i pisma otkrivaju kako se on trudi da smiri buntovnike, nastojeći seljake uvjeriti da će viši austrijski sudovi pravično riješiti njihove probleme. Vladičin postupak bio je u skladu s općim naznakama njegove vanjske politike – oslanjati se na neku od velikih sila, ali samo utoliko ukoliko to može pridonijeti očuvanju i daljem jačanju nezavisnosti Crne Gore, te postizanju krajnjega cilja – širenja Crne Gore na cijeloj svojoj teritoriji, na tada još otuđena područja.
Prateći, pak, razvoj sukoba u Primorju dalje, iz materijala koje ovdje objavljujemo može se vidjeti da je Beč ocijenio kako za njegovo smirivanje nisu pogodna vojna rješenja. Car je već u kolovozu za Boku Kotorsku odredio i civilnog komesara, savjetnika Ghislierija, a njegov dolazak, na čelu komisije, spominje se i u priloženom Niccolletijevu pismu vladici Petru I. Da su crnogorski dokumenti vjerodostojni, potvrđuje i izvještaj francuskoga konzula u Boki, od 17. lipnja, u kojem se također govori o otporu stanovništva Župe što ga je izazvalo nasilničko ponašanje knezova. Međutim, kada je riječ o samome vladici i njegovu odnosu prema Austriji, iz daljeg razvoja događaja vidljivo je da su zainteresirane austrijske snage – pogotovo one na samome terenu – na svoj način shvaćale i razumijevale njegovo pomirljivo držanje. Te odnose donekle može osvijetliti i pismo francuskoga ambasadora iz Venecije, koji je već 13. kolovoza pisao da je markiz Ghislieri (s barunom Rosettijem) zaista poslan u Dalmaciju radi reorganizacije pokrajine; ali, za Petra Prvoga bilo je mnogo značajnije ono što je taj ambasador doznao i o čemu je obavještavao svoje pretpostavljene: “Car će da uspostavi u Albaniji jednog novog vladiku pravoslavne vjere kako bi svoje nove podanike u ovom dijelu provincije oslobodio od uticaja mitropolita Crne Gore”. Ne bi trebalo sumnjati u to da je i Petar I doznao za tu namjeru; da li se možda i u toj vrsti pritiska može tražiti razlog za naizmjeničnu pomirljivost i oštrinu u njegovim pismima austrijskom general-majoru Niccolletiju?
U međuvremenu je umro crnogorski guvernadur Radonjić, pa su Niccolleti i grof Goes očekivali da će se vladika još više osiliti (3. rujna 1802). Međutim, Ghislieri je komisijski utvrdio situaciju te 20. studenoga potpisao veoma opsežan izvještaj u kojem stoji da je glavni krivac za neprilike u Župi vladika osobno (uz asistenciju svoga tajnika Francesca Dolcija). Istovremeno, markiz ukazuje na vladičinu ambicioznost te ističe da Petar i eventualnu rusku ili francusku zaštitu “smatra samo kao sredstvo da dođe do svoga cilja, jer nikako ne želi stranu vladavinu”.

Položaj Petra I bio je stabilan i nije ga mogla ugroziti ni Rusija

Uz to, Ghislieri pretpostavlja da je vladika htio zauzeti Župu, a preko nje i druge primorske teritorije. No, Beču nije odgovaralo zaoštravanje odnosa, te smjenjuje Ghislierija i na njegovo mjesto postavlja baruna Rosettija. Ali, i on zastupa vrlo oštra, vladici protivna stajališta; na temelju njegovih gledišta grof Joseph Maylath, tajnik talijanske dvorske kancelarije, 8. ožujka 1803. predložio je caru da se Crnu Goru prisili na smirivanje demonstracijom vojne sile Turske i Austrije na crnogorskoj granici, uz potkupljivanje stanovitog broja crnogorskih glavara. U odnosu, pak, na samoga Petra Prvoga, istovremeno je predložena drastična mjera: “Sadašnjega vladiku trebalo bi zbaciti i primorati ga da živi u Kotoru ili Novome, a eparhiju bi trebalo predati kakvom podaniku ćesarovom”. Predloženo je, isto tako, da se “što skorije uhapsi” Dolci, uz obrazloženje da i on podržava nemire u Boki. Akteri su se sve više uzbuđivali, a uznemirenost je na strani Beča bivala utoliko veća što su i ruski i francuski konzuli sve češće stupali u kontakt s Crnogorcima, natječući se u nastojanjima da steknu njihovu naklonost. Sve je to utjecalo na stajališta u Beču, tako da je dvorski i državni kancelar grof Koblenz 15. lipnja 1803. odredio smjernice za odnos prema situaciji s Crnogorcima:
“Carsko-kraljevski dvor želi na svojoj granici prema Crnoj Gori kao i na svima svojim drugim granicama samo prijateljske susjedne odnose i mir, ne želeći da se miješa u unutrašnje poslove crnogorske i još manje da taj narod potčini sebi. Glasovi o miješanju Rusije u crnogorske poslove i o fermanu koji bi priznavao nezavisnost Crne Gore suviše su još neodređeni da bi se moglo doći do tačnog pojma o pravom stanju stvari… Što se tiče abata Dolcija, iako je on po mišljenju barona Rozetija glavni krivac za nemire u našoj Albaniji, a naročito u Župi, opet bi njegovo hapšenje bilo protivno međunarodnom pravu, a sem toga izazvalo bi uzbunu koju sama stvar ne vrijedi. Neka baron pazi na njegove intrige i neka se koristi dobrim raspoloženjima konzula Fontana, pa da ruski uticaj ukloni Dolcija iz Crne Gore”. Što se tiče samoga Petra Prvoga, smatrao je da bi se “u sporazumu sa visokim Ministarstvom vojnim našlo da bi postavljenje naročitog vladike za pravoslavne u Boki najedanput presjeklo škodljiv uticaj crnogorskog arhimandrita na naše podanike. Ali ipak, prije nego što bi se pristupilo tome koraku, valja vidjeti da li ovo cijepanje dijeceze i postavljanje naročitog vladike ne bi bilo protivno kakvim lokalnim odnosima”.
Očito je da se situacija nije lako mogla riješiti – do smirivanja nemira nije dolazilo, a izbijali su i drugi sukobi, već tijekom 1803. godine. Suprotstavljenost interesa imala je trajan karakter: iako se Austrija učvrstila u Primorju i Boki, i položaj Petra I ostajao je stabilan i čvrst. S takve pozicije vladiku, a isto tako ni Dolcija, god. 1803. nije uspjela ukloniti ni Rusija, mada se pomišljalo i na to da ga se preko Kotora otpremi čak za Sibir! U crkvenom pogledu nije to uspjelo ni Sv. sinodu ruske pravoslavne crkve, koji je vladiku bio pozvao ne samo na odgovornost nego i na svoj Sud; Petar I tim se pozivima, naravno, nije odazvao. Ali, kada je riječ o Dolciju, ono što godinama nije uspijevalo Austriji – nešto kasnije će uspjeti Rusiji: svoga sekretara, koji je tu dužnost obavljao gotovo dvadeset godina, vladika nije uspio obraniti i spasiti pred sve žešćim nasrtajima iz Rusije. Dolci-Visković morao je platiti svoju dugogodišnju odanost vladici i suradnju s njim – po želji Rusije i pod nadzorom samoga ruskog konzula u Kotoru, Dolci je bio uhapšen; bio je mučen, osuđen i ubijen 1805. godine.
O životu i djelovanju vladike Petra I Petrovića Njegoša postoji znatan broj dokumenata, bilo da su nastali njegovom rukom, bilo perom drugih osoba. Isto su tako na osnovi građe iz toga vremena poznati i događaji u Župi iz 1802. godine, koji su vladiku mogli stajati i položaja i glave. Međutim, svaki novi pronađeni i objavljeni dokumenat iz toga razdoblja pridonijet će svestranijem i cjelokupnijem sagledavanju vrlo zamršene i teške situacije u kojoj su se tada nalazili i sam vladika, i Crnogorci općenito.