Petrovići su bili jedina evropska saveznička dinastija koja je po završetku Prvog svjetskog rata uklonjena da bi napravila mjesto drugoj dinastiji – Karađorđevićima. Od svih savezničkih kraljeva, koji su tokom rata bili primorani da napuste svoje zemlje, jedino se crnogorski kralj Nikola nije vratio iz egzila, zahvaljujući, prije svega, “gostoprimstvu” Francuske i politici velikih sila, koje su projektu jugoslovenske države na razvalinama habzburškog carstva, podredili sudbinu Crne Gore i njene dinastije.
Kralj Nikola 1918. nije bio svjestan da mu je sudbina bila mnogo ranije određena, ali da se saopštenje te odluke odlagalo
Prvi svjetski rat i njegov kraj označio je i sumrak vladavine nekih poznatih evropskih dinastija. U Rusiji su Romanovi poslije 304 godine vladavine (1613 – 1917) nestali kao žrtve revolucionarne strasti Oktobarske revolucije. Najstarija evropska dinastija Habzburgovci, su poslije tačno sedam vjekova vladavine (1218 – 1918) završili svoju vladavinu sa Karlom IV (1916 – 1918) koji je u novembru 1918. bio prinuđen da abdicira. Njemačka feudalna porodica i dinastija Hoencolerni, koji su još 1415. postali izborni knezovi rimsko – njemačkog carstva, i koji su u XVIII vijeku uveli Prusku u red velikih sila, pod čijim je žezlom izvedeno ujedinjenje Njemačke, završili su svoju istorijsku misiju sa Vilhelmom II (1888 – 1918), koji je zbačen sa prijestola po okončanju svjetskog rata. U ovo vrijeme svoju 634 – godišnju vladavinu (1288 – 1922) završili su i Osmani u Turskoj, 16. novembra 1922. godine, kada je posljednji sultan Vahidedin, zajedno sa svojim sinom izbjegao iz Carigrada. Ubrzo ga je Turska narodna skupština 1923. zbacila sa prijestola izabravši Kemala Ataturka (1881 – 1938) za prvog predsjednika Republike. Za formalni čin nestanka Osmanske dinastije i carstva uzima se 3. mart 1924, kada je Velika nacionalna skupština ukinula i halifat poslije čega je halifa Abdulmedžid II (1868-1944) napustio Carigrad. Slična sudbina zadesila je i Petroviće poslije skoro 221 godine vladavine (1697-1918). Moglo bi se reći da je u Prvom svjetskom ratu i događajima proizišlim iz njega, odsviran rekvijem brojnim evropskim dinastijama po muzici koja je u evropskoj istoriji najavljena “Marseljezom” i francuskom revolucijom. U ovom društvu svrgnutih dinastija, Petrovići su bili jedini koji svoj kraj nijesu dočekali u zemlji kojom su vladali, kao što su bili jedini koji nijesu nestali u vrtlogu revolucije kao npr. Romanovi. Bili su jedina dinastija koja se u Prvom svjetskom ratu, ne samo borila na strani saveznika, već su veći dio toga rata uživali njihovo gostoprimstvo. Jedino Petroviće nije naslijedila republikanska vlast, niti politička elita koja ih je formalno lišila prijestola. Samo su oni uklonjeni da bi napravili mjesta drugoj dinastiji. Od svih savezničkih kraljeva, koji su tokom rata bili primorani da napuste svoje zemlje, jedino se crnogorski kralj Nikola nije vratio iz egzila, zahvaljući, prije svega, “gostoprimstvu” Francuske i politici velikih sila, koje su projektu jugoslovenske države na razvalinama habzburškog carstva, podredili sudbinu Crne Gore i njene dinastije. Ispostavilo se da kralj Nikola nije imao čime da “plati” svoju “povratnu kartu” evropskoj pragmatičnoj diplomatiji, te je njegovo pozivanje na primjer srpskog kralja Petra, ili belgijskog kralja Alberta, bio samo uzaludni vapaj nemoćnog vladara, koji još nije bio svjestan da mu je sudbina bila mnogo ranije određena, ali se dugo odlagalo da mu se to saopšti. Kada je početkom 1916. godine bio primoran da napusti Crnu Goru, kralj Nikola je imao iskustvo 75 – godišnjeg starca, ali i lakomislenost vladara koji je bio na tronu već 56 godina. Kraljica Milena (1847 – 1923) je tada bila starica od 69 godina, dok su sinovi Danilo (1871 – 1939), Mirko (1879 – 1918) i Petar (1889 – 1932), kao i dvije naudate kćerke, Ksenija (1881 – 1960) i Vjera (1887 – 1927) već bili u godinama koje su obavezivale na odgovornost. Od pomenutih, samo je knjaz Mirko ostao u zemlji, izjavivši da želi u teškim trenucima da ostane sa Crnogorcima i dijeli sa njima dobro i zlo. Pokazaće se da je za protivnike Petrovića, njegov ostanak bio isto toliko “sumnjiv”, koliko i odlazak drugih (vidi: Miloš Živković “Pad Crne Gore”, Podgorica, 2000, str. 211; Živković navodi da je ovoj odluci knjaza Mirka prethodila žestoka svađa sa ocem kraljem Nikolom, koji je insistirao da ovaj krene na put sa njima. Kvalifikujući knjaza Mirka kao “porodičnog nezadovoljnika”, koji je od strane svoga oca čak i bio konfiniran za vrijeme rata zbog ponašanja koje je štetilo ugledu dinastije, Živković primjećuje kako je Mirkov ostanak u propagandi korišćen protiv kralja Nikole – koji je optuživan da je namjerno ostavio knjaza Mirka kako bi u slučaju pobjede Centralnih sila osigurao svoj povratak; dr Ivo Jovićević navodi u svojim sjećanjima sljedeći razlog ostanka knjaza Mirka:”Pošto je prestolonasljednik bio ranije izašao iz zemlje, koju je sada i kralj napuštao, on je htio ostati sa narodom i čekati da se prilike izmijene, pa da se proglasi za vladara Crne Gore, te da se tako osveti bratu i ocu za pretrpljena maltretiranja i omalovažavanja.”).
Sjedište crnogorskog dvora u egzilu je do maja 1916.godine bilo u Bordou, a od tada pa do maja 1920. u dvorcu Neji kod Pariza, kada se kralj Nikola sa porodicom seli u Kan i kasnije u Kap d` Antib na Azurnoj obali. U toku i poslije rata u emigraciji u Švajcarskoj su se nalazili i kraljeva kćerka Ana i zet Franc Batemberg kao njemački emigranti, da bi poslije Oktobarske revolucije u emigraciju prispjeli i njegova ćerka Milica i zet Petar Nikolajević Romanov. O životu i radu kraljevske porodice iz perioda egzila zna se relativno malo. Zato prije nego nešto više kažemo o dinastiji Petrović u egzilu, posebno za period poslije njene detronizacije na Podgoričkoj skupštini 1918.godine, čini nam se smislenim postaviti jedno pitanje:
I.Gdje je arhiva crnogorskog dvora za period poslije 1916?
Oni koji bolje poznaju navedenu problematiku uočiće da u crnogorskim arhivima nema dokumenata poslije 1916. godine sa svojeručnim potpisom kralja Nikole, kao što istraživači uočavaju da sva poznata dokumenta iz ovoga perioda koji se vezuju za članove dinastije su ili ona objavljena u “Glasu Crnogorca”, ili su pak sačuvana u fondovima lica i institucija kojima su upućivana. Takođe se uočava velika praznina usljed nedostatka dokumenata iz Nejskog perioda (1916 – 1920) crnogorske emigrantske vlade i skoro potpuna praznina u dokumentaciji koja bi se vezivala za crnogorski dvor. Poznato je, da je kralj Nikola prilikom povlačenja u januaru 1916. godine sa sobom ponio i dio dvorske arhive. Transport, koji je pratio general Anto Gvozdenović, sa dežurnim dvorskim oficirima koji se kretao tokom Bojane je bio tako loše organizovan da je “bio ostavljen bombardovanju austrijskih aeoroplana i pljački Arnauta”. Gubitak ove arhive kralj Nikola je smatrao velikim gubitkom u svom životu (M. Živković, “Pad Crne Gore”, Podgorica, 2000, str. 201/202: “Kralj i njegova porodica na taj su način ostali bez jedne preobuke, a naša narodna istorija bez jedne stare, velike i dragocjene arhive, prikupljane blizu dvije stotine godina. Docnije se kralj gorko jadao i žalio kako ga nikakav gubitak u životu nije toliko dirnuo, koliko gubitak te arhive, pisane riznice časti i slave Crne Gore i kuće Petrovića-Njegoša.”).
Prema jednom izvoru ova arhiva je vraćena iz Skadra u oktobru 1918. godine kad je zakopana u dvorištu cetinjskog dvora. Arhiva je otkopana 14. aprila 1923. godine. Na dubini od dva metra bilo je zakopano šest kožnih kofera i sanduka. U pet kofera se nalazila arhiva kralja Nikole, dok su u šestom bile dragocjenosti iz doba Crnojevića i kasnije. U kući seljaka Pera Živkova Stojanovića, u selu Gruda, bila su sakrivena četiri sanduka dragocjenosti, koji su otvoreni 15.aprila 1923. godine u prisustvu Miloša Zečevića, profesora Vojne akademije, izaslanika jugoslovenskog ministra unutrašnjih djela. U sanducima su čuvane zlatne i srebrne stvari, ordenje sa brilijantima, vrijedne ikone, razni pokloni, familijarni nakit, akcije Crnogorske banke i sl. Zapisnik o pronađenim stvarima je sačinjen 18. aprila 1923. godi
Najveći dio prepiske Nikole I iz perioda egzila u Francuskoj i dalje je nepoznat; da li ta arhiva postoji i gdje se nalazi?
Arhivu pominje u svojim sjećanjima Ilija F. Jovanović – Bjeloš, upravnik crnogorskog dvora od 1888 – 1923. godine, kao i dragocjenosti o kojima je brinula Ksenija, kćerka kralja Nikole. I Trifun Đukić, čiji je otac bio perjanik na dvoru kralja Nikole, u svojoj romansiranoj biografiji ovog vladara, pominje njegovu književnu zaostavštinu iz Nejiskog perioda, među kojom se nalazio i jedan roman. Ilija Jovanović Bjeloš piše da kralj Nikola i u svojim posljednjim bolesničkim danima knjigu nije napuštao. U najvišim njegovim mukama opisao je život tri janjičara iz turskog doba u Hercegovini. To su bili tri sina paše Stočevića koji su se osvetili janjičarskom životu. Ovo je posljednje njegovo djelo koje je ostalo u rukopisu u njegovoj arhivi u inostranstvu godine 1921. U svakom slučaju navedena arhiva nije stizala do Crne Gore, a koliko je nama poznato ni do arhiva u Francuskoj. Relativno bogati Fond emigrantske vlade koji se čuva u DACG, kao i zaostavština J. Plamenca, V. Popovića, dr Pera Šoća i mnogih drugih jasno ukazuje da je najveći dio zvanične prepiske kralja, vlade i pojedinaca iz perioda egzila u Francuskoj ostao nepoznat naučnoj javnosti. Utoliko je danas smislenije pitanje: gdje je ova arhiva i da li je sačuvana?
Ako do današnjeg vremena niko nije imao interes, potrebu i znatiželju da traga za njom, mislimo da više ne bi trebalo da bude tako!?
II. Socijalno – ekonomski status dinastije Petrović – pitanje konfiskovane imovine i apanaže
Na svojoj V sjednici održanoj 16/29. novembra 1918. godine Podgorička skupština je pored ostalih donijela i odluku na predlog Janka Spasojevića koja je glasila: “1. Da se pokretna i nepokretna imovina bivšeg kralja Nikole Petrovića Njegoša i njegove dinastije u Crnoj Gori konfiskuje u korist naroda. 2. Da se za svagda zabrani ulazak u našu zemlju pređašnjem kralju Nikoli Petroviću Njegošu, a tako i svim članovima njegove dinastije”. Navedena odluka je motivisana uvjerenjem Velike narodne skupštine u Crnoj Gori svjesne “političke i krivične odgovornosti bivšeg kralja Nikole pred svojim narodom, iz političkih pobuda, rukovođena uz to savješću i uvjerenjem opštim narodnim, da imanje bivšeg kralja Nikole je jedna nasilna otimačina narodne imovine…”.
Na taj način je konfiskovana cjelokupna imovina dinastije Petrović, revolucionarnom metodom, organa koji nije imao nikakav revolucionarni legitimitet i kredibilitet. Iz rasprave koja je prethodila pomenutim odlukama uočava se da je ona uslijedila kao kazna za “izdajnika”i “veleizdajnika”. Rijetki glasovi upozoravali su da aktu konfiskacije mora prethoditi kvalifikacija skupštine o kralju Nikoli kao izdajniku, te bi u tom smislu bilo neophodno obrazovati sud koji bi to i dokazao. Na takva upozorenja uslijedila bi konstatacija: “Ovdje je princip: mi smo revolucionarna skupština, koja zakone provodi silom” i da “ne treba imati obzira prema takvim vladarima koji su radili protivzakonito i izdajnički”. Pojedinci su čak tražili i osudu na smrt za kralja Nikolu, kojeg treba osuditi kao “najvišeg našeg neprijatelja”, ali se od njega ne smije napraviti mučenik “kao što su to uradili boljševici sa Nikolom II”.
Uslijedila bi potom konstatacija da su “saveznici omogućili da slobodno radimo, pretresamo ova pitanja, kao odgovornost vladara Crne Gore” i da smo ga “već osudili i svrgnuli kao veleizdajnika”. U svakom slučaju poslije duže rasprave na pitanje predsjedavajućeg Sava Cerovića:”Ko je protiv neka ustane”, nije ustao niko, bar prema zapisniku, što je značilo da je odluka jednoglasno usvojena. Time je Velika narodna skupština svoju političku presudu “veleizdajniku” kralju Nikoli, proširila na čitavu dinastiju, a kao logična kazna uslijedila je i konfiskacija cjelokupne imovine.
Konfiskacija imovine kao kaznena mjera, iz poznatih primjera u istoriji, najčešće je preduzimana prema državnim neprijateljima, odnosno prema pojedincima i institucijama koji su bili optuženi za slično djelo. Treba podsjetiti da npr. slična mjera nije preduzeta prema Obrenovićima u Srbiji, čiji je posljednji vladar zajedno sa svojom suprugom svirepo ubijen u zavjeri 1903. godine. Postavlja se pitanje, šta je konfiskovano? U aktima Podgoričke skupštine nema takvog popisa, te se teško može zaključiti šta se podrazumijevalo “pod pokretnom i nepokretnom” imovinom dinastije Petrovića? Cjelokupna nepokretna imovina dinastije Petrovića je, na osnovu naprijed navedenih odluka, predata Ministarstvu unutrašnjih djela KSHS, a potom Ministarstvu finansija (Upravi državnih dobara), koje je imovinu inventarisalo i sa njom upravljalo. Pokretna imovina, koju je činilo pokućstvo srebrenina, odijela, oružje i druge dragocjenosti čuvala se dijelom u trezorima Hipotekarne banke, a dijelom u objektima u kojima je zatečena. O upotrebi arhiva i tih dragocjenosti vlada KSHS je donijela posebno rješenje 27. VII 1925. godine. Za sudbinu navedene imovine značajna je još jedna odluka Podgoričke skupštine donijeta na sjednici 6. februara 1919. godine :
“…da se familijama poginulih i umrlih boraca za građanske slobode odredi novčana pomoć jednom za svagda u iznosu od 750.000 i podmiri iz zaplijenjene imovine”, kao i odluka donijeta na sjednici 9. februara “da se iz dobara biv. kralja Nikole odredi suma od 2.000.000 za školovanje omladine”. Pri tome se dobra kralja Nikole, kod ujedinitelja obavezno kvalifikovanog kao “izdajnika”, nijesu u tretmanu izdvajala od ostalih dobara članova dinastije. A ona su izgledala prema jednom kasnijem popisu:
1. Stari dvor bivšeg kralja Nikole sa dotičnim prostorijama i avlijom na Cetinju, ubaštinjeno na ime kralja Nikole;
2. Novi dvor prijestolonasljednika Danila sa dotičnim prostorijama i avlijom na Cetinju ubaštinjeno na ime knjaza Danila;
3. Dvospratna manja zgrada u kojoj je stanovao bivši princ Petar sa pripadajućom avlijom na Cetinju, ubaštinjeno na ime princa Petra;
4. Dvorska kapela (crkva) u neposrednoj blizini starog dvora na Cetinju, ubaštinjena na ime kralja Nikole;
5. Velika dvorska štala sa garažom za automobile i dotičnim placem, ubaštinjena na ime kralja Nikole;
6. Park starog dvora, ubaštinjen na ime kralja Nikole;
7. Park novog dvora, ubaštinjen na ime prijestolonasljednika Danila;
8. Park princeze Ksenije na Cetinju, ubaštinjen na ime princeze Ksenije;
9. Dvorska livada “Pod Grudom”, na Cetinju, ubaštinjena na ime kralja Nikole;
10. Dvorsko imanje “Belveder” (jedna porušena zgrada sa malo šume), ubaštinjeno na ime kralja Nikole;
11. Dvospratna zgrada u kojoj je ranije postojala “Ženska radnička škola”;
12. Dvorac na Njegušima sa dotičnim prostorijama i avlijom na Njegušima ubaštinjen na ime kralja Nikole, koji je zidan sredstvima dinastije na imanju dobijenom u nasljedstvo i kupljenom od mještana;
13. Dvorsko imanje na Njegušima: livada i voćnjak ubaštinjeno na ime kralja Nikole;
14. Zimski dvorac sa dotičnim prostorijama na Rijeci Crnojevića, ubaštinjen na ime kralja Nikole;
15. Dvorsko dobro na Rijeci: park, bašta, livada i šuma, ubaštinjeno na ime kralja Nikole;
——————————————————————————–
16. Kućište, pašnjak i šuma površine 19.543 metara kvadratnih u opštini Dub (Boka Kotorska), ubaštinjeno na ime kralja Nikole putem nasljeđa;
17. Zabran “Biogradsko jezero” (šuma, livada od 23 hektara i ribolov u Kolašinu, ubaštinjeno na ime prijestolonasljednika Danila;
18. Novi dvor kralja Nikole sa dotičnim prostorijama, avlijom i parkom u Nikšiću, ubaštinjen na ime kralja Nikole ;
19. Stari dvor kralja Nikole sa pripadajućim prostorijama i avlijom u Nikšiću, ubaštinjen na ime kralja Nikole;
20. Vodenica na rijeci Mrkošnici pod Trebjesom u Nikšiću, ubaštinjeno na ime kralja Nikole;
21. Struganica na Vidrovanu u Gornjem Polju sa pripadajućom baštom, ubaštinjena na ime kralja Nikole;
22. Zabran “Trebjesa” (park i šuma) u Nikšiću, ubaštinjen na ime kralja Nikole;
23. Oranica, livada i voćnjak oko “Trebjese”, ubaštinjen na ime kralja Nikole;
24. Dvorsko imanje u Poviću (šume i oranice) u Nikšiću, ubaštinjeno na ime kralja Nikole;
25. Zabran, šuma “Morakovo” dužine 20, a širine 10 km sa 10 ha livade u Nikšićkoj župi, ubaštinjeno na ime kralja Nikole;
26. Zabran, šuma “Stoge “(Nikšićka duga) u dužini 7, a širini 6 km sa 8 hektara livade;
27. Dvorac “Kruševac ” princa Mirka sa dotičnim prostorijama, parkom, oranicama,voćnjakom i livadom u Podgorici, ubaštinjeno na ime princa Mirka I;
28. Dvorsko imanje “Tiha” površine 2 ha livade u Podgorici , ubaštinjeno na ime princa Mirka;
29. Dvorac kralja Nikole u Danilovgradu sa dotičnom avlijom, ubaštinjen na ime kralja Nikole;
30. Dvorac “Topolica “sa dotičnim prostorijama, parkom, voćnjakom, oranicama, livadom i pašnjakom površine 117,82 hektara u Baru, ubaštinjen na ime prijestolonasljednika Danila;
31. Dvorac “Rastislav” na Suki u Ulcinju sa pripadajućim parkom, ubaštinjen na ime prijestolonasljednika Danila;
32. Dvorsko imanje “Kaluđerovac ” kod Virpazara (kuća, livada i voćnjak) ubaštinjeno na ime princeze Ksenije.
U dvorovima bivše dinastije Petrović čuvane su brojne dragocjenosti, namještaj, posuđe, slike, koje su odmah poslije ujedinjenja raznošene i uništavane. Poznato je da su Austrijanci povlačeći se sa Cetinja “netaknuto predali tamošnji dvor, sav njegov namještaj, svu dvorsku imovinu”. Znatan dio dvorskog namještaja našao se u raznim sreskim nadleštvima, policijskim kancelarijama, pa čak i nadbiskupskim palatama. Već marta 1919. godine predsjednik barske opštine je izložio javnoj prodaji pokretnu imovinu kralja Nikole iz dvorca u Baru. Zabilježeno je da se kod zagrebačkih Jevreja moglo naći skupocjeno “srebreno posuđe iz trpezarije cetinjskog dvora sa graviranim dvorskim monogramima”. To je mahom bilo skupocjeno posuđe, darovi stranih dvorova. Najskupocjeniji je “dar bio onaj što ga je Cesar Nikola II o Kraljevom jubileju 1910. poslao na Cetinje: reda servis od zlata i platine, sva posluga za 36 osoba”.
…………………………………………….
……………………………………………
Na Ksenijine i Vjerine optužbe da je išao kod ubice svoga oca, knjaz Petar odgovara: Za sve me je briga sem za kralja Aleksandra i Pašića
Stanovište da se Petrovićima ne vraća imovina bilo je političke, a ne pravne prirode, jer treba naglasiti da nijedna odluka Podgoričke skupštine nije bila ugrađena u neki jugoslavenski zakon ili Ustav iz 1921. godine. Takav slučaj, nije primjera radi bio sa Habzburgovcima, kojima je Narodno vijeće u Zagrebu takođe konfiskovalo imovinu, ali je ta odluka bila ugrađena u Prethodne odredbe za pripremu Agrarne reforme od 25. II 1919. i u sam Ustav iz 1921. gdje se u čl. 43, pored ostalog navodi: “Eksproprisanje velikih posjeda i razdioba njihova urediće se zakonom. Zakon će odrediti i kakva će se naknada dati za eksproprisane posjede. Za velike posjede koji su pripadali članovima bivših tuđinskih dinastija (podv. Š.R.) i za one koje je tuđinska vlast (podv. Š.R.) poklonila pojedincima, neće se davati nikakva nadoknada”.
Pošto se Petrovići nijesu mogli podvesti ni pod “tuđinsku” dinastiju, a uz to nijesu ni predstavljali dinastiju koja se borila na strani Centralnih sila, dakle poraženu u ratu, nego dinastiju koja je bila legitimni predstavnik jedne savezničke zemlje, tražila se prihvatljiva formula rješavanja ovoga pitanja. Stanovište da se Petrovićima nipošto ne vraća imovina ne bi bilo zgodno zato što bi “..prosto vraćanje imetka, dakle nepriznavanje važnosti Podgoričke skupštine sobom impliciralo i opravdanje svih onih žalbi i neopravdanih revindikacija, koje članovi biv. Dinastije Petrović Njegoš zbog ove konfiskacije čine. S toga u rješenju o ovom imetku ne smije se stati na stanovište, da se imetak vraća…”.
Tada su se u beogradskoj štampi, bliskoj radikalima, mogli pročitati jasni zahtjevi u prilog povratka imovine nasljednicima kralja Nikole: “…Ma kakvo da je to rešenje Podgoričke Skupštine, ono bi dobilo najlepši i najkorisniji oblik tek onda, kada bi se nepokretna imovina Kralja Nikole u Crnoj Gori povratila njegovoj deci … Kralj Nikola i njegova deca nisu bili naši ratni neprijatelji pa da bi se njihova zakonita imovina smela da konfiskuje”. Čak je bila objavljena i vijest da je vlada donijela takvu odluku. Umjesto povraćaja, preporuka je bila da država ustupi u sopstvenost imovinu dinastiji Petrovića, s tim da se zakonom ovlasti vlada da u sporazumu sa interesentima ovu imovinu otkupi. “Ovo ovlašćenje, bilo bi potrebno i korisno, jer smatram da ne bi bilo dobro, da bar direktni potomci pok. kralja Nikole zadržavaju nekretna imanja u Crnoj Gori i tim trajnu vezu sa stanovništvom…”. Na kraju analize, sugerisano je da se prije donošenja bilo kakvog zakona u Skupštini prethodno napravi pismeni sporazum sa svim zainteresovanim članovima dinastije Petrović, da pristaju na otkup svog imetka i da im se otkupne sume ne isplaćuju odmah, nego periodično i doživotno. Kao razlozi za takav stav navedeno je:
“1. Što ni u kojem slučaju ne treba da bar direktni potomci pok. kralja Nikole imaju nekretni imetak u Crnoj Gori;
2. Što bi sporazum o otkupu nakon izglasanog zakona bio vrlo otežan pretjeranim zahtjevima interesanata;
3. Što njima ne treba isplatiti otkupnine od jedan put, jer će to rasipnički brzo potrošiti i opet i ako sa manje prava ali sa više škandala, nove zahtjeve postavljati kad u bijedu panu;
4. Prethodnim sporazumom o otkupu mogle bi se dobiti i potrebne izjave političke od interesiranih na ovom pitanju i plaćanje periodično bilo bi najbolja sankcija da će izjave biti održavane…”.
Pitanje apanaže i imovine dinastije Petrović je konačno načelno riješeno Finansijskim zakonom za 1927/8. godinu, čiji član 316. glasi: “Ovlašćuje se Ministarstvo finansija, da može jedan dio imovine, koja je rješenjem Podgoričke skupštine od 16. XI 1918. godine postala državna svojina, ustupiti u vlasništvo pojedinim članovima bivše dinastije Petrović – Njegoš. Ovlašćuje se ujedno Ministarstvo finansija, da na osnovu prethodnog sporazuma sa članovima bivše dinastije Petrović – Njegoš, a po odobrenju Ministarskog savjeta, može isplatiti istima, t.j. bivšem prijestolonasljedniku Danilu, djeci bivšeg knjaza Mirka, bivšem knjazu Petru i bivšim knjaginjama Kseniji i Vjeri, dijelom u gotovu, a dijelom u obrocima doživotnoj rati ukupno svima iznos od 42.000.000 dinara”.
Iz navedene odluke se jasno uočava da je postupljeno prema prethodno navedenim preporukama i da je sprovođenje ove odluke bilo jasno uslovljeno prethodnim priznanjem KSHS, odnosno “na osnovu prethodnog sporazuma”. Naravno, da je načelno definisan stav jugoslovenske vlade, odnosno Pašića, koji je prema pisanju njemu bliske štampe brinuo o ovom problemu, želeći da ga riješi prije svečanosti prenosa Njegoševih kostiju na Lovćen 1925. godine, bitno opredijelio i njenu politiku prema članovima dinastije Petrović. A njih je, posebno poslije smrti kralja Nikole, prevashodno interesovalo pitanje njihove imovine i socijalni status. U tome se posebno isticao knjaz Petar, najmlađi sin kralja Nikole, koji je ubrzo posredstvom rodbinskih veza jasno davao signale Beogradu, da je spreman da prihvati svako rješenje koje bi olakšalo njegov materijalni položaj. Još tokom boravka u Rimu on se bio zaljubio u jednu udovicu porijeklom iz Engleske, a kojom se i oženio 1920. godine. Zahvaljujući činjenici da je sačuvano nekoliko desetina njegovih pisama Karađorđevićima, članovima i predsjedniku vlade, danas je moguće nešto više saznati kako se odvijala ta komunikacija. Prvo je već u avgustu 1923. godine knjaz Petar, pisao kralju Aleksandru Karađorđeviću, moleći ga da mu pomogne u rješavanju svog materijalnog položaja. O tome saznajemo iz jednog njegovog pisma nekoj osobi koju oslovljava sa “Draga moja Biba”, u kojem opisuje svoje materijalno stanje: “Kao što sam ti i pisao, odavno nemam sredstava za život, stoga sam morao da prodam svoja kola i ono što je ostalo od nakita moje žene, a to mi je omogućilo da preživim do danas, a sad sam bez ičega, ama baš bez ičega (podv. u orig. Š.R). Prije nekoliko dana sam pisao kralju…”. U svakom slučaju, knjaz Petar se već u septembru našao u Beogradu, gdje je bio primljen kod kralja Aleksandra, uz bučne proteste crnogorskih ujedinitelja koji su takav kraljev gest okvalifikovali kao kršenje odluka Podgoričke skupštine (vidi: Dimitrije Dimo Vujović, “Podgorička skupština 1918”, Zagreb 1989, str. 119: “Ali, dok su odluke o detronizaciji i ujedinjenju ostale neprikosnovene, dotle su odluke o konfiskaciji imovine i zabrani ulaska u zemlju bile prekršene, jer su pojedini članovi dinastije kasnije dolazili u Jugoslaviju”). Interesantno je, da su ovo stanovište kasnije prihvatili i neki istoričari, prenebregavajući činjenicu da su poslanici Podgoričke skupštine mogli donijeti odluku o zabrani povratka članovima dinastije samo za područje Crne Gore, a ne i Srbije, ili nekog drugog područja KSHS. Koliko je nama poznato, Petrovići, bar oni, na koje se odnosila odluka Podgoričke skupštine nijesu nikada bili u Crnoj Gori. Iako ne raspolažemo izvorom koji bi posvjedočio o sadržaju razgovora knjaza Petra i kralja Aleksandra, iz jednog kasnijeg pisma saznajemo da je kralj Aleksandar obećao crnogorskom knjazu da će njegovo pitanje biti riješeno za šest mjeseci, računajući od 18. oktobra 1923. godine, i da je u tom smislu knjaza Petra uputio kod predsjednika vlade. Pašić mu je obećao da će se njegovo pitanje riješiti za šest nedjelja. Knjazu Petru je bilo obećana izvjesna suma novca i povraćaj njegove imovine. Kako od toga nije bilo ništa, knjaz se ponovo obraća kralju Aleksandru, kojem je “pokazao … koliko sam mu odan”, tražeći od njega da interveniše i prekine “ovu mučnu situaciju”.
——————————————————————————–
To pitanje je dakle postalo novčano i to valja smatrati za uspeh…”
Naravno da do isplate apanaže nije došlo iz razloga političke i pravne prirode, jer kako će se kasnije ispostaviti pitanje je bilo mnogo kompleksnije, od želje jedne ili eventualno druge strane, da ga riješi. Posebno poslije smrti kralja Nikole, kada je aktuelizovano pitanje statusa članova njegove porodice, koji su živjeli u nemaštini i u nemogućnosti da koriste svoja konfiskovana dobra u Crnoj Gori. Izgleda da je i svađa među potomcima, poslije smrti Kralja Nikole i Milene ubrzala rješavanje ovoga pitanja. Kada problem nije mogao biti riješen u cjelini, zabilježeni su pokušaji da se on riješi pojedinačno sa pojedinim članovima dinastije. Već početkom 1920. godine do Pašića je stigla povjerljiva informacija da je knjaz Danilo spreman da proda dio svoga imanja i da je spreman da se o tome posavjetuje lično sa Pašićem. Ne raspolažemo izvorima koji bi potvrdili da je do ovoga susreta zaista došlo, ali je tokom 1924. godine na izričiti zahtjev Pašića, napravljena procjena imovine prijestolonasljednika Danila i to one koja mu je pripala testamentima kralja Nikole iz 1915, odnosno 1917. godine. Prema izvedenoj računici na dan 6. oktobra 1924. godine cjelokupna imovina knjaza Danila procijenjena je na 492600 švajcarskih franaka, odnosno 26 384 400 francuskih ili 88 740 060 dinara1.
Imovinu su sačinjavala krunska dobra, zavještanje kralja Nikole prijestolonasljedniku Danilu, njegovo sopstveno imanje, ratne štete i lična apanaža. Međutim, od eventualnog povratka imanja Petrovićima nije bilo ništa jer bi to istovremeno značilo i poništavanje odluka Podgoričke skupštine, odnosno proglašavanje njenih odluka za ništavne. Takvo mišljenje je iznijeto i u jedno ekspertskoj pravnoj analizi, i tu se pored ostalog upozorava na posljedice u slučaju povraćaja: “Ovaj način riješenja značio bi potpuno obilaženje odluka Podgoričke skupštine, jer povratiti konfiskovani imetak znači ne priznati valjanost odluka Podgoričke skupštine, koja je tu konfiskaciju izrekla. A pošto je ta ista skupština u vezi sa pitanjem konfiskacije donijela i odluku o svrgavanju s prestola dinastije Petrovića i o ujedinjenju Crne Gore sa Srbijom u zajedničku Kralj.S.H.S., to smatram, da ne bi bilo politički, ne priznavati valjanost jednog dijela odluka Podgoričke skupštine i tim davati povode onim, koji to trebaju, da kontestiraju legitimitet osnova našeg Ujedinjenja u jedinstvenu Kraljevinu…”.
——————————————————————————–
To je Aleksandar izgleda i uradio, jer već u maju 1924. godine, knjaz Petar se zahvaljuje “na interveniciji u pogledu moje apanaže koja je riješena, kako je najavljeno u Vašem zadnjem pismu…”. Tim povodom knjaz Petar je ponovo doputovao iz Pariza (stanovao u hotelu “Maiestic”, Avenue Kleber) u Beograd početkom oktobra 1924. godine, gdje ga je primio nadležni mnistar u vladi i sam kralj Aleksandar, koji mu je ponovo obećao da će se njegovo pitanje riješiti. U to vrijeme zagrebačka štampa objavljuje vijest da je između knjaza Petra i vlade sklopljena pogodba o povraćaju imovine, i to samo polovine, dok bi druga polovina bila ustupljena Pašić – Pribićevićevoj vladi za izborni fond. Naravno da ove špekulacije ne bi bile vrijedne pomena, da ne ilustruju širi kontekst političke upotrebe ovoga pitanja. Prepiska između kralja Aleksandra i knjaza Petra nije zanimljiva samo po tome što se odvijala uglavnom na francuskom jeziku, već i po tome što je u pismima rasla količina atributa “odanosti”, “beskonačne odanosti”, “vjernosti” i sl, kako su izgleda i rasla sredstva koje je ovaj davao knjazu Petru, čija mu je naklonost sigurno godila. Aktivnost knjaza Petra na rješavanju svoga socijalnoga položaja, odvijala se mimo znanja ostalih članova familije. Ona nije nailazila na razumijevanje kod ostalih, posebno sestara Ksenije i Vjere, koje nijesu mogle da shvate kako je knjaz Petar mogao odlaziti “kod ubice svoga oca”. Poslije povratka iz Beograda, Petar je otišao da obiđe svoje sestre, koje su ga dočekale mrzovoljno i neprijateljski, te je došlo do žučne rasprave, poslije koje je Petar “crnogorskim princezama Kseniji i Vjeri” napisao jedno jetko pismo. U tom pismu, Petar odgovarajući na optužbe da je odlazio “kod ubice svoga oca” navodi i sljedeće: “Da me je baš briga za vas dvije i za čitav svijet, sem za njegovo Veličanstvo kralja Aleksandra i za predsjednika Pašića. Stoga hoću da vam kažem, između ostalog, da sam bolje služio svom voljenom Ocu, nego vi obadvije, a posebno nego ti, Ksenija, koja si se samo miješala u politiku na štetu Crne Gore (podv. u orig. Š.R), umjesto da si se brinula o kući ili o poslovima koji se tiču jedne mlade princeze”.
………………………………………………
……………………………………………….
Danilo je zahtjev za vraćanjem srebrnine podupro svojim “nepokolebljivim lojalnim držanjem prema dinastiji Karađorđevića”
Pritom slijedi i jedna Petrova ponuda dokaza ovoga iskaza: “Kao dokaz ovome što ti kažem, imam tvoja pisma; napisana tvojom rukom, a koja mi dostojanstvo ne dozvoljava da objavim, jer se kaže da se prljavi veš kući pere, ali ako ipak želiš, mogu ti poslati fotokopije tvojih političkih pisama, za koje ne možeš poreći da si ih pisala…”.
Svađa sa sestrama je bila toliko žučna da je Petar zažalio što mu nijesu “poslale u svoje ime nekog muškarca, a onda bih ga sa posebnim zadovoljstvom dočekao, kako to sa dužnom pažnjom običavam u takvim prilikama”. Vjeran i odan Aleksandru, koliko i svom ocu, knjaz Petar mu je redovno ispostavljao račun koliko mu je novca do tada dao: “1. U Biogradu u mjesec oktombar 1923. – trideset hiljada franaka; 2. U Parizu u mjesec april 1924. – dvadeset pet hiljada franaka; 3. Sada na Bled – pedeset hiljada franaka”. Uz ovo je išlo i obećanje: “Ja se učtivo i ponizno obavezujem da ću ove svote povratiti Vašem Veličanstvu s najvećom zahvalnošću i priznanjem, čim budem primio moja imanja u Crnoj Gori”.
Knjaz Petar je sa svojom suprugom u avgustu 1925. boravio na Bledu, kao gost kralja Aleksandra i kraljice Marije. Put od ponizne odanosti pa do molbe za prijem, kako bi Aleksandru “saopštio nekoliko stvari prilično važnih” (podv. u orig. Š.R.) u septembru 1926. godine, knjaz Petar je prelazio veoma lako i brzo, tim prije što mu je stalno obećavano da će mu biti povraćena imovina, a do toga dana “darežljivi” Aleksandar mu je udjeljivao jednokratne sume koje je ovaj stalno tražio. Krajem 1926. ili početkom 1927. knjaz Petar se preselio iz hotela “Majestic” u vilu “la Victoire” čiji zakup nije imao čime platiti. Ali, kako mu je jugoslovenski ministar Ninčić obećao prilikom susreta u Parizu da će se njegovo pitanje riješiti do kraja 1926. godine, Petar je tražio od kralja Aleksandra da naredi vladi “da mi avansira sto hiljada franaka do kraja ovoga mjeseca (januar 1927. op. Š.R.) a to je suma koja mi je potrebna da platim zakupninu za vilu i da platim predujam nekima od povjerenika. Razumije se da će ovaj iznos biti odbijen prilikom povraćaja moje imovine…”. Crnogorski knjaz je bio nestrpljiv, jer je u avgustu 1927. godine boravio samo “osam dana u Veneciji”, koju je morao napustiti usljed nedostatka sredstava, a od avansa nije bilo ništa, iako je Skupština u međuvremenu bila izglasala finansijski zakon. Zato je u oktobru 1927. godine ponovo doputovao u Beograd, gdje ga je na intervenciju kralja Aleksandra primio ministar pravde Dušan Subotić. Sa vladom je potpisao ugovor 1.januara 1928. godine, ali mu je novac neredovno stizao. Knjaz Petar je čestitao kralju Aleksandru i izrazio divljenje na “mudrom i državničkom postupku” povodom zavođenja diktature 6. I 1929. godine iz razloga što će kralj “imajući sada potpunu i neograničenu vlast u svojim rukama, narediti da se ispravi nepravda koja mi je pored svih mnogobrojnih obećanja do sada činjena, uskraćivanjem mi moje očevine, na koju imam neosporno pravo, kao i svaki pa i poslednji podajnik Vašeg Veličanstva…”. A kada je doputovao u Pariz Milorad Dragutinović, da nadzire ponašanje knjaza Petra, po navodnom nalogu kralja Aleksandra, ovaj mu se u pismu žalio denuncirajući istoga. Posljednji susret kralja Aleksandra i knjaza Petra dogodio se u decembru 1931. godine, nepunih šest mjeseci prije nego što će crnogorski knjaz, koji je već nekoliko godina bolovao, umrijeti, i tada će ovaj, prvi put pored rješavanja svog pitanja, jugoslovenskog kralja zamoliti da interveniše za nekog drugog Crnogorca. Radilo se o intervenciji za Nika Jovićevića, majora bivše crnogorske vojske, kasnije pripadnika francuske vojske, više puta ranjavanog, dobitnika legije časti, pohvaljenog za hrabrost od strane maršala Petena, koji je bio otpušten iz vojske kao 100 % invalid. Petar je tražio da mu se dodijeli penzija, jer je bio na samrtničkoj postelji. Knjaz Petar je umro 7. maja 1932. godine i njegova smrt, bar prema reakciji javnosti nije nikoga posebno uzbudila u Crnoj Gori. Vijest o njegovoj smrti objavila je na petoj strani jedino nikšićka “Slobodna misao”.
Za razliku od mlađeg Petrovića, koji je s Karađorđevićima održavao intnezivne kontakte, takvih podataka nemamo za prijestolonasljednika Danila.
Prema nekim izvještajima iz 1925. godine Danilo je živio skromno posebno od kada se razboljela njegova žena Milica, koja je bila smještena u jedan sanatorijum “pod uslovima kao kad se neko prima iz najsiromašnije klase”. Milica (Juta) Meklenburg-Strelic, Danilova žena se uspjela dočepati dijela nasljeđa iz zaostavštine ove njemačke dinastije, što im je sigurno olakašavalo život. Vjerovatno uslovljen primanjem apanaže prethodnim zvaničnim priznanjem KSHS, on je to i uradio 7. februara 1927. godine u Đenovi, davanjem zvanične izjave generalnom konzulu KSHS. U izjavi upućenoj predsjedniku vlade KSHS , Danilo pored ostalog navodi : “…ovim putem izrazim, da priznajem Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca , onakvu kakva je stvorena našim oslobođenjem i ujedinjenjem i uređena njenim državnim Ustavom od 28. juna 1921. godine. Pripravan sam da svojim skromnim silama pomognem njenom jačanju i napredovanju i uvjeravam Vas svojom časnom riječju da ću se kloniti svake, bilo direktne, bilo indirektne akcije koja bi bila uperena protiv dobra naše Otadžbine, njenog ustavnog uređenja i njenih zakona”. Potom izražava svoju saglasnost sa rješenjem vlade shodno čl. 316 Finansijskog zakona, koji je propisivao da mu se suma od pet miliona dinara isplati u gotovini, kao i sa sumom od tri hiljade švajcarskih franaka mjesečno. Na kraju se zahvalio vladi “na dosadašnjoj materijalnoj pomoći koja mi je ukazana”. Posljednja rečenica iz ove izjave nedvosmisleno upućuje na zaključak da je i Danilu isplaćivana određena svota novca od strane jugoslovenske vlade, prije nego je zakonom definisano ovo pitanje. Međutim, da su prinadležnosti članovima dinastije Petrović isplaćivane neredovno i u suštini, ne kao apanaža, već kao nadoknada za oduzetu imovinu, saznajemo iz jednog pisma Danila Petrovića , predsjedniku vlade Milanu Stojadinoviću, desetak godina kasnije. Naime, Milan Stojadinović, koji je imao značajno političko uporište u Crnoj Gori, gdje je kao šef crnogorskih radikala od 1925, a potom predsjednik Banovinskog odbora JRZ od 1936, gradio svoju političku karijeru sa imidžom “najvećeg Crnogorca”, počasnog građanina Nikšića i Bara, iako je rodom bio autohtoni Čačanin, ispoljavao je primjetni interes za ovo pitanje, koje mu je bilo poznato još iz vremena kada je bio Pašićev ministar finansija. U pismu Danilu iz 1937. godine, Stojadinović je obećao povišicu od nekih 2000 franaka mjesečno usljed devalvacije koju je pretrpjela ova valuta, očigledno na intervenciju kneza Pavla sa kojim se Danilo susreo na Bledu 20. avgusta 1937. godine. Oktobra 1937. godine država je dugovala Danilu Petroviću 14 200 franaka. Danilo je bio nezadovoljan činjenicom da je njegovo imanje razdijeljeno “na ravne djelove sa mojom braćom i sestrama bez da budu oni na to imali kakvog prava po testamentu našeg Oca, pokojnog”, a kneza Pavla je molio “da mi momentalno spase od javne prodaje za dugove moju kućicu u Rokbrinu, i očuva mi krov nad glavom za moje stare dane…”.
——————————————————————————–
Takođe ga je molio da “mi pomogne urediti roditeljske grobove u San Remo koji su i danas na teret italijanskog Dvora, iako moj otac nije bio Italijan, nego jedan Srpski kralj, čiji su pretci i on, stavili prve temelje današnje države, boreći se i mačem i perom uz najviše oskudice i nevolje, pa danas i grobovi i ja smo na ulici. Sve ovo nije pravo, niti služi na čast Jugoslavije, koja je nama oduzela uz imanje i čast i otadžbinu”. Danilo je tražio od Stojadinovića da mu preda stolno srebreno posuđe koje je bilo velike vrijednosti a koje se nalazilo u depou Ministarstva finansija u Beogradu, a sve je te zahtjeve podupirao “mojim dosad nepokolebivim lojalnim držanjem prema Državi i Dinastiji Karađorđevića”. Ne raspolažemo saznanjima da li je Stojadinović zaista nešto preduzeo u smislu naprijed navedenih zahtjeva bivšeg crnogorskog prijestolonasljednika, koji je dvije godine kasnije i umro u očiglednoj oskudici i nemaštini. Vijest o njegovoj smrti nije objavio nijedan list u Crnoj Gori, a izgleda ni u Jugoslaviji.
Od Petrovića kojima je trebalo isplatiti nadoknadu za oduzetu imovinu pomenutih u zakonu iz 1927. godine bile su i princeze Vjera i Ksenija.
Princeza Vjera nije dočekala početak primjene ovoga zakona, jer je umrla oktobra 1927. godine. Ni njenu smrt nije zabilježio nijedan list u Crnoj Gori. Ostala su djeca knjaza Mirka i princeza Ksenija, najmlađa ćerka kralja Nikole, njegova miljenica sa značajnim uplivom na njega, tvrdoglava i ponosna i očigledno najtvrđi pregovarač sa jugoslovenskom stranom.
Prema nekim podacima Ksenija i Vjera su živjele u nemaštini, radeći kao daktilografkinje kod nekog fabrikanta na Azurnoj obali u Francuskoj.
Tokom 1928. godine Ksenija je bila primorana da proda svoj namještaj od bambusa iz svog doma u Kap d Antibu kako bi preživjela. Odmah po donošenju zakona 31. marta 1927. godine, Ksenija je angažovala advokata, koji se obratio dr M. Spalajkoviću, poslaniku KSHS u Parizu, sa zahtjevom da ovaj zatraži od vlade u Beogradu da zaštiti prava Ksenije i njene umrle sestre Vjere, čiji je ona jedini nasljednik. Zbog teške situacije u kojoj je Ksenija živjela, traženo je da joj se isplati “jedan dio sume do konačne isplate”. O navedenom zahtjevu, jugoslovenski poslanik je ubrzo obavijestio ministra inostranih djela dr Vojislava Marinkovića, od kojeg je tražio da mu se dostavi odluka vlade po ovom pitanju.Dok su mu čitali odluke Podgoričke skupštine kralj Nikola nije bio uzbuđen; bio je uvjeren da će saveznici ispuniti svoju riječ i obaveze
Vlada je već u 1927. godini bila donijela odluku da se Kseniji isplaćuju po dvije hiljade švajcarskih franaka mjesečno, da bi ta suma u 1929. godini bila povećana na 3000. Međutim, Ksenija nije htjela da prihvati doživotnu rentu, tačnije dugoročnu isplatu nadoknade za oduzetu imovinu. U jednom pismu svojoj sestri Jeleni, italijanskoj kraljici, koja je povremeno slala svog kurira na Cetinje, da donese neke od stvari Petrovića, za koje bi vlast dala odobrenje, Ksenija piše, tim povodom: “Nije da je to malo ili mnogo, ali ne mogu da prihvatim princip: i kad bi mi ponudili deset puta više u tom vidu, opet bih odbila. Kad bi mi ponudili samo glavnicu čiju bi kamatu prestavljalo tih 3000 franaka, ja bih prihvatila i oslobodila ih”. Molila je svoju sestru takođe, da odloži slanje svog kurira (Paulina?) na Cetinje: “Ni tamo jednako neće dati ono što mi pripada, jer namjeravaju da naprave odbir među mojim ličnim stvarima da bi ih stavili u Muzej (!). Ostalo će mi dati. Ni ovdje ne gledam na vrijednost stvari, nego na princip: ili mi sve moje stvari pripadaju i sa njima mogu slobodno da raspolažem, ili su mi ih pak zaplijenili. Ali ne mogu dozvoliti da prave odbir i da mi zatim, udijele milostinju od mojih vlastitih stvari od onoga što neće da zadrže”. Ksenija je takođe zahtijevala da se dosljedno sprovede sve ono što je u zakonu spomenuto, tražeći po tom osnovu i dio svoje sestre Vjere: “Ovaj posljednji dio ne može i ne treba da nestane. Vjera ga je meni ostavila; dakle potražujući ga, ja postupam u potpunosti po zakonu”. Pored navedenog Ksenija je potraživala 200 000 zlatnih franaka uloženih kod Crnogorske banke na Vjerino i njeno ime na štednim knjižicama br. 801 A -II – 801 A (princeza Ksenija ) i štedna knjižica br.801 B – II – 801 B (princeza Vjera). Ona je posjedovala te knjižice i tvrdila da taj novac nije mogao niko podizati bez potpisa sa tih knjižica. “Kao što vidiš, sve je vrlo jednostavno i naročito legalno”, pisala je Ksenija svojoj sestri. Na zahtjeve Ksenijinog opunomoćenika, vlada KSHS je odgovorila u martu 1930. godine obavještavajući ga da će naredne četiri rate biti uplaćivane početkom 1931, 1932, 1934, dok će iznos od 150 000 švajcarskih franaka, sa računa Crnogorske banke, biti plaćen preko “CREDIT LYONNAIS” banke u Parizu ili “CREDIT SUSSE” banke u Cirihu, zavisno od Ksenijine želje. Na ovu sumu neće biti plaćena kamata, predviđena ranije sklopljenim ugovorom sa Crnogorskom bankom, ali će joj zato biti vraćene lične stvari koje su se nalazile na Cetinju i “Njena Kraljevska Visost može raspolagati tim stvarima po Njenoj želji “. Uskoro je Ministarstvo finansija na osnovu rješenja vlade od 6. februara 1930. naredilo da se princezi Kseniji isplati 150 000 franaka na ime prvog dijela doživotne rente. Pretpostavljamo da je ova uplata zaista i realizovana, kao i ostala obećanja vlade, jer u arhivima više nijesmo naišli na trag koji bi mogao sugerisati o postojanju daljnih spornih pitanja između Ksenije i jugoslovenske strane.
Prema pominjanom zakonu iz 1927, pravo na apanžu su imala i “Mirkova djeca”. Kao što smo naveli, knjaz Mirko je umro veoma mlad 1918. godine u Beču. Za razliku od Danila i Petra koji nijesu mali djece, Mirko je imao pet sinova: Stevana, Stanislava, Mihaila, Pavla i Emanuela.
Osim Mihaila, koji je proglašen za prijestolonasljednika poslije abdikacije Danila 1921. godine, ostali su umrli veoma mladi: Stevan 1908; Stanislav 1907; Pavle 1933; Emanuel 1928. godine. Mihailu, Emanuelu i Pavlu bila je određena ukupna apanaža od 6000 franaka, dakle po 2000 franaka po jednom. Ovo se pravo nije moglo naslijediti, tako da je na kraju Mihailu isplaćivano po 2000 švajcarskih franaka mjesečno, dok njegova majka Natalija Konstantinović – Njegoš, Kontesa Dodzel nije imala pravo ni na kakvu nadoknadu, bar prema tumačenjima tadašnjih vlasti. Ipak ona je primala apanažu od 1921. godine. Lojalno držanje Petrovića, a posebno Mihaila, prema jugoslovenskoj državi i dinastiji Karađorđevića, bilo je isticano od strane jugoslovenskih predstavnika prilikom posjeta stranim dvorovima i državnicima. O tome je ostavio zanimljivo svjedočanstvo u svojim memoarima Milan Stojadinović, predsjednik jugoslovenske vlade, kada je prilikom posjete kod italijanskog kralja, pape i Musolinija s kraja 1937. godine, opisao razgovor sa italijanskom kraljicom Jelenom, kćerkom kralja Nikole, ženom italijanskog kralja Viktora Emanuela III, koja je brinula o svojim srodnicima. Konstatujući da je audijencija kod italijanskog kraljevskog para, na njega ostavila najbolji utisak što se može zamisliti, Stojadinović potom navodi: “Za kraljevskom trpezom sedeo sam desno od kraljice Jelene, a levo od nje Musolini. Preko puta Kraljice sedeo je kralj, desno od njega moja žena, do nje grof Ćano, a levo od Kralja njegova ćerka, princeza Marija, koja se posle udala za princa od Burbon Parma.
Kraljica je takođe sa mnom razgovarala francuski, iako je crnogorska princeza, kćerka kralja Nikole. Dugo bavljenje u Italiji učinilo je da prilično zaboravi maternji jezik. To je bio jedini razlog da i sa mnom govori francuski, kako mi je to posle objašnjeno. U razgovoru Kraljica se najviše raspitivala za prilike u Crnoj Gori, za stav moje Vlade prema preživjelim članovima crnogorske kraljevske kuće. Rekao sam da se o njima vodi računa i da svi uživaju apanaže, koje im omogućavaju pristojan, premda skroman život, da su vrlo korektni prema Jugoslaviji, a naročito Mihailo Petrović. Zatim se kraljica interesovala za grobove svojih roditelja koji su umrli u izgnanstvu i bili privremeno sahranjeni u San Remu. Rekoh da sam i tom pitanju posvetio pažnju i da u sporazumu sa Patrijarhom srpske pravoslavne crkve, Gavrilom Dožićem, spremamo plan po kome bi se na Cetinju podigla nova katedrala i u nju bi se onda imalo da prenesu posmrtni ostaci pokojnog kralja Nikole njegove žene kraljice Milene i da im se tako ukaže posmrtna počast”. Stojadinović potom navodi da je njegovo izlaganje kraljica pratila sa očevidnim zadovoljstvom, da ga je gledala ispitivački u oči, kao da želi provjeriti istinitost mojih reči, da joj je on kazao da je biran za narodnog poslanika Crne Gore, da tamo ima mnogo prijatelja te da dobro poznaje tamošnje narodno raspoloženje, koje je dobrim delom, u dnu svoga srca, još uvek vezano za svoju staru, narodnu dinastiju. Rekavši da im to ipak ne smeta da budu verni podanici kralja Jugoslavije u čijim venama teče krv obe srpske dinastije, Stojadinović doslovno navodi i završne riječi italijanske kraljice Jelene: “Biću Vam zahvalna za sve što budete učinili da moji roditelji dobiju grobnice koje im odgovaraju. Kada budu ležali u svojoj rodnoj zemlji, vjerujem da će tek onda njihove duše naći pokoj svoj…”. Poznato je da će crnogorski kraljevski par svoj pokoj u Crnoj Gori naći tek 1989. godine, kada će iz San Rema njihovi posmrtni ostaci biti prenijeti na Cetinje, zajedno sa posmrtnim ostacima njihovih ćerki Vjere i Ksenije, dok se kosti ostale djece i dalje nalaze van rodne grude.
——————————————————————————–
Iz raspoložive dokumentacije teško je utvrditi ukupnu svotu koja je isplaćena Petrovićima na ime apanaže, u stvari nado-knade za oduzetu imovinu. U svakom slučaju ona nije bila ni približna vrijednosti imovine koju su ovi posjedovali. Kralj Aleksandar je koristio svaku prikladnu priliku da pokaže gestove dobre volje, kada su bila u pitanju novčana potraživanja Petrovića. Pa i onda, kada to od njega niko nije tražio, a moglo je uticati na popravljanje imidža vladara kod dijela Crnogoraca osjetljivih prema dinastiji Petrovića i članovima njene uže i šire familije. U tom smislu može se tumačiti velika ceremonija prenosa Njegoševih kostiju na Lovćen 1925. godine i izgradnja kapele o trošku kralja Aleksandra ili plaćanje troškova sahrane vojvode Boža Petrovića i njegove žene, početkom 1928. godine, na čemu je kralju Aleksandru kurtoaznu zahvalnost izrazio njihov sin Andrija.
——————————————————————————–
III. POLITIČKI ANGAŽMAN PETROVIĆA POSLIJE DETRONIZACIJE 1918. GODINE
Vijest o odlukama Podgoričke skupštine čitana je u dvoru u emigraciji u prisustvu kralja Nikole, vlade i kraljice Milene. Odluke je pročitao dr Pero Šoć, ministar u vladi. “Za vrijeme čitanja pisma Kralj nije odavao ni najmanji znak uzbuđenja. On je stalno bio pod utiskom uvjerenja da će savezničke vlade ispuniti svoju datu riječ i obavezu”, zapisao je jedan od prisutnih, Niko Hajduković. Odluke Podgoričke skupštine shodno jednom od njenih zaključaka dostavljene su vladi Srbije, savezničkim vladama i vladama neutralnih zemalja. Uvjeren u savezničke garancije i obećanja koje mu je dala vlada Francuske, prvo kroz iskaz svog poslanika pri crnogorskom dvoru, Delaroš Vernea, 22. oktobra 1918, potom u pismu od 4. novembra, koje je potpisao njen ministar spoljnih poslova Pišon, i na kraju predsjednik Francuske Poenkare u pismu od 24. novembra 1918. godine, kralj Nikola očigledno nije shvatao suštinu strateških promjena, nastalih kao posljedica Prvog svjetskog rata. Uvjeravanja francuskog poslanika Delaroš Vernea da “…francuska vlada nikako ne namjerava da se miješa u unutrašnje stvari jedne savezničke države. Očigledno je, dakle, da kad francuske vojne vlasti budu ušle u Crnu Goru, neće moći usvojiti nikakav drugi stav osim priznavanja zakonite vlasti kralja Nikole (“Uloga Francuske u nasilnoj aneksiji Crne Gore”, “Conteco”, Bar , 2000, str. 37), bila su potvrđena i od drugih najviših francuskih zvaničnika. Kada je kralj Nikola pismom od 2. novembra 1918. obavijestio francuskog ministra spoljnih poslova o svojoj želji da se vrati u domovinu, Pišon mu je diplomatski odgovorio “da bi u sadašnjim okolnostima bilo nezgodno preduzimati taj put”, te da za “mir u vašoj zemlji, nema boljih garancija od naređenja izdatih vrhovnom komandantu istočnih armija”.
Dok su kralja Nikolu zadržavali u Francuskoj, organizatore Podgoričke skupštine su, lagano, francuskim lađama prebacivali ka Crnoj Gori
Pismo se završavalo jasnom porukom: “Možete biti uvjereni, Sire, da trupe pod komandom generala Franše dČEperea neće ništa propustiti da obezbijede da se u Vašoj Kraljevini održi red i da će poštovati ustavne vlasti, kao i slobode crnogorskog naroda”. Predsjednik Francuske Republike, Poenkare, u svom pismu samo dvadeset dana kasnije, bio je više nego jasan: “Vaše veličanstvo može biti sigurno da vlada Republike, na čiju se brigu prema malim državama s pravom pozivate, neće pristati, sa svoje strane, ni na kakav pokušaj koji bi imao za cilj vršenje pritiska na volju crnogorskog naroda i sprečavanje njegovih zakonitih težnji”. Obavještavajući crnogorskog kralja, da privremeno zaposijedanje crnogorske teritorije, uz poštovanje legalnih institucija, ima za cilj da pripremi uspostavljanje normalnog života, te je zbog toga “bolje da Vaše veličanstvo sačeka za povratak u Kraljevinu, dok se ovi ciljevi ostvare i dok život u Crnoj Gori ponovo krene svojim uobičajenim tokom”, Poenkare je, kako će se kasnije pokazati, samo kupovao vrijeme nestrpljivog i naivnog crnogorskog kralja. Kralju Nikoli je povratak u Crnu Goru bio onemogućen na izričit zahtjev srpske vlade, koja je uspjela da ga predstavi kao remetilački faktor, čije bi prisustvo u Crnoj Gori otupilo oštricu borbi u završnici rata, što je na kraju postao stav i Vrhovnog komandanta savezničke vojske. Zato je nakon što se suočio sa energičnim odbijanjem Francuske, te odsustvom jasne podrške Italije i Velike Britanije, crnogorskom kralju bilo jedino preostalo da traži garancije od saveznika. Iz naprijed citiranih izvora, one nijesu izostajale, ali je i crnogorski kralj morao uvidjeti da aršini koji su važili za njega, nijesu važili i za njegove protivnike. Jedan od glavnih organizatora Podgoričke skupštine, Janko Spasojević, je prebačen iz Tulona u Solun francuskom ratnom lađom u prvoj polovini oktobra 1918, a ključna ličnost ujediniteljskog pokreta i anticrnogorske propagande, Andrija Radović, je takođe francuskom lađom stigao iz Tulona u Crnu Goru početkom decembra 1918. godine. U međuvremenu, po odluci međusavezničke komisije u Versaju, savezničke trupe ( francuske, engleske, italijanske, američke i srbijanske) okupirale su Crnu Goru, koju su najvećim dijelom bile već oslobodile crnogorske ustaničke čete. Formirana je posebna komanda savezničke vojske za Crnu Goru, na čijem čelu je jedno vrijeme bio francuski general Venel, a kasnije takođe francuski general Taon. Sjedište ove komande je bilo u Kotoru i njoj su formalno bile podređene sve jedinice koje su se nalazile u Crnoj Gori, uključujući i srbijanske. Ova komanda je bila potčinjena komandi Istočne vojske, sa sjedištem u Carigradu, na čijem čelu se nalazio francuski general Franše D ČEpere.
Italijanske trupe su se nalazile u Baru, Virpazaru, na Krstacu, u Kotoru i okolini i Ulcinju; francuske u Duboviku kod Cetinja, Kotoru, Baru, Virpazaru, na putu prema Nikšiću i Zelenici; engleske u Virpazaru; američke prema Cetinju, Podgorici, Kotoru i okolini; srbijanske su bile raspoređene u skoro svim krajevima Crne Gore. Zadatak savezničkih trupa je bio da očuvaju red i mir u Crnoj Gori, u kojoj su prethodno bile razoružane crnogorske samoorganizovane jedinice koje su učestvovale u njenom oslobađanju. Samo formalno pod jedinstvenom savezničkom komandom, okupacione trupe su se ponašale shodno politici, interesima i instrukcijama svojih nacionalnih vlada. Pri tome je važno shvatiti da se radilo o trupama savezničkih zemalja formalno podređenih jednoj komandi. Ovo je posebno važno iz razloga što se uloga ovih trupa ne posmatra jedinstvenim aršinom. Posebno se to odnosi na italijanske trupe, za koje i ovdje nije zgoreg napomenuti da se ne radi o fašističkoj Italiji, već o trupama zemlje saveznice pobjedničkih snaga iz rata. Sve ovo navodimo da bi se shvatilo da je Podgorička skupština održana u uslovima savezničke okupacije Crne Gore i da su prethodno navedene savezničke garancije kralju Nikoli, morale biti obavezujuće za sve saveznike. Na odluke Podgoričke skupštine, crnogorska vlada je reagovala notom saveznicima, 4. decembra 1918. godine, u kojoj je oštro napadnuta politika zvanične Srbije i upućena kritika saveznicima.
Ovdje takođe treba napomenuti da se kralj Nikola zvanično odredio prema ujedinjenju u svom proglasu “Jugoslovenima” 20. oktobra 1918. godine, dakle skoro mjesec dana prije Podgoričke skupštine, te prema tome ovaj proglas ne može biti suprotstavljen njenim odlukama, nego obratno. U pomenutom proglasu se pored ostalog navodi:”…Braćo, sa najvećim zanosom, radošću i oduševljenjem danas svečano izjavljujem da želim – a uvjeren sam da istu želju ima i sav moj vjerni narod u Crnoj Gori – da i naša mila Crna Gora bude sastavni dio Jugoslavije, da časno uđe u jugoslovensku zajednicu, kao što je časno i do kraja za nju ratovala i stradala. Želim da se složimo i bratski uredimo u jugoslovensku konfederaciju, u kojoj će svak očuvati svoja prava, svoju vjeru, uredbu i običaje, i u kojoj niko neće smjeti nametati prvijenstvo, već svi da budemo jednaki u čednim njedrima majke Jugoslavije, te da svak bratski i složno radi na njenu napretku i veličini u društvu slobodnih i prosvijećenih naroda (podv. Š.R.)”.
Navedeni proglas programskog karaktera, nastao povodom proklamacije predsjednika SAD Vudroa Vilsona, u kojoj je naglasio pravo jugoslovenskih naroda na svoju državu, jasno ocrtava smjer političkog promišljanja crnogorskog suverena. Usljed toga, odluke Podgoričke skupštine, koje će uslijediti mjesec dana kasnije, mogu biti samo alternativa ujedinjenja ovdje iznijetom modelu, a nikako obratno kako se to pokušava sugerisati. Tvrdnja da je politika kralja Nikole bila separatistička u odnosu na ujedinjenje nema uporište u postojećim istorijskim izvorima i činjenicama izvedenim iz njih. Njegova politika je jednostavno bila u sukobu sa modelom ujedinjenja proklamovanom na Podgoričkoj skupštini, odnosno sa politikom bezuslovnog ujedinjenja, koja je potpuno isključivala Crnu Goru kao subjekt tog procesa, utapajući je u koncept “ujedinjenja srpskog naroda”. O sadržaju proklamacije kralja Nikole “Jugoslovenima”, srbijansku vladu je preko ministra Stojana Protića, izvjestio Tih. A. Popović, poslanik Srbije pri crnogorskom dvoru i vladi. Navodeći da: “Crnogorska vlada i šačica njenih agenata i među našim svetom, i pred strancima staraju se da pokažu ovu stvar kao pravi program našeg naroda…”, Popović potom obavještava, da mu je kralj Nikola pojasnio šta podrazumijeva pod pojam “konfederacija”. Prema ovom svjedočenju, a po iskazu crnogorskoga kralja “ona označuje da ima više državnih poglavara, i da odnos između njih ima da bude potpuna jednakost a povremeno jedan od njih bio bi izabran kao “predsednik”, po načelu prvi među ravnima. Analizirajući crnogorsku zvaničnu politiku i “pretenzije Petrovića” od 1866. godine, pominjući i druge izjave o “federaciji”, poslanik Srbije svoj izvještaj završava ocjenom da “kraljeva proklamacija nije nikakva žrtva nego naprotiv”.
——————————————————————————–
S obzirom, da nama nije cilj da u ovom radu analiziramo sve aspekte ove problematike, već da se prevashodno usredsredimo na kralja Nikolu i ostale Petroviće, i na njihov od-nos prema aktuelnim deš-avanjima, koristeći pri tome samo one iskaze političke sadržine koji nose njihov potpis, to je u tom smislu zanimljivo uočiti da su Petrovići u posljednjim godinama svoje vladavine, izgubivši političku inicijativu, stalno bili u poziciji da se određuju prema događajima, koji su jedan drugog sustizali. Ostarjeli i onemoćali crnogorski kralj, bez vojske, sredstava i značajnije međunarodne podrške, objektivno je bio sveden na instituciju istorijskog foklora, oko kojeg su igrane “različite političke igre”. Da uđe u to kolo, nije mu dao kolovođa, da zaigra drugo kolo nije imao s kim. Zato je on pratio samo pogrešne korake u tom kolu, vrebajući priliku da u njega uskoči. To što je “jugoslovensko kolo” zaigrano po Pašićevoj koreografiji uz francusku muziku, a bez zvanične Crne Gore, kralj Nikola je shvatao kao izraz najveće nepravde prema njoj. Ubijeđen da će saveznici ispuniti data obećanja o njegovom povratku i obnovi crnogorske države u kojoj bi se potom odlučivalo o formi ujedinjenja uz učešće ustavnih organa vlasti, kralj Nikola, je posebno mnogo očekivao od Konferencije mira u Parizu. Otuda su moguća i tačna zapažanja Nika Hajdukovića, da ga odluke Podgoričke skupštine nijesu mnogo uzbudile zbog uvjerenja da takav akt neće proći kod saveznika. To se može zaključiti i iz proglasa “Crnogorci “, koji je kralj Nikola na predlog vlade uputio Crnogorcima u zemlji i inostranstvu, u kojem je izloženo političko stanje u kojem se nalazi Crna Gora, osuđena politika Srbije koja je posredstvom Velike Narodne Skupštine u Podgorici pokušala da učini kraj nezavisnosti Crne Gore i njene dinastije. Proglas je upućen na Badnji dan 1918. godine, dakle istog onog dana, kada jea u Crnoj Gori otpočeo sukob između pristalica i protivnika bezuslovnog ujedinjenja, poznat kao Božićna pobuna. Ovaj veoma opširni proglas počinje konstatacijom da se poslije tri godine ropstva i izgnanstva za Crnu Goru može reći da je: “Najveći mučenik svijeta, jer nikad niko nije veće, idealnije i nesebičnije žrtve podnosio od nje za stvar časti, za stvar opštenarodnu, za pravo i slobodu”. Potom se u proglasu podsjeća za ulazak u rat i odgovor vladi Srbije (Vaša sudbina je i naša), na to da požrtvovanošću Crne Gore “spasena je od ropstva vojska Srbije, jer joj vi, i niko drugi, sačuvaste odstupnicu preko Crne Gore”.
Zvanična Srbija uvjeravala je civilizovani svijet da uništenje i obeščašćenje njihove domovine Crne Gore žele – sami Crnogorci
Potom idu optužbe na račun “zvanične” Srbije: “Vama je poznato da zvanična Srbija već odavno u Crnoj Gori nije gledala brata i udrugara na zajedničkom poslu, nego protivnika, koga je po nekom ludom shvatanju, trebalo otrsiti, tobož u interesu Srbije. Naoružani neobjašnjivom mržnjom prema Crnoj Gori i njenim predstavnicima i lišeni solidne i moralne osnove, izvjesni političari iz Beograda, postavili su se, u politici prema Crnoj Gori na načelo: cilj opravdava sredstvo”. Potom se zvanični Beograd optužuje za intrige i klevete, čiji je bio cilj “omalovažiti Crnu Goru u ovome ratu i srušiti njen visoki ugled među Saveznicima”. Ipak pored svih kleveta “vlada Srbije nije uspjela da diplomatski uništi Crnu Goru. Trebalo je uništiti na drugi način, koji neće izazvati gnušanje kod civilizovanog svijeta, koga je trebalo uvjeriti da uništenje i obeščašćenje Crne Gore žele sami Crnogorci”(podv. Š.R). Optužujući Srbiju da je “falsifikovala volju narodnu” i: “Skupila takozvanu Veliku Narodnu Skupštinu na jedan nasilnički način, čije odluke nemaju nikakve važnosti jer Velika Narodna Skupština i ne postoji kao ustanova po našem Ustavu a kamoli da je nadležna da rešava o sudbini Crne Gore! Pa i ovakav zločin izvršen je prepadom kukavički, lišavajući od učešća u rješavanju o sudbini zemlje nekoliko hiljada mučenika i heroja, koji se još ne bijahu vratili iz ropstva…”. U proglasu se nudi i odgovor zašto je to sve rađeno: “Zato što žele od Crne Gore jedan ili dva okruga srbijanska, kojima će oni gospodariti, a ne ravnopravnost brata. Zato što znaju da je želja svakog Crnogorca da stupi u jedinstvo jugoslovensko na ravnoj nozi sa Srbijom, a nikako drukče, i što bi, da im se dala sloboda odluke, izglasali ovakvo ujedinjenje, a ne koje ponižava čast i dostojanstvo Crne Gore”. Na optužbe da je “protivnik jugoslovenskog jedinstva”, kralj Nikola je odgovarao, naglašavajući da “nijedan pojedinac u Srpstvu i Jugoslovenstvu “nije na tome radio više od njega: “Ne, nijesam ja protivan njemu, ali ne dam da Crna Gora uđe u jugoslovensku zajednicu oklevetana i na način, koji ne dolikuje njenoj slavnoj prošlosti, njenom dostojanstvu i njenim bitnim interesima. Ne, ona neće ulaziti mučki i lupeški u taj veličanstveni hram, kome je ona postavila temelj, i na koji je ona prva razvila zastavu svoju sa Dušanovim bijelim orlom, čije gnijezdo bješe vjekovima samo na Lovćenu”. Ponavljajući da je i u proklamaciji od 7. oktobra (proglas “Jugoslovenima” – Š.R.) istakao da “da oblik vladavine i unutrašnje uređenje buduće jugoslovenske zajednice treba da bude prepušten isključivo volji naroda, koja mora biti suverena nad svim ostalim”, crnogorski kralj jasno naglašava: “Crna Gora je Crnogoraca. To je bilo, to će i biti. Naši veliki Saveznici i dalje su zastupljeni svojim poslanicima pri mom dvoru. Crna Gora će biti uspostavljena, sa svim njenim pravima…”. Navodeći da je to svečano data obaveza od strane saveznika, proglas se završava sljedećom porukom: “Sami Crnogorci, i niko više, odlučiće slobodno, zakonskim putem, o budućnosti Crne Gore, koja će, uvjeren sam, biti dostojna svoje prošlosti. Ja ću tu odluku prvi pozdraviti kakva god ona bila. Ni ja ni moja kuća nijesmo se ponijeli i držali na prijesto Crne Gore silom; nećemo na njega ni ostati ako to zahtijevaju interesi Crne Gore i jugoslovenskog naroda. Prava volja narodna bila je i biće za nas zakon. Sačekajte čas koji tek što nije nastupio, kada ćete moći slobodno i dostojanstveno reći, kako priliči Crnoj Gori i Crnogorcima, vašu riječ o budućnosti Crne Gore. Uvjeren sam da će pravo pobijediti silu, a istina laž, te da Crnoj Gori i Crnogorcima neće izostati zasluženo i dostojno priznanje ne samo našeg cjelokupnog naroda, nego i naših Saveznika, za nadčovječanske žrtve, koje su podnosili skoro šest vjekova za načela koja danas trijumfuju…”. Ovaj proglas koji su pored kralja Nikole, potpisali i članovi crnogorske vlade “na Badnji dan 1918”, jasno i nedvosmisleno legitimiše poziciju crnogorskog dvora i vlade u egzilu. Za njegov cjelokupni sadržaj se ne bi moglo reći da je izvan duha vremena, izvan realnosti i da je suprotstavljen ideji južnoslovenskog ujedinjenja. “Proklamacija upućena je u Crnu Goru u desetine hiljada primjeraka”, tvrdi, očigledno pretjerujući, neposredni svjedok Niko Hajduković. Da li je i koliko primjeraka stiglo do Crne Gore, to je pouzdano teško utvrditi. Stoji činjenica da ovu “Proklamaciju” ne spominju izvori ovoga vremena nastali u Crnoj Gori i teško je povjerovati da je ne bi pomenuli u svojim izvještajima tadašnji vojni, politički i policijski organi. Očigledno da je isrpno citiran proglas (proklamacija), ostao samo kao svjedočanstvo za analizu istorije tadašnjih političkih ideja, jer su je sami događaji preticali. Naime, istoga dana kada je proklamovan ovaj proglas (na Badnji dan 1918) u Crnoj Gori je došlo do pobune protiv odluka Podgoričke skupštine, organizovane od strane protivnika bezuslovnog ujedinj-enja. Ne ulazeći u ciljeve, tok, karakter i druge analize same pobune, o čemu postoje relativno brojni izvori i literatura, jedno bi trebalo biti nesporno, ukoliko bi se poštovao istorijski izvor kao osnov istorijskog znanja: kralj Nikola i vlada oko njega, ne samo da nijesu učestvovali u neposrednoj pripremi pobune, nego za nju nijesu ni znali. Drugo je pitanje odnosa prema tom činu, pa čak i skupljanje obavještajnih podataka i davanja instrukcija od pojedinih članova vlade, prije svega Mila Vujovića. Da postoji kakav dokaz za suprotno tvrđenje, više bi, no sigurno, on do današnjeg dana bio objelodanjen i bar desetak puta objavljen. O pobuni u Crnoj Gori i sukobima koji su izbili na Božić 1918. godine, kralj Nikola i njegova vlada su saznali iz depeše koju im je uputio crnogorski generalni konzul iz Rima, Veljko Ramadanović. Depešu je pr-očitao ministar finansija, Milo Vujović, uz prisustvo kralja Nikole, ministra dr Pera Šoća i ministra Nika Hajdukovića. Prema svjedočenju Hajdukovića: “Pošto Vujović završi sa čitanjem, Gospodar se poispravi i nasloni na leđa na naslon fotelje, uze da suče svoj desni brčić ofarban crnom bojom i vrlo lijepo zasukan i uvijen. Gromko se nakašlja i reče: Uviđam da Crna Gora neće otići kao đevojka bez prćije”. Pobuna je zatekla i kralja i vladu, tim prije što su diplomatski predstavnici, kojih je tada bio pun Pariz, uoči početka Konferencije mira, jasno saopštavali sumnju da iza ustanka u Crnoj Gori stoje kralj i vlada.”Trebalo je naći puta i načina da se savezničke vlade razuvjere o optužbi koja se bezrazložno nameće vladi”, zapisao je tim povodom Hajduković. Na sastanku je odlučeno da kralj Nikola uputi predsjedniku SAD pismo u kojem je zatražio susret sa njim. Planirano je bilo da kralj upozna Vilsona sa stanjem u Crnoj Gori i oko nje, i da ga kao neutralnu i nezainteresovanu ličnost zamoli da preuzme ulogu arbitra i ispita razvoj događaja iz vremena sloma Crne Gore i ispita “da li je ili ne Kralj učinio kakav akt izdajstva prema stvari Saveznika, što mu zvanični krugovi Srbije i njeni trabanti iz Crne Gore neopravdano pokušavaju imputirati”. Vilson nije primio crnogorskog kralja, već je poslao kod njega svoga sekretara Kloza. Na njegovo direktno pitanje da li je upleten u “krvoproliće ” kralj Nikola je odgovorio:
——————————————————————————–
“da je on duboko pobožan i religiozan i da bi se smatrao grešnikom pred Svevišnjim Bogom tvorcem neba i zemlje i odgovoran pred ljudima i istorijom, kada bi on njegove Crnogorce podstrekao na međusobno ubijanje i klanje, pa da to njegova kruna zasijeca prostor i silu Krune Britanskog Carstva, a da razloge treba tražiti na drugoj strani”. Kralj Nikola, inače poznat kao majstor poze i fraze , da bi do kraja razuvjerio sumnje sagovornika, izrazio je spremnost da u tom smislu da i zvaničnu izjavu. Na ličnu molbu predsjednika Vilsona kralj Nikola je uputio jedan proglas narodu Crne Gore. O proglasu, koji je naslovljen na vojvodu Boža Petrovića, postoji više autentičnih zapisa. Prema svjedočenju Nika Hajdukovića, pošto je kralj Nikola prihvatio da u Crnu Goru uputi proglas u kojem poziva narod na red, mir i spokojstvo i zahvalio se “Vilsonu na takvu jednu njegovu visoko plemenitu zamisao”, prvobitna namjera je bila da se on uputi na ime mitopolita Mitrofana Bana, ali se kralj predomislio i odredio da ta ličnost bude vojvoda Božo Petrović. Vlada je dobila nalog da rediguje tekst proglasa, koji će kralj da odobri i podnese na “uviđaj predsjedniku Vilsonu i otpremi je adresantu u Crnoj Gori”. Sljedećeg dana došao je Vilsonov savjetnik, major Kloz, prihvatio tekst depeše i “upoznao vladu , da je na sinoćnoj sjednici Vrhovnog savjeta Konferencije mira, predsjednik Vilson iskoristio priliku da dobije saglasnost Savjeta , da se Kraljeva depeša može uputiti u Crnu Goru”. Američki stručnjak za Balkan i član delegacije na Konferenciji mira, Stiven Bonsal je u svojim bilješkama pod 22.januar 1919. godine zapisao sljedeće: “Moji stalno ponavljani argumenti da Srbin Pašić i beogradska vlast ignorišu tačku II čuvenih četrnaest tačaka (sloboda mora) i da je trenutna korist od invazije države Crne Gore od Srba čak manje odbranjiva od predhodnog napada austrijsko-njemačkih snaga , konačno je zvučala ubjedljivo , a kada mu je stvar predstavljena, Predsjednik Vilson je preduzeo prvi pozitivni korak od dolaska u Francusku .
Anticrnogorska propaganda je zbacivanje kralja Nikole pokušavala da obrazloži čak i navodnim predskazanjem iz Svetog pisma
Vilson je odobrio memorandum, koji sam ja skicirao i, štaviše, obezbijedio podršku takvom stavu svih velikih ljudi okupljenih na drugom zasjedanju Svjetskog suda. U njemu se objavljuje da se sve srpske trupe, regularne podjednako kao i neregularne, koje osvajaju Crnu Goru i proganjaju njen narod, moraju momentalno povući. Ako se kaže da je neophodna okupaciona vojska da bi se održao red i mir i pripremila zemlja za američki univerzalni lijek “slobodne i fer izbore”, onda bi trupe neke neutralne zemlje trebalo da zamijene srpske trupe. U prilog ove odluke, skicirao sam poziv (podv.Š.R.), da ga kralj Nikola potpiše, koji je bio upućen njegovom narodu i koji bi, nadao sam se, doprinio pacifikaciji nemirnih regiona. U tom obraćanju kralj poziva sve lojalne Crnogorce da se uzdrže od neprijateljstva, da se vrate svojim kućama i izbjegavaju oružane konflikte ma kakvim provokacijama bili izloženi; a završava se njegovom nad-om izraženom sljedećim riječima: “Uvjeren sam da će prema plemenitom planu predsjednika Vilsona, koji su ratifikovale sve sile, narod Crne Gore dobiti potpunu i skoru šansu da odluči o vrsti vlasti koja mu najviše odgovara”. Imao sam velikih problema da ubijedim Kralja da potpiše ovaj poziv, ali pošto je to bio dio, i to najvažniji dio nagodbe, morao sam na tome da insistiram”. Nešto drugačije od prethodnika, svjedoči o ovom događaju duhovni inspirator i vođa pobune u Crnoj Gori, Jovan Plamenac. U origin-alnoj verziji pisma kralju Aleksandru iz januara 1925. godine, Plamenac je povodom ovoga događaja zapisao sljedeće: “Čim je ustanak izbio na površinu, odnosno čim se je počela krv prolivati i ustanici bili opkolili Cetinje i o tome general Venel poslao hitan izvještaj u Pariz, Klemanso je sazvao na jednoj sjednici u Parizu šefove vlada tadašnjih pobjedilačkih Velikih sila. Na njoj je uzeo učešće i potpredsjednik Vilson. Izložio im je Klemanso, što se je sve dogodilo u Crnoj Gori. Na ovoj sjednici donesena je odluka, da predloži Kralju Nikoli, koji je tada bio u Parizu da mi izda naređenje, da prekinem borbu, raspustim vojsku, pod uslovom, da će i Velike sile ubrzo izdati naređenje, ne samo da se evakuiše od strane antantinih trupa državna teritorija Kraljevine Crne Gore, nego da će Konferencija Mira izaći u susret svima pravednim teritorijalnim aspiracijama Kraljevine Crne Gore. Ovaj je predlog imao u ime njih da učini Kralju Nikoli, Klemanso. Ali, kako on izjavi, da će propasti njegova misija kod Kralja Nikole, jer da Kralj bez ikakve osnove vjeruje, da francuska vlada, na čelu sa Klemansoom, radi protivu Crne Gore, s toga, da on nije podesan da govori sa Kraljem Nikolom, nego da bi najverovatnije mogao tu stvar sa Kraljem urediti predsjednik Vilson. I tako je bilo. Predsjednik Vilson je intervenisao kod Kralja. Na osnovu ovoga on me je hitno izvjestio o datim garancijama i na osnovu toga zatražio je od mene da raspustim vojsku i da što prije krenem za Pariz, da zastupam interese zemlje na Konferenciji Mira.
Vjerujući, da je Kralj Nikola tražio i dobio pismene garancije, uputio sam narodu proklamaciju i izdao sam naređenje o prekidu neprijateljstva i o demobilizaciji crnogorske vojske, a zatim pošao u Pariz”.
Iz navedenih izvora, jedino se za sada može pouzdano zaključiti, da je na intervenciju američkog predsjednika Vilsona, kralj Nikola, zaista i uputio poruku narodu u Crnoj Gori na ime Boža Petrovića, datiranu 9/22. januara 1919, sljedeće sadržine:
“Vojvodi Božu Petroviću, Njegovo veličanstvo Kralj Gospodar, doznavši za kobne događaje koji se danas odigravaju po Crnoj Gori, a u želji da prekine krvoproliće, upućuje Vam se ova Kraljeva poruka, sa kojom ćete izvoljeti upoznati Crnogorce.
Ovo saopštenje odobrila je u svojoj jučerašnjoj sjednici Konferencija mira u Parizu i dala je svoje ovlašćenje da se uputi u Crnu Goru na Vašu adresu.
Poslije ovog pisma, koji je potpisala vlada Crne Gore, slijedi i poruka kralja Nikole: “Mom dragom narodu, Preklinjem vas, ostanite mirno na svoje domove! Nemojte se oružjem odupirati onijem četama koje idu za tijem da zgrabe vladu u našoj zemlji. Od strane visokih predstavnika sa-vezničkih država dobio sam najviše uvjerenje da će se u vrlo brzom roku narodu crnogorskom pružiti pogodna prilika da slobodno izjavi o tome kakva će biti buduća njegova vladavina. Od moje strane saopšti, Vojvodo, narodu da ću se dragovoljno povinovati toj njegovoj odluci”.
U svakom slučaju, do Crne Gore je stigla depeša , koju je francuski poslanik pri (srbijanskom) jugoslovenskom dvoru uputio na adresu vojvode Mišića, načelnika štaba Vrhovne komande, a ovaj je 13/26. I 1919. god. proslijedio generalu Milutinoviću, komandantu Jadranskih trupa. Depeša je bila sljedećeg sadržaja:
“Dragi moj rođače, Preko Vas šaljem pozdrav svom narodu, svom milom narodu. Molim vas da ostanete mirni i da se oružjem ne suprostavljate trupama koje hoće da se dočepaju vlasti u našoj ze-mlji, jer sam od visokih predstav-nika savezničkih zemalja dobio najveća uvjeravanja da će se vrlo brzo crnogorskom narodu pružit prilika da se slobodno izjasni o političkoj formi buduće vlade, a sa svoje mu strane poručujem da ću se sa zadovoljstvom prikloniti njegovoj odluci”.
General Milutinović je predao navedenu depešu vojvodi Božu Petroviću, koji je odmah poslije pobune bio zatvoren sa još 124 Crnogorca u Centralni kazneni zatvor “Jusovača “u Podgorici, a kasnije interniran u Sarajevo. Jedno je sigurno, da je vojvoda Božo Petrović sa sadržinom kraljeve poruke mogao upoznati samo svoje sapatnike u zatvoru.
Nikakav proglas velikih sila, koji se pominje u izvorima i koji je trebao biti širen uz apel kralja Nikole, do Crne Gore nije dolazio. Bez obzira na sve kontroverze u vezi sa navedenom porukom kralja Nikole, koja je bila emitovana preko radija sa američkih, engleskih i drugih brodova koji su patrolirali Jadranom, teško je procijeniti koliko je ona doprinijela pacifikaciji stanja u Crnoj Gori. Stiven Bonsal je zapisao: “Poziv Kralja svom narodu da se vrati kućama i uzdrži od aktivnog neprijateljstva na neki misteriozan način imao je puno veći tiraž nego uvj-eravanje Sila upućeno ugnjetenim gorštacima da će uskoro dobiti šansu da sami u svoje ime odluče kakvu vrstu vlasti žele, i to je bila najveća nesreća. Moram priznati da moj plan nije bio veoma uspješan i da je Kralj, iako me nagradio priznanjem da sam to radio iz najboljih mogućih motiva, zažalio što je poslušao moj savjet.
——————————————————————————–
Nekoliko dana kasnije mi je rekao (bio je u dosluhu sa svojim partizanima kod kuće tokom čitave Konferencije) da je mnogo lažnih verzija njegovog proglasa stavljeno u opticaj i da ga je puno ljudi protumačilo kao potpunu predaju i čak sugestiju da bi možda ljudi trebalo da uspostave što je bolje moguće odnose sa Beogradom. A naravno to je bila baš posljednja stvar koju sam želio da učine, protetsvovao je kralj. Baš posljednja stvar koju sam želio da učine da polože oružje. Ja sam borac, ono su borci. Želio sam da se bore za slobodu Crne Gore do posljednjeg čovjeka”.
Kada se analiziraju svi dostupni izvori, posebno politika velikih sila prema crnogorskom pitanju, moglo bi se pouzdano zaključiti da potpuna pacifikacija prilika u Crnoj Gori u vrijeme trajanja Konferencije mira u Parizu, nije bila ničiji interes. Na nesreći Crne Gore svi su željeli da profitiraju.
Više indicija ukazuje na to, da je crnogorsko pitanje postajalo zgodan ulog u cjenkanju za zelenim stolom, što će se kasnije jasno i pokazati. Garancije velikih sila davane kralju Nikoli i njegovoj vladi su bile neiskrene i u suštini su bile samo izraz diplomatskog taktiziranja u velikoj partiji karata koja se odigravala ispred i iza kulisa Konferencije mira. Da li je i koliko toga bio svjestan crnogorski suveren, ostaje pod znakom pitanja. Ali da nije gubio nadu da će se vratiti u Crnu Goru, više je nego jasno bez obzira što je anticrnogorska propaganda razloge za njegovo zbacivanje pokušavala da obrazloži čak i navodnim predskazanjem iz Biblije. Protiv njegovog povratka u Crnu Goru, bili su i neki članovi dinastije, prije svega, prijestolonasljednik Danilo. Kraljeva odlučnost da se bar vlada povrati u Crnu Goru, ispoljena krajem 1918. godine, splasnula je poslije ubjeđivanja prijestolonasljednika koji je zagovarao potrebu da se sačeka završetak Konferencije mira i raščisti situacija u zemlji. Dolazak Jovana Plamenca u Pariz januara 1919. godine i njegovo insistiranje na neophodnosti povratka kralja i vlade u zemlju je ponovo aktuelizovalo dilemu; da li preduzeti takav potez koji je očigledno bio suprotan volji saveznika, prije svega Francuske, koja je bezuslovno stajala iza interesa Srbije i rizikovati da se kompromituju postojeće garancije o povratku ili preduzeti jednostran rizičan potez, koji bi bio izraz nepovjerenja prema saveznicima. A saveznici su javno i tajno, redovno dostavljali informacije da od povratka kralja Nikole u Crnu Goru ne treba strahovati. Tako u jednoj depeši od 22. marta 1919. koju Stojan Protić, prosljeđuje Anti Trumbiću, delegatu KSHS na Konferenciji mira u Parizu, doslovno piše: “Vrhovna komanda ima izvještaj iz štaba generala DŐEperea da prema zvaničnim izvještajima iz Pariza nema bojazni da će kralj Nikola … u Crnu Goru. Prema izveštaju francuskog poslanika u Rimu ne treba pridavati ozbiljan karakter vestima o spremanju crnogorskih bataljona u Italiji”. Podsjetimo se Franš DČ Epere je bio načelnik štaba Istočne komande, pod čijom formalnom komandom su bile i savezničke okupacione snage u Crnoj Gori, dakle i srpske (jugoslovenske ) trupe. Stvarno, on je bio jedna od najvažnijih karika Francuske u legalizaciji politike “svršenog čina” i najgorljiviji sljedbenik srbijanske (jugoslovenske) politike prema Crnoj Gori u vremenu kada se rješavala njena dalja sudbina.
Nikola I i vlada su dokazivali da crnogorsko pitanje nije dinastičko, već pitanje o pravu crnogorskog naroda na – samoopredjeljenje
U svakom slučaju kolebanja crnogorskog kralja oko po-vratka ili ostanka, prestala su početkom februara 1919. godine, onda kada je takva dilema i bila izlišna. Opredjeljenje da se ostane u Parizu i tu se bori za restauraciju Crne Gore, jer se tu i rješava poslijeratna sudbina Evrope, bilo je iznuđeno iz razloga što su crnogorsku dinastiju istorijski događaji bili pretekli. Da li je bilo pokušaja od strane kralja Nikole da preduprijedi događaje? Svakako da jeste, ne samo sa stanovišta jasnih diplomatskih inicijativa s kraja 1917. i tokom 1918. u smislu pokušaja rehabilitovanja svojih vojnih jedinica, diplomatskih inicijativa kod saveznika, organizovanog pokušaja pariranja snažnoj anticrnogorskoj kampanji, već i pokušajem instaliranja u samoj Crnoj Gori vlasti koja bi preduprijedila nep-rijatna iznenađenja. O tome svjedoči jedan dokument, koji se ne spominje u postojećim istoriogra-fskim radovima, niti u sjećanjima savremenika, te uz nužnu opreznost, iz njega je moguće izvesti i određene zaključke. Naime, 5. novembra 1918. godine, dakle prije održavanja Podgoričke skupštine, crnogorski konzul iz Rima, Veljko Ramadanović je proslijedio Jovanu Plamencu vijest po kojoj je ovaj imenovan za “vrhovnog zapovjednika cjelokupne vojne i civilne vlasti Kraljev-ine Crne Gore”. Pošto se radi o do sada nepoznatom dokumentu, citiraćemo njegove najvažnije djelove: “Čast mi je po Najvišem nalogu hitno izvijestiti Vašu Pre-uzvišenost, da se je Njegovo Veličanstvo Kralj Gospodar blagoizvolio pridružiti odluci volje naroda Crne Gore i sa svoje strane potvrditi Vašu Preuzvišenost za Vrhovnog zapovjednika cjelokupne Vojne i Civilne vlasti Kraljevine Crne Gore. U isto vrijeme čast mi je po Najvišem Nalogu ovim putem izvijestiti Vašu pre-uzvišenost, da je Njegovo Veličanstvo Kralj Gospodar blagoizvolio postaviti Vašu Preuzvišenost i za Ministra Predsjednika, Ministra inostranih djela i za zastupnika Ministra Unutrašnjih Djela”.
Ukoliko bi se pokazalo da je navedeni dokument vjerodostojan, o čemu dokaz mora postojati u za sada zaturenoj arhivi iz Nejia, onda bi mnogo jasnije bilo otkuda baš Jovan Plamenac da bude vođa pobune protiv Odluka Podgoričke skupštine, ili naći razlog bespogovornog potčinjavanja njegovoj komandi sujetnih crnogorskih glavara od kojih nijedan nije osporio njegovo vođstvo. S druge strane, bila bi shvatljivija Plamenčeva tvrdnja da je Crnu Goru napustio na poziv kralja Nikole radi formalnog preuzimanja vlasti i nastavljanja borbe na diplomatskom terenu, kao i tvrdnja istraživača da se ponašao kao čovjek koji je imao faktičku vlast. U svakom slučaju 4. (17) II 1919. godine kralj Nikola je dekretom postavio Plamenca za predsjednika vlade, ministra spoljnih i unutrašnjih poslova. Iza Plamenca stajala je Italija, što je u tadašnjoj konstelaciji rasporeda evropske diplomatije automatski značilo i pojačanu sumnju kod ostalih saveznika. Pored Plamenca u vladu su ušli Pero Vučković, ministar prosvjete i crkvenih poslova, Milo Vujović, ministar finansija, dr Pero Šoć, ministar pravde, brigadir Milutin Vučinić, ministar vojni i Niko Hajduković, ministar poljoprivrede i građevina, koji je ubrzo i dao ostavku zbog svoje netrpeljivosti i neslaganja sa Plamencem. Dolaskom Plamenca za predsjednika vlade, sudbina dinastije i Crne Gore je bila još čvršće vezana za Italiju, najslabiju, a pokazaće se i najneiskreniju kariku u lancu savezničkih zemalja. Energični, samoljubivi i ambiciozni predsjednik crnogorske vlade od tada preuzima sve pol-uge diplomatskih i političkih inicijativa, koje će donijeti bezbroj inicijativa prema saveznicima, na koje najčešće neće stizati odgovor. Program Plamenčeve vlade imao je sljedeće prioritete: “1. Borba na život i smrt za poštovanje suvereniteta Crne Gore. Njeno integralno restauriranje jeste prva posljedica toga; 2. Potpuno skidanje onog lažnog vela od laži i kleveta, kojim zvanična Srbija želi pokriti naše ogromne i nesebične žrtve u ovom ratu. Isto tako, doći do istine, te dokazati da je Crna Gora izdana od zvanične Srbije čak i u onom času kada je, bez ikakvih uslova – plemenito i uzvišeno – sebe prinijela na žrtvu za Srbiju i za opštu nacionalnu stvar; 3. Da se aboliraju nepravde prema Crnoj Gori što se tiče granica, teritorija i sl”. Pošto se ispune navedeni ciljevi i time prema Crnoj Gori bude” učinjena pravda, narod crnogorski odluč-iće, na temelju načela slobodnog opredjeljivanja, a preko faktora, našim Ustavom predviđenih, o njenim budućim državno-pravnim odnosima unutra i spolja”.
U istom broju “Glasa Crnogorca” u kojem je objavljen program nove vlade, objavljena je i prepiska koja objašnjava zašto nije došlo do susreta kralja Nikole i regenta Aleksandra, tokom njegove posjete Parizu februara 1919. o kojoj smo naprijed nešto kazali. U takvoj atmosferi, opredijeljen, odnosno uslovljen da “čeka” rješavanje svoje sudbine u Parizu, crnogorski kralj i njegova vlada su pokušavali da dokažu da crnogorsko pitanje nije “dinastičko”, već pitanje prava na samoopredjeljenje, proklamovano kao jedno od suštinskih načela Konferencije mira. S druge strane, pokušavajući da ga prikažu kao bezobzirnog apsolutistu, moralno prevrtljivog, sklonog pljački i korupciji, sumnjivog saveznika koji je “šurovao “sa članicama Centralnih sila, grabežljivog i nezajažljivog oca rasipničkih sinova, integralistička strana nije birala sredstva. Špijuni sa crnogorskog dvora su redovno odrađivali svoj posao, diskretno je nadziran ulaz u dvor i redovno dostavljane informacije o namjerama dvora, susretima i slično. Pašić je bio redovno obavještavan o namjerama crnogorskog dvora. U februaru 1919. godine javljao je iz Pariza, gdje je boravio kao predsjednik delegacije KSHS na Mirovnoj konferenciji da se “plan za oružani upad u Crnu Goru neumorno (se ) izrađuje. Kralj će za najkraće vreme ostaviti Pariz i krenuti u Italiju zajedno sa vladom. Francuska mu u tome ne može činiti smetnju, jer je Predsjednik Republike u jednom nedavnom pismu, koje je bilo odgovor na traženje kraljevo da se pusti u Crnu Goru, izjavio kralju, da u njegov povratak ne sumnja, ali da je dobro da kralj sačeka da se zemlja stiša. Pošto sada u Crnoj Gori, prema ovim izvještajima vlada mir i red, Kralj zaključuje, da je svako zadržavanje njegovo u Francuskoj neopravdano”.
Potom je javljao da ženski dio dinastije planira da se prebaci u Italiju, kao i o namjeri ministra Vučkovića da se pod “vidom oporavka” prebaci u Italiju, ali ga naravno “Francuzi nisu pus-tili”. S druge strane, kralj Nikola je u to vrijeme izjavljivao da na svaki način želi “konfederaciju sa ostalim Jugo Slovenima ali kao slobodni ljudi a ne kao podanici druge države”, redovno optužujući za svoju sudbinu zvaničnu Srbiju: “Srpski državnik Pašić već 11 godina intrigira da anektuje Crnu Goru ali je daleko od uspjeha. Jer ja ne vjerujem, da će se saveznici odreći principa samoodređivanja, za koji su se borili ili da će dozvoliti da se najmanji narod žrtvuje ambicijama susjeda. Ne žalim se na svog unuka Regenta Aleksandra. On je mlad i njega je zaveo Pašić. Za vrijeme rata došao je Pašić na Cetinje da nam se zahvali za pomoć Srbiji. Prećutao je bombašku zavjeru od 1909. godine, koja je bila uperena protivu mene i moje porodice”. I dok je već ostarjeli i umorni crnogorski kralj ( tada je imao već 78 godina) vodio svoju posljednju bitku, koja je bila ličnija od svih prethodnih, oklevetan i povrijeđen, dotle su njegovi protivnici nastavljali svoju ubitačnu propagandu, koja je imala za cilj da osnaži odavno poljuljano povjerenje saveznika u njega i njegov dom.
——————————————————————————–
U tome su i značajno uspjeli. Kompromitovanje dinastije Petrović išlo je sa obaveznim potpisom Crnogoraca, kako bi se pojačao utisak da je to njihova autohtona želja, ali sa materijalnom, logističkom i svakom drugom pomoći krugova oko srbijanske (jugoslovenske) vlade i naročito Nikole Pašića. Tako je sredinom 1919. godine Andrija Radović, obavijestio predsjednika vlade da će od “faksimila ručnih pisama bivšega Kralja Nikole i njegove porodice” biti objavljena brošura “Nikola Petrović i njegov Dvor “. Radović je tražio od predsjednika Stojana Protića da izdejstvuje pristanak kod Uredništva “Srpske Zore” u Sarajevu da se stavi oznaka “izdanje Srpske Zore”. Ukoliko ne bi pristala “Srpska Zora, trebalo bi naći neki drugi ugledni srpski list u Sarajevu, sugerisao je Radović, obavještavajući, da se brošura već štampa i da bi zbog što “većeg efekta trebalo izbjeći anonimnost, tim prije što će biti pre-vedena na francuski i engleski”. Brošura je zaista i objavljena i na njoj je umjesto izdanje “Srpske Zore”, pisalo – izdanje Uredništva “Glasa naroda”, a kao mjesto izdanja stajalo je “Sarajevo, 1919”, iako je štampana u Parizu. Brošura je zanimljiva zbog toga što se u njoj objavljuje 18 faksimila (djelovi citata iz prepiske članova dinastije) iz pisama koja su samo mogla biti ukradena. Faksimili originalnog rukopisa služili su samo da potvrde da je “krađa državne imo-vine” bila glavna odlika “vladara iz srednjega vijeka” kralja Nikole, koji je “samoživ, grabljiv, silovit, okrutan i lažan”, iako je “bio krvnik, a pravio se jagnje”. Prikazujući kralja Nikolu kao pljačkaša, izdajnika, otmičara tuđih žena, mrzitelja Srbije i svega srpskog, ova brošura je trebala da pokaže “koliko je odluka Velike Narodne Skupštine bila blaga i umjerena”. U ovoj brošuri se može pročitati da je kralj Nikola bio na spisku “svih naših narodnih neprijatelja”. Turska i Austrija snadbijevale su ga zlatom sve do svoje propasti”, da je pored “turskog, austrijskog i talijanskog zlata, kralj Nikola volio još jedno, i to njemačko, naročito otkad je zemlju i narod predao neprijatelju”, da je “Danilo još prije dvije godine vodio pregovore o prodaji svojih šuma Austrijancima” i da im je “zasebna Crna Gora” potrebna kako bi je mogli lakše pljačkati.
Dok je crnogorska kraljevska vlada pakovala arhivu radi prelaska iz Francuske u Italiju Pašić je preduzimao sve da osujeti tu akciju
A pljačkali su sve, od pomoći namijenjene internircima do nastojanja da hrana ne dođe do izgladnjelog naroda u Crnoj Gori. Kralj Nikola je bio “okorjeli Austro-Njemac” koji nije vjerovao u pobjedu saveznika i čiji su sinovi slušali njemačke i austrijske himne i teferidžili po Beču, “onda kada je Crna Gora od gladi umirala”. Kralj Nikola je bio i “talijanski najamnik”, koji je svojim izdajničkim spletkama “bio protiv Solunskog fronta” nastojeći da stvori bilo kakvu vojnu jedinicu “da bi pred Saveznicima mogao reći, da ipak nije svu vojsku predao Austrijancima”. Bio je i “lažni republikanac” u nastojanju da pokvari ujedinjenje i “denuncijant” koji piše predsjedniku Vilsonu stilom koji “kipi paklenom mržnjom protiv Srbije”.
Sastavljači brošure nijesu naravno štedjeli ni prijestolonasljednika Danila niti knjaza Petra koji je prodao “Lovćen za pare, pare za kocku, a pare i tajne za ženu”. Svi navodi “osnaženi “su faksimilima djelova iz raznih pisama. Brošura je ilustrativan materijal koji predstavlja sintetizovan prikaz pravaca kompromitacije dinastije Petrovića vođene posebno od kraja 1916. godine a započet mnogo ranije. Brošura je štampana u 15000 primjeraka od kojih je jedan dio iz Pariza upućen u Beograd. U pokušaju da parira ovoj propagandi, kralj Nikola se obratio pismom predsjedniku Konferencije mira Žoržu Klemansou 26. avgusta ( 9. septembar) 1919. godine tražeći međusavezničku istragu o njegovoj ulozi i o ulozi Crne Gore tokom svjetskoga rata. Istoga dana, odlično obaviješteni Pašić obavještava vladu u Beogradu da “doznaje sa pouzdane strane” da će kralj Nikola predati “energičnu notu Konferenciji mira, u kojoj će objaviti svoju odluku, da je sa vladom riješen vraćati se u Crnu Goru”. Šta je stvarno sadržavala nota kralja Nikole? U početnom dijelu kralj Nikola navodi da ga je “teška i nezaslužena sudbina koja sada tišti crnogorski narod” prisilila da se obrati predsjedniku Klemansou, “u čvrstoj nadi da će Mirovna konferencija konačno pristati da se okonča nepravda i nasilje čija je žrtva crnogorski narod”. Naglašavajući da se Crna Gora iako je mogla ostati neutralna, među prvima svrstala na stranu saveznika i opisujući okolnosti ulaska Crne Gore u rat, u kojem je čuvala “po cijenu dugih i krvavih borbi” odstupnicu Srbiji, boreći se u nemogućim uslovima i sa velikim žrtvama, kralj Nikola podsjeća da je, po okončanju rata, poslušao savjet francuskog ministra spoljnih poslova, Pišona, koji mu je u ime vlada velikih sila, preporučio “da još ostane(m) kao gost plemenite Francuske, dok se ne uspostavi red i normalan život u zemlji od strane savezničkih trupa, koje su se, istovremeno, obavezale da će osigurati poštovanje suvereniteta i ustavnih institucija Crne Gore. O tim plemenitim namjerama velikih sila nijesu vodile računa “vlasti i srpske trupe koje se nalaze pod komandom Istočne armije”, a koje su “pogazile suverenitet crnogorske države i proglasile čisto i prosto prisajedinjenje Crne Gore Srbiji, bez konsultovanja i traženja pristanka od predstavnika crnogorskog naroda, koji, prema Ustavu Crne Gore, jedini imaju ovlašćenja da odlučuju o tom pitanju. Navodeći da je to bio jedinstven presedan u istoriji, koji je dobio potvrdu od predstavnika Srbije prekidom diplomatskih odnosa 24. decembra 1918. godine, te da je takvo nasilje izazvalo pobunu, spontan ustanak crnogorskog naroda, kralj Nikola podsjeća: “..Vrhovni savjet niti je priznao tu nasilnu aneksiju Crne Gore, niti je odobrio pretenziju kraljevske vlade Srbije koja je tražila da njena delegacija zastupa i Crnu Goru na Mirovnoj konferenciji”. Potom se navodi da je na inicijativu velikih sila i pristanak Mirovne konferencije pozvao narod da prestane sa prolivanjem krvi, no i pored toga Srbija postupa prema Crnoj Gori kao dijelu svoje teritorije. Potom ide dio koji u stvari predstavlja suštinu zahtjeva kralja Nikole i crnogorske vlade. Tvrdnjom da su “čast i sloboda dva dobra koja je crnogorski narod uspio da sačuva vjekovima” a da vlada Kraljevine Srbije želi na netačan način da predstavi žrtve Crne Gore i njegovu vlastitu ulogu u ratu kako bi lakše opravdala postupke prema njoj, kralj Nikola potom navodi:”Pitanje Crne Gore nije dinastičko kao što podmeću njeni protivnici. Naprotiv, radi se o velikom principu čije bi poštovanje trebalo da bude utoliko veće što on štiti teško stečena prava jedne nejake zemlje i jednog malog naroda. Što se tiče mene lično, uvijek sam spreman da podnesem ne samo sve žrtve koje zahtijeva pravo i dobro Crne Gore, već isto tako i one koje bi nalagali opšti interesi saveznika. Ali, u svojstvu vladara crnogorske države, obavezan sam prema Ustavu zemlje da branim njenu i moju čast, kao i njena prava i interese”. Zbog svega navedenog, od Mirovne konferencije se traži da formira jednu komisiju “koja bi ispitala žrtve i ulogu Crne Gore, kao i moju vlastitu ulogu u toku ovoga rata, kao i nepravde i postupke koje je Crna Gora morala da pretrpi od strane drugih. Ma kakvi bili rezultati te istrage, spreman sam da podnesem sve njihove posljedice”. Konačno shvativši da je politika i stvar interesa, a ne emocija, kralj Nikola tvrdi: “U pravu sam što se nadam da će Mirovna konferencija smatrati kao i ja, da Crna Gora ne može i ne treba da trpi kaznu što je ušla u rat bez prethodnog obezbjeđivanja garancija saveznika”. Nota se završava traženjem od Mirovne konferencije da prihvati zahtjeve koje je crnogorska vlada podnijela 5. marta 1919. godine i da je to jedini način “da se uspostavi red i mir u Crnoj Gori i da se crnogorski narod poštedi novih i suvišnih iskušenja”. Za dobre poznavaoce navedene problematike, iscrpno citirana nota kralja Nikole ne sadrži ništa novo u odnosu na brojne note, memorandume, proteste i proglase koji su nastajali u okrilju emigrantske i pobunjene Crne Gore, ali je indikativna sa stanovišta uvjerenja da će crnogorsko pitanje biti pravedno riješeno na Konferenciji mira. Ćutanje koje je bila jedina reakcija od strane saveznika, moralo je biti pouzdani indikator kuda se stvari kreću i za mnogo neiskusnijeg državnika, nego što je to bio crnogorski suveren. Evropskoj diplomatiji nije padalo na pamet da vrši istragu i traži istinu u moru balkanskih podmetanja, niti da se iscrpljuje na pitanjima iza kojih je objektivno stajala sila, kao mjerilo “istine”. Otuda je i ova inicijativa crnogorskog suverena, u vremenu kada je crnogorsko pitanje na Konferenciji mira već uveliko postalo dio Jadranskog pitanja, odnosno vezane trgovine odnosa na Jadranu u kojima je Italija tražila ono što joj je obećano Londonskim paktom, jednostavno ostala bez odgovora. Sredinom avgusta 1919. godine kralj Nikola je nastojao da obezbijedi diplomatsku podršku Italije u namjeri da napusti Francusku i nastani se u Italiji. Italijanski poslanik pri crnogorskom dvoru, Montaljari je odbio takvu ideju, ukazujući da bi mu takav potez stvorio mnoge neprijatnosti u Francuskoj. Za deveti septembra 1919. bilo je predviđeno da se kralj Nikola pojavi pred organima Mirovne konferencije sa energičnom objavom da će se sa svojom vladom vratiti u zemlju. Pašić je tražio iz Pariza od vlade u Beogradu da preduzme korake preko službenih kanala kod velesila da akreditovani poslanici tih sila ne pođu sa kraljem. Ukoliko bi konferencija ipak pristala na povratak kralja Nikole, on bi odmah tražio jednu savezničku diviziju da pobjedonosno dođe na Cetinje.
——————————————————————————–
U vremenu kada je vlada već pakovala arhivu za prelazak u Italiju i kada je iz Francuske u tu zemlju upućeno 40 Crnogoraca, Pašić je preduzeo sve da osujeti tu akciju. Notom od 17. IX tražio od velikih sila, odnosno Konferencije mira: 1. Da velike sile ne smatraju više kraljevsku crnogorsku vladu za predstavnika Crne Gore; 2. Da se crnogorskoj vladi obustavi izdavanje novčanih sredstava; 3. Da se crnogorskoj vladi oduzme sva crnogorska državna imovina i da se preda Srbiji; 3. Da se izda naredba da se italijanske trupe povuku sa crnogorskog zemljišta.
Navedeni zahtjevi motivisani odlukama Podgoričke skupštine su zanimljivi i po tome što se u njima ne pominje dinastija Petrovića, niti kralj Nikola i zbog zahtjeva da se sva državna imovina preda Srbiji, iako je skoro godinu dana prošlo od ujedinjenja, što samo potvrđuje da je Pašić bio svjestan nelegalnosti odluka Podgoričke skupštine i što je na Crnu Goru gledao kao na dio Srbije. To je posebno bilo važno u situaciji kada je na Konferenciji mira u Parizu, crnogorsko pitanje ulazilo u fazu faktičke eliminacije kroz diplomatsku trgovinu stavljanjem istog u kontekst tzv. jadranskog pitanja. Velike sile su 9. XII 1919. potpisale jedan memorandum u vezi rješavanja Jadranskog pitanja (pitanje Rijeke, Istre, Kvarnerske rivijere). Uzaludni su u tom smislu bili protesti crnogorske vlade, jer su velike sile, a posebno Britanija, u tom memorandumu već Crnu Goru vidjele kao federalnu jedinicu, koja je u pravu bila izjednačena sa Hrvatskom i Slovenijom i da ne treba da u novu državu bude uključena kao dio Srbije. Pošto je u novembru 1920. došlo do Rapalskog ugovora, kojim su razriješeni teritorijalni sporovi Italije i KSHS i pošto se grof Sforza obavezao da će rasturiti crnogorsku vojsku u Gaeti, pitanje Crne Gore više ni za Italiju nije imalo strateški značaj. Na ovom primjeru je i praktično demonstrirana neiskrena politika Italije prema Crnoj Gori, koju je koristila samo kao ulog u cjenjkanju za pregovaračkim stolom.
Italijanski poslanik pri crnogorskom dvoru, Montaljari je istovremeno uvjeravao kralja Nikolu da se u Rapalu nije desilo ništa i da će Crna Gora i dalje uživati italijansku zaštitu. Želje velikih sila o federalnom ustrojstvu nove države, unutar kojeg bi i Crna Gora našla svoje mjesto, bile su izrečene mnogo ranije, nego što se i u samoj jugoslovenskoj državi povela unutrašnja rasprava o budućem državnom uređenju.
Grof Salis: Aneksija Crne Gore od strane Srbije je nasilna; crnogorski narod danas zeli ponovno uspostavljanje svoje drzave
Kao što je poznato, centralistički koncept će za izvjesno vrijeme prekriti detonator ugrađen u same temelje ove države, koja nikada neće imati snage da ponovo otkopča prsluk čije je prvo dugme bilo pogrešno zakopčano. U svak-om slučaju svođenje dogovora na Konferenciji mira ubrzalo je događaje i u Crnoj Gori, odnosno KSHS, gdje se očekivalo iskrcavanje kralja i njegovih pristalica. U oktobru je to bila najava o mogućem dolasku kralja sa 2000 ljudi, 8000 zarobljenika i 3000 dobrovoljaca. Takva strahovanja su posebno bila izražena poslije obraćanja kralja Nikole predsjedniku Francuske Poenkareu 1. decembra 1919. godine. U tom pismu kralj Nikola podsjeća na njegova obećanja iz pisma od 24. novembra 1918. i na ono što se u međuvremenu izdešavalo u Crnoj Gori. Prije svega, saveznička misija na čelu sa grofom Salisom je nakon nekoliko mjeseci boravka u Crnoj Gori “konstatovala da je volja crnogorskog naroda krivotvorena; da su srpske trupe povrijedile suverenitet zemlje, da je aneksija Crne Gore od strane Srbije bila nasilna; da crnogorski narod želi ponovno uspostavljanje svoje zemlje”. Podsjećajući Poenkarea da su “srpske trupe u Crnoj Gori pod komandom generala Franša DŐ Eperea, na koga pada odgovornost sa najvišeg mjesta za okupaciju i njene posljedice”, kralj Nikola tvrdi da je sve što se dogodilo u Crnoj Gori bilo “u potpunoj suprotnosti sa obećanjima i garancijama koje je vlada Republike dala meni i mojoj vladi, u značajnim prilikama, u ime vlada velikih sila”. Nakon svega što se desilo, po mišljenju crnogorskog kralja, “nikakva bojazan više ne može postojati da bi ispunjenje svečanih obećanja vlada velikih sila u pogledu potpunog vaspostavljanja Crne Gore i odobrenja zadovoljenja njenih legitimnih zahtjeva moglo doći u sukob sa željama i voljom crnogorskog naroda”. U skladu sa obećanjima i garancijama koje je davala Francuska u ime vlada velikih sila, kralj Nikola je tražio njihovo ispunjenje u smislu prijedloga koje je crnogorska vlada upućivala Mirovnoj konferenciji, što bi pomoglo “velikim silama da izbjegnu svaku povredu suvereniteta i Ustava Crne Gore koji sam, po prirodi, obezbjeđuje potpunu garanciju slobodnog izražavanja volje crnogorskog naroda pod kontrolom velikih sila”. Time bi bile okončane “patnje koje podnosi crnogorski narod i strašni teror koji danas nad njim vrše isti oni za koje se nesebično žrtvovao”. Za razliku od brojnih prethodnih obraćanja crnogorskog kralja i vlade svjetskim moćnicima, koja su ostajala bez odgovora, ovoga puta je Poenkare odgovorio već 19. decembra 1919. godine. I to na način, na koji je moguće kralj Nikola najmanje očekivao, jer odgovor po-činje konstatacijom: “Stav vlade Republike u pogledu Crne Gore nije se izmijenio otkad sam imao čast da Vam uputim pismo od 24. novembra 1918. na koje se Vaše veličanstvo poziva.”
Podsjetimo se, to je ono pismo u kojem predsjednik Francuske daje garancije da će saveznička okupacija Crne Gore poštovati postojeće ustanove i osigurati red i mir koji bi omogućio povratak kralju. U nastavku svog odgovora Poenkare podsjeća crnogorskog kralja da više nema francuskih trupa u Crnoj Gori, da su one, dok su tamo boravile, “striktno izbjeg-avale da se miješaju u unutrašnje stvari Vaše zemlje”, da trupe države SHS više nijesu pod komand-om Franše DŐ Eperea, završavajući obećanjem: “Vjerna svojim nače-lima i načelima koja inspirišu Mirovnu konferenciju, Francuska ostaje čvrsto riješena da poštuje volju crnogorskog naroda i da ništa ne uradi u sprečavanju njego-vih legitimnih težnji. U tom duhu će dakle vlada Republike, zajedno sa ostalim saveznicima, učestvovati u uređenju pitanja koja se odnose na Crnu Goru”. Iako bi se analizom podteksta ovoga odgovora, jasno mogla prepoznati uopštenost koju je moguće različito tumačiti, pa i pranje ruku od odgovornosti za dešavanja u Crnoj Gori, sigurno je da ga je kralj Nikola protumačio shodno svojim uvjerenjima da solidarnost saveznika neće izost-ati. To se jasno naslućuje iz njegovog ponovnog obraćanja Poenkareu 12. januara 1920. godine u kojem navodi da mu je “srce puno zahvalnosti prema slavnom i plemenitom francuskom narodu, prema Vašoj ekselenciji i prema vladi Republike”, jer je prethodno obraćanje Ponkarea od 19. decembra 1919, stavio u kontekst izjave francuskog poslanika pri crnogorskom dvoru Delaroš Vernea od 22. oktobra 1918, garancija datih u pismu Pišona od 4. novembra 1918, Poenkarea od 24. novembra 1918. godine. Shvatajući sve navedene izjave kao savezničke garancije date Crnoj Gori i njenoj vaspostavi poput Srbije i Belgije, koja bi potom ustavnim putem i uz učešće legalnih organa vlasti odlučila o svojoj daljoj sudbini, kralj Nikola ipak konstatuje: “Velike sile ne mogu izbjeći odgovornost pred Istorijom zbog nepravde koje su počinile do sada prema suverenoj savezničkoj državi Crnoj Gori. Ta odgovornost proističe iz činjenice da su sve vojne savezničke snage, pa prema tome i komandant Istočne armije, general Franše D Epere, nalazile pod vrhovnom komandom Ratnog vijeća velikih sila. No, jedan od njegovih podređenih, u ovom slučaju princ regent Srbije, započeo je vojnu okupaciju teritorije crnogorske države, i dok se ta saveznička zemlja nalazila pod njegovom okupacijom, anektirao je. Princ regent Srbije, sa dijelom savezničke vojske, nad kojim je imao komandu kao potčinjeni, djelovao je tom prilikom suprotno ne samo svečanim obećanjima koje su velike sile dale Crnoj Gori, već isto tako u su-protnosti sa pismom vaše ekselencije od 24. novembra 1918, kao i pismom Nj. Eks. g. Pišona od 4. novembra 1918. “Tražeći da velike sile isprave ono, što je njihov potčinjeni uradio Crnoj Gori pod njihovom komandom, kralj Nikola izražava zahvalnost “na uvjeravanju u čvrstu odluku vlade Republike koja će učiniti sve da volja crnogorskog naroda kao i njegove legitimne težnje dobiju zadovoljenje”. To i nije ništa drugo, do ono što su tražili kralj Nikola i njegova vlada. “Crnogorski narod jedini zaista ima pravo da odlučuje o svojoj sudbini, nakon što njegovu državu, isto onako kao Belgiju i Srbiju, vaspostave saveznice koje su na tome angažovane. Treba da se vrate u potpunosti ustanove suverenog naroda, kao i onog dana kada je ušao u rat na strani svojih saveznika, da bi se odupro, borio se i žrtvovao.
——————————————————————————–
“Kralj Nikola je po ko zna koji put ponovio da je spreman da poštuje “volju crnogorskog naroda ma kakva ona bila, kako što se tiče oblika vladavine, tako i spoljnih odnosa Crne Gore”. Prepiska kralja Nikole sa prvim ličnostima francuske diplomatije s kraja 1919. i početka 1920. nije značajnije uticala na promjenu pozicije zvanične Crne Gore. I dalje se igrala partija karata, u kojoj je svako varao. Velike sile su nepriznavanjem odluka Podgoričke skupštine i držanjem svojih poslanika pri crnogorskom dvoru, povremenim obraćanjem crnogorskoj strani pothranjivale iluziju da crnogorsko pitanje nije diplomatski apsolvirano. U samoj Crnoj Gori je pak sve činjeno kako ne bi bilo povratka na početak. Strah koji je proisticao od eventualnog povratka kralja Nikole je bio realan generator represije koja je tamo provođena. To potvrđuju primarni izvori toga vremena. Početkom decembra 1919. godine predsjednik vlade KSHS Ljuba Davidović je javio Pašiću u Parizu da posjeduje vijesti “iz pouzdanog izvora da je bivši kralj Nikola krenuo iz Francuske u Italiju u nameri da se prebaci u Skadar ” i tražio da mu se javi, šta je tim povodom preduzeto kod saveznika. U Pašićevom odgovoru, koji je pročitan na sjednici jugoslovenske delegacije, se navodi da je saveznicima više puta skretana pažnja na “rad kralja Crne Gore, i vezu koje on ima sa Italijom i na tajnu pomoć koju ukazuje Italija njemu i Crnogorcma (…) Ovi naši prijatelji, Francuska, Amerika, pa donekle i Engleska, izjavili su da se to po nevolji podnosi, dok se pitanje ne reši konačno. Stoga su pokadkad govorili na što smo skretali pažnju, da imamo na umu, da se može Italija usprotiviti da Vrh. savet prosto prizna sjedinjenje Crne Gore s Srbijom, i da može se poroditi misao, da se u krajnjem slučaju uputi narod u Crnoj Gori, da sam plebiscitom reši svoju sudbu”. Potom se navodi da “iako su Engleska i Francuska obustavile pomoć davatu kralju Nikoli, ipak nisu digli svoje poslanike sa dvora, i to sve zato, što čekaju trenutak, kad će se to pitanje rešiti. A ono će se rešiti zajedno sa pitanjem jadranskim, Albanskim… “Kralj Nikola zajedno sa Italijom radi na tome da “pobuni narod u Crnoj Gori ili bar da stvori malu pobunu u tom kraju i tamo prebaci svoju vladu, i onda bi Italija stala da ga otvoreno brani… “Zbog svega toga, stoji u izvještaju, “mi moramo tako uraditi, da sve to osujetimo na taj način, što nećemo dopustiti da se stvori buna, što ćemo, preko samoga naroda u Crnoj Gori suzbijati agitacije i izjavljivati da je neoboriva volja samoga naroda rešila pitanje ujedinjenja”. Iako je pitanje Crne Gore “takoreći rešeno u našu korist, zavisi od našeg daljeg rada i uviđavnosti da zadobijemo narod u Crnoj Gori da reši pitanje u našu korist ako se bude moralo doći do plebiscita kako stoji pitanje Crne Gore”, stajalo je na kraju ovoga izvještaja.
U to vrijeme kralj Nikola je bio pošao za Italiju prije 24. decembra 1919. godine. U Baru je pripreman svečani doček gospodaru koji je trebao da doplovi sa 1000 Crnogoraca. Za doček kralja bio je zadužen aktivni crnogorski oficir Bulatović. Odmetnici širom Crne Gore su očekivali da će godišnjicu pobune, dočekati u društvu sa svojim kraljem. To je znala i tadašnja vojna i civilna vlast u Crnoj Gori, koja je preduzela sve da do toga ne dođe.
Ponašanje generala Defurtua dokazuje da Francuzi nikad nijesu bili neutralni posmatrači važnih događaja u Crnoj Gori
Strah od pojave kralja Nikole na crnogorskoj teritoriji bio je izuzetno veliki, bez obzira na svu propagandu protiv njega. Zato je sigurno da postoji neposredna vezanost informacija o planovima kralja Nikole i najavljena mogućnost ponovne pobune u uslovima kada su šume bile prepune njegovih pristalica, a u Gaeti bila formirana crnogorska vojska, sa najvećom vojnom akcijom u cilju uništenja odmetničkog pokreta u Crnoj Gori koja je preduzeta krajem 1919. i početkom 1920. godine. Dolazak kralja Nikole preko Skadra je bilo isključen, bar preko onoga dijela koji su kontrolisali Francuzi, jer je general Defurtu obećao jugoslovenskom delegatu u Skadru Nešiću da u slučaju javnog ili tajnog pojavljivanja kralja Nikole u Skadru, “smatraće ga kao narušioca reda i uhapsiće ga”. Ako bi se pred Skadrom pojavila veća vojna sila, kombinovana sa Italijanima, Defurtu je obećao da će se povući u grad “ostavljajući nama (jugoslovenskoj vojsci – op. Š.R.) slobodno polje da zaštitimo naše granice i interese”. Na kraju je francuski general obećao da će “preko svojih ljudi obratiti pažnju na sva kretanja i vesti u ovom pogledu i blagovremeno će nam dostaviti; po potrebi daće prevozna sredstva za kurira”. U tom smislu, komandant Zetske divizijske oblasti je izdao naređenja da se pojača nadzor nad granicom, da se svaki pokušaj ulaska kralja Nikole spriječi oružjem, a od jugoslovenskog delegata u Skadru je zatraženo da organizuje sigurnu obavještajnu službu “kako bi se blagovremeno mogao saznati (za) Nikolin dolazak”. Sve se to dešavalo u okviru opsežnog vojnog plana konačnog uništenja odmetnika u Crnoj Gori, provođenog u decembru 1919, januaru i februaru 1920. godine. Tada je Zetska divizijska oblast (koja je pokrivala Crnu Goru) bila podijeljena na 14 manjih oblasti, operativnih zona, iz kojih je istovremeno počelo gonjenje odmetnika, interniranje, hapšenje članova njihovih porodica, jataka i svih onih koji su posredno ili neposredno pomagali protivnike bezuslovnog ujedinjenja. Ukupno je u ovoj akciji ubijeno 22 odmetnika, uhvaćeno i natjerano na predaju 599, kao i 138 izbjeglih vojnika iz nikšićkog bataljona, odnosno ukupno 757 lica. U isto vrijeme vojne vlasti su procjenjivale da u Crnoj Gori ima ukupno 1796 odmetnika. Francuski general Defurtu je pod izgovorom zaštite saobraćaja duž Bojane, na svoju ruku pohapsio sve seljake iz sela duž Bojane koji su bili došli u Skadar, kako ne bi dopustili crnogorskim odmetnicima (četa Sava Raspopovića) da se kreće njihovom teritorijom, dokazajući i na ovaj način da Francuzi nikada nijesu bili nijemi i neutralni posmatrači događaja u Crnoj Gori.
Prepiska sa Klemansoom bila je, svi su izgledi, i poslednja lična diplomatska inicijativa crnogorskog kralja. Naravno tu ne uzimamo u obzir veoma brojno i često obraćanje crnogorske vlade raznim diplomatskim institucijama i pojedincima, koja i nijesu predmet ovoga rada. Izgleda da se kralj Nikola umorio od ove preduge prepiske i diplomatske mimikrije, gajeći nadu da je obrt moguć sve dotle dok ga velike sile priznaju i drže svoje poslanike na njegovom dvoru. Stiven Bonsal je zabilježio da mu je crnogorski kralj, rezigniran, u jednom trenutku rekao: “Neću više pisati proteste silama koje ih nijesu vrijedne, ali ću pisati i prepisivati pjesme mog naroda, i ove pjesme će ga hrabriti i održati, dok ga jednom, ponovo, svjetlo slobode ne obasja sa Lovćena”.
Ovdje nije toliko ni važno da li je ovo bila još jedna toliko poznata kraljeva poza, iskaz romansirane patetike, koliko svjedočanstvo o iluziji karakterističnoj za gorštake: pjesma nas je održala, njojzi hvala. Kao što toliko nije ni važno, da li je razmišljao recimo i o tome da su za njegovu potonju sudbinu mnogi našli opravdanje time što su slijedili ideale iz njegovih pjesama. U svakom slučaju posljednji mjeseci života kralja Nikole bili su jednako gorki, koliko i medikamenti koje su mu prepisivali doktori u posljednjoj godini njegovog života. U vrijeme kada je crnogorska izbjeglička vlada pokušavala da pokrene crnogorsko pitanje tražeći prijem Kraljevine Crne Gore u Društvo naroda u novembru 1920. godine i faktičkog odbijanja Pola Mantua, francuskog delegata i direktora Političke sekcije Generalnog sekretarijata Društva naroda, u KSHS su održavani parlamentarni izbori (28. novembra 1920.) koji su poslužili Engleskoj i Francuskoj da i formalno raskinu diplomatske odnose sa crnogorskim dvorom. Notom od 20. decembra 1920. opunomoćeni poslanik Francuske pri crnogorskom dvoru Delaroš-Verne je po naređenju predsjednika vlade i ministra spoljnih poslova Francuske, Žorža Lega, obavijestio crnogorsku vladu da poslije izbora u KSHS francuska vlada smatra da je sada prisajedinjenje Crne Gore pomenutoj Kraljevini svršen čin, te je iz tih razloga Francuska odlučila da ukine Poslanstvo Francuske u Crnoj Gori. Dok je Francuska preko svog akreditovanog poslanika obavijestila crnogorsku stranu o raskidu diplomatskih odnosa, Britanija to nije uradila ni formalnim saopštenjem. Britanska odluka da povuče egzekvature crnogorskim konzulima širom imperije objavljena 18. marta 1921. godine, predstavljala je priznanje ujedinjenja Crne Gore sa Kraljevinom SHS.
——————————————————————————–
U svakom slučaju, prema svjedočenju savremenika, vijest o prekidu diplomatskih odnosa od strane Francuske je porazila kralja Nikolu. Ilija Jovanović Bjeloš tvrdi da je vijest o tome kralj dobio tek 15. februara 1921. godine od ministra Pera Šoća, koji mu je uz pismo poslao i notu francuske vlade. Ovaj korak francuske Vlade kralja je jako porazio jer je uvijek polagao nadu na povratak u Crnu Goru, dokle god ga je Francuska priznavala. Od ovog dana Kralj je toliko klonuo duhom, da nikad ni sa kim ne bi govorio ako ga naročito ne bi zađenuo. Omrzo mu je čak i duvan koji je neobično pušio. Jelo mu je nestalo, opisuje Jovanović raspoloženje crnogorskog kralja. Kralj je po istom svjedočenju sazvao konferenciju na kojoj su učestvovali Jovan Plamenac i njegova vlada, predsjednik vlade koja je u to vrijeme bila u Rimu, prijestolonasljednik Danilo, koji je živio u Kap Martin. Konferencija je održana 20. II 1921. u Kap Antibu. Osjećajući skori kraj, kralj Nikola je savjetovao Danila šta da radi poslije njegove smrti. Iz svega navedenog, a posebno iz postojećih brojnih izvora, teško bi se moglo prihvatiti stanovište pojedinih istraživača, da se kralj Nikola od sredine 1919. godine nije miješao u politiku, a da je Crnu Goru stvarno predstavljao Jovan Plamenac, kao i da su postojale dvije linije u politici kralja i vlade. Sigurno je da starac od blizu 80 godina više nije imao energiju, snagu i volju iz mladalačkih dana, kao što je sigurno da bi tek dalja istraživanja njegove lične arhive mogla eventualno potvrditi njegovo neslaganje sa oficijelnom vladinom politikom. Jedno je ipak sigurno, da riječi njegovih savremenika Nikolsona i Gledstona (koji nijesu ni iz Crne Gore ni iz Srbije) možda najobjektivnije sublimiraju odnos moćnih prema kralju Nikoli i Crnoj Gori u završnici Prvog svjetskog rata. Prvi je kao strasni zagovornik južnoslovenske države i visoki činovnik britanske spoljne politike u svojoj čuvenoj knjizi “Stvaranje mira” 1919. zapisao i sljedeće: “Priča o potapanju ili, kako bi Lord Kušendan (Ronald Meknil – op.Š.R.) rekao o nestajanju Crne Gore, nije baš neka prijatna priča. Nijesam vjerovao kralju Nikoli, pa ipak sam osjećao da je skoro u pravu. Lično sam strasno bio za državu Južnih Slovena, ali sam i pored toga osjećao da su se ponašali veoma loše… Bilo je nespretno razmišljati da ravnoteža ispravnog inklinira ka crnogorskoj dinastiji, a ravnoteža pogrešnog ka srpskim oslobodiocima. I baš zbog tog problema u vezi sa Crnom Gorom, moja početna vjera u samoopredjeljenje kao lijek za sve ljudske bolesti zamaglila se sumnjom i izvjesnom rezervom”.
——————————————————————————–
Lord Gledston je pak kao potomak Vilijema Evarta Gledstona, starog prijatelja Crne Gore, izgovorio 11. marta 1920. godine u Domu Lordova čuvenu rečenicu: “Sa Crnom Gorom ne bi se gore postupalo ni da se borila na strani naših protivnika”. Kralj Nikola je umro 1. marta 1921. godine u 11 sati naveče. Njegove posljednje sate, kao i samu sahranu je u detalje opisao Ilija Jovanović-Bjeloš.
Prijestolonasljednik Danilo je proglasom od 2. III, crnogorskom narodu i vojsci, obavijestio javnost o smrti kralja Nikole i o tome da preuzima dužnost kralja. Istoga dana vlada Jovana Plamenca je podnijela ostavku, da bi kralj Danilo imenovao istu vladu. U “Glasu Crnogorca” objavljen je nekrolog koji počinje sljedećim riječima: “UMRO JE GOSPODAR! …Umro je u tuđini, daleko od mučenika crnogorskih, daleko od Lovćena, daleko od Crne Gore… Prevrnite se u grobu kosti mučenika naših!…Proplačite sjeni predaka naših!…Zadrhtite brda i doline naše! Umro je kralj! Vjerujete li?!”.
U Crnoj Gori kraljevu smrt zabilježila je samo “Narodna riječ”, glasilo Demokratske stranke u sasvim drugačijem tonu. Različiti komentari povodom kraljeve smrti mogli su se pročitati u beogradskoj, sarajevskoj, zagrebačkoj i stranoj štampi, ali uglavnom rijetko je ko sporio da se radilo o velikoj istorijskoj ličnosti. I dok je parastos za pokojnog kralja održan u Beogradu bez problema, u Crnoj Gori je tim povodom bilo incidenata. Naime, čim se saznalo za smrt kralja Nikole, novoizabrani crnogorsko-primorski mitropolit Gavrilo Dožić je zatražio od komandanta Zetske divizije, generala Mihailovića “da povjerljivim putem zatraži od mjerodavnih faktora iz Beograda instrukcije za naše držanje. To smo naročito činili s obzirom na to, što smo vrlo dobro znali, da će rodbina biv. Kralja, podstrekivana sa izvjesnim pristalicama bivše dinastije, tražiti, da držanjem parastosa, manifestuje svoju žalost za mrtvim”, pisao je mitropolit tim povodom u svom izvještaju zastupniku ministra vjera Velizaru Jankoviću.
Održavanje parastosa kralju Nikoli I govori da je moć crnogorskog patriotizma bila iznad zvaničnih okupacionih vlasti
Kako general Mihailović nije dostavio nikakvo upustvo mitropolitu a kod njega je već bio vojvoda Božo Petrović sa zahtjevom da drži parastos kralju u manastirskoj crkvi, mitropolit je isti odobrio poslije vojvodinog ubjeđivanja. “A kad se drži parastos u Prestonici Beogradu”, rekao je g. Božo, “valjda nećete Vi, Gospodine Mitropolite, biti veći pobornik, da nam uskratite ono, što, kao vjerni sinovi crkve tražimo”. Inače, kraljevoj sahrani u San Remu je prisustvovala knjeginja Jelena, kćerka kralja Petra, koja je tim povodom doputovala iz Beograda, a telegrame saučešća pored brojnih ličnosti iz svijeta, uputili su i kralj Petar, regent Aleksandar i predsjednik vlade Milenko Vesnić. Pošto je obavijestio vojvodu da će se parastos održati kao svakom privatnom licu, bez ikakvih pompi i svečanosti, mitropolit ga je prethodno uputio za svaki slučaj kod okružnog načelnika. Okružni načelnik Vukčević je predložio šifrom Ministarstvu unutrašnjih poslova da se parastos odobri, a u drugoj depeši je predlagao da se zabrani, ako bi bilo opasnosti za kakve izgrede od strane tzv”zelenaša”. Pošto je vojvoda Božo donio u crkvu punje, koljivo i svijeće, parastos je održan uz prisustvo naroda iz varoši, među kojima je bio i izaslanik okružnog načelnika g. Komnen Spahić. Po običaju parastos je oglašen zvonjavom jedan put, i narod se razišao u redu i miru. Nešto kasnije, Jovan Poček, šuster po zanimanju, bacio je dvije bombe na dvor kralja Nikole, želeći na taj način da pokaže da ne pripada tome što mu veliko zvono daje tolike počasti onima koji ih priređuju davanjem počasti na svečan način. Ovaj incident koji je izazvao samo manju paniku na Cetinju, ilustrativno opisuje moć tadašnjeg patriotizma, koja je bila iznad zvaničnih vlasti, bar po tvrdnji mitropolita. I tako dok su u Crnoj Gori pojedini kraljevi protivnici željeli da pokažu da im i mrtav smeta, Crnogorci u emigraciji su kraljevu smrt doživjeli porazno, te su sasvim izgubili nadu na ostvarenje njihove želje. Stotine crnogorskih oficira posjetilo je Crnogorsko poslanstvo u Rimu, da izjave saučešće, javljao je načelnik barskog okruga šefu kabineta kralja Aleksandra Karađorđevića, dostavljajući mu informaciju o smrti kralja Nikole, dobijenu preko čovjeka kojeg je tim povodom poslao u Italiju. Ionako rovito stanje i primjetno raslojavanje među crnogorskom vojskom u Gaeti, koje je bilo zaoštreno italijanskim političkim zaokretom poslije Rapalskog ugovora, kraljevom smrću je ubrzano i dovedeno do međusobnih sukoba i nepovjerenja dodatno podsticanih sa strane. Odmah poslije sahrane kralja Nikole, knjaz Danilo, koji je mnogo ranije jasno iskazivao da ga kruna ne zanima, je sa kraljicom Milenom i članovima vlade sastavio tekst abdikacije kojim se odriče prijestola u korist svog sinovca Mihaila. Tekst abdikacije je pročitao Vladimir Popović u sali hotela “Royal” u San Remu, u koju je pozvano 40 crnogorskih oficira, koji su iz Gaete došli da prisustvuju kraljevoj sahrani. Oficiri su prekinuli čitanje teksta, odbivši da ga prime, uzvik-ujući Danilovo ime. Svi odlaze u hotel gdje se nalazio Danilo, koji se pojavljuje na balkonu hotela i vidjevši situaciju, umiruje oficire izjavom da prihvata prijesto. Ovo je bio samo manevar, kako bi se smirile strasti, jer je Danilo bio odlučan da abdicira. Zaista, on je potom otputovao u Milano i odmah obavijestio predsjednika vlade Jovana Plamenca o svojoj odluci da abdicira. Oficiri i vojska ponovo nijesu povjerovali, pa su poslali delegaciju od 3 oficira i 10 vojnika u Milano da se lično uvjere u Danilove namjere. Na čelu delegacije je bio general Anto Gvozdenović, koji je pošto se uvjerio u Danilovu odlučnost, odluku saopštio trupama u Gaeti. Maloljetnom kralju Mihailu, koji se u to vrijeme nalazio u Parizu kod svoje majke, za namjesnika je odredio svoju majku, kraljicu Milenu. U čitavom zamešateljstvu oko abdikacije prijestolonasljednika Danila, čine se najinteresatnijim dva pitanja: 1) da li je Danilo abdicirao pod nečijim pritiskom, prije svega Jovana Plamenca, o čemu ima nagovještaja u postojećim izvorima i istoriografskim djelima; 2) da li je namjesništvo određeno shodno važećim članovima crnogorskog ustava?
Dimo Vujović navodi da je činjenica da je Plamenac vršio pritisak na knjaza Danila i da je njegova želja bila da on abdicira. Ali je, izgleda, činjenica i to da to nije bilo daleko i od želje samoga kralja Danila, koji je uvidio da je crnogorsko pitanje već svršena stvar, pa je želio da živi mirnim životom, tim prije što je materijalno bio obezbijeđen. Za navedeno stanovište Vujović ne navodi nikakav izvor, što je inače rijetkost kada je u pitanju ovaj istraživač. Za pretenzije da postane crnogorski Horti, odnosno regent poslije smrti kralja Nikole, Plamenca otužuje i B.Hrabak, ne navodeći takođe izvor. Dragoljub Živojinović navodi riječi Stanka Vukčevića iz posrednog izvora, kojima optužuje Jovana Plamenca da je privolio Danila da abdicira kako bi postao regent maloljetnom Mihailu. Kao razlog za abdikaciju Plamenac je navodio savezničko protivljenje njegovom stupanju na presto, te bi Danilova abdikacija osigurala obnovu Crne Gore. Ivo Jovićević u svojim sjećanjima navodi razloge podjele među Crnogorcima u Gaeti gdje se raširio glas da je Plamenac primorao Danila da abdicira, a da je nezadovoljstvo protivu njega podstaklo i blebetanje njegovog starijeg brata Sava koji je govorio da kruna Crne Gore nije ništa dalje Plamencima nego Petrovićima… S druge strane, više izvora nedvosmisleno ukazuje da je Danilova želja da ne vlada poslije smrti svoga oca bila poznata od ranije. Velikom prijatelju Crne Gore i dinastije Petrovića, Aleksandru Divajnu koji je kao intimni porodični prijatelj prisustvovao čitanju testamenta kralja Nikole odmah poslije njegove smrti, Danilo je rekao da pošto ga Velike sile ne prhvataju, ima namjeru da abdicira u korist svog sinovca, knjaževića Mirka. A samom Jovanu Plamencu je sjutradan po smrti svoga oca uputio opširno pismo, koje nedvosmisleno ukazuje da nikakavog pritiska na njega u smislu abdikacije nije bilo. S obzirom da ovo pismo nije korišćeno u postojećim istoriografskim radovima i da je tek nedavno, prvi put javno publikovano interpretirati ćemo ga u nešto opširnijim citatima. Dakle, pismo je datirano 17. februara 1921. po julijanskom, odnosno 2. marta po gregorijanskom kalendaru. Obraćajući se Jovanu Plamencu, Danilo u pismu navodi: “Današnji dan je najteži dan u mom životu! Ja sam ostao bez moga miloga i uzvišenoga oca, a naša otadžbina bez svoga ljubljenoga Gospodara. Njegova prošlost svjedoči nam, da je on, od najranije mladosti, pa do pošljednjeg izdisaja, posvetio bio cjelokupno svoje biće, i u miru i u ratu, slavi i veličini otadžbine i napretku svoga dragoga naroda”. Konstatujući da su svi dužni da slijede taj put i da će jedino na taj način trijumfovati ideja moga blagopočivšeg i ljubljenog Kralja i Oca, vazdašnjeg vjernog tumača želja Crnogorskog Naroda, Danilo navodi da je spreman, da učini(m) sve ono što mi dužnost prema Otadžbini nalaže, a želeći protestvovati na svoj svečan način protivu nečuvenih nepravda učinjenih Crnoj Gori i mučeničkom Crnogorskom Narodu i, pri tome, ocijenivši međunarodni položaj Crne Gore, našao sam da ću interesima Crne Gore i Crnogorskoga Naroda najbolje poslužiti ako se odrečem mojih prava na presto u korist moga ljubljenoga sinovca Njegovog Kraljevskog Visočanstva Knjaza Mihaila, kome su ta prava osigurana i članom devetnajestim (19) Crnogorskog Državnog Ustava, što ovim i činim (podv. Š.R.). Danilo potom izražava uvjerenje da će Plamenac i njegova vlada i dalje imati njegovu podršku, njegove majke i svih članova dinastije i da će svi pomoći, shodno mogućnostima u daljem vršenju vlasti shodno čl.26 crnogorskog ustava, sve dok Narodna skupština ne bude u mogućnosti da izabere Kraljevsko Namjesništvo, koje će vršiti ustavnu vlast do punoljetstva Njegovog Veličanstva Kralja Mihaila. Sudeći po sadržaju navedenog pisma, više je nego jasno, da prijestolonasljednik ne bi navedene riječi napisao nekom ko ga primorava na abdikaciju.
Više izvora govori o tome da je Danilo svjestan ozbiljno poljuljanog ugleda kod velikih sila, čemu je značajno kumovala i propaganda, ali i njegova inertnost i relativna nezainteresovanost, želio na ovaj način da da svoj lični doprinos povećanju šansi za povratak izgubljenih pozicija zvanične Crne Gore.
Krajem 1922. u Italiji nastaju dvije međusobno sučeljene crnogorske vlade i potpun raskol u crnogorskoj emigraciji
Takođe je uočljivo da se Danilo poziva na čl. 19 i čl. 26 crnogorskog Ustava. Član 19 govori o nasljedstvu prijestola muških potomaka po redu prvorođenja, dok čl. 26 govori o tome, da kada Gospodar nije testamentom naznačio Knjaževske namjesnike, onda privremenu Knjaževsku vlast vrši Ministarski Savjet, što objavljuje proklamacijom i saziva Narodnu Skupštinu za izbor Knjaževskijeh Namjesnika najdalje za mjesec dana, od dana kada je preminuo Knjaz Gospodar. Pošto u postojećim okolnostima nije bilo moguće sazvati Narodnu skupštinu, to je faktički knjaževska vlast prešla na vladu, odnosno Jovana Plamenca. Međutim, u članu 27 crnogorskog Ustava, postoji odredba po kojoj se određuje da ako je u životu Knjaginja Mati, onda ona mora biti u Knjaževskom Namjesništvu, a druga dva Namjesnika bira Narodna Skupština. Kako je Danilo kao jednog od namjesnika odredio kraljicu Milenu, to je očigledno da je prekršio Ustav, jer ona nije bila Mihailova majka, već njegova baba. Po Ustavu to je pripadalo Nataliji Konstatinović, odnosno tada Natali Erenbolt de Dodzel sa kojom ostali Petrovići nijesu bili u prisnim odnosima. U svakom slučaju, suština priče oko Plamenčeve namjere da zauzme prijesto, pa i njegovog kasnijeg sukoba sa kraljicom Milenom, nalazi se u odredbama crnogorskog ustava na kojima je ovaj tvrdoglavo insistirao, što je strana zainteresovana za sukobe unutar crnogorske emigracije vješto koristila. U svakom slučaju, kako smo ranije naveli, poslije prvobitnog povlačenja usljed mogućnosti izbijanja sukoba zbog tvrdoglavog odbijanja oficira koji su prisustvovali sahrani kralja Nikole da prihvate akt o abdikaciji, Danilo je 7. marta 1921. godine to zvanično i definitivno objelodanio u proklamaciji. U toj proklamaciji, koja je sačuvana u verziji na francuskom jeziku, Danilo navodi razloge ove svoje odluke, poziva se na čl. 19 i 27 crnogorskog Ustava, imenuje kraljicu Milenu za jednog od namjesnika Mihaila. Pošto je, kako smo takođe naveli, ova proklamacija izazvala negodovanje i pobunu oficira i vojnika u Gaeti, među kojima se pronosio glas da je Danilo to uradio pod pritiskom Plamenca, ovaj je istom tim povodom uputio dva telegrama iz Milana, gdje se nalazio. U prvom stoji: “Proklamaciju učinio sam ja i niko drugi na nju prisilio me nije. Najbolje znam što radim i koji su me sveti razlozi do ovoga doveli i za koga se mučim i za koga radim. Za Crnu Goru prije svega. Prvo treba stvoriti državu i do nje doći. Sitnica je pri velikoj obštoj stvari ko će joj bit vladar ili ne. Jovan Plamenac je počeo tu borbu, njemu ostaje da je do kraja povede. Njemu je povjerio moj nezaboravni otac vladu. Dužnost nam je svijema da njegovu naredbu ispunimo. Preporučujem red mir i poštovanje zemlje u kojoj se nalazite. Bojati se da će sva odgovornost na vas pasti i to u vrlo kratkom vremenu”.
Telegram sa navedenom sadržinom Danilo je uputio Vladu Zimonjiću, komandantu IV bataljona crnogorske vojske u Gaeti koji je doputovao u San Remo, kako bi se uvjerio u istinitost i motive Danilove abdikacije, kao i Jovanu Plamencu. Telegram skoro iste sadržine Danilo je uputio komandi vojske u Gaeti, obavještavajući prethodno Plamenca o njegovoj sadržini. U čitavom zamešateljstvu oko prijestola, niko nije ni spominjao Petra, mlađeg sina kralja Nikole. Izvori ukazuju da je Mihailo bio izbor kralja Nikole. Njegova je želja bila da se djeca knjaza Mirka školuju u školi Klejzmor Aleksandra Divajna u Vinčesteru u Engleskoj. U tom smislu kralj Nikola je ostavio oporuku i u svom testamentu: “Što se tiče mojih unučadi, ovim imenujem Aleksa Divajna, koji je bio prijatelj i meni i mojoj zemlji za staratelja djeci, i želim da budu školovana u Engleskoj pod njegovim rukovodstvom i brigom dok ne postanu punoljetna”.
Divajnov pokušaj da ispuni zavjet kralja Nikole pokazao se neuspješnim. Naime, on je u dogovoru sa Danilom pošao u Pariz, gdje se nalazio Mihailo sa majkom, kako bi preuzeo starat-eljstvo nad njim i njegovom braćom Pavlom i Manuelom, prije nego ovaj objavi abdikaciju. Kad je stigao u Englesku djeca su već bila pod patronstvom Srbije. Njihova majka, grofica Dodzel, dobila je apanažu od srbijanske vlade i nije krila svoje krajnje neraspoloženje prema mogućnosti da Danilo odlučuje o budućnosti njenih sinova (on je svakako posljednja osoba kojoj bi dopustila da se miješa u njihovo obrazovanje). U svakom slučaju, bar za spoljnji svijet Mihailo je zvanično postao kralj Crne Gore, dok je formalno krunsku vlast obavljala kraljica Milena, koja je doš-avši u sukob sa Plamencem, uvažila ostavku njegove vlade i donijela ukaz (15. (28.) VI 1921.) o obrazovanju nove na čelu sa divizijarom Milutinom Vučinićem, kao predsjednikom vlade, ministrom vojnim, zastupnikom ministra unutrašnjih poslova, zastupnikom ministra finansija, za ministra spoljnih poslova imenovan je Pero Đ. Šoć i Vladimir Đ. Popović, za ministra pravde, zastupnika ministra privrede, zastupnika ministra prosvjete i crkvenih poslova. Kada je krajem septembra 1922. godine umro predsjednik vlade Vučinić, Plamenac proglašava sebe za zakonitoga predsjednika vlade, osporavajući kraljici Mileni zak-onitost namjesništva, dok Danila i Petra optužuje za šurovanje sa Beogradom. U isto vrijeme kralj-ica imenuje vladu na čelu sa generalom Antom Gvozdenovićem i tako nastaju dvije vlade međusobno sučeljene i potpuni raskol u crnogorskoj emigraciji koji se prenio na sve prostore kuda su se rasijali. U cjelokupnoj crnogorskoj drami u egzilu izgleda da niti je bilo kraljici Mileni do vladanja, u uslovima kada je emigraciju razjedala nesloga, koja je dobro došla posljednjem crnogorskom osloncu, Italiji, da dovrši ono što je grof Sforza obećao u Rapalu, niti se moglo nazad poslije silno utrošene energije da se hladnoj evropskoj diplomatiji ukaže na nepra-vdu učinjenu Crnoj Gori. Bivša kraljica crnogorska Milena željela bi da prenese kosti biv. Kralja Nikole u porodičnu grobnicu u Crnoj Gori negde u unutrašnjosti Crne Gore, nije na Cetinju, obavještavao je iz Rima, jugoslavenski konzul Antonijević predsjednika svoje vlade, prenoseći ono što mu je grof Sforza rekao u poverenju. U isto doba i sama bivša kraljica željela bi da napusti Italiju i da se preseli u Crnu Goru. Ona se ne bi bavila politikom, njoj je 74 godine, i živjela bi sasvim povučeno. Ksenija i Vjera ne bi dolazile u Crnu Goru, nastavlja Antonijević u svom izvještaju, prenoseći želju grofa Sforze da ovo pitanje vlada riješi povoljno i brzo, što on misli da bi bilo dobro za obe strane… Grof Sforza iskreno želi da Italiju očisti od Crnogoraca koji su se ovdje vezali sa njegovim najvećim političkim neprijateljima i svakim danom ga napadaju u ovdašnjim nacionalističkim listovima – da je “Crnu Goru i Crnogorce izdao Srbima”, pišu brošure protiv njega i šalju mu anonimna pisma u kojima mu prijete. Kad bi bivša kraljica otišla, on bi ih skoro potpuno obezglavio i znatno obezoružao. Ako Plamenac ovako nastavi, rekao mi je grof Sforza u povjerenju, on će ga protjerati. Potom Antonijević iznosi mišlj-enje da: “Sa gledišta naših odnosa sa Italijom nesumnjivo bi bilo dobra stvar da bivša Kraljica Milena ode odavde jer bi to Sforzi znatno olakašalo borbu s nacionalistima i lakše bi izašao na kraj sa Crnogorcima; ali ne znam da li bi to bilo dobro sa gledišta sadašnjih još nesređenih odnosa u Crnoj Gori”.
U svakom slučaju, i ostanak i odlazak za kraljevsku porodicu u uslovima koji su vladali, nije mogao donijeti ništa dobro. Posljednji dani dinastije Petrović, proticali su u nadanju da bi neko od evropskih moćnika mogao energičnije postaviti njihovo pitanje. Do njih se sve teže dolazilo, krug prijatelja se svakim danom sužavao. U januaru 1922.
Be the first to comment