Biografija:
Dragana Tripković, rođena 26. aprila 1984. godine na Cetnju. Objavila zbirke poezije “Prevarena duša” 2004. godine u Podgorici i “Ljubav je kad odeš” u Ulcinju. Objavljivala poeziju u “Crnogorskom književnom listu” i časopisu za književnost, kulturu i društvena pitanja “Ars”, časopisima za kulturu “Plima Plus” i “Sarajevske sveske”. Radi kao novinar redakcije za kulturu u ND “Vijesti” u Podgorici.
Brutalna ljubav
Kad razori mi um
to bestidno stanje,
i ne prođe mnogo
od kad te ne vidim,
sasvim nesvjesno
po želim ti smrt.
Znam, luda nam je igra,
i dok se u očima gase boje,
razum mi diktira nesuđene riječi:
Nije mi važno što si moj!
Odvedi me bilo gdje.
Uradi mi bilo što, samo
učini kraj ovom filmu.
Nismo ni mi vještice sve iste.
Strast je tu kad me ne ljubiš,
grijeh je tu kad zaćutiš,
Ljubav je kad odeš.
Da nam svima bude isto
Kiša je stanje svijesti.
Tek po koja kap,
tek po koji mir,
da nam svima bude isto.
Biti mokar je stanje karaktera.
Ni sa koga ne toči
kao sa pijanica.
Ni jedna vlažnost ne smrdi
kao sa romantičnih.
I samoubica je mokar isto tako.
Siva noć je stanje vode.
Od vrelog čaja u zoru
mrziš dan. I zvuk je
pljosnat i gnjecav.
Tek toliko da nervira,
tek toliko da slušaš,
da nam svima bude isto.
Lutke
Jesam se ja igrala
lutkama u djetinjstvu.
Doduše, malo drugačije,
ali priznajem da jesam.
Htjela sam tada biti hirurg.
Ili takav neki doktor…
No, iz lutaka nikad nije tekla
krv.
Danas su hirurg, kasapin i
pjesnik isto.
Dok sam ja krv,
pjesma je čisti prostor
iluzije.
Ona služi da se uzalud
trudim iskazati sve tajne.
13. 06. 2005.
Maske umjesto lica
Znate, meni nikad nijesu
rekli da smijem lagati.
To ne znači da lažem
gore od svih.
Ti imaš hiljade maski.
Rekla bih da si majstor
prerušavanja, ali jedino
Nas dvoje znamo da
zapravo nemaš lice.
Tebe niko neće zaista
voljeti. To nešto će trajati
dok ne promijeniš šminku,
jer oni znaju da lažu
i ne možeš ih prevariti.
Oni ne vole fikciju i
nepostojanost. Treba im
oblik da zariju ud. Oni
traže kost da je slome
i meso da ga učine modrim.
Izvini što govorim istinu
ali nisu mi rekli da
smijem lagati. Izaberi
noćas svoj najbolji kostim
i izvedi me u grad.
Ja i onako uvijek volim
bez razloga.
Pogrešan
Svi paganski bogovi
nisu mogli ispuniti
niti jednu želju.
Ili ja ne znam ništa
o bogovima.
Samo je jedan čovjek
dovoljan da jezik
bude stvoren sa greškom.
Da grešnik ne bude sam.
Da tuga bude veća.
Eto, i moj kod je pogrešan.
S manje ili više
Sentimenta.
Spašen od osude, relativno
bolestan kao hipohondar.
Pogrešan, kao besplodna
ljubav paganskih
bogova.
avgust, 2005.
Princezin put
Kao teški popodnevni san,
nesrećna
princeza pokušava odagnati
crne
misli. Daleko je od nje i sve je
dalji
mladi princ, ili ne mora biti
princ,
već drugi neki naočiti
muškarac,
koji je isto tako daleko, sve
dalji…
u ranjivoj šumi na Ivici. Nikada
ona
nije sumnjala u izvor
života
koji svi traže, iako je znala
da će
svi kao i ona – pepeo pepelu
prah
prahu – od čega je nije bilo
strah.
I ta priča više i nema toliko
veze
sa mladićem, koliko sa željom
da se
živi vječno u Infernu kad odavno
raj
u bajku je poslat. Princeza,
nježna, kako samo one umiju biti,
skupi
svoju žensku hrabrost u
ogromnu
torbu za put i krenu na epsko
hodočašće
u fantastičnu šumu Svijeta. Eh,
kako
samo srećni ste vi, što ovdje
sada
slutite sve krajeve moguće… Ali
ljubav
stavljate gdje joj nije mjesto
i na put
šaljete krhke, nesrećne princeze,
u nadi
da će – živjeti dugo i srećno do
kraja
vijeka – ili pak vječno u pričama
predaka.
Onda, svrhe nema više, sa
saznanjem
ovim pisati o ljubavi kad u
srcima
ljubavnika smrt je beznačajna
stvar!
Vrač
Fluid može biti dobra zamjena
za riječ – plodnost. A to bi možda
trebalo iskoristiti u pjesmi.
Pogotovo sad kada znam da su
nju razdjevičili u crkvi.
I logično je što postade opatica.
Šteta što nije zanijela.
Taj plod bi sigurno imao
iscjeliteljske moći. A ona
bi i dalje voljela boga,
sladokusca.
Desno
Juriša bataljonom
volje
kroz drame paradoksa. Bosa,
po surovom kamenu
ka smrti i pepelu.
Na pravom su putu
samo nova rađanja,
Propast je između,
Desno je život.
Nije li svaka ideja
ostvarljiva kad
čovjek je čovjeku
vuk.
Gorućim čeljustima
bljuje riječi prijekora:
Na svom se ognju pekli,
nesoji!
Pomoći slabosti da skonča
jer čovjek bez moći
prazan je i truo.
Jednakost je nemoguća…
Ponosna zamisao
predapostolskog vremena,
zvuči kao istina.
Spavaj sad dragi
Adolfe…
Ona uspostavlja vezu
sa sopstvenim
Bogom.
