Pjesme iz četiri ćoška duše, Veselin Vesko Milović

Književnu kritiku “Pjesme iz četiri ćoška duše, Veselin Vesko Milović”, autorice Zorice Joksimović, objavio je Monitor 19.06.2026. godine. Tekst prenosimo integralno.

Odraz višedecenijske opsjednutosti da se očuva ono što je u kolektivnoj memoriji sklono zaboravu, a živo u predanju i kulturno-istorijskom sjećanju

Veselin Vesko Milović, decenijama aktivan u nevladinom sektoru, pokrenuo i uređivao više internet portala. Dvije decenije učestvovao u radu, a posljednje  decenije glavni i odgovorni urednik jedinstvenog portala za prezentovanje crnogorske umjetnosti, kulture i nasljeđa, pod nazivom Montenegrina.net. Zbirka Pjesme iz četiri ćoška duše Veselina Milovića predstavlja treći dio pjesničkog niza koji je započet zbirkama Da li ti je neko reko i Kad sunce izlazi, čime ove tri knjige čine svojevrsnu pjesničku trilogiju. Zajedničko im je: okrenutost čovjeku i njegovom lirskom biću.

Značenjski okvir naslova zbirke Pjesme iz četiri ćoška duše upućuju na snažan  simbolički okvir kome odgovaraju četiri tematska ciklusa zbirke: djetinjstvo i nepatvorena veza sa prirodom, ljubav kao intimna istina – ljubav data u legendama i narodnim predanjima kroz doživljajno iskustveno, kao i pričanje o malom čovjeku suočenim sa izazovima savremenog doba. Svaki od tih „ćoškova“ ima tačke slobode, svoje slike, tonove i omeđenosti, a pri tom, zajedno stanuju u toj „sobi“ gdje diše ljudsko iskustvo. „Ćošak“ kao priziv onoga što je skrajnuto i tiho – mjesto je odakle se posmatra sa pažnjom i promišlja. Lirski subjekat upravo sa takvog mjesta govori: bez uljepšavanja i sa jasnim moralnim stavom. Inspirativni talas ga ne zapljuskuje iz centra transparentnosti, već sa uglova života: iz škole, porodice, doma, domovine, prirode, narodnog predanja, svijesti i savjesti. Naslov se može čitati i kao obuhvat čovjeka u njegovoj punoći kroz sve četiri strane, u sva četiri pravca, a na temelju prostora gdje se susreću različiti glasovi: djetinjstva, mladosti, zrelog doba i starosti, koje se, iako dolaze iz različitih „ćoškova“ , stapaju u jednu pjesničku zaokruženost.

„Kakvom god zamislili i otkrivali dušu, neka umjetnička djela bave se njenom težinom, bar četvoro očiju gledajući na stvari, promjene, selidbe, zamjene…, bolje sagledavaju svaku (s)tvar. Tako i reflektori nove zbirke Veska Milovića osvjetljavaju četiri ćoška neprolaznih i njima dodatih aktuelnih pozicija iz kojih se sagledavaju okviri, t(okovi) i promjene (is)trajavanja u savremenosti“, istakla je pjesnikinja Stanka Stanojević Rađenović u predgovoru ove zbirke.

U čitanje zbirke Pjesme iz četiri ćoška duše Veselina Milovića, uvodi nas pjesma Domovina, koja nije samo uvodnik, već predstavlja njen temeljni poetski iskaz koji polazi od unutrašnjeg intimnog doživljaja pripadnosti. Domovina je taj treptaj rođen u srcu, u zagrljaju, u suzi radosnici, povratku… Ona je „majčino krilo“, „Uspjeh u školi“, „zelena trava“, „Čista rijeka“. „Domovina je ko nježna ruka“ i „zagrljaj bližnjeg“, prostor emocionalne sigurnosti i moralnih vrijednosti, ona je univerzalna i lična istovremeno.

Nasuprotot ovoj, u pjesmama Crna Gora i Lovćen domovina dobija jasno istorijsko, geografsko nacionalno i lično obilježje – na četiri ćoška. Ovdje više nije riječ samo o osjećaju, već i o prostoru ispisanim slobodom, žrtvovanjem i trajanjem. Crna Gora je zemlja surove (divlje) ljepote, krša i drače, čija oštrina „razum brusi, moral jača“ dok svaki kamen biva spomenik istorije i otpora. Uz domovinu se ovdje ne tihuje, već se brani, ponosi se njome i uzdiže jasno.

Pjesmom Lovćen predstavljen je vrhunac tog ličnog i kolektivnog doživljaja, simbol duhovnog uzleta, slobode i mudrosti. To je mjesto sa kojeg se jasnije vidi i razumije. Ne slučajno, vladika i vladar Crne Gore, Petar II Petrović Njegoš  je kucnuo tri puta o lovćenski kamen i ostavio amanet:  „Ovdje ćete me sahraniti“.

Kao što je u Milovićevoj Domovini  srce središte pripadenosti, u pjesmi Lovćen to je  vrh – tačka moralne i duhovne visosti. Bez Lovćena nema Crne Gore, kao što bez osjećaja nema ljubavi prema domovini. Značenjskim motivima, pjesme se dopunjuju. Domovina predstavlja tihu, ličnu stranu ljubavi prema zavičaju, dok Crna Gora i Lovćen nose emociju snažnog kolektivnog i istorijskog naboja. Zajednički im je motiv prirode kao temelja identiteta – bilo da je ona zemlja i trava, ili krš i planina dati preko ideje slobode kao imperativa vrijednosti. Tako Milovićeva poezija pokazuje da domovina istovremeno živi u srcu pojedinca i u memoriji kamena. Njena slikovita punoća nastaje kada se spoje: emocija ličnog i istorijska svijest, tišina povratka i glas koji odjekuje sa vrhova.

Prigušena dinamika Milovićeve poezije klizi kroz bujajuća sjećanja, a njegova pjesnička riječ biva u zaletu. Malo šta joj izmiče iz vidokruga očiju i misli. Posebno  pjenušava je bujica prvog ciklusa pjesama za djecu i odraslu djecu. Odlikuje ga jednostavan, razigran i topao ton. Pjesme su bliske dječijem iskustvu, ispunjene maštom, humorom i vedrinom bezbrižnosti onog vremena kada je mali, veliki čovjek bio bliži prirodi, imao želje, kada su se poštovale moralne vrijednosti  bez upitanosti. Iako naizgled, kao da su  pisane dječijom rukom, Milovićeve pjesme su lagane, one nose vaspitnu poruku – promovišu dobrotu, radoznalost, iskrenost i prijateljstvo.

Lirski univerzum Veselina Milovića nije samo plod intuitivnog lirskog darovanja, već i opsežnog kulturno-istorijskog interesovanja koje, dugi niz godina snažno artikuliše i van poetskog polja. Kao osnivač i dugogodišnji urednik sajta Montenegrina.net – platforme posvećene kulturi i kulturno-istorijskom nasljeđu Crne  Gore – Milović nije samo hroničar tradicije, već i aktivni čuvar pamćenja i promoter bogate crnogorske baštine. Njegov internetski projekat egzistira kao prostor na kojem se susreću kulturna dešavanja, spomenici kulture, pričanja, legende, poezija i proza savremenih stvaralaca, a i druge kulturno istorijske vrijednosti koje čine identitet jednog naroda.

Vjerujem da u tom kulturno-izražajnom kontekstu nastaju i pjesme inspirisane legendama: o Pavinom polju, ulcinjskoj Servantesovoj ljubavi, Risnu i Teuti, o Svetom Tripunu. Teme ovih pjesama nijesu slučajno ni površno odabrane. One su odraz Milovićeve višedecenijske opsjednutosti da se očuva ono što je u kolektivnoj memoriji sklono zaboravu, a živo u predanju i kulturno-istorijskom sjećanju. Time se njegova poezija i kulturni aktivizam upliću u uzajamni dijalog: dio onoga što na Montenegrini biva dokumentovano i prezentovano javnosti, u zbirci postaje lirički medijum emocije i značenjskog oživljavanja, tako da kulturna baština dobija novi glas kroz poetski izraz tematski omeđen  na „četiri ćoška“ : ljubav, sjećanje, identitet i pripadnost.

Ovo povezivanje govori i da Milović ne piše samo o ljubavi kao ličnoj impresiji, već i o onoj ljubavi koja traje kroz legende, kroz kamen i more, kroz priče koje narod pamti, lično i kolektivno sjećanje. Njegovo dugogodišnje uredničko iskustvo na polju kulture pronalazi prirodni nastavak u poeziji, u kojoj predanje i sjećanje dobija svoj prirodni glas, a ova dvosmjerna uloga, i kao pjesnika, i kao kulturnog aktiviste – daje zbirci dublji smisao.

Pjesme iz četiri ćoška duše postaju mjesto susretanja: ličnog i kolektivnog, zbilje i sjećanja, čovjeka zrele dobi i u njemu razigranog dječaka, pjesničkog izraza sa kulturnom odgovornošću, čineći jedno lijepo poetsko davanje.

Zorica JOKSIMOVIĆ