„Plamena slutnja“ je druga zbirka pjesama i četvrto literarno ostvarenje Miljana Vučininog Živkovića, pjesnika, studenta prava i čuvara kulturne baštine. Najnovijim stihovima Živković pokazuje zrelost u oblikovanju motiva koji su opsesija mladog čovjeka. U djelu koje ima 50 pjesama je širok raspon tema: ljubav, patnja, mašta, priroda, ezoterija i duhovnost, pleme Kuči i tradicija. Prve pjesme napisao je kao gimnazijalac, u periodu kada se susreo sa velikim imenima domaće i svjetske književnosti. Posebno ističe motivisanost za pisanje koju je dobio tokom osnovne i srednje škole od profesorica koje su mu predavale književnost, u tom periodu objavio je prvu proznu knjigu i napisao prve pjesme, kasnije stilizovane i objavljene. Predgovor za zbirku pjesama „Plamena slutnja“ Miljana V. Živkovića napisao je dr Miomir Maroš, a recenzije dr Olga Vojičić Komatina i prof. dr Sonja Tomović Šundić.
Za čitaoce portala Montenegrina.net, pjesnik Miljan V. Živković ustupio je 10 pjesama.
„Poetski svijet mladog Miljana Vučininog Živkovića poslije zbirke „Stazom tamjana“ iznjedrio je još jednu od stihova brojanicu nazvanu „Plamena slutnja“. Kroz „Drhtavu slutnju“, „Razlite sjeni“ i „Kišu tuge“, tri pjesničke cjeline sa ukupno 50 pjesama, Miljan nam je otvorio svoj intimni svijet satkan od radosti i boli, nadanja i patnje, ljubavi i tuge, ovozemaljskog i nebeskog, ljudskog i duhovnog. Zrelim pristupom u biranju tema i vještim vajanjem stihova, pjesnik je dočarao cijeli jedan svijet, kojim je sebe predstavio kao alhemičara. Miljan u sadašnjem svijetu koji ima entropijsku tendenciju, da sve vodi putem haosa i moguće propasti, javlja se kao kodifikator svijeta (pravnička dimenzija), životu i svijetu dajući smisao, stvarajući svoje pjesničke simbole putem kojih magičnim, ali vrlo razumljivim kodom, sasvim ljudski i s ljubavlju, komunicira sa čitaocem“, ističe dr Miomir Maroš u predgovoru za ovu zbirku pjesama. „Da je izraz diskursa poezije najsažetiji i ujedno najpotpuniji u sveukupnoj sferi verbalne umjetnosti, još jednom je verifikovano u zbirci pjesama mladog Miljana Živkovića, naslovljenoj Plamena slutnja. Ovaj crnogorski poeta je uplovio u poetske vode opskrbljen talentom pisane riječi, kao i bogatim vrelom tematskih nadahnuća iz kojeg u kontinuitetu izlaze motivske opsesije pjesničkog bića koje senzitivno percipira stvarnost i traga za odgovorima duhovne prirode. Za njega su pjesme melemnice te čitaoca takva kvalifikacija poetskih kreacija primarno asocira na prabitak i prasvojstvo pjesme koja, tako shvaćena, predstavlja odjek intelekta i utjehu duši usljed svojstava materijalnog svijeta, ističe, pored ostalog, u recenziji dr Olga Vojičić-Komatina i dodaje „Svaka pjesma ponaosob svakako da predstavlja posebnu cjelinu koja se nezavisno može proučavati i sa književnoteorijskog, dakle i jezičko-stilskog, sintaksičkog i semantičkog aspekta, ali takođe svaku od njih ulančava motiv strepnje nad spoznajom sličnom estetskom pesimizmu kakav su njegovali Laza Kostić ili Petar II Petrović Njegoš, te koji zbog cikličnog nadovezivanja postaje lajtmotivska kompozicija ove zbirke. Slutnje su razne, svakovrsne, a sve one gore plamenom poezije“, ističe dr Olga Vojičić-Komatina.
„Sudeći po stvaralačkom postupku Miljana Živkovića, njegova poezija je izrastala na najdubljem duševnom iskustvu, patnjama i radostima, koji su tako iznijansirano predočeni, za čije prevođenje u pjesničku riječ treba izuzetno pjesničko umijeće i virtuoznost. Pjesnički glas Miljana Živkovića svojom naglašenom ličnom notom specifičan je u našoj književnosti po naglašenoj potrebi da se drama postojanja ulije u ritam poezije kao najpodesniji medijum izraza autentične vizije života“, navodi u recenziji prof. dr Sonja Tomović Šundić.
Miljan Vučinin Živković rođen je 1997. godine u Podgorici. Student je treće godine Pravnog fakulteta Univerziteta Crne Gore.
Za Etno-muzej koji je osnovao u Kučima (Ubli) još kao dječak, u februaru 2020. godine dobio je Plaketu čuvara kulturnog blaga od Udruženja folklornih ansambala Crne Gore. Zapažen je u javnosti i sa pjevanjem uz gusle. Svoju misiju zaštite etnografskog nasljeđa od skoro provodi kroz emisiju „Zapis“ na Televiziji Crne Gore.
Miljan V. Živković objavio je:
– roman „Nezaboravne priče“ 2011. godine
– monografiju „Bratstvo Živkovići u Kučima“ 2016. godine
– zbirku pjesama „Stazom tamjana“ 2017. godine
Zbirka pjesama „Plamena slutnja“ je njegovo četvrto literarno ostvarenje.
Melemnice
Vi ste, pjesme, melemnice moje,
ja utjehe nemam druge do vas.
Kada nas samoće u tami boje,
vječna će svjetlost obasjati nas!
Zrak Sunca ne treba nam
što lukavo viri kroz škure.
Mi živimo iskonski san
pred kojim će zraci da žmure!
Misliće Sunce samoživo, zlatno,
da nas u izbe i bezdanice kuje.
A mi tkamo još zlatnije platno
o kojem će vasiona da vječito snuje!
Oko i duša
Često je oko, nevino i mlado,
duši nanosilo mnoge boli.
Ona naivna, slušala ga rado
i voljela sve što oko voli.
Naučila je duša vrlo rano
da ne sluša oko razigrano.
Jer se oko, zaljubljivog dara,
u pogledu na svijet lako vara.
Slutnja
U drhtavoj zori slutnja se snila,
ledi se praskozorje od sablazni pjano.
Privi me oblak na ledena krila
i okova na mjesto samo njemu znano.
Kiša je bujicom niz točila lila,
Sunce je toplije svanuće sjalo.
Suzna se iza oblaka moja zjena skrila,
u koju je davno sjećanje stalo.
Zalud se suza niz obraze slila,
kada nije htjela ono što se dalo.
Zalud joj je sada svjetlost mila,
sve je zvjezdano u zemljicu palo.
Ispraćaj kosmosa
Sa dna sela povorka kreće,
pobožno njiše krivudavom džadom.
Umivenu kišom, kiti je cvijeće,
roj kapi prati jesenjom baladom.
Na čelu povorke kola i volovi,
jarmovi grubi koji život nose.
Koraci tupi, postaju olovni,
ispratiše tolike kosmose.
Ćutke povorka pred crkvu stiže,
nasloni glavu na kamen puk.
Sa kola kosmos svenuli diže –
zablista mrak, začu se muk.
Zlokobna povorka selu se vraća,
otimajuć’ drugom kosmosu nadu.
Krivudava džada sada je kraća
kada će jesen da opet pjevuši baladu.
Nebu
Ja sam svikao na suprotnost tebi
i one koji te vole, ja ne shvatam sasvim.
Malo, sasvim malo, potrebno je meni
da budem zadovoljan životom ovim.
Ti mi nudiš toliko prostranstvo,
plavetnilo i ravnicu svoju.
Ne! Ja ne želim takvo poznanstvo
kada ljubim tjeskobu i tu crnu boju.
Sve što meni treba
to je samo mali dio neba.
Tek toliki kao zemlja moja
što je krasi crna boja.
Selo moje među humke
Hoću li ikada više na javi
vidjeti onaj iz dubine san?
Da me prigrli kao zlatan dan,
usnuli zaseok satkan od ljubavi.
Selo moje među humke… ravnico!
Ja te viđam svake noći.
Patnji mojoj spasonosna riznico,
ja ću tebi brzo doći!
U snove mi teku sati,
sunčevim ti zrakom hitam.
Duša moja tad se zlati,
ali ja se jedno pitam:
da l’ te sada dremka hvata
il’ mamiš kao nekad živahnim likom?
Je l’ ti i sad ravnica bogata
dimom iz odžaka i dječijom cikom?
Agape
Još te samo u snovima viđam,
starice moja.
Zato oči snu ja dati želim,
što prije.
Među oblacima, tada zagrli me
ruka tvoja topla kao nekad,
kao da svenula nije.
Jedne sam noći kišnoga daha,
sanjao tebe odmornu i mladu.
Koraka hitrog, a ruka ti laka
spremaše večeru za unučad gladnu.
„Šta će ti, bako, velika šerpa takva?
Nahranila njom bi i narod beznadni.“
„Neka je, sine, sprema vam baka,
da mi, mili, ne budete gladni.“
Zora me sjeti kako bi nekada,
kako nas othrani i na put izvede.
Više te nema! Al’ slike tvoje trpeze
prepune ljubavi, u meni ne blijede.
Iskonski plamen – Marku Miljanovu
Tek vijek minu kako nas obasja
Bogomdana luča što se knjigom zove.
Od tada svaka zvijezda što zasja
nadaleko nebom raznosi glasove.
Odakle pregnuće starome oraču,
što posnu zemlju ore neumorno?
Ima volju od kamena jaču
da podari rodu stablo plodotvorno.
S vrh Meduna grob se sjaji
i prkosi času, ćutnji i sramu.
S tog će groba mnogi grob da zasjaji
i pronese slavu na svakoju stranu.
Zadivljen sjenom besmrtnom,
nedoraslom potomku kreće misao svaka:
da li će vrijeme ovo čudno i smutno
shvatiti vojvodu Marka?
Patnja
Kao nemoćna sjena
iz prošlih vremena
ja večeras o tebi mislim,
kao da bacam čini.
Duša mi nema nikakve slade
kad dobro znade
da ti ni bljeskom nećeš
pomisliti o ovoj daljini.
Misli ipak šaljem tebi,
neka svaka na tvoj jastuk sjedi
da zavidi
na tvoj sanak divni.
Znam da neće moći prežaliti
što ga neće svojom sudbom umiti.
O sanče nedostižni!
Sunce, nikada ne sini!
Procvjetala istina
Rekoste mi da sam bludnik,
da sam slast s usana drugih krao.
Usana njenih da sam izdajnik,
da sam ih odveć zaboravu dao.
Ali, vi ne znate dragi moji,
koliko mi srce za njima žudi.
Pupoljkom nestalim u tami, koji
proljeće u meni razgrće i budi.
Dao bih, znajte, jutrenja i zore
i bljesak neba crveni i plavi.
Sve travke i potoke gore
za pupoljak poljupca taj mali.
Danas mi duši brojiste grijehe,
jer zbunjena glava ištaše lijek.
Ja ispih pehar čemerne utjehe,
vaskrsnuće nudi od sebe bijeg.
Be the first to comment