Sredinom avgusta 2014. godine posjetili smo Plav i Gusinje. Prije polaska, provjerili smo šta je to što obavezno moramo posjetiti, odnosno šta je to što na neki način predstavlja znamenitost i obilježje ovih mjesta.
U ovom prilogu govorimo o Plavu, pa vjerovatno nikom nije teško zaključiti da su kula Redžepagića i Plavsko jezero upravo ono što neizostavno morate posjetiti kad dođete u ovaj grad. Naravno, prioritet ima kula Redžepagića kao najznačajniji kulturno istorijski spomenik. Sačuvano je još nekoliko kula u Plavu, ali se kula Redžepagića izdvaja i predstavlja najstariju i najljepšu.
Većina plavskih kula građena je na sličan način – kvadratne je osnove i sastoji se od tri sprata. Građene su od kamena, a veza među spratovima ostvarena je unutrašnjim drvenim stepenicama. Stepenište oduzima značajan stambeni prostor, ali je moralo tako da se radi uzimajući u obzir da su kule osim stambene imale i odbrambenu funkciju. Prostorije su kvadratnog oblika. Prizemlje je najčešće korišćeno kao magacinski prostor i za smještaj stoke, a ostali spratovi za odbranu i stanovanje.
Na sličan način građena je i kula Redžepagića. Pojedinosti o ovoj kuli saznali smo od gospodina Šuća Redžepagića. On je domaćin u kuli Redžepagića i brojnim gostima pruža informacije o kuli. Veći dio izloženih eksponata u kuli je proizvod višedecenijskog predanog Šućovog rada na sakupljanju i očuvanju predmeta kulturne baštine ovog kraja.
Kameni dio kule, po njegovom kazivanju, građen je u XV vijeku, a drveni u XVII. Upotrebljivani su isključivo prirodni materijali – kamen i drvo koji su inače najviše korišćeni građevinski materijali na ovim prostorima. U osnovi kule kameni zid je debeo preko 1 metar i postepeno se sužava ka vrhu. Ono što izdvaja kulu Redžepagića od ostalih su drveni balkoni i zadnja etaža kompletno urađena od drveta. Odbrambena funkcija kule je diktirala položaj, tako da je u vrijeme kad je izgrađena, kula imala odličan pogled na širi prostor plavske kotline. Sa novoizgrađenim objektima u okolini, koji dobrim dijelom odudaraju od tradicionalne arhitekture ovog kraja, to više nije slučaj.
U prizemlju kule je jedna prostorija, a na ostalim etažama skladno raspoređene prostorije koje su služile za odbranu ali i za prijem gostiju, dnevni boravak, spavanje, a bile su i prostorije za pripremu hrane, kupatilo i wc koje nažalost zadnjom rekonstrukcijom kule nijesu dovedene u nekadašnji oblik.
Neophodni namještaj je postavljen uz zidove prostorije, tako da je sredina slobodna. Na najgornjoj etaži, na svakoj prostoriji se nalaze prozori, što je u vrijeme njenog korišćena bilo veoma važno jer je omogućavalo u svakom trenutku iz svake prostorije dobar pogled na okolinu kule.
Porodica Redžepagić koja je živjela u kuli bila je brojna, pa je za potrebe smještaja članova u neposrednoj blizini kule napravljena kuća. Kuća je takođe veoma stara i pravljena od drveta. Zub vremena je učinio svoje, tako da je dosta oštećena i sklona padu. Na njoj se uočavaju pojedini elementi tradicionalne gradnje ovog kraja.
Nakon obilaska kule Redžepagića, ljubazni domaćin nas je pozvao u svoju kuću da nam pokaže šta se sve nalazi u njegovoj zbirci nakon višedecenijskog sakupljanja predmeta karakterističnih za rad, život i običaje u ovim krajevima. Malo je reći da smo bili prijatno iznenađeni onim što smo viđeli. Prosto je nemoguće riječima predstaviti šta se sve nalazi, slobodno se može reći, u riznici Šuća Redžepagića. Ono što nijesmo shvatili je to, da do sad nadležne institucije grada i države nijesu našle načina da se brojni predmeti iz Šućove zbirke prezentuju široj javnosti u nekom adekvatnom prostoru tipa zavičajnog muzeja. Fotografijama ćemo potkrijepiti naše riječi, a Šuću poželjeti da istraje i nastavi sa sakupljanjem vrijednih predmeta. Gosti će se i dalje diviti njegovoj upornosti i vrijednostima njegove zbirke, a Šućo će nastaviti da dodaje nove vrijedne predmete, nadamo se ne više u skučenom prostoru svoje riznice, već u nekom novom mnogo većem prostoru.
