U utorak, 10. jula u Centru savremene umjetnosti Crne Gore, u Dvorcu Petrovića otvorena je izložba Lene Nikčević i Julijana Helmšrota Modika pod nazivom IN-BETWEEN.
Lena Nikičević je rođena je 1977. godine u Podgorici, Crna Gora.
Nakon tri godine studija na Cetinjskoj likovnoj akademiji, diplomirala je 2001. i magistrirala 2003. na Visokoj školi lijepih umjetnosti u Turu, Francuska a u Sen-Pijer-de-Koru živi i radi do 2017. godine.
Pionir je i kamen temeljac Les Ateliers de la Morinerie, Udruženja umjetničkih radionica na prostoru od 15 000 m2 u napuštenoj fabrici Dubinski u Sen-Pijer-de-Koru u Francuskoj. Djela joj se nalaze u mnogobrojnim privatnim kolekcijama u zemlji i inostranstvu kao i u mnogobrojnim institucionalnim kolekcijama u Francuskoj. Trenutno živi i radi u Baru.
Julijan Helmšrot Modika je diplomirao 2001. godine mozaik na Visokoj školi za mozaik u Spilimbergu u Italiji. Nakon studija se preselio u Francusku gdje je živio i radio do 2017. godine. 2006. godine osniva međnarodnu grupu MOSAÏZM koja je i danas aktivna na kolektivnim kreativnim projektima. Dobitnik je nagrade Orsoni za mozaik 2011. godine. Trenutno živi i radi u Baru.
Izložbu je otvorila i o umjetničkom stvaralaštvu autora govorila Maja Dedić, istoričarka umjetnosti.
Izlaganje gosp. Dedić prenosimo integralno:
“Da se u svijetu umjetnosti pomiču granice intime, te da se u umjetnosti uvijek ide dalje, pokazuje nam umjetnički par Lena Nikčević i Julijam Modik, izložbom IN – BETWEEN, kojom se večeras predstavljaju u Dvorcu Petrovića. Simbolični naziv izložbe sugeriše na međuprostor između mašte i stvarnosti, osjećanja i razuma, sadašnjice i prolaznosti, ali i na sve ono što povezuje dvije osobene stvaralačke snage koje se međusobno nadograđuju i upotpunjuju.
Iako su njihova indivdualna umjetnička i profesionalna dostignuća već više desetina godina, dobro poznata evropskoj publici, posebno je zadovoljstvo što će se večeras, po prvi put zajednički, samostalno, predstaviti upravo u Crnoj Gori, prezentujući 70-tak radova iz različitih ciklusa i faza.
Za ovaj umjetnički tandem, se može reći, da su umjetnici u neprekidnom pokretu i traganju. Potiču iz različitih multikulturalnih sredina, koje su inspirisale njihovo stvaralaštvo i način promišljanja o univerzalnim pitanjima prostora, vremena, granica, načina njihovog pomjeranja, smisla postojanja, preplitanja, trajanja… Mijenjajući različita mjesta boravka od Francuske, Italije do Njemačke, a odnedavno i Crne Gore, svojim umjetničkim kreacijama, svako na svoj način, originalno modeluju stvarnost i potpuno različito metodski pristupaju tematici i nastojeći dokučiti tajnu usporavanja vremenskih tokova života.
Iako se bavi skulpturom i instalacijom, Lena je prvenstveno slikarka. Insistirajući na transparentnosti djela i nastojeći da učini vidljivim sve slojeve slike, odabrala je organsko staklo, tj pleksiglas, čija lakoća i prozračnost omogućavaju svjetlosti da se integriše u samo djelo, mijenja ga i preoblikuje u zavisnosti od doba dana. Na svojim radovima interveniše kombinovanim tehnikama: akrilnim i uljanim bojama, olovkama, trajnim markerima u boji, duborezom, a zatim, spajajući slikarstvo i gravuru, interveniše skulptorskim mašinama. Dubeći providni materijal završava rad nanošenjem zlatnog sloja boje, koja odbija svjetlost i ima za rezultat da njeni radovi žive mijenjajući se pri najmanjoj promjeni svjetla. Istražujući prostor i prazninu, stvara figurativne pejzaže koji se približavaju apstrakciji. Katkada ih upotpunjujući prozirnim plutajućim figurama, u vidu obrisa i silueta koje izgleda da nestaju u daljini, Lena kao da upoređuje vanvremenost prirode i prolaznost čovjeka.
Julijan predstavlja umjetnika slobodnog duha i istančanog senzibiliteta, koji bira drevnu tehniku mozaika, kao osnovno sredstvo za materijalizaciju svojih ideja. Stapajući mitske dimenzije prošlosti sa savremenim, transformiše ovaj medij, eksperimentišući savremenim postupkom, očitujući snažnu kreativnu energiju. Njegov opus, zasnovan na ličnim emocijama, nalazi uporište u prirodi, istražujući neodrediva područja i nove prostore pokušavajući da približiti granice između umjetnosti, kulture i svakidašnjeg života. Neopterećen standardnim likovnim kanonima, radi i portrete pop ikona kao što su Frank Zappa i Merlin Monro.
Njegovi, takozvani, reljefni mozaici izrađeni su ljepljenjem malih kockica venecijanskog stakla ili kamenih oblutaka na betonske ploče direktnom metodom. Igrom prozirnih, reljefno naslikanih oblika, boja, praznina i punoće, neprekidnih ritmova, kontinuiteta i prekida, spontano razvijajući jednostavne forme, svojim radovima daje iznova i uvijek drugačije značenje.
Kao izraziti predstavnik apstraktne umjetnosti, otklonivši se od tradicionalnog razumijevanja mozaika, u ovom mediju na veoma ubjedljiv način rješava savremene likovne probleme, pokušavajući usporiti vrijeme i dati odgovore na haotičnost i ubrzanost svijeta u kojem živimo”.
Autori su o prezentovanoj izložbi između ostalog kazali sljedeće:
“…Nakon skoro godinu dana umjetničke rezidencije u ateljeu u Starom Baru, u tristagodišnjoj kući Jovovića u Gretvi, i nakon dvadesetak godina rada u inostranstvu, odlučili smo da prikažemo crnogorkoj publici postavku sačinjenu od više različitih ciklusa našeg stvaralaštva i time damo uvid u srž našeg djela.
Znači izložba je vidjena kao « stanje stvari » ili bolje rečeno predstavlja redefiniciju mentalnog prostora u kome je put strategija rekonfiguracije identiteta. Prirodno, vidjeći da oboje potičemo iz kultura granica, bilo da se radi o ukrštanju bivše-jugoslovenskog tla sa francuskim, ili bavarsko sicilijanskog sa francuskim i crnogorskim. Mimo vizuelne i plastične raznolikosti, svi ciklusi su znači tematski okrenuti iskustvu granice u kojem svako na svoj način istražuje neodrediva područja koja joj se suprodstavljaju, ispitujući tako nove prostore i mogućnost njihovih razgraničenja.
Lena: Uvijek postoje dvije strane. Lice/Naličje, Rekto/Verso, Spolja/Iznutra… Ispupčenje/Udubljenje, i uvjek prozirnost koja je izmedju svega, koja je Izmedju, koja dajući distancu spaja. Ona, Prozirnost, jedinica prostora koja ga prožima, ispunjava, pokazuje njegovu mjeru izmedju dva istovetna trenutka kao i izmedju dva različita. otkrivajući s jedne strane pejzaže oplemenjene čovjekovim prisustvom ili paradoksalno njegovom odsutnosću, ljudske figure u prirodi koje iako minijaturne naspram neizmjerne prostranosti predjela ispunjuju njegov prostor svojim postojanjem, jedan lik, oca, Vojislava Nikčevića, zbog kontinuiteta postojanja,… a sa druge strane nešto što sliči načetoj geografiji.
Julian: Ritmovi. Odnosi: Ispred/Iza, Naprijed/Nazad, Unaprijed/Unazad, Praznina/Znak, Ispupčenje /Udubljenje, Dilatacija/Koncentracija, oni nijesu ni početak ni kraj, oni su u prolazu, oni su Prolaz. Oni su na putu, oni su Put. Pulsiraju u tragovima bez granica, otkrivajući s jedne strane slike Merlin Monro, Frank Zapa, a sa druge nesto sto može postati korijen ili trag planine, ili skelet mora. Suptilna igra izmedju « tessera » i praznine sadrži neodlučnu i krhku ravnotežu izmedju kontinuiteta i prekida. Analogija sa stvarima kao i mehanizmima koji nas animiraju. Umjetnost i život se sjedinjuju. Ozbiljni ton misli saživljava se sa humorom i životnim zadovoljstvima. I sve to u jednoj dirljivoj spontanosti, identičnoj svježini nastajanja jedne prvobitne forme.
Sve cikluse prožima ista misao o usporavanju vrmenskog toka života, odbijanju virtualnih načina sagledanja svijeta, time i umjetnosti, uz trajno prisustvo iskustva prirode sa kojom dijalog ostaje u oba slučaja iskren, direktan, jednostavan ali složen. Nalazeći na putu kreacije pitanja porijekla, mudrosti, ludosti, humora i patnje, meditacije, ljudskosti, odumiranja i radjanja uz jednu spontanu preciznost i preciznu doslovnost, izložbom kao da želimo da oživimo neko drugo doba, ono iskonsko, zadržavajući pritom njegov značaj u našem vremenu. Svaka prostorija Centra Savremene umjetnosti je vidjena kao kabinet, poglavlje romana bez riječi. Posmatrač je pozvan da ga putujući pročita…”
Fotografije: Anja Marković
