Podgorica – Otvorena izložba Lene Nikčević i Julijana Helmšrota Modika

 

U utorak, 10. jula u Centru savremene umjetnosti Crne Gore, u Dvorcu Petrovića otvorena je izložba Lene Nikčević i Julijana Helmšrota Modika pod nazivom IN-BETWEEN.

Lena Nikičević je rođena je 1977. godine u Podgorici, Crna Gora.

Nakon tri godine studija na Cetinjskoj likovnoj akademiji, diplomirala je 2001. i magistrirala 2003. na Visokoj školi lijepih umjetnosti u Turu, Francuska a u Sen-Pijer-de-Koru živi i radi do 2017. godine.

Pionir je i kamen temeljac Les Ateliers de la Morinerie, Udruženja umjetničkih radionica na prostoru od 15 000 m2 u napuštenoj fabrici Dubinski u Sen-Pijer-de-Koru u Francuskoj. Djela joj se nalaze u mnogobrojnim privatnim kolekcijama u zemlji i inostranstvu kao i u mnogobrojnim institucionalnim kolekcijama u Francuskoj. Trenutno živi i radi u Baru.

Julijan Helmšrot Modika je diplomirao 2001. godine mozaik na Visokoj školi za mozaik u Spilimbergu u Italiji. Nakon studija se preselio u Francusku gdje je živio i radio do 2017. godine. 2006. godine osniva međnarodnu grupu MOSAÏZM koja je i danas aktivna na kolektivnim kreativnim projektima. Dobitnik je nagrade Orsoni za mozaik 2011. godine. Trenutno živi i radi u Baru.

 

Izložbu je otvorila i o umjetničkom stvaralaštvu autora govorila Maja Dedić, istoričarka umjetnosti.

Izlaganje gosp. Dedić prenosimo integralno:

“Da se u svijetu umjetnosti pomiču granice intime, te da se u umjetnosti uvijek ide dalje, pokazuje nam umjetnički par Lena Nikčević i Julijam Modik, izložbom IN – BETWEEN, kojom se večeras predstavljaju u Dvorcu Petrovića. Simbolični naziv izložbe sugeriše na međuprostor između mašte i stvarnosti, osjećanja i razuma, sadašnjice i prolaznosti, ali i na sve ono što povezuje dvije osobene stvaralačke snage koje se međusobno nadograđuju i upotpunjuju.

Iako su njihova indivdualna umjetnička i profesionalna dostignuća već više desetina godina, dobro poznata evropskoj publici, posebno je zadovoljstvo što će se večeras, po prvi put zajednički, samostalno, predstaviti upravo u Crnoj Gori, prezentujući 70-tak radova iz različitih ciklusa i faza.

Za ovaj umjetnički tandem, se može reći, da su umjetnici u neprekidnom pokretu i traganju. Potiču iz različitih multikulturalnih sredina, koje su inspirisale njihovo stvaralaštvo i način promišljanja o univerzalnim pitanjima prostora, vremena, granica, načina njihovog pomjeranja, smisla postojanja, preplitanja, trajanja… Mijenjajući različita mjesta boravka od Francuske, Italije do Njemačke, a odnedavno i Crne Gore, svojim umjetničkim kreacijama, svako na svoj način, originalno modeluju stvarnost i potpuno različito metodski pristupaju tematici i nastojeći dokučiti tajnu usporavanja vremenskih tokova života.

Iako se bavi skulpturom i instalacijom, Lena je prvenstveno slikarka. Insistirajući na transparentnosti djela i nastojeći da učini vidljivim sve slojeve slike, odabrala je organsko staklo, tj pleksiglas, čija lakoća i prozračnost omogućavaju svjetlosti da se integriše u samo djelo, mijenja ga i preoblikuje u zavisnosti od doba dana. Na svojim radovima interveniše kombinovanim tehnikama: akrilnim i uljanim bojama, olovkama, trajnim markerima u boji, duborezom, a zatim, spajajući slikarstvo i gravuru, interveniše skulptorskim mašinama. Dubeći providni materijal završava rad nanošenjem zlatnog sloja boje, koja odbija svjetlost i ima za rezultat da njeni radovi žive mijenjajući se pri najmanjoj promjeni svjetla. Istražujući prostor i prazninu, stvara figurativne pejzaže koji se približavaju apstrakciji. Katkada ih upotpunjujući prozirnim plutajućim figurama, u vidu obrisa i silueta koje izgleda da nestaju u daljini, Lena kao da upoređuje vanvremenost prirode i prolaznost čovjeka.

Julijan predstavlja umjetnika slobodnog duha i istančanog senzibiliteta, koji bira drevnu tehniku mozaika, kao osnov­no sred­stvo za ma­te­ri­ja­li­zaciju svojih ideja. Stapajući mitske dimenzije prošlosti sa savremenim, transformiše ovaj medij, eksperimentišući savremenim postupkom, očitujući snažnu kreativnu energiju. Njegov opus, zasnovan na ličnim emocijama, nalazi uporište u prirodi, istražujući neodrediva područja i nove prostore pokušavajući da približiti granice između umjetnosti, kulture i svakidašnjeg života. Neopterećen standardnim likovnim kanonima, radi i portrete pop ikona kao što su Frank Zappa i Merlin Monro.

Njegovi, takozvani, reljefni mozaici izrađeni su ljepljenjem malih kockica venecijanskog stakla ili kamenih oblutaka na betonske ploče direktnom metodom. Igrom prozirnih, reljefno naslikanih oblika, boja, praznina i punoće, neprekidnih ritmova, kontinuiteta i prekida, spontano razvijajući jednostavne forme, svojim radovima daje iznova i uvijek drugačije značenje.

Kao izraziti predstavnik apstraktne umjetnosti, otklonivši se od tradicionalnog razumijevanja mozaika, u ovom mediju na veoma ubjedljiv način rješava savremene likovne probleme, pokušavajući usporiti vrijeme  i dati odgovore na haotičnost i ubrzanost svijeta u kojem živimo”.

 

Autori su o prezentovanoj izložbi između ostalog kazali sljedeće:

“…Nakon skoro godinu dana umjetničke rezidencije u ateljeu u Starom Baru, u tristagodišnjoj kući Jovovića u Gretvi, i nakon dvadesetak godina rada u inostranstvu, odlučili smo da prikažemo crnogorkoj publici postavku sačinjenu od više različitih ciklusa našeg stvaralaštva i time damo uvid u srž našeg djela.

Znači izložba je vidjena kao « stanje stvari » ili bolje rečeno predstavlja redefiniciju mentalnog prostora u kome je put strategija rekonfiguracije identiteta. Prirodno, vidjeći da oboje potičemo iz kultura granica, bilo da se radi o ukrštanju bivše-jugoslovenskog tla sa francuskim, ili bavarsko sicilijanskog sa francuskim i crnogorskim. Mimo vizuelne i plastične raznolikosti, svi ciklusi su znači tematski okrenuti iskustvu granice u kojem svako na svoj način istražuje neodrediva područja koja joj se suprodstavljaju, ispitujući tako nove prostore i mogućnost njihovih razgraničenja.

Lena: Uvijek postoje dvije strane. Lice/Naličje, Rekto/Verso, Spolja/Iznutra… Ispupčenje/Udubljenje, i uvjek prozirnost koja je izmedju svega, koja je Izmedju, koja dajući distancu spaja. Ona, Prozirnost, jedinica prostora koja ga prožima, ispunjava, pokazuje njegovu mjeru izmedju dva istovetna trenutka kao i izmedju dva različita. otkrivajući s jedne strane pejzaže oplemenjene čovjekovim prisustvom ili paradoksalno njegovom odsutnosću, ljudske figure u prirodi koje iako minijaturne naspram neizmjerne prostranosti predjela ispunjuju njegov prostor svojim postojanjem, jedan lik, oca, Vojislava Nikčevića, zbog kontinuiteta postojanja,… a sa druge strane nešto što sliči načetoj geografiji.

Julian: Ritmovi. Odnosi: Ispred/Iza, Naprijed/Nazad, Unaprijed/Unazad, Praznina/Znak, Ispupčenje /Udubljenje, Dilatacija/Koncentracija, oni nijesu ni početak ni kraj, oni su u prolazu, oni su Prolaz. Oni su na putu, oni su Put. Pulsiraju u tragovima bez granica, otkrivajući s jedne strane slike Merlin Monro, Frank Zapa, a sa druge nesto sto može postati korijen ili trag planine, ili skelet mora. Suptilna igra izmedju « tessera » i praznine sadrži neodlučnu i krhku ravnotežu izmedju kontinuiteta i prekida. Analogija sa stvarima kao i mehanizmima koji nas animiraju. Umjetnost i život se sjedinjuju. Ozbiljni ton misli saživljava se sa humorom i životnim zadovoljstvima. I sve to u jednoj dirljivoj spontanosti, identičnoj svježini nastajanja jedne prvobitne forme.

Sve cikluse prožima ista misao o usporavanju vrmenskog toka života, odbijanju virtualnih načina sagledanja svijeta, time i umjetnosti, uz trajno prisustvo iskustva prirode sa kojom dijalog ostaje u oba slučaja iskren, direktan, jednostavan ali složen. Nalazeći na putu kreacije pitanja porijekla, mudrosti, ludosti, humora i patnje, meditacije, ljudskosti, odumiranja i radjanja uz jednu spontanu preciznost i preciznu doslovnost, izložbom kao da želimo da oživimo neko drugo doba, ono iskonsko, zadržavajući pritom njegov značaj u našem vremenu. Svaka prostorija Centra Savremene umjetnosti je vidjena kao kabinet, poglavlje romana bez riječi. Posmatrač je pozvan da ga putujući pročita…”

Fotografije: Anja Marković