Vukale Đerković – Poetski eho Puškina i Njegoša u Rusiji i Crnoj Gori

Vukale Đerković


Černogorci, čto takoe?

Oduševljen pobjedom Crnogoraca u Boki, 1806. godine, nad francuskom armadom u njenom slomivratu ka Rusiji /1812/ Puškin je tim za svagda poetski pozdravio i prigrlio Crnu Goru i još više je približio Rusiji. Toj se pjesmi mora dati mjesta u svakom kontekstu tradicionalnih kulturno-istorijskih i prijateljskih odnosa Crne Gore i Rusje i treba je shvatiti kao mermerni spomenik jedne davno utemeljene ljubavi oba naroda. Jer, njeni su stihovi ključevi za poimanje stvarne, tradicionalne i poetske ljubavi Crne Gore i Rusije, o Crnoj Gori kao ‘’gorskoj, legendarnoj zemlji nadoblačenih litica, nekim čudom pritiješnjenih i naseljenih, o kraju nepokornih, slobodoljubivih i smjelih ljudi odavno srcem vezanih za Rusiju, koju kao čelik čuvaju pisma, carske gramate, znamenja, oružje-darovi moćnoga sjevernog susjeda…’’
Tako to asocira i savremeni rusko-sovjetski književni kritičar V. Ognjev u svom predgovoru antologije crnogorske poezije XX vijeka (‘’Pesni Černoi Gori’’), pod Zogovićevom metaforom ‘’Korijenom – za kamen’’, 1975. I pita sebe i druge: ‘’Ko to još od djetinjstva ne pamti Puškinove stihove: “Černogorci, čto takoe? – Bonaparta voprosil. Pravda lü: ýto plemÿ zloe, ne boitsÿ naših sil?”…
Vrijedni su pažnje i njegovi navodi da malo ko zna da je veliki Puškin koristio u svojoj ‘’Istoriji Petra I’’ knjigu Zaharija Orfelina (koga je pogrešno smatrao ‘’venecijskim istorikom’’), tog prvog srpskog romanopisca koji je u Veneciji objavio dvotomno djelo ‘’Život i slavna djela gospodara imperatora Petra Velikoga’’ 1722., u kojem daje istoriju rusko-crnogorskih veza u dalekoj prošlosti, i da upravo u njoj treba tražiti i korijene Puškinove istorijske pjesme ‘’Bonaparta i Crnogorci’’.
To se mišljenje oslanja i na proučavanje koja su potvrdila da je Puškin u svojoj biblioteci posjedovao knjigu Z. Orfelina, da ju je čitao i citirao na mnogim stranicama u svom djelu o Petru Velikom.
(Uz 160 godina pjesme, objavljene u ‘’Grlici’’, na Cetinju, 1839. godine, preveo s ruskog Vukale Đerković)

Crnogorci, što je to?
Bonaparta pitao je:
Je l’ istina – Pleme zlo,
Ne plaši se sile moje!

Kajaće se ti drznici
Starješine nek im znaju –
Da i puške i handžare,
Sve preda mnom pobacaju!..

Posla na nas pješadiju
Sto topova i mortira
Oklopnika ljutih čete
I kosmatih kirasira
Za predaju i ne znaju
Crnogorci, sokolovi!.
Od konjice i soldata
Štit je kamen i rovovi

Zasjedosmo u gudure
Da nezvance dočekamo,
Što krenuše uz planinu
Da unište što imamo.

Izbijaju ispod stjenja,
Kad, odjednom … smetikolo!
Nad glavama ugledaše
Crnogorskih kapa – oro.

Stani! Pali! i obori
Crnogorca svaki svog.
Milost ovdje – odbacite,
Ne štedite ni jednog!

Francuzi su zapucali,
Popadale kape s grana;
Crnogorci pritajeni
U grmenju strmih strana

Plotunom smo uzvratili –
Na pitanje: Šta je to?
Francuzima da zapamte
Što je eho i što z lo.

Pukovnik im namah pade
Stodvadeset s njim vojnika;
U sunovrat strče odred
Bez oružja i čelnika.

I od tada Francuzima
Ne sviđa se kamen naš,
I crvene kad god vide
Crnogorske kape kraš.Da su Puškinu bili bliski balkanski Sloveni potvrđuju i podaci da je on tako uspješno preveo i četiri srpske narodne pjesme direktno sa originala, objavljene u zborniku ‘’Pjesme Zapadnih Slovena’’ /Slavuj, Sestra i braća, i početnih 26-stihova Hasanaginice, kao i pjesmu Vidje li, djevojko, konja mojega/ 1835. godine.
Puškinolozi su ustanovili da se Puškin u periodu 1828-1835. godine, poslije publikovanja zbornika ‘’Pjesme zapadnih Slovena’’, intenzivnije bavio prevodima narodne poezije, među kojima je pripremao i ‘’Hasanaginicu’’ u cjelini, i ‘’Bajku o ribaru i ribici’’, oko 18 pjesama.
Prvo poznanstvo Puškina sa našim narodnim pjesmama, prema pričanju Puškinovih savremenika, počinje u Kišinjevu, gdje se često sretao sa srpskim ustanicima iz 1804. i 1815, od kojih je sabirao pjesme i pitao za tumačenje pojedinih riječi. Tada je bio u prilici da čuje o Karađorđu i njegovoj porodici (koji je stigao u Peterburg 1816), o čemu govore i Puškinovi stihovi ‘’Kćeri Karađorđa’’, ‘’Pjesma o Crnom Đorđu’’, ‘’Vojvoda Miloš’’ i dr.
Uzima se vjerovatnom i pretpostavka hrvatskog naučnika Šrepela da se pjesnik za vrijeme svoga boravka – izgnanstva na jugu – upoznao i sa zbornikom narodnih pjesama Vuka Karadžića i poemom ‘’Srbijanka’’ Sime Milutinovića Sarajlije, kada je 1819. do 1825. proveo u Kišinjevu.
U Puškinovoj biblioteci nađeni su zbornici V.Karadžića i njihovi prevodi na njemački, engleski i francuski, a mogao se inspirisati i prevodima srpskih pjesama iz zbornika ‘’Sjeverni cvjetovi’’ od A.H.Vostakova. Posebno, i zbornikom izabranih stihova P.Merimea, sabranih iz Dalmacije, Bosne, Hrvatske i Hercegovine /Pariz, 1827/, za čije su ime vezuju pretpostavke da je u osnovi Puškinovog Bonaparte… ‘’zapis iz sabrane zbirke francuskog literatora Mermiea’’ (‘’Guzle’’).
Inače, šest godina poslije objavljivanja Puškinove pjesme u crnogorskoj ‘’Grlici’’ (1839), Petar II Petrović Njegoš se u svom ‘’Ogledalu srbskom’’ /1845/ odazvao Puškinu ne u revanš, nego kao najintimniji izraz saoosjećanja i pjesničkog mišljenja, druženja, srodničkog i zajedničkog življenja, iako na velikim odstojanjima. Bolno su odjeknuli Njegoševi stihovi u pjesmi ‘’Sjeni A. Puškina’’ povodom prerane njegove tragične smrti. Uvjeren je u kosmičko porijeklo Puškinove poezije i njegova genija ‘’nad zvjezdanim mnogostrukim svodom’’ vjeruje u njegovu besmrtnost – iskazanu punim grudima i zvonikim glasom pjesnika koji kroz vrijeme nepovratno pronosi riječi: ‘’Sretni pjevače velikog naroda’’. Radi dokumentarnosti i izvornosti evo Njegoševe pjesme u cjelini (objavljene u crnogorskoj ‘’Grlici’’, 1839):

Nad zvjezdanim mnogostrukim svodom,
nad domakom umnoga
pogleda,
pod vrhovnim nebasklonom
neba,
gdje se mlada neprestano
sunca,
iskresana rukom
magičeskom,
opšteg tvorca, siplju rojevima:
tamo se je tvoj genij začeo
o pjevanja mirom pomazao.
Otkud zora sine nad
prirodom,
odonud je k nama doletio.
Sretnji pjevače velikog
naroda,
Tvome prahu zemnom
sveštenome
sobraće ti viteški podvizi
pred divnijem stupaju
oltarom.

Upravo, Njegoš je Puškinu ovom pjesmom posvetio i cijelu svoju prvu zbirku narodno-pjesničkih ostvarenja ‘’Ogledalo srbsko’’. I ne samo to. Ruski književni kritičar N. I. Kravcov se pita: – ‘’Zar nije pod uticajem Puškinovog ‘’Borisa Godunova’’ Njegoš stvorio istorijsku dramu ‘’Šćepan mali’’, istoriju samozvanca koji je sebe u Crnoj Gori proglasio za ruskog cara Petra III?’’
U njoj se govori o rusko-crnogorskim odnosima /o Dolgorukovu i Jekatarini II/ i izražavaju simpatije prema ruskom narodu i ističe da su ‘’ruskie naši rodnie bratÿ.’’ Njegoš, takođe, Peterburg i Nevu u svojoj pjesmi ‘’Neva’’ naziva ‘’gordostþ Slavÿn’’. Znači, sve to treba razumjeti kao prisustvo kulture i duha jednog naroda u kulturi i duhu drugog naroda. Znači, i Puškin i Njegoš pjevaju Karađorđu, neumrlom vođi Prvog srpskog ustanka /1804/, iste teme – drugim riječima. Inače, u Njegoševom stvaralaštvu, mnogo je stihova namijenjeno Rusiji i Rusima. U zborniku stihova ‘’Lijek jarosti turske’’ /1834/ Njegoš je objavio pjesmu posvećenu ruskom heroizmu i borbi za oslobođenje balkanskih Slovena, koju su naizust znali mnogi Crnogorci toga vremena /’’Boj Rusa sa Turcima 1828. godine’’/. Moskvu naziva ‘’materþ ruskoé slavi’’. Poznati su mu i stihovi ljubavi i poštovanja prema ruskom istoričaru A.N.Popovu povodom njegovog dolaska u Crnu Goru 1842. godine. Ti su stihovi kasnije objavljeni i na ruskom jeziku.
I Popov je tada napisao knjigu ‘’Putešestvie v Černogorþ’’. U njoj dosta ilustrativno govori o geografskim karakteristikama Crne Gore, o prvim crnogorskim zakonskim normama, o zavjetu mitropolita Petra I i junaštvu Crnogoraca protiv Turaka i Francuza u Boki /1806/, kao i o narodnim pjesmama i pismenosti Crnogoraca, kako je to već predstavljeno u interpretiranoj knjizi prvog ruskog slaviste o Crnoj Gori A. N. Popova.
No, radi uspomene i autentičnosti riječi, evo i stihova iz Njegoševe pjesme Popovu 1847. objavljene u ‘’Slavÿnskoé besedi’’:

Dobro k nama došo, ti
putniče mili,
iz Moskve velike, iz Moskve
preslavne,
iz svetinje opšte silnoga
Slavjanstva.
Kakva te je sudba donijela,
među naše gore – u našu
svobodu,
izdignutu krvlju protaca
svetom?
Ah, da, zbilja, nije te sudba
slijepa
niti nagon puta među nas
doveo,
nego čista ljubav što
smo braća Slave,
što nam srce tuka krv po rodu
jednu,
što u oltar jedna na žertvu
idemo –
to dòteglé tebe, drugo ništa,
k nama.
Ah, kako su sveze milog
rodstava jake!

Njegoš se oglašavao i poetskim odama za dan rođenja sveruskog Imperatora Nikolaja Pervogo i za dan rođenja Nasljednika ruskog prijestola – Carevića velikog knjaza Aleksandra Nikolajeviča. U Crnoj Gori oglasio se i svojim prvim prepjevom prevoda ruskog narodnog epa ‘’Slovo o polku Igorove’’ na srpsko-hrvatskom jeziku /četiri odlomka, u desetercu/ – 172 stiha, iz ovog najpoznatijeg spomenika drevne ruske literature /XII vijek/.
Ep je, inače, prevođen – kako kaže i u Rusiji poznati jugoslovenski profesor slavista J. M. Badalić – još davno na mnoge jezike kulturnih naroda

Kao tvrda sred mora stijena

Puškinova pjesma, ispjevana mnogo ranije nego što se Njegoš latio Karađorđeva lika, mogla je još više uvjeriti našega pjesnika u istorijsku veličinu voždove ličnosti koju je ovjekovječio u ”Posveti prahu oca Srbije”, u društvu sa ličnostima kojima se XIX vijek gordi ”nad svijema vjekovima”. Tada je Njegoš slobodnije mogao postaviti Karađorđa u isti stroj toga vijeka, uz Napoleona, Karla Blihera, Kneza Velingtona i Suvorova, Švarcenberga i Kutuzova.
Ni kasnije, crnogorski gospodar i pjesnik, Nikola I Petrović Njegoš, nije odolio Puškinovoj poeziji, nego je i on u ”Zeti” /1885/ objavio šest strofa Puškinovih stihova iz prve njegove poeme ”Poltave” u sopstvenom, veoma uspjelom prevodu, pod naslovom ”Glasonoša”. To je, ujedno, bila i prva Puškinova pjesma u crnogorskom časopisu, na srpskohrvatskom jeziku, jer su njegovi raniji stihovi u crnogorskoj periodici objavljivani na ruskom.
Inače, krajem 80-tih godina prošlog vijeka pojavljuju se i književne rasprave o Puškinovim poemama, dramama, romanu ”Evgenije Onjegin”, literarno-kritičke manijature iz ruske ”Njive”, o nacionalnom karakteru ”Borisa Godunova”, ”Ruslana i Ljudmile”, u prevodu našeg ruskog đaka Živka Dragovića.
Bogatstvo kulturno-istorijskih veza Rusije i Crne Gore obavezuje na navođenje i drugih značajnih podataka koji tako fundamentalno i markantno odražavaju kulturnu i društvenu stvarnost u predstavljanju panorame odnosa i nacionalnih karakteristika. U tom je smislu impresivno navesti i jedno istorično i duboko prijateljsko i r ijekto poetski nadahnuto – (simbolički iskazano ”kao iz duše cijela crnogorskog naroda”) pismo Vladike Petra II Petrovića Njegoša. Bilo je to povodom njegova prijema za počasnog člana Društva istoričara Moskovskog univerziteta, upućeno iz Beča davne 1847., tj. prije više od sto pedeset godina, upravo iz godine prvog izdanja ”Gorskog vijenca” u Beču.
Umjesto komentara, evo integralnog teksta – da se ne bi povrijedila dubina i širina jedne poetike i jednog tadašnjeg istorijskog osjećanja odnosa i nadanja na tako velikoj prostornoj udaljenosti između Crne Gore i Rusije, dočarano riječima Njegoša.
Riječ je o Njegoševom pismu članovima Društva istorije i starina ruskih, pri moskovskom univerzitetu, pisanom u Beču, 17. januara 1847. godine.

PISMO ČLANOVIMA DRUŠTVA ISTORIJE I STARINA RUSKIH

“Vrlo poštovana gospodo članovi slavnoga Društva,
Sa svetom duševnom radošću imao sam čast prošle godine primiti diplomu kojom mi je podareno laskavo zvanje počasnog člana imperatorskog Društva istorije i starina ruskih pri Moskovskom univerzitetu.
Zahvaljujem Moskvi na pažnji zato što se sjetila svoga iskrenoga poklonika koji živi na kraju slovenskoga svijeta, zato što nije zaboravila atom, ali atom koji joj pripada po svemu, atom koji je olujama vremena zanijet na patnju u tuđinsku sredinu.
O, koliko me Moskva ushićuje! Moskva je sveti hram velikoga naroda u kome se odgaja zavjet naše veličine! Moskva je majka careva, izvor veličine slovenske! Moskva je preijstonica plemstva i sveti oltar Pravoslavlja i Slovenstva, koja je velikodušnim prinošenjem sebe na žrtvu pokazala svijetu ime slovensko, nepokolebljiva stijena o koju se veličina evropskoga Zapada slomila! Kako je slatka pažnja Moskve duši koja plamti žarom slovenske veličine i gordosti! Ja sam njezin odani sin; ja sam njezin pokloniki; ja sam vjerni poklonik divne slave dragoga plemena! Moskva je duša duše moje i slatki san, pun svetih, velikih nada!
– Sudbina moja nije u skladu s namjerom mojom; ja Moskve nijesam vidio i možda je neću ni vidjeti, ali mi je svagda pred očima; čas je vidim kao žrtvu koja plamti na oltaru velikoga naroda; čas je vidim kako se iz pepela preporađa poput feniksa; čas vidim sveti Kremlj – sveto boravište careva – kako sija zlatnim kupolama svojih hramova kao državna kruna carioce slovenskoga svijeta; vidim njene velikaše, nepokolebljive stubove prijestola i Slovenstva. Eto jedinoga kruga u svijetu gdje duša crnogorčeva može slaviti pobjedu i otkrivati svoju pravu iskrenost iz osjećaja pripadnosti istome plemenu.
Pažnja Moskve neocijenjena je za poglavara šačice naroda što ga je udes osudio na iskušenje, na žrtvu za Pravoslavlje i za čast imena, – naroda koji su u toku četiriju vjekova tuđe zemlje tlačile i istrebljivale, koji je sačuvao biće svoje samo vjerom i čašću imena, i koji je doživio sretno doba kad su ga se sjetili Car i Majka veličine slovenske, – naroda nad kojim su se lomili gromovi svih užasa tiranstva, – narod protiv koga je zlobni glas nevjernika i tuđinaca uvijek grmio i grmi hulom.
Za vladiku, koji ponosno strada za čast plemena, pažnja Moskve spasonosna je kao za siroče utjeha rodbinska. Moskva je jedina moja svetinja, kojoj se željno i iskreno klanjam kao nevini sin prirode novorođenome suncu poslije noći koju su pomutili paklenski snovi.
O, kad bih mogao sva svoja osjećanja prema Moskvi predati hartiji, tada bi se smirila mlada duša, opojena fantizmom plemenske pripadnosti, tada bi se ona u svojoj iskrećnoj bezazlenosti ispovijedila pred svojim zavjetnim oltarom.
Budite zdravo, velikaši i draga gospodo članovi toga Društva, ljubezni moji saplemenici, i nemojte uskratiti svoju pažnju Vama dušom vječno odanome Vladici crnogorskome P.P.Njegošu.”

UTICAJI LOMONOSOVA

Koliko su ovakvi kulturni prilozi od međusobnog značaja i uticaja mogli biti – govori i jugoslovenski teoritičar Dušan Nedeljković na primjeru Lomonosova i Njegoša u prevodu na ruski jezik V. K. Petuhova. On tvrdi: ”Pogled na svijet našega velikana Njegoša i njegova učitelja Sime Milutinovića oslanja se na filozofske i pjesničke vizije velikoga Lomonosova, tako isto kao što se kultura i nauka oslanjaju na tradiciju svojih prethodnika”.
Naime, povodom 120-to godišnjice smrti čuvenog ruskog fizičara i pjesnika Mihaila Vasiljeviča Lomonosova D. Nedeljković – tom prilikom – u svojoj studiji ističe srodstvo i povezanost idejno – poetskih misli Njegoša i Lomonosova u razvitku 18. i 19. vijeka, a u idejnim osnovama ”Luče mikrokozma” naročito.
Upravo, Nedeljković tvrdi da se ”u samoj osnovi Njegoševog filozofskog izrastanja u univerzalnog znalca nalazi između ostalog posebno istaknuto naučni i pjesničko djelo Lomonosova”. To se zasniva i na činjenici da je u sačuvanim ostacima biblioteke Njegoševa strica Mitropolita Petra Prvog nađeno, i od strane Njegoša /prema svjedočenju savremenika/ korišćeno, II i III izdanje cjelokupnih djela M.V.Lomonosova iz 1794. i 1803-1804. godine u produkciji Petrogradske akademije nauka. I u Knjižnici Vladike crnogorskoga P.P. Njegoša nađeno je dobro sačuvano izdanje ”Razna sabrana djela u stihu i prozi M.V.Lomonosova” /Sankt-Peterburg, 1803/ u tri toma.
To još više daje maha Nedeljkoviću da u Njegoševim ”Odama suncu” i u tretmanu zakonitosti svemira, svjetlosti i prirode nalazi refleksije naučnika Lomonosova, što ujedno još više upućuje na mogućnu asocijativnu povezanost poetskih vizija Puškina i Njegoša.
No, uopšte uzev, prve decenije 19. vijeka karakteristične su za ispoljavanje sve tješnjih nacionalno-oslobodilačkih interesa Rusije i slovenskih naroda na Balkanu, a samim tim i za uspostavljanje sve razvijenijih kulturno-naučnih i književnih veza i bolje međusobno upoznavanje. Na pomoć Rusije široko su računali i Crnogorci i ustanici I i II srpskog ustanka, kao što je ratovanje Rusije sa Turskom /1806-1812 i 1828-1829/ mnogo značilo i balkanskim narodima u borbi za nezavisnost.

NEOSTVARENI PLANOVI

U redovima svjetovne vojvođanske inteligencije i sveštenstva toga vremena na Balkanu pomišljalo se tada i na stvaranje plana ”slovensko-srpske države” pod pokroviteljstvom Rusije koju su osjećalii bliskom ”po svom porijeklu, običajima, jeziku, tradicionalnim vezama koje su išle duboko u vjekove”. To je bilo blisko i shvatanjima ondašnje krajnje ljevice ruske dekabrističke organizacije ”Društva ujedinjenih Slovena” /1821/ o formiranju federativnog saveza od oslobođenih slovenskih plemena, kako to piše J. Beljajeva (naučni saradnik moskovskog Instituta za slavistiku i balkanistiku), kao rezultat ondašnjih revolucionarnih promjena u Rusiji.
Za bliža povezivanja imalo je uticaja i to što se početkom 18. vijeka u južne krajeve Rusije – Besarbija, Ukrajina /i pored turskog i austrijskog ometanja/ doseljavao znatan broj tadašnjih Jugoslovena. Poznata su naselja ”Nova Serbiя”, ”Černogoriя”, ”Slovenoserbiя”, kao i činjenica da je od 1813. do 1817. godine u Hotinu živio i legendarni Crni Džordže – Karađorđe Petrović /sa porodicom/, a u Kišinjevu i druge ustaničke vojvode i vođe. Tu se i Puškinu pružila prilika da se inspiriše za pjesmu – ”Karageorgie” i posvetu – pjesmu ”Karađorđevoj kćeri” (1820/.

”PROVIĐENJE” POKLONJENO ”SLOVENSKOM SVIJETU”

Uz devedesetu godišnjicu /1889/ i deset godina poslije – stogodišnjicu Puškinova rođenja (sa mnogo pijeteta, pažnje i popularisanja njegova djela) propratili su crnogorska književna glasila i publikacije /”Glas Crnogorca”, ”Luča”, ”Prosvjeta”, ”Onogošt”/, kao eho manifestacija ruske književnosti i kulture – povodom Puškinova jubileja. On je tada slavljen kod Crnogoraca kao ”proviđenje” poklonjeno ”slovenskom svijetu”, kao ”prorok”, reformator, genijalni predstavnik… lirike, istorijske drame, romana, satire, kritike, genij i najveći ruski pjesnik. Tako je Lazar Perović, profesor, urednik ”Luče”, visoko uzdizao umjetničke domete Puškina i vezao njegovo ime ”za čitavi slovenski svijet”. Sve je to samo potvrđivalo u književnom prostoru Crne Gore ono Njegoševo poetsko upoređenje Puškinove poezije ”sa mladim suncem koje se neprekidno rađa” i neprekidno obasjava svojim zracima ”široke horizonte zemnoga šara”.

CRNOGORCIMA

Ovdje rečenom treba dodati i jedan kratak poetski zapis A. S. Puškina Crnogorcima, u stihu, iz nepoznatog izvora, nađen kao štampani listić izvan knjižnog poveza, a koji kao takav zaslužuje da se, makar i u ovakvom kontekstu, sačuva od konačnog gubljenja:
Vama, Crnogorcima, krepka je moć dana. Vi ste ko tvrda sred mora stijena. U gvozdeni jaram ne okova vas ruka prokletog Muhameda. Junačka krv, što je nekad Slovena za slavu i slobodu u borbu tjerala. Samo Vama i Rusima u žilama je ostala. Zato vam je tuđa sila neznana. Poljaci viteški su rasparani. Češki mač je slomio brda bijela. I Srbija se nije smrti otela. Iz naše klice potjeraće porod novi. Mladica ste iz koje će preporođeni danom opet da pricvjetaju južni rodovi.

Tekst je iz podgoričkog dnevnog lista “Republika”, od 18. i 20. decembra 2004., rubrika feljton