Poezija bokeljskih Hrvata

(Antologija hrvatskog pjesništva Boke od 16. do 21. stoljeća)


Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista


Antologija Poezija bokeljskih Hrvata (antologija hrvatskog pjesništva Boke) je novi zajednički projekat Dr Željke Lovrenčić, iz Zagreba  i Božidara Proročića iz Cetinja u kulturnom zbližavanju Hrvatske i Crne Gore koje smo uspješno započeli dvijema panoramama savremenoga crnogorskog  (Odlazak u stihove; 2020. godine) i hrvatskog pjesništva (Razlog za pjesmu; 2020 godine) Ovoga puta odlučili smo prikazati pjesničko bogatstvo bokeljskih Hrvata koje obuhvaća razdoblje od pet stoljeća.  Ovo nije prva antologija na tu temu, ali smatramo da se radi o najpotpunijem izboru do sada. U odnosu na prethodne, uvršteni su i novi autori: Maro Dragović,Viktor Besali, Bunić Luković, Stjepan i Miroslav Zanović te Vladimir Brguljan. U pojedinim ranije objavljenim antologijama i izborima veća je pažnja posvećena starijoj bokeljskoj poeziji dok je ona autora iz XX i XXI vijeka manje istraživana. Mi smo obradili i taj dio i u ovu knjigu uvrstili i niz savremenih pjesnika. Namjera nam je bila obuhvatiti što više imena i dati što širu sliku njihovog djelovanja kroz vjekove. Pjesnici su prikazani hronološkim slijedom i predstavljeni s nekoliko pjesama ili odlomaka. Radi lakšeg proučavanja njihovog stvaralaštva i nasljeđa koje ostavljaju mlađim naraštajima, ali i zbog potpunijeg uvida u njihov život, potrudili smo se pronaći nešto opširnije biografije. I to je jedna od specifičnosti ove knjige.

U ovome izboru neke su pjesme prepjevane sa talijanskog, latinskog, francuskog i španjolskog jezika. Prepjevali su ih: Mirka Zogović, Radoslav Rotković, Vesna Kilibarda, Miloš Milošević, Gracija Brajković, Slobodan Kalezić, Šimun Šonje, Vedran Gligo, Nikola Šop, Lenka Blehova Čelebić, Gojko Čelebić, Tonko Maroević, Nikola Vučković, Pavao Butorac, Ignjatije Zloković, Srećko Vulović, Cvijeta Pavlović  i Željka Lovrenčić. Posebnu zahvalnost dugujemo Dijani Milošević i Marinu Čavelišu na nesebičnoj podršci u stvaranju ovoga djela. Takođe, ističemo izuzetno važan doprinos i ulogu javne ustanove Centar za očuvanje i razvoj kulture manjina Crne Gore  i njegova direktora gospodina Salka Lubodera, koji je ovaj projekat prepoznao kao izuzetno  važan doprinos jačanju crnogorsko-hrvatskih kulturno-istorisjkih veza ali i doprinosa očuvanju jezičkog, kulturnog i nacionalnog identiteta Hrvata u Crnoj Gori.

Poezija bokeljskih Hrvata u izdanju Centra za očuvanje i razvoj kulture manjina Crne Gore
pređivači Božidar Proročić i Željka Lovrenčić

U svojoj recenziji dr. sc. Domagoj Vidović ističe: Iako hrvatska književnost u cjelini ima kontinuitet od srednjovjekovlja, povijesne su okolnosti ipak uvjetovale da se on održao zahvaljujući književnim krugovima u nekoliko oaza uglavnom u primorju, ponajprije u području od Zadra do Kotora. Taj je prostor iznjedrio oca hrvatske književnosti, Splićanina Marka Marulića, ali se središte književnoga stvaralaštva, zbog neposredne opasnosti od Osmanlija, već nekoliko desetljeća nakon Marulićeve smrti iz srednje Dalmacije pomaknulo prema Dubrovniku, jedinomu posve slobodnom kutku na slavenskome jugu. Negdje upravo u prvim desetljećima XVI. stoljeća na pozornicu stupaju prvi hrvatski pisci iz Boke kotorske. Bokelji svoja štiva isprva pišu na latinskome i talijanskome jeziku (pjesnička zbirka Rime amorose Kotoranina Jurja Bizantija, tiskana u Mletcima 1532., najstariji je dosad poznati kanconijer nekoga hrvatskog književnika napisan talijanskim jezikom, a dio književnih povjesničara drži kako je Bokelj Ludovik Paskalić najznamenitiji hrvatski latinist koji ne potječe iz Dubrovnika). Tek nekoliko desetljeća poslije Antun Prokulijan, prognani Baranin, u svojemu pohvalnom govoru splitskomu knezu i Velikomu vijeću izgovorenom na talijanskome 1558., a tiskanom 1567. u Mletcima, Marka Marulića naziva „kršćanskim i splitskim Vergilijem“ te upisuje Bar u povijest hrvatskoga latinizma i književnosti uopće. Nažalost, padom Bara i Ulcinja pod Osmanlije 1571. nestaje mogućnost da se Bar, kulturno i crkveno središte u kojemu je u XII. stoljeću napisano djelo Kraljevstvo Slavena (u literaturi najpoznatije pod naslovom Ljetopis popa Dukljanina), čiju je hrvatsku redakciju pod naslovom Povijest kraljeva Dalmacije i Hrvatske s poviješću pustošenja Salone s hrvatskoga na latinski jezik preveo Marko Marulić, razvije u književno središte koje će se ravnopravno nadmetati s Kotorom. Da je potencijala za razvitak barskoga odvjetka hrvatske književnosti itekako bilo, svjedoči kratko pismo na hrvatskome jeziku generalnoga vikara Barske nadbiskupije Petra Samuelija od 26. rujna 1629., koje, iako pisano po dubrovačku, sadržava i neke mjesne barske značajke, o čemu piše vrsni crnogorski povjesničar Savo Marković.

Dr Željka Lovrenčić drugi priređivač i recezent Dr Domagoj Vidović

Ako je XVI. stoljeće logičnom posljedicom višestoljetne rekonkviste latinske pismenosti koja je otpočela još u IX. stoljeću, a koja se u Boki kotorskoj isprva pretočila  u poduku latinskoga (u Kotoru se, kako navodi Kruno Krstić, na latinskome jeziku povremeno podučava od XIII. stoljeća, a djelovanje je prve škole zabilježeno 1329.), crkvena djela (npr. Kotorski misal iz XII. stoljeća) te pravne dokumente (kotorski, budvanski i nesačuvani barski statut, sve iz XIV. stoljeća), XVII. je stoljeće obilježeno prvim stihovima zapisanim narodnim jezikom. Zasad se najstarijim poznatim stihovima zapisanim hrvatskim jezikom drže oni Mara Dragovića. Taj je Kotoranin 1617. napisao pjesničku posvetu knjizi Pjesni duhovne od pohvala Božjijeh Bartola Kašića u kojoj se spominju naši Dalmatini i vas rod harvacki. Koliko li je samo simbolike u činjenici da se u prvim stihovima napisanim materinskim jezikom spominje hrvatsko ime i to u posveti pjesničkoj zbirci prvoga hrvatskog gramatičara?

U XVII. stoljeću književnost se Hrvata u primorskim krajevima od Sutorine do Bojane rasredištuje. Uz Kotorane se na hrvatskome književnom obzorju pojavljuju ponajprije Peraštani i Budvani. Tijekom boravka u Perastu koncem XVII. stoljeća ruski diplomat i putopisac Petar Andrejevič Tolstoj, neposredni svjedok hrvatskoga karaktera Perasta, koji jasno luči Hrvate od Srba i Crnogoraca, biva ugošćen u kući Vicka Bujovića i uspostavlja veze sa Zmajevićima. Upravo se na Tolstojeva zapažanja u Hrvatskoj straži 1929., samo godinu dana nakon atentata na Stjepana Radića i ostale HSS-ovce u Narodnoj skupštini u Beogradu (20. lipnja 1928.), poziva Pavao Butorac kako bi srpskomu književniku i novinaru Stanislavu Krakovu dokazao kako su Peraštani (poglavito Zmajevići, koje se i danas nastoji otrgnuti iz hrvatskih skuta) bili i ostali Hrvati.

Hrvatsku su književnu pozornicu početkom XVIII. stoljeću zaposjeli pustolovi, među kojima su najistaknutiji Tomo Medin iz Kastel-Lastve (današnjega Petrovca), Budvanin Stjepan Zanović i Peraštanin Vicko Smeća, sva trojica dobri znanci Casanove (a još dvojicu Zanovića Casanova spominje u svojim memoarima). Prva su dvojica tragično skončala u europskim zatvorima, a trećemu sudbina nije poznata. Medin je, među ostalim, preveo Voltaireovu Henrijadu, Zanović je postao likom u romanu Berlin Alexanderplatz (1929.) njemačkoga književnika Alfreda Döblina, a Smeća je 1786. preveo Gundulićeva Osmana na talijanski.

U XIX. stoljeću pojavljuju se i prve spisateljice (u prvoj polovici stoljeća Dobroćanka Ana Marija Marović, a krajem stoljeća Prčanjanka Ida Verona), a u XX. stoljeću književnost Hrvata u Boki kotorskoj doživljava svoj vrhunac u djelima Frana Alfirevića, Viktora Vide i Vjenceslava Čižeka.

Hrvatsko je pjesništvo u Crnoj Gori višejezično i usmjereno na zapadne uzore. Jezici su najstarijih tamošnjih hrvatskih pjesnika latinski i talijanski, a stihovi se na hrvatskome jeziku objavljuju od 1617. te postupno prevladavaju od druge polovice XVII. stoljeća. U kasnijim su razdobljima hrvatski književnici objavljivali i pjesme na francuskome i rumunjskome (Ida Verona) te španjolskome (Luka Brajnović), što nije nimalo neobično za stanovnike krajeva toliko okrenutih pomorstvu i lutalaštvu. Spone se hrvatskih književnika iz današnje Crne Gore s hrvatskim (poglavito dalmatinskim i dubrovačkim) književnicima nikad nisu prekinule, od onih najranijih u obliku pisama, poslanica i pohvalnica (kad Vinko Pribojević biranim riječima piše o Jurju Bizantiju, Ljudevit Paskalić upućuje poslanicu Jeronimu Bartučeviću i pjesmu posvećenu Hanibalu Luciću, a Viktor Besalić hvali Nalješkovića i Gundulića) do suvremenih u obliku objava u hrvatskim časopisima i članstava u strukovnim udrugama. Kad su pisali narodnim jezikom, stariji su hrvatski književnici iz Boke kotorske i Svebarja (Bara s okolicom) pisali stiliziranim hrvatskim književnim jezikom dubrovačko-dalmatinskoga kruga, a danas pišu hrvatskim standardnim jezikom vrlo često prošaranim bokeljskim dijalektizmima njegujući tako hrvatsko jedinstvo u različitome.

Ovom su antologijom Božidar Proročić i Željka Lovrenčić obuhvatili raspon autora rođenih u razdoblju od 1490. do 1994. te ponudili presjek pjesama napisanih od 1532. do danas. Pritom su iskoračili i u Svebarje posve opravdanim uvrštavanjem Mara Dragovića, Viktora Besalija, Bunić Lukovića, Jeronim Kornera, Stjepan i Miroslav Zanovića, Vladimir Brguljan, u svoje djelo. Time su Svebarje (najjugoistočniji dio neprekinutoga hrvatskog jezičnog prostora) izrijekom upisali na hrvatski kulturni zemljovid kao književni topos, što, iako se Besalić i još neki Barani (poput Antuna Prokulijana) spominju u hrvatskim biografskim leksikonima i povijestima hrvatske književnosti, nitko dosad nije učinio. Ujedno su, kad je riječ o suvremenim pjesnicima, antologičari obuhvatili i pjesnike iz ostatka Crne Gore pokazavši kako se krugovi hrvatske književnosti u Crnoj Gori, čak i danas kad je tamošnja hrvatska zajednica u Crnoj Gori najranjivija, šire.

Ova je antologija, dakle, spomenik petostoljetnoga kontinuiteta hrvatskoga pjesništva na tlu Crne Gore, ponajprije Boke kotorske (s Budvom), ali i Svebarja te u novije vrijeme i ostatka Crne Gore (poglavito Podgorice), pa bi se mogla nazvati i antologijom hrvatskoga pjesništva u Crnoj Gori. Ona utiskuje hrvatski pečat književnomu stvaralaštvu na jugu istočnojadranskoga prostora te je najboljim odgovorom na sve češća posezanja za hrvatskom književnom baštinom koja se više ne ograničuju samo na stare pisce hrvatske (poput Andrije Zmajevića), nego i na naše suvremenike (poput Mira Glavurtića). Ova je antologija ujedno svjedočanstvom svehrvatskih prožimanja koja nikako ne mogu biti slučajna jer kako slučajem objasniti činjenicu da je prijepis najstarije južnoslavenske kronike, najpoznatije po naslovu Ljetopis popa Dukljanina, pronađen u Hrvatskoj te da ga je s hrvatskoga na latinski preveo otac hrvatske književnosti, čije je pjesničko umijeće slavio prognanik iz kraja u kojemu je spomenuta kronika nastala? Kako slučajem objasniti da se u prvim stihovima pisanim hrvatskim jezikom spominje hrvatsko ime? Antologija je ujedno dokazom nevjerojatne žilavosti i stvaralačke snage Hrvata u Crnoj Gore te njihove svojevrsne iščašenosti čiji su najnesvakidašnjiji proizvod pustolovi kojima je područje od Perasta do Paštrovića obilovalo. Stoga vas na kraju pitam jesu li tvrdoglava samosvojnost i urođeni gen oriđinala vrlinom ili manom u ovome svijetu u kojemu bi nas sve ukalupili. Bez obzira na to kakav mi odgovor ponudili, dojma sam da su te dvije osobine Hrvata u Crnoj Gori očuvale jedinstvenost hrvatskoga identiteta u vječitoj borbi da se ne poklekne pred osvajačima s istoka i da se ne stopi sa stoljetnim vladarima s druge strane Jadrana. Upravo zato danas malobrojna, ali žilava grana hrvatskoga naroda u Crnoj Gori ne može propasti.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


seventeen − seven =