Nemiri na granicama crnogorskih plemena Pipera i Bjelopavlića prema Turskoj sve više su se pojačavali i buknuli su krvavim Podgoričkim pokoljem. Ovaj događaj značajno je podstakao već odavno namjeravano rješenje Istočnog pitanja. Ovi granični sukobi prelamali su se preko ekonomskih potreba Pipera da se koriste zemljištem što se nalazilo na prostoru turske uprave. Otuda dolazi do sukoba s arbanaškim plemenima, koja su bila turski podanici. Na njihovim plemenskim zemljama Piperi su sijali žito, plaćajući turskim vlasnicima najam za zemljišne usluge. Pripadnici arbanaškog plemena Gruda ometali su Pipere da koriste ovo zemljište, pa su im jednom prilikom zapalili ljetinu. Zbog toga je došlo do krvavih obračuna.
Stalna trvenja i nesnošljivosti turskih ucjena povodom korišćenja obradivog zemljišta i pasišta, navela su Pipere da pokrenu pitanje preseljenja u Rusiju, na Kavkaz.
Povod je bio kad podgorički Turci više nijesu ni za naplatu htjeli da dozvole Piperima korišćenje ispaše na Veljem i Malom brdu, blizu Podgorice, gdje su provodili zimu sa stokom. Ove su turske zabrane, izgleda, bile češće i nesnošljivije, zbog čega zapisivač događaja navodi: “Ovijeh dana dohodili Piperi na Cetinje, da se opet žale Knjazu da oni ne mogu živjeti bez Veljega i Maloga brda; stoga su iskali, da im se izda pasoš na iseljenje u Rusiju i Kavkaz. Knjaz ih je na čas stišao; ali čujem, da Piperi ostaju pri ovom svojemu zahtjevanju”.
Po svoj prilici da su ti česti granični sukobi dojadili bili Piperima i da se više nijesu mogli pouzdati ni na Kneževe žalbe skadarskom paši. Ispaša stoke na Veljem i Malom brdu za njih je značilo da li će opstati ili umrijeti od gladi. Zato su se obratili ruskom konzulu u Dubrovniku, tražeći odobrenje za preseljenje u Rusiju i trošak za podvoz do Rusije. Izgleda, prema dokumentima, da je sve ovo bilo sređeno u ruskom konzulatu, ali se knjaz potrudio da na to spriječi jedno od svojih velikih plemena.
Zbog toga je knjaz Nikola morao da pošalje u Dubrovnik, ruskom konzulu, svoga emisara i povjerljivog čovjeka, Maša Vrbicu.
Knežev izaslanik je uspio da nagovori ruskoga konzula i on otkaže Piperima obećanu pomoć za preseljenje.
Obaviješteni hroničar, kao da je predosjećao buduće velike događaje, predviđa mogućnosti daljega razvoja krize: “Ovaj piperski posao, čini mi se opasan, pa bi mogao donijeti i zlijeh posljedica!
Lukavi Turci, znajući da Piperi ne mogu bez tijeh brda proći se, ne dopuštaju im ulaziti sa stokom ni za platu; a biće ko ih na to i podgovara”.
Dokumenat je pisan 3. februara 1873. godine, a tri godine kasnije počeće veliki obračun balkanskih hrišćana s Turskim carstvom. Sve će se završiti Berlinskim kongresom u julu 1879. u jednom telegramu knezu Milanu Obrenoviću iz Beograda u Niš, 29. januara (10. februara) 1879. piše šifrovano: “Prekjuče potpisan ugovor između Turske i Rusije. Istoga dana Crnogorcima predani Spuž i Podgorica”. Piperi više nijesu imali potrebe da se iseljavaju sa svojih ognjišta; domogli su se Veljeg i Malog brda za sva vremena. A i knez Nikola nije više imao valjane razloge da kopa temelje za utvrđivanje Danilovgrada “sa jednom forticom više istoga grada”. O tome je povjerenik srbijanskoga ministra vanjskih poslova, Jovana Ristića, navodeći kao novosti 4. (16) decembra 1871. zapisao i javio:
“U prošli ponedeljak vratio se knjaz crnogorski iz Bjelopavlića. Tamo na Orjoj-Luci zida sebi dvor, te će se to mjesto zvati sa ostalim kućama: grad Danilov, posvećen nasljedniku”. Uz to je dodao da je Turska dozvolila da “Piperima i ostalima stoka prezimi na Veljem brdu”.
Sudbina Lesendra
Iz nekih zapisa se vidi da povjerenik srbijanskoga ministra Ristića nije dobro znao topografiju Bjelopavlića. On je ove vijesti slao iz Kotora, vjerovatno preko svojih ljudi u Austrougarskoj. Glasove je, svakako dobijao od svojih dostavljača u Bjelopavlićima, pa nije dobro shvatio na kom upravo mjestu knez podiže novi grad. Tako je Orju Luku prostorno izjednačio s Danilovgradom. Po tome se vidi da na tim prostorima nije bio i da je obavještavo po čuvenju. On je kritikovao izgradnju i utvrđivanje Danilovgrada jer se bojao da ne doživi sudbinu Lesendra, za koji kaže da ga je utvrđivao vladika Petar II, te je tako pokazao Turcima značaj toga ostrvceta, koji su Turci kasnije upotrebljavali protiv Crne Gore.
