Politička misao Blaža Jovanovića – Dragutin Papović


Zahvaljujemo se gospodinu Dragutinu Papoviću, što je omogućio da njegove tekstove objavljujemо na stranicama Montenegrine.    


Dragutin Papović


Rane godine

Blažo Jovanović je imao težak početak. S tri godine je ostao bez oca. Djetinjstvo mu je obilježio Prvi svjetski rat, a odrastanje proteklo u međuratnoj Crnoj Gori koju su obilježile oštre političke borbe, socijalna, nacionalna i ekonomska kriza. Crnu Goru su potresale posljedice političke podjele iz 1918. godine, i takve okolonosti su bitno uticale na njega, ali je najveći uticaj na Jovanovića imalo porodično vaspitanje. Nakon očeve smrti njegovo vaspitanje je preuzela stroga, energična, radna, požrtvovana i uporna majka. Ona mu je usadila pokornost prema autoritetu, ali i dosljednost prema sopstvenim stavovima. O tome je svjedočio: „Majka nas je vaspitavala da budemo strogo moralni i mnogo joj je bilo stalo da budemo od riječi. Često nam je skretala pažnju da se ne družimo sa onima koji su bili skloni raznim porocima. Mnogo je vodila računa da ostanemo pri onome što kažemo pa makar to i ne bilo korisno za kuću“. Ovakvo vaspitanje je uticalo na to da je Jovanović prema autoritetima bio poslušan, a prema podređenima strog.
Austrougarska okupacija je ostavila dubok trag u njegovom sjećanju, a stav majke i porodice uticaće na njegovo kasnije političko shvatanje okupacije. O tome kaže: „I majka i mi svi mrzjeli smo okupatora a naročito špijune – kako smo zvali one koji su služili austrougarskom okupatoru“. Jovanović je tada dobio i heroja djetinjstva. To je bio komita Vido Đurović. Jovanović je Đurovića vidio kada je u Spužu pregovarao s generalom Radomirom Vešovićem. Vešović je, u austrijskoj pratnji, pozivao na predaju, a Vido Đurović mu je oštro odgovarao i kritikovao ga zbog pokornog odnosa prema okupatoru. Ova scena je imala veliki uticaj na Jovanovića, i o tome je pričao: „Tada mi se činilo da boljeg čovjeka i većeg junaka nema od Vida Đurovića, a i danas o njemu mislim dobro“. Komita, arhetip crnogorskog junaka, koji prkosi okupatoru i kolaboracionistima, postaće obrazac po kome će se Jovanović ponašati tokom Drugog svjetskog rata.
Sa samo 17 godina (1924.), odnosno, kao učenik Podgoričke gimnazije, postao je član Komunističke partije Jugoslavije (KPJ). To je bila, kako je kasnije govorio, jedna od njegovih najvećih životnih radosti, i od tada je bio vjerni sljedbenik partijske politike. Na njegovo komunističko opredjeljenje uticalo je nekoliko faktora. To su, prvenstveno, bile teške socijalno-ekonomske prilike u Crnoj Gori, ali i u njegovoj porodici. Društvo u kojem je rastao smatrao je socijalno nepravednim. Vidio je i iskusio bijedu. Gledao je svoju majku kako u Podgorici prodaje sijeno, drva i mlijeko. Kao gimnazijalac je živio oskudno. U pohabanoj odjeći je osam godina, svakoga dana, iz Pipera (Velje brdo) do Podgorice i natrag prelazio 15 kilometara. Trpio je poniženje od nekih profesora koji su smatrali da je gimnazija samo za gradsku đecu, zbog čega je prezirao politički i ekonomski sistem Kraljevine Jugoslavije. S takvim razmišljanjem KPJ mu se činila kao jedina ispravna politička opcija. Ona je htjela da revolucijom izvrši smjenu vlasti i uspostavi nove vrijednosti. Jovanović je u tome prepoznao svoje ciljeve.

I odnos prema crnogorskoj prošlosti uticao je na formiranje političke misli Blaža Jovanovića. Njegova omiljena literatura, prije priključenja partiji, bili su istorijski romani. Njegoš ga je fascinirao. Naučio je napamet „Gorski vijenac“. Za njega je Njegoš predstavljao simbol borbe za slobodu crnogorskog naroda, ali i simbol jedinstva jugoslovenskih naroda. Koliko je Njegoševo djelo uticalo na njegovu političku misao najbolje svjedoči Jovanovićevo izlaganje na svečanoj akademiji na Cetinju 1947. godine, povodom sto godina od objavljivanja „Gorskog vijenca“. Tada je o Njegošu rekao: „Na zastavama herojskih jedinica Titove narodne armije lepršao se lik Njegoša. On je bio naš suborac i učitelj u posljednoj sudbonosnoj borbi“. Povodom 150 godina od Njegoševog rođenja 1963. godine na svečanosti na Cetinju izjavio je da je Njegoš stvaralac, mislilac, državnik i veliki pjesnik ljudskog dostojanstva, koji ima duboko osjećanje slobode, junaštva i čojstva. U Njegošu je vidio oličenje svojih epskih i romantičarskih shvatanja o crnogorskoj istoriji. Oduševljavao se vječitom borbom Crne Gore za slobodu i, kako je govorio, u njegovoj kući su se uvijek cijenili ljudi koji su se isticali junaštvom i znanjem. Jovanović je bio duboko privržen patrijahalnim crnogorskim vrijednosti i sam ih je njegovao.

Istorijsko nasljeđe Podgoričke skupštine bitno je uticalo na njegovu političku misao. Smatrao je da je Podgorička skupština nanijela nepravdu Crnoj Gori. Sjećanje na ove događaje nakon rata bilo je jako. Pričao je: „Iz onog vremena, kao naročito važnog političkog događaja, sjećam se oružane borbe u Crnoj Gori koju su vodili bjelaši zajedno sa srpskim trupama, s jedne strane, i zelenaši, s druge strane. Tada je u Crnoj Gori vladao strahoviti teror i ja sam duboko mrzio ondašnje vlastodršce“. Već kao tinejdžer je smatrao da je jedan od njegovih glavnih ciljeva da ispravi nepravdu nanešenu Crnoj Gori 1918. godine. Znatno kasnije, prilikom otkrivanja spomen-grobnice Jovanu Tomaševiću (osnivaču KPJ u Crnoj Gori i jednom od učesnika Podgoričke skupštine) u Titogradu 1957. godine istakao je: „Velika Narodna skupština u Podgorici je bila više skupljena na brzinu od pouzdanih bjelaških pristalica, nego sazvana, i kao takva nije bila niti je mogla biti legalni predstavnik crnogorskog naroda. Delegati za ovu skupštinu nijesu bili birani, jer ustvari nije bilo izbora, nego su određivani na seoskim sastancima i konferencijama i po varoškim kafanama iz redova bjelaških pristalica. U čitavoj Crnoj Gori sprovođeno je do tada neviđeno nasilje i nezampaćen teror. Paljene su kuće, ubijani starci i djeca, masovno mučeni i zatvarani ljudi i žene, sprovodila se rekvizicija i kontribucija bez mjere i obzira – nijesu birali sredstva da se dođe do cilja. Pod takvim uslovima nije mogla doći do izražaja slobodna volja većine crnogorskog naroda, niti se mogao čuti glas i saslušati mišljenje te većine. Prema tome, po mom mišljenju, ne može biti riječi u ovoj konkretnoj situaciji o nekim „izborima“ makar i nedemokratskim, niti im se taj naziv može istorijski priznati“. Često je podsjećao na nepravdu iz 1918. godine, ali i na političke borbe, koje su na njega, kao osnovca, imale traumatičan uticaj. Nakon rata se prisjećao: „Proganjanja su bila strašna. Između ostalog, stavljane su mačke pod suknje ženama.“ Jovanović je simpatisao zelenaše, ali ne i njihovo vođstvo. Kao jednu od građanskih i parlamentarnih stranaka on nije cijenio Crnogorsku federalističku stranku. U njenom vođstvu je vidio bivše ministre kralja Nikole, odnosno gospodu, a sebe je doživljavao kao pripadnika potičinjenog socijalnog sloja. Svijest o socijalnom porijeklu udaljavala ga je od te stranke. No, cijenio je borbu zelenaša za slobodu i ravnopravnost Crne Gore, ali je smatrao da tu borbu mogu da izvedu samo „obespravljeni“, odnosno, crnogorski radnici i seljaci.

S tradicionalnim porodičnim vaspitanjem, stavovima o crnogorskoj istoriji, politici i socijalnim prilikama, on je pristupio Komunističkoj partiji Jugoslavije. U partiji i komunistima je vidio sve svoje ideale. Predstavljali su se kao hrabri i pošteni borci za bolji svijet. Na taj način su ostvarivali i njegovu predstavu o crnogorskim junacima i slavnoj istoriji. Borili su se za nacionalnu ravnopravnost i socijalnu revoluciju, što su bile njegove vječite inspiracije. U komunizmu je vidio pravdu. Govorio je: „A šta je marksizam nego pravda i istina“. On je vjerovao u tradicionalno poimanje crnogorske časti, pravde, poštenja, morala, hrabrosti, i te vrijednosti je poistovjećivao s komunizmom, dok je kapitalizam poistovjećivao sa suprotnim odlikama. Govorio je: „Kapitalistički odnosi znače ekonomsko potčinjavanje i porobljavnje slabijih i manjih zemalja od strane strane većih i jačih. Ovi odnosi znače i eksploataciju jedne zemlje od druge.“ On je vjerovao u pošteni komunizam. To je bila njegova mladalačka utopija. U tome se ogledao i njegov romantičarski nagon ka socijalno pravednom društvu.

Partija je u Jovanoviću dobila omladinca spremnog da radi za njen interes i da, ne žaleći sebe, stvara bolji svijet, ali i omladinca punog gorčine, mržnje. To su bile predstave Blaža Jovanovića o sebi i svijetu na početku političke karijere.

Ulazak u politiku

U bavljenju politikom, naročito u predratnom periodu, Jovanović je, u skladu sa svojim godinama i ubjeđenjima, bio idealista, čak i romantik. Vjerovao je u apsolutnu čistoću partije i njenog programa. No, njegovo vjerovanje i saznanje o komunističkoj ideologiji više je bilo zasnovano na partijskim direktivama i programima, a manje na poznavanju komunističke literature. U tom periodu je pročitao samo „Komunistički manifest“ i „Početnicu komunizma“ od Buharina. Božo Ljumović, predratni sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru, o lošem marksističkom obrazovanju kod Jovanovića kaže: „On nikada nije čitao marksističku teoriju, ili vrlo malo, a sasvim je jasno da se samim položajem ne postaje marksista“. I njegovo kasnije znanje o komunizmu nije bilo impresivno. Nikad se nije bavio teorijskim pitanjima i od komunističke ideologije prihvatao je samo ono što je partija određivala kao ispravno tumačenje komunizma, marksizma i lenjinizma.

Jovanović je bio veoma talentovan u organizaciji partijskog rada i stvaranju mreže partijskih ćelija. Organizacioni rad ga je proslavio u partiji. Zahvaljujući tome, od početka tridesetih godina, počeo je njegov uspon u partijskoj hijerarhiji. Prvo je bio sekretar Mjesnog komiteta KPJ za Pipere, tokom studija u Beogradu sekretar partijske ćelije, a tokom službovanja u Zagrebu i Varaždinu, formirao je nekolike partijske ćelije i na kraju postao sekretar Okružnog komiteta KPJ za okrug Varaždinski. Prilikom odlaska u Hrvatsku napravio je jedan od rijetkih kompromisa na račun svojih idealističkih shvatanja. Naime, kao poznatom komunisti, bilo mu je teško da pronađe zaposlenje tako da se za pomoć obratio jednom rođaku, pripadniku režima. Ova protekcija je uspjela, ali su ga vlasti, kako bi manje smetao policiji u Crnoj Gori, poslali u Zagreb, a potom u Varaždin. Za njega je odlazak i rad u ovim mjestima bila prilika za dokazivanje političkih i organizacionih sposobnosti. U Zagrebu je diplomirao, živio skromno, puno radio i jeo jednom dnevno. Najveću radost mu je donijelo to što je u Varaždinu upoznao sudiju dr Josipa Hrnčevića, s kojim je formirao partijske organe u Varaždinu. Tada se upoznao i s ljudima iz partijskog rukovodstva Hrvatske. U partiji su primijetili da se dobro snalazi u nepoznatoj sredini i da ima sposobnost da kontaktira s nepoznatima, što ga je kod rukovodstva KPJ preporučilo za teške zadatke. Sposobnost da djeluje konspirativno svjedočila je o njegovoj organizatorskoj sposobnosti. Koliko mu je značilo vrijeme provedeno u Varaždinu svjedoči i njegova izjava data 1974. godine. Sjećajući se tog perioda, Jovanović je oduševljeno govorio o svojim partijskim zadacima, a o susretu i radu sa dr Josipom Hrnčevićem govorio je više nego o tome što je u Varaždinu upoznao svoju suprugu Lidiju. Tek nakon pet stranica ispovijesti o partijskom radu i drugarstvu u Varaždinu, Jovanović kratko kaže: „Bili su to teški, ali i lijepi dani. U Varaždinu sam se i oženio“. Ovaj odnos između profesionalnog i ličnog obilježiće čitavu njegovu karijeru. On je porodicu i intimu podređivao partijskim zadacima. U tome se ogledala i karakteristika komunističke ideologije, koja je od svojih sljedbenika tražila apsolutnu posvećenost.

U Crnu Goru (Podgoricu) se vratio 1934. godine i zaposlio se kao sudski pripravnik, a potom je prešao u advokaturu. U partiji je brzo napredovao. Već 1935. godine je postao član Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru, a 1936. godine sekretar Okružnog komiteta KPJ za Podgoricu. Organizovao je 1938. godine „Seljačku samopomoć“, kao i Udružene radničke sindikate, pa je 1937. i 1939. godine predvodio radničke štrajkove u Podgorici. Pokrenuo je list „Glas Crne Gore“, a na parlamentarnim izborima 1938. godine od opozicionih poslanika osvojio je najviše glasova u Podgoričkom srezu. Za to vrijeme je nekoliko puta hapšen, ali na kratko, jer policija kod njega nije nikad pronašla dovoljno dokaznog materijala za revolucionarnu djelatnost. Tokom velikog hapšenja komunista u Crnoj Gori 1936. godine uspio je da izbjegne progon i da bude jedan od organizatora Belvederskih protesta. Postao je popularan, a partija je mu je odala priznanje za organizatorsku nadarenost, tako što ga je 1939. godine imenovala za organizacionog sekretara PK KPJ za Crnu Goru, Boku, Snadžak, Kosovo i Metohiju. Iste godine, prvi put, sastao se s Titom na savjetovanju pod Šmarnom gorom u Sloveniji, a drugi put s Titom se sastao na pokrajinskoj konferenciji KPJ za Crnu Goru u Barama Žugića kod Žabljaka 1940. godine. Od tada je Tito za njega bio idol. Poštovanje i divljenje Jovanović je gajio i prema crnogorskim komunistima koji su u hijerarhiji bili iznad njega. Tako se odnosio, naročito, prema Ivanu Milutinoviću, Milovanu Đilasu, članovima CK KPJ.

Jovanović se u partijskom radu borio protiv frakcionaštva. Nije trpio razliku mišljenja i zalagao se za monolitnu i borbenu partiju. Koliko se divio moći Centralnog komiteta KPJ, toliko je odbacivao one koje je partija osuđivala za frakcionaštvo. Prema njima je bio nemilosrdan. Tako je crnogorske komuniste Petka Miletića i Jovana Marinovića, koji su iz partije isključeni kao frakcionaši, osuđivao i nazivao ih izdajnicima. Takvo etiketiranje svih koji bi stradali tokom unutrašnjih partijskih čistki bila je karakteristika njegovog političkog djelovanja. Pluralizam mišljenja mu nije odgovarao ni u okviru partije ni u odnosu prema drugim političkim strankama. On nije umio da pravi sporazume sa predstavnicima opozicionih partija. Sa zelenašima se slabo sporazumijevao. S Petrom Plemencom, jednim od zelenaških lidera, imao je kontakte tokom organizovanja Belvederskog protesta, dok je nešto bolje odnose imao s opozicionim radikalom i narodnim poslanikom Stojanom Špadijerom i predstavnicima lijevog krila Savez zemljoradnika. Jovanović se u političkom radu isključivo oslanjao na partijsku organizaciju, a prema ostalim partijama je bio nepovjerljiv i, uglavnom, neprijateljski raspoložen. Nije se snalazio u višestranačju i smatrao je da politički pluralizam treba ukinuti. On je vjerovao da staljinistički organizovana partija treba da izgradi apsolutnu vlast. Smatrao je da samo revolucija može donijeti političke promjene.

Od početka političke aktivnosti njegov nacionalni identitet je bio jasan. Bio je Crnogorac. U čitavoj političkoj karijeri o srpstvu u Crnoj Gori nikada nije napisao ni rečenicu. Srbiju je smatrao odgovornom za uništenje crnogorske države 1918. godine. Zalagao se za ravnopravnost Crne Gore i Srbije u ravnopravnoj Jugoslaviji, ali su crnogorstvo i srpstvo za njega bili nespojivi. U jednom proglasu iz februara 1942. godine, kritikujući kolaboracioniste, kaže: „Oni ne smatraju da im je brat koji bi doveo u pitanje njihovu nevaljalu kožu pa bio to Crnogorac, Srbin ili Rus“. Kao jedan od organizatora Belvederskih protesta 1936. godine uvijek je govorio da su ovi protesti bili motivisani i težnjom da se Crnogorcima priznaju njihova nacionalna prava. Poštovao je sve nacije i kod njega nije zabilježen nacionalistički ispad. Bio je Crnogorac, ali ne nacionalista. U skladu sa svojim komunističkim opredjeljenjem, sebe je predstavljao i doživljavao kao internacionalistu.

Učeće u ratu i revoluciji

Kao politički idealista Jovanović je vjerovao da će revolucija promijeniti društvo na bolje. Mislio je da je to vrijeme kada se treba žrtvovati za ostvarenje komunističkih ideala. Govorio je: „Nema te sile koja može zaustaviti točak ljudskog progresa, a ova borba za progres, srećniji i bolji život, borba za slobodu, potpuno oslobođenje, ne samo što ne opada, nego dobija sve oštriji karakter i pretvara se u nesavladivu narodnu borbu, koja će odnijeti sve što ne valja i što smeta, da narod postane slobodan i da srećno u slobodi živi, pa će odnijeti i fašizam i sluge njegove, bez obzira u kojoj se formi oni pojavili“. Revolucija i narodnooslobodilačka borba za njega su bile svetinje. Doživljavao ih je kao epsku borbu i logičan nastavak crnogorske vječite borbe za slobodu, nezavisnost ali i socijalnu ravnopravnost. Na osnovu takvog tradicionalnog i junačkog shvatanja crnogorske istorije, on je formirao i nametao misao o istorijskoj veličini narodnooslobodilačke borbe za Crnu Goru. Njegova politička misao se napajala s tim saznanjem.
U ratu je bio u centru zbivanja. Bio je jedan od učesnika sastanka u Piperskoj stijeni kada je donešena odluka o dizanju ustanka. No, rijetko je bio na prvoj liniji fronta. I tokom rata njegov rad se prvenstveno odnosio na političko djelovanje, propagandu i organizaciju. Kao komandant Zetskog Narodnosolobodilačkog pokreta učestvovao je u par akcija i bio je član Glavnog štaba partizanskih odreda za Crnu Goru i Boku. Njegove dužnosti su bile prvenstveno političke i organizacione, a rijetko borbene. Zahvaljujući političkom radu izbjegao je učešće u svim većim bitkama, ali je dosta rizikovao. Okupator i četnici su mu spalili kuću, a njegova supruga i dvoje djece su godinu dana proveli u okupatorskom zatvoru. No, bilo je i primjedbi na Blažovu lagodnu komandnu poziciju. Tako štab Lješkopoljskog partizanskog bataljona 22. februara 1942. godine obavještava štab Zetskog partizanskog odreda da su neki borci izjavili: „Lako je naređivati drugu Blažu Jovanoviću da se ovdje izvode akcije, pošto je on iselio svoju familiju“. U proljeće 1942. godine imenovan je za zamjenika političkog komesara Glavnog štaba partizanskih odreda za Crnu Goru i Boku, a u junu iste godine postao je politički komesar Pete proleterske crnogorske brigade. Tada se s glavninom partizanskih snaga iz Crne Gore povukao u Bosnu. Iz tog perioda sačuvani su njegovi brojni izvještaji u kojima se prvenstveno bavio političkim pitanjima, odnosno, stanjem partijske organizacije u partizanskim jedinicama.

Ova organizaciona sposobnost ga je, kao i u predratnom periodu, preporučila Centralnom komitetu KPJ za povjerljive političke zadatke. Tako je u septembru 1942. godine od Tita dobio zadatak da se iz Bosne preko Crne Gore prebaci u Albaniju i da pomogne albanskim komunistima u formiranju partije. U suštini, njegov zadatak je bio da napravi detaljan izvještaj o političkoj situaciji u Albaniji. On je to uspješno uradio, i 16. maja 1943. godine dostavio je iscrpan izvještaj, koji je postao primjer za povjerljiv rad na terenu. Ovaj izvještaj je upućen CK KPJ i poslužio je partijskom rukovodstvu u procjeni situacije u Albaniji, što je bilo značajno i nakon rata kada je Tito namjeravao da Albaniju priključi Jugoslaviji. Blažo Jovanović je za taj cilj odradio pionirski posao. U tome su mu pomogli Dušan Mugoša i Miladin Popović, takođe Crnogorci i partijski povjerenici na tajnom političkom radu u Albaniji. U Albaniji je potvrdio talenat koji je pokazao u Hrvatskoj, odnosno u Varaždinu. Brzo se prilagodio nepoznatoj sredini i uspostavio kontakte sa najznačajnijim albanskim komunistima, a na Prvoj zemaljskoj konferenciji Komunističke partije Albanije govorio je o narodnooslobodilačkoj borbi. Po njegovim preporukama albanske partizanske jedinice i komunistička vlast organizovani su identično kao u Jugoslaviji. Napisao je i nekoliko članaka za albansku komunističku štampu. U Elbasanu, Mati i Skadru radio je na političkim zadacima. Za njega nijesu postojale nacionalne barijere. U Varaždinu se oženio s Hrvaticom, a u Albaniji je nosio albansku nacionalnu kapu, keče, koju je donio i u Crnu Goru. CK KPJ je njegov rad cijenio, i nagrađen je u maju 1943. godine, kada je postao politički sekretar PK KPJ za Crnu Goru. Na čelu Partije u Crnoj Gori ostaće naredne dvije decenije.
U maju 1943. godine KPJ u Crnoj Gori je bila gotovo iščezla. Godinu dana (od maja 1942. do maja 1943.) pod okupatorskom, četničkom i zelenaškom vlašću nanijelo je veliki udarac komunističkoj partijskoj organizaciji. Mnogi članovi su poginuli ili uhapšeni, i Jovanović je dobio zadatak da partiju i partizansku vlast stvori praktično iz pepela. Organizovao je Okružne komitete KPJ, radio na pripremama za održavanje Prvog zasijednja ZAVNO Crne Gore i Boke, govorio na Prvom zasijedanju AFŽ-a za Crnu Goru i Boku, organizovao javne zborove, pokrenuo partijsku štampu, pisao proglase i novinske članke, mobilisao ljude za partizanske jedinice i raspoređivao kadrove. Tako je po njegovom naređenju u septembru 1943. godine Đoko Pajković s mjesta sekretara Okružnog komiteta KPJ Berana imenovan za člana PK KPJ za Crnu Goru, a na mjesto Pajkovića postavio je Sava Joksimovića. Posao na izgradnji partije i vlasti prihvatio je s ljubavlju. Članovima partije je poručivao: „Povedimo kampanju učvršćenja, ozdravljenja i izdizanja naše Partije. Gajimo je onako kako ju je to drug Lenjin gajio kad je rekao da je gajimo kao baštovan biljku“.
Preko obavještajne mreže redovno je pratio politička zbivanja u redovima četnika i zelenaša. Informacije je sakupljao preko Raša Radovića, koji je rukovodio partizanskim obavještajnim centrom u Crnoj Gori, kao i preko Vlada Gatulina, koji je bio obavještajni oficir u Zetskom partizanskom odredu, i koji je rukovodio obavještajnom mrežom na teritoriji pod okupatorskom i kvislinškom kontrolom. Dok je bio u Bosni tražio je da mu iz Crne Gore redovno šalju kolaborantski „Glas Crnogorca“, a od kraja 1943. godine redovno je čitao, takođe, kolaborantski „Crnogorski vjesnik“. Pratio je odnose u labavom savezu četnika i zelenaša, procjenjivao njihovu popularnost i o tome redovno izvještavao CK KPJ. Njegov organizacioni rad se zasnivao na poštovanju hijerahije i discpline. U jednom pismu Okružnom komitetu KPJ Nikšić od 7. oktobra 1944. godine kaže: „Da bi Partija i partijci odgovorili zadacima velikim i teškim pa i odlučujućim, u času potpunog oslobođenja i izgradnje nove države, prije svega mora biti na najvećoj visini disciplina i partijska odgovornost kod svakog člana Partije“.

U sprovođenju partijskih odluka Jovanović je bio precizan i beskompromisan, i tako je postupao prema podređenim partijskim funkcionerima. U uspostavljanju partizanske i partijske vlasti postupao je taktično. Podređenima je savjetovao da u Narodnooslobodilačke odbore, kao organe partizanske vlasti, biraju najuglednije ljude („poštene i čestite“), i da se prilikom tih izbora prikrije samovolja partije. Tako je, prilikom izbora delegata za Prvo zasijedanje ZAVNO Crne Gore i Boke, poručivao Okružnim komitetima: „Veoma je važno da predloženi delegat za konferenciju mora biti istovremeno pravi predstavnik naroda. To treba da bude čovjek ugledan i popularan, onaj koji ima uticaja na svoju okolinu, čije ime je poznato u narodu, čiju riječ narod rado sluša“. Prvenstveno se oslanjao na ubjeđivanje ljudi u ispravnost partijskih stavova. U septembru 1943. godine Okružnom komitetu KPJ Podgorica piše: „Ako naši partijci koji rade u narodnooslobodilačkim odborima i u drugim organizacijama budu najaktivniji, i ako pravilnim odnosom, držanjem i ubjeđivanjem nekih ostalih u odborima i drugim masovnim organizacijama, steknu njihovu ljubav, nema sumnje da će oni uspijevati u provođenju partijske linije na sektorima po kojima rade.“ Zahvaljujući takvom pristupu, za godinu dana je izgradio novu partijsku organizaciju i, na teritoriji pod kotrolom partizanskih jedinica, uspostavio vlast koja je bila temelj poslijeratne vlasti. Tada je urađen najveći dio posla i to je bio jedan od najvećih uspjeha u njegovoj karijeri. Bio je lider partizanske Crne Gore.

Tokom rata Jovanović je bio nemilosrdan prema političkim protivnicima, kao i oni prema njemu. U partizanskim ratnim zločinima, poznatim kao lijeve greške, imao je zapaženu komandnu i propagandnu ulogu. Kao komandant Zetskog NOP odreda često je naređivao da se likvidariju „špijuni i petokolonaši“. Naređenje je dobio od jugoslovenskog partijskog i partizanskog rukovodstva i prema njemu se odnosio poslušno. No, to za njega nije bio samo običan zadatak. U njega je unio i emocije, jer je bio potrešen događajima nakon Trinaestojuskog ustanka, odnosno, s opadanjem moći partije i NOP-a, i istovremenim rastom kolaborantskih jedinica. Zbog toga je postao radikalan i zahtijevao likvidaciju svih koji nijesu pripadali partizanskom pokretu. Ova želja za osvetom i ubistvima predstavlja najmračniju stranu njegovog političkog djelovanja. Koliko je bio obuzet tom željom svjedoči činjenica da je od novembra 1941. do marta 1942. godine napisao brojna pisma štabovima partizanskih bataljona pod njegovom komandom, u kojima je tražio ideološko čišćenje. U tim zapovijestima često je tražio likvidacije civila, ratnih zarobljenika, običnih seljaka, žena, pa čak i jedne djevojčice.

U naredbi od 1. novembra 1941. godine kaže: „Proširiti ubistva špijuna i petokolonaša. To činiti javno i ubijati ih gdje se sretnu. Tu ne treba direktive ako je poznato da je neko petokolonaš“. Štabu Kučkog partizanskog bataljona „Marko Miljanov“ 30. novembra 1941. godine naređuje: „Sva lica koja se kreću bez propusnica izdatih od partizanskih jedinica, uhapsite i saslušajte. One za koje utvrdite da su špijuni i petokolonaši odmah likvidirajte…Bez milosti nastavite sa čišćenjem špijuna i petokolonaša“. Istog dana sličnu naredbu je izdao Štabu lješanskog partizanskog bataljona: „Autobuse i privatne automobile koji prolaze preko vaše teritorije zaustavljajte i pretresajte. Špijune i petokolonaše koji se voze tim automobilima odmah likvidirajte a zapsinik dostavite ovom štabu“. O tim likvidacijama redovno je obavještavao Glavni štab partizanskih odreda za Crnu Goru i Boku. Početkom decembra 1941. godine kaže: „Izvještavamo vas da su od strane partizana presuđeni na smrt i strijeljani: 1. Milka Vučinić iz Pipera, živjela u Podgorici, kao član fašističke organizacije i špijunka okupatora. Na saslušanju je izjavila da je u Italiji bila 13 godina. 2. Dimitrije Mijatov Božović iz Pipera, kao špijun, reakcionar iz petokolonaških jugoslovenskih režima i sada okupator i član fašističke organizacije“.

Po njegovom naređenju s likvidacijama na teritoriji Zete, Lješanske nahije, Lješkopolja, Kuča, Bratonožića i Pipera, nastavljeno je i u januaru 1942. godine, kada obavještava Glavni štab: „Od strane partizana osuđeni su na smrt i strijeljani: 1/ Milovan Bešić, bivši načelnik sreza iz Pipera, kao izdajnik narodnooslobodilačke borbe, koji je pokušao da u Piperima organizuje četničku bandu protivu partizana u vezi sa izdajničkim centralnim odborom nacionalne organizacije u Podgorici, koja se oslanja na Talijane i služi njima, a ovaj odbor je u vezi sa izdajnikom majorom Đorđem Lašićem. 2/ Jovica Boljević, đeneralštabni kapetan kao razbijač narodne sloge i jedinstva, 3/ Pavle Bešić, seljak iz Pipera, inače poznat kao reakcionar i neprijatelj omladine, 4/ i 5/ Nikola i Đorđije Vujović, seljaci iz Pipera, kao špijuni svih reakcionarnih režima u Jugoslaviji i talijanski. Poznati su bili i kao lupeži, te ih je u Piperima bio bojkotovao jedno vrijeme cio pošten narod, 6/ Milosava B. Božović, seljanka iz Pipera, majka izdajnika i poznatog sluge okupatorima kapetana Sava Dmitrovića, jer je služila kao veza između centralnog odbora nacionalne organizacije u Podgorici i njenog sina i ostale bande u Piperima, 7/ Simo Kažić, obućar iz Podgorice, kao talijanski špijun, 8/ Dušan Galjo Golubović, mesar iz Podgorice, kao talijanski špijun, koji je namjerno zatvaran u kažnjeni zatvor da špija rodoljube u zatvoru okupatorima, 9/ Nikola Stanojević, star 24 godine iz Velestova, kao talijanski špijun, koji je kao nastojnik špijao radnike okupatorskim vlastima.“

Jovanović je bio jedan od najzapaženijih inicijatora partizanskog terora. Štabu Lješkopoljskog partizanskog bataljona 12. decembra 1941. godine saopštava: „Vi morate najenergičnije stati na put svemu ovome i u korijenu uništiti petu kolonu makar se poslužili i čišćenjem. Danas u ovim sudbonosnim danima ne smijemo ni milimetar nazad“. Ovoj jedinici je istim povodom pisao i 21. januara 1942. godine. Partizanima u Lješkoplju poručuje: „Nameće se potreba da vi sa jačim snagama uništite petu kolonu a njihove pristalice razoružate. Ovo učinite na taj način što ćete kuće i sela u kojima oni žive blokirati noću a u svitanju pristupiti čišćenju i razoružanju“. To je naredio i komandi Ljevorečke partizanske čete 13. decembra 1941. godine, potom 20. januara 1942. godine štabu partizanskog bataljona u Zeti, a Dragiši Ivanoviću (Elektrinu) 7. februara 1942. godine je napisao: „Potrebno je da pođeš u Brskut i Bratonožiće i da tamo vidiš kako stoje prilike, jer izgleda da nijesu najbolje. Među njima ima kolebljivaca, a izgleda i petokolonaša, pa to treba čistiti iz partizana. U Bratonožićima treba neke i likvidirati.“ Dimitriju-Migu Vrbici 7. februara 1942. godine poručuje da likvidira petokolonaše. Blažo (partizanski nadimak Zetin) je tada govorio: „Kada stupamo u borbu idemo do istrebljenja“, a u jednom proglasu od 10. februara 1942. godine kaže: „Mi smo protivu bratoubilačke borbe i nećemo je dozvoliti po cijenu žrtava, a ubistvo špijuna i petokolonaša ne smatramo bratoubilačkom borbom, jer ubiti te gadove koji služe okupatoru mi smatramo isto tako svojom dužnošću kao i ubiti fašiste, jer njihova krv nije bratska krv nama nego okupatorima“.

Veselinu Laloviću, politkomesaru partizanskog bataljona „18. oktobar“ 10. februara piše: „Čestitam ti na energičnom istupu i samo tako nastavi. Sve te uhapšene treba bez kolebanja strijeljati.“ Štabu Piperskog NOP bataljona „Serdar Jole“ 24. februara 1942. godine saopštava: „Čudi nas da vi kažete da ne znate šta ćete s Vidakom Vukovićem. Zna se šta treba raditi sa petokolonašima. U ovome mi vidimo izvjesnu slabost i kolebanje. Ostali bataljoni kad imaju nekoga za likvidiranje to sami izvršuju a ne sprovode ih ovamo samo radi toga. Prema pouzdanom izvještaju sada ide stalno u Podgoricu kod Stanka Markovića jedna mala plava debela djevojčica od 14-15 godina sa plavim kaputom i plavom kapuljačom, iz Rogama. Ona ide sada mjesto Bule Stamatović o kojoj smo vam prije pisali. Nju treba uhvatiti i saslušati, pa ako je za likvidaciju i likvidirati“.

Štabu Zetskog NOP bataljona, takođe 24. februara 1942. godine, naređuje: „Na terenu kod vas je Andrija Miročević, kao partizan i on se dopisuje sa svojim ocem špijunom u Podgorici i izgleda daje izvjesne podatke. Ovo provjerite pa kao je istina onda ga likvidirajte“. Štabu Zetskog NOP odreda 16. marta 1942. godine kaže: „Petokolonaše koji vam se sprovode sve od reda likvidirajte sem u nekim slučajevima gdje je očito da nijesu krivi. Ne držite te kučke na hrani i ne čekajte sa nekim preslušanjem. Dosta smo mazili petokolonaše. Mora se ta žgadija radikalno čistiti“.

U martu 1942. godine bio je zadovoljan likvidacijama. Tada je pisao: „U Piperima stvari su sada dosta dobre i sve je pognulo glavu. Mi smo skrenuli pažnju da se ne spava poslije ovog uspjeha jer petokolonaši ne miruju. Neka smo sela zaobišli đe je ramalo. U Zeti poslije ubistva ona tri špijuna stanje kreće nabolje. U Lješkopolju stvari ipak idu bolje, poslije onog u Lješanskoj nahiji, i poslije ubistva onog špijuna…Peko Dapčević i Bajo Sekulić su očistili Rovca i obje Morače od petokolonaša, očistili Međurječje i sada čuh, ali još nije zvanično, i Prekobrđe, a to znači biće ubrzo i Kolašin očišćen“. Neke od njegovih naredbi za likvidiranje objavljene su 1942. godine u kolaborantskoj publikaciji „Komunizam ili pakao“. Znao je da ova publikacija izlazi u Crnoj Gori pa iz Bosne u julu 1942. godine piše članovima PK KPJ za Crnu Goru: „Pošaljite nam onu njihovu hohštaplersku knjigu o komunističkim zvjerstvima koju su najavili da izdaju kao dokument trajne vrijednosti“. Njegov fanatizam u likvidaciji postojećih i potencijalnih protivnika imao je i ličnu pozadinu. Kada su u štab Zetskog NOP odreda kao „izdajnici“ dovedeni braća Bešić i major Boljević iz Pipera, Milovan Bešić, inače predratni sreski načelnik, oteo je pušku jednom stražaru i htio da ubije Jovanovića, ali ga je u tome spriječio Vlado Božović. Nakon toga sva trojica zarobljenika su odmah likvidirani.

Nije pravio razliku između četničkog i zelenaškog rukovodstva. Za njega su oni bili: „najgori narodni ološ“, „banda izdajnika“ „repaši, koritaši, lišisahani, potrpezne kučke“. Za Krsta Popovića je govorio da je separatistički izdajnik koji sramoti slobodarsko ime crnogorskog naroda. Prema zelenaškom vođstvu je imao isti odnos kao njegov heroj iz djetinjstva Vido Đurović prema Radomiru Vešoviću. Crnogorski komita i junak prkosi okupatoru i njegovom saradniku. To je bio Jovanovićev revolucionarni ideal. Ta situacija iz njegovog djetinjstva se gotovo ponovila u oktobru 1941. godine, u Martinićima kod Spuža. Gdje su nekada pregovarali Vido Đurović i Radomir Vešović, Peko Dapčević, sada su Đuro Čagorović i Blažo Jovanović pregovarali s predstavnicima italijanskih vlasti, s kojima su bili i predstavnici zelenaša: Novica Radović, Petar Plamenac, Milutin-Mića Đurašković i Jovan Vuksanović. Blažo ih je ignorisao kao izdajnike i ispunio dječački san. Postao je drugi Vido Đurović.

No, Jovanović je razlikovao pristalice i simpatizere zelenaša od zelenaškog rukvodstva, i trudio se da ih prevede na stranu partizana. Kao dobar partijski organizator želio je da iskoristi neslogu između četnika i zelenaša. U jednom pismu, upućenom članovima PK KPJ za Crnu Goru 1942. godine, kaže: „Potrebno je što dublje produbiti jaz između četnika i krilaša o kojemu smo obaviješteni da postoji. Njihovu neslogu treba iskoristiti pravilno i u potpunosti. Ukoliko odnosi između ove dvije grupe bandita nijesu još zaoštreni, treba ih zaoštriti“. U januaru 1943. godine piše Okružnom komitetu KPJ Cetinje: „Podatke koje imate o tome da se u redovima tzv. zelenaške vojske nalaze četnici na raznim dužnostima treba na zgodan način saopštiti izvjesnim zelenašima, nama bližim, koji će uticati da se uklone sa tih dužnosti i da se razoružaju. Ovo učiniti u cilju produbljivanja jaza između četnika i zelenaša“.

Njegova naklonost prema običnim sljedbenicma zelenaške ideologije postajala je veća što se rat bližio kraju. Tako u oktobru 1943. godine Okružnom komitetu KPJ Cetinje piše: „Nepravilno ste postavili u ovoj situaciji da se izvode oružane akcije protivu zelenaša koji su primili oružje od Njemaca. Ovo iz razloga što te zelenaške mase nijesu u ovoj situaciji ofanzivno raspoložene protiv nas, nego defanzivno ili više imaju stav neutralnosti. Danas treba postaviti stvari tako da među njima treba politički raditi i na taj način ih razbijati, a možda i izvršiti mobilizaciju kod njih, jer po svemu izgleda da su oni primili oružje iz razloga da bi spasili sebe, svoje familije i kuće, a ne zato što su oni izraziti neprijatelji narodnooslobodilačke borbe. No, sve ovo ne isključuje da i sa njima povedete borbu, ako oni vas napadnu. Naglašavamo da je danas oštrica uperena protivu četnika, kao glavne opasnosti kod nas i zbog toga treba te četničke bande sistematski i uspješno uništavati“.

Jovanović je uvidio da se zelenaški pokret nakon italijanske kapitulacije nalazio u rasulu i da je njegova vojna moć bila zanemarljiva. Zbog toga je nastojao da političkim metodama utiče na promjenu kod zelenaških sljedbenika i borbu je predlagao samo kao krajnje i nametnuto rješenje. On je to, prvenstveno, radio zbog političkih interesa KPJ i partizanskog pokreta, ali se ne može isključiti i simpatija koju je prema zelenašima imao od 1918. godine.

Savo Čelebić je u septembru 1944. godine od strane dr Nika Miljanića, predsjednika CASNO-a, i Prezidijuma CASNO-a, dobio ovlašćenje da u Katunskoj nahiji političkim pregovorima pridobije što više ljudi za NOP. On se u Mikulićima sastao sa svojim bivšim saborcem iz 1918. godine Krstom Popovićem i pregovarao o Popovićevom prelasku na stranu NOP-a. Članovi Prezidijuma CASNO su to ocijenili kao pretjeran i pogrešan potez Čelebića, jer su Popovića smatrali ratnim zločincem, i poslali su Blaža Jovanovića i Jovana Ćetkovića da isprave Čelebićevu grešku. No, Jovanović je u dogovoru sa Savom Čelebićem, posalo pismo Krstu Popoviću u kojem ga je pozvao da dođe u selo Štitare na pregovore. Popović je to odbio, a Jovanović je u Katunskoj nahiji održao nekoliko zborova na kojima je pridobio zelenaške pristalice da uđu u NOP. Kada su partija i Prezidijum CASNO-a iskritikovali Čelebića zbog sastanka s Popovićem, i Jovanović se ogradio od pregovora s Popovićem. Krsto Popović je za Blaža Jovanovića do kraja rata ostao protivnik i simbol izdaje, ali je prema pristalicama zelenaša vodio pomirljivu politiku. Božo Ljumović je, u svojim memoarima, tu politiku objašnjavao velikim simpatijama koje je Jovanović gajio prema zelenašima. Ljumović o tome kaže: „Teško je utvrditi čega je Blažo više posjedovao: marksizma ili zelenaštva“. S druge strane, Jovanović je bio ostrašćeni protivnik četničkog pokreta i njegovog rukvodstva. U njima nije vidio samo aktuelne protivnike, već i nasljednike bjelaša. Ne samo što su bili protivnici KPJ i NOP-a, već i protivnici crnogorske državnosti i nacionalnosti koje su za Jovanovića imale veliki značaj.

Ne samo što se trudio da uništi političke protivnike već je, istovremeno, težio eliminaciji političkih saveznika u NOP-u. Naročito mu je smetao rad Jefta Pavića, pripadanika Saveza zemljoradnika, koji je tražio politički pluralizam. U jednom pismu Ivanu Milutinoviću od 12. oktobra 1943. godine o Paviću kaže: „Iz njegovog stava izlazi i to da je Partija ugrozila ostale političke stranke, iako joj, tobož, priznaje vođstvo. Pored ovoga, mnogo računa na nekakve neutralce. Mi smo s njim, iako ne dugo, strpljivo diskutovali. On, u osnovi, ne prigovara ništa narodnooslobodilačkoj borbi, ali sve nešto ističe nekakvu odgovornost.
Kontrolisaćemo njegov rad u narodu i zadržaćemo prema njemu pravilan odnos. Mi ti samo ukazujemo na ovo da znaš, a od njega ne očekujemo mnogo koristi“. Suprotan odnos je imao prema Jovanu Ćetkoviću, drugom članu Saveza zemljoradnika i bivšem bjelašu, koji je prihvatio politiku KPJ. Krajem 1943. godine o Ćetkoviću piše: „Po svemu zaslužuje da uđe u Izvršni odbor ZAVNO za Crnu Goru i Boku“. Prihvatao je i Marka Vujačića, odnosno sve one koji su bili vjerni politici partije.

O identitetskim pitanjima

Jovanovićevo poimanje granica Crne Gore tokom rata je bilo poistovjećeno s imenom i nadležnostima PK KPJ za Crnu Goru i Boku. Boku tada nije smatrao dijelom federalne jedinice Crne Gore, kao ni Bijelo Polje i Pljevlja, koji su u sistemu partizanske i partijske vlasti pripadali Sandžaku. Po partijskoj definiciji Crna Gora je bila u granicima od prije 1912. godine s Beranama, Rožajem, Plavom i Tuzima. Kod Jovanovića je postojalo i tradicionalno određenje crnogorskih granica. U njegovoj svijesti Crna Gora je bila ono što je definisano Berlinskim kongresom. Van tih granica za njega nijesu postojali ni Crnogorci. U proglasu od 26. maja 1943. godine on se obraća Crnogorskom narodu i narodu Boke i kaže živjela sloga i jedinstvo crnogorskog naroda i naroda Boke. Na Prvom kongresu AFŽ-a Crne Gore i Boke u Kolašinu 5. decembra 1943. godine ženama se obraćao s „Dične Crnogorke i Bokeljke“. Centralnom komitetu KPJ u januaru 1944. godine saopštava: „Raspoloženje narodnih masa u Boki je na strani narodnooslobodilačke borbe i vojske, mada i u Crnoj Gori taj rad moramo nužno pojačati.“ U pismu upućenom Okružnom komitetu KPJ Berane 18. septembra 1943. godine kaže: „Izvještavamo vas da je situacija kod nas u Crnoj Gori vrlo povoljna gotovo u svim mjestima“, dok stanovnike Bijelog Polja i Pljevalja naziva Sandžaklijama. No, njegova težnja je bila da Boka i Sandžak pripadnu Crnoj Gori. Krajem 1943. godine partijsko rukovodstvo Crne Gore je pokušalo da samostalno odredi status Sandžaka proglašavajući ga dijelom Crne Gore, zbog čega su kritikovani od strane CK KPJ, pa Jovanović u februaru 1944. godine piše Centralnom komitetu KPJ: „Sada nam je jasno da Crna Gora i Sandžak ne spadaju u jednu federativnu jedinicu“. U drugom izvještaju, takođe, upućenom CK KPJ 3. aprila 1944. godine, navodi: „Članovi sandžačkog Izvršnog odbora, a donekle i sami partijci, prilično su osjetljivi prema Crnogorcima“.

Na III zasijedanju ZAVNO Crne Gore i Boke od 13. do 15. jula 1944. godine u Kolašinu, kada je formiran CASNO i revolucionarno obnovljena crnogorska državnost, izjavio je: „Mi Crnogorci nikad nijesmo bili ničiji prirepak i mi hoćemo da budemo ravnopravni“. Zbog toga su odluke AVNOJ-a, kao i stvaranje ZAVNO Crne Gore i Boke, i njegovo pretvaranje u CASNO (kada Boka postaje sastavni dio Crne Gore) bile ispunjenje Jovanovićevih političkih, državnih i nacionalnih zamisli. Kada je 15. aprila 1945. godine ZAVNO Sandžaka odlučio da Pljevlja i Bijelo Polje pripadnu Crnoj Gori, stvorena je Crna Gora u njenim današnjim granicama i ona je za Jovanovića bila jedinstven državni i nacionalni prostor. Koliko je bio prožet idejom o obnovi crnogorske državnosti svjedoči njegovo izlaganje na Prvom zemaljskom kongresu Saveza boraca narodnooslobodilačkog rata Crne Gore u aprilu 1948. godine. Pred okupljenim borcima je izjavio: „U svojoj istoriji Crnogorci nikada nijesu ispustili oslobodilačku pušku iz svojih ruka, iako o tome nije mnogo napisano, jer istorija crnogorskog naroda živi u svijesti i srcu svakog Crnogorca, prenosi se s koljena na koljeno…Borci Narodnooslobodilačkog rata su samo odložili oružje danas u periodu mirne izgradnje, u periodu borbe za čvrsti mir među narodima, u razdoblju izgradnje naše crnogorske države“.
Za njega je konstituisanje crnogorske vlade 1945. godine bilo nastavak crnogorske državnosti ukinute 1918. godine. Prilikom obrazlaganja budžeta u crnogorskoj skupštini 1946. godine izjavio je: „Ovaj budžet je od naročite važnosti za Narodnu Republiku Crnu Goru, jer ga ona, poslije 25 godine, prvi put donosi, prvi put od kako je prestala da postoji kao samostalna država. Narod Crne Gore je u mogućnosti da slobodno odlučuje svojom sudbinom u sklopu zajedničke narodne države FNRJ“. Posvećenost crnogorskoj državnosti i nacionalnosti iskazao je i u skupštini Crne Gore 5. januara 1947. godine nakon izglasavanja prvog poslijeratnog crnogorskog ustava. Tada je istakao: „Donošenjem Ustava određena je naša državnost i postavljeni čvrsti temelji njenog opstanka i sigurnosti na kojima treba graditi i stvarati bolji i srećniji život za sve radne ljude u našoj Narodnoj Republici. U ovom Ustavu je prikupljeno i sabrano, tj. pravno oformljeno ono što je crnogorski narod stvarao i pisao krvlju i naporima svojih najboljih sinova i kćeri. Ostvareno je nerazrušivo bratstvo i jedinstvo jugoslovenskih naroda… Nema više velikosrpske hegemonije niti crnogorskog separatizma… I mnogo ranije bilo je potrebno da Podgorica, sada Titograd, bude glavni grad naše Republike Crne Gore, jer je to privredni i saobraćajni centar; naravno, time se neće umanjiti istorijski značaj i zasluge Cetinja“. Jovanović je bio za Jugoslaviju, ali je uvijek govorio da su crnogorska državnost i nacionalnost neupitne.

Njegova svijest o formiranju i istorijskom razvoju crnogorske nacije zasnivala se na Đilasovom tekstu o crnogorskoj naciji, objavljenom u „Borbi“ 1945. godine. Smatrao je da Crnogorci sa Srbima imaju samo etničku povezanost a da su u nacionalnom pogledu to dva kolektiviteta. Priznanje Đilasovom tekstu o nastanku crnogorske nacije odao je na osnivačkom kongresu Komunističke partije Crne Gore 1948. godine, i to je, ujedno, bilo njegovo najiscrpnije izlaganje o crnogorskoj naciji. Tada je izjavio: „Crnogorski narod se nije osjećao srpskim onako kako su to mislili velikosrpski hegemonisti u Srbiji i njihovi korteši u Crnoj Gori; on se i tada osjećao posebnim u nacionalnom smislu, on je već bio izgradio svoju nacionalnu državu, iako, istina, znatno kasnije nego srpski narod u Srbiji. Crnogorski narod je vjekovima živio u posebnim istorijskim uslovima, različitijim od onih pod kojima je živio narod u Srbiji. Ti posebni istorijski uslovi učinili su da on postane drukčiji od srpskog naroda u Srbiji, da se osjeća drukčijim, jer svi činioci koji naciju čine nacijom djelovali su u tom pravcu da se on nacionalno razvije posebno i da se osjeća posebno u odnosu na srpsku naciju. Proces formiranja srpske nacije razvijao se relativno brzo, jer su odlučujući činioci formiranja nacije bili povoljniji, razvijali su se povoljnije, brže i snažnije nego u Crnoj Gori. Tako se srpska nacija formirala u doba takozvanog liberalnog kapitalizma. Crna Gora u to vrijeme nije imala sve te uslove i razumljivo je što je proces razvijanja nacije u njoj išao sporije i, uglavnom, počeo se brže razvijati od osamdesetih godina prošlog vijeka pa dalje, tako da formiranje crnogorske nacije nastaje u imperijalističkoj fazi razvitka kapitalizma. U periodu takozvanog ujedinjenja crnogorski narod se, uglavnom, već bio formirao u naciju. On nije mogao i nije htio pristati da bude anektiran, da ga bez njegove volje inkorporiraju u jednu drugu državu kao običan srez, pa je davao otpor koje su pokušale da iskoriste reakcionarne proitalijanske pristalice starog režima kralja Nikole na čelu sa Jovanom Plamencem i koje je novi režim kralja Aleksandra poslije tri do četiri godine uspio da uguši progonima, ubistvima, teškim robijama ili korupcijom pojedinaca…Uvrede i poniženja na račun Crnogoraca bile su svakodnevna pojava. Takozvani istoričari, u službi velikosrpskih hegemonista, političari i drugi bacali su se blatom na prošlost crnogorskog naroda, govorili su da su Crnogorci u Prvom svjetskom ratu izdali Srbiju, da su zaveli srpstvo za Goleš Planinu, da su „ženski napustili Lovćen“ i da nigdje u toku čitavog rata nijesu bili od koristi svojoj saveznici Srbiji. Crnogorce su boljele ove laži. Boljelo ih je to što se baca blato na njihovo časno oružje, na njihovu borbu, na njihova bratska osjećanja i solidarnost sa srpskim narodom u toku svih borbi do sada“.
Prihvatio je Đilasovo marksističko-lenjinisičko-staljinističko tumačenje nastanka i razvoja crnogorske nacije. Po tom mišljenju, crnogorska nacija je nastala krajem XIX vijeka, kada su, kako su to navodili komunisti, u Crnoj Gori zavladali kapitalistički odnosi, i nacija je nastala kao proizvod kapitalističkog društva. Ovu komunističku shemu prema Đilasovom određenju Jovanović je bezuslovno prihvatio. I bez takvog određenja crnogorske nacije Jovanović bi bio Crnogorac, ali, pošto je to bio i stav partije o crnogorskoj naciji, Jovanović to tumačenje nikada nije doveo u pitanje. Uvijek poštujući partijsku direktivu i hijerahiju, on je disciplinovano prihvatao čak i ovakve definicije.

Na osnivačkom kogresu Komunističke partije Crne Gore 1948. godine je izjavio da je nacionalno pitanje riješeno i da je to za njega prošlost. Rekao je: „Lenjinsko-staljinski princip rješenja nacionalnog pitanja odnio je pobjedu u našoj zemlji: za svagda je osigurana ravnopravnost i sloboda svih naših naroda“. Zbog takvog stava on je, nakon 1948. godine, rijetko govorio o nacionalnom pitanju. To je radio, isključivo, kada je otkrivao spomen-biste predratnim revolucionarima i narodnim herojima, ili u intervjuima o njegovom predratnom i ratnom političkom radu. Tada je govorio o nepravdi koja je učinjena na Podgoričkoj skupštini, teroru režima između dva rata, i besprijekornoj narodnooslobodilačkoj borbi koja je Crnoj Gori i Crnogorcima obezbijedila ravnopravnost. To je bila shema o crnogorskom državnom i nacionalnom pitanju koje se držao do kraja života. Na svečanosti koja je 1968. godine održana na Cetinju povodom 20 godina od osnivanja Komunističke partije Crne Gore, istakao je važnost referata i svojih stavova koje je saopštio o crnogorskoj naciji 1948. godine. Naveo je: „Osobito je značajno što je osnivački kongres na određen način ponovo utvrdio državnost Republike Crne Gore, nacionalnu individualnost crnogorskog naroda, crnogorsku naciju, koja je objektivno postojala, ali je iz raznih razloga bila osporavana“. Ova izjava je bila značajnija od prostog podsjećanja na važnost obnove crnogorske državnosti i priznanja nacionalne ravnopravnosti, jer je ona objavljena 1968. godine kada su se u Jugoslaviji rasplamsali nacionalizmi. Njegova odanost crnogorskoj nacionalnoj svijesti nikad nije bila upitna.

Priznanje za ono što je učinio u obnavljanju crnogorske državnosti i nacionalne ravnopravnosti odao mu je predsjednik CK SK Crne Gore Veselin Đuranović 1976. godine kada je izjavio: „Blažo Jovanović je dao izuzetan, ogroman doprinos za pobjedu crnogorskog naroda, za nacionalno i socijalno oslobođenje. U slobodu Crne Gore, u njenu novu socijalističku državnost, nacionalnu ravnopravnost, bratstvo i jedinstvo crnogorskog naroda sa drugim narodima i narodnostima naše zemlje, utkana je velika revolucionarna aktivnost, istrajna borba i pregalaštvo Blaža Jovanovića“.

O srpskoj nacionalnoj svijesti u Crnoj Gori nije govorio. Po njegovom mišljenju, ona u Crnoj Gori nije ni postojala. Kada je u Beogradu 1946. godine govorio tokom izglasavanja budžeta u Narodnoj skupštini FNRJ, izjavio je: „Htio bih da naglasim da u našoj Narodnoj Republici živi jedan broj Šiptara i jedan broj Muslimana“. Srbe nije ni pomenuo. U skladu s partijskom linijom, ali i ličnim uvjerenjem, borio se za ravnopravnu Crnu Goru u Jugoslaviji, dok su mu Srbi i Srbija bili samo još jedan bratski narod i bratska republika u Jugoslaviji. Uvijek se zalagao za ravnopravnost svih nacija koje žive u Crnoj Gori. Na sjednici Narodne skupštine Crne Gore 1946. godine istakao je: „Narod Crne Gore danas čvrsto stoji na braniku tekovina oslobodilačke borbe. Odnos Muslimana i Crnogoraca je bratski i drugarski, a bratstvo i jedinstvo između Crnogoraca i albanske manjine učvršćuje se i produbljava sve više i više.“ O Muslimanima je rijetko govorio, ali je uvijek naglašavao njihov poseban identitet, a njihovo kolektivno ime je pisao sa velikim slovom M. O Muslimanima je malo znao. Među njegovim saradnicima nije bilo Muslimana i jedino što mu je bilo bitno je da budu odani partiji. Još od misije u Albaniji prema Albancima je vodio tolerantnu politiku. Uviđao je strateški značaj takve politike prema Albancima. Na Trećem kongresu SK Crne Gore 1959. godine proklamovao je: „Naš je dalji zadatak da i u buduće činimo odgovarajuće napore kako bi što prije doprinijeli društveno-političkom i ekonomskom razvoju albanske nacionalne manjine“. Koliko mu je bilo stalo da u Crnoj Gori postoje dobri međunacionalni i međuvjerski odnosi svjedoči njegov povjerljiv izvještaj kojeg je uputio CK KPJ 1947. godine. U njemu je naveo: „Odnos između Albanaca i Crnogoraca dosta je dobar. Oni učestvuju zajednički na svim javnim radovima. Otvorene su potrebne škole za šiptarsku manjinu, nekoliko podružnih škola i jedno odjeljenje niže gimnazije na šiptarskom nacionalnom jeziku. Odnos između pravoslavnih i muslimana nije najbolji i to najviše zbog nepravilnog stava pravoslavnih u prvom redu starijih ljudi, zbog raznih sukoba i međusobnih paljevina i krađi izvršenih za vrijeme rata, ali to se ne osjeća kod omladine“.

Nakon rješavanja crnogorskog nacionalnog pitanja trudio se da, pored crnogorskog identiteta, preko partije nametne ideologiju bratstva i jedinstva, i da se nacionalni identitet u Crnoj Gori obogati s jugoslovenskim patriotskim socijalizmom. Oštro se suprotstavljao nacionalizmu, a naročito crnogorskom iza koga je stajao najbrojniji narod u Crnoj Gori. Još 1953. godine je prepoznao opasnost od nacionalizma. Isticao je: „U krajevima gdje žive Crnogorci i Muslimani, postoji još netrpeljivosti koja ima korijen u prošlosti, u kojoj je šovinizam bio došao do punog razmaha. To podgrijavaju ostaci reakcije s jedne i druge strane, kako bi bar na tome kad drukčije ne mogu, izazvali nepovjerenje jednih protiv drugih. Tu i tamo se čuje gdje tvrde da su jedni na račun drugih zapostavljeni i slično. Za sada to nije neka opasnost za razbijanje stvarnog bratstva i jedinstva, ali može da postane, ako se na vrijeme te pojave ne likvidiraju.“
Jovanović je do 1948. godine ostvario svoje zamisli o crnogorskoj nacionalosti i državnosti i tu se zaustavio. On nije imao svijest o daljem nacionalnom i državnom razvoju Crne Gore. Nije uočavao potrebu da se ove vrijednosti očuvaju kroz institucije. Nije isticao potrebu za formiranjem akademije nauka i univerziteta, dok je mnogo vremena i hartije potrošio obrazlažući potrebu za formiranjem partijske političke škole u Crnoj Gori. Nije uviđao ni značaj kulturnih institucija, i za njega je ekonomski razvoj uvijek bio važniji od razvoja kulture. Mislio je da je partija čuvar nacionalnih i državnih vrijednosti i da će tako uvijek biti. Ni njegova znanja o crnogorskoj državnosti i nacionalnosti nijesu išla dalje od predratnih i ratnih epskih predstava.

Doba euforije

Jovanović je 1945. godine bio na vrhuncu moći. Revolucija je uspjela i partija je osvojila apsolutnu vlast. On je bio na čelu partije u Crnoj Gori, koju je velikim dijelom od 1943. godine sam izgradio. Kada je 17. aprila 1945. godine u crnogorskoj skupštini imenovana njegova vlada, on je postao i državni lider Crne Gore. S obizirom na to da je 1941. godine bio tek jedan od jednakih među članovima PK KPJ za Crnu Goru, i da je njegov politički uticaj u Crnoj Gori bio skroman, ovo je bio ogroman napredak u njegovoj karijeri. Odanost partiji i disciplinovanost u političkom radu omogućili su mu takav napredak. Osim toga, njemu je izgledalo da se svi njegovi ideali ostvaruju. Crna Gora je povratila svoju državnost, crnogorskoj naciji je Ustavom zagarantovano postojanje i ravnopravnost. Nakon imenovanja za prvog poslijeratnog crnogorskog premijera, on je bio na vrhuncu popularnosti i samopouzdanja. Ostvario mu se san da može da mijenja Crnu Goru i mislio je da može da ispravi sve nepravde koje je od djetinjstva osjećao, i ostvari sve ciljeve kojima je težio.

Nakon rješavanja identitetskih pitanja, njegov najveći cilj, kao premijera i partijskog lidera, bio je da ostvari ekonomski preporod Crne Gore. Tom cilju je nakon rata pristupio s velikim entuzijazmom i ubijeđenjem u savršenost socijalističkog ekonomskog modela. Jednom prilikom, 1946. godine, je istakao: „Kod nas se radni elan osjeća svuda. Danas pred sjetvenom kampanjom rade žene, mladići, svi takoreći, djeca i starci. U svom takmičenju za 8. mart i u prvomajskom takmičenju, mi smo imali, što je bila rijetkost, ili možda prvi slučaj u istoriji Crne Gore, da žene dobrovoljno tuku šoder na cestama, da pomažu na krečanama itd. Sve to govori o tome da će rad na obnovi i izgradnji poći sa više plana i da će sa više iskustva pristupiti svima poslovima i zadacima. Ja vjerujem da će Crna Gora svoje zadatke uspješno izvršiti“.

U njegovoj političkoj misli, naročito nakon rata, razvoj ekonomije je imao presudnu ulogu. Često je isticao da je borba za izlazak Crne Gore iz ekonomske zaostalosti i stvaranje prosperitetne Republike cilj od iste važnosti kao narodnooslobodilačka borba i nacionalna ravnopravnost. Vjerovao je da Crna Gora može biti bogata i ekonomski samostalna Republika. Na Prvom kongresu Narodnog fronta Crne Gore 1947. godine izjavio je: „Sve što je predviđeno petogodišnjim planom da se izgradi u Crnoj Gori, biće jaka osnova da se i ona konačno oslobodi svoje pasivnosti. Ona je bila pasivna ne zato što ne bi mogla biti aktivna, već zato što je bila zaostala i zapostavljena u bivšoj Jugoslaviji, jer niko nije ništa učinio da se privreda uzdigne i osamostali“. Isticao je da Crna Gora može da živi od svojih resursa i da je njena ekonomska pasivnost bila rezultat pogrešne politike prethodne vlasti, a ne nemogućnosti Crne Gore da se samostalno razvija. U svom referatu na Osnivačkom kongresu KP Crne Gore 1948. godine o tome je rekao: „Velikosrpski hegemonisti držali su Crnu Goru u stanju ekonomske zaostalosti i pasivnosti. Ništa nijesu htjeli učiniti da se poboljša ekonomsko stanje crnogorskog naroda. Isticalo se stalno od njihove strane da je Crna Gora teret za državu, da je crnogorski narod neradan, lijen, da voli da živi od penzija itd. Ali i pored toga porezi, dažbine, nameti i svi drugi tereti bili su vrlo veliki, narod je grcao u siromaštvu i dugovima i više je davao u državnu kasu nego što je od nje dobijao.“ Vjerovao je da Crna Gora može postići ekonomsku samodovoljnost, pa je 1949. godine euforično objavio: „Kroz godinu dana mi ćemo postati potpuno nezavisni da nikome ne zahvaljujemo i da stvorimo i izgradimo bolji i srećniji život“. Znao je kako da komunističku ekonomsku teoriju približi prosječnim građanima. Tako je poljoprivrednicima objašnjavao da se Seljačke radne zadruge osnivaju kako bi imali više hljeba i masti, i da će tako bolje živjeti od najbogatijeg u selu.

Kao i u identitetskim pitanjima, tako se i u njegovim razmišljanjima i potezima u ekonomiji uviđalo nasljeđe prošlosti. Sve ono što su opozicione partije u međuratnom periodu pribacivale režimu zbog ekonomske zapostavljenosti Crne Gore on je ugradio u svoj ekonomski program. Tako se, na primjer, u njegovim ekonomskim idejama uviđao i uticaj Nikole Đonovića koji je u svojim studijama iznio originalnu tezu o tome da se iz Crne Gore u međuratnom periodu preko poreza izvlačilo više novca nego što ga je vlast investirala u Crnu Goru. Naročito je isticao značaj izgradnje željeznice i isušenje Skadarskog jezera, što su bili glavni ekonomski projekti svih političkih elita u Crnoj Gori od početka XX vijeka. S oduševljenjem je govorio o isušenju Skadarskog jezera i taj projekat je obrazlagao riječima razumljivim svakom nepismenom zemljoradniku. O isušenju Skadarskog jezera 1949. godine kaže: „Zamislite, drugovi, što znači isušiti Skadarskog jezaro. Sada nećete imati brige hoće li biti žita ili ne. I neće biti 6 kilograma žita, nego će biti onoliko koliko ti je potrebno. Ići i raditi na Skadarskom jezeru treba da bude ponos svakog našeg graditelja socijalizma, svakog našeg Crnogorca“. Na svečnom otvaranju radova na pruzi Nikšić – Titograd istako je: „Crnogorski narod je dugo čekao da se otpočne sa izgradnjom željeznice kroz Crnu Goru…Kad izgradimo ovu prugu i obavimo zajedno s njom mnoge druge zadatke koji nas čekaju, to će značiti preporod Crne Gore“.

Jovanović je osuđivao i tvrdnje o neradnosti Crnogoraca i često je podsjećao na ekonomsku moć Crne Gore. Tako je 1956. godine na mitingu u Ivangradu rekao: „Crna Gora ima izvanredne mogućnosti za brzi i snažni ekonomski razvoj. Ona više nije u tom položaju da se ne zna što bi se moglo preduzeti da joj se pomogne. Pored ostalog mi imamo idealne uslove za podizanje ogromnih hidrocentrala, a postoje i milionske količine kvalitetnog uglja, a tako isto i milionskog nalazišta najboljeg boksita itd. Ako bi se samo ovo društveno bogatstvo stavilo u pogon onda bi Crna Gora za sva vremena prestala da bude briga i teret našoj društvenoj zajednici. I ne samo to, nego bi naša Republika postala ekonomski aktivna i ona bi doprinosila društvenoj zajednici, umjesto što joj se pomaže, a to je stara i danas najveća želja naših radnih ljudi. Uslovi su sada idealni za to u vezi sa razvojem industrije aluminijuma. Samo tako Crnoj Gori bi se zauvijek skinuo žig pasivnosti sa njenog lica i za to postoje svi razlozi i opravdanja, a time bi prestale i mnoge štetne legende i negativne priče koje su vezane baš za tu pasivnost. Ove i sve druge mogućnosti koje postoje kod nas, govore da se pred nama neposredno nalazi divna budućnost koja samo može i treba da oduševljava i da pokreće naše radne ljude na sve veća zalaganja i sve uspješnije izvršavanje svakodnevnih zadataka“.

U izjavi koju je dao „Partijskom radu“ 1951. godine, naveo je da će se izgradnjom krupnih privrednih objekata Crna Gora pretvoriti u privredno moćnu i samostalnu Republiku. Smatrao je da se to može postići samo komunističkim metodama, odnosno, kopiranjem sovjetskog modela u razvoju ekonomije (nacionalizacija i petogodišnji planovi). U to je bio ubijeđen toliko da je smatrao kako je to njegova sveta dužnost. Osjećao je snažnu obavezu da mora izgraditi ekonomski pravedno društvo. Jednom prilikom je istakao: „Mi danas u našoj zemlji ostvarujemo ono što je bio san i želja svih potlačenih i ugnjetenih, obespravljenih i eksploatisanih i zašto su se borile najumnije ljudske glave, a to je stvaranje socijalističkog odnosa i života“. S euforijom je obrazlagao Petogodišnji plan 1947. godine. Govorio je: „Nema sumnje da će ugled naše države još više porasti sa ostvarenjem Petogodišnjeg plana i da ćemo i tada poslužiti kao primjer kako mali narodi mogu da se oslobode zaostalosti i ekonomske zavisnosti od neprijatelja, kako mogu izgraditi život dostojan čovjeku. Stvaraju se svijetle perspektive novog života i punog blagostanja. Radnička omladina ne može više biti bez posla i zarade i neće zavisiti od kurjačke ćudi raznih poslodavaca. Seljačka omladina neće više čamiti u mraku i neznanju, školska omladina neće više zavisiti od protekcionaša i neće biti bez posla“. Obrazlažući Zakon o petogodišnjem planu u crnogrorskoj skupštini iskazao je privrženost i zaljubljenost u planirnu ekonomiju. Zbog sopstvenog učešća u njegovom pisanju i izglasavanju bio je i samozaljubljen. U skupštini je govorio: „Pitam vas, može li pošten čovjek i rodoljub da se ne slaže sa ovim planom, da se ne oduševi i da ne osjeti da mu je sveta dužnost da da sve od sebe i da bi doprinio ostvarenju svoga velikog djela. Jasno da ne može, jer ukoliko takvih ima to su neprijaelji zemlej i njenog napretka“. Na kraju izlaganja izjavio je : „Živjela naša Narodna Republika Crna Gora, ekonomski jaka i preporođena“.

Nakon rata je nastupao kao apostol komunizma. Propovijedao je novo doba i nove vrijednosti. Širio je optimizam. Bio je svjestan žrtava koje je Crna Gora podnijela u ratu. Tokom 1945. godine mnogim porodicama koje su izgubile svoje članove u partizanima slao je saučešća i upućivao im riječi utjehe. Govorio je: „Mi kažemo majkama, očevima, ženama, braći, sestrama i djeci poginulih boraca da ne plaču već da se ponose. Mi to ne govorimo da ih utješimo, jer znamo da je njihov bol veliki i da su gubici teški. Mi to govorimo samo zato što je to tako i što su ove žrtve usitini ponos i slava i porodica i bratstava i čitavog naroda“. Poručivao je: „Mi hoćemo da ljude izvodimo iz neznanja i mraka, da ih oslobodimo svih predrasuda i sujevjerja i da ih izvedemo na svjetlost nauke.“ Tada je izlagao kao političar s uvjerenjem i želio je da Crnu Goru vodi ka komunističkom idealu. Taj ideal on je vidio u SSSR-u, a njegova omiljena fraza kojom je objašnjavao zbog čega je komunizam dobar bila je: da komunizam ne valja Rusija bi davno propala. Njegovo shvatanje ekonomije nije išlo dalje od komunističke fraze. Često je ponavljao: „u kapitalističkoj privredi vlada anarhija, krize i besposlica, čega nema u socijalističkoj privredi“. U toj fazi političke karijere, do 1948. godine, bio je staljinista. Vjerovao je u monolitnu partiju, totalitarno društvo, beskompromisni obračun s političkim protivnicima, apsolutnu vlast i planiranu ekonomiju. Sve koje su imali pravo glasa nastojao je da okupi u Narodni front, organizaciju koja je bila samo maska partijska vlasti i predvorje za učlanjenje u partiju. Do 1947. godine u Narodnom frontu je bilo oko 90% građana s pravom glasa. Žene, omladinu, radnike i borce iz rata je okupljao u njihova udruženja, i čitava ta snaga je stajala njemu i partiji na raspolaganju u periodu obnove Crne Gore. S masovnim volonterskim radom i frontovskim brigadama namjeravao je da ekonomski preobrazi Crnu Goru i pripremi je za narednu fazu, odnosno za sprovođenje Prvog petogodišnjeg plana. Slijepo je vjerovao u nadmoć teške industrije. Na Trećem kogresu Narodne omladine Crne Gore 1947. godine govorio je: „Potrebno je elektrificirati našu zemlju i stvoriti sopstvenu jaku industriju. Moramo da sami proizvodimo automobile, traktore, razne druge mašine i alatke od svojih ruda koje smo ranije jeftino izvozili iz naše zemlje da bi ih ponovo po skupe pare uvozili kao industrijske prerađevine“. Smatrao je da snagom volje i vjerom u nepogrešivost komunističkih ideala može preobraziti Crnu Goru i od nje napraviti komunističko društvo. No, brzo se pokazalo da je to bilo revolucionarno zanesenjaštvo, jer nije uviđao razliku između vođenja Partije i vođenja zemlje. Za njega je biti predsjednik vlade značilo isto što i biti sekretar PK KPJ za Crnu Goru. Ubrzo je uočio da se direktiva zemlji i narodu ne može nametati kao članovima partije, i da u društvu postoje odnosi koji su stvarani vjekovima i koje nije moguće eliminisati prostom partijskom direktivom. On je navikao na rad u partiji gdje su svi članovi bili spremni na žrtvovanje sebe i svega što imaju. Rukovodio je pojedincima koji su fanatično vjerovali u komunističku ideologiju, dok je rukovođenje državom zahtijevalo da se radi s neistomišljenicima, prosječnim građanima, koji su bili klasični oportunisti i čiji je glavni cilj bio da, često nezakonito, steknu imetak i napreduju u karijeri. Takvi su bili i partijski činovnici koji su u apsolutnoj moći partije vidjeli šansu za brzo bogaćenje. Kako bi sproveo partijske zamisli morao je da uvećava članstvo partije i masovnih organizacija što je značilo da se primaju i ljudi koji nijesu fanatično odani komunizmu. Organizovanje administracije, obrazovnog i zadravstvenog sistema, tražilo je taj kompromis, a on na kompromise nije navikao. To je bilo prvo tupljenje njegove revolucionarne oštrice i euforije koja ga je obuzela kada je postao premijer. On je mislio da se s snagom volje sve može uraditi tačno onako kako piše u Komunističkom manifestu, a već 1947. godine priznaje: „Od samog početka Narodni front nije shvatio značaj borbe protivu špekulacije i kršenja cijena, zbog čega se bila razvila, iako sitna, prilično masovna špekulacija“. Ni u ekonomiji nije išlo onako kako je sanjao. Tako 1948. godine, upozorava: „Na nekim gradilištima i u nekim preduzećima dosadašnje norme su bile obična kamuflaža onoga što se ranije radilo. Nagrađivalo se po starom spisku, pa se to knjižilo i unosilo kao da se radilo po normama. Sa takvom nepravilnom i štetnom praksom teba odmah prestati, jer nas to dovodi u zabunu da vjerujemo da postoje norme i tamo gdje ih nema“. Od tada će njegova borba protiv privrednog kriminala, protekcije i korupcije, kao i protiv neodgovornih državnih i partijskih činovnika, biti konstantna, ali je i njegovo razočaranje od tada bilo konstantno, jer je vjerovao da ove pojave u socijalizmu nijesu moguće.

Blažo Jovanović, fanatični, precizni i pedantni komunistički dogmatik, nije mogao da se pomiri s činjenicom da se to dešava u sistemu kojeg je on formirao i hvalio. No, to je bio tek početak njegovih muka s ovim pojavama, a u ovom periodu pozitivni rezultati u obnovi i izgradnji Crne Gore ohrabrivali su ga da misli kako su to samo prolazne slabosti.

Nakon 1945. godine, s obzirom na partijsku i državnu funkciju, gradio je sopstveni kult. Iako je poštovao hijerarhiju i nadređene, još od Belvederskih protesta 1936. godine i parlamentarnih izbora 1938. godine, sebe je izgrađivao kao crnogorskog lidera. Uvježbavao je govorničke nastupe i često se pojavljivao na javnim skupovima. Imao je populistički pristup u politici i znao je kako da se dopadne slušaocima. Kako bi ih zadivio koristio je životno iskustvo. Na konferneciji AFŽ-a u Nikšiću oktobra 1944. godine govorio je o zaslugama samohranih majki (kakva je bila i njegova) a starica Milica Nikolić ga je pozdravila s: „Živio nam sine samohranih majki“. Pošto su svi njegovi govori bili epski nadahnuti na ovom skupu je rekao: „Mi u vama vidimo one stare, odvažne i hrabre Crnogorke, kojima je čast i sloboda naše zemlje preča od svega, sloboda za koju smo se borili donijeće vam ljepšu i srećniju budućnost“. To je bila jedna od rijetkih prilika u političkim nastupima kada je znao da pokaže saosjećanje. Sjećanje na njegovu samohranu majku uvijek mu je izazivalo saosjećanje prema nemoćnima. Jednom prilikom 1948. godine je rekao: „Dužnost je da nijedna majka, koja je izgubila svoju djecu u borbi, ne ostane pored nas samohrana, da nijedna žena koja je ostala bez svojeg druga ne ostane sa djecom ugrožena, da nijedna sestra koja je ostala bez brata ne ostane bezbratnica“. Ljubav prema majki i sestri i poštovanje prema ženi, takođe su bili odraz njegovog snažnog crnogorskog mentaliteta. Sebe je predstavljao kao čovjeka iz naroda. Na skupovima je govorio: „Ja sam drugovi bio dužan da to kažem pred vama, i smatram da vjerujete da vam govorim iskreno, da vam govorim od srca. Isto tako, ja mislim da mi vjerujete – a tako jeste – da meni interes naroda leži na srcu i da ja i svi moji drugovi, koji danas časno izgrađuju socijalizam, sve činimo i činićemo da stvorimo bolji i srećniji život“.

Tokom rata je pisao proglase u stilu poslanica Petra I. Tako se u januaru 1942. godine obraća „Braći Vukčevićima“, u februaru „Braći Donjogoričanima“, a u maju 1943. godine „Lutovcima“. U tim proglasima je, kao mitropolit Petar I, držio moralne propovijedi. On je osjećao da je i njegovo vrijeme istorijsko i bio je željan slave i mjesta u crnogorskoj istoriji. U proglasu Vukčevićima kaže: „Preko svoje junačke krvi, svojih najboljih sinova, preko zgarišta svojih domova, preko interniranja i ubijanja žena i djece i preko najgorih stradanja čitavog naroda, danas se piše najslavnija stranica istorije crnogorskog naroda“, a Donjogoričanima: „Ova borba je otpočela viteški i u pravi čas i ona će ostati u istoriji crnogorskog naroda i po početku i po odlučnosti i istrajnosti od velikog značaja, i njome će se dičiti mlađe, a i sadašnje pokoljenje, koje će uživati svijetle plodove ove borbe“. Volio je neposredan kontakt s građanima. Nadahnut istorijom crnogorske državnosti, on je kopirao ponašanje crnogorskih vladara. Jovanović je najviše kopirao kralja Nikolu i reklamirao se kao novi gospodar, doduše marksistički, što je kod Crnogoraca izazivalo prijatno sjećanje na „herojsko doba“ crnogorske istorije. Crna Gora je, prvi put poslije 1918. godine, dobila autonomnu vlast čiji lider je obilazio sela i gradove, obećavao pomoć, brzo napredovanje i budio nadu kod ljudi. Nakon rata, masovno se pjevala pjesma: „Dolje Petar, dolje Draža, mi hoćemo druga Blaža“. U moralnom pogledu inspirisali su ga Njegoš i Petar I, dok je u političkom radu kralja Nikole vidio obrazac za postizanje lične slave. Čak i u građenju lične vlasti i prestiža, svijest o crnogorskoj istoriji je za njega imala veliku važnost. Tako je, nakon oslobođenja Cetinja, 20. novembra 1944. godine, s balkona dvorca kralja Nikole držao govor u kome je istakao: „Zapjevalo je srce svakog poštenog Crnogorca, zapucale su puške radosnice na vijest da je Cetinje oslobođeno, jer se u katunskom kršu uvijek ustajalo na oružje i od Katunjana se učilo kako treba braniti slobodu. Ovdje je bilo jezgro čojstva i junaštva.“

Jovanović je izgradio kult gospodara. Koliko je taj kult bio jak i koliko su ljudi u njemu vidjeli moćnog čovjeka svjedoče brojna pisma, molbe i zahtjevi koje je Jovanović primao. Takvih spisa je primio na hiljade. Ljudi su mu se, najčešće, obraćali zbog materijalne pomoći. To je bilo gotovo identično kao i u periodu vlasti kralja Nikole, s tim što Jovanović nije dijelio svoj novac, već je preko intervencija u državnim organima izlazio u susret brojnim zahtjevima, ali ne svima. No, njegov kabinet je odgovorio na sve molbe. U tim zahtjevima, mnogi Crnogorci su mu se obraćali kao članu porodice ili prijatelju, što govori o neposrednosti između građana i njega. Tako učitelj Jakov T. Radonjić, početkom 1947. godine, tražeći prijevremenu penziju piše Jovanoviću: „Dragi Blažo, zdravo! Na prvo mjesto ti želim dobro zdravlje, svaku sreću i napredak, kako tebi tako i porodici ti. Moji sa zdravljem su dobro. Ja dosta lošeg zdravlja, pa evo riješih da ti se obratim kao svom bratu i dobrom prijatelju, vjerujući da ćeš me razumjeti, a siguran sam da ćem mi izaći susret, u koliko ti bude stalo za mene i moju porodicu“.

Obraćali su mu se i najpoznatiji ljudi iz tog perioda, kako saradnici tako i bivši protivnici. Don Niko Luković, poslanik u crnogorskoj skupštini, molio ga je da 1947. godine pomogne Bokeljskoj mornarici u organizovanju Tripundanske svečanosti. Luković u pismu kaže: „Dozvolite mi, kao jednom od narodnih predstavnika Boke, da Vas i sa svoje strane zamolim, da izvolite udovoljiti molbi za pomoć, bez koje se ne bi mogla obaviti ova najljepša i najznačajnija svečanost ovoga kraja, koji je sretan što je došao u sklop Narodne republike Crne Gore, koja mu, kao istinska narodna država, pruža garanciju za napredak, što ste Vi, kao pretsjednik narodne vlade, dokazali svojim dosadašnjim radom i zauzimanjem za dobro Crnogorskog Primorja. Molim Vas, da i ovom prilikom primite uvjerenje o mom dubokom poštovanju, privrženosti i zahvalnosti“. Tim povodom Jovanoviću se obratio i Admiralat Bokeljske moranrice. Naveli su: „Mi se obraćamo Vama Gospodine pretsjedniče sa molbom za odgovarajuću pomoć, jer samo Vašom pomoći ova će hiljadugodišnja ustanova moći da oživi i ove kao i svake dalje godine i da tako uvijek živa ispuni svoj zadatak na čast i slavu Boke i naše Narodne republike Crne Gore“. Inžinjer Gavro A. Cemović Jovanoviću kaže: „Za sve što ste za mene činili ja Vam se iskreno zahvaljujem sa izjavom da ću ostati vjeran i Vaš iskren prijatelj“.

Jedan od lidera zelenaškg pokreta Jovo M. Popović, nakon amnestije i izlaska iz zatvora piše Jovanoviću: „Ja se obraćam na Vas Gospodine Pretsjedniče, da Vam predočim moje strašno stanje. Star, bolestan i nemoćan nemam već nikakve nade ni spasa osim samoubistva ako mi Vi ne date nekakav način životu“. Popović je tražio da mu se vrate dvije kuće u Njegoševoj ulici na Cetinju, ali mu to nije udovoljeno. Naprotiv, komunistička vlast je srušila njegovu kuću u kojoj je bilo sjedište Uprave pošta Knjaževine Crne Gore. Jovanoviću je iz zatvora pisao i drugi ugledni zelenaš, Petar Plamenac, koji na kraju pisma kaže: „Primite gospodine predsjedniče uvjeravanja o mom naročitom poštovanju“. Plamenac je pismo potpisao kao bivši ministar spoljnih poslova Crne Gore.

Đuro P. Čejović iz Bara, bivši predsjednik Banovinskog odbora Jugoslovenske radikalne zajednice, poslanik i ministar u jugoslovenskoj vladi Dragiše Cvetkovića, molio je Jovanovića 1947. godine da mu se isplati nadoknada za oduzeti automobil. Automobil je uzeo Blažo Jovanović, a potom ga je s Pomorskom komandom Južnog Jadrana zamijenio za terensko vozilo. Jovanović je udovoljio ovom zahtjevu, i pored toga što se rekvizicije tada nikom nijesu nadoknađivale. Zadovoljan zbog takvog rješenja Čejović piše Jovanoviću: „Veoma sam Vam zahvalan na odluci da mi izuzetno isplatite protivvrijednost rekviriranog automobila, ovo u toliko više, što je ovo Vaša odluka, posljedica Vaše uviđavnosti, da sam i rđavog materijalnog stanja, i teško bolestan. Smrt fažiszmu – sloboda narodu!“ Istoričar Danilo –Tunguz Perović, Hercegovac iz Trebinja, tražio je od Jovanovića da interveniše kod Ministarstva unutrašnjih poslova Crne Gore kako bi mu se izdalo uvjerenje o ispravnom političkom držanju tokom rata, iako je bio potpisnik Petrovdanske deklaracije. U pismu kaže: „Druže pretsjedniče, ja od Crne Gore nikad ništa nijesam dobio u svom životu. Boreći se za njenu čast i njenu junačku prošlost, podnosio sam, u doba jugoslovensko premještaje, progone, otpuštanja iz službe, penzionisanja…Dakle, ja nijesam žalio moj život posvetiti Crnoj Gori i Crnogorcima, ali kada zatražih od Crnogoraca jedno uvjerenje da mi izdaju, ne temelju nepobitnih činjenica, oni mi ga izdadoše lažnog i klevetničkog, prikazujući me kao skutonošu okupatorskog i alaj-barjaktara četničkog u Crnoj Gori“. Perović je naveo i svoje istoriografske radove o Crnoj Gori kao dokaz privrženosti Crnoj Gori. Jovanovićev kabinet je poslao ovaj zahtjev na provjeru u Ministarstvo unutrašnjih poslova NR Crne Gore, a to Ministarstvo je utvrdilo da je Perović tokom rata imao saradnju s okupatorom i četnicima i njegov zahtjev je odbijen.

Nadbiskup barski i Primas srpski dr Nikola Dobrečić tražio je od Jovanovića da mu komunistička vlast odobri penziju, a sveštenicima te nadbiskupije materijalnu pomoć. U pismu Jovanoviću Dobrečić kaže: „Vi koji me dobro poznajete kao i moje zasluge, možete prosuditi da li biste ikad mogli naći jednog lojalnijeg i korektnijeg Srpskog Primasa od mene…Ja Vas prijateljski molim da se Vi lično zauzmete za penziju meni i sveštenstvu, koje ima pravo na penziju. Inače ako se Vi ne zauzmete niko se o tome neće brinuti. Unaprijed blagodareći Vam s najdubljim poštovanjem ostajem Vašoj ekselenciji najodaniji“. Obraćale su mu se i grupe građana. Tako mještani vasojevićkih sela: Bare, Vranještica i Suha Gora, pišu Jovanoviću: „Molimo Vas kao svoga oca da nam ostavite Mjesni narodni odbor u Bare pri srezu Andrijevičkom, kao što smo i bili“.

Ova pisma svjedoče da su ljudi različitih socijalnih, političkih i vjerskih profila u Jovanoviću prepoznavali najmoćnijeg čovjeka u Crnoj Gori, koji je svojim uticajem mogao da riješi njihove molbe. U tome se ogledala lična vlast Blaža Jovanovića, i on je u takvoj vlasti spajao tradicionalne oblike autoritativne vlasti u Crnoj Gori s komunističkom ideologijom.

Predsjednik CK SK Crne Gore Vojo Srzentić je o Jovanovićevoj sklonosti ka neposrednom kontaktu s građanim i poistovjećivanju s crnogorskim vladarima, 1982. godine rekao: „Postojala je ne samo idejno-politička, već i emotivna veza između ovog čovjeka od autoriteta i narodnih masa. Koliko su njega znali, gotovo isto toliko je on poznavao ogroman broj ljudi u Crnoj Gori. Bez pretjerivanja, znala ga je cijela Crna Gora, kao što je i on znao cijelu Crnu Goru. Kada je prolazio i kroz najzabitija sela, sretajući se s ljudima, pozdravljao se s njima oslovljavajući ih imenom i prezimenom. Tom crtom on je spajao osobenosti tradicionalnog, epskog i patrijahalnog čovjeka i novog partijskog masovika. Po načinu kako je djelovao, Blažo Jovanović na svojevrstan način označava kontinuitet između te ranije crnogorske, patrijahalne i slobodarstvom, čojstvom, mitom i legendom omeđene tradicije, i novog modernog vremena, obilježenog borbom za ciljeve i ideale socijalističke revolucije.“

U građenju autoritativne vlasti, koju je predstavljao i kao nastavak crnogorske tradicionalne vlasti, imao je dosta uspjeha. Nakon rata, njegove slike su na javnim mjestima stajale pored Titovih i Staljinovih. U Crnoj Gori je bio neprikosnoveni lider, ali je na nivou Politbiroa, CK i savezne vlasti strepio pred autoritetima. Od prvog susreta 1939. godine prema Titu je bio u potpunosti servilan, a njegov podanički odnos prema Titu tokom rata se razvio u idolopoklonstvo. Jovanović 31. decembra 1943. godine Titu piše: „Tebi, mudri predvodniče naše herojske Partije i ljubljeni vođo naših naroda upućujemo svoje plamene pozdrave i iskrene čestitke povodom Tvoga naimenovanja za maršala Jugoslavije. Vodi nas i dalje, mudri i ljubljeni vođo! Naša srca kucaju za Tebe, za našu slavnu Partiju, za naš narod!“ Ovakav odnos prema Titu Jovanović je zadržao do kraja života.

Nakon rata je znao da su politički protivnici komunističkoj i njegovoj vlasti slabi, ali ih je ozbiljno shvatao. Od kraja 1945. do početka 1948. godine najveći politički problem je predstavljalo oko 200 odmetnika, koji su u ovom periodu livkidirani. Najozbiljnijeg političkog protivnika je vidio u katoličkoj crkvi u Crnoj Gori. To su, prema njegovom mišljenju, u prvom redu bili katolički sveštenici, koji su propovijedili protiv komunističkog sistema. Uočavao je da katolici u Crnoj Gori značajno posjećuju mise i da na taj način padaju pod uticaj katoličke crkve, zbog čega Jovanović nije imao povjerenje prema katoličkom kleru. On 1947. godine kaže: „U vezi sa političkim stanjem i radom Narodnog fronta potrebno je napomenuti i o radu neprijateljskih elemenata. Najopasniji su katolički sveštenici koji su skoro svi neprijateljski raspoloženi i dosta vješto rade. Oni imaju uticaja na katolike u Boki i na katolike kod albanske manjine, iako ovdje manje. Oni taj uticaj vrše i preko misa i drugih propovijedi. Neprijatelja ima i među pravoslavnim sveštenicima, ali je njihov uticaj vrlo slab i beznačajan. Međutim, hodže se još najbolje drže u cjelini i oni su dosta doprinijeli u skidanju feredži“. Uočavao je da su pravoslavni i muslimani slabo religiozni i da njihove crkve ne predstavljaju problem komunističkoj vlasti. Nije se protivio religiji ukoliko je ona doživljavana kao intima, ali se trudio da je protjera iz političkog života. Njegova težnja je bila da ukine vjerske proslave u Crnoj Gori (Božić, Uskrs, slave, Ramazan). One su se masovno obilježavale, a on je želio da nametne komunističke društvene rituale. No, i u tome je imao takta i podređenima je nalagao strpljenje. Smatrao je da ljudima treba objašnjavati pogrešnost tih običaja, i da ne treba represivno postupati. Govorio je: „Naši ljudi zaboravljaju da je tu dosta teško, da treba tu načina, treba napora, treba rada da se ova omladina odvoji od crkve. Mi smo imali mnogo napora da odvojimo neke ljude od crkve, jer to ide teško čak i kod pravoslavnih a kamoli kod katolika. Mi moramo pronalaziti mogućnosti da nađemo neke nove forme rada, nešto što ih interesuje, bilo fiskultura, i da ih zainteresujemo za ove stvari, a zatim preko raznih predstava, priredbi oni postaju svjesni kakvu je ulogu odigrala crkva“.

Tokom rata bio je nemilosrdan prema pripadnicima četničkog pokreta, ali je nakon rata bio tolerantan prema njihovoj đeci. Bio je protivnik revanšizma i kritikovao je takve postupke pripadnika vlasti. On je 1947. godine govorio: „Trebalo bi da prestane ova dioba među omladinom na omladinu partizansku i omladinu četničku. Ovi ljudi su svjesni bili zločina i izdaje svojih članova porodice i oni su htjeli to na djelu da svojim radom isprave i takve omladince treba poštovati i prigrliti ih, a ne treba ih odbaciti. Ako ih odbacimo mi činimo zločin i to činimo zločin ako hoćete prema otadžbini i pravilno je poštovati ih“. Jovanović je, kao i ranije, predlagao prvo političke mjere, razgovor i ubjeđivanje u pridobijanju ljudi za komunističku vlast, a represiju je predlagao samo u krajnjem slučaju. Takvim pristupom on je od četničkih sinova i omladine koje je bila privržena religiji želio da napravi, kako je govorio, „čestite građane“, odnosno, komunističke omladince odane njemu i vlasti.

Doba razočaranja i samokritike

Pored Crne Gore i partije Jovanovićev veliki ideal je bio SSSR, odnosno Rusija. Rusiju je volio, a sovjete idealizovao. Početkom 1942. godine je govorio: „Ne treba se plašiti Sovjetske Rusije, jer nju svako hoće i želi a ona je najbolja garancija da se narodima ne nameće ništa, nego da svi narodi odluče sami o svom uređenju. Da je komunizam zlo, Rusija bi davno propala. Mi se Crnogorci toga najmanje imamo plašiti“. Zbog toga je najveće razočaranje u njegovoj političkoj karijeri bio sukob sa SSSR-om i Staljinom koji je izbio 1948. godine. Blažo je bio ostrašćeni rusofil i vjernik u staljinističku interpretaciju komunizma. SSSR je bio njegova jedina spoljnopolitička opcija. Nikada nije volio Zapad, čak ni tokom rata, kada je, po partijskoj dužnosti, pozdravljao sve članice antifašističke koalicije. Njegova ljubav prema Rusiji je, kao i sve ostalo u političkoj misli, bila tradicionalna i ideološka. Govorio je: „Naša je zemlja pošla novim putem i ostvarila novu demokratiju koja nema veze sa „zapadnom demokratijom“. Mi Sovjetski Savez volimo, jer smo s njima braća i po krvi i po borbi, jer smo s njima braća po idealima. Naša ljubav, naše bratstvo, naša solidarnost i naš savez sa Sovjetskim Savezom trajan je, nerazrušiv i vječan. Biti sa Sovjetskim Savezom znači biti za pravedan i čovječan mir u svijetu, znači biti za slobodu i nezavisnost svih porobljenih, biti za ljudski progres, a protivu svakog ugnjetavanja“.

Ovo nije bila jeftina propaganda već riječi čovjeka koji je bio ubijeđen da je SSSR zbilja takva država. Zato je za njega sukob 1948. godine bio, prije svega, emotivni šok. On nikada nije imao dilemu oko izbora strane u tom sukobu. Jovanović je bio rob partijske discipline i hijerarhije. Prezirao je rušenje partijske monolitonosti i zato se nikada ne bi okrenuo protiv jugoslovenske partije i rukovodstva. Iako je u politici bio strastven, za njega je partijska disciplina bila iznad svega. Njemu je samo bilo žao što je došlo do sukoba s SSSR-om, i zbog toga je tugovao. Zato je na V kongresu KPJ 1948. godine rekao: „Optužbe Informacionog biroa teško pogađaju našu Partiju ali one ne mogu zbuniti našu Partiju i ne mogu i neće prisiliti našu Partiju da prizna ono što ne postoji. Istina je na našoj strani i ona će na kraju ostati takva kakva jeste, bez obzira koliko to teško bilo“. Tada je izjavio bezrezervnu podršku i odanost Titu, ali i ostalim autoritetima: Đilasu, Rankoviću i Kardelju. No, bio je protiv brojnih zloupotreba policije u obračunu protiv inoformbirovaca. Jovanović je na sjednici CK KP Crne Gore tim povodom rekao: “Treba imati pravilan stav prema masama. Mi od ljudi ne možemo stvarati koncentracione logore i tamo ih slati… Ne treba bojkotovati porodice informbirovskih elemenata, to se nije radilo ni u toku rata porodicama ondašnjih neprijatelja”. Zbog takvog stava i on je bio pod prismotrom policije, što se pokazalo kao nepotrebno.
Koliko je bio privržen partijskoj disciplini i hijerarhiji najbolje su uočavalo iz njegovog odnosa prema onima koji su ispadali iz partijske linije prilikom njenih ideoloških zaokreta. Naspram partijske direktive, za njega su ljudi bili nebitni. Prije rata je napadao Petka Miletića, a 1948. godine ništa bolje mišljenje nije imao o onima koji su se izjasnili za Rezoluciju Informbiroa. Ljude je cijenio na osnovu partijske direktive, pa se tako odnosio i prema informbirovcima. Radonju Golubovića je nazivao izdajnikom, oportunistom i likvidatorom, Arsa Jovanovića sramnim izdajnikom, Branka Petričevića i Vlada Dapčevića frakcionašima i dezerterima, a Boža Ljumovića, Vuka Tmušića, Nika Pavića i Radivoja Vukićevića malodušnicima, oportunistima, razbijačima, frakcionašima, karijeristima i neprijteljima partije. Od tada je, istupajući na brojnim konferencijama, mitinzima i kongresima, oštro kritikovao Rezoluciju Informbiroa, SSSR i Staljina. Na Trećem kongresu AFŽ-a Crne Gore u maju 1949. godine izjavio je: „Reolucija Informacionog biroa predstavlja, po mom mišljenju, najcrnju stranicu, legalizovanje razbijačke borbe, legalizovanje svih oportunističkih elemenata, kojima nijesu u interesu uspjesi socijalističkih zemalja, uspjesi progresivne borbe koji naprotiv hoće da razbiju tu borbu, a to znači da su oni izdajnici i provokatori radničke klase i progresivnih snaga u svijetu“. Sukob s SSSR-om je za njega bio i stvar emocija. Govorio je: „Nemaju pravo da nam osporavaju našu ljubav prema njima. To je obična izmišljotina, obična laž. To je čak uvreda i to uvreda od svoga koga smo mi voljeli, cijenili, poštovali, s kim smo čvrsto vezani bili“. Tokom 1949. godine on je, kao i jugoslovensko vođstvo, vjerovao da je moguće izgladiti nesporazum i da će Jugoslavija ostati u komunističkom lageru. Te godine on ističe: „Naša ljubav prema Sovjetskom Savezu jaka je, čvrsta je, čista i ostaje takva, i našim stavom mi pomažemo njima, jer mi tražimo od njih da isprave svoj zločinački stav, da kažu međunarodnom proletarijatu, da kažu čiatvom svijetu da su pogriješili, jer stvar se jož može i treba da se spase. Oni su nas učili, kad se napravi greška, da treba napraviti samokrtiku, a oni je ne vrše“.

S usvajanjem radničkog samoupravljanja Jovanović je revidirao svoj stavove o SSSR-u i lenjinizmu-staljinizmu, i to, opet, zahvaljujući partijskoj direktivi i nametanju ideologije od strane partijskog i državnog rukovodstva. On, koji je nekada idealizovao SSSR, Staljina i boljševike, 1950. godine kaže: „Razvitak sukoba između CK KPJ i CK SKP (b) sve je više otkrivao idejne slabosti u međunarodnom komunističkom pokretu i revizionizam rukovodilaca komunističkih partija u pojedinim zemljama koji potiče od CK SKP (b), na čelu sa Staljinom. Pojava revizionizma u SSSR-u povezana je sa pojavom i razvitkom birokratizma i birokratske kaste, nalazi se u centralističko-birokratskom načinu rukovođenja komunističkom partijom i državom u socijalizmu. Takav način rukovođenja doveo je rukovodstvo Boljševičke partije i sovjetske vlasti u praksi do njihovog pretvaranja u privilegisani, odnarođeni i birokratski sloj, koji živi na račun radnih masa i koji je postao kočnica daljeg društvenog razvitka. Znači, da je rukovodstvo Sovjetskog Saveza revidiralo i pogrešno u praksi primijenilo Marksovo i Lenjinovo učenje o ulozi države i partije u socijalizmu“.
Jovanovićeve političke nastupe je karakterisalo ogromno trošenje riječi na hvaljenje partijske politike, a kada se partija te politike odrekne onda i on ospori sve što je rekao. Tako je do početka 1950. godine govorio da je apsolutno neophodno uvesti socijalističke odnose na crnogorskom selu, i da je potrebno izvršiti kolektivizaciju i stvoriti Seljačke radne zadruge po uzoru na sovjetsko iskustvo, a 1953. godine o tome kaže: „Bilo je nedemokratskih i administrativnih mjera ne toliko kod formiranja, koliko docnije u upravljanju s ovim zadrugama, i nijesu postojali objektivni uslovi da se ove zadruge održe“. Dok je u Grčkoj trajao građanski rat, podržavao je komuniste, a stranu koju su podržavali zapadni saveznici, nazivao je monarhofašistima. No, 1954. godine, nakon uspostavljanja Balkanskog saveza, on kaže: „Sa prijateljskim zemljama Grčkom i Trurskom uspostavljen je čvrst odbrambeni savez – Balkanski savez, koji je duboki odraz volje i raspoloženja naroda sve tri saveznice“.

Ostao je dosljedan partijskoj liniji i postojan u partijskim i državnim poslovima, kao i u odbrani autoriteta partije, najviših organa vlasti i Brozove ličnosti. Sve koje su bili protiv partije smatrao je i svojim protivnicima. Tako je postupio i u Đilasovom slučaju, odnosno nakon Đilasovog pada s vlasti u januaru 1954. godine. I to je za njega bio frakcionaški šok, još jedno cijepanje partije, ali mnogo manje stresno u odnosu na ono iz 1948. godine. Na Trećem plenumu CK SKJ, koji se bavio Đilasovim tekstovima objavljenim u „Borbi“ i „Novoj misli“, učestvovao je i Jovanović, i bio je jedan od najoštrijih kritičara Đilasovih stavova. Govorio je: „Ja mislim da je ovo što je Đilas uradio stvarno neprijateljstvo prema Savezu komunista i prema našoj zemlji…Ja ovo gledam tako da je Đilas pokušao zabosti nož u leđa Savezu komunista i našem jedinstvu. Na kraju mislim da pošto je Đilas udario na Savez komunista da mu nema mjesta u njemu.“ On je smatrao da se prema Đilasu, kao i prema svakom „reakcionaru, malograđaninu i narodnom neprijatelju“, mora zauzeti nemilosrdan stav. U Crnoj Gori je 26. januara 1954. godine održan Šesti plenum CK Saveza komunista Crne Gore, na kome su Blažo Jovanović i vodeći crnogorski komunisti još jednom osudili Milovana Đilasa i podržali odluke Trećeg vanrednog plenuma CK SKJ. Tih dana su u Crnoj Gori u gotovo u svim mjestima održani prošireni plenearni sastanci sreskih i opštinskih komiteta Saveza komunista na kojima su osuđeni Đilasovi stavovi. Distanciranje od Đilasa, sudeći po meomoarima Boža Ljumovića, Jovanoviću nije lako palo, iako je izgledalo da je Jovanović ubijeđeno nemilostiv prema Đilasu. O njihovom odnosu Ljumović kaže: „Blažo je bio veliki miljenik Milovana Đilasa, a i on veliki ideal za Blaža“. Jovanović je Đilasov pokušaj mijenjanja vlasti shvatio i kao ličnu uvredu, jer je Đilas, tokom objavljivanja svojih tekstova, pisao sekretarima Sreskih komiteta SKJ u Crnoj Gori da se pretplate na „Novu misao“ kako bi se „Anatomija jednog morala“ što više čitala. Jovanović je to shvatio kao podrivanje njegovog ugleda i prestiža u Crnoj Gori, jer su sekretari Sreskih komiteta bili srećni što im „drug Đido lično piše“. Jovanović je čak napredovao zbog izbacivanja Đilasa iz partije, jer je zauzeo njegovo mjesto u Izvršnom komitetu CK SKJ.

Ovaj pragmatizam mu je obezbijedio političku i životnu sigurnost, ali ga je tokom čitave karijere držao u podređenom položaju, zbog čega u njegovoj politici nije bilo originalnosti. Za razliku od Đilasa, Jovanović je uvijek bio dosljedan dogmi, a u dosljednosti nema kreacije. On nikada nije uspio da nametne svoj stav partiji, da predloži alternativu i da ostavi originalni pečat u svojoj vlasti.

Jovanović je kvalifikovao Đilasa kao izdajnika partije, jer se zalagao za uvođenje višestranačkog sistema. Na Drugom kongresu SK Crne Gore 1954. godine Jovanović je isticao: „Raznovrsni antisocijalistički elementi našli su svoju podršku i u člancima Milovana Đilasa, u njegovom cjepačkom i likvidatorskom stavu. Teorije i gledanja Đilasova su pokopana na III plenumu CK SKJ, a kasnija praksa i razvitak, kako u Savezu komunista, tako i van njega, pokazali su da su osuđene na krah sve teorije i pokušaji koji idu za tim da povrate točak istorije nazad, da se suprotstave našem pobjedonosnom putu u socijalizam“. Smatrao je da je povratak na višestranačje nemoguće i da je to prevaziđeno. Zbog toga je kritikovao i Đilasa i sve one koji su smatrali da formalno popuštanje partijskog totalitarizma nakon uvođenja samoupravljanja vodi u politički pluralizam. On je tu tendecniju nazivao anarhizmom i malograđanštinom, odnosno terminima kojima je partija u javnosti pokušavala da diskredituje zahtjeve za uvođenjem demokratije. U govoru pred partijskim aktivom grada i sreza Titograda 1954. godine naveo je: „Razni malograđani su shvatili socijalističku demokratiju kao vraćanje na staro, na onu staru buržoasku demokratiju pa su još počeli da pričaju kako treba više stranaka u našoj zemlji, više partija, da bude više struja, i u tome je njima bila demokratija“.

Pošto je mrzio zapadni sistem, nije mu odgovaralo kulturno otvaranje prema zapadnim uticajima, koje je donijelo samoupravljanje i nova spoljna politika. Nije mu bilo po volji popuštanje prema tom kulturnom uticaju, kao ni prema savezništvu s zapadnim zemljama, iako je to bila orijentacija CK SKJ i državnog rukovodstva Jugoslavije. Na Drugom kongresu SK Crne Gore je isticao: „Ta razna malograđanska, buržoasko-liberalna, anarhistička i druga antisocijalistička i dekadentna shvatanja i kod nas najprije dolaze do izražaja na sektoru kulture i prosvjete, tamo gdje mi nemamo još dovoljno marksistički obrazovanih kadrova. I naša kulturno-prosvjetna društva obiluju starim programima u kojima dominira folklor, a manje je novog sadržaja i problema iz naše socijalističke stvarnosti. Buržoaski uticaj dolazi i preko raznih filmova, preko slabe muzike i preko dekadentne i demoralizatorske umjetnosti, koja se prenosi sa strane kao tobož „novo“ i „moderno“ a ustvari je odraz nemoći i propadanja buržoaskog društva i buržoaske kulture“.
Đilasov slučaj je samo još jednom potvrdio koliko je Jovanović bio odan partiji, ali je pokazao i njegovu pragmatičnu stranu. Dok su mnogi njegovi savremenici i partijski istomišljenici, funkcioneri, od kojih su mnogi bili i njemu nadređeni, propadali zbog sukoba s partijom, on je preko odanosti partiji gradio impozantnu karijeru. Bio je prvi čovjek partije u Crnoj Gori i predsjednik crnogorske vlade i skupštine, što je ogroman uspjeh. Koliko je bio svjestan činjenice da se samo kroz odanost partiji postiže uspjeh u vlasti, svjedoči njegova izjava na Petom plenumu CK SK Crne Gore 1958. godine, kada je rekao: „Milovan Đilas je bio u Crnoj Gori jedan od najpopularnijih ljudi i kad je skrenuo sa linije partije niko nije ni mrdnuo za njega. Božo Ljumović, isto tako, kad je skrenuo s linije partije, i pored toga što je bio 30 godina njen član, niko nije ni prstom maknuo za njega“. Jovanović ne samo što je volio partiju, nego je znao da bez partijske podrške ne bi mnogo postigao, i da je svako okretanje protiv partije vodilo u političku smrt.

Poštovao je partijsku politiku i sve njene ideološke zaokrete, ali, intimno, nije bio naročito oduševljen socijalističkim samoupravljanjem. Iako je u javnosti osuđivao SSSR, njegova iskrena ubjeđenja su bila: staljinizam, planska ekonomija, centralizovana partija i totalitarna država, ali, kao bespogovorni poštovalac partijske hijerarhije, agitovao je za novi sistem. Razlika između njegovih emocija i ubjeđenja, i onoga što je morao da govori u javnosti, doveli su do toga da u njegovom političkom životu nikada više nije bilo onakve euforije kao u periodu 1945-1948. godine. Poslije 1948. godine u njegovoj političkoj misli preovladale su kritika i samokritika. Uviđao je da socijalistički sistem tokom pedestih godina, i pored značajnih uspjeha, tone u korupciju i anarhiju. On se nije ustručavao da o tim manama govori na partijskim skupovima. Još 1954. godine je upozoravao: „Komunisti drugovi, u preduzećima trebaju dobro da poznaju proces proizvodnje ako hoće da budu komunisti i da odgovore svojim zadacima. Oni moraju u preduzeću da se bore protiv špekulanata, protiv neopravdanih bolovanja a za veću disciplinu u preduzeću, jer mi imamo dosta tih koji rade u preduzećima, koji su sa pola noge u preduzeću a sa nogom i po na selo. Njima nije stalo ni do proizvodnje ni do toga kako će preduzeće da radi preko godine. Njima čak pomažu i kumuju pojedini komunisti da dođu do bolovanja, i to sasvim neopravdano. Imamo mi dosta ljudi koji kažu to je dobar čovjek njega ne treba dirati, ili imamo u organizaciji špekulanata i znamo da su špekulanti i ništa protiv njih ne preduzimamo, a drugovi, znamo da njima nije mjesto u Savezu komunista. Ili pogledajmo kako stoji sa zaposlenjem žena. I tu su potpuno unakaženi odnosi prema ženama. Ženama se čak zakida od plate…“

I na Drugom kongresu SK Crne Gore opširno je govorio o tim pojavama. Naročito je isticao familijarnost, birokratizam, lokalizam i neodgovornost kod visokih partijskih funkcionera. Bio je razočaran u nove članove Saveza komunista. To više nije bilo njegovo vrijeme ni stara partija, koje je on nakon rata idealizovao. U njegovoj svijesti komunisti su bili besprijekorni, radni, disciplinovani, nepodmitljivi. S uvećanjem partijskog članstva, nakon što je partija došla na vlast, u njene redove su ušli oportunisti koji nijesu imali ideološki žar kao on, i njemu je to bilo neprihvatljivo. Bio je razočaran razlikom između prakse i njegovih idealističkih fikcija o komunizmu. Njegova generacija komunista je stradala u brojnim partijskim čistkama i tokom rata, i od sredine pedesetih godina u partiji su počeli da dominiraju oni koji su rođeni poslije 1924. godine, odnosno, oni koji su rođeni poslije njegovog učlanjena u partiju. Oni nijesu imali ni fanatičnu odanost prema revoluciji i narodnooslobodilačkoj borbi, kao legitimitetu vlasti, već su poziciju počeli da grade na osnovu veza u hijerarhiji i moći novca kojeg je donosio privilegovan položaj u partiji, privredi i državnoj administraciji. Za Jovanovića je to bio novi sistem koji nije imao mnogo veze s njegovim komunističkim idealima, i to mu se sve manje dopadalo, a nije imao snage ni volje da to promijeni. Razočaran i zbog velikog raskola iz 1948. godine, on je bio sve kritičniji prema sistemu u kome je i dalje imao veliku ulogu, ali sve više je postojao ikona sistema, a sve manje odlučujući faktor.

Njegovo nezadovoljstvo je kulminiralo na Petom plenumu CK SK Crne Gore 1958. godine. U uvodnom dijelu govora naveo je da su postignuti značajni uspjesi i da se Crna Gora ne može prepoznati usljed velikih i pozitivnih društvenih promjena, a zatim je preko 90% izlaganja posvetio negativnim pojavama, koje su, u suštini, značile njegovo lično i profesionalno razočaranje u sistem koji je velikim dijelom kreirao. U opširnom izlaganju je naveo da se socijalistička demokratija pretvara u anarhiju, da u preduzećma vlada samovolja direktora, a u opštinama samovolja predsjednika opština. Ukazao je na broje zloupotrebe, od nabavljanja i korišćenja službenih automobila u lične i porodične svrhe, do protivzakonite raspodjele stanova i korišćenja vila. Korupciju u partiji i državnoj upravi je označio kao glavni problem. Naveo je da se ljudi ne zapošljavaju prema sposobnostima već na osnovu protekcije, i da tako funkcioniše čitav sistem. Privredni i partijski funkcioneri su se udruživali kao mafija. Uspostavljali su političke i ekonomske saveze kako bi štitili svoje nezakonite privilegije. Za sve to je okrivio SK Crne Gore i njegovo rukovodstvo. Ukazao je da se rukovodioci ponašaju kao privilegovana kasta. Uživali su u udobnostima funkcionerskog života dok su se građani, od kojih su mnogi za partijske ciljeve tokom rata dosta žrtvovali, mučili u svakodnevici. Posebno je istako to da se partija odvaja od naroda, da se ne poštuju zakoni i da je za sve to krivo partijsko rukovodstvo. O tome Jovanović svjedoči: „Ako se radi o zaposlenju, danas se ne može bez preporuke zaposliti skoro niko, počev od običnog nekvalifikovanog radnika pa do stručnjaka. Bez protekcije, bez veza nema zaposlenja. To je poznato i širokim narodnim masama i naši građani kažu: nemaš rašta ići tamo, ako nemaš nekoga ko će te preporučiti. To je svakodnevna pojava i to važi i za radnika i za službenike. Ako se radi o molbama ili žalbama, ako neko ne interveniše odozgo da se to riješi, ako nema intervencije, ako nema protekcije onda se to ne rješava. Tako je u pogledu zapošljavanja, tako je i u pogledu stanova, tako je u mnogom drugom pogledu. Kada govorimo o svim ovim stvarima, pa i o nizu drugih slabosti, odmah ćemo da vidimo da skoro nijesmo ni jednog člana Saveza komunista pozvali, u organizaciji, da odgovara za ovakve slabosti i postupke. Mi, u suštini, idemo niz dlaku…Toliko smo puta proklamovali volju da poštujemo zakonitost a mi je i dalje kršimo. Zašto? Zato što smo počeli da se odvajamo od masa, zato što je popuštila disciplina u Savezu komunista, popustila je odgovornost komunista…Dalje drugovi, vrlo je interesantna i pojava familijarnosti u redovima Saveza komunista. Kad treba nekoga zaposliti onda se tu govori o predstavnicima pojedinih familija, a ne radi se kako je pravilno i zakonito.“

Na Trećem plenumu CK SK Crne Gore 1960. godine opet je ukazao na partijsko rukovodstvo kao na glavnog krivca za sve probleme socijalističkog sistema u Crnoj Gori. Tada je rekao: „Ja, drugovi, mislim da kod nas pitanje protekcija i intervencija predstavlja ozbiljan problem. Nosioci toga nijesu obični ljudi, već komunisti koji se nalaze na većim položajima. Mi te stvari i pojave možemo u osnovi presjeći, jedino ako se odreknemo tih navika i prepuštimo da te stvari rješavaju organi koji su za to zaduženi“. Korupcija i protekcionaštvo, koje su mnogi eufemistički nazivali problemima s birokratizmom, bile su pojave zbog kojih se on razočarao u sistem, i te pojave je kritikovao do kraja karijere. U Saveznoj skupštini 1968. godine je rekao: „Konkursi se u većini slučajeva raspisuju za unaprijed određena lica, pa se, adekvatno tome, određuju kriteriji koje ona mogu zadovoljiti. Smatramo da bi trebalo energično zaštiti ustanovu konkursa u našoj praksi putem zaoštravanja kriterija i uslova za pojedina radna mjesta, traženja i konsenkventnog ispunjavanja tih uslova, pozivanja na odgovornost u svim slučajevima neispravne konkursne politike i prakse“. No, sve njegove kritike su se završavale na riječima. Nije preduzimao ništa konkretno protiv negativnih pojava o kojima je govorio. Sve se završavalo na ocjeni da je Blažo dosljedan protivnik protiv birokratizma i njegovi negativni govori i ocjene su odlazili u zaborav. No, i sam Jovanović je doprinio učvršćivanju ovakve prakse. Zahvaljujući njegovim intervencijama, na stotine njih je dobilo privilegije, koje nijesu zaslužili ili su ih dobili preko reda.

Uz razočaranje u nove kadrove partije raslo je i njegovo nezadovoljstvo ekonomskim razvojem Crne Gore. Od poslijeratnog entuzijazma i optimizma u brz ekonomski oporavak i preobražaj Crne Gore, on 1960. godine na Četvrtom kongresu SSRN Crne Gore kaže: „Iako su ukupne investicije za razvoj Crne Gore u ovom periodu bile relativno dosta velike, ipak je ona i dalje ostala privredno nerazvijeno područje. Dohodak kod nas još znatno zaostaje iza jugoslovenskog prosjeka. Rezultati postignuti u proizvodnji, nacionalnom dohotku, uposlenosti još uvijek nijesu srazmjerni uloženim sredstvima, zbog nepovoljne strukture investicija i niske početne osnove“.

Krah

Iako je u Partiji i državi vidio sve one slabosti o kojima je Đilas govorio i pisao, on nikada nije govorio o potrebi promjene sistema. Uvođenje političkog pluralizma i kapitalističke ekonomije za njega nikada nijesu bile alternative. On je vjerovao u mogućnost poboljšanja socijalističkog sistema kroz poštovanje zakona i kroz izgradnju partijske discipline, ali, kako je vrijeme odmicalo, sve manje je vjerovao da je moguće povratiti partiju na njen revolucionarni nivo. Osim toga, njegova česta izlaganja o negativnim pojavama bila su upadljiva, što nije išlo u prilog režimu. Njegova kritičnost i nezadovoljstvo bili su zapaženi, i 1963. godine, nakon četiri decenije rada u partiji i dvije decenije provedene na mjestu partijskog i državnog lidera Crne Gore, on je bio iscrpljen i na kraju političke karijere. Iako je tada imao svega 56 godina, njegova politička agilnost je bila na zalasku i dobio je mjesto predsjednika tek uspostavljenog Ustavnog suda SFRJ. To je, suštinski, bilo penzionisanje prije penzije, i njegovo tiho pomjeranje iz politike. Povukao se iz političkog života Crne Gore, i od tada su njegovi nastupi u Crnoj Gori bili uglavnom svečani. I dalje je bio uticajan, ali su sistem preuzeli mlađi kadrovi i oni koje je on nekada uvodio u Okružne komitete ili u partijsku omladinsku organizaciju, i kojima, makar javno, nijesu toliko smetali korupcija i protekcionaštvo. Postavljanje na mjesto predsjednika Ustavnog suda bilo je davanje apanaže i visoko priznanje jugoslovenske vlasti za njegovu gotovo poluvjekovnu odanost partiji i režimu.

Od tada se nalazio van politike, ali je i novu funkciju shvatio ozbiljno. Imao je dosta izlaganja iz oblasti ustavnog prava. Napisao je i monografiju „Aktuelna pitanja Ustavnog suda Jugoslavije“. Izlagao je na simpozijumu „Osnovni oblici ustavnosti i zakonitosti u socijalizmu“ kojeg je organizovala SANU u Beogradu 1965. godine. No, i tada je ostao dosljedan svojoj vjeri u socijalizam i govorio je da pravo služi isključivo da bi se sprovodili socijalistički ideali, a da je Ustav samo putokaz u socijalističkoj izgradnji društva. Isticao je: „Ustavno sudstvo ne može stojati po strani u opštoj borbi radnih ljudi za zaštitu i unapređenje socijalističkih društvenih odnosa. Ono i u ovom momentu mora svojom aktivnom djelatnošću uticati na to da se otklanjaju antisocijalistička ponašanja i odnosi“.

Kao predsjednik Ustavnog suda imao je brojne susrete na međunarodnom nivou i u toj fazi karijere promovisao je ljudska prava. Tako je na konferenciji Međunarodnog udruženja pravnika u Ženevi 1967. godine govorio: „Mi danas živimo u doba kada se svjetski mir i međunarodna bezbjednost još uvijek vrlo intenzivno ugrožavaju i krše…Istorija nam je do sada bezbroj puta pokazala da masovna gaženja ljudskih prava u nekoj zemlji često utire put agresiji i drugim teškim povredama mira. Zbog toga je međunarodna zajednica zainteresovana da ljudska prava budu u što većoj mjeri poštovana u svakoj zemlji. Osim toga, zemlja u kojoj nema stalnog napretka na razvijanju i unapređivanju prava čovjeka, i u svojim međunarodnim odnosima često ne može da predstavlja činilac koji doprinosi demokratizaciji odnosa u međunarodnoj zajednici…Nama pravnicima pripada posebna odgovornost da se organizujemo i ujedinimo napore za izvršenje najuzvišenijeg i najplemenitijeg zadatka – očuvanja mira“. Ove stavove je ponovio na Prvoj konferenciji evropskih ustavnih sudova u Dubrovniku 1972. godine. Tada je izjavio: „Za postojanje velikog broja ljudskih prava i prava građana za čiju su zaštitu potpuno jednako zainteresovani građani svih zemalja, velikih i malih, bogatih i siromašnih, bez obzira na njihovo društveno-ekonomsko i političko uređenje. Zaštita ovih prava nesumnjivo predstavlja veoma širok domen djelovanja raznih organa i organizacija, pa i ustavnih sudova, odnosno drugih institucija, koje se bave zaštitom ustavnosti i zakonitosti. Stoga mi se čini prigodnim da ta prava, odnosno njihova zaštita, budu predmet zajedničkog razmatranja i na međunarodnom planu. Ta činjenica objektivno djeluje na putu našeg povezivanja, saradnje i zbližavanja. Ona nas obavezuje i tjera na zajednički rad i svakim danom će nas sve više obavezivati.“

Na kraju profesionalne karijere trudio se da promoviše savremene vrijednosti i ljudska prava, zbog čega su ga njegovi poštovaoci i biografi nazvali humanistom, što je pretjerana ocjena s obzirom na to da je on, prije svega, bio revolucionar, koji je za svoje ubjeđenje žrtvovao mnogo ljudi.

Od svojih ideala, s kojima je ušao u politiku, dosta je realizovao. Obnovljena je crnogorska državnost i priznata ravnopravnost crnogorskoj naciji. Ostvareni su ekonomski napredak i društveni preobražaj Crne Gore, revolucija je uspjela i uveden je socijalistički sistem, ali je taj uspjeh bio relativan i daleko od onoga što je Jovanović želio. Partija i vlast su se pretvorili u antitezu komunističkog ideala kojeg je Jovanović imao do 1948. godine. Iako je ostvario lični uspjeh i sagradio karijeru, nezaobilaznu u savremenoj istoriji Crne Gore, iznevjereni su njegovi ideali. Naročito su mu teško padale žrtve partijskih čistki i korumpiranost članova i funkcionera partije. Neostvarenost mladalačkih romantičarskih ideala o socijalno pravednom društvu je od kraja pedesetih godina u njemu izazvala nezadovoljstvo i razočaranost u sistem, ali kao rob partijske hijerarhije i discipline nikada nije nagovijestio da bi želio drugi sistem.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


4 × five =