Iz upravo objavljene knjige akademika dr Šerba Rastodera “Političke stranke u Crnoj Gori 1918 – 1929” prenosimo djelove koji se bave odnosom tadašnjih političkih organizacija prema korpusu socijalnih i ekonomskih pitanja. Ova iscrpna studija na preko 700 strana pojavila se u izdanju barskog CONTECA.
Perpersko pitanje je bilo u središtu interesovanja radikala kao lično zainteresovanih vlasnika perpera
NARODNA RADIKALNA STRANKA –
Prvo što se može zapaziti kada se razmatra ova problematika je činjenica da NRS nije tretirala Crnu Goru kao poseban politički i ekonomski prostor i samim tim nije imala jasno definisan koncept rješavanja posebnih socijalno-ekonomskih pitanja Crne Gore. S druge strane, NES u Crnoj Gori je, kao integralni dio stranke, a zahvaljujući činjenici da je Crna Gora (u granicama prije balkanskih ratova) bila jedan izborni krug, prosto bila primorana da se odredi prema tim pitanjima, kao prema najkraćem putu do birača. Prema tome, događalo se da glavnu političku djelatnost stranke, “diktiraju” najaktuelnija socijalno-ekonomska pitanja, a njihova politička instrumentalizacija nije bila proizvod stranačkih programskih ciljeva, već prilagođavanje realnom stanju. Rješavanje tih pitanja, uglavnom, je prevazilazilo parcijalni politički interes, tako da se evidentno simuliranje moći, uglavnom, svodilo na jeftinu kupovinu glasova, ili je, pak, bio to iznuđen odgovor političkim konkurentima. Tako se često dešavalo da stvarna suština problema bude potisnuta na periferiju, usljed njihove prizemne politizacije.
Perpersko pitanje je bilo u središtu interesovanja radikala kao pitanje lično zainteresovanih vlasnika perpera (oko Crnogorske banke). Iz tog posebnog proizilazio je opšte političko pitanje odnos nove države prema Crnoj Gori. S druge strane, u tom kontekstu, ono je i sredstvo međustranačkog obračuna. Prve kritike u rješavanju ovog pitanja bile su usmjerene protiv finansijskih vlasti i njihovog protežiranja “novčanih zavoda i kapitalista”, dok su “manje sume crnogorske sirotinje i njihove isplate bila neizvjesne”. Radikalska “Crna Gora” redovno je prenosila tekstove drugih jugoslovenskih listova o ovom pitanju, u kojima se izražavalo neslaganje s izjednačavanjem krune i perpera, što “Crna Gora nije zaslužila”, da se u tome pitanju “tretira, kao prema pastorčetu”. Odugovlačenje rješavanja ovog pitanja direktno je “tangiralo” ekonomske i privredne interese Crne Gore. Operisalo se ciframa od “10 miliona” direktno nanesene štete i velike indirektne štete. Radikali u Crnoj Gori kritikovali su projekat Koste Stojanovića, po kojem su sume od 5000 perpera mijenjane al pari a preko 5000 u odnosu 1:2, ukazujući da su bogatiji na vrijeme razdijelili prijateljima svoj kapital na sume manje od 5000. Na neprovjerenu novinsku vijest da je ekonomsko-finansijski komitet odlučio da se četiri perpera mijenjaju za jedan dinar, reagovalo se pitanjem:
“Je li moguće da se sa Crnom Gorom ovako postupilo?! Jesmo li mi pokorena zemlja ili smo zajedno kao saveznici krv prolivali i do kraja našu dužnost ispunili? Jesmo li mi građani drugog reda, kad su smjeli Crnu Goru oštetiti za 10 miliona dinara i to pošto se natezalo dvije godine sa rješenjem, dok su drugi za ovo vrijeme svoj kapital udvostručili?”.
Naravno, i ovo je pitanje korišćeno za međustračko razračunavanje i prozivanje Andrije Radovića (demokrata), koji je uvjeravao birače da je perper u stvari, jednak dinaru. S druge strane, demokrati su vješto proturali, u suštini netačne vijesti, da se rješavanju perperskog pitanja protive radikali, želeći na taj način da odbrane ministarstvo finansija koje je bilo u rukama demokrata. Radikali su predlagali da se sume ispod 100.000 perpera mijenjaju al pari, da bi kasnije insistirali da se napravi razlika između “žigosanih” i “nežigosanih” papirnih perpera, te da se “nežigosani” mijenjaju u odnosu 1:1.
Konačnim rješavanjem ovog pitanja sredinom 1921. godine, prestaje i njegova dnevno-politička aktuelnost, tako da se radikali više nijesu njime bavili u obimu kao do tada.
Pitanje ratne štete za razliku od perperskog imalo je svoju aktuelnost u čitvom periodu do 1929. godine, pa i kasnije. Radikali u Crnoj Gori su brzo prevazišli dilemu da li Crna Gora ima pravo na ratnu štetu (“time se priznaje da nije bilo izdajstva”), koja je u suštini bila samo trenutna potreba da se oponira demokratima i Andriji Radoviću, tada najvećim konkurentima u borbi za vlast. Preovladao je globalni interes u kojem se radikalna štampa temeljito bavila ovim pitanje, podstičući pri tome velika, čak i nerealna očekivanja. Objavljene su kalkulacije crnogorskih trgovaca o pretrpljenoj šteti i njenoj nadoknadi. Proklamovani su planovi o najracionalnijoj i najcjelishodnijoj upotrebi sredstava koja su očekivana od isplate ratne odštete, poput ideje o povezivanju crnogorskih gradova željeznicom. Afirmativno se pisalo o zakonskom prijedlogu radikalskih poslanika Nastasa Petrovića, Nikole Uzunovića i Milorada Vujičića, koji su sa još tridesetak istomišljenika, 6. juna 1922.godine podnijeli prijedlog Zakona o troprocentnoj državnoj renti sa zgodicima za isplatu ratne štete (lutrijska renta) kojim se predviđala nadoknada građanima posredstvom obveznica. U rezolucijama izaslanika okružnih odbora Narodne radikalne stranke u Crnoj Gori isticano je, da su “oštećeni interesi ovoga kraja neiskorišćavanjem ratne štete” a za to je krivica prebacivana na “u prvom redu nemarnosti naroda, a u drugom redu same države”.
U to vrijeme javljaju se oni koji su razvijali tezu o navodno neradnom mentalitetu Crnogoraca
Najkonkretnije suočavanje sa ovim pitanjem (ratna šteta) radikali u Crnoj Gori imali su tokom 1927. i 1928. godine, tačnije u vrijeme konstituisanja Oblasne skupštine (28. II 1927), u kojoj su imali većinu. Pored predsjednika (Gavrilo Cerović) radikali su od pet članova oblasnog odbora, imali tri (Miljan Radonjić, Milo Vukmirović i Gavro Đurković). Kompetencije oblasne skupštine, uglavnom su se doticale lokalnih privrednih i prosvjetnih pitanja i bile su model operacionalizacije radikalskog koncepta lokalne samouprave. Već na prvim sjednicama oblasne skupštine opozicija (demokrati i federalisti) je ispunila sa zahtjevom da se od jugoslovenske vlasti traži izvjesna suma novca iz reparacionog fonda za “obnovu zetske oblasti”. Konkretna raspodjela dobijenih 5 miliona maraka (oko 45 miliona dinara), koju je vršila Oblasna skupština, izazvala je velike podjele, ne samo među strankama, već i unutar njih samih. Radikali su, uglavnom, branili stanovište o pravedno izvršenoj raspodjeli, iako površna analiza pokazuje presudnu ulogu u raspodjeli trgovačko – industrijskog lobija, okupljenog oko ove stranke.
Pitanje ishrane u Crnoj Gori za radikale je bilo sredstvo dokazivanja sopstvene političke afirmacije, zavisno od vremena u kojem se postavljalo. Početni krajnje kritičan stav prema ovom pitanju i načinu njegovog rješavanja nije bio motivisan samo činjenicom da država, uglavnom, nije uspijevala ovo pitanje da riješi na zadovoljavajući način, već i time da su se prvih godina ujedinjena tom problematikom u operativnom smislu najviše bavili demokrati. Davanje neke vrste monopola na obezbjeđivanje žita za Crnu Goru jednom licu (Iliji Gvozdenoviću) od strane Ministarstva socijalne politike, dočekano je s izraženom kritikom među crnogorskim trgovcima, zbog sumnje da iza takve prakse stoje određeni crnogorski političari iz drugih stranaka i ministarstvo konkurentske stranke. Tvrdnja da su demokrate prije nego što su izgubili vlast, upropastili ishranu Crne Gore, bila je značajna predizborna parola radikala uoči parlamentarnih izbora 1923.godine.
Početkom 1923. godine radikali su proklamovali stanovište da će se pitanje ishrane u Crnoj Gori rješavati zajedno s pitanjem ishrane svih pasivnih krajeva. Istovremeno, radikalska konferencija u Crnoj Gori je, razmatrajući ovo pitanje, tražila od vlasti u Beogradu da se ono efikasnije i na vrijeme rješava. Tada je i radikalski prvak iz Crne Gore, Ljubo Bakić, tražio od predsjednika vlade Nikole Pašića da naredi da se u roku od pet dana “pritekne u pomoć davanjem žita na poček pukoj sirotinji u Crnoj Gori u vrijednosti od dva miliona dinara” i da se jedan dio od te količine stavi na raspolaganje Velikom županu kako bi se preduprijedilo “neminovni slučajevi smrti od gladi, što bi imalo veoma teških posljedica”.
Poslije rezolucije radikalnog poslaničkog kluba o tome da se u Srbiji i Crnoj Gori podijeli sav novac iz kase ratnog plijena siromašnom narodu za nabavku žita i naredbe ministra za socijalnu politiku da se narodu u Crnoj Gori razdijeli 180 vagona žita na poček, među radikalima u Crnoj Gori preovladao je trijumfalizam, jer je navedeno tumačeno kao prvi veliki uspjeh novoizabranih radikalskih poslanika Lj. Bakića, T. Oraovca i N. Kovačevića. Da bi se ipak, moglo otplatiti dobijeno žito, zagovarana je potreba otvaranja javnih radova kao i princip “nacionalne solidarnosti”. Pod tim se podrazmijevalo vraćanje “moralnog duga”, jer su “siromašne oblasti davale tim bogatašima nekoliko vjekova pozajmicu krvi i života”, što je drugima omogućilo bogaćenje. Takva razmišljanja bila su indirektan odgovor onima koji su u to vrijeme razvijali tezu o neradnom mentalitetu Crnogoraca.
Radikalski poslanici iz Crne Gore podsjećali su Pašića “da Crna Gora na račun ratne štete nije dobila ništa”, te da je vlada u obavezi da na vrijeme obezbijedi žito za Crnu Goru. A kada je Ministarstvo finansija počelo da naplatu žita datog na poček, vrši egzekutivnim putem, tome su se usprotivili radikalski poslanici iz Crne Gore. Tada je u Crnu Goru slat dio žita koje je Bugarska davala na ime reparacija, ali je ono prodavano sa velikim zakašnjenjem, na što su ponovo reagovali radikalski poslanici iz Crne Gore: Lj. Bakić, T. Oraovac i N. Kovačević.
Poslije 1925. godine, kada je došlo do značajnijih pomjeranja među radikalima u Crnoj Gori, pitanje ishrane posmatralo se u nešto širem kontekstu. Suštinu je izrazio dr Milan Stojadinović krajem 1928. godine, tada radikalski poslanik izabran u Crnoj Gori, konstatacijom, da “nije problem u tome da u Crnoj Gori uopšte nema žita za ishranu (ima ga kod trgovaca), već Crnogorac nema sredstava, da to žito kupi. Za Crnu Goru pitanje ishrane uostalom nije nimalo novo. Žitelji bi samo bili, da se ono rješava i riješi onako, kako se to ranije u Crnoj Gori radilo. Gladne godine, naime, napravile su one relativno dobre puteve, kroz Crnu Goru, to jest narod je pravio puteve, a nadnicu dobijao u žitu. Tako je kralj Nikola upotrebljavao žito iz Rusije i bilo je na primjer ljudi čak iz Vasojevića, da su radili na putu od Nikšića za Podgoricu. Ovaj sistem ishrane traži i danas narod u Crnoj Gori. On ne traži milostinju, već mogućnost zarade”. Navedeno stanovište, izneseno skoro 10 godina poslije ujedinjenja i to od jednog dobrog znalca privrednih tokova u Crnoj Gori, ukazuje da se ovom pitanju prilazilo sa stanovišta političke potrebe i upotrebe saniranjem posljedica, a ne uzroka.
Crna Gora je raseljavanje okvalifikovala kao „zločin” koji se ponavlja i poslije ujedinjenja
Kada je Oblasna skupština preuzela na sebe brigu o ishrani stanovništva u Zetskoj oblasti, radikali su zagovarali stanovište da Zetska oblast nabavi žito na račun kredita za javne radove i da se njima obavljaju oblasni poslovi.
Iako je oblasnom odboru marta 1928. godine bilo odobreno 8 miliona kredita za prehranu, od čega je pola upotrijebljeno za javne radove (upošljeno oko tri hiljade radnika) a druga polovina za nabavku žita, pitanje ishrane suštinski se nije mijenjalo. “Gladna” 1928. godina prijetila je katastrofom Crnoj Gori. Radikali su tada spas vidjeli u dr Milanu Stojadinoviću, koji je kao predsjednik finansijskog odbora Kraljevine SHS i predsjednik odbora za ishranu pasivnih krajeva “odlučio da se u cijeloj Crnoj Gori otpočnu radovi na svim putevima kako bi se narodu dala mogućnost da se ishrani”. Time su radikali u suštini dokazivali da je rješavanje ovog pitanja zavisilo od volje i moći pojedinaca u državnom vrhu, koji je usljed nedostatka cjelovitog privrednog plana, kratkoročnim akcijama, samo odlagao suočavanje sa suštinom ovog pitanja. Zato će se ovo pitanje ciklično pojavljivati sve do 1941. godine, što je zavisilo više od meteorologije, nego od politike.
Pitanje isušenja Skadarskog jezera radikali u Crnoj Gori počeli su eksploatisati kao “životno pitanje Crne Gore”, tek pošto je Ministarstvo poljoprivrede i voda odlučilo da uradi projekat isušenja u drugoj polovini 1923. godine. Tada se Niko Zuber opširnim člankom o ovom pitanju založio za realizaciju plana isušenja. “Isušenje” Skadarskog jezera tražili su crmnički radikali na svom velikom zboru održanom 20. I 1924. godine u Virpazaru. Već početkom 1924. godine formulisan je zvaničan stav crnogorskih radikala po ovom pitanju kao odgovor na sve glasnije zahtjeve o potrebi raseljavanja Crne Gore, koji su zagovarali i pojedini ugledni crnogorski političari, poput Lazara Damjanovića, bivšeg člana Izvršnog narodnog odbora. Tada je objavljen stav da “radikali posmatraju ekonomsku budućnost Crne Gore u sasvijem drugom obliku od onog, koji se sistematski izvodi za posljednjih nekoliko godina. Njen je spas u isušenju Skadarskog jezera” (podv. u originalu Š. R.) Radikali su tražili zajednički nastup crnogorskih političara na realizaciji ovoga posla, čija je realizacija sad olakšana “u toliko što smo mi veća i jača država od Albanije”. Prethodno su izaslanici okružnih odbora Narodne radikalne stranke u Crnoj Gori podvukli u svojoj rezoluciji: “Nećemo da napuštamo svoje ognjište”, uz izričit zahtjev da se od sredstava ratne štete “pristupi isušenju Skadarskog jezera”. Tvrdnja da se može u Crnu Goru “bacati i šakom i kapom”, te da može svaki Crnogorac dobiti penziju “sve će biti beznačajno i sitno”, izrečena je zbog uvjerenja da “budućnost ekonomskog života Crne Gore može biti jedino nezaorato tlo jezera… Crnogorski radikali moraju insistirati svim silama da se što prije preduzmu radovi oko isušenja. Crnogorski Misir sam po sebi privukao bi željeznicu i ostala saobraćajna sredstva”, pisala je stranačka štampa krajem 1925. godine, poslije posjete kralja Aleksandra Crnoj Gori. Tada su iz vrhova Radikalne stranke i posebno od Nikole Pašića u Crnu Goru stizali nagovještaji “da će se o Crnoj Gori povesti najozbiljnijeg računa”. Sporadične aktivnosti, nagovještaji rješavanja ovog pitanja izdavanjem iz budžeta simbolične sume za pripremna proučavanja problema i obrazovanjem komisija, za radikale je bila zgodna prilika za širenje uvjerenja da “Radikalna stranka ide još dalje na ovom putu blagostanja Crne Gore i njenog stanovništva”. Naravno, “blagostanje” je bilo isuviše daleko, što u suštini nije bilo toliko ni bitno u odnosu na trenutnu političku korist, širenjem iluzija bez realnog pokrića.
Pojedini radikali su shvatili da treba isušiti Skadarsko jezero kako bi se Crna Gora osposobila da sama sebe izdržava. Time bi se spriječilo “izumiranje i raseljavanje Crnogoraca”, a istovremeno bi se osigurao “nasušni hljeb”.
Zagovaranje potrebe isušenja Skadarskog jezera, radikali su najčešće izvodili kao pritivstav u pitanju naseljenja Crnogoraca, koje je u različitim interpretacijama dobijalo prizvuk zagovaranja potrebe raseljavanja Crne Gore i Crnogoraca, kao posljedice nemoći da ishrani svoje stanovništvo. Ovaj stav radikali su pripisivali “mlado-crnogorcima”, tj. kasnije demokratama i zemljoradnicima. Ni u ovom pitanju nije bilo jasno definisanog stava programskog karaktera.
Ranije je navedeno da su zahtjevi za naseljenjem u Vojvodini bili izraženi u Crnoj Gori. S druge strane oficijelna vlast je zagovarala ideju naseljavanja Crnogoraca u “Južnu Srbiju”, da bi se na neki način pojačao “nacionalni element” i učvrstile južne granice. Radikalski pravci iz Crne Gore insistirali su na ubrzavanju poslova oko naseljenja. S druge strane “Crna Gora” je raseljavanje okvalifikovala kao “zločin” koji se ponavlja i poslije ujedinjenja, optužujući demokrate da “na sve strane kroz ove gore razvijaju bijednu agitaciju za raseljavanje Crne Gore”. Nasuprot tome radikali su tvrdili da su baš oni odredili kredit od 30 miliona dinara za pripreme radova oko isušenja Skadarskog jezera, te da nema mjesta strahovanju demokrata da bi, u slučaju isušenja Skadarskog jezera, “silno ojačali tzv. zelenaši, koji su grupisani” oko jezera.
Gradnja Jadranske željeznice bila je još jedno „sudbonosno” i „životno” pitanje za Crnu Goru
U datom momentu za radikale u Crnoj Gori bilo je najvažnije: “Spriječiti našu braću, da se lome po bijelome svijetu i onemogućiti državotvorcima demokratskim, da gnusni zločin raseljavanja izvedu do kraja”. Navedeni redovi, ako se apstrahuje oštar jezik međustranačke komunikacije, u suštini su označavali dva sučeljena koncepta poimanja ovog pitanja. Jedan je alternativu isušenju jezera vidio u raseljavanju i zbog navedenih političkih razloga (oslabiti zelenaški elemenat u Crnoj Gori) i drugi, koji, umjesto raseljenja, nudi isušenje Skadarskog jezera. Slične dileme bile su prisutne i kod pojedinih radikalskih prvaka u Crnoj Gori.
Sredinom 1924. godine Ljubo Bakić, Tomo Oraovac i Nikola Kovačević, radikalski poslanici iz Crne Gore, uputili su Nikoli Pašiću jedan opširan dopis u kojem iznose svoje nezadovoljstvo dosadašnjim “naseljavanjem Crnogoraca i Bokelja”. U njemu se iznose činjenice da je zbog toga što Crna Gora nije mogla ishraniti svoje stanovništvo znatan dio iseljavao u Ameriku, te da su finansijski troškovi koje država snosi oko ishrane Crne Gore i Boke još najmanja šteta koju država mora da trpi. Stalna pomoć ekonomski unazađuje, a moralno i politički demorališe narod. Zbog toga se mora tražiti jedan radikalniji i razumniji način. To je po ovim poslanicima bilo iseljavanje viška stanovništva iz Crne Gore i Boke.
Bakić, Oraovac i Kovačević promijenili su mišljenje prema pitanju pravca i oblasti za naseljavanje Crnogoraca: “Uzevši u obzir sve potrebe i nacionalne, i ekonomske, koje mora država da zadovolji, dijeljenje zemlje u sjevernim krajevima mi dalje ne insistiramo, da se Crnogorci i Bokelji, osim dobrovoljaca, tamo naseljavaju, iako mislimo, da bi jedan procenat crnogorskih i bokeljskih naseljenika i tamo bio koristan. Ali insistiramo na tome, da se naseljavanje Crnogoraca i Bokelja u okrug metohijski, zvečanski, kosovski i prizrenski otpočne u jednom mnogo većem opsegu sa jačim sredstvima i dobrom organizacijom posla. Mislimo da bi se učinila greška naseljavati Crnogorce i Bokelje južno od Šare i Kočanika. Oni tamo ne mogu da se aklimatizuju i ne mogu da se sviknu na tamošnje, za njih nove, načine poljske kulture”. U skladu sa iznijetim, pomenuti poslanici istakli su konkretne zahtjeve u vezi sa ovim pitanjima. Dakle, uočljiva je razlika između deklarativno-agitacionih parola radikala i konkretnog angažovanja u rješavanju navedenog pitanja. Odustajanje narodnih poslanika od nečega o čemu faktički nijesu ni mogli odlučivati, značilo je samo prihvatanje argumenata vrha stranke o tome da bi naseljavanje Crnogoraca na sjever (Vojvodina) bilo i skuplje i oportunije sa stanovišta državnih interesa od njihovog naseljavanja prema Kosovu i Metohiji. I pored navodne saglasnosti o tom pitanju između radikalskih poslanika iz Crne Gore i Nikole Pašića, upravo ovo pitanje Pašiću je poslužilo da se oslobodi istih, o čemu je već bilo riječi. U svakom slučaju od toga datuma, Kosovo i Metohija su smatrani “prirodnim” pravcem naseljavanja Crnogoraca. To je jasno formulisao i dr Milan Stojadinović, istina nešto kasnije i drugim povodom, u pismu podgoričkom radikalskom prvaku Peru Vukotiću, 14. II 1933. godine. Tada je Stojadinović pored ostalog pisao: “Moje gledište da Srbija i Crna Gora ne smiju da budu razdvojene, jer su njih dvije kičme ove države a sem toga prirodni pravac iseljavanja i koloniziranja Crnogoraca je Metohija i Kosovo Polje”.
U svakom slučaju, pitanje naseljenja Crnogoraca za radikale imalo je dvostruki smisao: prvo je bio socijalni ventil agrarno preseljenje Crne Gore i drugo, mogućnost “razbijanja nacionalnog” elementa, naseljavanjem na području nastanjenom življem albanske etničke pripadnosti. Istovremeno ovo pitanje ima prevashodno vezu uzajamnog kanaliteta s pitanjem ishrane i isušenja Skadarskog jezera.
Pitanje saobraćaja, odnosno pitanje izgradnje jadranske željeznice i izgradnje kopnenih puteva, bilo je jedno od onih, koje je posebno zaokupljivalo pažnju radikala u Crnoj Gori. Željeznica je za njih bila još jedno “sudbonosno” i “životno” pitanje za Crnu Goru, za čiju izgradnju se trebalo neprestano boriti i dokazivati njenu istorijsku, ekonomsku i političku opravdanost. U ovom pitanju, radikali iz Crne Gore uglavnom su prihvatili argumentaciju stručnjaka u ovoj oblasti dr Rudolfa Sardelića, inače radikala iz Boke, koji je zagovarao izlaz pruge na Crnogorsko primorje. Pitanje jadranske željeznice vremenom je bilo toliko ispolitizovano da je inž. Zdravko Vesković s pravom tvrdio “da niko neće da se postara da se stvori jedan sistem koji će biti izraz cjelokupne narodne željezničke politike, već se lome koplja oko pojedinih mjesta, kuda izvjesna pruga treba da prođe i pojedinih pristaništa u koje treba da uđe. Tu se tako daleko ide da se upotrebljavaju čak i plemenski razlozi, koji današnje odnose još više zapliću”.
Stvarnost se sporo mijenjala, promjenljivi su bili samo razni politički pogledi na nju
Na zborovima održanim po Crnoj Gori, povodom određivanja pravca pruge u Boki Kotorskoj, aprila 1922. godine, u Baru, januara 1922. godine i Cetinju, maja 1922. godine, radikali su aktivno učestvovali zajedno sa predstavnicima drugih stranaka i uglednih građana u sastavljanju rezolucija u kojima se tražio izlaz pruge na Kotor i Bar.
Odluka Narodne skupštine iz jula 1922. godine o Blerovom zajmu i izgradnji željeznice Beograd – Višegrad – Kotor, radikali u Crnoj Gori su nazvali “istorijskom” i komentarisali: “Kako je silnim plodom poslije srazmjerno kratkog vremena urodilo veliko djelo ujdinjenja Crne Gore i Srbije”, te da je ovom odlukom “za sve vjekove i sva vemena istrgnuto ono oružje, kojim su se po neki služili, tvrdeći da ujedinjenje Crne Gore i Srbije nije moralo biti bezuslovno”. Neskriveno oduševljenje, već poslije nepune godine dana, zamijenilo je pitanje: što je sa jadranskom željeznicom? Traženo je, da se “neodloženo sprovede zaključak Narodne skupštine” i odmah utvrdi definitivna trasa. Radikalski poslanici iz Crne Gore tražili su od ministra saobraćaja da se pristupi građenju pruge Podgorica – Plavnica, za koju su interes iskazivali podgorički trgovci i komanda Zetske divizijske oblasti. U rezoluciji izaslanika Okružnih odbora NRS u Crnoj Gori (29 – 31. okt. 1923) ušao je i stav:
“da je odlaganje velike tranzitne željeznice, makar i privremeno izazivalo osjetno nezadovoljstvo u ovom kraju. Shvatajući razloge, koji su diktovali vladi, da za sada odustane od ovog projekta usled neizvršenja Blerovog zajma, izaslanici neodstupno zastupaju gledište, da ova željeznica mora proći središtem Crne Gore.”
Na prebacivanje demokrata da su radikali odustali od jadranske pruge, radikali su odgovorili da oni ne smatraju “da je pitanje naše velike željezničke pruge skinuto s dnevnog reda. Jer, kada bi se sa tim izmirili bili bi svjesni da bi to značilo potpunu i neotklonjenu ekonomsku i svaku drugu propast ove oblasti. Blerov zajam je, istina, propao, ali ne treba smetnuti s uma da je taj zajam “djelo demokrate, bivšeg ministra finansija g. Kumanudija”.
Istovremeno, Mirko Komenenović, radikalski prvak iz Boke je u Narodnoj skupštini, tražio objašnjenje od ministra saobraćaja o Jadranskoj željeznici. Komenenović je tvrdio da “neuspjeh Blerovog zajma ne smije biti grob Jadranske željeznice” i da će “željezničke šine najbolje riješiti pitanje ujedinjenja, odmetništva i pasivnog kraja”.
Stojadinovićevim “dolaskom” u Crnu Goru i njegovim izborom za narodnog poslanika, intezirivana je aktivnost oko izgradnje pruge Bileća – Nikšić, za koju je, kao minisar finansija, predvidio kedit 1925. godine. Ova pruga, koju je Milan Stojadinović, lično otvorio tek septembra 1938. godine, tada kao predsjednik vlade, smatrana je njegovim “djelom” i bila je važna parola u njegovim političkim agitacijama.
Kada je u drugoj polovini 1926. godine ponovo aktuelizovano pitanje pravca jadranske željeznice, i nagovještaja da će se graditi pruga Beograd-Split, cetinjski radikali na čelu sa Mitrom Drecunom, obratili su se Nikoli Pašiću sa zahtjevom “da Jadranska željeznica prođe preko Crne Gore i da se riječ “daleko” između Crne Gore i Srbije za svagda izbriše. Protivnici radikala proturali su glasine da je i dr Milan Stojadinović, nosilac liste NRS za Crnu Goru, protiv pavca Beograd – Kotor i da ustvari protežira trasu Beograd – Sarajevo – Split. Stojadinović je bio primoran da se na stranačkom zboru u Beogradu jasno odredi po ovom pitanju. S druge strane, radikali su nastojali dokazati da koalicija Ljube Davidovića i Mehmeda Spahe, “veže” demokrate da se izjasne za pravac Beograd-Kotor, protiv kojeg su bili “Spahini muslimani”.
Odluka vlade od 19. I 1928. godine, kojom je u finansijskom zakonu za 1928/9. unijela član o Blerovom zajmu i trasi pruge Beograd-Kragujevac-Kosovska Mitrovica-Kotor, radikali u Crnoj Gori protumačili su kao uvažavanje “sjajne i teške prošlosti junačkog naroda u Crnoj Gori” i da je to bio glavni motiv za donošenje “ove pravične odluke koju je očekivao narod u Crnoj Gori”.
Koliko su navedena pitanja bila u svijesti naroda, što kao posljedica realnih nadanja i čekivanja, što izazitom političkom instrumentalizacijom ovih pitanja, ubjedljivo svjedoči jedan intervju dr M. Stojadinovića objavljen u radikalskom litu “Oslobođenje”, početkom 1925. godine, kao poslanički kandidat, pisao je jednom svom prijatelja: “Kako da pomognemo Crnoj Gori”, ovaj mu je odgovorio: “Vrlo prosto. Treba samo zbrisati dvije riječi iz srpskog rečnika: daleko i glad”.
U suštini stvarnost se veoma sporo mijenjala. Promjenljivi su bili samo politički pogledi na nju. Nekoliko dana prije zavođenja diktature, radikali u Crnoj Gori su ponovo pisali o “tri životna pitanja”: “željeznici, isušenju i naseljavanju”.
Radikali u Crnoj Gori su energično ustali u odbranu „šuma kao plemenske svojine”
Tada (nekoliko dana prije uvođenja diktature) je izveden i sljedeći zaključak: “Ako Crnogorci ozbiljno misle i rade za svoju budućnost, oni trebaju bezuslovno da pojačaju inače vrlo jake redove radikalne stranke i sa njenih milion pristalica, koji će ih svesrdno pomoći, s pravom zatraže svoja prava… Okupljeni na jedno mjesto mi ćemo Crnogorci moći uspješnije i brže riješiti ova tri važna ekonomka problema bez kojih nam nema života ni napretka.”
Naravno, život se odvijao bez obzira na riješena i neriješena pitanja, o kojima su na identičan ili različit način razmišljali i drugi. Jedini su to smatrali “pravom”, drugi “obavezom” nove države, treći “zaslugom” Crne Gore, četvrti “istorijskim dugom” prema njoj. Ali malo je ko, u procjepu između prošlosti i iluzije bio spreman da se suoči sa stvarnošću i da na sebe preuzme odgovornost za nju. Možda i zato što je ona uvijek bila ljepša u projekciji budućeg.
RADIKALI I DRUGA SOCIJALNO – EKONOMSKA PITANJA –
Izdavanje naprijed navedenih pitanja, proisteklo je iz saznanja da su ona za radikale u Crnoj Gori spadala u red prioritetnih po stepenu učestalosti njihove aktuelizacije i političke ekploatacije. Radikali su, poput drugih, pojedine probleme i pitanja aktuelizovali slijedeći interes svog članstva i birača, koje su pretendovali da zastupaju.
U međustranačkim sučeljavanjima, uglavnom, se svako značajnije pitanje iskorišćavalo za promociju svog i oponiranje tuđeg (druge stranke), napora u razješavanju određenog pitanja. Stranačka štampa je naglašavala, ili prećutkivala određene odluke stranačkog vođstva. Tako, npr, “Crna Gora” je pisala da su “barjaktari nagrađeni”, jer im je “Pašićeva vlada odredila doživotnu penziju”, što je “dokaz da u Beogradu umiju cijeniti i nagraditi junaštvo i zasluge Crnogoraca”. Dakle, ne potencira se priznavanje eventualnih pravnih obaveza, već se govori o “nagradi”, na čemu treba “zahvaliti” pojedincima, što je značilo da je bitna volja i želja nekog, ovog puta radikalske vlade.
Iako nijesu bili pokretači rješavanja tzv. oficirskog pitanja, (to je uradio Spasoje Piletić, nezavisni poslanik svojom interpelacijom ministru vojske i mornarice 28. novembra 1921. godine), radikali su i u ovom pitanju ispoljili zavidnu aktivnost. Na skupštinskoj raspravi u januaru 1922. godine, pojedini radikalski poslanici saglasili su se s drugim poslanicima iz Crne Gore: Spasojem Piletićem, Todorom Božovićem (demokrata), Krstom Pejovićem (republikanac), da se prema crnogorskim oficirima “pogriješilo”. Ljubo Jovanović je kritikovao stanovište ministra vojnog koje “ne smatra crnogorsku vojsku i služenje u crnogorskoj vojsci čisto kako god da je služenje u vojsci srpskoj i uopšte da su prava stečena služenjem u srpskoj vojsci, niti da je svojim prelaskom iz crnogorske vojske i onim ukazom kojim se primio takav oficir u našu zajedničku vojsku, da je on sva ta prava i sačuvao”. Ljubo Jovanović je tada tvrdio da “je sa crnogorskim oficirima postupljeno sasvim obratno i protivno onome kako je postupljeno za činovnike ostalih struka”. Kasnije će se u rješavanju pitanja crnogorskih oficira posebno zauzimati kompaktni radikalski trio poslanika iz Crne Gore: Ljubo Bakić, Tomo Oraovac i Nikola Kovačević. Oni će, a posebno Bakić, interpelacijama, predstavkama, razgovorima sa resornim ministrima, javnim istupima znatno doprinijeti rješavanju ovog pitanja. Na Bakićev zahtjev formirana je i posebna komisija za rješavanje ovog pitanja, koja je uradila i cjelovitu analizu o tom pitanju.
Radikalski narodni poslanici iz Crne Gore do 1925. godine organizovano su radili na rješavanju pitanja vezanih za položaj invalida, činovnika i penzionera. Bakić, Oraovac i Kovačević su, poslije ukidanja invalidskih sudova, jula 1923. a na traženje izvršnog invalidskog odbora za Crnu Goru i Boku, intervenisali da se invalidima isplate zaostale prinadležnosti.
Kada je početkom 1921. godine pokrenuto pitanje vlasništva šuma u Crnoj Gori, (kroz projekciju ustavnih rješenja kojima se predviđala eksproprijacija šuma), javio se problem zakonske unifikacije ovog pitanja, jer su u Crnoj Gori šume velikim dijelom bile plemenska svojina. Tako npr. od 442.472 ha pod šumama, čak i 42 odsto su činile površine koje su pripadale plemenima, selima, bratstvima, kao imovinskim zajednicama, pravno definisanim članovima 710-714. Opšteg imovinskog zakona iz 1888. godine. Radikali u Crnoj Gori su energično ustali u odbranu “šuma kao plemenske svojine”. Centralni odbor stranke za Crnu Goru tražio je od radikalskog poslaničkog kluba da se zauzme da se iz ustava “izuzmu šume u granicama stare Crne Gore” jer je predloženi član Ustava o eksproprijaciji šuma izazvao opšti revolt u Crnoj Gori”. Da li zahvaljujući tome, ili ne, ali ova problematika nije bila naznačena u Vidovdanskom ustavu. Tek zakonom o šumama od 21. XII 1929. ove šume su stavljene pod posebni javni nadzor.
„Ako se ovako bude radilo, povući ćemo granicu na Limu i dati Boku Englezima – pa ćemo bolje živjeti”
U rješavanju tzv. činovničkog i svešteničkog pitanja, radikali u Crnoj Gori su se, posredstvom narodnih poslanika i štampe, zalagali za priznavanje ranije stečenih prava. Ta zalaganja su branili potrebom “sređivanja političkih prilika u Crnoj Gori”. Rješenje sličnih pitanja inicirao je i dr Milan Stojadinović, po dobijanju poslaničkog mandata u Crnoj Gori.
Primjenjujući zakon o kuluku, građevinske sekcije u Crnoj Gori gonile su narod da radi na državnim putevima. Takvoj praksi usprotivili su se Bakić, Oraovac i Kovačević, zahtjevom od nadležnog ministarstva da se narod koristi samo za radove “sreskih” puteva, koji su bili u “rđavom stanju”.
Kada je 27. juna 1921.godine donesen zakon o državnoj trošarini, taksama i pristojbama, odnosno proširen zakon Kraljevine Srbije, na područje Crne Gore, narodu su povećana poreska opterećenja, a došlo je i do pravne konfuzije u primjeni propisa. Slično je bilo i sa proširenjem srbijanskog zakona o porezu. I dok je, s jedne strane, traženo da se porez na alkoholna pića plaća po starom crnogorskom zakonu, do unificiranja zakonodavstva, dotle je istican zahtjev da se porez može plaćati obveznicama ratne štete. Naplata poreza tokom 1924. godine za posljednje tri godine izazvala je “opšti revolt u pokrajini”, a “nerazumna i tendeciozna primjena zakona od strane poreskih odbora”, dovodila je pojedince do očaja i bijede. Protiveći se primjeni zakona, radikali su dokazivali da se radi o zakonima, koje je donijela i proširila na područje Crne Gore “demokratska vlada”, te da su poreski činovnici, uglavnom “demokrate”, koji “drakonskom” primjenom zakona žele u stvari, da “kompromituju” radikalski režim i da eskonomski upropaste crnogorske varoši “koje su sa privredno-ekonomske tačke gledišta ogromnom većinom radikalske”.
U svojim zahtjevima radikali iz Crne Gore su se, uglavnom, ograničavali na socijalno-ekonomska pitanja lokalne prirode, preuzimajući na sebe ulogu neke vrste socijalnog detektora koji registruje potencijalna žarišta koja bi mogla štetiti interesima stranke. Ponekad su se koristili stranačkim institucijama kao posrednikom do vlasti u prenošenju zahtjeva. Takav je bio npr. zahtjev Okružnog odbora NRS Gornjih Vasojevića do 9. III 1924. godine, koji je potpisao vojvoda Lakić Vojvodić sa još 47 pristalica.
Radikali su se u početku suprotstavljali tezi o “ekonomskom nezadovoljstvu Crnogoraca” u čijoj osnovi je bila postavka da “ekonomski nezadovoljene mase ne mogu biti politički zadovoljne” i argumentacija, da “naši najbogatiji krajevi”, “Slovenija i Hrvatska”, uglavnom glasaju “protiv državnog i narodnog jedinstva”, mada su potvrđivali činjenicu da je Crna Gora “ekonomski zapostavljena i zanemarena”. Podgorički radikalski prvak, Ljubomir Krunić, analizirajući stavove dobijenih trgovačkih kredita, navodio je početkom 1924. godine, da je Crna Gora na dan 31. XII 1923. godine imala odobrenih kredita 10. 204.000 (Kraljevina 1.317.627.900). Upoređujući te cifre sa Slovenijom (185.893.500), Hrvatskom (bez Dalmacije – 423.739.000), Srbijom (s Makedonijom – 510.913.000), izvodio je zaključak, da nijesu “zaboravljene” one pokrajine “koje danas vode najžešću opoziciju”. Ujedno je postavljao i pitanje: “treba li sada tu nepravdu podržavati i dalje pomoći sjevernim krajevima da se još više obogate, a nas tjerati u prosjake…?”. Bez obzira na kontekst u koji su smještene navedene riječi, kod radikala je uvijek bilo prisutno nezadovoljstvo tretmanom Crne Gore od strane vlasti u Beogradu. Ono se posebno naglašavalo u periodima kada vlast nije bila u rukama radikala, ili odgovarajuće radikalske frakcije. Stojan Špadijer, pašićevac i Stojadinovićev pristalica, poznat kao vatreni govornik, na jednom zboru “beogradskih Crnogoraca” u Beogradu, u hotelu “Pariz” (sjedište NRS), oktobra 1928. godine izrazio je žaljenje što Puniša Račić nije ispalio one metke na ljude, “koji sahraniše Crnu Goru i dovedoše do ovog stanja”. Njegove riječi: “Ako se dalje ovako bude rješavala nevolja Crne Gore, onda ćemo povući granicu na Limu i dati Boku Kotorsku Englezima – onda ćemo bolje živjeti”, i da “prije nego što odbor koji izaberemo pođe da se pokloni predsjedniku vlade, neko pođe u Crnu Goru, da pozove narod na oružje”, ipak su više bile posljedice prenaglašenih emocija u vremenu kada se deset godina poslije ujedinjenja u Crnoj Gori umiralo od gladi, nego razumna analiza uzroka takvog stanja.
Narodna radikalna stranka u Crnoj Gori, prevashodno je svojim djelovanjem, koje je uslovljavala unutrašnja i socijalna struktura, štitila interese varoškog stanovništva. Brojnost toga stanovništva, ni u kom slučaju nije omogućavala apsolutni legitimitet vlasti na ovom području, ali je faktičkom moći (materijalnom, duhovnom i političkom), vršila snažan uticaj na okruženje. Kao dio cjeline stranke, organizacija u Crnoj Gori nije bila u poziciji da uslovljava rješavanje određenih pitanja, pa je iz tih razloga njihovo emitovanje trajalo uvijek duže nego što bi se moglo pretpostaviti. Na talasima tih signala, iz centra političke moći, u Crnu Goru, umjesto kapitala, stizali su političari, koji su svoje političke karijere gradili na ekonomskoj nemoći Crne Gore. Ta, naizgled rogobatna, trampa glasova za obećanja, nije bila svojstvena samo radikalima.
Od Beograda je tražen novac kao „pomoć postradalim od režima kralja Nikole”
To što je prvih deset godina, u odnosu na očekivanja iz 1918. godine izgubljeno i po priznanju radikala, može se pripisati i crnogorskom idealizmu, ali i logici raspodjele političke i ekonomske moći. Moć biračkog tijela Crne Gore bila je srazmjerna njihovom broju i moći ekonomske snage stanovništva. I jedno i drugo, u jugoslovenskim okvirima nije imalo privlačnost i vrijednost veličine, koja bi u centralistički uređenoj državi bila značajni tas na vagi u parlamentarnom sistemu. Pozivi na “zaboravljenost” i “istorijske zasluge” u takvim odnosima prosto nijesu mogle imati vrijednost mjerljivog političkog i ekonomskog parametra.
DEMOKRATSKA STRANKA I ŽIVOTNA PITANJA CRNE GORE – Crna Gora nije postojala kao posebni ekonomski i politički subjekt u politici Demokratske stranke. Ona je tretirana kao integralni dio jedinstvene jugoslovenske države, od koje se očekivao brzi prosperitet i blagostanje. Crne Gore uglavnom nije bilo u rezolucijama stranačkih kongresa. Crna Gora i njeni problemi bili su prisutni u politici stranke u mjeri u kojoj su njeni prvaci iz ovog dijela zemlje uspijevali da svojim ličnim uticajem artikulišu njene probleme.
Uticaj demokrata iz Crne Gore na ukupnu politiku u stranci uglavnom je bio srazmjeran odnosu broja poslaničkih mandata dobijenih u Crnoj Gori i ukupnog broja mandata stranke .Taj broj (1-3) bio je zanemarljiv u odnosu na ukupan broj. U obratnom, pak, u odnosu bio je uticaj stranke na opšte prilike u Crnoj Gori. U neprestanom iščekivanju konsolidacije države i rješavanja prioritetnih “opštedržavnih” pitanja, potenciranje “lokalnih” i “pokrajinskih” pitanja za demokrate u Crnoj Gori i van nje bilo je politički oportuno. To su bila pitanja sekundarnog značaja, čije rješavanje je trebalo doći na red logikom razvoja ujedinjene države. Od tog početnog stava, vremenom će se sve više odstupiti pod uticajem logike razvoja odnosa u zemlji. Nešto drugačiji mehanizam odnosa uspostavljen je među strankama u Crnoj Gori. Tamo su opšta pitanja “prepuštena” stranačkim i državnim vrhovima a sva energija bila je usredsređena prema pitanjima “pokrajinskog karaktera”. Ona su kod demokrata shvaćena, prevashodno, kao pitanje njenog ekonomskog razvoja i rješavanja socijalnih protivurječnosti. Pri tome, demokrati su identifikovani problem prosljeđivali subjektu koji je pozvan ili od koga se očekivalo da ga rješava. Ukoliko bi se to stvarno desilo, onda se to tumačilo kao “zasluga” stranke i njenih prvaka. Ukoliko bi se rješenje prolongiralo, “krivac” je uvijek bio neko drugi. Pri tome najbitnija je bila komunikacija s biračima stranke kao političkog kolektiviteta (rezolucije, saopštenja, protesti), ili skupa individualaca koji istupaju sa određenih zahtjevima posredstvom štampe, zborova, interpelacija, nastupa u Narodnoj skupštini i sl. Unutar same stranke i demokrati iz Crne Gore djeluju kao evidentičari koji stranačkom vrhu ispoljavaju spiskove pitanja koja zaslužuju pojačan angažman i rješavanje sa pozicija stranačkog interesa. Tako su se poslije zemaljskog kongresa stranke u oktobru 1921. godine, delegati iz Crne Gore zadržali duže vrijeme u Beogradu tražeći, u kontaktima sa stranačkim vođstvom, rješenja za neka najaktuelnija pitanja Crne Gore. Svetozar Pribićević je 3. novembra 1921. godine, inače tada ministar unutrašnjih djela i glavni predsjednik demokrata u koalicionoj vladi Nikole Pašića, primio 14 demokrata iz Crne Gore, koje je predvodio Aleksa B. Petrović, predsjednik Oblasnog odbora Demokratske stranke za Crnu Goru. Prema tada postignutom dogovoru delegacija je dva dana kasnije predavala Pribićevićevu pismenu predstavku u kojoj je traženo: “da se uvede, tamo gdje još nije uvedena i da se potpuno osigura bezbjednost na čitavoj teritoriji Crne Gore; da se osigura rješenje po predmetima neopravdanih oštećenja izvršenih od strane odmetnika, kao i po predmetima neopravdanih oštećenja učinjenih od strane organa vlasti i u tom smislu da se odrede pri okružnim načelstvima komisije slično kao u Srbiji i Makedoniji; da se Skadarsko pitanje što prije i što povoljnije riješi; da se riješi oficirsko pitanje unapređenjem zapostavljenih, priznanjem obećanog i zatečenog ranga, reaktiviranjem tzv. odborskih potporučnika regulisanjem penzija i rješavanjem predloga za odlikovanje; da se reguliše pitanje penzija oficira narodne vojske koji su samovlasno bili razriješeni poslije ujedinjenja u političkim borbama; da se 1916-1918. računaju kao ratne godine svim oficirima i činovnicima u Crnoj Gori, da se izvrši odluka Velike narodne skupštine o dodjeli 75.000 dinara za pomoć postradalim od režima kralja Nikole; da se reguliše položaj činovnika i penzionera; da se regulišu penzije “Herceg-ovačkih ustaša” nastanjenih u Crnoj Gori; da se dobra bivše dinastije Petrovića, koja je B. H. Skupština proglasila za narodna, upotrijebe za namijenjene svrhe; da se otvore filijale Narodne banke i Uprave fondova u Crnoj Gori; da se ubrza isplata radnih i poratnih rekvizicija; da se odmah izvrši nabavka hrane i obezbijedi transport državnim sredstvima a podjelu obavlja Odsjek za ishranu, da se prilikom eventualne likvidacije Odsjeka za ishranu reguliše položaj zaposlenog osoblja;
Demokrate su tražili da se antijugoslovenskim „elementima” zabrani ulazak u državnu službu
Da se što prije otvori kredit za isplatu invalidskih potraživanja; da se ukaže pomoć Zavodima za zaštitu djece; da se srednje škole popune potrebnim nastavničkim osobljem; da se otvore krediti za materijalne potrebe škola, da se učiteljima priznaju ratne godine za penziju, kao i ostalim činovnicima ukaznim građanskog reda; da se zabrani sprovođenje politike vjerskih poglavica u Crnoj Gori, da se sveštenicima u Crnoj Gori priznaju prava iz zakona o sveštenstvu u Crnoj Gori; da se ukaže zaštita činovnicima demokratima od nezakonitog progona ministara radikala, naročito u resoru Ministarstva pravde; da se zaštite iseljenici iz Crne Gore, koji se naseljavaju na Kosovu od progona i ucjene, koje nad njima vrše radikali, prijeteći im da će samo onda dobiti svoja prava ako se politički opredijele za Radikalnu stranku; da se pitanja naseljavanja Crnogoraca u nove krajeve pravilno riješi i ubrza i da se agrarno pitanje u Tuškom srezu što prije raspravi i uredi na zakonit način.
Spisak navedenih pitanja ukazuje na dvije bitne činjenice. Prvo, da su ona, uglavnom, socijalno-ekonomskog sadržaja ukazuju i drugo, da su objektivno najveći politički protivnici demokratima u Crnoj Gori bili radikali, čak i onda kada su bili koalicioni partneri u vlasti. Pitanja socijalno-ekonomskog sadržaja ukazuju na nepostojanje cjelovitog koncepta unutar stranke u tom smislu. Niz navedenih pitanja pojavljivaće se u različitim kontekstima u dokumentima stranke i u kasnijem periodu, što ukazuje na sporost u njihovom rješavanju. U Rezoluciji godišnje skupštine Demokratske stranke za Crnu Goru iz marta 1922.godine, od 16 tačaka u deset se ukazuje na pitanje socijalno-ekonomske prirode. Ovog puta, primat među njima dobija “željezničko pitanje” i stanovište: “Ni za jedan čak i ne pomišlja na to (Demokratska stranka u Crnoj Gori – Š.R.) da bi privremeno siromašnu ili prirodno bogatu Crnu Goru mogao ko god u novoj zajednici ostaviti bez željezničkih puteva, i time neeksploatisana ostaviti njena ogromna prirodna blaga”. U istoj rezoluciji istaknut je zahtjev da se seljaku, “na kome počiva temelj naše države”, pomogne materijalno i duhovno. Potom je traženo, da se pokloni puna pažnja prosvjećivanju Crne Gore, otvaranjem “stručnih i zanatskih škola”, da se poboljša zdrastvena i fizička kultura naroda; da se riješi svešteničko pitanje, da se omogući školovanje i kreditiranje trgovcima i zanatlijama i radnicima; da se organizuje ishrana Crne Gore, tako što će se omogućiti narodu da “jeftino, ravnomjerno i pravično” dobije namirnice i onemogućiti trgovačke špekulacije u ishrani Crne Gore zbog kojih “gladuje i pati narod”. Izraženo je nezadovoljstvo stanjem “saobraćaja” u Crnoj Gori i radom nadležnih ministarstava, načinom redukcije činovništva, koji je po demokratima pogađao mlade činovnike “koji su u borbi za narodno ujedinjenje sve svoje sile ulagali”. Naglašeno je da redukcija nije sprovođena “odozgo” i zahtijevano da se “anacionalnim elementima koji su rovarili sa neprijateljima naše države protiv novoga stanja”, zabrani ulazak u državnu službu. Navedena rezolucija predstavljala je na neki način dio programa demokrata u Crnoj Gori. U suštini se radilo o identičnom spisku pitanja, koja su se tada razmatrala i u drugim strankama u Crnoj Gori. Razlika je bila i u tome, što su za demokrate ova pitanja bila iza najglavnije tačke njihovog programa: “stvaranja jedne jedinstvene države Srba, Hrvata i Slovenaca”.
Demokrati su smatrali da se socijalno-ekonomske prilike u Crnoj Gori mogu sanirati samo ako se zadovolje i “težnje naroda i zatjevi države”. Da bi se to postiglo bilo je neophodno prvo stvoriti “jaku jedinstvenu državu”. A “jake” države nije moglo biti sve dok ima “nepatriotskih” i “anarhičnih” grupa, koje su stvarale “lažno uvjerenje da su svi svakodnevni nemiri u Crnoj Gori posljedica nezadovoljstva, gladi, mučnog stanja ekonomskog i političkog, dok je bilo sve to od njih namješteno i inscenirano.
Česta kontradikcija u političkom životu u Crnoj Gori u kojoj se pravo na “patriotizam” sticao odbranom postojećeg, u suštini je značilo ograničavanje mogućnosti kritika samo na one koji su to pravo stekli na osnovu “zasluga iz prošlosti”. To je u suštini značilo da u krajnjem nije bitan toliko problem, koliko je bitno ko ga potencira. Ako je to radio neko ko je označen kao “nepatriota i anacionalan” onda je to u navedenoj interpretaciji bila zloupotreba, a ako je to radio “patriota i nacionalan” onda je to bilo u “državnom interesu”.
Među demokratima u Crnoj Gori uočava se jako prisustvo načela pravde.
Od dobara koje je očekivao od ujedinjenja sa Srbijom crnogorski narod nije doživio ni jedno
Oni je nijesu tražili u strukturi društva u Crnoj Gori, već od države (jugoslovenske) koja je bila dužna da jednom dijelu svoje teritorije “vrati” i “nadoknadi”, ono što je ona dala za nju. Ovo okretanje državi kao arbitru koji će oduzeti jednima, a dati drugima, na osnovu “zasluga” bilo je uobičajeno, ne samo kod demokrata u Crnoj Gori. Oni su bili protivnici “klasnoj borbi” i smatrali su “štetnim stvaranje klasnih stranaka kao seljačke, jer seljaci su bili glavni dio birača i za druge stranke… Seljak ima potrebu od kovača, zanatlije, trgovca, činovnika i oni od njega”, pa su zbog toga demokrati bili “za njihovu saradnju, a ne borbu na štetu jednih, a na korist drugih”. Najobrazovaniji među demokratima iz Crne Gore, dr Pavle Čubrović je u to vrijeme (1922. godine) pisao o opštim i posebnim društvenim interesima, te o “trijumfu”, sebičnih klasnih nad opštedruštvenim. Po njemu najorganizovanija je bila “kapitalistička klasa”, dok je “proleterijat, u koliko ga kod nas ima, potpuno dezorijentisan”. Zbog toga se “samo preko svjesne klasne borbe, jake političke svijesti i dobre organizacije, mogu zaštititi opšti društveni interesi”. Po Čubroviću cilj demokratije je bio “političko buđenje sitnog sopstvenika”, kojima kao najmnogobrojnijoj populaciji jedino pripada pravo “da zavodi društveni red prema svojim interesima”.
Već od 1924.godine primjetna je radikalnija kritika ekonomske politike prema Crnoj Gori i socijalno-ekonomskog stanja u njoj. To je bio pokušaj odgovora na pojačan angažman suparničke Radikalne stranke na ovim pitanjima i realne spoznaje objektivnog socijalno-ekonomskog stanja. Na najavljivan “prvi korak” za “ekonomski napredak Crne Gore” od strane radikala, demokrati su odgovorili nazivajući ih “obmanjivačima” i konstatacijom: “Danas je u Crnoj Gori gore i teže no što je ikada bilo u izvjesnim pitanjima, gore no što je bilo pod austrijskom neprijateljskom okupacijom”. Slična konstatacija onovljena je na Oblasnoj konferenciji Demokratske stranke za Crnu Goru, februara 1924.godine. Za teško ekonomsko stanje u Crnoj Gori optuživani su radikali i njihove vlade. Nešto kasnije među demokratima u Crnoj Gori moglo se čuti i mišljenje da sukob Beograda i Zagreba nije “nacionalne prirode”, već je to borba “kapitala s kapitalom: ekonomski jakog Beograda, koji predstavlja predratnu Srbiju sa ekonomski takođe vrlo jakim Zagrebom, koji predstavlja Hrvatsku”. U takvim teškim odnosima, položaj Crne Gore je procjenjivan kao “vanredno težak”, jer Crna Gora “ekonomski propada”. Od toliko dobara, koje je narod očekivao od ujedinjenja, nije doživio ni jedno. “Prevarile su nas tolike nade. I čast i pitanje opstanka diktuju nam samo jedno: naprijed! Zavađeni i pocijepani (riječ je o narodu) ne možemo daleko; izmireni i zajednički mogli bi dalje. Inače su naši zahtjevi vrlo skromni: mjesto i uslovi za život u zajedničkoj otadžbini”. Navedeni citat je posebno značajan jer simbolizuje međaš u shvatanjima demokrata u Crnoj Gori. Prvobitno ushićenje i trijumfalističko raspoloženje, poslije nepunih šest godina zamijenila je rezignacija i razočarenje. Nije se pri tome radilo o prostoj promjeni emocija već o nastojanju da se na taj način iskaže nezadovoljstvo. Saznanje da je sukob Beograda i Zagreba, Crnu Goru smještao na političku i društvenu periferiju, moglo se pravdati političkom nužnošću. Ali sa stanovišta obećavanog i očekivanog stvarnost je za najveći dio stanovništva u Crnoj Gori bila obeshrabrujuća i pored sporadičnog priznanja da se “malo gdje više politizira a manje radi”. Istovremeno, političarima iz Crne Gore je sugerisano da uvijek imaju tri pitanja na dnevnom redu: “1. Pravilno i energično naseljavanje suviška našeg stanovništva koje nema zemlje; 2. Isušenje Skadarskog jezera radi dobijanja velikog kompleksa za obradu; 3. Izgradnja željezničkih pruga koje bi vezivale Crnu Goru sa Beogradom i Podunavljem sa predjelima Južne Srbije s jedne i morem, te bosansko-hercegovačkim željeznicama, s druge strane”. Na taj način su i demokrati “došli” do “životnih pitanja Crne Gore”, kroz svakodnevno suočavanje sa njenom perspektivom. Početno energično odbacivanje mogućnosti postojanja bilo kakvog posebnog “crnogorskog pitanja”, kod demokrata u Crnoj Gori, vremenom je zamijenjeno naglašavanjem ovog pitanja sa isključivo socijalno-ekonomskom sadržinom.
Kada je jula 1924.godine Ljuba Davidović formirao koalicionu vladu, među demokratima iz Crne Gore pobudile su se nade da je to povoljna okolnost koju bi trebalo iskoristiti za “ekonomsko podizanje Crne Gore”. U jesen 1924.godine Todor Božović je pregovarao sa Ljubom Davidovićem o stvaranju jednog državnog programa za “ekonomsko podizanje” Crne Gore. Božović je davao prioritet putu Peć-Andrijevica i isušenju Skadarskog jezera. Navedeni poslovi bi se finansirali iz sredstava ratnih reparacija. Božović se zalagao i za ubrzano naseljavanje Crnogoraca na Kosovo. Ovim mjerama, po Božoviću, riješilo bi se “crnogorsko pitanje – pacifikacija i konsolidacija”, a “Crna Gora bi uz Srbiju ostala jedan od glavnih stubova državnog i narodnoj jedinstva, nestalo bi uzroka za lutanje naroda i djelimično za lažnim apostolima komunizma i federalizma”. Božović je shvatao nemoć narodnih poslanika iz Crne Gore da utiču na aktuelnu vlast i politiku, te je apelovao da demokrati na vlasti čuju vapaj “narodnih predstavnika”.
Crnogorske demokrate su od branilaca postali radikalni kritičari „svih beogradskih režima”
Da li je tada zaista postojala spremnost da se ozbiljnije pristupi rješavanju pojedinih pitanja u Crnoj Gori od strane demokrata i njihove vlade, za sada ostaje samo pretpostavka. Davidovićeva vlada je ubrzo pala (novembra 1924), a sam Davidović po dolasku u Crnu Goru obećavao je biračima da će započeti poslovi za vrijeme njegove vlade na isušivanju Skadarskog jezera, biti i dalje predmet “pažnje”, u vrijeme kada su se njegove pristalice obraćale Milanu Stojadinoviću s porukom “dosta je bilo obećanja, narod hoće djela”. S obzirom da “djela” nije bilo, stvarano je raspoloženje da je “pasivnost Crne Gore” logična posljedica njenog reljefa i uopšte njene prirodne obdarenosti. Glad je hronična pojava u Crnoj Gori od vajkada bila i ostaće. Jednom riječju, Crnu Goru je apsolutno nemoguće privredno podignuti”, što su dobri poznavaoci ekonomskih potencijala Crne Gore nazivali “monstruoznom tvrdnjom”.
Blisko istini bilo je mišljenje Stanka Danilovića da je “i u Crnoj Gori kao i u ostalim djelovima naše države, vođena (je) politika partije a ne države”. Zbog ličnih interesa je “korupcija i u Crnoj Gori predstavljala jedan sistem”. Zato se i dogodilo da država utroši “basnoslovna” sredstva “u ovim krajevima a crnogorska sirotinja, pored svega toga, ide gola i bosa, a zemljoradnici ostaju bez zemlje, a radnici bez rada i zarade…”
U stranačkoj interpretaciji uzroka stanja navodilo se i sljedeće mišljenje: da “od ujedinjenja Beograd nije umio ili nije htio ući u suštinu ekonomskih prilika u Crnoj Gori. Nastavljena je politika starog crnogorskog režima. Nagrađivani su oni koje je trebalo kazniti, zapostavljeni su oni, koje je trebalo nagraditi. Izgubljeni su kriterijumi za razlikovanje dobra i zla. Nagrađivani su pojedinci dok se o narodu malo vodilo računa”. U političkom rječniku crnogorskih demokrata upoređivanje sa bivšim “crnogorskim režimom” imalo je težinu najveće osude.
Šta je, u stvari, tražila Crna Gora? Na to pitanje pokušao je odgovoriti Andrija Radović, oktobra 1927. godine. Po njemu tražila se “dobra i poštena uprava”, eksploatacija crnogorskih šuma, izgradnja željezničkih pruga, elektirčnih centrala, razvoj turizma, naseljavanje Crnogoraca u nove krajeve. “Narod u Crnoj Gori ne traži milostinju već traži rada”, bila je jedna od poruka Andrije Radovića.
Kada je u septembru 1928. godine, Demokratska stranka objelodanila svoj radni program, crnogorski demokrati su odmah naglasili da se u njemu predviđa isušenje Skadarskog jezera i gradnja Jadranske željeznice.
Na zboru Crnogoraca u Beogradu 1928. godine, sazvanom s ciljem da se pomogne “glavnom stanovništvu Crne Gore”, demokrata, disident Marko Cemović je tvrdio da je Crna Gora imala ranije trgovačke veze sa inostranstvom, živjela od stočarstva, a od ujedinjenja na ovamo ona stalno opada, jer centralna administracija ne vodi ni o čemu računa. Cemović je tada rekao i sljedeće: “Vlada se ne brine za nju (Crnu Goru – R. Š.), jer je njena politička snaga u Srbiji a ne u Crnoj Gori, koja ima samo 7 poslanika. Crnoj Gori ne treba milostinja već rada”. Kada se drugi demokratski prvak dr Pavle Čubrović obratio prisutnima tvrdnjom da su se crnogorski poslanici zauzimali za Crnu Goru, bio je onemogućen da nastavi svoj govor od strane prisutnih u sali. U isto vrijeme dr Nikola Škerović podnio je demokratskom poslaničkom klubu izvještaj o Crnoj Gori u kojem je iznio podatke o suši u Crnoj Gori, o zaduženju naroda u Zetskoj oblasti u visini od 140 miliona dinara, ili po hektaru 2660 dinara. Predložio je program u sedam tačaka u kojem je tražio popravku postojećih kolskih puteva, intenziviranje radova na pruzi Trebinje – Nikšić, te na jadranskoj pruzi, isušenje manjih baruštinskih polja, pošumljavanja goleti, na izradi velikih cistijerni u bezvodnim krajevima i na regulisanju rijeka: Zete, Crmnice, Lima, Morače i Gračanice.
Demokrati iz Crne Gore, u periodu od ujedinjenja do diktature, prešli su put od branilaca svega postojećeg do radikalnih kritičara “svih beogradskih režima” i njihove politike prema Crnoj Gori. Sintagma “ekonomsko nezdovoljstvo Crnogoraca”, koja će sredinom dvadesetih godina biti još uvijek nedovoljno definisana, već sredinom tridesetih, biće temeljno razrađena, od istih onih koji su prije 1918. godine pisali o tome da bi “narod u Crnoj Gori, sa slabom privrednom snagom, ali ne i bez uslova da ta privreda bude jača, prigrlio bi novu i veću zajednicu, koja bi mu pružila sredstva da poveća svoju privrednu moć i bogatstvo”. Taj procjep između očekivanog i stvarnog, utopističkog i realnog, poželjnog i mogućeg, opšteg i posebnog, kod pojedinih demokratskih prvaka iz Crne Gore, vidljiv je i u analizi odnosa stranke prema konkretnim socijalno – ekonomskim pitanjima Crne Gore.
U red politički najprofitabilnijih pitanja spadalo je „pitanje ishrane”
S obzirom, da je Perpersko pitanje bilo najaktuelnije, prije formalnog osnivanja stranačkih organizacija, karakteristična su dva stava potonjih pristalica Demokratske stranke. Milan Terić je u julu 1920. godine tvrdio da odnosom 5:1 određenim od strane vlade poslije oslobođenja i ujedinjenja, nijesu bili zadovoljni “oni koji su priželjkivali povratak starog cetinjskog režima”. Istovremeno je tražio da što prije povuku perper” kao dio “gospodareve politike”. Vjerovatno je da se u citiranim riječima krije politička pozadina rješenja ovog pitanja, ali usljed nedostatka primarnih izvora, ta konstatacija ostaje za sada samo pretpostavka. Nasuprot Teriću, Andrija Radović je u predizbornoj kampanji 1920. godine, pripisivao sebi u zaslugu uspostavljanje kursa perper-dinar u odnosu 1:2 do 5000 perpera, i ujedno tražio odgovornost “nekih narodnih poslanika i činovnika Ministarstva finansija”, zbog štete nanesene Crnoj Gori ranijom odlukom.
Pitanje ratne štete je među demokratima u Crnoj Gori često potencirano, zahvaljujući, prije svega, Andriji Radoviću, koji se njime najviše bavio. Njegova izjava s početka 1921.godine o tome da, ukoliko bi se primijenili mirovni ugovori, Crna Gora bi samo za 1920.godinu dobila preko “sto miliona franaka”, neosnovano je probudilo očekivanje o prilivu većeg kapitala u Crnu Goru. U to vrijeme Radović je tražio od državnih vlasti da se stanovništvu nadoknadi i šteta koju su pretrpjeli od protivnika ujedinjenja. Inače, državni organi su još novembra 1919. godine radili na evidentiranju “pljački, otmici pokretne imovine i paljevine kuća”, koje su počinili ne samo “banditi i odmetnici”, već i oni “što su gonili bandite” ali se trag toj evidenciji kasnije zagubio. Ipak, je ratna šteta, dodijeljena na Mirovnoj konferenciji u Parizu, bila predmet glavne pažnje crnogorskih demokrata. O tome je Andrija Radović vrlo detaljno informisao crnogorsku javnost, sugerišući istovremeno najcjelishodniji način na koji bi se utrošila sredstva koja treba da dobije Crna Gora na račun ratne štete. Todor Božović i dr Pavle Čubrović su zajedno, sa 19 narodnih poslanika podnijeli Narodnoj Skupštini zakonski prijedlog o naknadi ratne štete jula 1922.godine. To je tada bio već treći zakonski prijedlog, jer su slične inicijative podnosile i druge poslaničke grupe. Cetinjski demokrati su zahtijevali da se “ošteta narodu dade što prije”, makar “u materijalu”, dok su nikšićki demokrati tvrdili, da ako se ne isplati ratna šteta, da će “ostati vječno ekonomsko roblje…”
Do prvih sredstava na račun reparacija Crna Gora je čekala do 1928. godine. A kada je vlada odlučila da se dodijeli prvih 5 miliona zlatnih maraka, kasnije se ispostavilo i jedinih, (u dinarskoj protivvrijednosti), demokrati iz Crne Gore su izrazili rezervu prema načinu distribucije tih sredstava. Dok su jedni očekivali preporod, poboljšanje položaja seljaka, radove u srezu i opštini prema unaprijed utvrđenom planu, dotle je sama raspodjela izvršena uz niz zloupotreba.
Pitanje ishrane bilo je u osnovi svih “životnih pitanja Crne Gore”. Kod političkih stranaka ono se pojavljivalo u dva osnovna vida. Prvo, kao kolektiva zahtjev za intervencijom države i drugo, kao označavanje “krivca” za činjenje ili nečinjenje u rješavanju ovog pitanja. S obzirom da se ovo pitanje u posrednom ili neposrednom obliku, ticalo velikog broja stanovnika, stoga je i spadalo u red politički najprofitabilnijih pitanja.
Demokrati iz Crne Gore su, poslije ujedinjenja, zagovarali stanovište da se o ishrani stanovništva brine država. Zato su se i protivili ukidanju odsjeka za ishranu i predaji toga posla ovlašćenoj trgovačkoj mreži. Demokratski poslanici iz Crne Gore Todor Božović, Andrija Radović i dr Pavle Čubrović, zajedno sa delegatima iz ovog dijela zemlje, poslije stranačkog kongresa oktobra 1921. godine, održali su konferenciju posvećenu pitanju ishrane u Crnoj Gori. Od ministra socijalne politike dr Vjekoslava Kukovca tražili su hitnu kupovinu i transport hrane za Crnu Goru. Odluku o transportovanju 2 miliona kg kukuruza, demokrati u Crnoj Gori dovodili su u vezu s time što su ministri socijalne politike Kukovec i Žerjajev bili članovi njihove stranke, što je trebalo da znači da ova stranka rješava ovo pitanje. To što je ukinuto Ministarstvo za ishranu i Odsjek za ishranu na Cetinju demokrati su predstavili kao “nerazumijevanje saveznika u vladi, naročito g. Pašića”. Radikali, naravno, nijesu zaostajali u optužbama. Prebacivali su demokratima niz zloupotreba u odsjeku za ishranu i optuživali Andriju Radovića da je pomogao Iliji Gvozdenoviću u dobijanju monopola i povlastica za nabavku hrane, što su demokrati pokušavali da demantuju. U suštini radilo se o interesu crnogorskih trgovaca da ovaj monopolisan, subvencionisan i profitabilan posao preuzmu u svoje ruke, što im je i uspjelo.
Kada je u drugoj polovini 1922. godine, narod u Crnoj Gori bio “u paničnom strahu od gladi”, Andrija Radović i Todor Božović uputili su na desetine dopisa odgovarajućim državnim institucijama.Priče o drugoj Švajcarskoj, nakon ujedinjenja postale su jedna od lijepih predizbornih bajki
Ako bi pojedini ministri odobrili kredit za kupovinu žita, to se tumačilo uspjehom “narodnog poslanika”. Uz to išla je poruka: “Saopštite g. Andriji Radoviću, narodnom poslaniku, da sam na njegovo traženje odobrio 200 vagona žita…” Naravno, poruke su upućivane javnosti, a njihov smisao bila je sugestija da se problem rješava zahvaljujući narodnom poslaniku i ministru, koji su obavezno članovi iste stranke. To što prazni stomaci nijesu poznavali stranačku podijeljenost nikoga posebno nije ni zanimalo. Demokrati su tvrdili da njih nije bilo “ne bi vjerovatno ni jedno zrno kukuruza došlo u Crnu Goru”, te da su zahvaljujući demokratskim poslanicima, krediti dati za ishranu Crne Gore “Veći nego za druge pasivne krajeve”. Političko nadmetanje, na nesreću naroda u Crnoj Gori, bilo je svojstveno i drugim strankama. U sredini u kojoj je najjača privredna djelatnost bila bankarstvo, koju nije pratio razvoj nijedne druge privredne grane, a u kojoj su se bile uhljebile najuticajnije političke oligarhije kroz odluke solidarne državne pomoći, najbolje se ogledao proces socijalnog raslojavanja.
Okrenutost prema državi kao “spasiocu” i bogatijih i siromašnih, zatvarao se krug crnogorskih nevolja. Jer država je, pomažući sirotinju, prihvatila posredovanje najbogatijih, koji su, u ime ovih drugih, punili svoje džepove kapitalom, distribuiranim od države. Pred narodom koji se stalno suočavao sa istim problemima svoju “nevinost” su dokazivali i jedni i drugi. Država je odobravala kredite koje je neko tražio. I tu se priča završavala do naredne nerodne godine. Spasonosna formula u otklanjanju pasivnosti Crne Gore, koja se, uglavnom, i među demokratima svodila na naseljavanje stanovništva u druge krajeve, izgradnji željeznice i isušivanju Skadarskog jezera, u aktuelnoj političkoj konstelaciji izgledala je kao crnogor-ska megalomanija bez pokrića. A kada je “Narodna riječ”, u drugoj polovini 1928. godine, objavila veliki tekst pod naslovom “Raseljavanje – jedino rješenje našeg ekonomskog problema”, to je značilo priznavanje nemoći u kojoj su priče o drugoj Švajcarskoj, odmah poslije ujedinjenja, bile samo jedna od lijepih predizbornih bajki. Ružna stvarnost, čak i po kazivanju tadašnjih demokratskih poslanika, pokazivala je da u Zetskoj oblasti gladuje oko 200.000 ljudi. Ako se uzme u obzir da je navedena cifra preuveličana, ona je svakako, čak, i po priznanju demokrata, bila porazna za Crnu Goru i državu uopšte.
PITANJE ISUŠENJA SKADARSKOG JEZERA za demokrate u Crnoj Gori, spadalo je, u red onih pitanja koja su imala i političku i ekonomsku sadržinu. Pitanje je aktuelizovano onog trenutka kada su radikali, bez ikakvih organičenja, optužili Andriju Radovića za “Gubitak Skadra”. Težina navedene optužbe može se shvatiti samo ako se ima na umu istorijski, politički i ekonomski aspekt ovog pitanja, o čemu smo ranije pisali.
Kada se sredinom 1920. godine u Crnoj Gori konstituisao tzv. narodni pokret sa zahtjevom za pripadanjem Skadra i kada je štampa u Crnoj Gori, pa i demokratska “Narodna riječ”, otvoreno pozivala “Naprijed na Skadar”, teško je bilo pretpostaviti da će ovo pitanje postati povod međustranačkih optuživanja. “Najbrži” u tom smislu bili su radikali, optuživajući A.Radovića da je glasom “protiv” u januaru 1920.godine, kao ekspert pri jugoslovenskoj delegaciji na Mirovnoj konferenciji u Parizu, krivac za gubitak Skadra. Ne slučajno, ova optužba je lansirana uoči parlamentarnih izbora 1920.godine i ona se ciklično pojavljivala uoči svakih izbora na kojima se A.Radović kandidovao kao nosilac liste, ili kandidat Demokratske stranke. Uzaludno je Andrija Radović dokazivao da je delegacija samo davala mišljenje, a Vlada odlučivala, te da je Londonski ugovor pod povoljnim uslovima “davao” Skadar, kao i to da je uputio pismeni prijedlog vladi u martu 1920.godine da poslije napuštanja francuske, jugoslovenske vojska zauzme Skadar, što su solidno podržali svi crnogorski poslanici, izuzev Mihaila Ivanovića, u avgustu 1920.godine. Radovićeve navode osporavao je Stojan Protić u beogradskom “Balkanu” dokazujući da je neistinita Radovićeva tvrdnja da je rdikalska vlada bila u poziciji da, u nedostatku korisnijeg prijedloga, uvijek bude u situaciji da prihvati ponudu iz januara 1920.godine. Polemika se sa stranica štampe prenijela u Narodnu skupštinu. Prvo je Andrija Radović uputio interpelaciju ministru inostranih djela oktobra 1921.godine povodom “albanskog pitanja”, ukazujući pri tome na važnost ovoga problema za Crnu Goru. Kada je Nikola Pašić početkom novembra 1921.godine otputovao za Pariz gdje se rješavalo i pitanje granica s Albanijom, Andrija Radović, Pavle Čubrović, Spasoje Piletić i Jovan Đonović su predali zastupniku ministra inostranih djeca Marku Trifkoviću, predstavku s molbom da je saopšti Nikoli Pašiću. U predstavci se predlaže “da treba insistirati do krajnjih granica da Skadar bude naš”. A ako to ne bude moguće, “da se nikako ne popusti u pitanju Taraboša; da granica bude rijekama Bojane”. Posebno je naglašen značaj doline Cijevne (“kuda prolazi prirodan put od Niša i Metohije na more”) i apostrofirano sljedeće: “Svakako naša država treba da dobije pravo regulacije rijeke Bojane, s tim da se Drim vrati u staro korito i regulišu ostale pritoke Bojane, da bi ona postala plovidbenom u cijelom svom toku i isušilo što više plodne zemlje. Da Albanija plati prema ostvarenoj koristi dio troškova. S naše strane u pitanju su 20.000 hektara najbolje zemlje, koja ima da se isuši ili poboljša”. Pomenuti narodni poslanici, od kojih su prva dvojica bili članovi Demokratske stranke, tražili su i od kralja Aleksandra da se angažuje u pomenutom smislu.
Kralj Nikola imao je viziju o posebnoj ulozi Skadra u crnogorskoj nacionalnoj ekonomiji
Upućivanje navedene predstavke i njeno publikovanje u štampi, pred-stavljao je pokušaj crnogorskih poslanika da se ograde od prihvatanja ponude konferencije ambasadora u pogledu granica prema Albaniji, koje je prethodno načelno prihvatio i Nikola Pašić. U suštini, s manjim korekcijama, to je bila potvrda granica iz 1913.godine. U suštini i Pašić i Radović imali su slične stavove u pogledu granica prema Albaniji, pa time i prema Skadru. Suština je bila u insistiranju na nezavisnosti Albanije u granicama iz 1913. godine, kako bi se spriječio italijanski protektorat nad Albanijom i zadržavanje Balone. Tek ukoliko se ne bi pristalo na to rješenje, onda bi se insistiralo na primjeni Londonskog pakta i “strategijskoj” granici dolinom Drima do mora. “Grijeh” Andrije Radovića je bio u tome što je na ponudu Klemansoa i Lojd Džordža od 14. januara 1920. godine, kojom se Kraljevini SHS nudila sjeverna Albanija sa Skadrom kao ko-mpenzacija za Rijeku, glasao protiv na sastanku jugoslovenske delegacije u Parizu. Tu činjenicu da je Radović tada glasao “protiv” iako to ni u kom slučaju nije moglo uticati na konačno rješenje, radikali u Crnoj Gori, u dosluhu sa stranačkim vođama u Beogradu, maksimalno su politički instrumentalizovali u borbi protiv demokrata na ovom prostoru. Takav “grijeh” imao je niz teških implikacija na svijest birača. Prvo, Skadar je bio prisutan u istorijskoj svijesti naroda, potom mjesto masovne pogibije u njegovom osvajanju i na kraju, ono što je za naš predmet interesovanja najvažnije mjesto nad dominacijom rijekama Drinom i Bojanom, čija je regulacija bila preduslov isušenja Skadarskog jezera, vjerovatno bi se u Crnoj Gori, riješilo glavno “životno pitanje” Crne Gore, nedostatak obradivog zemljišta. Te činjenice bili su svjesni i političari u Crnoj Gori i van nje. Pravdajući se u Narodnoj skupštini, Andrija Radović nije propuštao da ukaže i na tu stranu ovoga pitanja: “… Naš narod očekuje da će Kraljevska vlada uložiti sav trud da vrhovni savjet dozvoli našoj vladi da na račun Albanije izvrši sve te radove za regulisanje Bojane, jer će na taj način Crna Gora dobiti preko 12 hiljada hektara zemlje, a to je najbolja zemlja i tada Crna Gora neće biti pasivan kraj. Između ostalog i to vam je dokaz zašto je Crna Gora nekoliko puta na tu stvar insistirala i podnosila ogromne žrtve u prošlosti za čitavih pet vjekova za Skadar, to je uostalom njen najbolji privredni centar”. U raspravi tim povodom u Skupštini, Nikola Pašić je naglasio da je zastupao mišljenje “da ne treba ni jedna velika sila da zauzme kakvu poziciju tamo u Albaniji”, dok je dr Pavle Čubrović bio mišljenja da “smo gubitkom Skadra izgubili najveće tržište za jedan veliki dio otadžbine”. Polemika oko ovog pitanja trajala je tokom čitave 1922. godine, pa i kasnije. Pošto je postalo jasno da Skadar ostaje Albaniji, Andrija Radović je zajedno sa Todorom Božovićem aprila 1922. godine tražio od Momčila Ninčića, ministra inostranih djela da se pitanje regulacije Bojane sankcioniše međunarodnim ugovorom, jer je postojala opasnost da će se albanska država, poput negdašnje Turske, namjerno i sa ucjenom ponašati u ovom pitanju”. “Regulacija ove” rijeke stoji u vezi isušenja žitnice Crne Gore, kao i najjeftinijeg trgovačkog puta za veći dio Crne Gore”, ponavljali su Radović i Božović tom prilikom.
Ostaje zagonetno zašto su baš ovo pitanje radikali eksploatisali u političkoj kompromitaciji Andrije Radovića i Demokratske stranke. Pored načina da se ostvari stranačka prevlast u Crnoj Gori kroz kritiku Radovićevog altruizma, radikali su na ovaj način preduprijedili moguće neraspoloženje javnosti u Crnoj Gori prema njima, koja je teško mogla da shvati da je “Skadar” izgubljen” u uslovima kada iza toga zahtjeva stoji “velika ujedinjena država”. U političkim borbama manje bitno bilo je pitanje da li je Skadar u aktuelnim okolnostima uopšte mogao biti “dobijen”, i koliko je taj zahtjev uopšte bio opravdan. Činjenica da Skadar nije pripao novoj državi za većinu stanovništva značila je gaženje principa “istorijskog prava” i ulazudnost palih žrtava pod zidinama toga grada, što je u tradicionalno neoromantičnoj svijesti bio vrlo važan faktor. To je, ujedno, značilo produžavanje agonije Crne Gore u uslovima u kojima je Skadarsko jezero smatrano “plućima” Crne Gore, Bojana “dušnikom” čije je ušće smatrano “ustima”. Oduzeti Crnoj Gori “Skadarsko jezero sa Bojanom”, to je značilo “uzeti Crnoj Gori i Crnogorcima pravo na život i nagraditi Crnu Goru posle vjekovne borbe i nadčovječanskih muka davljenjem i ugušavanjem”, ilustrativno je prikazivao značaj ovog pitanja Tomo Oraovac, početkom 1924. godine. Svijest o tome da su se Crnogorci pod turskim pritiskom povukli u brda i da dolazi dan kada će se “ponovo spustiti” u plodne ravnice isušenog Skadarskog jezera bila je jako raširena u narodu. Toga su bili svjesni i crnogorski vladari, pa je stari crnogorski diplomata i znalac ove problematike, Lujo Vojnović s pravom tvrdio da je “kralj Nikola imao takvu viziju o ulozi Skadra u našoj nacionalnoj ekonomiji”.
Rezultat akcije za građenje puteva bio je takav da su Crnogorci ostali i bez puteva i bez para
U najavljivanim pripremama “za ekonomsko podizanje Crne Gore” u kojima je isušenje Skadarskog jezera bio “najvažniji posao”, kada su naizmjenično demokratske i radikalske vlade slale u Crnu Goru po nekog inžinjera i geometra, uglavnom, uoči izbora, simulirajući na taj način svoju “zainteresovanost” za rješavanje ovog pitanja, iako je u samoj pripremi bilo uočljivo da od toga neće biti ništa, mogao se uočiti trijumfalizam bez ozbiljnog pokrića. Tako je juna 1928. godine, najava realizacije projekta isušenja, pripisivana u zaslugu demokratskim poslanicima i “Ljubu Davidoviću” koji su se “predano zauzima(li) za naše potrebe”. A kada je jula iste godine, Velja Vukićević i njegova vlada podnijela ostavku, demokrati su se pitali kako će nova vlada “gledati na pitanje jadranske željeznice i pitanje isušenja Skadarskog jezera”, uz konstataciju da je “ludost Puniše Račića, bolje reći ludost onih koji su ga poslali u Skupštinu, dovela (je) u pitanje životne interese naših krajeva”. Tako su i demokrati “životna pitanja” Crne Gore, vezivali za vladu, stranku, ili, pak, poslanika. Sve se to mijenjalo izuzev onoga čija je promjena bila najpoželjnija. “Životna pitanja”, pa time i isušenje Skadarskog jezera su odlagana za bolja vremena.
Za demokrate u Crnoj Gori, PITANJE SAOBRAĆAJA, odnosno PITANJE IZGRADNJE JADRANSKE ŽELJEZNICE, bilo je najvažnije “životno pitanje” Crne Gore. Smatrali su da će radovi na izgradnji Jadranske željeznice “preobraziti” Crnu Goru, jer će “narod naći obilne zarade”, te neće imati potrebu da ide u inostranstvo (Ameriku). Krajem 1920. godine Andrija Radović je tvrdio da se tim pitanjem bavi već 15 godina, te da je, upravo, on tražio da se pored linije Drinom do Mora, Pivom, potom pravcem Nikšić – Grahovo – Risan i Kotor, “izuči” i pravac Mitrovica – Rožaj – Berane – Bijelo Polje – Prijepolje – Višegrad. Zajedno sa Todorom Božovićem, Radović je bio veoma aktivan u traženju mogućnosti za poboljšanje saobraćaja u Crnoj Gori, poslije ujedinjenja. U nizu predstavki ministru saobraćaja u periodu 1920 – 1923. godine, ova dva demokratska poslanika iznosili su prijedloge i zahtjeve u tom smislu. Tražili su, pored ostalog, da vlada nastoji da primora Barsko društvo (vlasnik pruge Bar – Virpazar) da izvršava ugovorne obaveze, potom da vlada, odnosno država, preuzme nadzor nad kolskim saobraćajem u Crnoj Gori, da vlada obezbijedi redovni saobraćaj Skadarskim jezerom, Bojanom do Kotora. Boraveći u Parizu, Andrija Radović je došao do saznanja “da bi se moglo dobiti u ime reparacije od Njemačke sav materijal nužan za automobilski saobraćaj u Crnoj Gori”. Na osnovu toga bio je napravljen i proračun. Andrija Radović je bio glavni “ideolog” saobraćajne politike u Crnoj Gori do 1923. godine. Suština te politike bila je, bolje na više mjesto po malo, nego odjednom sve. Iz tih razloga inicirana je izgradnja šesnaest lokalnih puteva sa realtivno pozamašnim sredstvima. Rezultat je bio takav da su Crnogorci ostali i bez puteva i bez para, iz razloga o kojem smo već pisali.
U vrijeme najveće aktivnosti povodom određivanja trase jadranske pruge, demokrati iz Crne Gore su uvjeravali javnost da, ne samo što će ova pruga sigurno proći preko Crne Gore, nego da neće početi izgradnja nijedne pruge prema moru prije ove.
Demokratska stranka u Crnoj Gori odredila se prema Jadranskoj željeznici na godišnjoj konferenciji 26. marta 1922. godine. Četvrta tačka rezolucije bila je u cjelosti posvećena tom pitanju. Demokrati su se predstavljali kao najdosljedniji zagovornici ideje izgradnje Jadranske željeznice. Akciju radikala u Crnoj Gori u tom smislu nastojali su prikazati kao praznu predizbornu parolu. U suštini između demokrata i radikala nije bilo razlike u pristupu prema ovom pitanju. I jedni i drugi koristili su iste argumente u dokazivanju neophodnosti izgradnje pruge i njenog prolaska preko Crne Gore. I jedni i drugi su masovno učestvovali na zborovima posvećenim ovom pitanju. Razlike su bile samo u nijansama interpretacije tog pitanja. Demokrati su s podozrivošću gledali na formulacije ugrađene u rezolucijama donesenim na zborovima građana, u kojima je naglašavano da, ukoliko se ne donese odluka o prolasku željeznice kroz Crnu Goru, onda bi bili “ugroženi državni interesi” i da bi u tom slučaju svi narodni poslanici iz Crne Gore trebali da “odmah povuku najozbiljnije političke posljedice”. Takve formulacije za demokrate iz Crne Gore imale su smisao “ultimatuma” i to u uslovima kada je “narodno jedinstvo svršen čin za sva vremena”, pa je i “željezničko pitanje, kao i druga sva važna pitanja” moralo biti prilagođeno toj činjenici. Zato su demokrati na prve vijesti o stavu vlade povodom tog pitanja sredinom 1922. godine trijumfalno prikazivali kao “pobjedu našeg stanovništva” i ironično radikalima nudili “riječ” o tome.
Sumnjičenje dobrih namjera „Beograda” početkom dvadesetih proglašavano je za političku jeres
Predsjednik oblasnog odbora dr Božidar Vukotić je sredinom 1922. godine “skrenuo” pažnju Glavnom odboru Demokratske stranke u Beogradu “na veliku potrebu što bržega rješenja da jadranska tranzitna željeznica treba da prođe kroz srce Crne Gore”. Istovremeno Oblasni odbor Demokratske stranke za Crnu Goru bio je mišljenja da “demokratska stranka ne smije uslovljavati narodno jedinstvo ni sa jednim pitanjem, ma kakve lokalne vrijednosti ono imalo”. Jer, po mišlju demokrata iz Crne Gore, slati Beogradu “ucjenjivačke prijetnje” u vrijeme “kada su oni koji su se vratili iz Italije zakazivali tajne sastanke (misli se na protivnike bezuslovnog ujedinjenja – R.Š.) a uz to tvrditi da je “Beograd izdao Crnu Goru”, kako se moglo čuti u raznim krugovima, značilo je raditi protiv “dražvnog jedinstva”.
Poslove oko zaključenja Blerovog zajma vodio je Kosta Kumanudi, ministar finansija u vladi Nikole Pašića, inače demokrata. Na oštre prigovore opozicije u Narodnoj skupštini, povodom uslova i načina na koji je zaključen ovaj zajam, reagovao je i Andrija Radović tvrdnjom da je “ovaj zajam jedne najjača podloga što može biti za naš privredni razvitak”, te da je odbrana zakona “patriotsko djelo”. A kada su Andrija Radović i Todor Božović poslali u Crnu Goru vijest da je izglasan zakon o Blerovom zajmu, za demokrate u Crnoj Gori bio je to uspješno “svršen jedan veliki državni posao”, te je sijanje “bezrazložnog straha i nepovjerenja prema Beogradu”, i potkopavanje uvjerenja “u mogućnost naše države” bilo bez osnova, kao i tvrdnja “da je Beograd sklon da narod Crne Gore i Boke žrtvuje bosanskim begovima”. Konačno je došlo “novo doba” za Crnu Goru i doba njenog “kulturnog i ekonomskog preporoda” mislili su tada crnogorski demokrati. Kao što je poznato, od jadranske pruge ostale su samo lijepe želje, tako da je u narednih nekoliko godina i Demokratska stranka provela u iščekivanju realizacije onog što je nagovještavano 1922. godine. Kada je tokom 1926. godine ponovo aktuelizovano pitanje izlazne luke Jadranske željeznice, energično je odbijana bilo kakva mogućnost nesprovođenja ozakonjenog rješenja iz 1922. godine i izlaska pruge u Bokokotorski zaliv. Tada su demokrati podsjećali da je Crna Gora jednodušno tražila od kralja Aleksandra, prilikom njegove posjete, izgradnju Jadranske željeznice i isušenje Skadarskog jezera, a “protivnici” tih rješenja su prepoznavani u ličnostima Nikole Pašića i Milana Stojadinovića.
Na zboru “Crnogoraca, Bokelja, Hercegovaca i Starostrijanaca” održanom u Beogradu, povodom trase jadranske željeznice učestvovao je i Ljuba Davidović kao “poslanik Crne Gore”. On je podržao varijantu prolaska Jadranske pruge kroz Crnu Goru. Na mitingu organizovanom istim povodom na Cetinju, Milisav Dobričanin je govorio o tome “da Crnoj Gori nije dovoljno samo političko ujedinjenje da ona s pravom zahtijeva da se ujedinimo i kulturno i ekonomski, a kulturno i ekonomsko ujedinjenje ne može biti bez saobraćaja”. U njegovim riječima, “neka nam već jednom Beograd kaže, misli li i dalje zanemarivati naša prava i pocjenjivati žrtve, koje smo dali za izgradnju ove zemlje, pa ćemo i mi znati šta treba da radimo”, može se prepoznati shvatanje suštine ovog pitanja kod demokrata u Crnoj Gori. Bilo kakvo sumnjičenje dobrih namjera “Beograda” početkom dvadesetih godina od samih demokrata proglašavano je za političku jeres i “defetizam”.
DEMOKRATSKA STRANKA I DRUGA ŽIVOTNA PITANJA –
Demokrati iz Crne Gore bili su svjesni da u socijalnoj strukturi društva seljaštvo predstavlja apsolutnu većinu. Sa stanovišta borbe za vlast u parlamentarnom sistemu to je značilo da je biračko tijelo u najvećem broju bilo na selu i da su ga činili seljaci. Ekonomska stabilnost ovog socijalnog sloja bila je u apsolutnoj saglasnosti sa stepenom njegove političke nezavisnosti. Ekonomski samostalan seljak zavisan je od države, poretka i vlasti samo kroz mehanizam poreza i poreske politike. Ekonomski nesamostalan seljak (onaj koji svojim radom nije mogao da obezbijedi egzistenciju svojoj porodici i da ispuni svoje obaveze prema državi), bio je zavisniji od kratkoročnih političkih rješenja i podložniji dnevno -političkim manipulacijama usljed potreba zadovoljenja egzistencijalnih potreba. Te činjenice bila je svjesna cjelokupna politička elita u Crnoj Gori, pa je svoju deklarativnu propagandu prilagođavala tome. Od svog osnivanja, demokrati u Crnoj Gori pozivali su se na seljaku kao punopravnog sopstvenika zemlje čiji je interese stranka štitila. Braneći svoje autorstvo nad Uredbom o agrarnoj reformi, demokrati su neprestano optuživali radikale za nedosljednost u njenom provođenju. U Crnoj Gori to pitanje bilo je aktuelno samo u kontekstu zbrinjavanja invalida i dobrovoljaca i naseljenja, odnosno kolonizacije Kosova. U samoj Crnoj Gori veći kompleksi zemljišta bili su u vlasništvu manastira. Dio ovog zemljišta ustupan je seljacima pod arendu.
Očekivanja da će Jugoslavija crnogorske probleme rješavati kao svoje pokazala su se kao iluzija
Demokrati iz Crne Gore tražili su da se 600-700 siromašnih crnogorskih porodica ubaštine kao vlasnici zemlje koju obrađuju, odnosno da se i na ovo zemljište primijeni uredba o agrarnoj reformi, navodeći da se radi o čifčijskim odnosima. Ukupna površina manastirskih imanja u Crnoj Gori, prema podacima koje je prezentovala “Narodna riječ”, iznosila je oko 2691 ralo ili oko 490 ha, 2412 kosa livade, 508 listosjeka gore i oko 71 ha pašnjaka. Tu površinu eksploatisali su manastiri za račun države. Prihodi su bili mali, pa veliku korist od toga nijesu imali ni manastiri ni država. Zato su demokrate predlagali da se imanja podijele siromašnim familijama, koje su ih obrađivale pod arendom. Činjenica da je prihod od imanja išao u državnu kasu, tumačena je tako da su ta imanja, u suštini, državna. Uz to država je izdržavala sveštenstvo u Crnoj Gori tako da njihova egzistencija nije zavisila od prihoda sa manastirskih imanja.
Demokrati u Crnoj Gori zalagali su se za ubrzano naseljavanje Crnogoraca na Kosovo, jer “ne samo što država i društvo njihovim naseljavanjem dobija u pogledu osiguranja javne bezbjednosti, već i s te strane, što se ovaj kraj naseljava jednim zdravim elementom sposobnim za sve”. Kritikovana je praksa naseljavanja na utrine bez neophodne materijalne pomoći i aljkavost nadležnih organa.
Oficirsko pitanje nije bilo u središtu interesovanja demokrata u Crnoj Gori, mada su pojedinci, poput Todora Božovića veoma oštro kritikovali praksu u rješavanju tog pitanja. Sasvim suprotan pristup bio je prema pitanju dobrovoljaca. Jedan od razloga bio je taj što je predsjednik organizacije Saveza dobrovoljaca za Crnu Goru i Boku bio Stevo Bogdanović, urednik “Narodne riječi” i drugo, što su među bivšim dobrovoljcima demokrati imali veći broj pristalica s obzirom da su pojedini stranački pravci bili i organizatori ovog pokreta u prvom svjetskom ratu. Stalno je organizovana aktivnost s ciljem da se dobrovoljci materijalno i zakonski obezbijede.
Demokratska stranka u Crnoj Gori i van nje, kao, uostalom, ni druge strane u ovom periodu, nije imala jasan koncept rješavanja socijalno-ekonomskih pitanja u Crnoj Gori. Globalna rješenja (željeznica, isušenje) su, u stvari, bile naslijeđene ideje iz perioda samostalne Crne Gore. Svom cilju, jedinstvene, ujedinjene, snažne države na ideološkoj premisi jugoslovenstva kao nadnacionalne državne ideje, demokrati u Crnoj Gori podređivali su sva pitanja “lokalnog” značaja, koja bi mogla biti povod konfrontacije, a koja bi mogla oslabiti jedinstvo države. Činjenica da je Crna Gora pasivna oblast, za demokrate je bio jedan od ključnih argumenata nemogućnosti bilo kakvog posebnog statusa unutar jugoslovenske države. Početna očekivanja da će nova država crnogorske probleme rješavati kao integralni dio svojih problema, i da će iz “zahvalnosti” i “duga” prema Crnoj Gori njoj biti okrenuta sa cjelokupnim mehanizmom personifikovane moći, te da će svaki crnogorski problem svi podjednako doživljavati kao svoj, ne samo da u se u postojećoj praksi pokazivala kao iluzija, već su uzrokovala kod crnogorskih demokrata jednu vrstu stanja sporog otrežnjenja. Prvih deset godina od ujedinjenja u svođenju bilansa i za demokrate su imale razočaravajuću sadržinu. Sam akt ujedinjenja za njih nikada nije bio sporan, naprotiv, optimizam o boljoj budućnosti u ujedinjenoj otadžbini za demokrate je bila, prosto, neminovnost.
SAVEZ ZEMLJORADNIKA I SOCIJALNO – EKONOMSKA PITANJA CRNE GORE:
Kao uostalom i druge stranke koje su djelovale u Crnoj Gori, ni Savez zemljoradnika nije imao jasan i definisan ekonomski program u odnosu na Crnu Goru. Polazeći od seljaka kao socijalne i klasne kategorije, njegove brojčane zastupljenosti u socijalnoj strukturi društva i biračkom tijelu, obaveze njegove političke edukacije i podizanja kulturnog i obrazovnog nivoa sela i seljaka i poboljšanja njegovog ekonomskog stanja i socijalnog statusa, Savez zemljoradnika je deklarativno polazio od najšire socijalne osnove u svojoj aktivnosti. Tvrdnja da je zemljoradnja osnov života, da seljaci samo posredstvom svoje stranke mogu ostvariti svoje ciljeve i da je za ostvarenje socijalne pravde neophodno izvršiti udruživanje snaga na socijalnoj osnovi, uz naglašavanje kolektivizma koji je predstavljao opštost društvenih potreba i sela koje se izjednačavalo sa narodom i državom, u osnovi je navodio na zaključak da je osnivanje “seljačke države” nužnost i neminovnost, jer su seljaci stvorili državu, oni su ti koji će je sjutra braniti ako ustreba, oni su ti koji svojim brojem čine državnu zajednicu, oni hrane i “cara i mrava”, jedni rade i stvaraju i samim tim državi najviše daju, a od nje najmanje primaju. “Ekonomiziranje” politike nije bila osobenost zemljoradnika u Crnoj Gori, koji su deklarativno izražavali prezir prema politici uopšte, tvrdnjama da je ona utočište za grabež, sebičnost, otmice, pokvarenost, pljačku, protežiranje ličnih interesa i interesa stranke koja im omogućava vlast. “Ekonomiziranje” politike značilo je, ne samo političku modifikaciju socijalno-ekonomskih pitanja Crne Gore, već i operacionalizovanje ovih pitanja u političkim borbama. Broj i sadržaj tih pitanja bio je određen njihovom aktuelnošću, a njihova interpretacija stranačkom pripadnošću.
Savez zemljoradnika tada se posebno zalagao za varijantu prolaska jadranske pruge kroz Nikšić
Pitanja ishrane kao jedno od najaktuelnijih pitanja u Crnoj Gori za Savez zemljoradnika imalo je dvostruku konotaciju: ekonomsku, kao mogućnost oporavka sela kao glavnog proizvođača hrane i političku – odnos države prema ovom pitanju. Kod Saveza zemljoradnika, kao, uostalom, i kod drugih, postoji snažno iskazana dilema: – da li je, ili nije, Crna Gora pasivna oblast. To nije bilo prosto retoričko, već suštinsko pitanje, u odnosu na koje se definiše čitav spektar političkog mišljenja. Činjenica da “Crna Gora nije bila u stanju, da ishrani svoje stanovništvo” prije I svjetskog rata bitno je uticala na opredjeljivanje u odnosu na njenu perspektivu. Skoro svakodnevno suočavanje sa ovim pitanjem poslije ujedinjenja dovodilo je do porasta sumnji u cjelishodnost državne politike koja je izdvojeni novac za ove svrhe, problem, “gurala” u ruke trgovaca (čitano kao špekulanata), ali istovremeno i povređivalo sujetu usljed stalnog i ponovnog traženja pomoći, koja je ličila na politiku, “poniženja i prosjačenja”. Naglašavanje da je “Crna Gora, koja je toliko učinjela za ovu veliku našu državu, zaslužila bolju sudbinu”, ličilo je na jadikovku nemoćnih. Pokušaj države da ovaj problem razrešava kroz građevinsku politiku (omogućenje zarade stanovništvu), uglavnom se pokazivao nedjelotvornim, a činjenica da je hrana za selo dolazila preko posjednika iz grada, bila je dodatni argument za elaboriranje teze o suprotstavljenim interesima sela i grada. Zarada trgovaca i bankara na “nevolji naroda” stvarala je antikapitalističko raspoloženje i otvarala niz drugih pitanja. Jedno od suštinskih na koje je trebalo naći odgovor bilo je u traženju uzroka zapostavljenosti i zapuštenosti Crne Gore. Jedan od argumenata, korišćen za navedenu konstataciju, bio je i odnos države prema pitanju naseljenja. I Savez zemljoradnika je ovo pitanje vezivao za ekonomsku pasivnost Crne Gore i pitanje ishrane. Novica Šaulić je 1924.godine pisao da “svu politiku Crne Gore posle oslobođenja i ujedinjenja, treba, uglavnome, svesti na politiku ekonomskog napretka”. Po njemu, pitanje se suštinski moglo razriješiti “pametnom i mudrom naseljeničkom politikom” i to “naseljavanjem iz Crne Gore i Hercegovine, ne po pustim i neoslobođenim zemljištima, nego po Banatu, Vojvodini, Metohiji, državnim imanjima u Bosni i dr”. Šaulić je takođe smatrao da “isušivanje Skadarskog jezera”, iz “nacionalnih i ekonomskih razloga treba da dođe”, poslije naseljavanja, i da novac koji se misli utrošiti na isušenje treba dati kao pomoć naseljenicima. Tim putem zemlja bi se ojačala “zdravom misli nacionalnom i borbenošću”, a čitavo pitanje nije “pokrajinsko” već pitanje “zdrave državne politike”, jer se rješavanjem tog pitanja rješava gorući ekonomski problem u Crnoj Gori, a ujedno “ojačava i utvrđuje zajednica”. U tom smislu prioritet je davat dobrovoljcima, a aktuelna praksa rješavanja datog problema bila je izložena kritici zemljoradničkih prvaka iz Crne Gore. Za lijevo krilo zemljoradnika država je bila glavni “krivac” za iseljavanje, jer je svojom “rđavo vođenom” ekonomskom i socijalnom politikom pospješivala ovaj proces iako nijesu postojala dva bitna preduslova za iseljavanje: “Hiperpopulacija ili rđava prirodna obdarenost i siromašnost”. Ovdje je riječ o ekonomskoj potencijalu. Ovo pitanje se pojavljuje i direktnoj korelaciji s pitanjem ishrane i njegova aktuelizacija je posebno bila uočljiva u “glavnim” godinama. Interesantno je da Savez zemljoradnika nije insistirao na isušenju Skadarskog jezera, ili ne bar u obimu kao što su to radili u drugim strankama. U svakom slučaju, uzgredno pominjanje ovog pitanja bilo ne nesaglasno sa interesima svoje socijalne baze. Da li je uzrok tome lokalna koncentracija Saveza zemljoradnika i njegovo prevashodno vezivanje za problem nikšićkog kraja, teško je utvrditi.
Nešto drugačije je bilo viđenje pitanja saobraćaja, mada je i u ovom pitanju uočljiv izvjestan lokalizam. Prvaci Saveza zemljoradnika ukazivali su na činjenicu da nikšićki okrug koji je zahvatao skoro “pola Crne Gore” nema “kolskih puteva”. Jadranaska željeznica je ubrajana u “životna pitanja Crne Gore”.
Savez zemljoradnika i ljudi bliski ovoj stranci posebno su se zalagali za varijantu prolaska jadranske pruge kroz Nikšić, te otpočinjanje gradnje dionice Nikšić-Risan u varijanti jadranske željeznice; te varijante Beograd-Višegrad-Kotorski zaliv, a kasnije dionice Nikšić-Bileća, uskotračne željeznice čiju gradnju je zagovarao dr Milan Stojadinović.
Narodni poslanik Saveza zemljoradnika iz Crne Gore, Novica Šaulić je, za vrijeme svog dvogodišnjeg boravka u Narodnoj skupštini često inicirao pitanja iz oblasti saobraćaja. Uz tvrdnju da od “oslobođenja ništa nije učinjeno da se Crna Gora i Sandžak vežu željezničkom mrežom sa ostalim krajevima zemlje”, te da se “u polovini Crne Gore pravi godišnje, na sramotu pozvanih, po jedan kilometar puta”, Šaulić je tražio poboljšanje poštanskog saobraćaja, davanje prioriteta povezivanju Crne Gore i Sandžaka željezničkim i kolskim putem.
Pored navedenog pitanja, prema mišljenju zemljoradničkih prvaka “opštem nezadovoljstvu” u Crnoj Gori doprinijelo je tzv. činovničko pitanje i penzije koje su se izdavala ne selu ranijim činovnicima i oficirima narodne vojske, potom neuređeno invalidsko pitanje, prosvjetna politika i otvaranje škola, ne po potrebi, već po principu “lične i plemenske politike”, potom zdravstvena politika koja je čitave besputne krajeve ostavljala bez ljekara.
Oficirsko pitanje je kod Saveza zemljoradnika u Crnoj Gori prvo bilo prisutno u formi pitanja zašto su tek poslije deset godina odlikovani oficiri i kritike da ta odlikovanja nijesu data po zaslugama “po čojstvu i poštenju”. Nepravilna podjela ordena, kako je tvrdio Jovan Ćetković, od strane radikalskog režima je, u stvari, bila posljedica strančarenja oficira. Ćetković je istovremeno tvrdio da je ponižavanje jednih na račun drugih bilo smišljeno ka njihovoj međusobnoj zavadi. Tokom 1928. godine Novica Šaulić, zemljoradnički poslanik, nastojao je da aktuelizuje pitanje o penzionisanju crnogorskih oficira i podoficira, i raznih tumačenja u vezi naredničkih pitanja.
Redakcijski odbor „Slobodne misli” povezuje trgovački kapital i nikšićke intelektualce
Svešteničko pitanje je bilo jedno od onih koje je među članovima Saveza zemljoradnika nailazilo na podršku. Zemljoradnički poslanik Milan Moskovljević protestovao je kod ministra vjera zbog neredovnog primanja sveštenika u Crnoj Gori.
Pitanje seljačkih dugova razmatrano je u sklopu cjelokupne politike prema selu i seljaku. Za ljevičare je to bilo pitanje oslobođenja od “ekonomskog ropstva” koje je moguće postići opštom saglasnošću na jednom zboru jednostranim proglašavanjem oratorijuma. Umjerena struja bila je naklonjena parlamentarnoj proceduri insistiranjem na donošenju određenih zakona o razduženju seljaka i nastojanju da analitično i stručno objasni suštinu svog pitanja i njegove posljedice. Levica je, pak, uviđajući intertnost zemljoradničkih poslanika i svjesna odnosa snaga u Narodnoj skupštini, u kojoj je kao protivnik ovih rješenja označavana Demokratska stranka, koja je kontrolisala dobar dio bankarskog kapitala, i samim tim štitila interese “gospode bankara i ujedinjenih pljačkaša”, bila zagovornik radikalizacije borbe između sela i grda, odnosno seoske sirotinje i milionera.
SOCIJALNA OSNOVA SAVEZA ZEMLJORADNIKA – Zemljoradnički pokret u Crnoj Gori velikim dijelom se neosnovano vezivao isključivo za “Slobodnu misao”, čije je prvi broj izašao 18. IX 1922. godine. Sa sigurnošću se može zaključiti da ovaj list, ni strukturom kapitala koji je stajao iza njega,a ni uređivačkim konceptom, nije bio organ Saveza zemljoradnika za Crnu Goru. Jednostavno, “Slobodna misao” bila je jedino vanstranačko glasilo u ovom periodu u Crnoj Gori, ali istovremeno i jedino glasilo, sve do pojave “Glasa naroda”, koje, ne samo da je pratilo aktivnost Saveza zemljoradnika, već je svoje stranice ustupalo prvacima ove stranke.
Aprila 1922. godine, grupa uglednih građana Nikšića, odnosno onih koji su posjedovali kapital i interes, pokrenula je inicijativu da osnuje štampariju kao akcionarsko društvo. Cilj je bio obnavljanje štamparije iz 1906. godine koju je “poznati režim, koji je tada vladao u Crnoj Gori srušio i uništio”, kako stoji u zahtjevu za odobrenje rada društva. Naime, ovdje se mislilo na štampariju u kojoj se izdavao list “Narodna misao”, koja je bila bliska Narodnoj stranci, koja je demolirana aprila 1907. godine od strane pristalica režima. Među osnivačima Nikšićke akcionarske štamparije 1922. godine, bili su: Mujo Sočica, rentijer, Vaso Đurić, knjgovođa, Stojan Cerović, novinar, Radova Tomić, sekretar okružnog načelstva, dr Niko Martinović, okružni ljekar, Danilo Šobajić, trgovac, Sinan Lučić, trgovac, Mirčeta Golović, protojerej, Jovo Žugić, sveštenik i Filip Bijelić, trgovac. Osnovano je akcionarsko društvo sa kapitalom od 200.000 dinara, koji je podijeljen u dvije jednake emisije, podijeljene na 1000 akcija po sto dinara. Prvi predsjednik akcionarskog društva postao je Stojan Cerović, dok je potpredsjednik Upravnog odbora bio Mujo Sočica, potonji ban Zetske banovine. Avgusta 1922. godine izabran je i prvi Redakcioni odbor u sastavu: Duša Grupković, sudija, Nikola Kesler, direktor gimnazije, Stojan Cerović, profesor, Milan Žarić, učitelj, Mujo Sočica, rentijer, Luka Mijušković, trgovac, Miro Glomazić, nadzornik škole, Petar Šobajić, profesor, Ilija Ljumović, predsjednik okružnog suda i Novica Šaulić, sudija. Sastav redakcijskog odbora pokazuje simbiozu trgovačkog kapitala i dijela nikšićkih intelektualaca. Bankarsko – trgovački kapital kontrolisali su velikim dijelom porodice Sočica i Mijušković. Politička pripadnost redakcijskog, upravnog i nadzornog odbora pokazuje da su se oko “Slobodne misli” okupile pristalice Radikalne, Demokratske stranke i Saveza zemljoradnika. Pri tome, najmalobrojniji i kapitalom najslabiji bili su ovi posljednji. Već poslije godinu dana od izlaženja lista, jedan dio akcionara je tražio da se obustavi dalje izlaženje lista, koji je 31. XII 1922. godine imao 1434 pretplatnika i deficit u poslovanju. Kad se pogleda struktura vlasnika akcija, uočava se da je najveći broj marta 1923. godine imao Mujo Sočica (50), Jovo Žugić, sveštenik i trgovac i Sinan Lučić po 20, Mirčeta Golović, sveštenk (15) a dr Milovan Bošković, Danilo Šobajić, Milisav Pekić, Stojan Cerović po 10, dok su ostali akcionari posjedovali akcije ispod tog broja. Problem sa upisom akcija i nedovoljnom količinom sakupljenog kapitala razriješila je većom pozajmicom Nikšićka kreditna banka (predsjednik upravnog odbora Mujo Sočica), koja će, uglavnom, finansijski pratiti štampariju i njen list “Slobodna misao”.
Tek puštanjem druge serije akcija 1923. godine, među akcionarima su se pojavila imena koja su nešto značila u zemljoradničkom pokretu poput Jefta Pavića, Spasoja Tadića, Mitra Kovačevića, Uroša Vukovića, Rada Stefanovića, Marka Vujačića, Miloša Moskovljevića, Novice Šaulića, ali je broj akcija koje su oni posjedovali bio nedovoljan za potpunu kontrolu nad listom.
Tokom 1927. godine u upravnom odboru AD Štamparije bili su Mujo Sočica, predsjednik, Mihailo Bošković (demokrata), Miro Glomazić (radikal), protojerej Mirčeta Golović (demokrta), Stojan Cerović (zemljoradnik), Danilo Radojičić (zemljoradnik) i Vaso Đurić, za koga sa sigurnošću nijesmo mogli ustanoviti stranačku pripadnost. Zemljoradnici Rade Stefanović i Jevto Pavić bili su samo dva, od pet članova Nadzornog odbora. Navedena struktura kapitala i uprave Akcionarskog društva nesumnjivo je bitno na političku orijentaciju lista u ovo vrijeme a i kasnije\
„Slobodna misao” je jedini politički list u Crnoj Gori koji je izlazio i pod diktaturom
Prema izvještajima glavni cilj Akcionarskog društva bio je “stvaranje štampe u Zetskoj oblasti, koja bi dostojno zastupala i branila interese naših krajeva i svojom djelatnošću odgovorila ulozi organa javnog mnjenja”. Slijedeći navedeni koncept, “Slobodna misao” je imala čitaoce u cijeloj oblasti, a posebno značajna stavka njenih prihoda bila je pretplata iseljenika iz Amerike. Indicije o tome da je “Slobodna misao” bila subvencionirana od strane režima za sada se ne mogu potvrditi u izvorima, ali ni olako odbaciti s obzirom da je tu činjenicu iznio Jovan Ćetković, a da je niko nije osporio. Pojava drugog lista u istom gradu (“Glasa naroda”), oskudica u narodu i teškoće u naplati od pretplatnika iz Amerike doveli su “Slobodnu misao” 1927. godine u ponovni deficit, koji se povećao u 1928. godini, kao posljedica opadanja tiraža.
Aprila 1929. godine, dakle, poslije zavođenja šestojanuarske diktature, na prijedlog Stojana Cerovića, Skupština akcionara je zaključila “da list ostane potpuno objektivan i informativan van svake političke boje i ličnog obilježja, a da prvenstveno list služi za kulturno i privredno poboljšanje prilika u Crnoj Gori”. Inače “Slobodna misao” bila je jedini list u Crnoj Gori sa političkom sadržinom koji je nastavio s izlaženjem i u periodu šestojanuarske diktature, što dodatno potvrđuje navedene sudove o političkoj orijentaciji ovoga lista.
Ne posjedujemo slične podatke za “Glas naroda”, koji je formalno bio “nezavisni organ javnog mišljenja” a stvarno u cjelosti organ ljevice Saveza zemljoradnika i krugova nezadovoljnih pisanjem “Slobodne misli”.
Iz navedenih podataka može se sagledati suština i karakter zemljoradničkog pokreta u Crnoj Gori. Njegov radikalniji politički iskorak, u odnosu na druge stranke i političko okruženje, bio je limitiran interesima kapitala gradske buržoazije, koja je faktički kontrolisala dio izvora propagande zemljoradničkog pokreta u Crnoj Gori. U takvim okolnostima on se razvijao kao blijeda propagandno – ideološka politička forma, koja nije imala interesa za radikalnije zaokrete. S toga je bilo iluzorno očekivati da se “Slobodna misao” konfrontira sa onima čiji je veliki dio kapitala stajao iza nje, kao što je i logično što su se zagovornici borbenije linije morali sukobiti s njom. Jer, onda kada je postala realna opasnost da se jedan ideološki pokret s klasnom sadržinom (seljacima kao dominantnim subjektom) pretvori u realnu političku snagu, oko njega se istovremeno stvorio krug zaštitnika suprotnih interesa. Ta činjenica jasno pokazuje da deklarativno pozivanje svih stranaka u Crnoj Gori na seljaka i zaštitu njegovog interesa, u suštini, predstavlja samo političko koketiranje prema najbrojnijem biračkom tijelu, a nikako objektivan pokušaj tumačenja interesa ovog socijalnog sloja.
Druga ravan cjelokupne problematike je sama socijalna struktura članova Saveza zemljoradnika u Crnoj Gori. S obzirom da nedostaju izvori na osnovu kojih bi se, bar, približno mogao utvrditi broj članova stranke, izvjesno je da se na osnovu manjeg uzorka može pouzdano zaključiti da, sa stanovišta kvantitativne strukture, dominiraju seljaci. Ali, političku elitu, tj. one koji presudno utiču na političku stranku, uglavnom su činili intelektualci. Njih nema u upravnim odborima banaka i akcionarskih društava, mada je zabilježen pokušaj osnivanja Zemljoradničke zadružne štedionice u Podgorici, čije je osnivanje bilo odobreno septembra 1924. godine od strane nekoliko uglednih prvaka ove stranke i ljudi bliskih njoj. Pokušaj je propao, jer se u zakonskom roku nije uspio upisati potreban broj akcija, a istovremeno većina članova osnivačkog odbora u međuvremenu je bila ispremještana.
Kao i kod drugih stanaka, i u ovom slučaju pokazuje se da, ukoliko ste željeli da imate opozicioni stav prema režimu, onda ste morali biti nezavisni od njega. To znači da ste mogli biti advokat (Novica Šaulić, Gavro Milošević, Gojko Terić, Krsto Jablan, Risto Vujačić), ili ste to morali postati jer ste mogli dobiti premještaj (Jefro Pavić). To isto vam se moglo desiti ako ste profesor (Stojan Cerović) ili učitelj (Jovan Ćetković), braća Ivović i drugi. U tom smislu povoljnija je bila pozicija onih koji su bili u penziji, mada ne apsolutno, kao Marko Vujačić, Danilo Radojičić, Vlado Damjanović, ili, pak, oni koji su se poslije državne službe bavili novinarstvom (Marko Savićević). Veći broj učitelja u stranci (braća Ivović, J.Ćetković, Jakša Brajović, Dušan Baranin, Dušan M.Grbović, Novelja Tripković, Andrija Lekić i dr.) samo potvrđuje značajnu društvenu i političku mobilnost ove socijalne grupacije, koja je značajno participirala i u članstvu drugih stranaka. Njihov društveni i politički uticaj bio je posebno značajan na selu, u kojem su imali veliki prestiž i poštovanje. Pop Jovo Radović više je bio izuzetak u smislu prisustva sveštenstva u stranci i oko nje. Slično je bilo i sa profesorima (Stojan Cerović, Milan Vujačić, Mitar Kovačević i dr). Seljaci u stranci poput Nika M.Miloševića, Pavića Mandića, Radoja Stefanovića, Novaka Vuksanovića, Ilije Mandića, Radoja Raičevića, Jovana Kneževića, Uroša Vukovića, Blaža Pejakovića, Marka Čelebića, Radoja Laketića, Jovana Vuksanovića, Stevana Medenice, Velje Maraša, Koste Kneževića, Pula Mićovića i drugih, nijesu bili obični statisti u stranci, ali ni glavni kreatori njene politike. U njihovo ime to su, uglavnom, činili naprijed pobrojani.
Isključivi krivac za ekonomske nevolje Crne Gore bila je postojeća cetralistički uređena država
Zaokruživanje skice moguće stukture stranke nije suvišno dopuniti i zapažanjem o njenoj unutrašnjoj statičnosti, posebno u dijelu izmjenljivosti političke elite. Osnivači stranke, i pored niza unutrašnjih konflikata, sve do 1941.godine, bili su onaj dio po kojem se ona prepoznavala.
Ambicija da tumači izvorni interes seljaka za stranku je, u suštini, bilo deklarativno programsko opredjeljenje. Prosječni crnogorski seljak po svom kulturnom i obrazovnom profilu nije u cjelosti mogao pratiti i doživljavati ideje stranke kao svoj autentični politički izraz, bar u dijelu iskazivanja svoje političke volje na biračkim mjestima. Crnogorski seljak nije posjedovao ekonomsku moć za sopstveno političko samoorganizovanje, a kada su to drugi radili, pozivajući se na njega, i njima je nedostajala politička moć za bitnije promjene. Zato se previranja među seljacima češće pojavljuju kao reakcija i nezadovoljstvo, nego kao izraz svijesti izrasle iz potrebe slijeđenja kontinuiteta proklamovanih ciljeva.
CRNOGORSKA STRANKA – Ekonomska osnova federalizma bila je jedno od značajnih pitanja u sporovima između centralista i federalista, u teorijskom polazištu o federaciji kao saveznoj državi stvorenoj ujedinjenjem nekoliko samostalnih država koje su izgubile svoju samostalnost. Prema ovom mišljenju u saveznoj državi moglo se razmišljati samo u situacijama u kojima se više država ujedinilo. Po Slobodanu Jovanoviću, to nije bio slučaj sa Kraljevinom Srba, Hrvata i Slovenaca. Po njemu je jedino Kraljevina Srbija bila neosoporna država, kao i Kraljevina Crna Gora koja je “bila dosta primitivna država koja nije još posvjedočila svoju sposobnost za zadatak moderne države”. Navedeno stanovište mnogo ranije su eksploatisali crnogorski bjelaši tvrdnjama da je Crna Gora završila svoju istorijsku misiju kao samostalna država vodeći nacionalnooslobodilačku borbu, a da je kao izrazito pasivna ekonomska oblast izgubila osnovu za samoodražanje, što je u osnovi preduslov za svaku političku, kulturnu, ili, pak, ekonomsku posebnost. Veoma rašireno mišljenje da je Crna Gora opstajala, prevashodno, zahvaljujući stranoj (ruskoj) pomoći i sredstvima dobijenim od ekonomske emigracije, te da ona nije bila u mogućnosti da obezbijedi ekonomski i kulturni prosperitet svojim građanima, posebno ishranu, što je redovno potkrepljivano podacima o masovnim iseljavanjima iz Crne Gore i brojem ekonomskih emigranata, bio je glavni argument zagovornika centralističkog državnog uređenja za odbijanje bilo kakve diskusije o eventualnom federalnom statusu Crne Gore, koje je po njima bilo neozbiljno, separatističko sanjarenje, iza kojeg se prikrivala ideja o samostalnoj Crnoj Gori.
Crnogorska stranka je, pak, u svom programu zacrtala da bi zajedničkoj državi pripali spoljna politika, vojska, novčani sistem, saobraćajna sredstva opšteg značaja i finansije za zajedničke poslove. To je značilo, prema opšte raširenom mišljenju, da bi se svi ostali državni organi finansirali iz crnogorske kase, što je za mnoge bilo samo dodatno zavlačenje državnih ruku u džepove svojih građana. U uslovima opšteg siromaštva i beznađa, takvo stanovište nailazilo je na odbijanje i opravdanu skepsu, tim prije što je dominiralo mišljenje da samostalna crnogorska država nije uspjela riješiti nijedno životno pitanje Crne Gore. U tim uslovima, kod crnogorskih federalista uočava se nešto drugačije određenje u čijem središtu su bila sljedeća mišljenja: prvo, samostalna crnogorska država bila je na najboljem putu da trajno razriješi svoje ekonomske probleme, što potvrđuje i protežiranje tzv. starocrnogorskog plana kod svih stranaka na ovom području, i drugo, Crna Gora nije ekonomski pasivna oblast nesposobna za samostalan ekonomski život (samoizdržavanje), već je “pasivno” njeno šire državno okruženje koje ništa ne preduzima na aktiviranju njenih ekonomskih potencijala. Time se indirektno ukazivalo na sljedeće: prvo, da je samostalna crnogorska država uspješno izrađivala svoj državni aparat, primjeren istorijskim okolnostima i ekonomskoj osnovi i drugo, da bi, analogno tome, to značilo da to pitanje ne bi bilo sporno ni u eventualno federlno preuređenoj državi. Isključivi krivac za eventualne socijalno – ekonomske nevolje Crne Gore, za crnogorske federaliste, bila je postojeća centralistički uređena država u kojoj nije ostavljan prostor za bilo kakav uticaj Crne Gore na određivanje globalnih političkih i ekonomskih smjernica. S obzirom da su stubovi jugoslovenskog centralizma počivali na srbijanskim stranakama, otuda je suštinsko pitanje kod crnogorskih federalista, i ne samo kod njih, odnos Crne Gore i Srbije u kontekstu pitanja položaja Crne Gore u Jugoslaviji. U osnovi tog pitanja nije bio nacionalni, već istorijski individualitet Crne Gore. To u suštini za njih nije značilo deskriptivno istorijsko raščlanjivanje epske istorijske svijesti, već pragmatični politički interes koji diktira opipljivi istorijski individualitet.
Federalisti su zahtijevali da Beograd prekine sa terorističkim sistemom upravljanja u Crnoj Gori
Politički interes se, pak, dokazivao kroz kritiku aktuelnog režima, stalnim dokazivanjem da je napredak Crne Gore neizvjestan, sve dok ona sopstvenu sudbinu ne uzme u svoje ruke. To je bilo jedino moguće u federalizmu, jer se broj birača u Crnoj Gori u odnosu na jugoslovensku zajednicu, koji se kasnije izražavao kroz parlament, objektivno svodio na političku periferiju smještenu na začelju srpsko-hrvatskih sporova. Takav odnos koji je diktirala izborna matematika izazivao je crnogorsku sujetu, koja je uočljiva bez obzira na razuđene političke opcije i interese prisutne kod raznih stranaka, koje su ipak imale zajednički imenitelj: Crna Gora je u novoj državi zapostavljena. Ovu opštu konstantu sve stranke, koje su djelovale u Crnoj Gori, argumentovale su elementima socijalno-ekonomske stvarnosti u njoj. A ono što ih je razlikovalo bila su mišljenja kako prevazići postojeće stanje. Nepodijeljeno je mišljenje da je to dužnost države, a sučeljeno mišljenje u tome na koji način su crnogorski federalisti bili najžešći kritičari režima upravo kroz kritiku njegove socijalne i ekonomske politike u Crnoj Gori. Pri tome, kao ni ostali, ni crnogorski federalisti nijesu imali razrađen cjelovit ekonomski i socijalni program, od, uopšteno, proklamovanih načela koja su u osnovi počivala na starocrnogorskom planu. Dva konkretna pitanja u programskoj osnovi crnogorskih federalista: isušenje Skadarskog jezera i Jadranska željeznica kao dio stranačkog programa, bila su njihovo operacionalizovanje, prisutno kod cjelokupne političke javnosti u Crnoj Gori.
Ako se analizira lista zahtjeva koje je Mihailo Ivanović podnio Ljubu Davidoviću kao uslov za saradnju s vladom, posebno onih sa socijalno-ekonomskom sadržinom, uviđa se da su to bila, upravo, najfrekventnija pitanja u Crnoj Gori. Ti ekonomski zahtjevi bili su formulisani u devet tačaka: “1. Pošto Crna Gora nije ništa primila od ratne štete, da se ubuduće prilikom raspodjele reparacija da prvenstveno njenim građanima, preduzećima i opštinama; 2. Da se rekvizicione priznanice iz prošlih ratova, što prije isplate po nominalnoj vrijednosti; 3. Da se revidira rješenje o zamjeni perpera i odredi kurs jedan perper za jedan dinar, te da se odredi još jedan red za prijavu perpera; 4. Da se svi krediti predviđeni za Crnu Goru tamo troše; 5. Da se odobre veći krediti za puteve u Crnoj Gori radi obnove starih i izgradnje novih (Peć-andrijevica; Kolašin – Pljevlja); 6. Da se prilikom kolonizacije Crnogorcima daju zemlje bliže Crnoj Gori; 7. Da se Hipotekarnoj banci stavi na raspolaganje dovoljno kapitala; 8. Da se prilikom razgraničenja s Albanijom obezbijedit bar ona teritorija koja je Crnoj Gori pripadala prije svjetskog rata; 9. Da se da nadoknada onim Crnogorcima kojima su za vrijeme borbi oko ujedinjenja popaljene kuće i uništena imovina”.
Još konkretniji u tom smislu bio je Savo Vuletić u svom gorovu u Narodnoj skupštini jula 1925. godine. Tada je on u 14 tačaka iznio ono što bi vlada i režim trebali da učine u Crnoj Gori:
“1. Povratiti crnogorsko zakonodavstvo u onom dijelu Crne Gore, u kojem je ono istisnuto nezakonodavnim putem, ukoliko se nije u pojedinim granama došlo do izjednačenja zakona, a svugdje u zemlji postupi striktno po crnogorskim zakonima, koji su još na snazi;
2. Povesti strogi račun o činovništvu u Crnoj Gori, naročito administrativnom, te odmah ukloniti za narod i istinsku službu nepodesna lica i zamijeniti ih pravdoljubivim i u opšte čestitim ljudima, bez obzira na partijsku obojenost, pa i uopšte prekinuti sa dosadašnjim terorističkim sistemom upravljanja u Crnoj Gori;
3. U suštini ministarstvima u Beogradu kao referente za crnogorske poslove postaviti sposobne i čestite Crnogorce bez obzira na partije;
4. Dati opštu amnestiju odnosno aboliciju, za sva krivična djela izazvana političkim stanjem u Crnoj Gori od kad ju je neprijatelj napustio 1918. godine do danas, ma gdje se učinioci tih djela sada nalazili;
5. Neodložno odrediti komisiju, koja će utvrditi i procijeniti sve štete učinjene narodu u Crnoj Gori terorističkim radom i sukobima posljednjih sedam godina, tj. paljevinom, otmicom i uopšte uništenjem pokretne i nepokretne imovine pojedinaca, pa da se sve te štete po procjeni odmah naknade iz državne kase;
6. Da ista komisija ili druga, koja bi takođe bila odmah određena, utvrdi: ko je poginuo, a ko ostao sa raznim fizičkim i duševnim defektom prilikom rečenog terora i borbi njime izazvanih uopšte, te da udovicama i siročadima odnosno nezbrinutim starim roditeljima poginulih te da se onima, koji su ostali u životu sa raznim defektima, odredi i izdaje stalna državna pomoć;
7. Nezadržano regulisati položaje onim crnogorskim oficirima i činovnicima za koje to dosad nije učinjeno, te svršiti pitanja onih Crnogoraca, koji unatoč njihovim pravima nikako ne primaju: plate, penzije ili invalidske pomoći te svakom dati, što mu po zakonu pripada;
8. Sve bez razlike, za službu sposobne crnogorske oficire i činovnike, koji su penzionisani ili otpušteni, reaktivrati.
9. Do sada nezamijenjene papirne perpere isplatiti Crnogorcima davši im za svaki papirni perper papirni dinar, te, prema tome dati naknadu i svijema onijema, kojima su ranije perperi uzeti za manje od toga;
Crna Gora je u novu državu ušla sa samo 250, a Srbija sa 7500 dinara duga po glavi stanovnika
10. Učiniti izmjenu odnosnih odredaba tako, da mogu naknadno tražiti i dobiti ratnu štetu oni Crnogorci, koji je budu s čega nijesu ranije u određenom roku tražili, kao i oni za koje ju je neko tražio ili oni sami, pa su bili odbijeni zbog odsustva iz države ili odmetništva njihovog ili od ukućana im; 11. Korporacijama ili nadleštvima, koja rade na reparacijama, pridodati izvjestan broj Crnogoraca sposobnih za te poslove bez obzira na pripadnost partijsku i svu pažnju pokloniti tome, kako bi se u Crnoj Gori pravna i privatna lica naknadno što više koristila reparacijama i na račun ovih se onamo podiglo što više i državnih investicija i drugih objekata;
12. Pribaviti nezadržano novčana sredstva, ma i putem državnog zajma te odmah preduzeti izgradnju svih maločas pobrojanih glavnih i sporednih puteva u Crnoj Gori, željeznice uskog kolosjeka Trebinje-Nikšić-Podgorica-Vranjina-Virpazar, te potrebnih školskih zgrada, naročito poljoprivrednih, nužnih bolnica i drugog narodu prijeko potrebnog.
13. Da država sve učini da se što prije načini Jadranska željeznica, koja da neminovno ima proći sredinom Crne Gore i kroz glavne njene centre, sa izlaskom na Bar i posebnim krakom u Boku Kotorsku;
14. Da se država bez odlaganja založi za što brže isušenje Skadarskog jezera, koji posao, ako ne može država svršiti svojim sredstvima u svojoj režiji, da za nj dade koncesiju kojem solidnom preduzeću domaćem ili stranom”.
Navedena dva cjelovita kompleksa pitanja sa, uglavnom, socijalno-ekonomskom problematikom, koja su na istom mjestu u različitom vremenu pezentirali prvaci crnogorskih federalista, u suštini su polazili od stranačnog viđenja socijalno-ekonomske zbilje u Crnoj Gori. Pri tome, spisak tih pitanja, uglavnom se nije u biti razlikovao od onoga što se susretalo kod drugih stranaka. Ono na čemu su posebno insistirali crnogorski federalisti bila je težnja da se dokaže da potencijal Crne Gore omogućava status ravnopravnog člana federativne Jugoslavije. Nastojeći da dokaže tu činjenicu, dr Sekula Drljevićje tvrdio da je predbalkanska Crna Gora “izgradila kolskih puteva, relativno više nego i jedna balkanska država”, te da je Crna Gora imala “osnovnih škola relativno više nego i Srbija i Bugarska”, da je budžet Crne Gore pred Balkanski rat bio uravnotežen i čak pokazivao suficit. Balkanskim ratom i solobođenjem Peći i Đakovice, bjelopoljskog i pljevaljskog okruga sa plodnom dolinom Lima, Crna Gora je riješila pitanje ishrane. Crna Gora je u novu državu ušla sa 250 dinara duga po glavi stanovnika a Srbija sa 7500 hiljada. Ratna odšteta dodijeljena Crnoj Gori uveliko je premašivala unijeti državni dug. “Crna Gora, kada ne bi bila pljačkana od države KSHS”, imala bi sve “finansijske i ekonomske uslove da bude relativno i bogatija i uređenija od svih otalih zemalja”, tvrdio je Sekula Drljević u Narodnoj skupštini. Dokazujući “pljačku” nad Crnom Gorom, Drljević je iznosio podatak da rashodi za Crnu Goru iznose 80 -120 miliona dinara a porezi ubrani u njoj preko 300 miliona dinara. To je značilo da se 200 miliona trošilo na “ostale ujedinjene zemlje” pa zato “za Crnu Goru pitanje federativnog uređenja ove države nije gospodski luksuz, nego pitanje ekonomskog opstanka i slobode crnogorskih seljaka”.
Opširniji prikaz crnogorske privrede prije ujedinjenja dao je u “Bankarstvu” 1929. godine pedsjednik stranke Mirko Mijušković, koji je postupkom primjernim naučnoj analizi u suštini dokazivao da Crna Gora nije bila samo goli krš u kojem su boravili ratnici, već i država koja je ozbiljno promišljala svoj privredni napredak kroz organizovane mehanizme državne politike.
Savo Vuletić je svoj tekst u “Novoj Evropi” o ekonomskim potrebama Crne Gore započeo rečenicom: “Obično se drži, da Crna Gora do svog prošrienja u Balkanskom ratu nije imala kao država pravo na opstanak u ekonomskom smislu, pa se to hoće da nametne opravdanjem što se njena prirodna blaga i dalje ne iskorišćuje a sabraćajna sredstva u njoj otavljaju kao dotle”. Vuletić je osporavao tvrdnju da inicijativa Crne Gore o uniji sa Srbijom uoči Prvog svjetskog rata nije “diktovala ekonomska potreba, kako bi to htjeli neki da objasne, već je ona potekla iz političko-nacionalne ideje o integralnom narodnom oslobođenju i ujedinjenju, kojom su Crna Gora i Crnogorci bili svakad kroz vjekove prožmani većma od svakog drugog”, jer je Crna Gora poslije Balkanskih ratova “osigurala sebi veoma povoljno ekonomsko napredovanje” u novoj državi “ekonomski problem Crne Gore kao sastavnog dijela te države”, došao je prema Vuletiću “u zavisnot od nje. Jugoslovenska država nije samo moralni, već i materijalni dužnik Crnoj Gori”, dokazivao je Vuletić. Slično stanovište u to vrijeme iznosili su i neki drugi intelektualci koji, formalno, nijesu pripadali ovoj stranci.
Dokazujući ekonomsku sposobnost Crne Gore, federalisti su uvijek imali na umu granice Crne Gore sa kojima je ušla u jugoslovensku državu. U tom smislu nijesu odobravali da se bilo koji dio Crne Gore tretira kao dio Srbije, poput Metohije i Donjih Vasojevića, odnosno dio krajeva pripojenih Crnoj Gori poslije Balkanskih ratova, na koji je odmah poslije ujedinjenja primijenjen srbijanski ustav.
Crnogorci perpere nijesu mijenjali za dinare već su ih čuvali za bolje dane
Istovremeno, primjetna je izvjesna kontraverznost u izvođenju računica, jer je često iznošena tvrdnja “budući da se novčana administracija nalazi u rukama Srbijanaca” i da nema završnih računa i posebnih budžetskih stavki na osnovu kojih bi se moglo zaključiti šta je u Crnoj Gori utrošeno, jer su budžetske stavke uvijek prikazivane u poglavlju “za Srbiju i Crnu Goru”. Iz tog razloga, zaista je nemoguće izvesti egzaktnu računicu. Uz to, stavka prikazana u budžetu nije najčešće značila i da su sredstva utrošena u Crnoj Gori. Međutim, bez obzira na to, teza o ekonomskoj eksploataciji Crne Gore i njenoj obespravljenosti kod crnogorskih federalista provlačila se neprekidno kroz interpretaciju socijalno-ekonomskih i “životnih” pitanja, vezanih za Crnu Goru.
Perpersko pitanje: Poput drugih i Crnogorska stranka je nastojala da preko ovog pitanja dokaže neravnopravan tretman u odnosu na Crnu Goru i potrebu da se ta “nepravda” naknadno koliko – toliko ispravi.
Već druga interpelacija crnogorskih federalističkih poslanika bila je posvećena ovom pitanju. Mihailo Ivanović i Milo Dragojević tražili su da 17 miliona perpera, puštenih u opticaj jula 1914. godine, odnosno njihov preostali dio zamijeni al pari za dinar. Svojim govorom u Narodnoj skupštini jula 1925.godine Savo Vuletić je nastojao da nanovo aktuelizuje ovo pitanje. Navodeći da je za vrijeme rata Crna Gora uvela unutrašnji zajam od 17 miliona perpera, za koje je garant bila država, te da im je Austro-Ugarska po okupaciji umanjila vrijednost za 50 odsto kao i srbijanskom dinaru, kao i da je tom prilikom iznesena veća količina perpera iz zemlje, Vuletić je podvlačio da, umjesto da se odmah u decembru 1918.godine omogućilo da “perper potpuno cirkuliše kao dinar po nominalnoj mu vrijednosti, njemu je cirkulacija spriječena i vrijednost smanjena, ako ga je ko htio na kasi promijeniti”. Kritikujući praksu po kojoj je u početku pet perpera mijenjano za jedan dinar i praveći upoređenje sa austrijskom krunom, Vuletić je tvrdio, “taj papirni novac pobjeđene Austrije, naše protivnice i krvnice cirkulisao je kod nas i svake dvije austrijske krune davate su za dinar. A čujte naših pet perpera za dinar”. Zato “masa naših ljudi, koji su imali perpere nisu htjeli mijenjati ih za one bagatelne cijene, nego su ih čuvali za bolje dane, tj. dok se naša država u ovom jednom ne opameti”. Sličnu argumentaciju iznosio je i dr Sekula Drljević marta 1926. godine povodom diskusije o budžetu Ministarstva finansija. Tom prilikom je tvrdio da je zamjena 5:1 odmah po ujedinjenju pogodila najsiromašniji dio stanovništva, koji u uslovima potpune oskudice nije bio u situaciji da sačuva perpere. Tu politiku Drljević je nazvao “vladavinu osvojitelja nad osvojenim”, a kasnija politika je po njemu bila pljačka, jer su “onih 17 miliona perpera uračunati u sumu ratne oštete” i “tih 17 miliona perpera već su isplaćeni na račun reparacija, koje opet nijesu date Crnoj Gori, te je tako Crna Gora dvostruko opljačkana”. U suštini gledišta Mihaila Ivanovića, Sava Vuletića i dr Sekule Drljevića iznošena u štampi i u Narodnoj skupštini svodila su se na to da je Crnoj Gori oteto, po Mihailu Ivanoviću 300-400 miliona dinara, što joj je nedvosmisleno pripadalo. Polazeći od tog shvatanja, ova trojica federalistričkih prvaka su 29.VI 1926.godine dostavili Narodnoj skupštini projekat Zakona o otkupu još neotkupljenih papirnih perpera, sa zahtjevom da se pročita na narednom zasijedanju i stavi u redovnu proceduru. U uvodnom dijelu ponovljen je istorijat ovog pitanja uz potenciranje, da je čak “papirna kruna pobijeđene i propale naše neprijateljice Austro-Ugarske dobila od naše države više no dva puta veći kurs nego crnogorski perper”, što je “bila ne samo materijalna šteta no i teška uvreda za Crnogorce”, što je bila očigledna aluzija kada je perper mijenjan po kursu 1:5. Dalje se navodi “da je Crna Gora ušla u sastav nove države i sa njenom aktivom i sa njenom pasivom, te da je njena pasiva prema aktivi bila vrlo neznatna. Znači i po tome se nije smjela potcjenjivati njena moneta”. Traženo je da se svi zaostali perperi zamijene po kursu 1:1 i to u roku od tri mjeseca (čl.2). Svaki imalac perpera bi se prijavio finansijskoj upravi u Podgorici, a ova bi potom spisak dostavila Ministarstvu finansija (čl.4), ako ne bi zamijenio perpere u navedenom roku to više ne bi mogao uraditi (čl.. Iako ovaj zakonski projekat nije razmatran na skupštini, on je u suštini odražavao shvatanje crnogorskih federalista po ovom pitanju i ukazivao da njegova aktivnost nije prestajala formalnom primjenom postojećih zakonskih rješenja.
Kad Crnogorce ekonomski onesposobimo lako ćemo s njima sve političke poslove svršavati
Pitanje ratne odštete (reparacije): Ovo pitanje se u najvećem dijelu koristilo za dokazivanje ekonomske sposobnosti Crne Gore, odnosno njene ekonomske zapostavljenosti. Ne slučajno “Crnogorac” je jedini objavio po stavkama iznos ratne štete dodijeljen Crnoj Gori na Mirovnoj konferenciji u Parizu, odnosno, visine potraživanja od strane Crne Gore. Istovremeno ovo pitanje je redovno uključivano u najznačajnije uzroke “nezadovoljstva Crne Gore”. “Crnogorac” je pisao da se neisplaćivanje ratne štete zasniva na računici “kad je ekonomski potpuno onesposobimo, lako ćemo s njima sve političke poslove svršavati”. Istovremeno se pisalo o “otimačini oko dvadeset hiljada miliona dinara ratne štete dosuđene Crnoj Gori”. Mihailo Ivanović je, pak u Narodnoj skupštini, tvrdio, da iako je na konferenciji mira Crnoj Gori dosuđeno 2,75 odsto ratne štete, a Srbiji 5 odsto, dakle srazmjerno teritoriji Crnoj Gori mnogo više, ona je dosad dobila tek “nekoliko prskalica za loze i dvije vršalice:” Savo Vuletić je, pak, tvrdio da je sav ratni plijen iz Crne Gore” dovezen u Srbiju, a Crnogorci ništa od svega toga nijesu dobili”. Poslovi oko pitanja ratne štete “Svršavali su se i u državi i van ove bez Crnogoraca uopšte”, te su nam “i u tome krojili kapu drugi bez mjere i našega prisustva”. U tome Vuletić nalazi uzrok “da za Crnogorce nije traženo onoliko koliko je trebalo tražiti proporcionalno Srbiji”, odnosno jedan prema osam a ne jedan prema dvadeset kako je traženo.
Vuletić je potom ukazivao da su dobijene obveznice ratne štete prodavane u vrijednosti od 10 odsto od stvarne, usljed ekonomske bijede, u kojoj je sirotinja, faktički, na taj način dobijala 200-ti dio onoga što im je stvarno pripadalo. Tu činjenicu koristili su industrijalci, trgovci, opštine i oblasti zahvaljujući korupcionašima u vrhu države. Istovremeno je tvrdio da “dokle su Srbijanci na račun reparacija dobijali sve što im je trebalo, dotle niko a ma baš niko iz Crne Gore nije ništa od njih dobio”. Nešto kasnije, Vuletić se zalagao da se cjelokupna suma ratne odštete dodijeljene Crnoj Gori u visini od devet milijardi dinara dodijele istoj. Na taj način Crna Gora bi se mogla kulturno i ekonomski podignuti “kako se samo zamisliti može”.
Dr Sekula Drljević bio je još oštriji i konkretniji u interpretaciji ovog pitanja. “Politika brisanja dostigla je vrhunac u brisanju Crne Gore iz državnog budžeta, pa čak i iz učešća u reparacijama, na koje je stekla pravo međunarodnim ugovorima”, tvrdio je Drljević u svom govoru u Narodnoj skupštini 1925. godine povodom debate o deklaraciji Pašić – Radićeve vlade. U svom govoru od 16. februara 1926. godine Sekula Drljević tvrdio je da je na račun štete primljeno oko 15 milijardi dinara. Od te sume, Crnoj Gori je trebalo pripasti 3 milijarde. “Crna Gora nije dobila ni pare. Opljačkala joj je već do sada Kraljevina SHS 3 milijarde dinara”, tvrdio je Drljević. Po njemu to je omogućavalo centralizam, kao i to da “na račun crnogorskih reparacija budu podizane kroz Srbiju fabrike, gvozdene ćuprije i željeznice a da Crna Gora ne dobije ni jednog novog kolskog puta i da se puste stari da propadnu”. Uz ovo pitanje, crnogorski federalisti obično su zagovarali neophodnost naknade za “oko 5000” popaljenih kuća, uništenu imovinu i stoku, izdržavanje vojske od strane seljaka, u vrijeme sukoba poslije 1918. godine. Nadoknada dosuđenih reparacija dovela bi to toga, da bi ekonomska situacija srednjega staleža bila daleko bolja u Crnoj Gori nego u Srbiji, tvrdio je Drljević. Uz to “Dug Crne Gore upoređen sa sumom, koju ima primiti na račun reparacija, ne samo ne znači ništa nego i ne postoji, pošto reparacija svojim iznosom, ne samo isplaćuju dug, nego svojim viškom nad tim dugom daju Crnoj Gori obilatu finansijsku mogućnost, da izgradi dovoljan broj željeznica, da se snabdije jednim dobrim plovnim parkom na Skadarskom jezer i Jadranskom moru, da izgradi i ostala potrebna saobraćajna sredstva i da povrh svega toga, ne samo da ne budu ništa dužna, nego da joj preostane jedan znatan višak za investiranje u druga ekonomska i kulturna preduzeća”. Zaključak u tom smislu bio je da Crna Gora “kada ne bi bila pljačkana od države SHS, ima sve finansijske i ekonomske uslove da bude relativno i bogatija i uređenija od svih ostalih zemalja. Ovo je nesumnjiv dokaz da su vaše priče o Crnoj Gori, kao pasivnom kraju, lične, kojom maskirate pljačkaše podviga prema njoj”.
Dokazivanje crnogorskih federalista o pljački Crne Gore u korist Srbije počivalo je na do kraja neizvedenim argumentima uz činjenicu da Crna Gora zaista dugo nije dobijala pripadajući joj dio sredstava dobijenih na ime ratne odštete. Oštri i često neodmjereni sudovi crnogorskih federalista kasnije će biti znatno ublaženi.
Na pitanje šta je Crna Gora dobila ulaskom u novu zajednicu federalisti su kratko odgovarali: Ništa!
Marta 1928. godine u Narodnoj skupštini, Dimitrije Vujić, poslanik Zemljoradničke stranke, podnio je prijedlog rezolucije, kojom je tražio da se obustavi rješenje Ministarskog savjeta, kojim se Crnoj Gori, na ime reparacija, dodjeljivalo 15 miliona zlatnih njemačkih maraka iz kvote namijenjene privatnicima, s tim da se ta svota dodijeli iz državne kase u naredne tri godine. Namjera Vujića bila je da preduprijedi eventualne zloupotrebe i pljačke, koje su redovno pratile dodjelu reparacija. Učestvujući u raspravi, u kojoj su od crnogorskih poslanika učestvovali još i Andrija Radović i Novica Šaulić, Drljević je predloženu rezoluciju smatrao pitanjem koje se ticalo cijele države. Konstatujući da prihodi od reparacije nikada nijesu prikazivani u budžetu, po Drljeviću je značilo da se nije mogla uspostaviti kontrola nad njihovim utroškom. To je omogućavalo pljačku i korupciju, a do tada reparacije su trošene samo u Srbiji. Dodjeljivanje navedene svote Crnoj Gori, po Drljeviću, samo je pokušaj da se prikije ranija nepravda nanesena uskraćivanjem reparacije. Drljević je u načelu podržao Vujićevu rezoluciju, jer je, postojećom praksom reparacije otvoren prostor za nove zloupotrebe i špekulacije od kojih neće imati koristi narod već razni režimlije. Skupština nije prihvatila Vujićevu rezoluciju, čija je aktuelnost bila prisutna kroz žučnu i burnu raspravu o načinu reparacije u samoj Crnoj Gori. Federalistički poslanici u Oblasnoj skupštini, u kojoj je ovo pitanje u veoma oštroj formi postavljao Marko Vujačić, u načelu su podržavali kritičare postojeće prakse, ali i ostajali na načelnoj kritici. U odboru za raspodjelu sredstava od reparacije bio je i federalista Milutin Tatar. Konstantna netolerantnost između zemljoradnika i federalista unaprijed je onemogućila mogućnost tješnje saradnje u ovom pitanju. To je bio jedan od ključnih razloga izvjesne uzdržanosti federalista u Oblasnoj skupštini. Istina, Dušan Vučinić je oštro kritikovao način raspodjele reparacije, pridružujući se ostalim federalističkim poslanicima, dvojici demokrata i jednom zemljoradniku u zahtjevu za formiranje anketnog odbora, koji bi ispitao sve aktivnosti oko raspodjele reparacija. Dok je dio zemljoradnika ovo pitanje iskoristilo da ga “prenese” izvan zdanja Oblasne skupštine, “iznoseći ga pred narod”, federalisti su, uglavnom, u tom smislu ostali pasivni. Kao i za druge stranke i za crnogorske federaliste, pitanje ratne štete biće aktuelno u čitavom međuratnom periodu. Dileme o njegovom nepravednom rješavanju, štetne za interese Crne Gore, uglavnom, za njih nijesu postojale. Sredinom tridesetih godina, intelektualci bliski ovoj stranci uobličavali su tezu o interesu države da Crnu Goru drži u ekonomskoj potčinjenosti, odnosno o strankama koje su ru-kovodile državnom politikom, pa su nametnule državi privrednu potrebu da Crnu Goru ekonomski onesposobljava i uklanjale konkurente. Uočljiv kontinuitet teze o eksploataciji Crne Gore među crnogorskim federalistima nije bio samo u funkciji antiteze o prirodnoj pasivnosti Crne Gore nesposobne za samoizdržavanje, a time za eventualni status federalne jedinice, već i pokušaj neprestanog aktuelizovanja pitanja: Šta je Crna Gora dobila ulaskom u južnoslovensku državnu zajednicu? Za crnogorske federaliste, odgovor je uglavnom bio: Ništa. A to je značilo i postavljanje smisla mjesta i uloge Crne Gore u njoj. Na taj način cjelokupno pitanje se vraćalo na početak, što je u suštini neprestano provociralo podozrenje drugih stranaka prema federalistima.
Skadarsko pitanje i pitanje isušenja Skadarskog jezera:
Crnogorska stranka je bila jedina koja je u svom programu (tač. 3) imala sljedeće “Država ima uzeti na sebe melioriranje sada za privredu neupotrebljivih zemljišta i izvesti ga neodložno. U ovom na prvo mjesto mora doći isušenje Skadarskog jezera, kome bi se poslu imalo odmah pristupti. Unošenje ovog pitanja u stranački program jasno govori o značenju koje su mu crnogorski federalisti pridavali. U obrazloženju potrebe realizacije ovog projekta Crnogorska stranka je, uglavnom koristila argumenta kojima su se služili pripadnici drugih stranaka. Ono što izdvaja crnogorske federaliste je teza da je Crna Gora kao samostalna država bila na najboljem putu da poslije oslobođenja Metohije i drugih plodnih krajeva kao i zauzimanje Skadra, riješi probleme svog ekonomskog opstanka i uspostavi ekonomsku osnovu koja je obećavala privredni prosperitet. Pri tome, pitanje Skadra uglavnom se, postavljalo u kontekstu pitanja isušenja Skadarskog jezera. Na Skadar se gledalo kao na neodvojivi dio ekonomskog regiona koji prirodno gravitira Crnoj Gori (Bjelopavlićka ravnica, Zeta, Skadar).
Federalisti su govorili da je Skadar trebao da bude Hamburg crnogorske države
“Gubitak” Skadra je iz tih razloga za crnogorske federalsite plod želje da se na taj način ekonomski onesposobi Crna Gora i ubrza proces njenog raseljavanja. Navedene teze iz arsenala dnevno-političkih špekulacija bile su sve vrijeme u opticaju u mjeri u kojoj je realna stvarnost aktuelizovala pitanje rješavanja ekonomskih problema Crne Gore. U tekstu pod naslovom “Nezadovoljstvo Crne Gore”, stranački organ “Crnogorac” je s tim u vezi pisao: “Jedan od glavnih njenih (crnogorskih R.Š.) objekata ovih ratova Skadar, koji bi joj omogućio ekonomski prosperitet, gubi se. Da li nesposobnošću Radovića, kako radikali tvrde, ili je to samo zgodan izgovor. U nas se vjeruje da je Skadar izgubljen samo da se Crnoj Gori onemogući ekonomska samostalnost. U prilog ovog ide i ta činjenica da je Skadar i ranije bio predmet Pašićevih transakcija…” Mjesec dana kasnije (juna 1925.) isti list je pisao: “Istina, Crna Gora iz svjetskog rata izlazi sa nešto umanjenim uslovima za ekonomsku sposobnost. Srbijanci svojoj pokrajini administrativno i politički pripajaju pljevaljsku oblast i dio predratne granice mijenjaju u korist novostvorene arbanaške države. Da i ne pominjemo način dobrovoljnog ustupanja Skadra, koji je bio pravno postao sastavni dio Crne Gore u Londonu 1915. godine. Ovaj akt najteže, najnenormalnije i najpodlije trgovine i izdaje, lišio je Crnu Goru nada na njeno ujedinjenje i tako dostojno i pravilno zasluženo, i u momentu kada je svim ostalim pokrajinama srpskim prisajedinjeno, ne samo ne što je ikada bilo njihovo, nego i ono što nikad u istoriji nije bilo srpsko. Ovim je Crna Gora obezglavljena i lišena svog jedinog prirodnog centra sa bogatsvom donje Zete i na taj način onemogućeno joj da na sudbinu srpskog naroda vrši raniji odlučen i presudan upliv, jer bez bogatstva nema ni vlasti”. U osnovi naprijed navedenog izgrađivala se i teza da je ekonosmka bijeda Crne Gore posljedica “rđave politike”. Iz toga je proizišla i konstatacija: “Ratom je Crna Gora dobila sve, politikom je izgubila sve”. Nepraktičnom analizom gradila se politička “istina”. Nama je cilj da potvrđujemo ili osporavamo nešto što objektivno ne postoji ili postoji, što zavisi od toga koliko se, ili ne, vjeruje u nju, već da ukažemo na sadržaj, način i metod političke operacionalizacije svih pitanja. To je bilo jasno uočljivo u brojnim nastupima lidera ove stranke. Savo Vuletić je u Narodnoj skupštini branio tezu da je gubitak Skadra ekonomski oštetio Crnu Goru. Vuletić je tvrdio da je država odbila ponuđeni Skadar. Na dobacivanja iz poslaničkih klupa da su to uradili Trumbić i Radović, Vuletić je odgovorio: “Da su oni bili samo loše sluge rđavih gospodara i da je to želio Beograd, ne bi im pošlo za rukom. Skadar je trebao da bude Hamburg naše države i treće mjesto po važnosti na Balkanu, iza Carigrada i Soluna”. Dr Sekula Drljević je, pak, tvrdio da je Crna Gora dobila Skadar Londonskim paktom iz 1915. godine. Za njega je “gubitak Skadra” bila “izdaja životnih interesa Crne Gore”, koju je izvršila “državna zajednica” u interesu čijeg je opstanka Crna Gora žrtvovala svoj državni individualitet”. Iz svega Drljević je izvodio zaključak; “Da su Crna Gora i Rusija jedini saveznici pobjedonosnih zapadnih velesila, koji su ugovorima o miru, koje su pobjeditelji diktirali, izgubili svoje predratne posjede”. Drljević je optuživao Nikolu Pašića za navodna sklapanja tajnog ugovora sa Albanijom “a protivu svoje saveznice Crne Gore i njenih pretenzija na Skadar”. Stavovi prvaka crnogorskih federalista bili su usmjereni na dokazivanju ignorisanja interesa Crne Gore u određivanju spoljnih granica prema Albaniji, a da time nijesu ostavljali dileme za tumačenje da je pri tome žrtvovan interes Crne Gore. Ta “namjera” je bila najčešće adresirana na Nikolu Pašića i radikale.
Za crnogorske federaliste isušenje Skadarskog jezera bio je “drugi ekonomski ideal” (prvi je bio željeznica) Crnogoraca, jer bi se time dobilo “30. 000 ha neobično plodne zemlje”, spriječile redovne poplave i suzbila malarija koja je pogađala stanovništvo oko jezera. Usljed toga od održave je traženo da se založi za realizaciju ovog projekta ustupanjem koncesije nekom domaćem ili stranom preduzeću.
Alternativa isušenju Skadarskog jezera bila je raseljavanje, ili naseljavanje stanovništva iz Crne Gore u druge krajeve. Takvo rješenje za stanovništvo dugoročnih interesa Crnogorske stranke nije bilo u njenom interesu, jer je ona time, kao stranka vezana isključivo za biračko tijelo Crne Gore, “gubila” potencijalne birače, i to upravo one sa područja Stare Crne Gore, koje je bilo njeno najjače uporište. Otuda u razmatranju pitanje naseljenja ova stranka se značajno razlikovala od drugih. Crnogorski federalisti nijesu posebno insistirali na ovom pitanju. Ono se ne spominje ni u jednom zvaničnom zahtjevu podnošenim nadležnim organima.
Biti „zaslužan” za gradnju nekog puta za svaku stranku u Crnoj Gori je mnogo značilo
Formulacija iz programa stranke da naseljavanje treba vršiti tako da naseljeni budu što bliže svome rodnom kraju i da “upravo budu njegovo produženje”, kasnije je precizirano da se, prevashodno, misli na Metohiju (koju su smatrali dijelom Crne Gore) i na “krajeve nove Crne Gore”, dakle, na područja koja su prije ujedinjenja pripadala Crnoj Gori.
Tek ako to ne bi bilo dovoljno, onda bi “trebalo da se Crnogorci pruže i na Kosovo”. Naseljavanje Crnogoraca trebalo bi izvršavati u “kompaktnim kolonijama”. Ono je bilo “ozbiljna državna i nacionalna potreba”, jer “to što su Crnogorci npr. Metohiju osvojili oružjem 1913. godine, to za državu i naciju još nije dovoljno, naše tamo odnarođene elemente treba prirođavati i nacionalno ih asimilirati a to će moći najbolje učiniti Crnogorci”. Kada se cjelokupna problematika sagleda u nešto širem kontekstu, onda se da uočiti da je u podsvijesti crnogorskih federalista bila snažno prisutna istorijska projekcija crnogorske države s kraja XIX i početkom XX vijeka. U tom smislu, rješavanje ovih pitanja za njih je bio, uglavnom, produžetak započetih i zamišljenih planova iz perioda samostalne Crne Gore. Navedena postavka je važila i za “prvi ekonomski ideal Crnaogoraca”. To je bilo pitanje saobraćaja, odnosno izgradnje željeznice. U svim javnim nastupima crnogorski federalisti značajnu pažnju posvećivali su ovom pitanju. Zahtjevi za odobrenjem većih kredita za izgradnju novih i opravku starih puteva u Crnoj Gori bili su dio uslova Mihaila Ivanovića pod kojima bi federalisti pomogli Davidovićevu vladu 1924. godine. U memorandumu predatom Nikoli Pašiću o potrebama Crne Gore od strane poslanika Crnogorske stranke marta 1925. godine traženo je da se pristupi izgradnji željezničke pruge Trebinje-Nikšić-Podgorica-Vranjina-Vir-Pazar, kao i kopnenih puteva Andrijevica-Peć, Pljevlja-Bijelo Polje-Kolašin sa krakom Bijelo Polje-Berane; Šavnik-Pljevlja i Podgorica-Gusinje; Ćeklići-Cuce-Grahovo; Rijeka Crnojevića-Dobrska Župa-Štitari-Komani-Danilovgrad; Zagarač-Komani-Podgorica; Kolašin-Manastir-Morača-Bioče; Cetinje-Ceklin-Ljubotinj-Gornja Crmnica-Virpazar. Istovremeno, tada je traženo da će Građevinska direkcija za Crnu Goru preseli iz Dubrovnika na Cetinje.
Sava Vuletić je 1925. godine tvrdio da “u budžetu postoji Crna Gora samo što se tiče prihoda iz nje, a što se tiče rashoda tu je nema”. Zalagao se za izgradnju “glavnih puteva” kojima bi se uspostavile glavne komunikacione veze sa drugim krajevima. U te puteveVuletić je ubrajao pravce Andrijevica-Peć; Šavnik-Žabljak; Kolašin-Bijelo Polje-Pljevlja; Berane-Bijelo Polje i Nikšić-Gacko. Način na koji se vršila izgradnja puteva u Crnoj Gori Vuletić je komentarisao na sljedeći način: “Otvori se kredit za neki put u Crnoj Gori u septembru mjesecu. Počne se nešto, pa onda udare kiše i ne može da se gradi i kredit se ugasi, a ono što je započeto ponese voda. Onda se u idućoj godini opet otvori kredit ne u martu, kako bi trebalo no isto u septembru. Kiše ponovo udare, kredit nanovo utrne i ono što se gradilo opet spere voda i tako se nikad ništa ne ogradi. A krediti namijenjeni Crnoj Gori, troše se u Srbiju. I crnogorski federalisti su na gradnju puteva gledali kao i na javni rad kojim država posrednim putem omogućava sirotinji da dođe do zarade. Uticaj federalista u tom smislu bio je zanemarljiv, a njihovi zahtjevi uglavnom su, ignorisali, jer su ministri nastojali da usliše molbe poslanika iz “svoje” stranke, znajući koliku socijalnu dimenziju i značaj ima ovo pitanje. A biti pred biračima “zaslužan” za gradnju nekog puta za svaku stranku u Crnoj Gori je mnogo značilo. Zato su Vuletićevi zahtjevi u tom smislu bili neuslišeni i pored više intervencija kod ministra građevina. On je 8. jula 1926. godine podnio i zvaničnu predstavku. Kada je i ona ostala bez rezultata, Vuletić je 18. septembra iste godine podnio interpelaciju, povodom koje je otvorena rasprava u Narodnoj skupštini u novembru 1926. godine. Na pravdanje ministra građevine da zbog nedostatka novca nijesu odobrena sredstva za predviđene radove u Crnoj Gori, Vuletić je u oštrom tonu dokazao da je to posljedica konstantnog odnosa prema Crnoj Gori, uz opasku da je za druge krajeve, a posebno za Srbiju novca uvijek bilo.
Prvaci Crnogorske stranke, od kojih se Savo Vuletić najviše bavio socijalno-ekonomskim pitanjima Crne Gore, pravili su komparativne analize, upoređujući se najčešće sa Srbijom, dokazujući na taj način njenu prevlast i protežiranje. U jednoj debati o budžetu Ministarstva građevina, Vuletić je dokazivao da na Crnu Goru dolazi tek 1121-vi dio rashoda tog ministarstva, iako je Crna Gora, po broju stanovnika činila 24-ti dio zemlje. Centralno mjesto u razmatranju pitanja saobraćaja zauzimalo je pitanje Jadranske željeznice.
Cnogorski federalisti su tvrdili da je pasivnost Crne gore primarni politički interes centralista
Savo Vuletić je bio i član odbora, čiji je zadatak bio da se bori da ova pruga prijeđe preko Crne Gore, a bio je inicijator prijedloga da narodni poslanici iz Crne Gore zahtijevaju od predsjednika vlade da se počne sa izgradnjom Jadranske željeznice.
Argumentacija kojom su crnogorski federalisti zagovarali potrebu gradnje Jadranske željeznice, uglavnom, bila je slična onoj kod drugih stranačkih prvaka. Zalažući se za pravac Beograd-Višegrad-dolina Lima-Kolašin-Podgorica-Virpazar-Bar (drugi krak iz Crmnice za Boku), crnogorski federalisti su smatrali da bi Bar trebalo da postane Ňglavno trgovačko mjesto i luka naše državeÓ.
Sredinom 1927. godine Savo Vuletić je sa Ljubom Davidovićem i Milanom Stojadinovićem (tada poslanicima iz Crne Gore), uz asistenciju dr Rudolfa Sardelića, izradio memorandum o Jadranskoj željeznici. Memorandum je uručen tadašnjem ministru saobraćaja generalu Milosavljeviću i on je, u suštini, predstavljao protest na uredbu koja je derogirala zakon o Jadranskoj željeznici iz 1922. godine, tačnije o Blerovom zajmu. U razgovoru delegacije sa pomenutim ministrom rečeno je da Jadranska pruga neće proći preko Crne Gore, već će se graditi ona prema Metkoviću i Splitu. Tadašnji ministar saobraćaja general Milosavljević je izgradnju te pruge pravdao strateškim razlozima. Iz tih razloga Vuletić je bio skeptičan prema rješenju Ministarskog savjeta iz 1928. godine, kojim se predviđala izgradnja pruge Beograd-Crna Gora-Boka, pravcem Beograd-Ripanj-Lazarevac-Topola-Kragujevac-Kosovska Mitrovica-Podgorica-Kotor. Za Vuletića je navedena trasa bila neprirodna i nepodesna, a odluka Ministarskog savjeta još jedna Ňfinta bataljaÓ. Tim povodom je pisao Ňda u vrhovima naše dražavne uprave postoji neka tendencija ne samo da se Crna Gora ne pomogne u svom ekonomskom razvitku, već da joj se u tome i odmogneÓ. Za samu prugu je tvrdio da je to, u stvari, pruga Beograd-Kosovska Mitrovica, dokazujući to time što je i prethodnih godina Ňutrnulo 360 miliona budžetskih kreditaÓ, koji su određivani za javne radove u Crnoj Gori, Ňno su umjesto u Crnoj Gori upotrijebljeni obilno u SrbijiÓ.
Vuletić je marta 1926. godine ukazivao na pogrešku učinjenu davanjem koncesije za plovidbu po Skadarskom jezeru, srpsko-arbanskoj banci sa Cetinja (Zuber). Ta subvencija je po njemu bila bacanje novca, jer je Barsko društvo po ugovoru bilo dužno da održava taj saobraćaj bez ikakvih subvencija. Njegova tvrdnja da su subvencije date jednom stranačkom prijatelju bila je u principu tačna, jer iako to u govoru nije spomenuto, mislilo se na braću Zuber, koji su uz obilne državne subvencije, posredstvom Srpsko-arbanske banke, kontrolisali ovaj saobraćaj o čemu je ranije bilo riječi.
Dokazujući ekonomsku sposobnost Crne Gore, crnogorski federalisti ukazali su na njena neiskorišćena prirodna bogatstva, prije svega šume i rude. Savo Vuletić je u raspravi o budžetu 1926. godine kritikovao sumu određenu za potrebe šumarstva i rudarstva kao smiješno malu. Tražio je da se ogromno šumsko bogatstvo racionalno eksploatiše, čemu bi naročito doprinijela izgradnja željeznice, zaštita državnih šuma i pošumljavanje goleti.
Poljoprivredni potencijal Crne Gore, prema Vuletiću, trebalo je koristiti na taj način što bi se u Primorju razvila kultura južnog voća i maslinarstvo, na Ćemovskom polju vinogradarstvo, i voćarstvo u sjevernim i istočnim krajevima Crne Gore. Uz to zalagao se za razvoj stočarstva i rudarstva.
Vuletić je bio i jedan od boljih poznavalaca agrarnih prilika u Crnoj Gori. U svojoj brošuri ŇAgrarne prilike u Crnoj GoriÓ, sastavljenoj, uglavnom, od članaka objavljenih u ŇSrskoj riječiÓ 1920. godine, pored iznesenog istorijata rješavanja agrarnog pitanja u Crnoj Gori, posebno ukidanje čivčijskih odnosa do 1914. godine, Vuletić se založio i za dovršenje tog procesa započetog u Kraljevini Crnoj Gori.
U konkretnim zalaganjima crnogorskih federalista primjetno je reagovanje na pitanja koja su se pojavljivala, bez posebne i cjelovite koncepcije. U tom smislu federalisti su se periferno doticali činovničkog i oficirskog pitanja, pitanja penzionera i njihovih prava, invalida, dobrovoljaca i sl. U svim tim pitanjima slijedio se uglavnom, opšti kurs primjeran i kod drugih stranaka u Crnoj Gori. Nekada su pojedini istupi prvaka ove stranke u cjelini bili posvećeni, na izgled, perifernim pitanjima, poput monopola duvana i sl, o čemu je u istoriografiji dosta pisano.
Crnogorska stranka i njeni prvaci u pristupu socijalno – ekonomskim pitanjima Crne Gore bili su orginalni samo u dijelu što su problem sagledavali kroz komparativnu analizu stanja datog pitanja u odnosu Crna Gora Đ Kraljevina SHS Đ Srbija. Pri tome, uočljivo nastojanje da se dokaže nasilno prekinut kontinuitet u ekonomskom osposobljavanju Crne Gore, istovremeno je značilo i zalaganje za realizaciju ideja u razvoju poznatih iz perioda samostalne Crne Gore. Dok su drugi centralističko državno uređenje branili, pored ostalog, i nesposobnošću Crne Gore kao pasivne oblasti za bilo kakav oblik veće samostalnosti, dotle su crnogorski federalisti nastojali da dokažu da je pasivnost Crne Gore primarni politički interes centralističkih snaga i da je njena pasivnost posljedica postojećeg državnog poretka.
Komunisti su govorili da se nad Crnom Gorom vlada kao nad kolonijom Beograda
KPJ i socijalno-ekonomska pitanja Crne Gore: U periodu 1919-1929. godine, KPJ u Crnoj Gori nije u prvi plan isticala socijalno-ekonomska pitanja Crne Gore, osim u načelnom dogmatskom smislu, u kojem su ona obuhvatana opštim konceptom programskih opredjeljenja. KPJ je zagovarala koncept opšteg društvenog preobražaja i u tom smislu postojeće socijalno-ekonomsko stanje je, prevashodno, sagledavano kroz opciju povoljnosti, ili nepovoljnosti za razvoj komunističkog pokreta, mogućnosti njegovog širenja i ishodišta socijalističke revolucije. KPJ je nastojala kroz principe klasne borbe da objasni sve društvene pojave kroz opšte formulacije o zakonitoj eksploataciji jedne klase nad drugom. Uz to, kao dio svjetskog komunističkog pokreta ona ističe opšte parole (“Dolje militarizam!”, “Dolje imperijalizam!”, “Dolje beogradska vlada!”, “Dolje činovništvo!”, “Dolje Pariska konferencija!”, “Živio Lenjin!”, “Živjela sovjetska vlada!”, “Živjela treća internacionala!”, “Živjela socijalna revolucija!”, i sl.), koje nijesu izraz posebnih pragmatičnih pitanja, već izraz opštih ideoloških načela. Dok su građanske stranke obećavale da će riješiti najvažnija životna pitanja Crne Gore, dotle su komunisti nudili oslobođenje čovjeka od eksploatacije, socijalnu pravdu, raspuštanje stajaće vojske, uništenje državnih dugova i dugova privatnih siromašnih seljaka i radnika bogataša, konfiskaciju ratom stvo-renih bogatstava, uzimanje zemlje od spahija i manastira, naseljavanje bezemljaša na tim zemljama, upravu radnika nad rudnicima, željeznicama, brodovima i bankama, otvaranje potrošačkih zadruga i magazina. Prisustvo komunističkih poslanika u Narodnoj skupštini doprinijelo je da se, u relativno kratkom periodu, određena pitanja smjeste u opšti kontekst komunističke ideologije. Pavle Žižić je dokazivao premoć socijalističke nad buržoaskom prosvjetom. Njegova računica je pokazivala da jugoslovenska država troši šest puta više po vojniku, nego po đaku.
Sima Marković je 1920. godine iznosio podatke u kojima je dokazivao da su u Crnoj Gori posredni porezi povećani u odnosu na 1914. godinu za 2833 %, što je bilo manje samo od Hrvatske i Slovenije (4260 %) a više nego u Srbiji (610 %), Bosni i Hercegovini (1253 %), Dalmaciji (1305 %), Slavoniji (319 %), Banatu, Bačkoj i Baranji (674 %).
Opisujući prilike u Crnoj Gori 1922. godine, Bogdan Vujošević je, pored ostalog pisao: “Crna Gora je čisto seljačko-stočarski kraj, sa svima odlikama patrijarhalnog života, koji se u posljednje doba blagodareći prodiranju civilizacije jako iskvario. Nedospjevši da postepenim prelazom pređe sve faze normalnog ekonomskog razvoja i da stvori industrijski proleterijat, ona danas sa svojom siromašnom i najamničkom radničkom klasom mora tapkati za ostalim zemljama, jer politički i ekonomski događaji ne dopuštaju joj da ostane od njih izolovana i da se postepeno razvija…” Sve do 1926. godine, KPJ se, uglavnom, bavila sličnim analizama ekonomskog stanja u Crnoj Gori uz naglašavanje teškog socijalnog položaja radnika i seljaka. Tek je u jednom članku Gojka Samardžića objavljenom u “Borbi” marta 1926. godine, moguće nazreti konkretnije odrednice u odnosu na socijalno-ekonomska pitanja u Crnoj Gori. Od konstatacije “da se nad Crnom Gorom vlada kao nad jednom kolonijom beogradskog kapitalizma”, te da se od “strane beogradskih kapitalista vrši ekonomsko i političko porobljavanje radnoga naroda u Crnoj Gori”, te da je 1918. godine izvršena vojna okupacija i da je Crna Gora svedena “na jedan običan srbijanski okrug”, jer su u namjeri da se likvidiraju posljednji tragovi crnogorske samostalnosti, odvojeni od nje njezini prirodni djelovi poput pljevaljske oblasti i Metohije, što je bilo u skladu sa dominantnim tezama o “velikosrpskoj hegemoniji” i kursom razbijanja Jugoslavije. Samardžić je na taj način isticao mišljenje o kontinuitetu ekonomske politike, usmjerene protiv interesa Crne Gore. Po njemu je “ekonomsko isisavanje i porobljavanje” siromašnog naroda u Crnoj Gori, vršeno sistematski i po planu “od strane beogradskog kapitalizma”. U tom smislu, prvi atak bio je ubijanje vrijednosti perpera, dok je drugi bio malverzacija s bonovima ratne štete. Treći primjer bio je tzv. ratni plijen, koji se poslije oslobođenja stekao u Crnoj Gori, a koji su raznijeli “beogradski kapitalisti”. Dodjeljivanje zemlje pojedinim crnogorskim seljacima za Samardžića je imalo posebnu političku tendenciju, jer se na taj način vršilo posrbljavanje stanovništva. Činovničke plate i penzije davane su prema interesima vladajućeg režima. “Svi stari i ispravni crnogorski niži činovnici i oficiri, koji nijesu htjeli postati slijepo oružje u rukama beogradskih vlastodržaca, za ugušivanje radnika i seljaka, nijesu primani u službu ili su u krajnjoj liniji penzionisani po starom crnogorskom zakonu (ovdje je već značio crnogorski zakon)”, tvrdio je Samardžić. Dok je sam Samardžić kritikovao shvatanje federalista i njihov program kao skup “sitnoburžoaskih iluzija i zabluda”, uz tvrdnju da je crnogorsko pitanje dio balkanskog pitanja, dotle je identičnost, odnosno sličnost pogleda na neka pitanja, u suštini bio pokušaj komunista da preuzmu uticaj nad dijelom federalističkih pristalica.
U odnosu na sve druge stranke koje su u ovom periodu djelovale u Crnoj Gori, KPJ je najmanje prostora posvećivala konkretnim socijalno-ekonomskim pitanjima. Jedan od razloga je i u tome, što su sve one rješenja za njih tražile u postojećem društvenom poretku, dok su komunisti njegovo rušenje postavljali kao preduslov njihovog rješavanja.
Be the first to comment