Političke struje u Crnoj Gori u 19 vijeku – Dr Tomica Nikčević – Montenegrina.net | Kultura, umjetnost i nasljeđe Crne Gore. Culture, Arts & Heritage of Montenegro.

Iz studije “Političke struje u Crnoj Gori u procesu stvaranja države u XIX vijeku – (otpor stvaranju države)” objavljujemo dio u kojem se govori o političkom restrukturiranju u doba učvršćivanja kneževskog apsolutizma

Pero Petrović, predsjednik Senata, nije bio saglasan s time da Danilo naslijedi Njegoša

BORBE OKO PREUZIMANJA VLASTI 1852. GODINE

Petar II odredio je testamentom, od 20. maja 1850. godine, za nasljednika Danila Petrovića Njegoša, svog daljeg rođaka, sina Stanka Stijepova Petrovića, koji se u vrijeme smrti Petra II nalazio u inostranstvu, kamo je bio poslat radi školovanja. Do Danilovog punoljetstva i završetka školovanja trebalo je da, po testamentu, Crnom Gorom upravlja predsjednik Senata Pero Petrović. Pero Petrović nije bio saglasan s određivanjem Danila za nasljednika, nego je mislio da sam preuzme vlast u Crnoj Gori. Ta namjera Petra Tomova jasna je iz njegovog sukoba sa knezom Danilom, i iz čitavog daljeg toka političkog života u Crnoj Gori. Pero Petrović preduzeo je sve mjere da u odsustvu Danilovom preuzme vlast. Za to je imao i izgleda, jer je kao predsjednik Senata bio određen da upravlja Crnom Gorom dok Danilo završi školovanje. Da je Pero Petrović odmah poslije smrti Petra II nastojao da preuzme upravu u Crnoj Gori, vidi se po tome što je tih istih dana bilo otvorenog negodovanja protiv određivanja Danila za nasljednika. Vuk Popović u pismu Vuku Karadžiću javlja: “…za Zeka (tj. za Danila – T.N.) što je rekao: da bude namjesto njega ne bi im po ćudi, i rekoše: “Nećemo Zeka božja ti vjera, e nema se šta viđeti među kraljevima… Što nijesu za Zeka, narečenog Danila, sina Stanka Petrovića svi ponešeni da im bude vladika, i u ovome imaju neki razlog”. Pero je potpuno prigrabio vlast. To potvrđuje jedna vijest iz Srpskih novina: “… počem Crnogorski narod osta bez Gospodara, skupe se glavari, Senat i narod, te izaberu edinoglasno za svoga gospodara brata pokoinika, Pera Petrovića (prezidenta Senata) govoreći: “Doista ničiju ruku za tvoga života crnogorski i brdski narod ljubiti neće, nego tvoju, tebi se zaklinjemo vjerni i poslušni biti i mislimo da to što smo u našem dičnom gospodaru izgubili to ćemo u tebe naći”.
Pero je, zajedno sa Đorđijem Petrovićem i uz podršku svojih pristalica, članova Senata, preuzeo vlast u zemlji i počeo preduzimati mjere da onemogući Danilu dolazak na vlast. O tome, da je Pero Tomov prekoračio ovlašćenja testamenta, tj. da svoju vlast nije smatrao privremenom, i da je nije vršio isključivo u svojstvu predsjednika Senata, nego da se proglasio potpunim vladarom Crne Gore, javlja i namjesnik Dalmacije, Mamula, austrijskom ministarstvu vojnom 7. decembra 1851. godine, i kaže: “Pero je zauzeo tako ugledan položaj u Senatu i u narodu crnogorskom, kakav samo pravom vladaocu pripada, uprkos Vladičinom testamentu za koji su svi senatori javno pred narodom obećali da će ga doslovno izvršiti”. U istom izvještaju Mamula javlja da je Pero Tomov uspio da privoli crnogorske starješine da ga proglase za poglavara države: “Kad al juče stiže pismo sa Cetinja, kojim se pomenutoj dvojici ruskih činovnika javlja da su potpisnici tj. Đorđe, rođak… pokojnog Vladike i svi senatori proglasili Pera Petrovića za budućeg poglavara… Crne Gore ne pominjući ni jednom riječi testament niti Danila”.
Određivanje Danila Petrovića za nasljednika, pogađalo je jedan veliki broj glavnih državnih i političkih ličnosti u Crnoj Gori, a u prvom redu Pera Petrovića. Danilo je bio dalja grana u njihovom srodstvu. A to je značilo za Pera Petrovića i najbliže srodnike, gubljenje vodećeg političkog i državnog uticaja. Uskoro se sve to, kako ćemo dalje vidjeti, i pokazalo. Pero Tomov je otpočeo da organizuje svoje pristalice među članovima Senata i ostalim funkcionerima u državnom aparatu kako bi spriječio dolazak Danila na vlast i kako bi se on sam održao na vlasti.
U ovoj odlučnoj situaciji dolazi do sprege, do tada, najozbiljnijih političkih suparnika – Đorđija Petrovića i Pera Tomova. Đorđije Petrović, kao raniji vođ opozicije i jedan od najizrazitijih političkih neprijatelja Petra II i brata mu, Pera Tomova, pruža podršku Peru Tomovu i, prema izvještajima tadašnjeg kotorskog okružnog poglavara, jedan je od prvih članova Senata i političkih funkcionera koji su proglasili Pera Tomova za državnog poglavara. Osim Pera Tomova Petrovića i Đorđija Petrovića, protiv dolaska Danila za nasljednika bili su, uglavnom, svi najbogatiji i najuticajniji članovi Senata.

Mirko Petrović: Kod Pera su pare i riznica a đe su pare onamo su i svi pod platom Crnogorci

Pošto je Senat Petra II bio sastavljen, manje – više, od najbogatijih glavara i rodbine njegove i Perove, to se protivu Danila našla većina članova Senata. Glavnu struju Pera Tomova protiv Danila, sačinjavali su u Senatu: serdar i senator Andrija Perović – Cuca i serdar i senator Milo Martinović. Osim njih, Pero Tomov je imao za svoje pristalice i nekoliko prvaka iz Bjelopavlića, naročito Vida i Rista Boškovića. Posebno je protiv Danila radio Đorđije Petrović, koji je još od ranije bio pretendent na vlast u Crnoj Gori, i koji je te pretenzije zadržao i u čitavom periodu kneza Danila.
Uz Danila se počeo formirati posebni politički centar sa senatorom Stevanom Perkovim Vukotićem, bratom Danilovim Mirkom Petrovićem, i jednim brojem nižih glavara i političkih predstavnika. U Bjelopavlićima je knez Danilo imao naročitu podršku kod serdara i senatora Rama Boškovića i njegovog sina Mata. Čim je čuo za smrt Petra II, Danilo se obratio ruskom caru preko barona Majendorfa s molbom da potvrdi testament, i da odobri njegov dolazak za nasljednika u Crnoj Gori. Poslije odgovora i odobrenja koje je dobio od Majendorfa, on polazi za Crnu Goru. Danilo polazi u Crnu Goru krajem 1851. godine. Pero Petrović i njegovi politički privrženici nijesu bili raspoloženi za njegov dolazak, niti za predaju vlasti. Dopisnik iz Crne Gore, zadarskih novina Osservatore dalmato, javlja kako je došlo do nesuglasica između Senata i Danila, i kako Senat, odnosno Pero Petrović sa senatorima iz njegove “partije”, neće da prizna Danila za državnog poglavara, sve dok se ne ispune odluke testamenta. U tom pogledu sasvim je karakterističan doček koji je priređen Danilu u Kotoru i Cetinju prilikom njegovog dolaska iz inostranstva radi preuzimanja vlasti. Taj doček opisao je nešto kasnije, sekretar kneza Danila, Vuk Vrčević. Vrčević navodi kako je Danila u Kotoru dočekao samo brat mu Mirko, i kako je ovaj na pitanje Danilovo gdje su Pero, Đorđije i ostali članovi Senata, odgovorio: “Bogme, gospodaru, niko nije smio doći od strika Pera zapreke, jer on ne puštava gospostvo i vladanje Crne Gore prije nego ti dođeš u podpune godine i dok te sva Crna Gora i Brda ne proglase za svoga gospodara… svak misli što i ja osim pešest privrženika strika Pera, ali niko ne smije ni žugnuti od straha strika Pera jer se on proglasio gospodarom Crne Gore, a lasno mu je! u rukama mu je carstvo i gospostvo, kod njega su pare i riznica pa đe su pare onamo su i svi pod platom Crnogorci”.
Pero Tomov bio je pripremio većinu članova Senata i čitav sistem državne uprave da bi se održao na vlasti. Da bi pridobio činovnički i policijski aparat, Pero je povećao plate glavarima i činovnicima, a uz to, naročito pooštrio mjere protiv političkih istupa. To ističe Vuk Popović u jednom pismu Vuku Karadžiću: “Ostali Crnogorci više se sad boje suda i Senata, nego dok im je živ bio vladika. Tako su se glavari među se zavjerili, da ni rođenom bratu ne biše oprostili, ako što prestupi. Isti perjanici idu i podalje da čuju govori li ko naprotiv suda i Senata sadašnjeg”.
Austrijski general, ondašnji namjesnik za Dalmaciju, Mamula, izvještava kneza Švarcenberga o dočeku koji su Pero Tomov i ostali priredili Danilu na Cetinju. On mu javlja: “Iz službenog izvora saznao sam da su predsednik crn. Senata Petar Petrović i svi senatori dočekali Danila Petrovića vrlo hladno i postavili mu pitanje: što traži on sada u Crnoj Gori”. Za vrijeme političkih borbi oko pitanja nasljednika, i Pero i Danilo prikupljali su privrženike, i obojica su razvili široku političku propagandu u narodu i među glavarima. Pero Petrović se služio kudikamo neuspješnijom propagandom. Jedini njegov adut u borbi protiv Danila bila je odluka u testamentu, da on, privremeno, upravlja Crnom Gorom. Danilo je u tom pogledu imao mnogo povoljnije uslove i neuporedivo jače činjenice. Pero i Đorđije, kao i većina članova Senata protiv kojih je Danilo vodio borbu, bili su u narodu poznati kao najjači trgovci i zelenaši. Protiv njihovog privrednog i političkog uticaja još od ranije je bilo negodovanja. Osim toga, Danilo je Pera naročito optuživao da su dosadašnji prihodi i pomoć sa strane trošeni bez ikakve kontrole, i da je u tom pogledu činjena velika zloupotreba.

…………………………………………
…………………………………………
………………………………………..

Vladika je bio spoj najbogatijeg njeguškog trgovca-zelenaša i cetinjskog mitropolita

Iz studije “Političke struje u Crnoj Gori u procesu stvaranja države u XIX vijeku – (otpor stvaranju države)” objavljujemo dio u kojem se govori o političkom restrukturiranju u doba učvršćivanja kneževskog apsolutizma
Ta društveno – politička simbioza bila je mogućna još i zato što su i same vladike Petrovića od kraja XVII vijeka bile, u neku ruku, simbioza najbogatijeg njeguškog trgovca – zelenaša i cetinjskog mitropolita. Ali, u toku prve polovine XIX vijeka, razvitak je odveo mnogo dalje. Ne radi se, doduše, još o formiranju kapitalističkog društva, ali se radi o ekonomskom osamostaljivanju takvih društvenih elemenata – trgovaca, zelenaša i glavara – koji više nijesu zavisni od Cetinjske mitropolije i koji bi se brže i nesmetanije razvijali van nje, uz čisto svoj, “svetovni”, aparat vlasti. Tu su već trgovci i zakupci poznati i povezani širom poslovnim vezama sa inostranstvom, tu su već trgovci sa takvim novčanim sredstvima sa kojima pretenduju na “monopol” cjelokupnog izvoza i uvoza, ili sa kojima, kako se to, doduše, pretjerano, govorilo za Pera Tomova Petrovića, mogu “za deset godina finansirati cjelokupnu državnu administraciju Crne Gore”. To je sasvim jasno istakao Vuk Popović u jednom pismu Vuku Karadžiću: “Pero, njegov striko veli: Za 10 godina moijem asprama mogu u Crnoj Gori sud držati. – I zet njegov Serdar Cucki ovako isto govori, a i serdar Baički zakočio je nešto da može gospodovati i po ovijema mnogi su se usprčili i ovo su svi oni što su s Perom zajedno kašu miješali”. Trgovačko – zelenaški sloj postaje mnogo aktivniji, privredno operativniji, od same Cetinjske mitropolije. On zahtijeva svoju “svjetovnu” vlast. U ovom periodu, bar pri njegovom kraju, pojačavaju se i objektivne mogućnosti za međunarodno osamostaljenje Crne Gore, pa je i iz tih razloga bilo potrebno proglašenje kneževine, kojim bi se jače istakla politička nezavisnost Crne Gore. Mislimo da su to odlučujući i najvažniji razlozi za proglašenje kneževine. Proglašenje Danila Petrovića za kneza, došlo je po prethodnom sporazumu između Danila i članova Senata. To se vidi iz jednog pisma Pera Tomova koje je, kao predsjednik Senata, uputio knezu Danilu kad je ovaj bio u Beču, na prolazu za Rusiju. U tom pismu Pero piše Danilu: “Razumijem što mi pišete o nekijema razgovorima, što sam ja imao s Vama, za poradi naše familije i našega vladanja u Crnu Goru. Vi dobro znate kako sam ja s Vama o tome zborio, da neću ja nigda manjkati od mojijeh riječi”. Radilo se, dakle, o prethodnom sporazumijevanju Danila sa ostalim državnim funkcionerima. Danilo je, kako se to vidi, tražio da ovaj predlog ruskoj vladi o proglašavanju kneževine formalno poteče od Senata, a ne od njega. Senat je uputio takav predlog ruskom caru, grofu Majendrofu, i jedan primjerak Danilu. Predlog su potpisali Pero Tomov Petrović, Đorđije Petrović i ostali članovi Senata, a pored njih i neki drugi svešteni i svjetovni prvaci. Predlog koji je usvojio ruski car bio je sastavljen, pored uvodnog dijela i drugih, sporednijih, stavova, iz šest tačaka. (Tri primjerka ovog predloga, od kojih je jedan upućen ruskom caru, jedan Majendrofu, a jedan knezu Danilu, u pojedinim stavovima su različiti, ali su u suštini ista). Mi ćemo ovdje navesti tih šest tačaka prema predlogu koji je upućen Majendrofu:
“Prvo: Crnogorska država biva mirska i postaje nasljedstveno knjažestvo.
Drugo: Na vladanje Crne Gore biva zvan i potvrđen kako knjaz svjetli gospodar Danil Petrović Njegoš, a poslje njega na vječno svoi naslednici u mužeskom polu po redu prvorođenstva; u nestanju pravog nasledstva, zvana su najbliža mužka svojta i u najprvome stepenu, a u slučaju ravnog stepena najstariji vozrastom.
Treće: Vladika, bolje episkop ili arhiepiskop Crne Gore koi će imat ograničenu vlast nad crkovne stvari biti će izabran sa posredstvom visoke vlade, među členove sijateljnoga plemena Petrovića Njegoša ili od ostalie najblagorodniji crnogorskije familija.
Četvrto: Ostaju u punoj sili ustav, zakoni i svi običaji kako je dosada država upravljena bila u koliko nije protivno višerečenim pravilima.
Peto: Svjetli knjaz biti će pozvan vratiti se što skorije u njedra svoga naroda, za objaviti svoja namjerenija i urediti sa Senatom i sa narodom napredna raspoloženja.
Šesto: Od uzetijeh raspoloženija daće se odma na znanje črez naročite poslanike višerečenome knjazu i Njegovom Veličanstvu Imperatoru Vserosiskomu”.

Politički pad Cetinjske mitropolije značio je pad snaga koje su imale feudalni karakter

Proglašavanjem kneževine u Crnoj Gori, Cetinjska mitropolija prestaje biti politički centar. Njen vladika će, kako je to izričito predviđeno tačkom trećom ovog predloga, imati ograničenu vlast čak i nad crkvenim stvarima. Politički centar prenosi se na centralno državno tijelo i kneza. Proglašenje kneževine došlo je kao rezultat, a istovremeno bilo i formalni izraz privrednog i političkog osamostaljenja trgovačkog i zelenaškog sloja i privilegovanih državnih i političkih funkcionera crnogorskog društva. Politički pad Cetinjske mitropolije istovremeno je značio preovlađenje onih društvenih snaga koje su vodile razvitku kapitalističkih društvenih odnosa nad snagama koje su po svojoj suštini bile feudalnog karaktera, koje su uvijek bile osjetne, ali koje, zbog nepovoljnih prirodnih i geografskih uslova i zbog posebnih političkih razloga, nikada nijesu dobile pun zamah i postale preovlađujuće. Dolaskom Danila Petrovića na vlast i njegovim proglašenjem za kneza, politički centar je, dakle, bio izmijenjen u dva smisla. Prvo, on je prenesen sa Cetinjske mitropolije na svjetovne organe. To je zahtijevao i privredni i politički interes vladajućeg sloja u cjelini. Ali je on prenesen i sa jednog, privredno – ekonomski, najbogatijeg, i do tada vladajućeg dijela tog sloja, na drugi njegov dio. Izmjena političkog i državnog centra u prvom smislu pogodovala je vladajućem sloju u cjelini, a izmjena u drugom smislu, dovela je do političkog pregrupisavanja crnogorskog društva i stvaranja nove opozicije. Jedan dio vladajućeg sloja, na čelu sa Perom Tomovim Petrovićem, prelazi u opoziciju knezu Danilu.
Ranija opozicija, sa svojim političkim predstavnicima, pretrpjela je, pod novim uslovima, izvjesne izmjene. Jedan njen dio, na čelu sa Đorđijem Petrovićem, i dalje ostaje u opoziciji, dok drugi dio, naročito njene snage u Crmničkoj i Riječkoj nahiji, prilaze Danilovom vladajućem centru. Uz kneza Danila pristupaju neki raniji vođi opozicije u Riječkoj nahiji, pop Andrija Pejović, vojvoda ljubotinjski i član Senata Petar Filipov Vujović i ceklinski serdar i član Senata Savo Đurašković. Isto tako, knez Danilo uspijeva da za sebe pridobije i Plamence, glavne predstavnike ranije opozicije u Crmnici. Vuk Popović javlju Vuku Karadžiću o putu kneza Danila kroz Crmnicu i kaže: “…te prospe među nje velik dinar, i postavi nekog za kapetana, a nekog za vojvodu i serdara, i kod starinske porodice Plamenca isprosi šćer pok. Markiša za svoga rođaka Krsta, sina Mašanova. – S ovom vjeridbom prestade mržnja i prijetnja među dva ova na glasu brastva, jer od kad učini pok. vladika smaknuti valjanog Markišu, živjeli su u najvišem neprijateljstvu”.
Tako je dolaskom kneza Danila na vlast izvršeno novo grupisanje političkih snaga i nastupila su nova politička strujanja i nove političke borbe.

SPREGA OPOZICIJE I PROTURSKIH ELEMENATA: U jednom pismu Vuku Karadžiću, Vuk Popović kaže za Pera Tomova Petrovića i ostale pripadnike njegove političke struje “kako su sad s obješenim brcima umukli, i sa svijem u obrazu potamnjeli, što im nema više da sami rukuju i trguju s blagom Crnogorskijem; da s kamatom dave jadne siromahe, i za sebe da grade kule, – da šetaju po bijelom svijetu, i uz divnog gospodara da puše najljepše zasukače. – I ne sumnjam toliko da mu – Danilu – nijesu o pogibiji radili; je oni kad se i za malu stvar potkopaju da ga obestrve, nemare pregnuti i sa životom i sa svim imanjem”. Ovim riječima okarakterisan je osnov cjelokupnog političkog rada Pera Petrovića i njegovih političkih privrženika. Pero Petrović je, doduše, ostao na položaju predsjednika Senata, a drugi vođa opozicije, Đorđije Petrović, na dužnosti potpredsjednika. Sa njima je, za prvo vrijeme, na položajima članova Senata ostao jedan broj ranijih senatora, koji su sačinjavali staru vladajuću grupu i koju je oko sebe formirao sam Pero Petrović dok je imao neograničeni politički uticaj u zemlji. Knez Danilo je ipak pristupio čišćenju Senata i ostalih državnih institucija, i u njih postepeno uvlačio svoje ljude. Značajni su o tome neki podaci koje je u svojim memoarima ostavio serdar Rade Turov Plamenac.

U državnom aparatu polako su se pojavljivali “novi ljuđi” koji su bili “ljubimci kneževi”

Interesantno je u tom pogledu napredovanje gluhodolskog popa Mila Ivova Vujovića koji je postao kapetan, a ubrzo zatim “dobio je diplomu i vojvodstvo osuđujući osumnjičene neprijatelje kneza Danila”. Popa Filipa Vujovića, koji je stajao uz opoziciju, knez Danilo je otpustio govoreći mu: “Nije ti ostalo od Krcete glavarstvo, no ja dijelim službe”. Pop Đuro Kusovac je stalno napredovao u službi i kasnije postao vojvoda i senator zato što je bio vrlo aktivan u otkrivanju i kažnjavanju političkih neprijatelja kneza Danila. Knez Danilo je oduzeo titulu serdara Nikši Mitrovu Božoviću, i za piperskog serdara i člana Senata postavio Jola Piletića. Za posebne zasluge dodijelio je titulu serdara Spahu Popoviću i titulu senatora Bacu Dragojevu iz Kuča.
U državnom aparatu postepeno su izrastali “novi ljuđi” ili “ljubimci kneževi”, o kojima serdar Ramo kaže: “Ljubimci kneževi bili su: vojvoda Petar Vujović, vojvoda pop Đuro Kusovac, serdar Jole Piletić (od Jola je i vojvoda Mirko imao neprijatnosti)… Oni su se pojedincima grdno svetili i za to dobijali povlastice od kneza. Zato su prozvani i “novi ljuđi”. Tako je knez Danilo mogao još u početku da se u Senatu osloni na jedan broj svojih članova, i na veći dio lokalnih funkcionera vlasti. Politički centri na čelu s Perom Petrovićem i Đorđijem Petrovićem, sa svojim političkim privrženicima, bili su direktno pogođeni u privrednom i političkom smislu. Iako je Pero Petrović zadržao položaj predsjednika Senata, a Đorđije položaj potpredsjednika, ipak je njihov uticaj znatno smanjen, jer se uz kneza Danila otpočela formirati posebna grupa njegovih najpovjerljivijih ljudi, među kojima je bio i njegov brat Mirko Petrović, kasnije veliki vojvoda crnogorski, predsjednik Senata i otac kasnijeg vladara kneza Nikole I.
Pero i Đorđije su prividno, i u službenim granicama, izvršavali naređenja kneza Danila, ali je i jedan i drugi potajno djelovao protiv njega još od prvih dana njegovog dolaska na vlast.
Pero Petrović je, zajedno sa članovima Senata, Milom Martinovićem i Andrijom Perovićem Cucom, odmah počeo raditi na pripremanju zavjere i ubistva kneza Danila. Ta je zavjera otkrivena. Knez Danilo je početkom 1852. godine krenuo na put u Rusiju. Do Kotora ga je pratio veliki broj oružanih Crnogoraca. Pero Petrović, koji je znao za taj put, organizovao je s Milom Martinovićem atentat, i kad je Danilo prolazio preko Bajica, pokušano je ubistvo. Nov povod za otvorena politička istupanja opozicija je iskoristila prilikom odluke kneza Danila da se otpočne sa pribiranjem poreza. O tom oživljavanju političkih borbi u Crnoj Gori, koje su pripremili Pero Tomov i Đorđije Petrović, govori i Đorđije Stratimirović, austrijski poslanik u Crnoj Gori, koji je došao da pruži organizacionu pomoć, u toku napada Omer-paše: “Sada kada je Danilo… ipak postao svetovni Knez, mislili su i Pero i Đorđije da imaju preče pravo na kneževsko dostojanstvo i počeše da grade zavjere protivu Danila ne bi li ga natjerali na abdikaciju. Oni su se u toliko više nadali uspjehu što je Danilo postao nepopularan jer je zaveo jednu porezu od dva forinta na svaku kuću. Buntovničke proklamacije pojaviše se u kojima se Knez Danilo optuživao da ograničava slobodu narodnu”. Opozicija, na čelu sa Perom Petrovićem, imala je vrlo jak uticaj u Bjelopavlićima i Piperima. Do otvorenih pobuna došlo je u Piperima. Tamo je kao privrženik opozicije, inače, za vrijeme Petra II, jedna od najpovjerljivijih ličnosti, djelovao Radovan Piper Mrčarica.
Prema podacima Vuka Vrčevića, Radovan Piper Mrčarica je organizovao tursku agitaciju kod crnogorskih glavara i naroda za vrijeme Omer – pašine godine (1852 – 1853), i to, putem razašiljanja pisama Omer – paše. On se, po nagovoru Pera Petrovića, stavio na čelo pobune. O toj pobuni Vuk Popović piše: “U oči Aranđelova dnevi doleti glas na Cetinje da su se odmetnuli od Crne Gore svi Piperi. A zašto? zato: što im je knjaz D. digao s vladanja prve starješine, što im je metnuo arač na kuće, što im je zabranio da nekupuju fišeke na drugu stranu do na Rijeku, i jednom što im je zalijepio u Senatu njihovog vojvodu”. Knez Danilo je uputio u Pipere vojnu ekspediciju koja je ugušila pobunu.

Bunu protiv Danila ugušio je vojvoda Mirko strijeljao je 14 buntovnika, ostali su utekli

Jedan broj organizatora pobune, na čelu sa glavnim njihovim vođom Radovanom Mrčaricom, emigrirao je u Skadar. To potvrđuje izvještaj knjaževog ađutanta Bjeladinovića, od 29. XI 1852. godine: “… veći dio glavniji odmetnika odbjegli su Osman – paši, među kojima je glavni buntovnik Vama poznati Radovan Piper”. Mirko Petrović, koji je predvodio ekspediciju, strijeljao je, od onih koji su se predali, 14 buntovnika. Imanja emigranata uništena su, a njihove porodice, kako je to saopšteno u prednjem izvještaju Bjeladinovića, protjerane su iz zemlje. Kako se to vidi iz istorijske građe, Piperi su bili sklopili ugovor sa Turcima da im ovi pomognu, ukoliko bi na njih knez Danilo poslao kaznenu ekspediciju. U navedenom pismu Vuka Popovića kaže se: “Piperi, oko 900 pušaka svi ljuti ubojnici, bili su ugovor učinili s Turcima, ako bi počem na njih jaka sila Crnogorska došla, da im pomognu biti se s njima”. Turska pomoć nije došla Piperima zahvaljujući naročitoj taktici kneza Danila. Knez Danilo je vijest o pobuni Pipera i izdaji Radovana Pipera Mrčarice primio u Ljubotinju, na putu kroz Crmničku i Riječku Nahiju. Vijest mu je, kako je to zabilježio Vuk Vrčević, donio perjanik Smajo Piper. Knez Danilo je, na osnovu ranije propagande koju su vršile turske vlasti iz Skadra, čija je neka pisma imao u rukama, tačno ocijenio da se radi o uticaju i nagovoru Turaka, pa je, da bi spriječio tursku pomoć Piperima, riješio da u toku ugušivanja pobune u Piperima istovremeno izvrši napad na turski grad Žabljak. Tim razlogom knez Danilo opravdava napad na Žabljak ruskom poslaniku u Dubrovniku, Gagiću: “Što su Crnogorci albanski grad junački posobili, to nije moja namjera bila, no samo sljedstvije opredjeljenija nekoliko vojske, koje sam iz okolnosti nužde poslao u zgodi, ako bi se Piperi protivo mene i moje vojske vooružali (kada sam pošao da ih pokorim), da im ne bi priskočila turska vojska u pomoć, kao što i bi nepremjeno, da se Osman – paša, nije zadržao s vojskom okolo Žabljaka”. Tako je knez Danilo onemogućio Turcima da pruže vojnu pomoć piperskim pobunjenicima.
Naročito je došlo do teških političkih prilika u Crnoj Gori krajem 1852. i početkom 1853. godine, kada je Turska udarila sa velikom vojskom za osvajanje Crne Gore. Prema tom planu, trebalo je da Turci napadnu Crnu Goru sa dvije strane, od Hercegovine (Omer-paša Latas) i od Skadra (Osman-paša Skopljak). Za taj napad Turci su se pripremali i u vojničkom pogledu, ali su skadarske vlasti istovremeno pojačale i političku propagandu među crnogorskim stanovništvom. Nešto pred sam napad, knez Danilo se žali ruskom poslaniku u Beču “kako Osman – paša Skadarski nepravednim načinom črez obećava novca i dragocjenih darova po svom običaju pobuđuje cijelu njegovu stranu”. Ovu tursku propagandu pojačavali su obećanjima i prijetnjama i piperski emigranti Radovan Piper Mrčarica i ostali. Knez Danilo kaže u istom tom pismu: “I tako me je sreća poslužila da sam predobio narodnu namjeru, kromje one ljude, koji su do moga prišestvija već bili odbjegli, i koji se i danas kod paše nalaze i vrlo pakosti svojom prijete pokorelim Piperima”. Neki anonimni dostavljač javlja Krstu Petroviću: “Krsto, evo ti javljamo… da je Omer-paša… puštio pare ot Garča do Dodoša sviem naženarima i pare ne žali ako moga vas parama prihvatiti i otišli su po svije krajeva njegovi ljudi da mitu svakoga… Ot njegova sela a ima kot sebe dva Brankovića koi mu kažuju – Radovana i još jednoga”. A u pismu od 4. decembra 1852. godine, knez Danilo javlja Gagiću kako Osman-paša, “pored toga kako bi jošt kojega k sebi zadobio, ili drugu koju moju nahiju pobunio protivu meni”.
Turska propaganda je velikim dijelom uspjela. Proturske snage pod uticajem svojih vođa uspjele su da parališu otpor crnogorskih snaga u nekoliko krajeva (vojska je još uvijek bila uređena po plemenskoj i bratstveničkoj podjeli). Jedno pismo Vuka Popovića, Vuku Karadžiću, detaljnije govori o rezultatima turske propagande: “Kod ovakijeh izdaica i iđeša, ne samo da su se nevoljni Crnogorci nesrećno mislili i radili, nego i Piperi, Rovčani i Kuči, koji su stijena i ključ sve Crne Gore, prevariše i izdadoše braću svoju.

Izgleda da je otkazivanje borbe protiv Turaka u toku rata 1852-1853. organizovala opozicija

“I Omeru lako je bilo, i bez mita kroz tvrđe prodirati s vojskom u Crnu Goru, sela osvajati i paliti, nevjeste i đevojke grabiti i razvraćati, glavare sjeći i u gvožđe zakivati”. Koliko je turska propaganda bila jaka, dokaz je i podatak o formiranju Krstonosne vojske, 1853. godine. Tim povodom knez Danilo u raspisu kapetanima navodi, da nije bilo dovoljno sloge i jednodušnosti za otpor Turcima, “jer mnoga plemena ne pretnuše onako kao što su preginjali naši stari neumrli junaci, kad su se na sve strane s krvnicima klali, i nekrst s kutnjeg praga odgonili. Ja ne znam ali je to zato što smo se izrodili, ili što se nijesmo onoj turskoj sili u goste nadali, ali bojim se da je najviše s domaće nesloge? Zato hoću da se uvjerim do čega je to lani bilo, i zašto svaki ne skoči na svome sentu s puškom u ruci, no mrcino upuštasmo našu braću Bjelopavliće i junačko pleme Grahovsko…”
Izgleda da je otkazivanje borbe protiv Turaka u toku rata 1852 – 1853. godine, organizovala udruž-ena opozicija Đorđija Petrovića i Pera Tomova sa jednim dijelom crnogorskih glavara i starješina. Pero Tomov Petrović i Đorđije Petrović su u toku ovog rata učestvovali u vojnim operacijama Crne Gore, pa je njihova antidanilovska djelatnost iz ovog perioda ostala neuočena. Međutim, neki podaci daju razloga za pretpostavku da su oni, i pored učešća u ratu, ipak doprinijeli, a vjerovatno, i organizovali otkazivanje mnogih vojničkih starješina i njihovih jedinica u ovom ratu.
Izvanredne podatke o defetizmu nekih crnogorskih, vojnih, političkih i državnih rukovodilaca u toku Omer – pašine godine, daje Vuk Popović. On u pismu Karadžiću, od marta 1853. godine, kaže: “Dvostruki i šareni glavari obrnuše k vratu i đavolu, i šnjih ne samo da su izginuli i izgubili mnogi… nego se pomutiše i ostali, da u prve nijesu znali đe će, ni za kim će u boj ići! Glavari Bog ih kleo, s njihovom prokletom mržnjom i osvetom najviše su krivi, da u brackoj muki i pogibiji, brat bratu, i pleme plemenu ne priskoči i ne pomaže… Jedni su bili pobjegli s familjom i imanjem u Primorje, a jedni trgujući po Kotoru i Risnu šetali su, i na propast otadžbine izgledali. Ja sam vidio moijem očima, đe glavari Njeguški na ovdašnjem pazaru, kupuju od pogorjeli Martinića stoku i volove; da opet oni našijem preprodadu i kami dobiju! Gledajući jadni prosti narod na svoju gospodu kako su naredni i složni, i kako se brinu za krst časni i obraz pošteni, skameniše se i oni, pa ako je koi i pošao na boj, pošao je na sramotu kao bez duše, a nije se bio deveti. Na sramotu je s pazara nosio i gonio prah i topove, najposlije i darovni kruh noseći silom vikali su: “Nama nema od ovoga to đavolje, ovo će poć sve u dobre kuće”. Nešto “plemenitije” radio je već poznati Andrija Pejović sa izbjegličkim življem u Rijeci, koji je prodavao iz svoje žitnice ovim siromašnim porodicama četiri bagaša, t.j. 120 mletačkih litara kukuruza za talijer, a suviše, u svoja tri mlina bez ikakva ujma samlio”.
Po nekim podacima, koji, doduše, nijesu ni potpuni ni neposredni, a ni obilati, ali, kad se posmatraju u svjetlosti ranijeg i kasnijeg političkog stava Pera Tomova i Đorđija Petrovića, da se zaključiti da su i Pero i Đorđije mogli biti organizatori defetizma. U arhivu Državnog muzeja u Cetinju, nalazi se jedan dokument koji se u tom pogledu direktno odnosi na Đorđija Petrovića. To je jedno pismo piperskog pobunjenika u emigraciji, Radovana Pipera Mrčarice, upućeno Đorđiju Petroviću 1852. godine, u kojemu ga ovaj obavještava o razgovoru s Omer – pašom i pašinim pristalicama da pomognu Đorđiju u njegovim eventualnim planovima protiv kneza Danila. Zbog njegove važnosti, pismo ćemo citirati u cjelini: “Gospodine Đorđije, dokažujem ti kako sam (se) zadijeva(o) u zbor (s) našijem velikijem muširom Omer – pašom, serasćerom carskijem i dok(aživa)h mu ja za tebe da te bog da(o) od svašta i on reče u ta rasgo(vo)r: ja mu bih moga(o) učinjet (da bude) najstari(ji) ot Crne Gore i sve što mu mogu učinjet ot imena carskoga, a ti ga i sam znaš kak(o je) on najstari(ji) pri caru onamo je znavano… a ta li ne znaš ti kakvi su Crnogorci, ta li ti nije ljevše gledat za sebe. I bih rat bio, ako misliš za sebe, gledat (da) pošlješ jednoga pametnoga čojka do mušira Omer – paše da se š njim razgo(vo)ri i da tebe ćitap donese. Vaš dobroželatelj Radovan Piper”.

Tokom Omer-pašine godine protiv knjaza Danila ujedinila se opozicija svih vrsta

Nijesmo pronašli više nikakvih dokumenata koji bi objasnili da li je Đorđije Petrović, što preduzimao povodom ove ponude Omer – paše, preko Radovana Mrčarice, niti možemo znati kako se ova stvar završila. Ali je, ipak, sasvim karakteristično da se Radovan Piper obraća njemu. On to, svakako ne bi radio kad ne bi imao nikakvih osnova za takvu prepisku, a Radovan Piper je u doba Petra II bio jedna od povjerljivijih ličnosti, i svakako mu je bilo poznato raspoloženje Đorđija Petrovića. Karakteristično je da je Đorđije Petrović, kako smo to već napomenuli ranije, takve ponude dobijao i u toku političkih borbi protiv Petra II. Đorđija Petrović nije, koliko je bar do sada poznato o njegovoj političkoj djelatnosti, stupao u neposredne političke veze s Radovanom Mrčaricom, ali nije isključena mogućnost da je podržavao sve unutrašnje snage otpora protiv kneza Danila, bez obzira na njihove političke tendencije.
O drugom predstavniku opozicije iz ovoga perioda, Peru Petroviću, nema direktnih dokumenata. Ali, podaci koje imamo o političkom stavu i defetizmu mnogih glavara, i to njegovih rođaka, prijatelja i političkih privrženika, posredni su dokaz da je u takve poslove bio umiješan i Pero Tomov. Da pretpostavimo takvu mogućnost, daje nam povoda poznata činjenica da je među organizatorima defetizma bio, pored ostalih, vođa tadašnje opozicije, i Perov najbliži saradnik i zet, senator Andrija Perović – Cuca.
O serdaru Andriji Peroviću – Cuci, Vuk Popović naglašava da je, početkom napada na Crnu Goru, savjetovao da se sjedi kod kuće i da se ne daje otpor turskom napadu, pa da je tada čak i naredio: “Svak nek gleda svoju kuću, bez veljega grdila, i svak nek sjedi doma o jadu se zabavio!” Serdar Andrija Perović bio je dobio vojni raspored prema turskim snagama od Hercegovine. Trebalo je da pritekne u pomoć grahovskom vojvodi Jakovu Dakoviću, koji se branio od Turaka iz jedne opkoljene pećine. Prema već utvrđenim podacima, Andrija Perović – Cuca nije izvršio ovaj zadatak, niti je pružio pomoć Dakoviću. Vuk Popović napominje o sličnom stavu i mnogih njeguških glavara.
Sve je to dokaz da se u toku Omer – pašine godine nije radilo samo o strahu od turske sile, niti o defetizmu samo glavara pograničnih krajeva, nego da je defetizam bio posljedica antidanilovsk-og raspoloženja velikog broja glavara čitave Crne Gore, a posebno, najviših predstavnika opozicije. U ovom sudbonosnom momentu po Crnu Goru i kneza Danila, našla se ujedinjena opozicija svih vrsta. Knez Danilo bio je zapao u izvanredno tešku situaciju, jer su turske snage bile na putu da potpuno pregaze Crnu Goru. Crnogorska vojska, koja je davala otpora turskim snagama, bila je, zbog unutrašnjeg političkog stanja i stranačkog razdora, potpuno nemoćna da se odupre turskoj sili. Crnu Goru spasla je od potpune propasti intervencija stranih sila, Rusije i Austrije, koje su naredile obustavljanje rata protiv Crne Gore. Do otvorenog istupanja Pera i Đorđija nije došlo u toku Omer – pašine godine, iz političkih razloga. Oni, kao vođi opozicije i kao pretendenti na crnogorski prijesto, nijesu smjeli istupati otvoreno defetistički, jer bi to značilo izdajstvo u odnosu na borbu protiv turskog zavojevanja. Otvorenim istupanjem protiv organizovanja odbrane od turskog pokoravanja, oni bi izgubili politički uticaj u zemlji. Zato su oni politički kraj kneza Danila pripremili preko drugih političkih, državnih i vojnih ličnosti. Za otvorena politička istupanja oni su imali još manje mogućnosti zbog toga što je u toku ovoga napada Crna Gora naišla na pomoć, u prvom redu, Austrije, a kasnije i Rusije. Austrija je početkom 1853. godine, još u toku januara, poslala u Crnu Goru svoga potpukovnika Đorđa Stratimirovića, koji se duže zadržao u Crnu Goru (čak nešto i poslije objavljivanja rata) i koji je, kako se to vidi iz jednog njegovog izvještaja, imao da radi na pridobijanju kneza Danila za Austriju. Zbog svega toga, Pero i Đorđije Petrović nijesu imali nikakvih mogućnosti za otvoreno istupanje, jer bi to značilo potpunu političku diskvalifikaciju pred crnogorskim stanovništvom, a i pred Austrijom i Rusijom.

Politička rascijepljenost opozicije došla je do izraza tek u drugom periodu Danilove vlade

Ni Perova ni Đorđijeva politička struja nijesu bile, po svojoj suštini i političkoj koncepciji, proturske. Što su se političke struje i jednog i drugog, ipak, u ovom momentu našle, preko pojedinih predstavnika opozicije, na istoj liniji, upravo, u sprezi sa proturskim političkim snagama, to se objašnjava time što je opozicija, primorana da djeluje protiv kneza Danila, bila primorana da iskoristi i te snage, tim prije, što nije u ovom momentu mogla očekivati pomoć ni od Austrije ni od Rusije, jer su i jedna i druga u tom periodu podržavale kneza Danila i njegov otpor Turskoj.
UNUTRAŠNJE SUPROTNOSTI I RAZJEDINJENOSTI OPOZICIJE: Opozicija koja djeluje u prvo vrijeme vladavine kneza Danila nije jedinstvena politička struja, nego se u njoj pokazuju dva osnovna pravca. Jedan pravac je stara opozicija još iz perioda vladavine Petra II. Ovu struju predstavlja i vodi Đorđije Petrović sa svojim najbližim rođacima, braćom Mašanom i Vukom, sinovcem Krstom, popom Punišom Pavićevićem i njegovim šurakom Todorom Kadićem. (Kadići su bili jedna od najuglednijih porodica u Bjelopavlićima, i kao politički neprijatelji vrlo opasni, pa ih je 1861. godine, knez Nikola potpuno protjerao iz zemlje). Drugi pravac predstavljala je nova opozicija, koja se formira od bivših vladajućih elemenata koji, dolaskom na vlast kneza Danila, gube vodeće državne položaje. Ovaj pravac opozicije vodi Pero Tomov Petrović, brat Petra II, sa nekoliko najuticajnijih ličnosti toga perioda (Andrijom Perovićem Cucom, serdardom Milom Martinovićem, a kasnije i arhimandritom Ostroškog manastira, koji je istovremeno bio i član Senata, Nikodimom Raičevićem). Struja Pera Tomova Petrovića bila je u Njegoševom periodu vladajuća politička struja, a sam Pero Petrović, i još nekoliko najistaknutijih članova Senata, serdara i vojvoda, bili su veoma bliski Petru II. Pero Petrović je bio jedna od najuvaženijih političkih i državnih ličnosti poslije Petra II. Đorđije Petrović je i za vrijeme vladavine Petra II bio jedan od vođa opozicije, koji je pretendovao na vlast u Crnoj Gori. Kao takav, bio je jedan od najvećih političkih protivnika Pera Petrovića. Ove dvije struje, iako nijesu bile jedinstvene, našle su se, u periodu vladavine kneza Danila, na istoj liniji, jer su i jedna i druga u Danilovoj političkoj struji imale zajedničkog političkog protivnika. Ali su Pero Tomov i Đorđije Petrović i dalje ostali politički protivnici, jer su i jedan i drugi bili pretendenti na kneževsko mjesto u Crnoj Gori.
Opozicija nije bila jedinstvena ni u pogledu podržavanja spoljne politike. Đorđije je bio ruski oficir, pa iako je često bio prinuđen da se oslanja na Austriju, ipak je u osnovi podržavao rusku politiku. Pero Petrović je bio jedan od najjačih crnogorskih trgovaca. Imao je široke i unosne veze sa trgovcima u Austriji, pa je, i pored čestih veza sa ruskim poslanicima u Dubrovniku, najviše bio eksponent austrijske politike u Crnoj Gori.
Ova politička pocijepanost opozicije nije tako otvorena i vidna u prvom periodu vladavine kneza Danila, nego će doći do izraza tek u drugom periodu. Prvi period vladavine karakterističan je po tome što Danila pomažu i Austrija i Rusija. Rusija potvrđuje testament kojim vlast prelazi na Danila i odobrava proglašenje kneževine. Austrija je, kako se to da zaključiti iz izvještaja njenog poslanika Stratimirovića, sasvim malo računala na mogućnost, da preko opozicije i Đorđija Petrovića učvrsti svoj uticaj u Crnoj Gori, pa je pokušala da pridobije za svoju politiku Danila. U tom cilju, a i radi svojih vlastitih interesa, ona je ukazala Crnoj Gori izvanrednu pomoć u toku 1853. godine. Opozicije, i Pera i Đorđija Petrovića, ostale su lišene ozbiljnije potpore iz inostranstva, i skoro prepuštene svojim vlastitim snagama. Pod takvim uslovima političke borbe, unutrašnja razjedinjenost opozicije nije mogla doći do otvorenog izražaja. Odsustvo ozbiljne i sistematske saradnje i koordinirane političke djelatnosti između ove dvije struje opozicije, ispoljiće se u narednom periodu, u periodu obračuna kneza Danila sa raznim snagama otpora, i sa Perom i Đorđijem Petrovićem, kad će knez Danilo protjerati, prvo, politički centar opozicije Pera Petrovića, a zatim i Đorđija Petrovića.

Struja Pera Tomova bila je opasna po Danila ali je ovaj ipak relativno lako savladao

Tek u drugom periodu političkih borbi protiv kneza Danila, ispoljiće se jasno unutrašnje suprotnosti opozicije, i pokazaće se koliko je njihove vođe razjedinjavala težnja za preuzimanjem vlasti. Tako razjedinjena opozicija pokazala je znatno slabiju političku snagu nego što joj je bila potrebna za uspjeh u borbi protiv kneza Danila. Opozicija, naročito struja Pera Tomova, pokazala se zaista opasnom i počela je da ugrožava političku sigurnost kneza Danila, ali je i pored te okolnosti savladana relativno lako. Unutrašnje suprotnosti opozicije omogućile su knezu Danilu da u kratkom periodu razbije i jedan i drugi politički centar i tako osigura svoju vladavinu.

POLITIČKO UČVRŠĆIVANJE VLADAJUĆE STRUJE KNEZA DANILA: Politički centar, koji je dolaskom na vlast kneza Danila postao vladajući, postepeno se učvršćivao i u privrednom i političkom smislu. U njemu je postepeno dobijao političku afirmaciju jedan dio opozicionih snaga iz ranijeg perioda.
Knez Danilo je lično nastojao da pridobije jedan dio onih političkih snaga koje su bile nezadovoljne u periodu Petra II, i koje je gušio manji broj najuglednijih privilegovanih glava i političkih i državnih funkcionera. Nekolicini ljudi, koji su ranije imali skoro neograničene privredne, finansijske i političke privilegije (kao što je na primjer bio Pero Tomov), izbija se iz ruku privredni i politički monopol, i time omogućava privredna i politička aktivnost mnogo širem krugu privatnih preduzetnika. Privrednim napretkom koji je uslijedio krajem vladavine Petra II, i u prvom periodu vladavine kneza Danila, pored jednog broja najbogatijih trgovaca, zelenaša i seoskih bogataša, razvio se, u znatno većem broju, i sloj srednje imućnih domaćina. Ovi srednji slojevi zahtijevali su, po prirodi samoga razvitka, kudikamo šire privredne i političke slobode, koje su u drugom periodu vladavine kneza Danila i nastupile sa državnim reformama i zakonodavstvom. Sam knez Danilo morao je, radi svoje političke afirmacije, proširivati krug političkih privrženika i tražiti politički oslonac baš u tim srednjim slojevima. Na to su ga nagonila dva razloga. Prvo, sama unutrašnja politička konstelacija. Knez Danilo je imao protiv sebe Pera Tomova Petrovića koji je predstavljao političku struju najbogatijih elemenata tadašnjeg crnogorskog društva, a osim njega, i političku struju Đorđija Petrovića koja je bila brojna i vrlo uticajna u Crnoj Gori. Knez Danilo je morao, u borbi protiv tih struja, tražiti oslonac u onim snagama koje je mogao orijentisati na političku borbu protiv tako jakih političkih protivnika. A to su bili baš ti srednji slojevi kojima nije pogodovao privredni i politički monopol najbogatijih elemenata. Drugi razlog koji je kneza Danila gurao da politički oslonac i svoju političku afirmaciju temelji na široj političkoj platformi, bila je, još uvijek aktuelna oslobodilačka borba crnogorskog naroda. Pitanje konačnog oslobođenja Crne Gore i njenog međunarodnog priznanja prelazilo je u završnu fazu. Njegovim rješenjem došlo bi do konačnog oslobođenja privrednih i političkih snaga Crne Gore.
Pored toga što bi završetak oslobodilačke borbe razriješio sputane ekonomske snage Crne Gore, i što bi sa njime nastupila privredna aktivnost na bazi privatne svojine i slobodne privredne inicijative, sam knez Danilo dobio bi, oslobođenjem i međunarodnopravnim priznanjem Crne Gore kao države, posebne političke koristi. Uspjeh u spoljnoj politici značio je potpunu njegovu političku afirmaciju i na unutrašnjem i na međunarodnom političkom planu.
Oslobođenje unutrašnjih privrednih i političkih snaga dovelo je do značajnih društvenih promjena u crnogorskom društvu u drugom periodu vladavine kneza Danila. Na privredno – ekonomskom planu te promjene ogledaju se u pojačanom razvitku kapitalističkih društvenih institucija i izrazitijem uobličavanju kapitalističkih elemenata. To potvrđuje analiza privredno – ekonomskih odnosa Crne Gore toga doba, a kojoj ćemo se na ovom mjestu zadržati. U svojim Ograncima za istoriju Crne Gore, Vuk Vrčević daje jedan kratak, ali veoma važan, interesantan i pun pogodak, opis ondašnjeg Cetinja, iz kojega se vidi da je Cetinje, pedesetih godina XIX vijeka, počinjalo da se izgrađuje u grad. U njemu je, osim Cetinjskog manastira i Biljarde Petra II, već bilo 22 kuće “jedna uz drugu”. U tim kućama bilo je otvoreno nekoliko gostioničkih radnji, koje su poslovale sa svakodnevnim posjetiocima Cetinja “koi dolaze na diviu k sudu”.

Na Rijeci ima mnogo zanatlijah te napravljaju one čudnovate ženske pasove što Crnogorke nose

Vrčević napominje posebno gostionicu “Lokandu”, koja je bila namijenjana “za primorske otlične ljude i mnoge svjetske putnike”, za koju čak ističe da se “njezinom čistoćom ne bi posramila da je u sredini kojega mu drago europskog grada”. Još izrazitiji proces otpočinjao je, prema istim podacima, u Rijeci Crnojevića. Tamo je već bilo razvijeno i gradsko zanatstvo, iako, doduše, zanatske poslove obavljaju stranci. Evo kakve podatke o tome daje Vrčević na istom mjestu: “Na Rijeci ima mnogo zanatlijah, nagolo svi iz obližnje turske, koi su od zuluma turskoga dobježali i nastanili se, kano ti: puškarah, zlatarah, terzijah i majstora, te napravljaju one čudnovate ženske pasove što Crnogorke nose. Ima dosta i krčama u koju svak može naći dovoljno svakog jestiva i pića, a u mnoge i crne prilično zgotovljene kafe. Ima jedan zakleti mjerač koi svaku stvar ko što prodava i kupuje mjeri da narod naroda ne bi varao”. Vrčević napominje da je Rijeka tada imala “oko 60 dosta prilično sazidanih kuća, sve jedna uz drugu i kao mala jedna varošica lijepo izgleda”. Karakteristično je da je krajem 1859. godine, knez Danilo preduzeo neke mjere za podizanje jednog grada u bogatijem dijelu Crne Gore, u Bjelopavlićima. To se vidi iz pisma kneza Danila ruskom konzulu u Dubrovniku, Petkoviću, od kojega za tu svrhu traži inženjera. Na tom mjestu podignut je, nešto kasnije, današnji Danilovgrad.
Ogranci Vuka Vrčevića pružaju podatke o trgovačkim radnjama i kafanama i u nekim drugim mjestima u Crnoj Gori. Ovdje se pominje krčma Špira Vrbice na Njegušima, koju je podigao još Petar II. Osim nje pominje se krčma nekakvoga Vukosava, u kojoj se prodavao, osim alkohola i duvan: “Pri istoj krčmi, sin Vukosavov, kao crnogorski zakupnik prodaje duvana, turskog takozvana “zibra” ili rezani, i crnogorskog te se zove “dobram”, a u drugu spramo ove đe nekolicinja osobenom vježbinom fišeke … savijaju za prodaju onoga naroda”.
Nije slučajno, nego, po našem mišljenju, i karakteristično, da se kao vlasnici ovih trgovačkih radnji javljaju još od ranije poznati trgovci koji stoje u ortačkim odnosima sa raznim “društvima” i “kompanijama”. Tako je, na primjer, vlasnik jedne od njeguških krčmi, Špiro Vrbica, bio član “društva trgovačkog od suhe ribe” i nalazio se u kompanijskim odnosima sa kotorskim trgovcem Božom Miloševićem.
Iz ovoga izlaganja ne bi trebalo zaključiti da se u ovo vrijeme radi o potpuno razvijenim i čistim gradskim elementima. Toga još nema, pogotovu, ne u preovlađujućoj mjeri. Ovim izlaganjem htjeli smo samo ukazati na tendenciju kojoj je vodio tadašnji društveno – ekonomski razvitak, i koja je stvarno otpočela da postaje preovlađujuća tek kasnije, poslije oslobodilačkih ratova 1875 – 1878.godine, kada se u Crnoj Gori, oslobođenjem nekoliko gradova, učvršćuju, i konačno uobličuju, gradski sitnoburžoaski elementi. Ali, ove društvene pojave, iako još neuobličene, ipak su karakteristične jer potiču sa jedne šire društveno – ekonomske osnovice na kojoj su se kapitalistički elementi zametali intenzivnije nego ranije. Ovaj proces bio je svojstven i prethodnom periodu, jer se odvijao na temelju slobodne privatne svojine i pod takvim političkim uslovima koji su nužno zahtijevali slobodu ličnosti i privredne inicijative. Ali je tada ovaj proces bio mnogo sporiji. Kapitalistički elementi nijesu mogli razviti kapitalističke društvene odnose zato što su mnoge ograničenosti sprečavale robnu proizvodnju i robnu razmjenu. Da bi se kapitalistički odnosi izdvojili nešto jasnije, trebalo je da se, bar u izvjesnoj mjeri, savlada proizvodna ograničenost, da se postigne izvjesna privredna raznovrsnost i da se pojača unutrašnji robni promet. Sve je to, najzad, zavisilo još i od saobraćajnih uslova i formiranja unutrašnjih pazara. Tek ispunjavanje takvih uslova, makar i u ograničenoj mjeri, moglo je dovesti do intenzivnijeg unutrašnjeg privrednog života, do izvjesnog proizvodnog i trgovačkog strujanja koje će zahvatiti šire privredne slojeve, i u kojemu će se osim ograničenog broja najuzdignutijih trgovaca, zelenaša, glavara i seoskih bogataša, imovinski uzdići i njihova masovnija podloga – srednje imućni sloj seljaka – domaćina, ali istovremeno i seljaka kojemu nije tuđa ni povremena trgovina i zelenašenje.
Čitav prethodni period pripremao je takve uslove, a jednim dijelom i postepeno stvarao takve elemente na selu.

Radi favorizovanja domaće privrede Danilo je zabranio uvoz i izvoz određenih artikala

U periodu kneza Danila, naročito u njegovoj drugoj polovini, taj proces je već izbacio masu robnih proizvođača iz kojih se postepeno izdvajala seoska buržoazija u licu seoskih bogataša, trgovaca, zakupaca, zelenaša i glavara. Sa takve društveno – ekonomske osnovice poteklo je i proglašenje Crne Gore za kneževinu. Kneževski, dakle, svetovni oblik crnogorske države, koji je bio posljedica društvenog razvitka, postao je u ovom periodu i pretpostavka daljeg razvitka. Latentne privredne i političke snage, oslobođene su crkveno – političkih okvira.
Dokumenti iz toga doba ukazuju na intenzivniji privredni život oslobođenih društvenih snaga. Crnogorski kapetan, inače, austrijski podanik, Tomo Marinović, vodio je već nekoliko godina trgovinu na Cetinju. Gajo Savićev Đurašković ortački je zakupnik i trgovac ribe sa inostranstvom. Savo Matov Martinović iz Bajica u ortakluku snabdijeva namirnicama radilišta na Oštroj Ponti. Mašo Turov Martinović iz Bajica dobavlja žito iz Primorja i prodaje ga po Crnoj Gori na veresiju. Pop Đuro Martinović, Milo Nikolin Jovanišević i Bogdan Stevanov Martinović, “kao i drugi mnogi Cernogorci”, prodaju Primorcima žito na veresiju. Ilija Ristov Ljumović iz Pipera, obavlja trgovačke poslove “do Malte”.
Iz arhivske građe toga perioda se vidi, da su se u Crnoj Gori pojavile i razvijenije trgovačke ustanove. U jednom dokumentu nalazimo podatke o trgovačkoj “kumpaniji” Luke Markišina Ivanovića iz Donjeg Kraja iz Cetinja. Joko Milošev i Milo Vukov “sa družinom”, u ortakluku sa nekim Paštrovićima, organizovali su preduzeće “da vode Crnogorce i Primorce u Carigrad”. Njihovi ulozi iznose po 1.500 fiorina. Još ranije se pominje Špiro Vrbica. Niko Ivov iz Seoca, dužan je, od trgovine žitom, Krstiću Lazovu Bjelišu i Dragu Lukinu Kapi, 20 fiorina. Bogdanu Pejovu Roganoviću iz Cuca dužan je Kojo Bogdanov Lakićević iz Krivošija 66 talira i 30 krajcera, a Ilija Todorov Lazović iz Ledenica 14 talira od žita koje je prodavano na veresiju. Vučeta Peranov Bošković iz Orje Luke prodavao je “gomile” stoke po Primorju. Tako je, samo jedanput, prodao 93 brava po cijeni od 1 fiorina i 5 krajcera.
U ovom periodu država preduzima naročite mjere da zaštiti unutrašnju privredu i da poboljša razvitak nekih privrednih grana za koje je postojalo uslova. Na niz proizvoda bila je zavedena stroga carina na izvoz i uvoz. Tako je, da bi grahovsku privredu orijentisao na crnogorske pazare, knez Danilo na neke njihove proizvode zaveo visoku carinu na izvoz i uvoz. “U Grahovu veliku daciju uzimlje Knjaz od svega što se snosi na Risan i iznosi gorje. – I stražari uhvate li koga u Grahovo da iz Primorja nosi više od oke rakije za prvi put globe ga 12 talijerah, a drugi put vode ga na Cetinje, dadu mu tojaga i plati dvostruku globu.
Da bi se favorizovala domaća privreda, određene artikle bilo je, kao što vidimo, zabranjeno izvoziti iz Crne Gore. Istovremeno je te artikle bilo zabranjeno i uvoziti iz inostranstva, jer se država starala da domaće proizvode utvrdi na unutrašnjim pazarima. Takav je, na primjer, bio slučaj sa rakijom. Vuk Popović javlja o tome Vuku Karadžiću: “Isto tako nesmiju ni Crnogorci kupovati rakiju nigđe u Primorje nego samo u Grahovo i na Cetinje! I s ovoga je velika mržnja među nama”. O tome govori i jedan drugi dokumenat, “nota” prezidenta Senata, od 19. januara 1859. godine, iz koje se vidi da neki trgovci nijesu mogli za prodatu kastradinu kupiti odgovarajuću količinu rakije u Kotoru, jer je “ulazak rakije iz Kotora” bio “za sebe prikupio” “inkanat” serdar Pero Matanović.
Privredne grane koje još nijesu bile razvijene u Crnoj Gori oslanjale su se na međunarodnu trgovinu. Za njih se država postarala da uprosti privredne odnose sa inostranstvom, pa su sredinom 1854. godine, ukinuti “pasoši” (dozvole) i proglašen potpuno slobodan ulazak u Kotor “trgovačkijem ili drugijem poslovima” (naravno, sa određenim carinskim taksama).
U Vukovoj prepisci nalaze se dosta interesantni podaci o razvijanju trgovine u Crnoj Gori. Iz jednog pisma Vuka Popovića vidi se da je knez Danilo, u cilju obezbjeđenja trgovine, zakupio velike količine žita da bi se prodavale u Crnoj Gori, pa je trgovinu obezbijedio, čak, i nikšićkim Turcima: “Dosad je iz samoga Risna iznešeno Knjaževog žita preko 10.000 stara, a po ovoliko biće iz Kotora i iz Budve”.

Brojni testamenti svjedoče koliko je trgovački i zelenaški kapital prodirao u imovinske odnose

Na bazi razvijenog privrednog života knez Danilo je uveo i lokalne trošarine (“đumruk”), koje su jednim dijelom išle u državne prihode. Napredak crnogorske privrede i razvitak trgovine potvrđuje i zahtjev kneza Danila 1856. godine, evropskim silama, da se Crnoj Gori dodijeli jedna trgovačka luka na Jadranskom moru. Ovaj zahtjev je nesumnjivo, jednim dijelom, zasnovan i na političkim razlozima, ali, kao što se vidi iz samog zahtjeva kneza Danila, njega su diktirale i privredne potrebe ondašnje Crne Gore. U tom cilju, knez Danilo je tražio da se Crnoj Gori dodijeli Bar.
Inače je vrlo karakteristično da je ovaj period pun podataka o sitnim pozajmicama, trgovačkim operacijama i mnogobrojnim dužničkim obavezama, što je nesporan dokaz intenzivne aktivnosti sitnih trgovčića, zelenaša i zakupaca. Nemamo podataka na osnovu kojih bismo mogli prikazati zemljišne odnose i rezultate do kojih je, na temelju slobodnog raspolaganja nepokretnostima, došlo na selu. To bi bilo mogućno prikazati samo na osnovu statističkih podataka o zemljišnim posjedima i promjenama koje su se zbivale u tom pogledu. Takvih podataka nemamo. Svakako, proces diferenciranja seljaštva na posjednike i bezemljaše, dakle, proces koncentracije zemlje u ruke ograničenijeg broja vlasnika, nije bio brz. On nije doveo do potpunije i masovnije pauperizacije jednog čitavog sloja seljaštva. Ali se, na osnovu posrednih podataka, može zaključiti da se taj proces odvijao i da je bio sastavni dio opšteg toka društvenog razvitka.
Prateći ovaj problem kroz istorijsku građu, jasno se uočava da je nepokretna imovina (zemlja, livade, vinograd, šuma, kuće itd.) bila veoma često, predmet raznovrsnih ugovora, u prvom redu, ugovora o kupoprodaji i hipoteci. To svjedoči da se proces prenošenja vlasništva u oblasti nepokretnosti stalno odvijao. Od mnogobrojnih podataka koji potvrđuju ovaj proces navešćemo vrlo karakterističan podatak prinudne naplate duga “po zapovijedi suda Vrhovnog” iz 1854. godine: “Kako danas domiri (podmiri) Radoje Marković, Tomu Savovu njegova sina po zapoviedi Suda Vrhovnoga baštinama. Prvo dade mu ralo zemlje na Vićan, ralo na Velji Doo, ralo na Bojanovice, ralo u Sirakov Doo, ralo u Radašinovice, na Kotien ralo i ralo na Počkalje i za ralo uduta”.
Koliko je trgovački i zelenaški kapital prodirao u imovinske odnose, potvrđuje i testament Toma Markova Petrovića iz kojega se vidi da je ovaj tipični seoski zelenaš držao pod hipotekom zemlju mnogih seljaka. Veoma važan dokaz ovoga procesa su propisi iz Zakonika od 1855. godine. Ako izuzmemo neke ustanove koje u tom pogledu predstavljaju ograničenje, onda neki propisi Zakonika potvrđuju dvije činjenice, koje su bitne za proces razaranja i plemenskih i feudalnih odnosa, i koje su nesumnjiva pretpostavka kapitalističkih društveno – ekonomskih odnosa u poljoprivredi. Te dvije bitne činjenice su, fiksirana privatna svojina (skoro individualna) na nepokretnosti, i pravo vlasnika na slobodne privrednopravne transakcije. To izričito potvrđuje član 48 svojom klauzulom “svaki sa svojom mukom može po svojoj volji razpolagati” i član 49 koji glasi: “Svaki čoek vlastnik je od svoga imuća i ostaje mu na volji da može svoe imuće i osim svoe rodbine dijeliti, pa on ovo učinio za života ili ostavio u svome amanetu, u to se dirati ne smie”.
Ovim propisima fiksirani su, dakle, slobodni svojinski odnosi na zemlju i pravo slobodnog raspolaganja nepokretnom imovinom. To znači da su se zakonski ustanovljavali oni odnosi koji su se razvijali, a djelimično bili karakteristični i u toku čitavog prethodnog razvitka (jer je, kao što smo još u početku naglasili, u crnogorskim krajevima koji nijesu bili pod neposrednom turskom vlašću, preovlađivala privatna svojina na zemlju).
Nemamo direktnih podataka na osnovu kojih bismo utvrdili koliko je ovaj proces u vrijeme kneza Danila produbio imovinsku nejednakost na zemlju. To je nemoguće utvrditi samo na osnovu onih podataka koji govore o kupovini i prodaji, o zalaganju nepokretnosti itd. Na osnovu tih podataka mi možemo utvrditi samo toliko da je toga procesa bilo i u ovom periodu kao i u ranijim, ali kakvo je opšte stanje na selu, kakav je odnos krupnijih, srednjih i siromašnih seljaka (eventualno i bezemljaša), kakve su razlike u tom odnosu nastupile prema odnosima ranijeg perioda, to na osnovu podataka o faktičkim slučajevima, ne možemo utvrditi.

Iako važne, Danilove državne reforme nijesu ničim izmijenile bitnost već postojeće crnogorske države

Nesporna je samo jedna stvar, a to je, da je ovaj proces morao biti sastavni dio opšteg društvenog razvitka i da je i on dobijao zamah jačanjem privrednih faktora iz ostalih društveno – ekonomskih djelatnosti. To znači, da je na ovaj proces morao uticati razvitak robnonovčanih odnosa i proste robne proizvodnje, i da je i on dobijao zamah jačanjem trgovaca, zelenaša, bogatijih glava – činovnika i seoskih bogataša. Tu opštu pretpostavku, kojoj sadašnji izvori ne mogu dati više ništa u potvrdu, jedino dokazuje član 45 Zakonika od 1855. godine, koji je, najvjerovatnije, i došao kao posljedica pojačane intenzivnosti toga procesa i nužnosti da se takvoj društvenoj pojavi reguliše tok i obezbijedi pravna sigurnost. Taj član Zakonika sadrži, pored ostaloga, detaljnije propise o kupoprodaji nekretnina.
Posmatrajući čitav ovaj period, njegovu društvenu suštinu i sve ono što mu je prethodilo, mora se doći do zaključka da je opšti smisao njegovog razvitka imao kapitalističke tendencije i da su kapitalistički elementi nicali na selu kroz trgovce, zelenaše, seoske domaćine, zakupce, ortake i povlašćenu birokratiju, koja je jednim dijelom pogotovu njen viši, glavarski sloj, u najvećem broju slučajeva bila istovremeno i privredno – aktivni elemenat, često i na uštrb činovničkih funkcija. Ti kapitalistički elementi još ne znače i razvijene, potpuno učvršćene kapitalističke odnose. Oni stavljaju simbiozu seljačko – feudalnih i sitnoburžoaskih snaga koje niču na crnogorskom selu. Ali, ti isti elementi zahtijevaju reforme, tj. izgrađeniji, potpuniji i efikasniji državni aparat koji će im služiti i za unutrašnje i za međunarodno privredno i političko osiguranje. Te reforme nastupile su pedesetih godina XIX vijeka.

DRŽAVNE REFORME I ZAKONODAVSTVO

Državne reforme kneza Danila, koje su nastupile kao posljedica čitavog prethodnog razvitka Crne Gore, a koje su znatnim dijelom zahtijevali i spoljnopolitički interesi Crne Gore, ne mogu se, u odnosu na već postojeću državu, smatrati nekim radikalnim preobražajem društveno – političke organizacije tadašnjeg crnogorskog društva, jer one nijesu ničim izmijenile bitnost crnogorske, već postojeće, države. Ali je njihov značaj i pored toga veliki. Sa njima otpočinju da se, i sa formalne strane, ruše mnoge zaostalosti od kojih je patila ranija državna organizacija.
Već ranije smo napomenuli da su u starim plemenskim formama, u formama mnogih institucija plemenskog društva u procesu stvaranja države, postepeno ili naglije, izrastale i učvršćivale se nove, u suštini, klasne institucije. Takav je bio slučaj sa nekoliko institucija. Prije svega, pleme, u kojemu u rodovskom uređenju (iako ono u tom smislu nikad ne egzistira u Crnoj Gori) nema javne vlasti, od Petra I postepeno počinje da se pretvara u administrativno – teritorijalnu jedinicu, u suštini, novog, klasnog, državnog uređenja. Taj proces teritorijalizovanja jača sa konačnim stvaranjem države za vrijeme Petra II. Kako će se vidjeti iz daljeg izlaganja, konačno će pleme prerasti u administrativno-teritorijalnu jedinicu sa reformama kneza Danila. Sličan je slučaj i sa ustanovom kneza, koja u crnogorskom značenju figurira kao plemenska ust-anova. Ona u procesu stvaranja države dobija atribute javne vlasti. Sa reformama kneza Danila ona će nestati i u nominalnom smislu, jer će biti sasvim ukinuta i zamijenjena ustanovom kapetana (što je djelimično izvršeno još i u periodu Petra II).
Ove reforme, iako ne znače nikakve novosti po suštini, značajne su u pogledu čišćenja, mnogih institucija crnogorske države od starog balasta. One potvrđuju da je privredni i politički uspon prvih decenija druge polovine XIX vijeka, značio i krupnu pobjedu nad primitivnim institucijama kojima je crnogorska država, zbog zaostalosti naprednih društvenih snaga, morala biti opterećena.
Još nešto ranije, u svom prvom periodu vladavine, knez Danilo, pristupa izvjesnim reformama u vojsci. Početkom 1853. godine, knez Danilo izdaje zvaničnu naredbu o popisu vojske. U toj naredbi on je insistirao na utvrđivanju broja vojnika i raspoložive municije. Godine 1856. knez Danilo je izvršio korjenitije reforme u vojsci. Tada je formirao neku vrstu stalne vojske, koja je bila obavezna da izvršava sva naređenja svojih starješina.

Da će ovo ustrojstvo ratnikah donieti u crnogorsku vojsku krasni red i jaču svezu o tom niko ne sumnja

U ovoj vojsci izvršena je nova formacijska podjela. Osnovne jedinice vojske postale su desetine, stotine i hiljade, kojima je na čelo dodijeljen odgovarajući vojni funkcioner sa novim zvanjem: desetar, stotinaš, kapetan itd. Dopisnik Glasnika dalmatinskog javlja: “…od pouzdanih mojih poznanikah razumio sam da će svietli njihov knjaz, odmah po hramovnom prazniku rođ. presv. Bogorodice na Cetinju, narediti po svim okružjima knjažestva njegovog da se odsvud glavari i starešine imaju skupiti i doći na Cetinje i tuda će s njima veliki saviet deržati o nekim deržavnim potrebama. Između ostalog, ugovarat će se i urediti da će odsad svaki Crnogorac i Berđanin obavezan biti na vojsku hoditi, koi je sveršio 18 godina uzrasta, i onaj koi je dopro do 50 god., a niže one i prieko one, ostati će mu na volju poći u boj ili ne poći. Nad svakih 10 ratnika bit će jedan desetnik (kao kapral)… nad svaku stotinu bit će jedan stotinaš (kao oficir), ovi pak zavisit će od svog vojvode ili kapetana iz istog plemena. Da će ovako ustrojstvo ratnikah donieti u cernogorsku vojsku krasni red i jaču svezu o tom niko nesumnja”.
Knez Danilo je formirao posebnu vojnu jedinicu od 1000 vojnika koja je služila kao garda. Ova jedinica bila je izdijeljena na 10 “stotina”. Ovo su prvi koraci direktne intervencije organa javne vlasti u vojnim pitanjima. Sve do tada, Crna Gora je zadržala plemensko – bratstveničke forme organizacije. Doduše, ni ovom novom organizacijom nije potpuno uklonjena plemenska forma, ali je to bio ozbiljan korak na putu njenog savlađivanja. Već sama podjela starih vojnih formacija na manje jedinice desetine, stotine itd., značila je razbijanje bratstveničkih i plemenskih okvira. Uvođenjem novih vojničkih funkcija i njihovih zvanja (desetara, stotinaša, kapetana itd). saobražava se vojnokomandni kadar novom državnom mehanizmu. Time se vojno uređenje, kako u pogledu podjele po formacijama, tako i u pogledu komandnog kadra, počinje oslobađati stare plemenske forme.
Sa reformama u vojsci dolazi i do reformi u administrativno-teritorijalnoj podjeli Crne Gore. Formiranje državne organizacije i afirmisanje javne vlasti vršilo se, djelimično, preobraženjem starih institucija. Plemena i bratstva pretvarala su se u administrativno-teritorijalne jedinice. To pretvaranje plemenskih jedinica u teritorijalne organizacije išlo je uporedo sa formiranjem i učvršćivanjem države. U periodu konačnog formiranja države, za vrijeme Petra II, taj proces je, u suštini, već bio završen. Već tada plemena i bratstva faktički predstavljaju administrativne jedinice crnogorske države.
Međutim, iako su plemena, u suštini, već bila administrativne jedinice, jer su u njima, umjesto plemenskih organa, funkcionisali organi javne vlasti, ona su u formalnom smislu ostala nedirnuta, jer se teritorijalizacija javne vlasti vršila bez ikakve granične izmjene ili unutrašnjeg cijepanja plemena i bratstva. Bratstvo, odnosno selo, ostalo je osnovna administrativna, vojna i sudska jedinica. Reformama kneza Danila, ove stare administrativno-teritorijalne jedinice počinju da se dijele. U njima se formira po nekoliko manjih. Desetine i stotine, kao osnovne vojne jedinice, postaju, istovremeno, administrativne jedinice. Sa njima je otpočelo cijepanje starih granica.
Ove reforme nijesu imale samo vojni karakter. One, istovremeno, znače i reforme u administrativnim i sudskim lokalnim organima. Knez Danilo je ukinuo ustanovu knezova. “Iz Boke javljaju u Srbskom dnevniku da u Crnoj Gori neće biti više kneževa već da će knezom zvati vladalac”.
Kapetan, čija se nadležnost prostirala na teritoriji jednog plemena, pored toga što je bio vojni funkcioner, bio je, istovremeno, i sudija i najviši pravni organ u plemenu. O broju i nadležnosti kapetana ostavio je podatke Vuk Vrčević, sekretar kneza Danila: “Kapetani četrnaestorica na broju, sudili su za manje stvari i upravljali po plemenima kao što im se s Cetinja zapovijeda”. Na teritoriji jednog plemena bilo je nekoliko stotinaša. Stotinaši su bili vojni zapovjednici nad “stotinom”, i uglavnom, su odgovarali kasnijim komandirima četa. Oni su, istovremeo, bili administrativni funkcioneri i pomoćnici kapetanima u suđenju.

Politička centralizacija i birokratizacija je reformama knjaza Danila u suštini završena

“Stotine” su se dijelile na “desečarije”, u kojima su desečari, pored vojne funkcije, istovremeno, bili i pomoćnici sudski organi, u stvari, sudski pomoćnici stotinaša (kasnijim sudskim reformama i odvajanjem sudske funkcije stotinaše se zamijenili kmetovi, a desečare kmetovski pomoćnici).
Sudske funkcije desečara i stotinaša bile su pomoćne, dok je u zvaničnom pogledu, prvostepena sudska instanca bio kapetanski sud, a drugostepena, Senat. Vrhovnu sudsku vlast imao je knez.
Kapetani su, sve do novih reformi kneza Nikole Petrovića 1871. godine, vršili administrativnu, sudsku i vojnu vlast. Njima su bili potčinjeni stotinaši i desečari, koji su, pored vojne i upravne, imali i ograničenu sudsku nadležnost (sudili su samo u bagatelnim sporovima i vršili poravnanja). Kao organima plemenskih kapetana, njihova je glavna dužnost bila izvršenje sudskih presuda i drugih vojnih i upravnih naredaba.
Novim reformama obuhvaćene su i državne finansije. Raniji državni prihod preko poreza ubiran je kroz opštu klasifikaciju poreskih obveznika. Nove reforme uvode porez na određene artikle (dacija). Reforme, u pogledu poreza, izvedene su 1853. godine.
Maja 1855. godine, izdat je Opšti zemaljski zakonik, koji je sadržavao 95 članova. Ovim zakonikom, koji jednim dijelom sadrži i propise ranijeg, regulisani su znatno raznovrsniji društveni odnosi. On sadrži propise o knezu i dinastiji, propise iz krivičnog prava, građanskog prava, sudsko – građevinskog postupka, krivičnog postupka, iz nasljednog prava, propise o državnim prihodima (porezu), o privredi (trgovini, zelenašenju) itd. Iako ni ovaj Zakonik ne predstavlja neko izgrađenije i dotjeranije pozitivno zakonodavstvo, on je značio priličan napredak, u svakom pogledu, u odnosu na ranije zakonske propise.
Državne reforme koje je od 1855. godine izveo knez Danilo, izrazito su učvrstile kneževnu vlast u zemlji. Ovim reformama je učvršćena ne samo javna vlast, posmatrana u cjelini i u odnosu na ostatke plemenskog separatizma i primitivizma, nego je znatno učvršćen i položaj centralne vlasti, u krajnjoj liniji kneza, u odnosu na lokalne organe vlasti. Lokalni činovnici postali su kudikamo potčinjeniji i odgovorniji nego ranije. Njihova aktivnost je strogo podvrgnuta nadzoru centralne vlasti. Činovništvo je pretvarano u poslušno oruđe kneza – apsolutiste. U tom pogledu, vrlo je rječit jedan dokument, naredba kneza Danila od 27. jula 1855. godine, o ukidanju prava kapetanima da zadržavaju globu.
Državne reforme kneza Danila nijesu dovele do odvajanja vojne, administrativne i sudske vlasti, nego su sve funkcije vlasti ostale sjedinjene u jednom organu. Do takvih reformi u Crnoj Gori doći će tek kasnije, sedamdesetih godina prošlog vijeka. Reforme kneza Danila postavile su onakav državni aparat koji je odgovarao tadašnjim privrednim i političkim snagama crnogorskog društva. Pa ipak, u odnosu na raniji državni mehanizam, one znače mnogo za izgradnju državnog aparata. Sa njima je vladajući sloj dobio činovnički aparat, koji je djelovao pod strogim uticajem centralne vlasti, kroz institucije koje već i po formi i po suštini znače državne organe, i koji svoje činovničke funkcije izvršavaju na osnovu, i u okviru zakonskih propisa. Državna organizacija je postala ne samo svetovna, politička organizacija, nego i izrazita organizacija jednog određenog, vladajućeg sloja koji se i u privredno – ekonomskom i političkom smislu uzdigao nad seljačkim masama. Dok je u periodu Petra II proces političke centralizacije i birokratizacije bio na početku, taj proces je, prelaskom na kneževski oblik vladavine i reformama kneza Danila, u suštini, završen. Država je dobila potpuni monarho – apsolutistički oblik i karakter.

KNEŽEVSKI APSOLUTIZAM I BIROKRATIJA: Analiza društveno – ekonomskih odnosa u Crnoj Gori sredinom XIX vijeka, pokazuje da se društveni razvitak, uprkos vidnim feudalnim tendencijama, odvijao u pravcu uspostavljanja kapitalističkih odnosa. Ni seoski bogataš, ni glavar, ni trgovac, ni zelenaš, nijesu feudalci, iako srijećemo napolicu, a pretežno još i naturalnu rentu. Naprotiv, razvijena je slobodna privredna inicijativa, pravna jednakost i pravno neprikosnovena privatna svojina u koju ulazi i slobodni seljački posjed.

Seoski trgovci, zelenaši i glavari su bili kapitalistički elementi u feudalnoj formi

U toku čitavog prethodnog perioda postepeno su se učvršćivali oni elementi koji pripremaju kapitalistički način proizvodnje. A to su trgovački i zelenaški kapitali, koji su doveli do određene novčane akumulacije, kupoprodaje nekretnina i uzdizanja seoskih domaćina. Ali, trgovački i zelenaški sloj, glavari i seoski domaćini još ne znače i formiranu buržoasku klasu. Nje još nema. Seoski trgovci, zelenaši, domaćini i glavari, su kapitalistički elementi u feudalnoj formi. Otuda i odgovarajući oblik vladavine kneza Danila. To je, u suštini, vladavina seoskih domaćina, trgovaca, zelenaša i glavara na čelu sa knezom. U njoj je proglašena slobodna privatna inicijativa, jedinstven sistem poreza, jednakost pred zakonom i u toku sudskog postupka, itd., ali zato što to nije bio razvijen bružoaski elemenat, zato što nema ni gradova, ni industrijske proizvodnje, taj elemenat je nosio seljački, feudalni oblik.
Apsolutističko – birokratska vladavina kneza Danila dolazila je kao posljedica nerazvijenosti društvenih snaga koje su zasnivale državnu vlast. Zato što još nema buržoazije, takav oblik vladavine i pogoduje, jer takav nerazvijeni sloj može osigurati svoje privilegije jedino preko centralističko – birokratskog sistema uprave.
Takav oblik vladavine pogodovao je i samom knezu Danilu, koji je, još i zbog sukoba sa raznim strujama otpora, nužno morao ići na formiranje jednog poslušnog državnog aparata. On je svoj aparat čistio od ljudi koji su bili privrženici ranijem vladajućem centru. O tome govori Vuk Popović u svojim pismima: “Smetnuo je mnoge kapetane, digao je đendarme..”. A u drugom jednom pismu govori da je “još ljetos sbačen s kapetanstva sin Laza Prorokovića, Jole”.
Za takvu poslušnost, kakvu je od njih tražio knez, činovništvo je moralo imati i posebne privilegije. Zato, čitav proces centralizacije državne vlasti i izgradnje državnog aparata koji se odvijao pod knezom Danilom i njegove reforme moramo shvatiti dvostruko – taj proces je, s jedne strane, partikularizam, i zavođenje stroge centralizacije u kojoj će sva djelatnost činovničkog aparata biti podređena strogom nadzoru i odgovornosti pred centralnom državnom vlašću, odnosno, knezom – apsolutistom. S druge strane, taj proces je, istovremeno, značio i učvršćivanje posebnih privilegija činovničkog aparata, ali takvih privilegija koje nijesu zasnovane na samovolji, nego koje će predstavljati zakonska prava. Ta posebna prava činovnika i viših državnih i političkih funkcionera ogledaju se, pored redovne plate, još i u davanju posebnih novčanih izdataka, u pravima na kupljenje “đumruka” (trošarine), carine itd.
Iz jednog pisma Medakovića, sekretara kneza Danila, od 14. XI 1855. godine, vidi se da je lokalno činovništvo – kapetani i članovi gvardije – dobijalo određenu sumu novca od prikupljenog godišnjeg poreza: “Za dužnost smatram prije no što se počne danak primati, upitati da blagoizvolite riješiti oće li se što i koliko kapetanima davati, a za gvardiju znam da ste odredili po 9 cvancika, samo bi dobro bilo da izvolite opredijeliti koliko koji kapetan treba da ima gvardije, jer pri posljednjem danku primijetili ste izvoljeli da su neki i više no što treba označavali…”.
Iz jednog drugog dokumenta se vidi da je Đorđije Petrović dobio pravo na kupljenje “đumruka” za 4 godine: “Mi dolje potpisani knjaz Crnogorski i Brdski potvrđujem ovijem pismom gdinu Đorđiji Petroviću đumruk od sve dolje imenovane robe koja dolazi s mora za tranzit i prelazi preko Dovane Kotorske, Risanske i Budvanske i ulazi u Crnu Goru za talijera dvijestotine i deset godišnje, počinjući s prvim oktobrom i to za 4 godine, plaćajući svakog mjeseca godišnju polovinu talijera 105 (dalje se navodi spisak carinirane robe i iznos carine). Pravo na kupljenje đumruka u Poviji 1854. godine, dobio je od kneza Danila kapetan Peko Mijušković. Pop Lazo Jabučanin je bio zakupio “đumruk” od duvana, o čemu postoji sačuvan ugovor.
Da su ove privilegije bile znatan izvor zarade vidi se iz nekih pisama popa Lazara Mijuškovića u kojima on traži od kneza da kupljenje đumruka dodijeli njemu.

Pravo na carinu i trošarinu knjaz je ponekad davao samovoljno i bez ikakvog nadmetanja

U pismu od 12. IX. 1853. godine pop Lazar Mijušković moli kneza da oduzme pravo na kupljenje šumruka Dragu Lazarevu i da ga da njemu, pa kaže: …”pa ga dava drugijem Popijanima pod platu i više je uzeo on za godinu no ja za dvije godine”. Iduće godine on se ponovo žali knezu Danilu na kapetana Peka i kaže: “A što će Peku đumruk, on je kapetan, on druge plaća te mu ga uzima, a on ide te sudi”.
Nesporno je, da je pravo na kupljenje carine, trošarine itd. u ponekim slučajevima dobijano i putem licitacije, ali se, kao što vidimo iz navedenih slučajeva, ono uvijek moralo potvrditi od kneza, a u nekim slučajevima knez ga je davao samovoljno i bez ikakvog nadmetanja. Sa takvim činovničkim aparatom knez Danilo je sprovodio najokrutnije apsolutističke metode u unutrašnjoj politici. Sve je bilo usmjereno u pravcu učvršćivanja njegove despotije. Tako je, na primjer, strijeljan jedan Mijušković zbog uvrede nanesene kneževoj ženi. Naročito obijesno ponašanje kneza je ispoljavao prema nekim glavarima za koje je znao ili pretpostavljao da mu stoje u opoziciji. Vuk Popović, na primjer, daje podatke kako se knez Danilo siledžijski ophodio prema vojvodi Novici Ceroviću i serdaru Milu Martinoviću. Isto tako Vuk Popović daje podatke da je knez Danilo prijetio da će ubiti grahovskog vojvodu Anta Dakovića ako se bude protivio naseljavanju Crnogoraca u Grahovu.

LIKVIDACIJA POLITIČKOG CENTRA PETRA PETROVIĆA: Rad kneza Danila za unutrašnjim reformama i učvršćenju svoje vlasti još više je izazvao aktivnost opozicije. Opozicioni centar Petra Petrovića, koji je bio najopasniji, jer je imao za pristalice nekoliko najuglednijih političkih i državnih ličnosti, otpočeo je odmah po svršetku rata, 1853. godine, da organizuje pobunu i priprema ustanak. Opozicija se mjestimično povezala. Njene političke veze su naročito bile čvrste sa Bjelopavlićima, jednim dijelom Ceklina, Bajicama i Cucima. Sve su to bila mjesta u kojima su glavnu političku ulogu igrali najžešći protivnici kneza Danila – pop Risto Bošković sa svojim rođacima Vidom, Đokom i Bajom Boškovićima, serdar Milo Martinović i serdar Andrija Perović Cuca sa svojim sinom Stevanom Perovićem. Svi ovi vođi opozicije stajali su još međusobno i u prijateljskim i rodbinskim vezama, pa je njihova zavjera i time bila olakšana. Sa ovim neprijateljima kneza Danila stajao je u vezi još i ljubotinjski vojvoda Vujović.
Opozicija je pripremala zavjere i atentate na kneza, i na njemu odane ljude. Ona je organizovala i izvršila atentat na vojvodu Đura, preko jednog zavjerenika iz Ćeklića. Iz jednog pisma Stevana Perkova Vukotića, vidi se da je pripremana zavjera za ubistvo i kneza Danila. Prema podacima iz Vukove prepiske, vidi se da je Pero Tomov potplaćivao svoga momka Vukala da ubije kneza Danila. Tu je zavjeru pripremao u svojoj kući Pero, zajedno s Milom Martinovićem, Vidom Boškovićem i Andrijom Perovićem.
Knez je bio primoran da preduzima najenergičnije mjere. Prema nekim podacima, čiju sigurnost, doduše, nijesmo mogli utvrditi, knez je naredio perjanicima da strijeljaju serdara Andriju Perovića – Cucu. (Međutim, to nije sigurno, jer je, prema nekim austrijskim izvještajima serdar Andrija Perović emigrirao).
Odnosi između kneza Danila i Pera Tomova naglo su se zaoštravali. Njihovo neslaganje, svađe i prepirke bile su već otvorene i javne. Krajem 1853. godine, Vuk Popović piše Vuku Karadžiću: “Jučer u podne kaza mi dobar jedan prijatelj iz Crne Gore da je onomadne u Biljardi bilo grdnog riječanja među knjazom, serdarom Milom i Perom Tomovijem Petrovićem. U jednom drugom pismu Vuk Popović opisuje svađu između kneza i pripadnika opozicije: “S ovoga Đorđe, Serdar Milo i Pero prigovore srdito knjazu u Biljardi, a knjaz kao oganj živi sjeknu put Pera: “Još mi ti progovaraš, crni obraze, što ocrni žive i mrtve Bog te kleo!” – “A ti kodžobaša” – put Serdara Mila – “nikako nećeš da miruješ je li? – “I ti” – put Stevana, sina Serdara Andrije – “grdni govedaru oćeš da pašuješ“. “Bogme ćemo se ovog puta po polju bacati i daviti, pak nek bude što će biti”.

Knjaz je prije obračuna s opozicijom okupio “sve glavare i ostale koi kruh njegov jedu”

Knez Danilo je bio pripremio saziv Senata i članova ostalih organa vlasti i uprave (“svi glavari i ostali koi kruh njegov jedu”), da bi pred njima optužio Pera Tomova i ostale pripadnike i vođe opozicije. Vjerovatno je da je dalje mjere protiv njih htio primijeniti uz potporu većeg dijela državnih i političkih funkcionera. Glavni vođi opozicije nijesu smjeli čekati saziv glavara zato što su znali da je knez već bio stvorio većinu u Senatu i da je imao poslušan aparat, pa su uoči sastanka donijeli odluku da emigriraju 17. novembra 1853. godine, izbjegli su u Kotor: Pero Petrović, Milo Martinović i Stevan Perović – Cuca. Knez Danilo je sjutradan na sastanku glavara donio “setencu” kojom se sva trojica emigranata osuđuju na progonstvo kao izdajnici: “1) Da pomenuti trojica: Petrović, Martinović i Cuca, kao glavni buntovnici i javni izdajnici svoga Gospodara i Otačestva, budu danas za vazda prognani iz Crne Gore, bez da se ikada više mogu povratiti”.
Kratak rezime čitavog rada opozicije Pera Petrovića dao je knez Danilo u izvještaju baronu Majendorfu u kojemu mu javlja o ovom slučaju. On kaže: ““Ova pomenuta tri lica su pet, ili šest najviše drugi, no prosti Crnogorci, pod pečatom tajnosti ugovorili su bili sljedeće:
1) Da Stefana Perovića Cucu pošalju u Srbiju, da prose iz narodnje kase zajam, jednu jaku sumu novca, čim bi potkupili narodnje poglavice, da protivno mene ustaju;
2) Da serdar Milo Martinović (predvariteljnim podkupom novca) sa svojom porodicom notnjo zavlada s kućom, gdje se prah i olovo nalazi – i suviše topovima;
3) Da sljedoviteljno su nekoliko podkupljene vojske obkole moju kuću i da me oružanom rukom i prijetnjom života nagnaju, da ustupim mjesto vladatelja i sve u njihove ruke i vlast predam, i šta više;
4) Da pošto mene i još špet moji senatora nečovječno pritjeraju i pošto Pera Petrovića za knjaza proglase, da se jednom za vazda liše rosijskog pokroviteljstva, a prime francuskoga!!
5) Najposlije, kako bi sebe pred svijetom opravdali i kome nadleži javili, izmislili su već bili protivo mene mnoge idealne punkte, zbog kojih su oni trojica uslovani ovakvim načinom k namjeri u cijelj stupiti”.
Opozicija je imala uticaja među mnogim glavarima i u narodu. Iako je emigrirao njen vodeći, centralni dio, ona nije time ugušena. U zemlji su ostali mnogi i njeni pripadnici, koji su se momentalno pritajili, ali koji su i dalje snovali prevrat u Crnoj Gori.
Knez Danilo je realno ocjenjivao težinu političkog momenta, pa je preduzeo najenergičnije mjere da raščisti i sa ostacima političkih privrženika Pera Petrovića. Uskoro, poslije bjekstva trojice vođa opozicije 12. I. 1854. godine, knez Danilo izdaje jedan raspis područnim organima u kojem najstrože zabranjuje svake veze sa emigrantima: “Da se ima ova zapovijed svijetloga Knjaza D.P.N. svemu narodu taj čas proglasiti, a to ko bi se gođ doznao da se staje sa Serdarom Milom i sa Stevanom Cucom na isti će način obrušiti kako gođ i oni i biće svaki lišen svojega života” (raspis se odnosi samo na Martinovića i Perovića – Cucu, jer je Pero Petrović bio umro).
Čvrste veze Pera Tomova u pojedinim mjestima nijesu mogle ostati bez uticaja i pored tolikih predostrožnosti kneza Danila. Početkom 1854. godine, opozicija je počela sa pripremanjem ustanka. Političku situaciju pogoršavao je još i politički uticaj turskih vlasti iz Skadra. To se vidi iz jednog pisma kneza Danila, Mamuli: “Ima nekoliko dana da sam doznao od razni moji povjerenika kako Osman-paša Skadarski po običnoj svojoj zloći i opakoj svagdašnjoj namjeri podbunio je Kučke, Bjelopavlićke i Piperske glavare i podmićuje da protiv mene narod vooruža se, obećajući im silni novac i bogato odijelo a, i jaku podporu ako bih ja protiv nji(h) ustanuo da ih pokorim”.
U Piperima je bila ativna jedna politička grupa koju su sačinjavali Nikša Mitrov, Radovan Bešov, Toko Pavićev, Vule Pavićev, pop Spasoje i Boro Bešin.
Opozicija u Bjelopavlićima, Piperima i Kučima pripremala je oružani ustanak. Glavni organizator pobune bio je Risto Bošković sa svojim rođacima Vidom i popom Đokom Boškovićima. Sa njima je sarađivao i politički privrženik Đorđija Petrovića, pop Petar Pavićević. Oni su organizovali zauzimanje barutane u manastiru Ostrogu. Trebalo je da se snabdiju municijom i da onda dignu oružani ustanak.

Obijesnim ponašanjem i prijetnjama knjaz je u stvari, namjerno htio da izazove opoziciju

Knez Danilo je, nešto prije ovoga slučaja, bio obaviješten da se u Bjelopavlićima i Piperima negoduje protiv njega i da je neposredan povod toga negodovanja bilo obijesno ponašanje njegovih perjanika prilikom jednog njihovog ranijeg boravka u Bjelopavlićima. Zato je knez Danilo uputio jedno drsko i prijeteće pismo serdaru Ramu Boškoviću i bjelopavlićkim kapetanima: “Čuo sam nekakve zborove, što se zbori tamo u vas, od kako sam ja u Ostrog bio, ali opet razmišljam, da nije ništa istina od toga, što sam čuo, jer kad bi sve to istina bila od vas što sam čuo, zaista neka bude uvjereno malo i veliko, da bi za vas gori bio, negoli što je bio Omer paša prošle godine. No ja naređujem vama gospodi kapetanima, da vi prvi umuknete i da držite vaš jezik za zube, inače biste se mogli brzo kajati; i ne uzbunjujte moju pravu raju. – I ova moja zapovijed da bude proglašena na Prentinoj Glavici. – A čuo sam da i Piperi nešto bleje, i s vama se druže, Brankovići i ližisahani. A mene nije stalo ni za vas, ni za Turke, i nemojte misliti, da ja ne znam iz čije su glave ove riječi proizašle…”
Tako obijesno ponašanje i prijetnje kneza i njegovih perjanika, kojim se, u stvari, namjerno htjela izazvati opozicija ubrzalo je događaje. Organizatori su zauzeli skladište municije u Ostrogu. Početkom jula 1854. godine, Vuk Popović je javio Vuku Karadžiću: “Po ovome na Petrov dan dođe knjazu jedno pismo iz Brdah od njegova istog sestrića popa Rista Boškovića, u kome mu javlja da su Brđani 700 kašeta praha uzeli silom iz Podostroga i da su se svi na oružje digli, i da viču svi da ga više neće poznavat za Gospodara, i ako se do tri dana ne odreče sam Knjažestva, i ne preda vladanje Đorđu, i ne pozove serdara Mila na trag, da će svi predat se veziru Skadarskom”.
Sačuvano je i pismo kojim o ovom slučaju izvještavaju kneza Danila Blažo Radović i Peko Mijušković: “… mi smo čuli da se zatvorio pop Risto u Gornji Manastir i došli smo na Petrov dan u jutro u Ostrog ja s Ilijom i s nekoliko Vražegramcah i Peko Mićov s nekoliko Pješivaca i iz manastira ih izagnasmo i utekoše preko planine: Sjutra ćemo pregledat koliko je kašeta praha ponešeno”.
Poslije zauzimanja skladišta municije pobunjenici su uputili proglas ostalim glavarima i narodu Bjelopavlića, u prvom redu Martinićima: “Vidite i sami kakav je zulum i poruganije postavio Danile Stankov na nesretne Bjelopavliće, koji se više nosit ne može, niti se pred ljudima poštenijem izist može. Sad mi od viteške nevolje poslasmo za prah i podijeli smo ga vas Bjelopavliće bez Martinića, no ajte i vi zarašta odista ovi zulum više trpjet od Crnogoraca nećemo, ni š njima više miješanja imat, no sjutra hajte i zovite svakoga Martinića, koji hoće s vama i koji begeniše bit Bjelopavlić, na zbor na Podojnice, da tu nešto radimo. Koji je Crnogorac, neka ide k njima, rašta se ni s takvijem miješat nećemo…”
Prema pismima kneza Danila, kojima je on o ovom događaju kasnije obavještavao Gagića i Mamulu, vidi se da je ustanak pripreman i u Kučima i Piperima. Knez Danilo je blagovremeno pripremio vojnu ekspediciju, i sa 6.000 vojnika pošao da preduhitri i uguši ustanak. Prethodno je o tome izvijestio Mamulu i ruskog konzula Gagića, jer je kod njih htio da se osigura od intervencije koju bi eventualno preduzeo Osman-paša da bi pomogao pobunjenicima. Evo kako je o tome knez Danilo obavijestio Mamulu (skoro je iste sadržine i pismo koje je uputio Gagiću): “Da bih koliko je moguće na vrijeme pokorio glavne odmetnike koi su narod bog zna kakovim laskanjem pobunili i nekoliko ljudi za sobom povukli za neotložno nuždno nalazim poći u Bjelopavliće sa dvije – tri hiljade vojske i, u slučaju ako se ne bi htjeli na mjesto pokoriti oružanom rukom na nji(h) udriti. I kad bih usilovan bio silu svoju upotrebiti predviđam veliko krvoproliće, a osobito onda ako im Osman – paša ruku pomoći pruži kao što je sva prilika. Ovaj nepovoljni glas za nuždno počitujem dostaviti Vašemu Prevashoditeljstvu iz dva glavna uzroka: prvo, da ne biste počem promislili da ja kakva moja druga namjera iliti preokrenuće moje zadate Vam riječi, a drugo, da bi ste od strane Vaše upotrebili sva mogućna sredstva sprama Osman paše kako biste mu zabranili da ne bi u mojoj granici kakove vojske šiljao”.

Opozicija je organizovala niz afera i zavjera, a uspjela je da organizuje i ubistvo knjaza Danila

Toj nagloj intervenciji i veoma brojnoj vojnoj ekspediciji, opozicija nije bila ni spremna ni dovoljno jaka da odgovori oružjem. Jedan dio pobunjenika pokorio se, pošao u sretanje kneževoj ekspediciji, predao se i bacio svu odgovornost na Rista Boškovića i njegove rođake. Glavni organizatori pobune Risto, Vido i Đoko, Boškovići, i Puniša i Petar, Pavićevići, sa još nekoliko pobunjenika, emigrirali su u Spuž, a odatle preko Podgorice u Skadar, kod Osman-paše. O ugušenoj pobuni Danilo je obavijestio Mamulu i Gagića: “Tek što sam u Bjelopavliće došao su pet – šest hiljada vojske, mogao sam se uvjeriti, da što se tiče opšteg naroda Bjelopavlića, Pipera i Kuča, nije bio još pregnuo o kakvoj izdaji, no po nagovoru njini glavara veću čast naroda bili su već za sobom povukli, ali mojim dolaskom međ njima prekane se i sav narod bez razlike od gore naznačene tri nahije meni se pokorio i vjeran pokazao, kromje glavni butovnika od same kuće Boškovića, popa Đoka s Orje Luke i drugi pešest njiovi privrženika, koji su sa svom kutnjom istinito čuo, svi ovi izdajnici pošli su iz Spuža u Podgoricu, a od Podgorice propraćeni od zabita Spahije Lekića u Skadar Osman – paši, đe se danas svi nalaze”.
Knez Danilo je tako ugušio jednu od, do tada, najopasnijih pobuna. U ovoj ekspediciji, vojska kneza Danila, koju je predvodio Mirko Petrović, potpuno je opljačkala imovinu pobunjenika, a velikim dijelom i ostalo stanovništvo: “…kad je Knjaz stigao s vojskom u Brda, zapali Boškovića sve kuće, pograbe im Crnogorci svu stoku i silno imanje. – I neki bili su pregli da sijeku njihove žene i nejaku đecu, govoreći isti Mirko: “Da od vraga ne ostane traga”. Knjaz je tamo 3 dana stajao i od svakog je Brđanina uzeo desetog brava i koi je gođ imao dio od onoga praha iz Ostroga globio ga je po cekin i da povrati prah natrag”.
Tako je razbijen politički centar Pera Tomova. Pero Tomov je umro kratko vrijeme poslije emigriranja. Politički rad protiv kneza Danila nastavili su Stevan Perović Cuca i Milo Martinović. Rad emigracije imaće još političkog uticaja u zemlji, a naročito u vrijeme kad se politički aktivira i Đorđije Petrović. Opozicija je organizovala niz afera i zavjera, o kojima ćemo naprijed govoriti. Ona je uspjela da organizuje i ubistvo kneza Danila. Ali, krajnji ishod političke djelatnosti opozicije, nije doveo do bitnih promjena, niti do preuzimanja vlasti u Crnoj Gori. Knez Danilo je kroz unutrašnju političku borbu, a zahvaljujući međunarodnim uslovima pod kojima je Crna Gora dobila razgraničenje, učvršćivao svoju vlast. Njegova politička struja zadržala je vlast i poslije njegove smrti, vladavinom njegovog sinovca Nikole Petrovića. Političke emigrante, koji su zauzimali položaj u Senatu, zamijenili su kneževi najbliži rođaci i politički privrženici. Knez je kasnije uspio da mitom i položajima pridobije i veže za sebe čak i neke od pobunjenih glavara i vođa opozicije. (Takav je, na primjer, bio slučaj sa Boškovićima iz Bjelopavlića).
Izvođenjem reformi i savlađivanjem opozicije Pera Petrovića, knez Danilo je osigurao svoju vlast. Dalji period je period žive, ali svakako, manje opasne političke borbe. To je bila politička borba protiv opozicije. Đorđije Petrović je bio kudikamo neaktivniji i neenergičniji od Pera Petrovića, a proturske političke snage, izložene strahovitim udarcima kneza Danila, i zahvaljujući razgraničenju Crne Gore, nijesu više mogle imati nikakav značajniji politički uticaj u Crnoj Gori.

BORBA ZA PRIVREDNO I POLITIČKO PRISAJEDINJENJE POGRANIČNIH KRAJEVA I SAVLAĐIVANJE TURSKOG POLITIČKOG UTICAJA: Unutrašnja tržišta i nešto poboljšani saobraćaj, povezali su privrednu teritoriju Crne Gore i stvorili jedinstveno privredno područje. U redovnim trgovačkim odnosima formiraju se stalni trgovci, zelenaši, zakupci robe, trgovački ortaci, posrednici, zajmodavci, zakupnici carina, zakupnici “đumruka”, seoski bogataši i obogaćeni glavari. Svi ti elementi, unutrašnjim privrednim operacijama i određenim odnosima sa inostranstvom, povezivali su unutrašnja i strana tržišta.

Osnovno pitanje bilo je da faktička nezavisnost Crne Gore dobije i međunarodno-pravno priznanje

Na unutrašnjim tržištima sakupljala se masa robe, crnogorskih proizvoda, koju su, bilo trgovci ili trgovački posrednici, prodavali u inostranstvu. S druge strane, dobavljani su iz inostranstva oni proizvodi koji su nedostajali u Crnoj Gori, i prodavani na crnogorskim tržištima. Na mnogim mjestima postojala su skladišta takvih proizvoda (soli, žita, kolonijalne robe itd.), iz kojih se poslije na crnogorskim pazarima ta roba prodavala na malo.
Sama, pak, država, putem raznih propisa, posebnih privrednih ustanova (na primjer, carina) i preko službenih organa, preduzimala je mjere koje su imale da zaštite i uzdignu pojedine grane crnogorske privrede. Sve je to doprinosilo uzdizanju privrednih i političkih snaga Crne Gore. Dalji razvitak proizvodnih snaga Crne Gore zahtijevao je rješenje dva osnovna problema:
1) prisajedinjenje crnogorskoj privrednoj teritoriji onih krajeva koji su se još nalazili pod turskim uticajem ili pod njenom direktnom vlašću, i time proširiti privrednu i političku teritoriju, i,
2) uz faktičku nezavisnost, koja je izvojevana u procesu oslobodilačke borbe, izvojevati i međunarodno-pravno priznanje.
Ove zahtjeve Crne Gore toga perioda formulisao je knez Danilo u memorandumu koji je uputio svim velikim silama. Memorandum je sadržavao sljedeće četiri tačke:
1) Priznanje crnogorske nezavisnosti diplomatskim putem;
2) Rasprostranjenje Crne Gore prema Hercegovini i Albaniji;
3) Tačno označenje granica s Turskom, kao što je to učinjeno i s Austrijom i,
4) da se Crnoj Gori prisajedini pogranično primorsko mjesto Bar.
Ovi problemi su došli kao posljedica prethodnog, i postali pretpostavka daljeg razvitka unutrašnjih snaga Crne Gore. Oni su predstavljali nužne interese vladajućeg sloja, faktički, nezavisne Crne Gore. Zato su tendencije, način i metod, kojim je vladajući sloj htio da ih ostvari, morali imati uticaja na unutrašnje i spoljne odnose, a to znači, i na unutrašnju političku borbu.
Krajevi koji su bili izloženi turs-kom uticaju, i oni koji su se nalazili pod direktnom turskom vlašću (Grahovo, Drobnjaci, Župa Nikšićka, Morača, Kuči, Bratonožići), trpjeli su politički i privredni pritisak Turske. U tim krajevima privredni odnosi razvijali su se pod uticajem, opšte turske privrede, pa je, bez obzira na razvijeniji privredni život turskih gradova, privredni uspon tih krajeva, a samim tim i imovinska diferencijacija, morao biti sporiji nego u onim krajevima Crne Gore koji su imali faktičku nezavisnost, i gdje je, iako još nije bilo gradskog života, preovlađivala slobodna privatna svojina. Zato u selima tih krajeva nije došlo do formiranja unutrašnjih tržišta, iako su u mnogim od tih krajeva izvjesne privredne grane bile razvijene (naročito stočarstvo). Oni su bili udaljeni od turskih, crnogorskih i austrijskih pazara (izuzev Grahova). Zato je privredni život u tim krajevima daleko zaostajao.
Izvanredan primjer koji potvrđuje ovu tezu dao je Kovaljevski za Moraču, koja je, inače, bila bogata stokom i nekim vrstama voća. On o privrednim prilikama Morače kaže sljedeće: “Moračanin nema dobru prođu za svoje proizvode. Tamo nema pazara. Ulazak u susjedne turske gradove im je zatvoren, a Kotor je veoma daleko. Jedino Spuž, koji je otuda udaljen dva dana pješačenja, za vrijeme dok je u miru s Crnom Gorom, ponekad posjećuju moračke žene, koje tamo dogone svoju stoku. Ali Spuž nije bogat, trgovina je u njemu siromašna… U Morači se vrlo malo služi novcem. Trampa je i danas osnov trgovini… Tamo kupci ne zalaze ni da kupuju ni da prodaju. Izuzetak od svih takvih krajeva predstavlja Grahovo, koje je, iako je bilo pod turskim uticajem, bilo na domaku primorskih gradova, naročito Risna, i u trgovini s njima dostiglo viši privredni nivo, na kojemu se morao formirati i neki oblik tržišta. Kuči, Bratonožići, Drobnjaci i Župa Nikšićka, nijesu imali domaćih tržišta, daleko su im bili i crnogorski i austrijski (primorski) pazari, pa su zato, u prvom redu, bili upućeni na turske pazare.
Vojvoda Mirko Petrović se prije “pohare” sa kučkim glavarima dogovarao o uvođenju upravnih organa

Na bazi tako nepovoljnih privrednih uslova, morao je zaostajati i politički život. Iako su ti krajevi bili zainteresovani za oslobođenje od turske vlasti, njihova oslobodilačka borba je bila povodom strašnih turskih osveta i krvavih vojničkih ekspedicija kojima je bilo izloženo stanovništvo.
U ovim krajevima, dakle, na privredne ni političke okolnosti nijesu pogodovale za konačno prisajedinjavanje Crnoj Gori.
To su bili osnovni razlozi što su u tim krajevima, i pored težnji stanovništva za konačnim oslobođenjem, snage otpora centralnoj državnoj vlasti imale veliki uticaj i sprečavale učvršćenje i opstanak državnih institucija i političko prisajedinjenje Crnoj Gori.
S druge strane odvijao se sasvim drugi proces. Unutrašnje društvene snage, teritorijalno slobodne Crne Gore, svim silama su zahtijevale prisajedinjenje i tih krajeva, bez obzira na njihove uslove i žrtve, pa su otvoreno pokazivale privredne i političke aspiracije prema tim krajevima.
Pritisak centralne vlasti na pogranične krajeve Crne Gore da ih prinudi na crnogorska tržišta, i da ih politički prisajedini Crnoj Gori postajao je sve jači. Iz istorijske građe i drugih podataka, uočava se uporna i bezobzirna politika kneza Danila da orijentiše grahovsku privredu prema Crnoj Gori. Prema podacima koje je zabilježio Vuk Popović u prepisi sa Vukom Karadžićem, knez Danilo je zabranio Grahovljanima da nekim svojim proizvodima trguju sa primorskim gradovima, odredio visoku carinu na izvoz i uvoz nekih proizvoda i postavio naročito organe (stražu), čiji je zadatak bio da sprečavaju prekršaje i da ih kažnjavaju. Da bi grahovsku privredu povezao sa crnogorskim tržištima, knez je, istovremeno, zabranio čitavom stanovništvu Crne Gore da izvjesne artikle kupuju ma gdje drugo sem u Grahovu i na Cetinju.
Isti privredni i politički kurs knez Danilo primijenio je i na Brda, koja su, djelimično ili potpuno, gravitirala turskim pazarima. On je još 1852. godine zabranio Piperima da trguju u Podgorici i u Spužu, i prisiljavao ih da trguju na pazaru Rijeke Crnojevića. Ovo je bio jedan od razloga da se Piperi 1852. godine odmetnu Turcima. Naročito pritisak knez Danilo je vršio na Kuče, koji su pripadali Turskoj i koje centralna crnogorska vlast, i pored čestih pokušaja i periodičnih uspjeha, nije mogla za stalno “posuditi”, odnosno, u kojima nije mogla održati stalnu vlast. Marko Miljanov, savremenik tadašnjih zbivanja, daje podatke o tome kako je Mirko Petrović ugovarao sa kučkim glavarima na Morači da se postave sudsko-upravni organi u Kučima, nešto prije poznate “kučke pohare”.
Nekoliko dokumenata govore o labavosti crnogorske državne vlasti koja je uspostavljena u Morači, Drobnjacima i Vasojevićima i zbog toga je knez Danilo bio prinuđen da tamo šalje svoje ljude. Da bi učvrstili vlast u tim krajevima, organi kneza Danila su vršili najteži pritisak. Iz jednog pisma Krsta Petrovića moračkom arhimandritu, vidi se da morački glavar Pavić Đikanov ometa izvršenje naredaba i ne dozvoljava kupljenje vojske: “Došle su mi sahije koje sam sla po vojsku i po vas, pa mi se žale da ne oće niko, a najviše sluge Gospodareve koijema leb daje, a najviše gospodin Glavar Pavić Đikanov”.
Iz jednog dokumenta arhiva Državnog muzeja na Cetinju, iz 1853. godine, vidi se da je centralna vlast bila primorana da vrši strijeljanje u Drobnjacima i Morači zbog odmetanja. Kapetan Pero Jokov Petrović izvještava o tome kneza Danila: “ …javljamo vašoj milosti kako sam po vašoj zapovijedi došao u Uskoke najpriđe i dva sam mušketa, a neke sam dozvao na vjeru, a toliko sam kuća njihovijeh popalio… a neki su mi uskočili u Tursku, ema ću ih čekati ođen do Božića tek da ispunim što ste mi zapovijedali… a pošto u zdravlje tvoje svršim idem u Moraču i pošto svršim i tun narediću da se kupi danak.
Knez Danilo slao je u te krajeve organe vlasti, koji su često dobijali odriješene ruke. U mnogim slučajevima ti organi nijesu mnogo vodili računa da pronađu i kazne prave “neposlušnike”, nego se njihov bijes iskaljivao na onome koga prije uhvate, a redovno su, i kao po pravilu, bili okrutni, bezdušni i zulumćarski postupali sa stanovništvom.

Politički prvaci iz Kuča bili su izloženi kako pritisku knjaza Danila, tako i turske vlasti

Nekoliko, inače, uglednih, uticajnih i knezu Danilu i centralnoj crnogorskoj vlasti, privrženih političkih i državnih funkcionera iz tih krajeva, morali su zapasti u posebne političke odnose sa knezom Danilom. Između njih i kneza vladala je prećutna netrpeljivost, koja je povremeno dobijala i otvorenu formu. Takvi odnosi bili su, na primjer, između grahovskog vojvode Dakovića i drobnjačkog vojvode Novice Cerovića, s jedne, i kneza Danila, s druge strane. Iz jednog pisma vidi se da je knez na vojvodu Anta Dakovića gledao sa izvjesnim podozrenjem, pa pošto mu kao priznatom neprijatelju Turaka nije mogao ništa prebaciti u tom pravcu, on ga naziva “ćesarovcem”. A Pero Jokov Petrović, kako se vidi iz toga pisma, kaže: “…svakoemu Graoljaninu milo je da budu ćesarovi”, pa traži odobrenje od kneza Danila da ih može nagnati i “kastigati” ka svakoega Crnogorca. Stalna netrpeljivost izbijala je između kneza Danila i vojvode Anta Dakovića, a Novica Cerović, koji je znatno doprinio dolasku Danilovom za kneza, bio je nekoliko puta prinuđen da bježi iz Cetinja.
O posebnim aspiracijama kneza Danila prema Grahovu, i njegovoj netrpeljivosti prema vojvodi Antu Dakoviću, ostavio je izvanredan podatak Vuk Popović, koji govori kako knez Danilo želi da naseli Grahovo sa “stotinak” crnogorskih porodica i da za vojvodu u Grahovu postavi Petra Stevanova Vukotića. Zbog toga je, kako izgleda, pokušano i ubistvo vojvode Anta, koji se protivio tim namjerama kneza Danila: “…zamalo neubiše: Senator Petar Stevanović sa nekoliko perjanika onog pravog mučenika vojvodu Anta u Grahovu. Izmetnuše nanj 7 pušakah, i samo mu jedno zrno ostriže perčin, i na konju junački im pobježe, a oni, razbojnici! pomisliše da je ubijen, i pobjegnu na mah put Cetinja. Za ovaj dogašaj mnogo se govorilo, a ni danas još se ne zna po istini, da li u ovome ima pritrune Knjaževe; ele kad su pošli Grahovljani sa svoijem vojvodom na Cetinje, Knjaz nije dao nikome o ovome riječi prosloviti… ma nikako nije moguće da bi se oni usudili sami po se njega ubiti, a zna se već, da bi želio Knjaz stotinak Crnogorskih kuća naseliti u pitomo Grahovo, i za vojvodu metnuti rečeno Petra Stevanova, i da mu se nje i dosle za ovo opro vojvoda Anto, ćaše i do sada učiniti, nego mu on smeta.
Još netrpeljiviji odnos razvio se između kneza Danila i nekih kučkih i drugih brđanskih glavara. Kao i u ostalim pograničnim krajevima, centralna crnogorska vlast je uspijevala da postavi kakve-takve organe vlasti i u Kučima (kapetane, perjanike i dr). Njihovi politički funkcioneri održavali su ponekad, čvršće i stalnije veze sa državnim centrom Crne Gore, pa su zato neki od njih bili članovi Senata. Ali su tu organi vlasti bili naslabiji. Neposredan uticaj turske agitacije preko, još uvijek brojnih i jakih proturskih elemenata, direktna opasnost od čestih vojnih turskih intervencija i stroga zavisnost stanovništva od turskih pazara, sve je to onemogućavalo da se na teritoriji Kuča održe organi centralne cnrogorske vlasti. Takvi uslovi su onemogućavali svaki uspjeh. Kučki, vodeći politički ljudi, nalazili su se između pritiska kneza Danila i turske vlasti. Jedno pismo serdara Spaha i drugih kučkih glavara knezu Danilu jasno objašnjava tadašnju izvanrednu političku situaciju u kojoj su Kuči zapali zahvajujući ovakvim okolnostima: “…kako ni dođe vaša zapovijed i nauka da uredimo sud. Vi znate, to uredit ne možemo, ni damo jedan drugome. Vi ste gospodari stavit ljuđe za sud ka i u druge naie što je sud i znadu se sudnici, i da se stegnem(o) ka i druge naie, ako ni daše pare turske ka i dosad što su ne štetile i zli put dale… želimo sud i način kako sunce. Bismo mnogo zborili vi ste gospodari da ne date mnogo zborit… Gospodaru, imamo strah ot vašega suda, golemo ljudi za smrt i globu”.
U Kučima je, kako se to vidi iz gornjeg pisma, zbog jakog uticaja proturskih političkih elemenata, padao u oportunizam i onaj dio političkih snaga koji je, u suštini, težio centralnoj crnogorskoj vlasti, ali koji nije imao dovoljno snage da se prisajedini Crnoj Gori, jer nijesu zato bili povoljni ni materijalni ni politički uslovi.

Mirko javlja o pohari: Pozdravljam te Gospodaru što smo kćeli to smo i učinjeli i 50 glavah okinuli

U Kučima su se, pod objektivnim i nužnim uslovima, diferencirale dvije političke snage – jedna, koja je bila proturska i koja nije željela prisajedinjenje Crnoj Gori, i druga, koja je htjela, i politički djelovala da se ujedini sa Crnom Gorom, ali koja to nije mogla izvršiti. Ova druga, zato što je djelovala pod sasvim nepovoljnim uslovima, morala je biti oportunistička. Za centralno političko rukovodstvo Crne Gore, koje je već dugo vremena imalo posla sa takvim političkim stanjem u Kučima, i kojemu je problem prisajedinjenje – “pokoravanja” – Kuča, kao i ostalih pograničnih krajeva, postao akutan, malo je bilo razlike između tih političkih snaga. Pored pravih proturskih elemenata, crnogorsko centralno političko i državno rukovodstvo proglasilo je za “izdajnike” i ove druge. Centralna vlast bila je prinuđena da se obračuna sa takvim stanjem. U tom cilju, ona je izvela dvije “pohare” Kuča, jednu juna 1855. godine, a drugu juna 1856. godine. Dvije “pohare” Kuča bile su dvije vojne intervencije koje je knez Danilo izvršio pomoću vojne ekspedicije, da bi savladao proturske političke snage, i da bi “posudio” Kuče.
Prvu kaznenu ekspediciju na Kuče poslao je knez Danilo, kako smo rekli, juna 1855. godine. Ovom prvom “poharom”, koju je izvelo nekoliko hiljada vojnika kneza Danila, opljačkana je i popaljena imovina u kučkim selima. Vojsci i njenim starješinama naređen je da nikoga, i ništa, ne štede, i da ne razbiraju ko je privržen Crnoj Gori, a ko nije. Prva “pohara” Kuča opomenula je ostala brđanska plemena, u prvom redu, Bratonožiće. Bratonožići su poslali svoje glavare na Cetinje kod kneza Danila s molbom da im formira organe vlasti: “Pleme Bratonožića oko 2.000 pušaka preda se oko Troičina dnevi Knjazu na lijepe, i Knjaz ih primi, kapetane im postavi, i svoj sud objavi, i krste im na kape metne da nosi svaki kao i ostali Crnogorci…”
Ali, prva “pohara” nije dovela do formiranja organa vlasti u Kučima. Knez Danilo je, godinu dana kasnije, juna 1856. godine, poslao drugu kaznenu ekspediciju koju je predvodio, opet, vojvoda Mirko Petrović, kne-žev brat. Ekspedicija je bila sastavljena od oko 6.000 vojnika iz sve Crne Gore. Marko Miljanov saopštava da je knez Danilo tom prilikom naredio “i đeca u kolijevke da se kolju i da je reka: Udri Kuča na Božju vjeru ako ga drugojače ufatit ne moš!”.
Prema podacima koje je zabilježio vojvoda Marko Miljanov, Kuči su se, čuvši za dolazak ekspedicije, podijelili u dvije političke grupe. Jedna grupa sa porodicom Čejovića, koja je inače bila proturski nastrojena, pripremila je bila borbu protiv crnogorske vojske: “Oko glavara i bratstva Čejovića skupi se nekoliko vojske, u kojoj su bili i četrdeset podgoričkije Turaka, i ulogori se prema vojske crnogorske i brcke, povr biočkije strana, da se bije, kad vojvoda Mirko krene s vojskom u Kuče”. Druga politička grupa, koja je manje-više gravitirala Cetinju, pošla je da sretne crnogorsku vojsku, kako bi izbjegla pogrome i s namjerom da ovoga puta, uz pripomoć crnogorskih glavara, formira lokalne organe vlasti u Kučima: “Viši dio Kuča, kako to kaže vojvoda Marko Miljanov, ojdoše kod Mirka na Moraču, a manji dio ne kće se odvojit od glavara i sveštenika, kojijema se smrt obećavala!” Đuro Turov, Baco Dragojev i Spaho Božov bili su glavni predstavnici ove druge kučke političke struje. Posljednji dvojica pomogli su vojvodi Mirku da bez borbi uvede vojsku u Medun (utvrđenje).
Vojvoda Mirko je, kako navodi Marko Miljanov, ovom prilikom zahtijevao od Kuča da mu predaju 14 kučkih glavara da ih strijeljaju crnogorske vlasti, pa da drugi Kuči ostanu mirni i da ih niko neće dirati.
Ekspedicija je ovoga puta počinila još strašnija zvjerstva: “… opale i porobe mnoge pobolje kuće, i isijeku sve, ne gledajući ni na rod ni na godine, što im nije moglo ispod noža i puške pobjeći, oko 300 čeljadi”. Sam vojvoda Mirko Petrović ostavio je podatak o zvjerstvu koje je izvršio u Kučima. Sačuvan je jedan njegov izvještaj o prvom naletu vojske na Kuče, u kojemu je u stihu, sa oduševljenjem javio knezu Danilu o svojim uspjesima: “Pozdravljam te, dragi Gospodaru/ Bogu hvala i Petru svetomu/ Krenuh jutros u zoru bijelu/ I razredih tvoje sokolove/ Što smo kćeli to smo učinjeli/ I 50 glavah okinuli/ I druga ni nije poginulo/ Do dva druga, te dosta rđava Ostajem iz Kuča pozdravljajući vaš brat Mirko Petrović. Na Uble, 28.juna. Do 7 ura sve fatam”.

Cetinje je postiglo značajan uspjeh, proturske snage bile su potpuno razbijene i dezorijentisane

Marko Miljanov ostavio je podatke o krajnjim rezultatima obje “pohare”. “Kuči, koji prvi sretoše veselu braću Kuče i vojvodu Mirka s vojskom, biše svi ubijeni i posječeni, a za tijem po sela sve puška pobi i nož posiječe. Ne biše pošteđena ni đeca u kolijevke, bez razlike je li muško ali žensko… Tako i starci i bolesnici pa i da se nijesu mogli dić od starosti ali bolesti biše posječeni… S jedne riječi: ili je bilo roma, ili slijepa, kljasta, gluva, nijema, odvojenika koji se ne miješaju s čeljadima, no se zovu gubavci, i od tije je neke nož i sablja posjekla toga puta”. Vjerovatno najsigurnije podatke o žrtvama u Kučima dali su kučki glavari Ata-paši.
Ekspedicija je, izgleda, poubijala mnoge i od onih koji su joj prišli u sretanje. Otpora nije bilo. “Oni Kuči koji s glavarima bjeu povr biočkije strana naredni da se biju s crnogorskom vojskom, kad čuše iz grada šemluk i viđeše za sobom vojsku i međusobno izdajstvo, nijesu boja činjeli, no su utekli kud je ko moga”.
Knez Danilo ni ovom prilikom nije uspio da prisajedini Kuče, niti da u njima uspostavi svoje organe vlasti, jer su Turci energično nastojali da Kuče održe pod svojom vlašću. Nešto poslije ovoga događaja Turci su, zajedno sa Kučima pripremili napad na Bratonožiće i Pipere. Crna Gora je ponovo spremila ekspediciju od 2000 vojnika, ali je ta ekspedicija ovom prilikom razbijena “s pomoću Arnauta, Latina i Turaka”. Dalje vojne operacije u ovom sukobu, obustavljane su energičnom intervencijom francuskog, ruskog i engleskog konzula u Skadru, koji su knezu Danilu savjetovali diplomatski način rješenja ovog problema. Knez Danilo se nalazio u očekivanju da Crna Gora dobije međunarodno priznanje samostalnosti, pa je primio savjete konzula i prekinuo dalje borbe oko Kuča.
Iako je prisajedinjenje Kuča i čvršće podvrgavanje ostalih pograničnih krajeva još bilo nemogućno za Crnu Goru, jer to nijesu dozvoljavale prilike, ipak je centralna državna vlast u Cetinju postigla značajne političke koristi. Proturske snage bile su uglavnom razbijene i potpuno dezorijentisane. U narednim političkim događajima one više nijesu imale nikakvog uspjeha, pa ih, s obzirom na to, možemo smatrati likvidiranim. Crna Gora je uskoro dobila teritorijalno razgraničenje prema Turskoj, koje su aprila 1859. godine izvršili predstavnici velikih sila. Tim razgraničenjem Crna Gora je dobila znatno proširenje teritorije (Grahovo, Župa Nikšićka, dio Drobnjaka, Uskoke i dio Vasojevića). Glasnik dalmatinski u broju iz 1858. godine, javlja da su, na osnovu zapisnika sastavljenog u Carigradu Crnoj Gori pripali: Župa Nikšićka, Banjani, Klobuk sa svojim područjem i nekoliko sela: Korjenica, Zupci, Svinje i Kruševica, a u broju 100 od 1859, da je Crnoj Gori pripala polovina Drobnjaka i Gornji Vasojevići.
Pored navedenih ekonomskih razloga (cilj da se proširi privredno tlo), i unutrašnjih političkih razloga (da se likvidira turski politički uticaj), ovakvu politiku prema pograničnim krajevima izazvao je i problem međunarodnog priznanja. Još od 1853. godine, tj. od početka Krimskog rata, knez Danilo je imao realne izglede da će velike sile priznati crnogorsku državu, pa je težnja za prisajedinjenjem tih krajeva bila ubrzana i potrebom da se, za vrijeme rješavanja ovog pitanja, ti krajevi nađu pod vlašću Crne Gore, kako bi i oni bili međunarodnim ugovorom uključeni kao njena teritorija. To se jasno potvrdilo Grahovačkom bitkom od 1. maja 1858. godine, koju je knez Danilo namjerno izazvao da bi prinudio velike sile na što brže rješavanje “crnogorskog pitanja”. Ova pobjeda nad Turcima bila je važna za Crnu Goru iz dva razloga. Njom su, prvo, velike sile prinuđene da uzmu u diplomatsko razmatranje odnos Crne Gore i Turske, i da ga počnu rješavati, i drugo, ona je Crnoj Gori donijela znatno teritorijalno proširenje koje joj je priznato razgraničenjem.

PREORIJENTACIJA SPOLJNJE POLITIKE KNEZA DANILA I LIKVIDACIJA POLITIČKOG CENTRA ĐORĐIJA PETROVIĆA: U Krimski rat koji je vodila protiv udruženih saveznika (1853-1856), Rusija je pokušala da uvuče u Crnu Goru. Ali je Crna Gora, s izuzetkom manjih operacija na hercegovačko-turskoj granici, i to pretežno u početku rata, ostala neutralna.

Rusija je i ovog puta istupila sa obećanjima da bi za svoj račun uvela Crnu Goru u Krimski rat

Knez Danilo je morao ostati neutralan u ovom ratu iz više razloga. Na to ga je primoravala Austrija koja je pokazivala stalne aspiracije prema Bosni i Hercegovini, pa je knez Danilo nije smio izazivati u ovom ratu, tim manje, što je ona od njega zahtijevala strogu neutralnost. Na granici prema Bosni i Hercegovini Turska je koncentrisala jaku vojsku, pa su i time bili umanjeni izgledi Crne Gore na uspjeh. Ratovati protiv Turske, a time direktno izazivati i Austriju, Crna Gora nije smjela još i zato što je bila oslabljena nedavnim ratom protiv Turske (1852-1853).
Na stav kneza Danila najviše je uticao francuski konzul u Skadru, Ekar, koji je za neutralnost Crne Gore u ovom ratu obećavao knezu Danilu svestranu pomoć francuske vlade oko pitanja priznanja njene međunarodne samostalnosti i teritorijalnog razgraničenja sa Turskom, pa čak i novčanu pomoć. Ekar je Crnoj Gori otvoreno obećavao podršku u pitanjima koja su za Crnu Goru bila najvažnija. A Francuska je tada, kao velika sila, zaista, mogla mnogo doprinijeti da Crna Gora dobije političku nezavisnost i međunarodno priznanje.
Knez Danilo je počeo da preorijentiše svoju spoljnu politiku, i da se približava Francuskoj. Rusija je i u ovom ratu istupila sa obećanjima kako bi uvela Crnu Goru u rat za svoj račun. Ali, nije uspijevala: “Kovalevski je opet pisao Knjazu, da se ništa ne plaši, i sadašnji car davaće mu pomoć istu i još višu, samo da mu bude vjeran, i spreman protiv zlotvora biti se. A on po svoj ovoj preporuci, radi sprijateljiti se s vezirom Skadarskijem, a s konsulom francuskijem iz Skadra već je učinio prijateljstvo, i tu onomadne po drugi put bio je ovaj k njemu na Cetinje.
Opozicija je iskoristila ovu spoljnopolitičku preorijentaciju kneza Danila, i povela političku borbu protiv njega.
Radom opozicije upravljao je Đorđije Petrović, kojega je pomagao knežev sekretar Medaković (Medaković se poslije ranijeg napuštanja Crne Gore, za vrijeme Petra II ponovo vratio i bio sekretar kneza Danila). Sa političkom djelatnošću protiv kneza Danila, aktivirala se i politička emigracija, kojom je poslije smrti Pera Tomova Petrovića, rukovodio Stevan Perović Cuca. U Crnoj Gori organizuje se i priprema nekoliko zavjera protiv života kneza Danila. Političko nezadovoljstvo je stalno raslo. Bivša politička struja Pera Petrovića je djelovala iz inostranstva. Bjelopavlićki emigranti, Boškovići, postavili su, odmah poslije emigriranja Pera Tomova, zahtjev knezu Danilu da abdicira u korist Đorđija Petrovića, i da dopusti povratak emigranata Stevana Perovića Cuce i serdara Mila Martinovića: “…i ako se do tri dana ne odreče sam knjaževstva i ne preda vladanje Đorđu, i ne pozove Serdara Mila na trag da će svi predat se veziru Skadarskom”. Knez nije abdicirao nego je, kao što smo vidjeli, poslao na Bjelopavliće vojvodu Mirka sa 6.000 vojnika i primorao Boškoviće da emigriraju.
Polovinom 1854. godine, bjelopavlićki emigranti su pomoću Turaka pripremili žestoke napade na kneževe pristalice u Bjelopavlićima i Piperima: “Bjegunci Boškovići navode Turke i kroz Brda sijeku glave, rmentin i pale kuće. Vido Bošković ima pod sobom 10.000 Turaka, i s njima vreba zgodu da juriša na Bjelopavliće”. Sredinom septembra Vuk Popović javlja: “Na mali Gospođin dan zorom bio je žestok boj među Turcima i Bjelopavlićima. Boškovići iz Spuža naveli su Turke na svoju braću Bjeloplavliće i za dugo onaj dan bijući se, ostane 48 ranjeni i 7 mrtvi Crnogoracah. U isti dan bili su se i Piperi sa Podgoričanima…”
Zbog udruženog rada emigranata i opozicije Đorđija Petrovića, knez Danilo se nalazio u vrlo ozbiljnoj i kritičnoj situaciji. O tome je grahovski vojvoda obavijestio Vuka Popovića: “Kaže mi vojvoda Grahovski, koi je bio s glavarima ovoga Gospođina dnevi na Cetinju da je Knjaz s ovoga i sa svašta kao izgubljen. – Dva dijela veli Crnogoraca mrzi na nj, i proklinju ga, i žele sjutra da ih ako će i Turčin pokrije, samo da ne vlada on, i ono što su sad gospostvo uza nj”.
Pored opozicije koja je djelovala iz inostranstva, u Crnoj Gori je djelovao i Đorđije Petrović sa svojim političkim saradnicima i najbližom rodbinom.

Opozicija je pokušala atentat na knjaza Danila prilikom ispraćaja za Pariz, ali nije uspjela

Uz njega su sarađivali protiv kneza Danila, Vuko i Mašan, Petrovići, Mašanov sin Krsto i bjelopavlaćki pop Puniša Pavićević sa svojim šurakom Todorom Kadićem. Istovremeno s njima, u pograničnim krajevima je uzimala maha i turska propaganda, naročito iz Skadra, koju je Osman-paša sprovodio potkupljujući pojedine brđanske glavare.
Sve ove političke borbe protiv kneza Danila imale su, dosta znatnu, podršku i od stranih država, u prvom redu, od strane Austrije, a povremeno i od strane Rusije. Emigraciju kojom je rukovodio Stevan Petrović-Cuca, Austrija je znatno pomagala i novčano i politički. Ona je opozicioni emigrantski centar stalno premještala iz mjesta u mjesto, kako su to zahtijevali trenutni politički interesi. Ponekad je ona crn-ogorske emigrante držala u Zadru, u kojemu je bilo centralno administrativno i političko rukovodstvo Austrije za Dalmaciju, a s vremenom na vrijeme, prebacivala ih je u Kotor i Herceg Novi, odakle su oni dirigovali političkim radom opozicije u Crnoj Gori. Zato je knez Danilo često bio primoran da interveniše kod austrijskih vlasti, da se crnogorski politički emigranti udalje od crnogorsko – austrijske granice.
Još ranije, pred početak rada Pariske konferencije, ruski predstavnik obavijestio je kneza Danila da Rusija neće moći podržati predlog Crne Gore da joj se na Pariskoj konferenciji prizna međunarodna politička samostalnost. Zato je knez Danilo prišao otvorenije na stranu Francuske i od nje očekivao podršku i pomoć za rješavanje svoga pitanja. Rusija je zbog takve preorijentacije kneza Danila, otkazala redovnu novčanu pomoć Crnoj Gori.
Opozicija je iskoristila kneževu političku preorijentaciju, i kod crnogorskih masa izazvala jako negodovanje i političke sumnje u kneza Danila. Đorđije Petrović i ostali predstavnici opozicije otvoreno su optuživali kneza Danila kao izdajnika tradicionalne politike crnogorskih poglavara i čovjeka koji je upropastio naklonosti Rusije prema Crnoj Gori. Đorđije Petrović uspio je da izazove ogromno nezadovoljstvo znatnog dijela glavara i stanovništva prema politici kneza Danila: “… a ovo se sve započelo i govoriti i činiti pošto čuše da je knjaz Orlov u Pariškoj skupštini na pitanje ćesarova poslanika: “Koju misao ima Rusija za Crnu Goru?” – odgovorio: “Da u političkom vidu nema ona ni jedne misli ni vlasti nad njom. I po ovome velim uvjerite se da se Knjaz Danilo dobro ostudenio spram iste Rusije, i postane veliki prijatelj s konsulom francuskim, te odonda ja mislim da rečeni konsul nije svega mjesec dana proveo u Skadru nego sveđer na Cetinju…”
Zbog neblagodarnosti na Pariskoj konferenciji, knez Danilo je došao u zategnute odnose i s Austrijom. Austrija je nerado gledala na orijentaciju kneza Danila na francusku politiku, pa je pomagala politički rad emigranata i Đorđija Petrovića. Politički odnosi kneza Danila s Austrijom zbog toga su se sve više pogoršavali, jer austrijska podrška emigrantima i Đorđiju Petroviću nije bila nepoznata. Sve je to otežavalo politički položaj zemlje kneza Danila. Opozicija, na čelu s Đorđijem Petrovićem i politički emigranti iz bivše struje Pera Tomova Petrovića, dobijali su pomoć i od Austrije i od Rusije. Sve političke snage opozicije bile su usmjerene na to da se knez Danilo zbaci, i da se na vlast dovede Đorđije Petrović.
Opozicija pokušava da realizuje svoje političke kombinacije pojačanim radom u zemlji i inostranstvu. Đorđije Petrović je otpočeo energičnije da radi na svrgavanju kneza Danila i preuzimanju vlasti u Crnoj Gori. On je, pored ostaloga, počeo da priprema i nove zavjere.
Početkom 1857. godine, knez Danilo se spremao da ide u Pariz. Đorđije je namjeravao da iskoristi ovu situaciju, pa je organizovao atentat na kneza Danila. Glavni organizatori ove zavjere, pored Đorđija, bili su Mašut Petrović i sekretar Senata, Medaković. Opozicija je pokušala da izvrši atentat na kneza prilikom ispraćaja, ali nije uspjela da ga ubije. Tom prilikom ubijen je jedan član Senata iz kneževe pratnje.

Knjaz: A imanje buntovnika cijelo da se po Zakoniku zemaljskomu u narodnu kasu preda

Ubijeni senator bio je prema nekim podacima, Savo Đurašković. Prema podacima koje je ostavio serdar Rade Turov Plamenac, ovaj atentat izvršio je Puniša Pavićević. Neposredno pred odlazak kneza Danila u Pariz, tj. pred izvršenje atentata, Đorđije Petrović je, pod izgovorom bolesti, zatražio od kneza Danila odobrenje da pođe u Kotor. On je, razumije se, računao da atentat može i da ne uspije, pa je trebalo da se u tom slučaju nađe van Crne Gore. Poslije ovoga neuspjelog atentata i nastalih političkih prilika u zemlji, Đorđije Petrović nije se više vraćao u Crnu Goru.
Poslije ove zavjere, Mirko Petrović, brat kneza Danila, preduzeo je oštre i energične mjere da onemogući svaki dalji rad opozicije. On je otkrio konce zavjere. Zavjernici, kao i još neki politički privrženici Đorđija Petrovića, morali su da emigriraju. Uskoro poslije Đorđija, emigrirali su i Pero Nikolin, Mašo Filipov i Vuko Stankov, kao i braća Đorđijeva, Vuko i Mašan, Petrovići. Neposredno poslije atentata emigrirali su bjelopavlićki zavjernici i predstavnici opozicije Puniša Pavićević i Todor Kadić.
Energičnim radom Mirka Petrovića, svi uticajniji politički privrženici Đorđija Petrovića bili su protjerani ili primorani da bježe iz zemlje. Time je, faktički, likvidiran i politički centar opozicije Đorđija Petrovića. Presudom Vrhovnog suda od 18. marta 1857. godine, knez Danilo je zabranio povratak uticajnijim emigrantima Petrovića, i tako se potpuno obračunao s “buntovničkom kućom” Sava Markova Petrovića: “Za kuću Sava Markova Petrovića koja je bu(n)tovala i radila o glavi svietloga knjaza Danila I zabranjuje ovdašnje Praviteljstvo da im povratka nije nigda u našu državu po Zakonu zemaljskomu. No ko bi se kođ s njima dopisivao da odgovori isto Sudu Vrhovnomu s svoiem životom. A poznate buntovnike od kuće pokoinoga Sava Markova Petrovića đe biti ikoji pošteni Crnogorac sreo, a ne bi ga ubio kao buntovnika, svojom će glavom platiti i odgovoriti. Također i svakoega buntovnika sudimo na smrt. A njihovo imjenije cjelo da se po Zakoniku zemaljskomu u narodnu Crnogorsku i Brdsku kasu preda”.
Udruženi emigranti nastavili su organizovanje političke borbe u Crnoj Gori. Oni su pripremili još niz zavjera protiv kneza Danila. Političke emigrante u Austriji pomagala je i Rusija. Emigranti su hvatali veze s ruskim konzulom u Dubrovniku, koji je, zbog političkog približavanja kneza Danila Francuskoj, nastojao da okupi neprijatelje kneza Danila i da ih organizuje u Crnoj Gori i inostranstvu.
Dok se knez Danilo nalazi u Parizu, ruski konzul je pripremio i izveo jednu propagandno – političku aferu u Crnoj Gori s Lukom Radonjićem, koji je, navodno, trebalo da pokuša sa izvođenjem prevrata u Crnoj Gori. Iz podataka se vidi da je ruski konzul Stremouhov bio u prepisci s Radonjićem i da ga je ovaj posjećivao dok su radili na pripremanju planova oko izvođenja te afere. Stremouhov je Radonjiću obećao novč-anu pomoć u iznosu od 50.000 fiorina “na trošak bunta”.
Radi izvršenja ovih planova i tobožnjeg preuzimanja vlasti, Radonjić je pošao u Crnu Goru, ali je na putu bio “otkriven” i uhvaćen od strane Jola Piletića, Maša Vrbice, popa Minje Radonjića (brata Iva Radonjića) i drugih, i predat Mirku Petroviću, koji ga je uhapsio u Cetinju. Prevaren i izigran, Radonjić nije mogao imati nikakvog uspjeha. Poslije dužeg boravka u zatvoru, Luka Radonjić je pušten na intervenciju Austrije i po dozvoli kneza Danila. Knez Danilo je odlučio da se Luka Radonjić oslobodi zatvora kao austrijski građanin, zato što je u to vrijeme očekivao rješenje međunarodnog položaja Crne Gore, pa je morao izbjegavati teže zaplete s Austrijom. Marta mjeseca, pošto se vratio iz Pariza, i poslije detaljnog saslušanja Radonjića, knez Danilo je obavijestio guvernera Dalmacije, Mamulu, da je Radonjića oslobodio zatvora kao čovjeka koji je nasjeo ruskim propagandnim nagovorima.

Razgraničenje s Turskom značilo je faktičku pobjedu knjaza Danila na međunarodnom planu

Đorđije Petrović nije ni u ovom periodu borbi imao stalan stav u odnosu na međunarodnu podršku. Tačno je da je Đorđije Petrović imao veze s ruskim konzulom u Dubrovniku, Stremouhovim. To potvrđuje istorijska građa i drugi izvorni materijal iz toga perioda. Sam knez Danilo obavijestio je vojvodu Mirka iz Pariza: “Đorđije i Medaković su primili veliki novac od Rusije i idu u Kotor da potplate narod protiv mene”. Ali, kao što smo već vidjeli, Đorđije je, istovremeno, stajao i u političkim vezama s austrijskim vlastima. On je, najzad, i emigrirao u Austriju odakle nije ni pokušavao da se prebaci u Rusiju.
Osim zavjera i organizovanja političkih borbi u Crnoj Gori, opozicija je u cilju njegovog svrgavanja s vlasti, i direktno optuživala kneza Danila kod velikih sila. Đorđije Petrović, je s Medakovićem u emigraciji, pismeno formulisao u nekoliko tačaka, tužbu protiv kneza Danila, i predao je ruskom ambasadoru u Beču. Time je htio da preko velikih sila zbaci kneza Danila s vlasti. Ali mu to nije pošlo za rukom. Knez Danilo je nastavio borbu protiv političkih emigranata. Najopasnijega od njih, Stevana Perovića Cucu, ubili su agenti kneza Danila u Carigradu. Poslije izvojevane bitke na Grahovcu, 1858. godine, Crna Gora je dobila razgraničenje, koje je i izvršeno godinu dana kasnije. Tako je Crna Gora dobila utvrđene granice koje su joj priznale, strane, velike sile. To je značilo faktičku pobjedu kneza Danila na međunarodnom planu, tj. u odnosu na Tursku. Razgraničenjem je likvidiran svaki realni izgled na uspjeh proturskih političkih elemenata.
Unutrašnjim reformama i protjerivanjem iz zemlje Pera Petrovića i Đorđija Petrovića, knez Danilo je odnio konačnu pobjedu nad domaćim opozicionim snagama. To je značilo konačnu pobjedu političke struje kneza Danila, a time i završetak po litičkih borbi u procesu stvaranja države.
Opozicija je i dalje djelovala iz inostranstva i pripremila niz zavjera i nekoliko atentata na kneza Danila. Tako je 1859. godine, bila pripremljena jedna ozbiljna zavjera protiv kneza Danila. Opozicija je tom prilikom bila pripremila nekoliko zavjerenika iz Crne Gore i sa teritorije Austrije. Stanko Hotov Pejović iz Cetinja, Vaso Savov Filipović iz Dobrskog Sela, zajedno s austrijskim građanima Nikolom Otaševim Radonićem iz Budve, i njegovim ocem i stricem, prenijeli su na Rijeku Crnojevića eksplozivni materijal kojim je trebalo da poruše Dvor kneza Danila u trenutku kad se on bude nalazio u njemu. Oni su “pedest oka praha i dva džaka sa spremnim mićama” smjestili u magacin riječkog trgovca Ila Mašova Davidovića. Atentat nije izvršen, jer je zavjerenik Vaso Savov otkrio zavjeru. Stanko Pejović je strijeljan, a Vaso Savov je postavljen za perjanika. Iz jednog pisma kneza Danila Dojmiju, okružnom poglavaru grada Kotora, vidi se da je te iste godine, mjeseca septembra, bila pripremljena još jedna zavjera protiv kneza Danila i vojvode Mirka Petrovića. Tom prilikom zavjerenici su zapalili skladišta municije i kuću kneza Danila i vojvode Mirka u Njegušima.
Najzad je opozicija preko zavjerenika Todora Kadića, političkog emigranta iz Bjelopavlića, uspjela da ubije kneza Danila u Kotoru 1. avgusta 1860. godine. Ali sve to nije bilo bitno, jer pogibijom kneza Danila, u Crnoj Gori nije došlo ni do kakvih političkih izmjena. Ubistvom kneza Danila opozicija ne preuzima vlast niti prestaje vladavina političke struje kneza Danila. Politička struja kneza Danila nastavila je vladavinu preko sina vojvode Mirka Petrovića, kneza Nikole.
Za nekoliko godina knez Nikola je uspio da dovrši likvidaciju opozicionih političkih elemenata, i da potpuno učvrsti apsolutistički oblik vladavine. Političke borbe su skoro potpuno ugušene i ne pojavljuju se više sve do kraja XIX vijeka. Nove političke borbe, koje nastupaju krajem XIX vijeka i početkom XX vijeka u Crnoj Gori, dobijaju drugi karakter. One su ustavnog i parlamentarnog karaktera. S njima počinje i formiranje političkih stranaka u Crnoj Gori (politička stranka vojvode Šaka Petrovića), koje zahtijevaju posebno ispitivanje.