Pośeta selu Livari


Novembar 2020.

Vikend je vrijeme, kako se to obično kaže, za odmor i prikupljanje energije nakon naporne radne sedmice. Naravno, svima je već sasvim jasno da se to može ostvariti boravkom u prirodi ili u društvu osoba pozitivnih duhom. Namjerno izbjegavam da napišem u društvu pozitivnih osoba, jer je vrijeme takvo da se svi užasavaju od pomisli da budu pozitivni.

Veći dio Crne Gore smo prošli uzduž i poprijeko, pa nije baš lako odrediti mjesto koje bi pośetili. Ipak, iako mala, Crna Gora ima dosta toga da ponudi i uvijek se nađe neki skriveni kutak u koji još nijesmo bili. Priśetili smo se da je na panoramskoj ruti od Virpazara do Bara, ostalo još dosta mjesta koja nijesmo u ranijim pohodima uspjeli da obiđemo. Tako su Livari zauzeli prioritetno mjesto za ovaj vikend.

Novembarski dani kratko traju. Ranim popodnevom dolazi mrak. Poranili smo, imajući u vidu da nam do Livara treba preći put oko stotinu kilometara i toliko nazad. Izabrali smo varijantu kroz tunel Sozinu kao najpovoljniju. Kratko smo stali u Virpazar, tek da bacimo pogled na dobro poznatu sliku. Htjeli smo se uvjeriti da nije došlo do kakvih promjena od našeg zadnjeg dolaska. Primijetili smo da se nekadašnji hotel uveliko renovira i nadograđuje, po čemu bi se moglo zaključiti da se Vir priprema za uspješnu turističku sezonu. Nedostatak gostiju usidrio je veliki broj čamaca i brodića za iznajmljivanje, za vožnju po jezeru. Na drugoj strani mosta ribari su se pripremali za izlazak na jezero. Na znatnom rastojanju, razgovarali su o jučerašnjem ulovu i korišćenju novih mreža. Dovikivali su se tako da smo nehotice postali śedoci njihovog razgovora. Očigledno da je jučerašnji ulov bio berićetan, a moguća je i druga varijanta da su priče ribolovaca slične lovačkim.

Nastavili smo dalje sa kratkotrajnim zadržavanjem na uređenim kamenim vidikovcima koji su opremljeni informativnim tablama i gomilom smeća. Očigledno da pośetioci ne vode računa kako će vidikovac izgledati nakon njihovog odlaska. Činjenica, nema se đe ni odložiti otpadni materijal, a odgovarajuće službe vjerovatno smatraju da u van sezoni nije neophodno čistiti ovakva mjesta.     

Nakon nekih sat ipo vožnje stigli smo do putokaza koji najavljuje da smo na pravom mjestu i da je vrijeme za napuštanje dosadašnjeg puta i skretanja za Livare. Na tom mjestu nalazi se uređeni vidikovac koji se znatno razlikuje od prethodnih. Tu je i ugostitelski objekat, đe se putnici mogu osvježiti uz divan pogled na Skadarsko jezero, a mogu i kupiti neki od domaćih proizvoda. Neposredna blizina ugostiteljskog objekta je sigurno razlog što je ovaj vidikovac čist i naokolo nema ostataka „kulture“ putnika namjernika. Nije neophodno anketirati putnike što najčešće konzumiraju tokom vožnje, dovoljno je baciti pogled ispod ovakvih vidikovaca.

Ljubazni ugostitelj nam je pružio potrebne informacije o udaljenosti sela i učvrstio nas u namjeri da odavde idemo pješke, jer na taj način najbolje možemo sagledati okolinu. Inače, dan je bio idealan za šetnju, blaga oblačnost sa povremenim sunčanim periodima.

Lokalni asfaltni put, na samom početku, prolazi kroz drvored koštanja. Već se tu mogu viđeti impozantna stabla koja daju svima nama dobro poznate plodove. Okruženi koštanjima, ne možemo a da se ne priśetimo vremena kad je u većini gradova gradski korzo mirisao na pečene koštanje i kad smo sa njima grijali promrzle prste, čekajući da se pojavi nama draga osoba. Treba napomenuti da se isti naziv koštanj ili kostanj, koristi i za drvo i za plod. Sasvim je pogrešno korišćenje naziva kesten jer on nema nikakvog utemeljenja u Crnoj Gori, što dokazuju izvorni nazivi za ovu biljku u svim krajevima Crne Gore đe ona uspijeva. To potvrđuju i nazivi u Krajini i Boki Kotorskoj koji su dobili ime upravo po rasprostanjenosti ove biljke (Kostanjica, Kshtenja, Kostanj, Kostanje…). 1

Bezuspješno smo prebirali po ostacima bodljikavih kora u kojima su bili smješteni plodovi, očigledno je to prije nas neko vrlo uspješno uradio. Nastavljamo dalje putem koji je oivičen kamenom suvomeđom. Vjekovima su mještani ovih krajeva koristili kamen kao građevinski materijal. Krčili svoje okućnice, čistili njive i livade, a taj isti kamen koristili za ograde oko svojih imanja. Na taj način su štitili imanje od nekontrolisane „pośete“ domaćih životinja, koje bi za čas uništile mukom obrađeno zemljište. Koliko su mještani bili vješti i dobri majstori u gradnji suvomeđa, dovoljno govori i to da su međe i danas postojane nakon više vjekova i zemljotresa. Neke od njih su tako kvalitetno rađene da im što se tiče stabilnosti i izgleda ne nedostaje ništa da su čak dio stambenog objekta.

Nažalost, po onome što smo viđeli, danas su međe postale nepotrebne, niti ima obrađenog zemljišta, a nema ni domaćih životinja koje bi ga mogle poarati. Kamene međe su ostale nijemi śedoci da se nekad u ovim krajevima naporno radilo, da se koristila svaka stopa zemlje, da se od nje živjelo. S obje strane puta ista slika. Velike količine paprati osvajaju nekadašnje livade i oranice. Ovakvo stanje još više začuđuje, ako se uzme u obzir da je i samo ime sela nastalo, po nekim izvorima do kojih smo došli, baš po tome što su ovo bile sve obradive površine i livade. Naziv Livari nastalo je od albanskih riječi livadilar = šarena livada.

Gledajući ovakve slike bili smo ne malo iznenađani kad smo na jednoj livadi ugledali dvije krave. Naravno, iznenađenje je bilo obostrano. Nenaviknute na pośetioce, krave su nas iznenađeno posmatrale i ispitivački ispratile pogledom. Očigledno, poremetili smo im cjelodnevni mir i uživanje u sočnoj travi koje je bilo u izobilju.

Ovakav okoliš je potvrđivao naše pretpostavke da je selo napušteno, ili da se svelo na veoma mali broj staračkih domaćinstava. Takva je najčešće situacija u većini crnogorskih sela.

Na ulazu u selo dočekali su nas, vjerovatno dva najstarija stanovnika ovog kraja. Toliko su stari da se ni oni, a ni niko u selu ne śeća njihovih godina. Svaka godina, a bilo ih je izgleda na pretek, ostavila je traga na njima. Šibalo ih je nevrijeme toliko godina, pa ne čudi veliki broj bora, kvrga, izraslina. Iako na staračkim nogama, još uvijek ponosno stoje i dočekuju goste na ulazu u selo. Ne pomišljaju na predaju, čak što više pobrinuli su se za potomstvo, pa su vidni mladi izdanci koji će ih zamijeniti kad za to dođe vrijeme.  

Prije polaska na put, potražili smo podatke o Livarima. Htjeli smo saznati što je to što obavezno moramo pośetiti. Pretraživanje nije urodilo plodom, jer su podaci vrlo skromni i usputni. Možda je to pojačalo našu želju da što prije pođemo u obilazak i sami istražimo selo.

Već kod prvih kuća naišli smo na raskrsnicu i putokaze koji su pokazivali da do bunara ima 100m, a do Stare kuće Nilović 300m. Odlučili smo da prvo obiđemo bunare, a onda da pođemo do kuće Nilovića. Pretpostavljali smo da u ovo doba godine objekat ne radi, ali da to nije razlog da ne vidimo kako izgleda Stara kuća, koja je vjerovatno i začetnik seoskog turizma u ovom, ako ne kraju, ono selu sigurno.  

Odmah nakon napuštanja raskršća sreli smo mještanina koji je bio u znatnim godinama života. Započeli smo priču, jer smo pretpostavili da njegove godine mogu pružiti niz podataka o selu u prethodnom periodu. Dobili smo informacije da je selo poslije rata – pedesetih godina imalo nekoliko stotina stanovnika. Decenijama je trajao proces iseljavanja, tako da je danas ostalo svega nekoliko domaćinstava koja stalno žive u selu. Dio stanovništva je odselio za Bar, jednim dijelom za Podgoricu, a možda najveći dio, svoje Livare je zamijenio za razne zapadno evropske zemlje i Ameriku. Većina onih koji su napuštili selo rijetko se u njega vraća, pa kako nam je sa tugom kazao naš vremešni sagovornik, selo koje je nekad bilo puno života, sad je mjesto napuštenih kuća i staračkih domaćinstava.

Stigli smo do bunara. Na prostranom platou kamene građevine čuvaju tečnost koja život znači. Područje Livara i ne samo njih je potpuno bezvodno. Nema tekuće vode ni izvora. To je očigledno bio glavni problem u prošlosti, a i danas. Nedostatak vode, vjerovatno je bio i jedan od glavnih faktora ubrzanog iseljavanja sa ovih područja. Imućniji mještani sela pravili su bunare i tako obezbjeđivali da se sakupljena kišnica koristi tokom godine. Nekoliko bunara je renovirano. Od mještanina sa kojim smo razgovarali, saznali smo da su bunari postojali od ranije, ali su bili otvoreni bez suženog zaštitnog dijela na vrhu. Renoviranjem je taj dio dodat, pa bi se moglo pomisliti da su bunari novijeg datuma. Na bunarima su postavljene pločice sa natpisima porodica koje su gradile bunar. Primijetili smo da ima bunara koji su pravljeni u dobrotvorne svrhe kao zadužbine pa su ih mogli koristiti i oni mještani koji nijesu mogli sebi priuštiti izgradnju bunara. Skoncentrisanost bunara na malom prostoru uslovljena je vrstom zemlje koja je pogodna za gradnju bunara. U glini koja ne propušta vodu, vješti majstori su od kamena zidali bunar dubine i širine nekoliko metara, tako da se u njega mogla sakupiti velika količina kišnice. Raspitivali smo se i za starost bunara. Nijesmo dobili pouzdane podatke, ali se pretpostavlja da su starosti između 100 i 200 godina.

U neposrednoj blizini bunara, primijetili smo mjesno groblje sa crkvom. Ispred groblja nekoliko džinovskih koštanja, na čiju veličinu smo već počeli da se privikavamo. Sličnih primjeraka ima i u neposrednoj blizini bunara.

Vraćamo se nazad i obilazimo selo. Po veličini kuća reklo bi se da su tu živjele brojne i veoma imućne porodice. Većina kuća je u novije vrijeme problem nedostatka vode riješila izgradnjom bistijerni. Naravno, nije to trajno i kvalitetno rješenje, ali jeste u ovim uslovima jedino moguće. Naišli smo i na veliku lokvu u kojoj se skupljala kišnica, koja je nekad služila za napajanje stoke.

Viđeli smo rijetke stanovnike sela koji su na svojim imanjima sakupljali zaostalo koštanje. U razgovoru sa njima, saznali smo da ova godina nije baš bila pogodna za njihov rast, pa je rod bio daleko ispod očekivanog.

Slijedili smo putokaze i veoma lako došli do Stare kuće Nilović. Na prostranom dvorištu nalaze se dva objekta – stara kuća koja je adaptirana za iznajmljivanje ljeti i novi dio za stanovanje porodice Nilović. Primijetili smo ispred nove kuće stariju osobu, koja je obavljala neke kućanske poslove. Nijesmo htjeli da narušavamo privatnost porodice Nilović, pa smo ispod ograde prošli da slikamo staru kuću i dvorište.

Do nas je dopirao zvuk alata kojim se obrađuje drvo. Nijesmo odmah otkrili iz kog pravca dolazi zvuk, pa nas je i to kao i poziv da obavezno svratimo i budemo njihovi gosti, veoma iznenadilo. Kako i ne bi, kad je poziv dolazio odozgo, visoko iz krošnje drveta. Gospodin Branko Nilović, vlasnik Stare kuće, pripremao je novu ponudu za svoje goste naredne sezone – kućicu na drvetu. Upravo je konstruktivni dio kućice privodio kraju, ali mu to nije smetalo da ostavi posao i da se već napravljenim stepenicama brzo spušti i insistira da obavezno svratimo „na čašicu razgovora“ sa njim i njegovom majkom Terezom.

Nije se složio sa mojom opaskom da je takva upornost i srdačna dobrodošlica za nepoznatog gosta svojstvena samo ljudima koji dobrotu i širokogrudost crpe iz tradicionalnog vaspitanja koje je karakteristično upravo ovakvim seoskim sredinama. Kazao je da misli da bi bilo ko u svakoj situaciji na isti način postupio. Sigurno je da bi gospodin Nilović i njemu slični isto postupili i u selu i u gradu, ali dobar dio ljudi u gradu ne bi ni otvorio vrata nepoznatom gostu, a kamo li ga pozvao u kuću. 

Vjerovatno ste svi nekad bili u društvu nepoznatih osoba, a imali ośećaj kao da ih od nekud već dugo znate. Taj ośećaj koji obezbjeđuje prijatnost i opuštenu atmosferu, cijelo vrijeme je bio prisutan dok smo na terasi kuće śeđeli i razgovarali sa našim domaćinima. Mogli smo da zamislimo kako se njihovi gosti koji borave ljeti predivno ośećaju uz ovako drage domaćine. Ako se ovome doda i sve ono što nudi odmor u ovakvoj sredini, onda je užitak zagarantovan. Klima je izvanredna jer je selo smješteno na padinama iznad Skadarskog jezera na nadmorskoj visini između 400 i 500 metara nadmorske visine, a sa gornje strane oivičeno brdima. Pogodna pozicija sela i visina obezbjeđuju prijatne večeri i u žarkim ljetnjim periodima. Za sve one koji žele pobjeći od gradske gužve i užarenog asfalta ovo je pravi raj. Nema kompjutera i interneta, nema saobraćaja i nesnosnih gužvi i buke. Zaboravite na nervozu i savremena tehnička pomagala. Budiće vas kokot iz suśednog dvorišta, kojeg ne možete naviti ni isključiti kao mobilni telefon. Biće uporan da vas probudi da u praskozorje prošetate šumom koštanja ili se uputite planinarskim stazama na neko od okolnih brda.

U prijatnom razgovoru, saznali smo od naših domaćina da su Livari jedno od najmanje obnovljenih mjesta u ovom kraju. Pogodna klima omogućava da na ovom području uspijevaju sve vrste povrća i voća osim limuna i pomorandže. Upravo su sazrijevale japanske jabuke, pa smo viđeli bogati ovogodišnji rod. Saznali smo razliku između divljeg i pitomog koštanja i zašto se koštanji kaleme. Gospodin Nilović nam je ispričao da je riješio da traži živu vodu na svom imanju i na taj način riješi najveći problem ovog kraja. Objasnio nam je i kuda se nekad preko usijeka na planini satima pješačilo do Bara. Inače, udaljenost putem do Bara je nešto više od pedeset kilometara, a vazdušnom linijom svega 8km.

Nakon prijatnog razgovora, pozdravili smo se sa domaćinima i u povratku uživali u bojama jeseni, koje su obilato prisutne u ovom kraju.

Odlaskom iz sela pitali smo se, da li su oni koji su trajno napuštili Livare i svoj boravak vezali za neko drugo mjesto u Crnoj Gori ili širom svijeta, u svojim mislima trajno odnijeli ljepotu ovog sela, svog mjesta rođenja, svog zavičaja. Ako se ta slika bar još malo nazire u njihovim śećanjima, vjerujemo da će doći vrijeme da se vrate ovom kraju.

1 – Vukić Pulević, Sinonimi u fitonomiji i fitotoponimiji Crne Gore, Lingua Montenegrina, god. V/1, br. 9, Podgorica, 2012. (https://www.scribd.com/document/250940957/Lingua-Montenegrina-Broj-09)      

MONTENEGRINA.NET   

1 Comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


6 + 5 =