Posjeta knjaza Nikole britanskoj kraljici Viktoriji – Robert J. KENNEDY – Montenegrina.net | Kultura, umjetnost i nasljeđe Crne Gore. Culture, Arts & Heritage of Montenegro.

Iz knjige u pripremi “Crna Gora u očima diplomata i stranih izvještača – prilozi za diplomatsku istoriju Crne Gore” koju priređuje Rade Raspopović prenosimo dio koji se odnosi na posjetu knjaza Nikole I britanskoj kraljici Viktoriji; tekst je prevela Ema Miljković – Bojanić; autor teksta Robert Dž. Kenedi bio je britanski diplomatski predstavnik u Crnoj Gori od 1893. do 1906. godine.

Crnogorski knjaz veoma je cijenio crvenu boju uniforme, jer je to “britanska nacionalna boja”

Poglavlje I

U večernjim satima 4. maja 1898. g. Rajke, kraljičin glasnik, stigao je na Cetinje noseći od Njenog Veličanstva Dijamantsku zvijezdu i Zlatnu značku velikog krsta Viktorijinog reda, za Njegovo visočanstvo knjaza Crne Gore, kao i znamenje viteza komandanta istog reda za Nj.V. knjaza Danila, krunskog princa Crne Gore. Dolazak kraljičinog glasnika desio se u pravom trenutku tako da se dodjela ordenja njihovim uzvišenim primaocima mogla obaviti 5. maja (23. aprila po starom kalendaru), na Đurđevdan, slavu vladajuće crnogorske dinastije. Knjaz Crne Gore, koga sam prije nekog vremena izvijestio o ljubaznoj namjeri Njenog Veličanstva bio je duboko zahvalan za ovaj najnoviji dokaz prijateljstva od vladara na koga se u ovoj, kao uostalom i u svim zemljama sa kojima sam ja u vezi, gledalo sa izuzetnim poštovanjem i uvažavanjem. Zakazao je ceremoniju dekorisanja za devet sati ujutro na Đurđevdan. Taj rani sat je odabran da bi Njegovo Visočanstvo i njegov nasljednik imali zadovoljstvo da nose svoja nova odlikovanja na arhijerejskoj službi koja je trebalo da se održi u staroj manastirskoj crkvi u deset časova u čast proslave njihovog sveca zaštitnika.
Da bi ceremonija bila dostojanstvenija, pozvao sam u pratnju g. Halvarda, vice-konzula Njenog Veličanstva u Skadru, kao i g. Rajksa. Ovaj posljednji je bio u punoj dvorskoj odeždi – novi prizor za crnogorske oči; a ja sam se pojavio u uniformi potpukovnika, radije nego u diplomatskom odijelu, jer je crnogorski knjaz veoma cijenio crvenu boju uniforme, jer je to “britanska nacionalna boja”. Malo prije devet časova počasna četa od 100 izabranih vojnika, predvođena majorom Jankom Vuk-otićem, nećakom knjeginje Crne Gore, zauzela je svoje mjesto između Britanskog poslanstva Dvora, zajedno sa knjaževskim vojnim orkestrom; kako smo g. Halvard, g. Rajks i ja prošli pored njih u pratnji knjaževog ađutanta, oružje je podignuto i zasvirala je britanska himna. Na ulazu u Dvor, ministar inostranih djela i nekoliko ađutanata, u paradnoj uniformi, čekali su da nas prime. Ovaj prvi nas je poveo uz stepenice i uveo u glavni salon za prijeme, gdje je u sredini stajao Knjaz, u pratnji svoja dva sina, prinčeva Danila i Mirka, okružen svojim ministrima, sudijama i najvišim službenicima. Uz lagani naklon, obratio sam se Knjazu sljedećim riječima: (na francuskom jeziku, prim. prev.) “Gospodaru, po naređenju Njenog Veličanstva Kraljice Velike Britanije i Irske, car-ice Indije, mog uzvišenog vladara, imam čast da predam Vašem Visočanstvu ordenje sa brilijantima i zlatom Veliki krst Viktorijinog reda koje Njeno Veličanstvo moli Vaše Visočanstvo da nosi kao znak poštovanja Njenog Veličanstva prema Vašem Visočanstvu, i kao pokazatelj pažnje koji Njeno Veličanstvo pokazuje prema svim pitanjima koja se odnose na sreću Vašeg Visočanstva i Vaše uzvišene porodice, kao i napretku Vaše drage zemlje”.
Uzimajući ordenje od g. Halvarda, predao sam ih Njegovom Visočanstvu. Knjaz ih je gledao sa divljenjem, i dobro odabranim riječ-ima zamolio me da izrazim Kraljici njegov ponos i zadovoljstvo što je od Njenog Veličanstva dobio tako značajan znak prijateljstva. Njegovo Visočanstvo se takođe osvrnulo na ljubaznost koju je Njeno Velič-anstvo iskazalo prema njegovim kćerima, Njenom Kraljevskom Visočanstvu princezi od Napulja i Njenom Visočanstvu Princezi Franca Josifa od Batenberga, u Nici, Vindzoru i Balmoralu.
G. Rajke mi je tada predao ordenje viteza komandanta kraljevskog viktorijanskog reda i ja sam se obratio prestolonasljedniku sljedećim riječima: (na francuskom; prim. prev.) “Uz dozvolu Vašeg Visočanstva imam zadovoljstvo da predam u ime Njenog Veličanstva kraljice Njegovom Visočanstvu Vašem princu nasljedniku znamenje viteza komandanta kraljevskog viktorijanskog reda koje će Njegovo Visočanstvo nositi kao uspomenu na istorijsku priliku kada je dvoru u Londonu predstavljao Vaše Visočanstvo tokom proslave u čast šezdesete godine slavne vladavine Njenog Veličanstva Kraljice Carice”.

Knjaz Nikola je rekao Kenediju da je već dugo planirao put za Englesku

Prestolonasljednik, koji je stajao desno od svoga oca, ali ipak iza njega, istupio je naprijed, primio Orden i naklonio se u znak zahvalnosti. Pošto se Knjaz Crne Gore sa nekoliko riječi obratio g. Halvardu i g. Rajksu, čija su dvorska odežda i značke “srebrni hrt” koji nose kraljičini izaslanici, privukli pažnju i zanimanje Visokog Visočanstva, poveo nas je u susjedne odaje gdje nas je primila knjaginja Crne Gore. U pratnji su bile njene dvije neudate kćeri, knjaginjica Ksenija, koja ima sedamnaest godina, knjaginjica Vera koja ima jedanaest godina, i njen najmlađi sin, princ Petar. Nakon kratkog razgovora, tokom kojeg je knjaz rekao svom sinu: “Enfin, mon fils, tu as une decoration Anglaise”, njegovo Visočanstvo je dalo znak, razgovor je bio završen i mi smo se vratili u Poslanstvo, uz istu ceremoniju kao prilikom dolaska.
Tada sam poslao telegram sljedeće sadržine kraljičinom privatnom sekretaru: “Jutros, na Đurđevdan, imao sam čast, da u pratnji konzula Halvarda i kraljičinog izaslanika Rajksa, predam, u ime Njenog Veličanstva, Dijamantsku Zvijezdu i Zlatnu značku Viktorijinog reda Njegovom Visočanstvu, Knjazu Crne Gore, kao i Viteško odličje Viktorijinog reda prestolonasljedniku. Ceremonija dodjele odlikovanja odigrala se uz prisustvo svih crnogorskih ministara, kao i civilnih i vojnih zvaničnika. Njegovo Visočanstvo je lijepim i biranim riječima, u svoje lično ime, kao i u ime prestolonasljednika, izrazilo zahvalnost Kraljici, za ovaj najnoviji znak naklonosti Njenog Veličanstva prema njemu. Večeras se u Dvoru održava večera sa obaveznom svečanom toaletom”.
U večernjim satima, u Palati se održavao banket sa obaveznom svečanom toaletom. Sto je bio postavljen za trideset četiri osobe. Ja sam imao čast da sjedim sa desne strane Knjaginje Crne Gore, dok je knjaginjica Ksenija sjedila sa moje druge strane; sa lijeve strane Knjaginje Crne Gore sjedio je g. Halvard, do koga je sjedila supruga ministra finansija, koju je g. Rajks uveo na večeru. Prekoputa Knjaginje sjedio je Knjaz Crne Gore, do koga je sjedila g-đa Kenedi, sa čije je desne strane sjedio prestolonasljednik. Na kraju večere, koja može da služi na čast knjaževom glavnom kuvaru, Bečliji, Njegovo Visočanstvo je ustao, i govoreći na srpskom nazdravio za zdravlje Kraljice, koja je njemu i njegovom sinu dodijelila ordenje njenog uzvišenog reda. Knjaz je takođe učinio nekoliko ljubaznih opaski koje su se odnosile na mene, prvog britanskog predstavnika koji je uzdignut na nivo ministra. U zdravlje Kraljice pilo se uz sve počasti, dok je orkestar svirao našu nacionalnu himnu. Poslije kratke pauze, ja sam ustao i tražeći dozvolu od Njegovog Visočanstva da kažem nekoliko riječi, rekao sljedeće: “Gospodaru, nadahnute riječi koje je Vaše Visočanstvo upravo izgovorilo prenijeću Njenom Veličanstvu Carici Kraljici, čiji uzvišeni lik imam čast da predstavljam na Dvoru Vašeg Visočanstva. Vaše Visočanstvo dobro zna da u srcu, moje uzvišene vladarke počivaju osjećanja prijateljstva prema Vama, kao i prema Vašoj djeci, i srećan sam, gospodaru, što sam imao sreću da učestvujem u današnjoj ceremoniji. Koristim ovu priliku, gospodaru, da najiskrenije čestitam Vašem princu nasljedniku, najmlađem od svih vitezova Ujedinjenog Kraljevstva, kome se usuđujem da uputim riječi koje je izgovorio vladar kada mu se na bojnom polju poklonio mladi pretendent za rang Viteza: “Budi uvijek vjeran, uvijek hrabar i uvijek srećan”. Uz sve počasti, nazdravili smo za zdravlje knjaževskog para, a orkestar je svirao crnogorsku himnu. Prije nego što je ponovo sjeo, Knjaz Crne Gore se nagnuo preko stola i rekao “Hvala, gospodine Kenedi, hvala”.
Poslije večere, iz trpezarije smo prešli u glavne prijemne odaje; knjaz Crne Gore me je poveo u stranu, govoreći da on, kao što znam, već dugo planira putovanje u Englesku, zemlju koju nikada nije posjetio, da bi izrazio svoje poštovanje Njenom Veličanstvu, kao i da lično izrazi svoju duboku zahvalnost za ljubaznost Njenog Veličanstva prema njemu lično i njegovoj porodici. Veoma mu je žao što nije bio u prilici da prihvati ljubazni poziv Kraljice da posjeti Vindzor prošlog novembra.

Vjerni Crnogorci ustali su vrlo rano da bi Nikoli poželjeli srećan put

Knjaz je nastavio: “Kao što znate, imam tu čast, da nosim najviša odlikovanja većine evropskih zemalja, uključujući i ruski krst Svetog Đorđa, kojim po pravilima tog reda može biti odlikovan samo general koji je lično uspješno vodio ratni pohod; ali, koliko god da sam ponosan na to i druga odlikovanja, Zvijezda koju mi je dodijelila engleska kraljica ima u mojim očima mnogo veću vrijednost i značaj nego sva ova ostala odlikovanja”. Njegovo Visočanstvo je tada zvanično zatražilo od mene da telegrafski prenesem Kraljici njegovu iskrenu želju da lično izrazi poštovanje Njenom Veličanstvu, što je prije moguće, i da potvrdim da li je takav predlog prihvatljiv za Kraljicu.
U skladu sa tim, telegrafisao sam ser Arturu Bigu, navodeći da Knjaz Crne Gore izuzetno želi da lično izrazi Njenom Veličanstvu svoju duboku zahvalnost zarad njene ljubaznosti prema njemu. U slučaju da se ta posjeta ostvari, Njegovo Visočanstvo je posebno istaklo svoju želju da ga u Englesku pratimo gospođa Kenedi i ja. Tražio sam da budem obaviješten o kraljičinom raspoloženju u vezi sa predloženom posjetom, za koju se, rekao sam, Knjaz Crne Gore nada da će moći da se realizuje u najskorijem mogućem vremenu.
Narednog dana, 6. maja, dobio sam odgovor od lorda Solzberija, u kome se kaže da će kraljica sa zadovoljstvom primiti knjaza sljedeće sedmice, ako može tada da dođe. Ako ne, Njeno Veličanstvo se nada da će moći da dođe oko 22. juna.
Odmah sam Knjaza upoznao sa sadržinom ovog telegrama. Objasnio sam mu da Kraljica obično odlazi u Balmoral krajem maja na mjesec dana, te je očigledno da Njeno Veličanstvo želi da primi Njegovo Visočanstvo u dvorcu Vindzor, ili prije njenog puta, ili nakon povratka iz Škotske.
Knjaz, veoma zahvalan Kraljici na njenom ljubaznom pozivu, odlučio je da prihvati raniji termin i tražio od mene da obavijestim Njeno Veličanstvo da će stići u London između 12. i 13. maja. On je izričito naglasio svoju želju da ga pratimo g-đa Kenedi i ja. Iako Njegovo Visočanstvo dobro poznaje dvorove u Beču i Petrogradu, kao i život u Parizu, gdje se školovao prije nego što je stupio na prijesto, rekao je da bi se čudno osjećao u zemlji, za njega potpuno novoj, ukoliko sa njim ne bi bio neko ko mu je poznat, i na čiji savjet i pomoć može da se osloni u trenucima nedoumice i teškoće. U skladu sa tim, obratio sam se lordu Solzberiju i dobio instrukcije da budem u pratnji Njegovog Visočanstva na njegovom putovanju u London. To naređenje sam primio u subotu, 7. maja. Bilo je vrlo malo vremena, naročito za damu, da se obave neophodne pripreme da se napusti Cetinje i da se krene za London, i to usred sezone, sa mogućnošću da odmah po dolasku dobijemo instrukcije da krenemo u Vindzor. Ali žena diplomate, koji je najveći dio svoje karijere proveo služeći na Istoku, ima razrađeni metod kako se postupa u hitnim slučajevima i spremna je da u najkraćem vremenskom roku i sa jednakom lakoćom i brzinom organizuje svoj boravak u logoru u pustinjama Persije, ili u planinama Crne Gore, ili da se uputi u državnu posjetu u kraljevski dvor. Tako su u nedjelju uveče naši koferi bili spakovani i poslati zaprežnim kolima u dalmatinsku luku Kotor, gdje smo trebali da se ukrcamo. U utorak u četiri sata ujutro, na brzinu smo doručkovali, prije nego što smo se ukrcali u naše kočije za put. Iako je bilo veoma rano, naša djeca, u svojim malenim spavaćicama, su sišla sa gospođicom La Tuš i njihovom dadiljom Holist, da nam požele srećan put, dok smo se mi ukrcavali u tri kočije. U prvoj smo bili g-đa Kenedi i ja, u drugoj g. Rajks i baron Gudenus (sekretar austrijskog poslanstva, naš veliki prijatelj, koji je krenuo u Beč i Sofiju), a u trećoj Sparksman, sobarice g-đe Kenedi i moj sluga. Pridružili smo se knjaževoj cortege, te je dugačka povorka kočija kloparala tihim ulicama mirne male prijestonice. Vjerni Crnogorci su ustali veoma rano da bi svom Vladaru poželjeli srećan put u nepoznate krajeve. Knjaževo društvo su činili: knjaz Mirko, sa svojim ađutantom, ministar inostranih djela, bugarski diplomatski agent, ruski sekretar poslanstva, grčki generalni konzul, kapetan Radović, ađutant i pukovnik Cerović, ordonans.

Knjaz nastavi pješice ka Kotoru prelazeći stijene laganim korakom

Grčki generalni konzul putovao je samo do Kotora, ministar inostranih djela i bugarski agent do Opatije, u blizini Rijeke, gdje je knjaz želio da posjeti i na nekoliko sati Njegovo Kraljevstvo Visočanstvo knjaza Bugarske, koji je odsio u tom morskom ljetovalištu. Ruski sekretar putovao je do Kalea, na putu za Pariz. Princ Mirko i njegov ađutant zaputili su se u Darmštat da posjete princa Franca Josifa i princezu od Batenberga (tj. svoju sestru) Anu Batemberšku i njenog supruga – prim prir.). Pratnja koja je išla sa Njegovim Visočanstvom do Londona sastojala se samo od njegovog ađutanta, ordonansa i dvojice crnogorskih slugu. Bili smo veselo društvo, i kako smo se udaljavali od Cetinja, često smo tokom puta mijenjali mjesta u kočijama. G. Rajke je svojim veselim dosjetkama uveseljavao sve od Knjaza pa na dalje. Kako smo stigli u podnožje Bukovice, preko koje putnik namjernik mora da pređe na putu od Cetinja do Kotora. Knjaz je napustio svoju kočiju i krenuo pješice prečicom, prelazeći stijene onim laganim, ali brzim korakom, karakterističnim za Crnogorce. Dok je išao tako, u svojoj bijeloj tunici i jarko crvenom i zlatnom prsluku, dok ga je na pristojnoj udaljenosti slijedio samo jedan čuvar sa puškom preko ramena, izgledao je kao beau ideal crnogorskog vođe. U selu Njeguši, zavičaju vladajuće dinastije, zaustavili smo se na nekoliko minuta da bi se konji odmorili i da popijemo kafu. Zatim smo, prešavši granicu, krenuli brzo krivudavim putem prema Kotoru. On je sa svojim divnim zalivom, ležao tri hiljade stopa ispod nas. Austrijski parobrod kompanije Lojd, pod nazivom Graf Wurmbrand, koga je specijalno za svoje putovanje u Rijeku iznajmio Knjaz Crne Gore, čekao je na nas, sa podignutom parom, te smo u 9.30 časova 10. maja digli sidro.

DRUGO POGLAVLJE: Putovanje na parobrodu Graf Wurmbrand od Kotora do Rijeke bilo je bez nekih naročitih događaja, mirno i prijatno. Sam knjaz je odredio kabine, i dodijelio g-đi Kenedi i meni najveću žensku kabinu na polubi, dok je prekoputa nas bio baron Gudenus. Brzo smo plovili duž dalmatinske obale, prošli Dubrovnik, Split i Zadar. Vrijeme smo provodili u prijatnom razgovoru, sa pauzama uz muziku i za obroke. U šest časova narednog jutra stigli smo u luku Rijeka, gdje nas je Njegovo Visočanstvo, u pratnji svog sina princa Mirka, ministra inostranih dijela, kao i bugarskog agenta i gospodina Ljermontova, bugarskog sekretara poslanstva, napustilo, nastavljajući put na manjem brodu u pravcu Opatije, da bi proveo dan sa bugarskim knjazom.
Gospođa Kenedi, g. Rajke, baron Gudenus i ja, sa našom poslugom, u 7.30 časova ukrcali smo se u voz za Beč, gdje smo stigli u 9 časova uveče. Narednog jutra knjaz Crne Gore, njegov sin i gospodin Ljermontov, sa svojim ađutantima su nam se pridružili u hotelu Imperijal, u dobrom raspoloženju, kao da nisu putovali cijelu noć. U podne smo g. Rajke i ja priredili ručak za Njegovo Visočanstvo i njegovog sina, na kome su bili prisutni g-đa Kenedi, baron Gudenus i njegov brat, poručnik u austrijskoj konjičkoj regimenti, kao i gospodin Ljermontov. Ručak je zaista mogao da služi na čast nadaleko slavnom, ali veoma skupom hotelu Imperijal i menu se svima dopao. Tokom dana imao sam dug razgovor sa sposobnim i uslužnim službenikom u bečkoj poslovnici kompanije Kuk i sinovi, koja je bila zadužena da organizuje nastavak putovanja za London. Plan putovanja je bio prilično složen, jer je princ želio da provede nekoliko sati u Frankfurtu, da bi vidio svog zeta i kćerku, princa Jozefa i princezu od Batenberga. Na kraju je dogovoreno da će Njegovo Visočanstvo krenuti noćnim vozom za Frankfurt, gdje će provesti cio dan 13. maja, te da će nam se pridružiti sljedeće noći u vozu koji prolazi kroz Frankfurt na putu za Brisel i Kale.
Taj plan je sproveden, u jutarnjim časovima 14. maja, kada smo napustili naše kupee za spavanje, susreli smo se sa Njegovim Visočanstvom i njegovom pratnjom u vozu, u koji su ušli malo prije ponoći. Oko osam časova stigli smo u Brisel, gdje smo presjeli u voz za Kale. U njemu su za nas bila rezervisana dva kupea prve i jedan druge klase.

Knjaz Nikola se užasavao od pomisli da bude okružen vodom, bez kopna na vidiku

Vrijeme je bilo vlažno i vjetrovito, i ja sam, znajući koliko se knjaz užasava od prelaska “votre terrible Manche”, veoma brinuo u strahu da će on insistirati da se u Kaleu sačeka ljepše vrijeme, što bi poremetilo i iskomplikovalo sve pripreme koje su bile obavljene za njegov odgovarajući prijem u Engleskoj. Prekratili smo putovanje piknikom u vrijeme ručka, za koji je g.Rajks, koji je bio veoma razborit i imao sposobnost da unaprijed predvidi šta će sve biti neophodno, obezbijedio dovoljno namirnica. Knjaževa crnogorska posluga uspjela je da skuva odličnu kafu u vozu. Na jednoj od stanica dogodio se jedan zabavan incident. Baš u trenutku kada je voz krenuo, neko je otvorio vrata našeg rezervisanog kupea i jedan putnik, potpuno bez daha od uzbuđenja je upao unutra. Odmah iza njega išao je željeznički službenik, koji je pokušavao da ga povuče nazad. Putnik se, sasvim izmoren, zavalio u slobodno sjedište, ne shvatajući da je upao u kupe koji je rezervisan za knjaza Crne Gore. Kako je voz već krenuo iz stanice, željeznički službenik je budno stajao iznad njega, poput policajca, te ga je na sljedećoj stanici zamolio da pređe u druga kola. Tek tada je zakašnjeli putnik shvatio da je prekršio pravila dobrog ponašanja, i uljudno podižući svoj šešir, počeo je da se nadugačko i naširoko izvinjava. Efekat njegovog izvinjenja bio je pokvaren trzajem voza, te je on pao g-đi Kenedi u krilo. Potpuno zbunjen, povukao se jednako u žurbi kako je i ušao, i ostavio nas da uživamo prisjećajući se ovog incidenta. Niko se nije slađe smijao od samog knjaza.
Na moje veliko olakšanje, kako smo se približili Kaleu, vrijeme se popravilo, kiša je prestala, a vjetar oslabio. Po našem dolasku sunce je sijalo, pa je “kraljevsko vrijeme”, o kome je Njegovo Veličanstvo toliko često slušalo, dočekalo gosta Njenog Veličanstva, na šta sam mu skrenuo pažnju.
Na stanici u Kaleu naš konzul mi je predao pismo do g. Baringtona, privatno sekretara lorda Solzberija, u kome me obavještava da specijalni parobrod čeka da preveze knjaza u Dover, gdje će biti zvanično dočekan, a da će na stanici Čaring Kros, vojvoda od Jorka, u uniformi, poželjeti dobrodošlicu Njegovom Visočanstvu.
Prenio sam ovu vijest knjazu, koji je očigledno bio veoma zahvalan na tome. Naš prtljag je brzo ukrcan na parobrod Lord Warden, i mi smo isplovili ispred jednog običnog putničkog broda. Vrijeme je bilo tako lijepo, da smo iz Kalea mogli da vidimo bijele stijene Dovera. Knjaz je time bio spašen neprijatnog osjećanja da mu kopno ne bude na vidiku. Iako nije bio “loš mornar” u uobičajenom smislu tog pojma, knjaz Crne Gore se užasavao od pomisli da bude okružen velikom vodom, bez kopna u vidokrugu. Na njegovim putovanjima po Jadranu, uvijek je insistirao da ostane što bliže obali. Na brodu nas je primio kapetan, koji je ohrabrio Njegovo Visočanstvo po pitanju prelaska (Lamanša – prim. prir.). More je bilo mirno, sa nešto malo talasa, te su dva crnogorska oficira smatrala najpametnijim da se povuku u svoje kabine, dok je knjaz ostao na gornjoj palubi, razgovarajući sa g-đom Kenedi, g. Rajksom i sa mnom. Pokazivao je interesovanje za sve što vidi – za grad i luku Kale, koji su nekad bili britanski, a koji su ostajali iza nas, za udaljenu luku Bulonju, iz koje je Napoleon pripremao napad na Englesku, ribarske čamce koji su plovili po Kanalu, kao i za prepuni putnički brod koji je dolazio iz Dovera i prolazio pored nas. Na pola puta, rekao sam Njegovom Visočanstvu da treba da presvučemo naša odijela za putovanje i da obučemo uniforme. To je bio pretežak zadatak za crnogorske oficire, koje sam vidio u njihovim kabinama kako bespomoćno gledaju u svoje dopola raspakovane kofere. Moj sluga im je pomogao koliko je god mogao, ali je mladi ordonans na kraju odustao, i iskrcao se u običnom odijelu. Uputio sam knjaževu poslugu da odnesu uniformu svog gospodara u prostoriju gdje stoje karte na gornjoj palubi. Nešto kasnije, kada sam se u mojoj diplomatskoj odeždi vratio kod Njegovog Visočanstva, našao sam ga potpuno obučenog u njegovoj lijepoj uniformi, sa svim odlikovanjima, među kojima se jasno isticala široka traka i dijamantska zvijezda Kraljevskog Viktorijinog Reda.

Crnogorski suveren je prošao Trafalgar i nastavio prema Bakingemskoj palati

Knjaz je sa posebnim divljenjem posmatrao kako je Lord Warden vješto pristao uz dok, i naročito je prokomentarisao tihe glasove kojima su izdavana neophodna naređenja, kao i brzina kojom je sve to učinjeno.
“Moram da naučim”, prošaputalo je Njegovo Visočanstvo smijući se, “da namjestim izraz lica da bih dobio ozbiljno svečan izraz, koji se, kako sam shvatio smatra “ispravnim” u Engleskoj!”. Čim je spušten most, general-major ser Čarls Di Plat, jedan od kraljičnih oficira, u paradnoj uniformi, stupio je na palubu. Pošto sam ga predstavio knjazu, rekao je da je dobio naređenje od Njegovog Veličanstva da poželi dobrodošlicu Njegovom Visočanstvu u Doveru, kao i da mu bude na usluzi tokom boravka u Engleskoj.
General – major ser V. Batler, koji je bio komandujući trupa smještenih u Doveru, predstavljen je Njegovom Visočanstvu, i nakon kratkog zadržavanja, za koje je odgovoran crnogorski oficir koji je izgubio potvrdu za osigurani prtljag. Njegovo Visočanstvo je prešlo most, pošto je dao veliku napojnicu da se podijeli posadi broda Lord Warden. U tom trenutku topovi sa doverske tvrđave počeli su da pucaju u znak pozdrava prvom vladaru iz Crne Gore koji stupa na tlo Engleske. Počasna straža podigla je oružje, dok smo knjaz, koga su slijedila dva generala, njihovo osoblje i ja, prošli počasnu stražu i ukrcali se u kraljevski salon vagon, koji je bio pridružen običnom ekspresnom vozu. Zainteresovana, ali mirna gomila posmatrača, okružila je stanicu u potpunom redu. Na njihove izraze poštovanja knjaz je odgovarao vojničkim pozdravom. Njegovo Visočanstvo je pokazao posebno interesovanje kad je ugledao jednog oficira u uniformi škotskih Brđana, i pitao da li pripada čuvenom korpusu Gordonovih Brđana.
Vrijeme je, nakon nedavne teške oluje, bilo izuzetno lijepo, i knjaz se posebno divio ljepoti “engleske bašte”, dok smo prolazili pored prelijepih farmi i seoskih domaćinstava, pored polja gdje je rastao još zeleni kukuruz i hmelj. Ovce i krave su pasle na pašnjacima stvarajući sliku stvarnog života i dodajući šarm ljepoti scene, koja je oduševila knjaza Crne Gore sa izraženim smislom za poetiku i umjetnost. Knjaz je u više navrata tokom puta iskazivao svoje divljenje. Kako se voz približavao Londonu, hitajući kroz prepune stanice i prolazeći pored vozova, preko mostova i vijadukata, divljenje je preraslo u čuđenje, dok smo gledali krovove i nizove kuća i ulica. Sankt Peterburg, Moskva, Beč, Berlin, pa čak i Pariz gotovo da ne pokazuju znake svog postojanja sve dok se ne stigne tamo, dok se strancu, posebno kad prvi put dolazi, čini da London počinje usred unutrašnjosti, i da se prostire preko čitave oblasti.
Po dolasku na stanicu Čaring Kros, nešto poslije pet časova u subotu uveče 14. maja, na peronu smo vidjeli vojvodu od Jorka u mornaričkoj uniformi, sa svojim oficirom, ser S.Kastom, R.H. i počasnom stražom koju je činilo stotinu ljudi iz Grenadirske Garde, pod komandom kapetana Alforda. Vojvoda od Jorka, koji je prije nekoliko godina bio gost knjaza Crne Gore na Cetinju, poželio je Njegovom Visočanstvu veoma srdačnu dobrodošlicu, i nakon uobičajenog predstavljanja, poveo ga ka jednoj od kraljevskih kočija. Ja sam ih slijedio u drugoj kočiji sa ser S. Kastom i dva crnogorska oficira, a vod Garde je činio pratnju. Mala grupa naroda sakupila se na glavnom ulazu stanice. Neki su pozdravljali, neki salutirali, ali su svi gledali sa izrazom čuđenja i radoznalosti. Prošli smo preko Trafalgar skvera, gdje sam mojim crnogorskim prijateljima pokazao spomenik Nelsonu, zatim pored kluba “Palas” na Pal Malu, da bismo stigli u Bakingemsku palatu, gdje je glavna kapija bila otvorena. Na glavnom ulazu, lord Pembrok, zamjenjujući lorda Čamberlena, primio je knjaza i idući unazad, poveo Njegovo Visočanstvo u niz odaja rezervisanih za njega. Odaje su se sastojale od spavaće sobe, privatnog salona i trpezarije. Po naređenju kraljice, soba do ovih odaja bila je pripremljena za mene. Ser Č. di Plat smjestio se u oficirskim odajama, dok su crnogorski ađutanti smješteni u prostorijama koje su se nalazile iznad odaja njihovog gospodara.

Garda je svirala crnogorsku nacionalnu himnu, a kraljica čekala ispred Vindzora

Pošto se uvjerio da je sve učinjeno da kraljičini gosti budu udobno smješteni, vojvoda od Jorka je napustio Njegovo Visočanstvo, koje ga je otpratilo do stepenica. U tom trenutku je stigao princi od Velsa, u pratnji kapetana Holforda, i proveo duže vrijeme nasamo u razgovoru sa knjazom. Prije nego što je napustio dvor, Njegovo Kraljevsko Visočanstvo je razgovaralo sa mnom oko našeg putovanja i knjaževim planovima, dodajući da je sve učinjeno da knjaževa posjeta bude uspješna.
U to je već bilo sedam sati, i knjaz Crne Gore, koji je proveo dvije noći u vozu, izrazio je želju da večera u miru i da se rano povuče na odmor. Dogovorio sam se da se sa Njegovim Visočanstvom i ser Čarlsom di Platom sjutra u jedan sat prije podne nađem na stanici Padington, jer mi je kraljica naredila da dopratim njenog gosta u Vindzor, i da ostanem u Dvorcu tokom posjete. Gospođi Kenedi je takođe naloženo da dođe u Vindzor u ponedjeljak i da ostane do narednog dana.
U nedjelju ujutro, 15. maja, uputio sam se na stanicu Padington, gdje sam na specijalnom peronu čekao na Njegovo visočanstvo, koje se dovezlo u kompletnoj odori, u pratnji svog ađutanta u uniformi i svojih crnogorskih slugu u njihovim narodnim nošnjama. I lord Bangor, g-đa Kenedi i g. Rajks su bili na stanici. Knjaz je započeo razgovor sa lordom Bangorom, govoreći mu o “svojoj kćerki i šarmantnim unučićima na Cetinju”. Tačno na vrijeme, specijalni voz je krenuo. Za pola sata, koliko traje putovanje između Londona i Vindzora, knjaz se zabavljao diveći se pogledu i raspredajući o pažnji koja mu je ukazana u Bakingemskoj palati.
Na stanici u Vindzoru, Njegovo visočanstvo je dočekano od strane Njegovog kraljevskog veličanstva vojvode od Konata, koji je bio u pratnji kraljičinog oficira, general-majora ser Džona Mek Nila, nosioca Viktorijinog krsta, i njegovog oficira, pukovnika Egertona, odlikovanog odličjem komandanta Ujedinjenog Kraljevstva. Počasna garda, koju je sačinjavalo sto odabranih vojnika iz Drugog bataljona Škotske garde, pod komandom kapetana Gudmana, pukovnika Bilea i pukovnika Postinga, načinila je počasni kraljevski pozdrav, dok je orkestar svirao crnogorsku nacionalnu himnu. Poslije obilaska počasne straže, knjaz je ušao u jednu od kraljevskih kočija. Sa njegove lijeve strane bio je vojvoda od Konata, dok sam je zauzeo mjesto preko puta knjaza. Odjeća crnogorskog knjaza opisana je u novinama kao “sjajna ljubičasta uniforma, pokrivena ordenjem, sa svijetloplavim gornjim kaputom i suknjom grčkom tipa, preko koje je, vozeći se u Dvorac nosio bogatu plavo-sivu pelerinu”.
Nakon dolaska u vladarev zamak, vidjeli smo članove kraljičinog domaćinstva u “vindzorskoj odjeći”, i to poimenično: lorda Harisa, dvorskog komornika, lorda Edvarda Pelham-Klintona, upravitelja kraljevske kuće, ser Flitvud Edvardsa i ser Artura Biga, privatne sekretare, plemenitog A. Jorka, komornika, majora plemenitog Č. Lega, dvorskog oficira, pukovnika Klerka, ser Džejms Rida i g. Mutera. Vojvoda od Konata poveo je knjaza Crne Gore do kraljice. Njeno veličanstvo čekalo je da primi svog gosta na početku stepenica na vladarskom ulazu, u pratnji vojvotkinje od Konata, princeze Henri od Batemberga, princeze Henri od Pruske, uz prisustvo vojvotkinje od Roksburga (dvorske dame). Kraljevsko društvo je onda krenulo u Hrastovu trpezariju na ručak. Ser Č. di Plat i druga gospoda iz kraljevske kuće uputila su se u oficirsku trpezariju, dok smo lord Haris, dva crnogorska ađutanta i ja ručali sa damama iz kraljevske kuće, i to poimence sa: vojvotkinjom od Roksburga, lejdi Meri Bing, plemenitom g-đom Egerton, plemenitom Harijet Fips, plemenitom Bertom Lambart, gospođicom Mini Kokran i gospođicom fon Plenker. Vojvotkinja od Roksburga sjedila je na čelu stola, smještajući mene sa svoje desne, a kapetana Radovića, prvog ađutanta knjaza Crne Gore, sa svoje lijeve strane. Preko puta vojvotkinje sjedio je lord Haris. Razgovor se tokom ručka uglavnom vodio na francuskom, iz obzira prema stranim gostima, te su i teme birane da budu zanimljive za njih. Moje je iskustvo, nakon dva boravka u dvorcu Vindzor, da nema kuće na selu u kojoj se novopridošli gost brže osjeti kao kod kuće nego što je to u Vindzoru.

Vindzor je odisao šarmantnim duhom starog svijeta i otmenom učtivošću

Nije se vodio razgovor razumljiv samo domaćima da se stranac ne bi osjetio “isključenim”, a dame i gospoda iz kraljevske kuće, inspirisani duhom svoje kraljice, posjedovali su nevjerovatnu vještinu da učine sve da se i najstidljiviji gost osjeća prijatno. Ukratko, postojao je šarmantni duh starog svijeta i otmena i obazriva učtivost koja je prožimala kraljičin dvor, a na koju je rijetko moglo da se naiđe u londonskom društvu, među grupama modernih plemića i uobraženih milionera. Takođe ne znam nijedno imanje na selu, koliko god ono bilo skromno, na kom se nesvjesno prisustvo i ogroman autoritet gospodarice kuće jasnije osjećao nego što je to bilo u Velikom dvorcu u Vindzoru.
Čim smo završili ručak, stigla je poruka da će kraljica primiti dvojicu crnogorskih ađutanata i mene u holu. Tako smo zauzeli svoja mjesta na maloj udaljenosti od Hrastove trpezarije, baš kada su kraljica i kraljevsko društvo polako krenuli holom prema nama. Knjaz Crne Gore, koji je išao uz Njeno veličanstvo, predstavio je svog ađutanta, kapetana Radovića, i svog ordonansa, poručnika Cerovića. Kraljica se obojici obratila sa nekoliko ljubaznih riječi na francuskom. Njeno veličanstvo se tada okrenulo meni, raspitujući se o našem putovanju i knjaževim željama i planovima. Kraljica, koja je od Njegovog visočanstva čula da mi je neko vrijeme zdravlje bilo loše, ljubazno se raspitivala za moje trenutno stanje.
Kasnije poslije podne, pozvan sam u privatne odaje vojvode i vojvotkinje od Konata, gdje sam zatekao princezu Henri od Batemberga i princezu Henri od Pruske. Njihova kraljevska veličanstva htjela su da me konsultuju oko želja knjaza Crne Gore kada su u pitanju planovi za poslije podne. Pošto sam razgovarao sa Njegovim visočanstvom, dogovoreno je da se kraljevsko društvo prošeta terasom dvorca, da sluša orkestar garde i grenadira, a zatim da prisustvuje službi u pet časova u kapeli Sv. Džordža (St. George).
Bilo je lijepo, sunčano poslijepodne i teško je zamisliti ljepši prizor od pogleda u daljinu sa terase, preko divnih ravnica, koje presijeca srebrnasta Temza, sa Royal Borough (kraljevski okrug) i Iton koledžom smještenim odmah ispod, dok se u daljini jasno vidi Harou-on-d-hil. Na terasi su skarletne uniforme pripadnika garde činile istovremeno kontrast i harmoniju sa zelenim travnjacima i lejama punim blistavog cvijeća, koje je u tom trenutku bilo u punom cvatu, dok se lijepo obučena gomila šetala udaljenijom stranom terase, gdje publika ima pristup svake nedjelje poslije podne. U pet časova kraljevsko društvo uputilo se u kapelu Sent Džordž, gdje je knjaz prvi put prisustvovao službi anglikanske crkve i slušao izuzetne glasove izvrsno uvježbanog hora. Nakon toga, knjaz Crne Gore mi je rekao da je miran i prijatan sat vremena proveden u kapeli Sent Džordž prvi pravi odmor u kome je uživao od kada je napustio Cetinje i da su njegove tihe molitve bile upućene sreći naše ljubazne vladarke i velikog carstva kojim ona vlada. Poslije crkve, princeza Henri od Batemberga povela je knjaza Crne Gore u vožnju kolima, a ja sam se vratio u moje odaje u kuli Edvarda III, iste one u kojima smo gospođa Kenedi i ja boravili prošlog decembra. Tu me je sobar obavijestio da imam čast da večeram za kraljičinim stolom u 9 časova te večeri.
Ovo je lista kraljičinih gostiju za večerom u nedjelju, 15. maja, kako ju je saopštio dvorski izvještač: Njegovo visočanstvo knjaz Crne Gore, njihova kraljevska visočanstva vojvoda i vojvotkinja od Konata i princeza Margareta od Konata, princeza Henri od Batemberga, princeza Henri od Pruske, vojvotkinja od Roksburga (dvorska dama), plemenita gđa Egerton (u pratnji vojvotkinje od Konata), kapetan Radović i poručnik Cerović (u pratnji knjaza Crne Gore), g. R. Dž. Kenedi (ministar rezident Njenog veličanstva na Cetinju) i general-major ser Č. di Plat (kraljičin oficir), pridružen sviti knjaza Crne Gore.

Nikola: Mogu da Vas uvjerim da se moje srce smije od sreće

Sa lijeve strane knjaza Crne Gore sjedila je vojvotkinja od Konata, dok je sa kraljičine lijeve strane bio smješten vojvoda od Konata. Ja sam imao čast da budem smješten između Njenog kraljevskog veličanstva i princeze Margarete od Konata. Tokom večere, Njeno veličanstvo neprestano je razgovaralo sa knjazom Crne Gore, dok su dvije ljupke princeze između kojih sam sjedio pokazale talenat karakterističan za članove kraljevske kuće da učine da se onaj kome se obraćaju osjeća rasterećeno, tako da je vrijeme kada je poslužena večera za mene, prošlo takvom brzinom da nisam mogao da ne zažalim kada je večera završena. Poslije večere kraljica se povukla u hol i razgovarala malo sa jednima malo sa drugim gostima. Njeno veličanstvo je poslalo po mene i počastvovalo me razgovorom koji je trajao oko četvrt časa, poslije čega je poželjela da joj predstavim kapetana Radovića i poručnika Cerovića. Oko jedanaest časova kraljica i kraljevsko društvo povukli su se u svoje privatne odaje; njihov primjer slijedile su dame iz kraljevske kuće, dok su se gospoda povukla u oficirsku sobu za pušenje.
Sljedeći dan knjazu je bio u potpunosti ispunjen. Odmah nakon doručka, u pratnji ser Č. di Plata, pošao je u obilazak prostorija dvorca Vindzor, hola Sent Džordža, zadivljujuće biblioteke, sobe sa zlatnim i srebrnim peharima, od kojih neki vrijede milion i po funti sterlinga, kuhinjskog odjeljenja, kao i kraljičine štale. Njegovo visočanstvo je bilo posebno zadivljeno ogromnim bogatstvom riznice, pehara, slika, oružja, trofeja i rijetkih predmeta koji se čuvaju u Dvorcu, koji je pravilno opisao istovremeno kao muzej i pravi grad. Zatim smo nastavili do kasarni, gdje je knjaza primio komandant Drugog bataljona Škotske garde, pukovnik Inigo Džons. Knjaz i njegovi ađutanti veoma su se zanimali za sve što su vidjeli u kasarnama, jer je svaki Crnogorac u duši vojnik i najsrećniji je kada drži pušku ili kada prisustvuje vojnoj paradi. Pukovnik Inigo Džons naredio je bataljonu da izvede paradu na trgu ispred kasarne, dok se knjaz iskreno divio izvanrednom fizičkom i zdravom izgledu ljudi, koje je u trenutku, sa njihovom opremom, ocijenio svojim vještim vojničkim okom. Svakodnevna uniforma oficira garde – teget šinjel ukrašen širitima privukla je njegovu pažnju i veoma mu se dopala, a posebno je uočio običaj u našoj vojsci da vojnici prilikom marša nose žućkaste male štapove. Nije mu promakao nijedan detalj. Prilikom našeg povratka u Dvorac, pogledali smo školu jahanja, gdje smo zatekli sto pedeset krimskih i indijskih vojnih veterana kako večeraju u običnim odijelima, ali sa svojim starim vojnim medaljama, čekajući kraljičin obilazak.
Poslije ručka kraljica je povela knjaza u mjesto Virdžinija Voter, gdje je kraljevsko društvo pilo čaj. Vidio sam Njegovo visočanstvo neposredno prije večere, kada mi je rekao kako u potpunosti uživa. “Još uvijek držim”, reklo je Njegovo visočanstvo sa osmjehom u krajičku oka, “pravilan engleski svečani izraz na mom licu, ali mogu da Vas uvjerim da se moje srce smije od sreće”.
Tokom poslijepodneva, stigli su novi gosti u Dvorac: vojvotkinja od Bukleuša, markiz od Solzberija, grof od Pembroka (lord Stjuart) i grofica od Pembroka, maršal Viskont Volsli i plemenita gospođa Kenedi.
U devet časova održana je velika večera u Dvorcu, sa sljedećom zvaničnom listom zvanica: Njegovo visočanstvo knjaz Crne Gore, njihova kraljevska visočanstva princ i princeza Kristijan od Šlezvig-Holštajna, sa Njenim visočanstvom princezom Viktorijom od Šlezvig-Holštajna, njihova kraljevska visočanstva princeza Henri od Batemberga i princeza Henri od Pruske; vojvotkinja od Roksburga, lord Stjuart i grofica od Pembroka i Montgomerija, maršal Viskont Volsli, G. R. Dž. Kenedi, ministar rezident Njenog veličanstva na Cetinju, plemenita gospođa Kenedi, plemenita Harijet Fips, plemenita Alina Mažendi, lejdi Meri Bing, gospođica Mini Kokrejn, gospođica Fon Plenker, lord Haris, plemeniti A. Jork, pukovnik ser Artur Big, kapetan Radović, poručnik Cerović, general-major ser Č. di Plat, general-major ser Džon Mek Nil, major plemeniti Dž. Leg, ser Džejms Rid, pukovnik Klerk, g. Muter i pukovnik lord Edvard Pelham-Klinton, upravitelj kraljevske kuće.

Na kraju večere u salu su ušli gajdaši, knjaz je bio očaran

Sa kraljičine desne strane sjedio je knjaz Crne Gore, kome je sa desne strane bila princeza Henri od Batemberga. Sa lijeve strane Njenog veličanstva bio je princ Kristijan od Šlezvig-Holštajna, a preko puta kraljice sjedila je princeza Kristijan od Šlezvig-Holštajna, sa čije je desne strane bio smješten lord Solzberi, princeza Viktorija od Šlezvig-Holštajna, lord Volsli i gospođa Kenedi, dok sam ja imao čast da sjedim sa lijeve strane Njenog kraljevskog veličanstva (upravo nasuprot knjazu Crne Gore), vojvotkinja od Bukleša bila je do mene, a lord Haris do vojvotkinje. Mjesta dodijeljena meni i gospođi Kenedi odredila je, vjerujem, sama kraljica, kao izraz poštovanja, naravno, prema gostu Njenog veličanstva, na čijem sam dvoru akreditovan kao ministar Njenog veličanstva. Tako je bilo urađeno i poslije mi je knjaz Crne Gore to spomenuo u privatnom razgovoru, jer nema ničeg upečatljivijeg u Vindzoru od delikatne promišljenosti i stalne brige koju pokazuje vladarka najvećeg carstva na svijetu, kada su u pitanju detalji koji se odnose na udobnost i počast njenih kraljevskih gostiju.
Sto je bio ukrašen zlatnim peharom i izuzetno aranžiranim cvijećem i biljkama, od kojih je posebnu pažnju privlačio škotski bijeli vrijes. Svirao je orkestar škotske garde. Pred kraj večere začuo se pisak škotskih gajdi. Knjaz Crne Gore je pogledao iznenađeno; divlja muzika se približavala sve bliže i bliže i u trpezariju su ušla četiri gajdaša, idući dvojica po dvojica, svirajući u gajde kao da im život zavisi od toga koliko će zvukova proizvesti. Obišli su dva puta oko stola, ti izvanredni predstavnici škotskih brđana. Knjaževo prvobitno iznenađenje brzo je prešlo u izraz oduševljenog divljenja i nagnuvši se preko stola lagano je klimnuo glavom u mom pravcu. Princeza Kristija, koja je primijetila taj gest, pogledala me je upitno i ja sam joj objasnio da je škotska muzika dirnula u srce knjaza, koji ne samo što je muzičar, već i brđanin, da se sjetio divlje muzike svojih stjenovitih brda, te da ništa nije moglo da mu pruži veće zadovoljstvo nego da čuje pisak škotskih gajdi o kojima je toliko slušao i čitao. Čim su se gajdaši povukli, knjaz Crne Gore se okrenuo kraljici i, premda ništa nisam mogao da čujem od onoga što je rekao, po izrazu zadovoljstva i emocija na njegovom licu bilo je lako pogoditi prirodu njegovih opaski iznijetih Njenom veličanstvu.
Poslije večere, kraljica je povela svoje goste u Grimizni salon, i dok je u susjednoj prostoriji privatni orkestar Njenog veličanstva svirao odabrane muzičke komade, Njeno veličanstvo se zadržalo oko dva sata u živom razgovoru sa svojim najvažnijim gostima. Tokom večeri desio se zanimljiv mali incident. Knjaz Crne Gore je stajao i razgovarao sa lordom Solzberijem. Lord Pembrok je prišao princezi Kristijan i princezi Henri od Batemberga, koje su razgovarale sa gospođom Kenedi, i izrazio zabrinutost što lord Solzberi toliko dugo stoji, jer se nije u potpunosti oporavio nakon nedavne bolesti. Njihova kraljevska visočanstva su predložila da lord Pembrok zamoli knjaza da sjedne, ali se ovaj dvoumio, jer je strahovao da se knjazu neće dopasti to što ih prekida u razgovoru. “Onda”, rekla je jedna od princeza, “pošaljimo gospođu Kenedi.” Zadatak je prihvaćen i prešavši u prostoriju gospođa Kenedi je prišla Njegovom visočanstvu i lordu Solzberiju, koji su bili iznenađeni što ih prekidaju. Nekoliko riječi šapatom izgovorenih u knjaževo uho, klimanje glavom u znak odobravanja, brz odgovor i delikatna i dobrotvorna dužnost bila je obavljena. Knjaz i predsjednik vlade udobno su sjeli, dok se gospođa Kenedi vratila na svoje pređašnje mjesto, gdje je dobila komplimente od kraljevskih princeza za hrabrost kojom je tako uspješno izvršila delikatan zadatak koji joj je iznenada nametnut.

Dok je prelazio uzburkani Lamanš knjaz je zviždao crnogorske pjesme

Tokom večeri, rečeno mi je da kraljica želi da razgovara sa mnom, te sam imao čast da mi posveti pažnju u razgovoru koji je trajao oko deset minuta. Na kraju razgovora kraljica se po drugi put interesovala za moje zdravlje, nikada neću zaboraviti ljubazne i nježne tonove glasa Njenog veličanstva kada je izrekla završnu opasku: “Nadam se da ćete biti potpuno dobro kada sljedeći put dođete u Vindzor.”
Sljedećeg jutra, knjaz Crne Gore oprostio se od Njenog veličanstva, koje mu je poklonilo kao uspomenu na njegovu posjetu zlatnu kutiju za cigarete sa krunom i kraljevskim znakom. Dvije kraljevske kočije prevezle su nas do stanice u Vindzoru u podne, kraljevska čekaonica je bila spremna za Njegovo visočanstvo. Mi smo se odvezli državnom salonskom kočijom, a general-major ser Džon Mek Nil bio je zadužen da isprati kraljičinog gosta, u čijoj pratnji su bili gospođa Kenedi, ser Č. di Plat, njegova dva ađutanta i ja. Tako se završila izvrsna, uspješna i nezaboravna posjeta dvorcu Vindzor.
Na stanici Padington okupila se mala gomila, koju je privukao crveni tepih i kraljevske kočije, u blizini koje su stajale moja majka i gospođica Kenedi. Knjaz Crne Gore im je prišao i između drugih ljubaznih stvari rekao: “Votre fils, madame, est un grand ami A moi”. Nakon toga, ušavši u kočiju, Njegovo visočanstvo se brzo odvezlo u Bakingemsku palatu.
Knjaz Crne Gore ostao je u Bakingemskoj palati još samo dvije noći, jer iako je Njegovo visočanstvo pozvano da produži svoj boravak u Engleskoj, njegova delikatna i osjetljiva priroda nije mu dozvolila da “zloupotrijebi” kraljevsko gostoprimstvo, uprkos ljubaznim pozivima. Sem toga, žurio je da se vrati u svoju zemlju da bi bio na Cetinju za četrdesetogodišnjicu velike bitke na Grahovu, koja je poznata kao “crnogorski Maraton”. U ovoj bici na čelu 4.500 jakih Crnogoraca bio je knjaz Mirko, “mač Crne Gore”, otac knjaza Nikole. Turcima, kojih je bilo 7.000, komandovao je Husein-paša. Gospodin V. Miler, u svojoj Istoriji Balkana (Priča o povezanosti nacija), piše o tome na sljedeći način: “Turske trupe, zatvorene u kotlini, kao Francuzi kod Sedana, bile su ostavljene u potpunosti na milost i nemilost svojih protivnika. Bespomoćni Turci gađani su sa planinskih visova, a potom su Crnogorci, bacivši puške, izvadili jatagane i sjurili se dolje kao vukovi na stado ovaca. Turski artiljerci bili su posječeni pored svog oružja i hrabrost sultanove garde nije vrijedila ništa u poređenju sa jurišem brđana. Bitka je trajala do sljedećeg dana i austrijski žandarm koji je posjetio fatalno mjesto nekoliko sedmica kasnije izbrojao je najmanje 2.237 leševa koji su još ležali u ravnici. O junaštvu pobjednika čulo se na svim stranama: od tog vremena Grahovo pripada onima koji su ga osvojili. Iako na bojnom polju nema nikakvog spomen-obilježja, pobjeda knjaza Mirka slavi se u jednoj od najljepših narodnih pjesama”.
Njegovo visočanstvo napustilo je London 19. maja. Tokom dva dana svog boravka u Londonu, vrijeme je provodio u obilascima sa ser Čarls-om di Platom, “Moj generale”, kako ga je zvao, o čijoj je ljubaznosti i pažnji Njegovo visočanstvo govorilo toplim riječima. Učinio je i nekoliko posjeta članovima kraljevske porodice koji su bili u gradu, kao i stranim ambasadorima. Njegovo visočanstvo je takođe prisustvovalo službi u Ruskoj pravoslavnoj crkvi u srijedu, 18. maja, u čast rođendana ruskog cara. Vrijeme je bilo kakvo se samo poželjeti može i Njegovo visočanstvo je izrazilo želju da ponovo dođe u posjetu Engleskoj, incognito, i da ostane duže. Po njegovoj sopstvenoj želji, odlazak je protekao bez velikog ceremonijala i za njega nije rezervisan poseban parobrod. Njegovo visočanstvo je napustilo Dover na običnom putničkom brodu, na kome su bile rezervisane kabine za njega, i bio je izuzetno zahvalan što je, prije nego što se ukrcao dobio telegram kojim mu kraljica želi “srećan put”. Njeno veličanstvo je prethodnog dana poslalo Njegovom visočanstvu prelijepu kolekciju fotografija dvorca Vindzor.
Iz Brisela, gdje je Njegovo visočanstvo prekinulo putovanje da se odmori, napisao mi je veoma ljubazno i srdačno pismo, u kome kaže: “Prelazak je bio veoma dobar, more je bilo dosta uzburkano i sve se kotrljalo po palubi osim mene! Vrijeme mi je prošlo tako što sam zviždao samom sebi crnogorske pjesme, a ne brojeći do 4.000, kako ste mi Vi predložili.

Nigdje drugo na Balkanu nisu lorda Gledstona ožalili kao u Crnoj Gori

Ipak, sve vrijeme sam zadržao ozbiljan izraz lica! Prvi put u životu nije mi bilo loše na moru, a to je, svakako, zbog toga što sam putovao pod pokroviteljstvom velike i moćne vladarke, čija se vladavina proteže na četiri petine dubine.
Zaista, dragi moj ministre, sve mi je išlo na ruku i zahvaljujem bogu na tome. Ne znam kakav sam utisak ostavio u Engleskoj, ali mogu da Vam se zakunem da nosim najljepša sjećanja o posjeti i čitavog života ću Vam biti zahvalan što ste me u našim razgovorima, tokom proteklih godina, ohrabrivali da posjetim Vašu zemlju”.
Sljedeći mali incident, koji mi je Knjaz za svojom dječačkom sklonošću za “taquinerie” (šalu) ispričao kasnije na Cetinju, desio se tokom prelaska Kanala. Dok se parobrod teško probijao preko polovine Kanala, a kapljice vode padale po palubi, Njegovo visočanstvo primijetilo je otmenu, srednjovječnu damu koja je nastojala da pomjeri svoju stolicu na neko zaklonjenije mjesto. Svojom urođenom ljubaznošću, Njegovo visočanstvo joj je priteklo u pomoć i pomoglo dami da se premjesti na drugo mjesto. Pitao sam Njegovo visočanstvo da li je ona znala ko je on. “Ne”, odgovorio mi je, “jedino što znam o njoj to je da je Engleskinja”. “Kako je”, upitao sam, “otkrila svoju nacionalnost?” “Tako što mi nije zahvalila”, dao je, uz smijeh, sarkastičan odgovor. Naravno da sam ustao u odbranu moje nepoznate zemljakinje, ali knjaz me je prekinuo, sa sjajem u očima: “Uostalom, sa engleskog stanovišta, ona je sasvim bila u pravu. Kako je i mogla da razgovara sa mnom a da nismo bili predstavljeni jedno drugom?”
Knjaz je najviše volio da sluša i prepričava manje ili više tačne priče, bar se tako nadam, o našim ostrvskim manirima, navikama i običajima, jer ja ne znam nikoga ko je imao izraženiji smisao za humor. Ali njegovo zadirkivanje nikada nije bilo neprijatno i kada je bio ozbiljan, govorio je o Engleskoj, njenoj vladarki, ljudima, istoriji i ustavu na takav način da su srca Engleza slušalaca bila ispunjena ponosom. To osjećanje divljenja i naklonosti uvećalo se deset puta nakon njegovog boravka među nama, za šta nema boljeg dokaza od lijepih riječi kojima je prvi crnogorski vladar koji je ikada kročio na tle Engleske opisivao potpuni uspjeh svoje posjete dvorcu Vindzor.
Redovi koji slijede istovremeno su zanimljivi i poučni. Oni predstavljaju izvod iz razgovora sa Njegovim visočanstvom, koji je zabilježio g. V. Miler, neposredno nakon povratka knjaza Crne Gore u svoje zemlju.
“U ovom trenutku ne postoji zemlja u Evropi”, piše g. Miler u časopisu Speaker (Govornik) 3. juna, “gdje su Engleska i engleski popularniji nego što je to u Crnoj Gori. S obzirom na to da je od moje posljednje posjete prošlo četiri godine, kada sam prije nekoliko dana stigao na Cetinje, pored drugih poboljšanja, osjetio sam simpatiju prema engleskom narodu snažniju nego ikad. Nigdje drugdje na Balkanu nije smrt g. Gledstona izazvala toliku žalost kao ovdje, čak ni u Bugarskoj, kojoj je pomogao da se oslobodi, niti u Grčkoj, za koju se uvijek zalagao. Knjaz Nikola me je juče uvjeravao da nikada više nijedan strani državnik neće voditi toliko računa o Crnoj Gori kao što je to činio veliki premijer, koji joj je dao Ulcinj 1880. i čije su pero i glas uvijek bili na njenoj strani. Knjaz je ispravno primijetio da bi Berlinski kongres, da je kojim slučajem g. Gledston bio na položaju lorda Bekonsfilda 1878. godine, izgledao sasvim drugačije. Članak koji je naš pokojni sunarodnik napisao u časopisu Nineteenth Century (Devetnaesti vijek) o Crnoj Gori, prije dvadeset godina, prenijet je gotovo u cjelini u lokalnim novinama na Cetinju i na svom maternjem jeziku red po red čitao ga je svaki planinski ratnik koji je došao do kopije. Ali, nije samo smrt g. Gledstona izazvala snažnu zahvalnost ovog primitivnog naroda i njegovog viteškog vođe. Bio sam naročito zainteresovan da čujem šta knjaz ima da kaže povodom svoje prve posjete našoj zemlji i on mi je prenio svoje utiske sa njemu svojstvenom iskrenošću. Ne samo da su ga kraljica i članovi kraljevske porodice dočekali izuzetno ljubazno već je takav bio prijem kod svih stanovnika Londona.

Umjesto sa Bosnom bolje je da Crnu Goru uporedimo sa stanjem u Albaniji

Po njegovim riječima, ništa ga tokom njegove posjete nije više zaprepastilo od zapanjujuće činjenice, koja se njemu kao dobronamjernom autokrati morala takvom učiniti, da u zemlji u kojoj se najviše na svijetu poštuje ustav ima toliko iskrenog poštovanja prema kraljici i prijestolu.
Knjažev ideal je, kao što je dobro poznato, liberalna autokratija u okviru konzervativne nacije; reforme, u njegovom sistemu vlasti, sprovode se odozgo, a ne odozdo, a njegova koncepcija njegove dužnosti je da uoči i sprovede one neophodne promjene koje će civilizovati njegov narod, a da ne naruše njihove svojstvene nacionalne karakteristike. Ali on je u potpunosti svjestan koliki je značaj naših ustavnih metoda, u jednoj zemlji koja se toliko razlikuje od njegove. Govorio mi je i o svom zaprepašćenju načinom na koji londonska policija reguliše živ saobraćaj na ulicama, te je istakao da “ima više autobusa na jednom velikom londonskom raskršću, nego u čitavom Parizu”, gradu gdje je stekao obrazovanje i na koji je do tada gledao kao na najviši odraz zapadne civilizacije. Iskazao je divljenje prema istorijskim vrijednostima dvorca Vindzor, koji je sa prirodnom radoznalošću istražio “sve do kuhinja”. Takođe ga je obradovalo, kako je rekao, što je stekao iste utiske o Londonu kao i njegov stariji sin, koji je prošle godine posjetio Englesku i opisao je svom ocu. Knjazu je bilo veoma drago što je njegov nasljednik dobar posmatrač ljudi i stvari. “Oduševljen sam mojom posjetom i Vi treba da budete ponosni što ste Englez.” ‘Čini se da je primjedba iznijeta u mađarskim novinama, koja ne odgovara činjeničnom stanju, da je Crna Gora zaostala i nenapredna zemlja uzrujala knjaza Nikolu. Niko, naravno, ne može da poredi veliki napredak koji je austrougarska vlada postigla u Bosni i Hercegovini u proteklih dvadeset godina sa onim što je Crna Gora postigla u tom istom vremenskom periodu, jer je ova prva imala neuporedivo bogatije resurse u odnosu na svog malog susjeda. Bolje poređenje može se praviti sa stanjem u Albaniji, gdje, usljed labave turske vlasti i bezakonite tiranije albanskih plemenskih vođa, civilizacija uopšte ne postoji, a ljudski život je stalni plijen “krvne osvete”. Knjaz mi je sa ponosom ukazao na činjenicu da je njegov predak, knjaz Danilo, za svega dva mjeseca suzbio “krvnu osvetu”, koja je u to vreme bila na snazi i u Crnoj Gori, tako što je uveo izuzetno rigorozan zakon. Na osnovu ličnog iskustva znam da je Crna Gora danas jedna od zemalja gdje se zakon najviše poštuje. Knjaz je naglasio potpunu slobodu muslimanskih podanika koje mu je Evropa dodijelila nakon proširenja teritorija i veličao njihovu lojalnost i preduzimljivost, tvrdeći da nikada, čak ni u Ulcinju, nije sa njima imao nikakve probleme, nakon što je na važnom mjestu jasno stavio do znanja da “bakšiš“ nije argument koji se priznaje na crnogorskom sudu. U međuvremenu, na Cetinju, primijetio sam veliki materijalni napredak za protekle četiri godine. Mala prijestonica narasla je za trećinu; nove kuće brzo niču u svim pravcima; nove crkve su izgrađene, na oduševljenje “gospodara”, koji je ponosan na veliki broj crkava u svojoj zemlji. Izgrađen je dvor za prijestolonasljednika. Podignute su kasarne, gdje je narod nasljednih ratnika dobijao četvoromjesečnu vojničku poduku u odredima, a dvjestogodišnjica dinastije proslavljena je podizanjem spomenika njenom osnivaču na Orlovom kršu, odakle su turski vojnici pripucali na njegovu stoku, što je rasplamsalo odlučnost Crnogoraca da se zauvijek otarase Turaka. Englesko-crnogorska trgovačka kompanija sada drži parobrodsku liniju na Skadarskom jezeru; crnogorska marljivost uz austrijsku pomoć uspostavila je poštanski i putnički saobraćaj sa Kotorom, a u Nikšiću je pokrenut drugi dnevni list.

Promjene nisu uspjele da pokvare prirodne kvalitete Crnogoraca

Ipak, veoma sam zadovoljan što nijedna od ovih promjena, kao ni najezda turista koji su preplavili Crnu Goru nakon što je italijanski brak uveo ovu zemlju u svjetsko plemstvo, nije pokvarila, kako se ponekad dešava na Bliskom istoku, prirodne kvalitete gorštaka.
Izuzetno me je iznenadilo da Sloveni u Kotorskom zalivu više gotovo uopšte ne nose narodne nošnje; ali, u Crnoj Gori prelijepa narodna nošnja je još uvek prisutna i svakako će tako biti sve dok je knjaz Nikola živ.’ Na kraju ovog opisa odjeće Nikole I, knjaza Crne Gore, sa velikim krstom sa brilijantima, kraljevskog Viktorijanskog reda, kao i o prijemu Njegovog visočanstva u dvorcu Vindzor od strane kraljice, da bi se stekao utisak o lokalnoj atmosferi, dodajem slikoviti opis, koji je g. V. Miler napisao 1895. godine, pod naslovom “Hajka u Crnoj Gori”.
‘Knjaz Nikola od Crne Gore’, pisao je g. Miler, ‘nije samo mudar državnik i uspješan dramski pisac, već i moćni lovac, kao što su bili svi knjaževi i vladike iz kuće Petrovića prije njega. Tako, kada nas je Njegovo visočanstvo ljubazno pozvalo da mu se pridružimo u lovu u crnogorskim planinama, sa radošću smo sjeli u kočije i krenuli dobrim novim putem koji je on sagradio do Nikšića, odakle je polazilo knjaževo društvo.
Šaroliko društvo napustilo je nikšićku ravnicu tog jutra i zaputilo se u planinsku oblast Morakava, udaljenu oko 24 milje. Na čelu je bio knjaz, jašući svog omiljenog sivog Arapina, koji je veoma lako nosio teret od petnaest kamena. Jahačeva lijepa nošnja i snažna figura bile su u potpunoj suprotnosti sa vječnim sivilom krečnjačkih planina, koje su, po lokalnoj legendi, u gomili bačene na Crnu Goru kada je stvaran svijet. Crno-crveni Zuave prsluk, bogato izvezen zlatnim, krem “dolma”, pojas na kome se prelivalo mnogo boja, tamno plave čakšire, mač ukrašen dragim kamenjem i nezaobilazni revolver, koga je nosio svaki Crnogorac, i to napunjenog, činili su upečatljivu sliku. Dok je jahao stjenovitim predjelom, sa svoja dva sina Mirkom i Danilom i tri neudate kćeri, princezama Jelenom, Anom i Ksenijom pored sebe, ličio je na nekog srednjovjekovnog vladara k-oji je krenuo u hajku. Dvadesetak stasitih “perjanika”, svaki viši od šest stopa, išli su iza njega, tako lakim, oštrim korakom da su odmah izazivali divljenje i zavist svakog stranca, koji se peo s teškom mukom uz kamene kotorske “merdevine” iza svog crnogorskog vodiča. Hrabri admiral ser Majkl Kulme-Sejmur zaista je iznenadio domaćine svojom hodalačkom vještinom kada je sa svojim oficirima posjetio Cetinje prošle godine. Ali Evropljanima u našem društvu, koji su govorili kada idu u Crnu Goru, da idu u Evropu”, bilo je veoma teško da drže korak sa gardom knjaza Nikole.
Naša staza je vodila uz rječicu punu pastrmki, koje je naš domaćin namijenio isključivo g. R. Dž. Kenediju, ministru Velike Britanije na crnogorskom dvoru. Dva graničnika, sa diplomatskim inicijalima, označavala su sveto mjesto, gdje je plemenita g-đa Kenedi vršila “egzekuciju” laganim žezlom. Gospodin Piget, švajcarski tutor princa Mirka, vatreni entomolog, tražio je izuzetne primjerke leptira, dok smo lagano jahali. Predstavnici Austrije i Rusije prestali su da razmišljaju o teškim problemima na Balkanu i na milozvučnom francuskom razgovarali su sa svojim britanskim kolegama o sportu koji ih očekuje.
Ubrzo smo se našli usred jedne od onih mračnih bukovih šuma, koje su u davnim vremenima pokrivale čitavu zemlju i dale Crnoj Gori ime. Dobrodošlicu nam je poželjela milozvučna zvonjava zvona, koja nam je pokazala da je lijepi mali manastir svetog Luke u blizini i kroz drveće smo mogli da vidimo sveštenike kako dolaze da pozdrave svog vladara.

Vojvoda Mirko je u ono doba bio tvorac mnogih pjesama za gusle

Knjaževi Crne Gore više nisu i crkvene starješine, što je bio običaj u dinastiji Petrovića do prije četrdeset godina, ali se knjaz Nikola živo zanima za crkvene probleme i veoma je ponosan na svoje manastire i na stare slovenske zapise koji se u njima čuvaju. Sveštenik je poljubio njegovu ruku u rukavici, kao znak njihove odanosti, i dao njemu i njegovim kćerima raspeće ukrašeno dragim kamenjem da mu se poklone. Društvo je osvećeno svetom vodicom, a zatim, nakon kraće pauze, dok je knjaz bio na službi u crkvi, grupa na konjima nastavila je put. Kad je pao mrak, zaustavili smo se na zelenoj livadi, gdje je već gorjela logorska vatra i gdje je bio podignut određen broj šatora u obliku zvona, predviđenih za naš smještaj. Bila je to pomalo čudna slika – vidjeti nas kako sjedimo oko vatre pod svjetlošću mjesečine, sa grupom radoznalih seljaka iz okolnih sela u zaleđu. Nije čudo što je ta scena izazvala kod našeg domaćina sjećanje na ratničke dane. Pored vatre koja je plamsala, on je “ponovio svoje bitke”. Pričao nam je o opsadi Nikšića, i kako je, nakon četiri mjeseca blokade, zauzeo od Turaka tu nekad neosvojivu tvrđavu. Govorio je i o svojim ranim pohodima na muslimanske okupatore prije četrnaest godina i sjećao se uspjeha svog oca Mirka, “mača Crne Gore”, na kamenitom bojištu Grahova i u stjenovitim utvrđenjima Ostroga. Tada je jedan od seljaka uzeo gusle, omiljeni muzički instrument južnih Slovena, i monotonim glasom zapjevao neku narodnu pjesmu, koju je napisao knjaz Mirko, tvorac mnogih sličnih pjesama u ono vrijeme. I aktuelni “gospodar” je pjesnik, a njegova druga drama Princ Arvanit postavljena je na Cetinju ovog proljeća. Sem toga, ona je prevedena na ruski jezik za pozorište u Sankt Peterburgu. I tako, veče se odvijalo uz guslarsku pjesmu o ratu i bitkama, Skenderbegu i herojima crnogorske istorije, o crnogorskim svetkovinama i sudbonosnom danu na Kosovu, kada je propalo srpsko carstvo, sve dok se društvo nije povuklo u šatore i zaspalo.
Jedva da je bilo pet časova ujutru kada smo stigli u uzani ulaz u dolinu, gdje je trebalo da se održi hajka. Tri stotine gorštaka uposleni su kao hajkači i uskoro se čula radosna vijest da su otkriveni tragovi medvjeda, kojih još uvijek ima puno u crnogorskim planinama. Dame koje su bile u društvu uživale su zaštitu “perjanika”, dok su se gospoda uputila na mjesto koje je odabrao knjaz i pripremili se za lov. Iz udaljenog kraja doline jasno i glasno se čula vojnička truba, a zatim je druga odgovorila iz uzanog prolaza gdje su se sportisti okupili. Tada su hajkači krenuli naprijed, dozivajući i uperivši svoje puške, što im je očigledno pričinjavalo ogromno zadovoljstvo. Ti planinski ratnici su najsrećniji kada u rukama imaju svoje voljeno oružje. Rat je bio glavno zanimanje u zemlji tokom pet vjekova, te sada, kada sa Turcima žive u potpunom miru i kada se dogodi samo poneka čarka na albanskoj granici, mogu da se zabave samo lažnim ratovanjem u vidu lova. Vojnička truba je ispuštala uzastopne zvuke kada da se krene, kada da se stane, a kroz stijene su odjekivali duboki glasovi hajkača. Crnogorac je, poput Marsa kod Homera, vješt u “ratnom pokliču” i svaki posjetilac Crne Gore ostane fasciniran udaljenošću koju uspije da premosti njegov glas. Zatim smo, na kraju poduhvata, provjerili sadržaj torbe, u kojoj je bilo divokoza, srna i lisica, ali su medvjedi, kojima smo se nadali, pobjegli. Knjaz je velikodušnom rukom zahvalnim seljacima podijelio fjorine i poveo nas na sjenovito mjesto ispod grana obraslih lišćem gdje su se na ražnju pekli prase i jagnje, spremni za naš ručak. Zatim smo se vratili na Cetinje, u civilizaciju.