Omaž pjesniku Jovanu Radojeviću u KIC „Budo Tomović“, u organizaciji Narodne biblioteke „Radosav Ljumović“, oktobra 2008. godine u Podgorici, povodom 80-te godišnjice njegovog rođenja. O Jovanu Radojeviću, njegovoj poeziji i porodici Radojević govorio je akademik Radoslav Rotković, medijator večeri bila je Vesna Šoškić, a stihove je čitao glumac Danilo Čelebić.
Radoslav Rotković:
Dame i gospodo, prijateljice i prijatelji, Vaše visokopreosveštenstvo,
Evo nas opet, kao što je red, okupio jedan naš pokojni drug i saborac, pokojnik koji je živ, pjesnik Jovan Radojević, za kojega smo tek prije nekoliko godina saznali da je ostavio u rukopisu i jedan roman. Da je bilo zdravlja i sreće i za njega i za Crnu Goru, on bi sada śedio s nama ovđe i proslavljao svoj 80-ti rođendan. Jovan je odrastao u jednoj rijetkoj familiji koja je samo u jednoj generaciji dala tri pisca, Radoja, Jovana i Danila. A u drugoj još jednoga, Milovana, i jednu klaviristkinju od karijere Kosanu. Tri brata na istoj strani to nije u nas neko pravilo. Tri brata u borbi za svoj narod bili su u nemilosti države jer Ranković je bio Draža sa petokrakom. Kao što je Amfilohije đavo sa krstom. Sve što smo poslije rata osnivali, a imalo je crnogorski naziv ili orijentaciju, Ranković je ukidao. Čak je i ustanak u Srbiji izmislio da bi omalovažio naš ustanak. Falsifikovali su i posrbili i pečat Cetinjskog manastira, na kome piše “srpski pravoslavni manastir u Cetinju”, posvećenog Bogorodici, koji su još 15. jula 1495. braća Crnojevići, Đurđe i Stefan nazivali Bogorodicom crnogorskom. Jedan predak ovijeh Radojevića branio je Ostrog zajedno sa vojvodom Mirkom, 1853, a sada oni tamo ne mogu da uđu od đavola sa krstom. Kao što ni princ Nikola II Petrović Njegoš nije mogao da uđe u Cetinjski manastir, na uskrs 11. aprila 1999, iako su taj manastir zidali njegovi preci, a ne zloradovići.
A kad je Jovan Radojević, u reviji “Ovdje” februara 1970, objavio veliku pjesmu baš o ovome našemu stradanju pod naslovom “Golijatove marginalije”, u kojoj je sažeta sva ova problematika s kojom se i danas rvemo, a nijesu u njoj pominjani ni Srbi ni Crnogorci, krivci su se ipak prepoznali pa je naše partijsko rukovodstvo bilo prinuđeno da bude poslušno, iako ipak smijenjeno jer je ocijenjeno da nije dovoljno poslušno i pjesmu je napalo kao atak na bratstvo i jedinstvo crnogorskog i srpskog naroda iako je ona, ta pjesma, upravo efektni poetski protest protiv razbraćanja. Mi ginuli za njih, a oni nam uzeli državu i još ne smijemo, vele, ni da se naljutimo jer to njih nervira, jer je to put ka slozi. Evo samo jedne strofe:
“Daj mi s jezikom glavu! Bezjezičan i bezglav budi u meni!
– tako ti moje pjesme što ju je tvoja glava spjevala,
– tako ti mojega vijenca što ga ti isplete oko svoje glave,
– tako ti svijeh rijeka što teku od tebe meni”.
Je li ovo neki bratski zahtjev, kao kad komšinica ište od komšinice šaku soli. Trebalo bi napraviti antologiju tijeh strašnijeh pjesama, od Zogovćeve “Internacije Crne Gore”, Đonovićevih “Crnaca i Crnogorca”, Banjevićeve “Molitve svetom Vasiliju Ostroškom”, do Jovanovog “Golijata” i Brkovićevih “Kučkinih sinova”.
A na śednici CKSKCG, od 24. XII 1971, spisak “nacionalista” i “separatista” je proširen pa se veli, kritikovani su “crnogorski separatisti Danilo i Radoje Radojević i Vojislav Nikčević”. Na jednoj drugoj śednici Izvršnog komiteta referent je mislio da treba da udari žestoko, kako se to govorilo 1991, pa je predlagao da se Nikčević i Dragoje Živković udalje sa radnoga mjesta. Kad je to Veso, znate koji, vidio preko ramena referenta, napravio je pauzu, pozvao referenta Draga Jovovića u kancelariju na kafu i onda u hodniku, jer je kancelarija ozvučena, rekao: “Briši ono o micanju s posla, od čega će da žive”. On se obradovao pa veli: “Zar smijem?”, jer on je mislio da se mora ono napisati. Učinio je onaj znak (prst na usta) i onda su ušli u kancelariju i nijesu pominjali ovo. A ovo se moralo reći sada i ovđe, da bi se znalo đe smo i kako živjeli. Mi smo i poslije Drugoga svjetskoga rata prošli kao i poslije Prvog. Oslobodili smo one koji su nas okupirali pa nam i sad prave barikade na putevima. Eto zašto nas nije bilo ni na onim svečanim predreferendumskim pozornicama. A nije nas bilo iz tehničkih razloga. Mi smo ugrađeni u temelje ove obnovljene države. I da ste onda one na pozornici upitali đe smo mi, oni bi rekli: “Oni su neđe dolje, a đe ne znamo”.
Moj komšija Radoje je rođen 1922. Bio je klasičan naučnik, pčela. Iz obilja građe isisavao je suštinu pa je tako prvi sakupio na jedno mjesto rasutu crnogorsku narodnu prozu: legende (1971), bajke (1978), basne (1979). Ovu treću knjigu priredio je i snabdio predgovorom njegov brat Danilo jer je Radoje, u ljeto 1978, nestao tamo đe je nastao život. Morska ga je struja odvukla na pučinu.
Danilo, rođen 1932, svoj je službeni radni vijek proveo u Beogradu što je njemu ponekad pričinjavalo teškoće, ali za našu nauku to je bilo korisno jer su mu bile pri ruci velike biblioteke i neprijateljski arhivi. Zato je on i mogao da ide ispred nas u prikupljanju podataka korisnih za istoriju Crnogorske pravoslavne crkve i da otkrije pisma tuđih plaćenika koje smo i mi dodatno i obilato plaćali da rade protiv nas, kao i danas. Zato je i mogao da osvijetli Dukljanske horizonte, što je naslov jedne od njegovih knjiga, i raskrinka anticrnogorsku inspiraciju već one prve knjige službene Istorije Crne Gore, objavljene 1967, u kojoj čak ni u registru nema Vojislavljevića. A u drugoj, objavljenoj 1970, Balšići i Crnojevići prikazani su kao “oblasni gospodari”, kao da su vladali nekom pokrajinom u nekoj državi koje nije bilo nako u glavama avetinja. I to nam je pred referendum ponovo servirano kao rodoljubivo štivo.
No, ovo je veče posvećeno pjesniku Jovanu jer za objavljivanje njegovog romana Prtine Pavla Dukljana nema para, pa je i nama i vama to djelo nepoznato. Čudno je da u ovoj državi nema para baš za ono što je njoj posvećeno. Govorimo dakle o dvijema Jovanovim zbirkama pjesama: Vječnost na dlanu (1974), privatnom izdanju od pedesetak stranica u Beogradu, i Čelu dom je riječ (2003), takođe zbirkom u izdanju finansijski siromašnoga Crnogorskoga društva nezavisnih književnika. Ovu drugu knjigu, koju je autor pred smrt, 1992, pripremio, a objavljena je 11 godina poslije njegove fizičke smrti, sa tri pjesme koje on nije bio unio u zbirku iz tada jasnih razloga, veoma je efektno ukrasio svojim vinjetama Milovan Radojević. Urednik je Milorad Stojović. Na početku je inspirativan osvrt na Jovanovu poeziju iz pera dobrog poznavaoca naših književnih prilika i neprilika Borislava Jovanovića, a na kraju analiza Jovanove pjesme “Golijatove marginalije”, objavljena u “Doklei”, br. 2, 1994, i prikaz Jovanove zbirke Vječnost na dlanu, objavljen u zagrebačkom “Vjesniku“, oktobra 1974. Dakle, zbirke su se pojavile u razmaku od 29 godina, iako obje mogu da stanu na stotinjak stranica jer nije bilo para to jest nije bilo Crne Gore. Jovan je prerano fizički umro, 29. septembra 1992, ne uspjevši da vidi ni ovaj plac za kuću koju mi nazivamo državom. Rođen 14. oktobra 1928, on je i tim spajanjem datuma rođenja i smrti napravio krug. A krug je ono što nema ni početka ni kraja, krug je vječnost.
Omaž je snimila i prenijela TV Montena u emisiji Aktuelno
Be the first to comment