Povodom godišnjice smrti Veljka Milatovića – Radivoje Brajović

Sjećanje na Veljka


Veljka sam upoznao poslije mog dolaska iz Beograda na rad u Crnu Goru, maja 1967. godine. Imenovan sam tada za republičkog sekretara za rad, zdravstvo i socijalnu zaštitu. Veljko je bio predsjednik Skupštine Crne Gore što je tada bila najviša funkcija u državnim organima Republike. Prvih mjeseci na mom novom poslu pozvao me Veljko i predložio da idemo zajedno u posjetu Rožajama i Plavu. To je za mene bio prvi boravak u tim opštinama. Posjeta je trajala dva ili tri dana jer smo, uz razgovore sa opštinskim rukovodstvom, posjetili takoreći sva preduzeća, zadrugu u Gusinju i domove zdravlja u obje opštine. Otkrivao sam nove prelijepe krajeve Crne Gore, upoznavao ljude i probleme sa kojima se oni nose u svojim sredinama. Počeo sam tada da otkrivam i bliže upoznajem osobitu i bogatu ličnost Veljka Milatovića. U susretima sa ljudima i razgovorima koje smo vodili bio je krajnje jednostavan. Škrt na riječima, nije propuštao ništa od onoga što je bitno. Ljudi su ga primali sa velikim poštovanjem i uvjerenjem da će ono što kaže Veljko i da uradi. Isturao je mene da prije njega nešto kažem o pitanjima koja su pokrenuli domaćini, a posebno o onome što je iz moje oblasti rada. Meni kao čovjeku od 32 godine, bez praktičnih iskustava u radu državnih organa, boravak sa Veljkom ostao je u upečatljivom sjećanju i pomogao mi je da kasnije sa većom sigurnošću i što jednostavnije sarađujem sa ljudima i institucijama. Kada je Crna Gora trebala da predloži kandidata za predsjednika Socijalističkog saveza Jugoslavije, što je tada bila jedna od najznačajnijih političkih funkcija u zemlji, predložen je i izabran Veljko, premda je sam kazao da bi radije ostao na radu u Crnoj Gori. Poslije Beograda Veljko se vratio u Titograd, gdje je izabran za prvog predsjednika Predsjedništva Crne Gore. Mjesec ili dva poslije iznenadne smrti Budislava Šoškića, predsjednika Skupštine i jednog od najumnijih ljudi u rukovodstvu Crne Gore, Veljko me pozvao na razgovor. Rekao mi je da su na užem rukovodstvu Republike dogovorili da me predlože za predsjednika Skupštine. Odgovorio sam da sam relativno mlad za tako odgovornu funkciju i da bi bilo bolje da izaberu nekog iskusnijeg, tim prije što u Skupštini i izvan nje, ima sposobnih i u dobrim godinama nosilaca Partizanske spomenice. Odgovorio je da moja generacija postepeno treba da preuzima i najodgovornije poslove i da rukovodstva treba da se podmlađuju. Po Ustavu Crne Gore predsjednik Skupštine po položaju bio je član Predsjedništva Republike, da bi se bolje ostvarivala saradnja između tih organa. Zbog složenosti i značaja procesa obnove poslije zemljotresa, kao zajedničko tijelo Republike i najviše stradalih opština, obrazovan je Republički savjet za obnovu čiji su članovi bili i svi najodgovorniji funkcioneri Republike, pa i Veljko. Predsjednik Savjeta po položaju bio je predsjednik Skupštine Crne Gore. Tako sam u periodu od 1979. do 1982, kroz zajednički rad u Predsjedništvu i Savjetu za obnovu imao priliku da izbliza upoznam ljudske i radne kvalitete Veljka Milatovića. Veljko je znalački i sa velikim autoritetom vodio rad Predsjedništva. Usmjeravao je Predsjedništvo na pitanja od opšte političkog i strateškog značaja i posebno na pitanja iz oblasti odbrane i bezbjednosti, jer je za te oblasti, po Ustavu, Predsjedništvo bilo neposredno odgovorno. Izbjegavao je da okreće Predsjedništvo ka konkretnim pitanjima privrede i društvenih djelatnosti i da se tako nepotrebno preklapa sa Vladom. To je bilo veoma korisno za rad i jednog i drugog organa. Poseban senzibilitet Veljko je pokazao za strateška pitanja iz oblasti kulture i informisanja. Punu pažnju poklanjao je i položaju stvaralačke inteligencije, pa i prema onim pojedincima čiji su pogledi bili nesaglasni, a nekad i suprotni stavovima dnevne politike. Imao je istančan osjećaj za nacionalno pitanje. Na svaki pokušaj ugrožavanja nacionalnog identiteta Crnogoraca, njihove države i kulture, reagovao je odlučno, znalački i pravovremeno. Jednako tako branio je prava drugih naroda i narodnosti koje su živjele u Crnoj Gori. Možda je više i prije od nas drugih, osjetio opasnost od buđenja velikosrpskog nacionalizma, iako smo, bar u užem rukovodstvu, bili jedinstveni da se Jugoslavija može razvijati i opstajati kao zajednička savezna država, samo na istinskoj ravnopravnosti njenih naroda i narodnosti i njihovih republika i pokrajina. Imao je izraženu sposobnost da razvija zdrave ljudske odnose i pozitivnu demokratsku atmosferu u radu Predsjedništva. Granice demokratije pomjerao je i iznad onoga što je predviđalo tadašnji sistem. U svim prilikama brižljivo je čuvao dostojanstvo Crne Gore kao države, dobrovoljno udružene u SFRJ. Veoma je brzo uočavao opasnost od unitarizma i pokušaja, da se pod izgovorom jačanja jedinstva Jugoslavije, krnje prava republika. Uočavao je i moguću opasnost od povezivanja unitarizma i nacionalizma najbrojnije nacije u Jugoslaviji. Na takve pokušaje, ma koliko oni bili skriveni i rafinirani, Veljko je blagovremeno upozoravao. Govorio je sporo, nikad dugo, trudeći se da ne izgovori nijednu suvišnu riječ. Kada mu je trebalo vremena da razmisli i nađe riječ kojom će najbolje izraziti misao, umjesto pauze, koristio se uzrečicom „kako bih kazao”. Smisao onoga što je govorio bio je uvijek jasan, sažet i mudar. Imao je izvanrednu sposobnost da procijeni ljude i njihove vrijednosti. Svaki oblik ulizništva bio mu je tuđ do gađenja. Takvih se klonio koliko je god mogao. Kod saradnika je podsticao inicijativu i argumentovanu borbu mišljenja. Drugačije mišljenje od sopstvenog nikada nije vidio kao osporavanje njegove ličnosti. Trudio se da prilikom zaključivanja jednako uvaži svaki dobar i koristan prijedlog. I kada je dolazilo do ozbiljnijih razlika u mišljenju Veljko je to znao, bez surevnjivosti i ljudski da rješava. Dobar je primjer tome i razlika između nas dvojice oko uloge Predsjedništva u procesu usaglašavanja stavova republika i pokrajina tokom dosta dugog trajanja rada na pripremi Zakona o obezbjeđenju sredstava za obnovu područja stradalog u katastrofalnom zemljotresu 1979. godine. U sistemu kakav smo imali, sve značajne odluke u Skupštini Jugoslavije donošene su uz saglasnost svih republika i pokrajina. Skupštine republika i pokrajina su utvrđivale osnovne stavove koji su usaglašavani preko njihovih delegacija u Saveznoj Skupštini. Spor je nastao u tome ko daje obavezne instrukcije Delegaciji o pitanjima koja iskrsnu između sjednica Skupštine Republike, budući da su one održavane jednom mjesečno ili dvomjesečno, a proces usaglašavanja tekao je kontinuirano. Tražio je da o tome razgovaramo i došao je kod mene u Skupštinu. Veljko je inače veoma uvažavao instituciju Skupštine koja je u sistemu jedinstva vlasti bila organ iz kojeg izviru i druge dvije grane vlasti i izvršna i sudska. Smatrao je da Predsjedništvo Republike, u okviru ustavne nadležnosti predstavljanja Republike, treba da daje obavezne instrukcije delegaciji Skupštine. Uvjeravao sam ga da se funkcija predstavljanja odnosi na druga pitanja, a da po Ustavu ovlašćenja Skupštine u procesu usaglašavanja, između njenih sjednica, nosi njena delegacija u Skupštini SFRJ. Da Predsjedništvo može u tom periodu davati mišljenja i predloge, ali ne i obavezne stavove, jer bi inače preuzimalo nadležnosti Skupštine. Naša rasprava u četiri oka bila je žustra i burna. Razišli smo se u ljutnji, bez dogovora. Veljka sam veoma poštovao kao predsjednika Predsjedništva, kao prvoborca i Narodnog heroja i kao prilično starijeg od mene, a iznad svega kao veliku ljudsku ličnost. Bilo bi mi veoma žao ako bi razlika u mišljenjima otežala našu saradnju i poremetila lične odnose. Ništa od toga. Za dan ili dva nazvao me povodom neke druge stvari, kao da između nas nije bilo nikakve konfliktne rasprave. Delegacija Skupštine nastavila je da vrši svoja ustavna ovlašćenja, a mišljenje Predsjedništva sa sjednica kojima su prisustvovali predstavnici delegacije pružila su veliku pomoć samoj delegaciji i Skupštini u cjelini.

Veljko se posebno trudio da i kroz Republički Savjet za obnovu, kojemu sam ja bio predsjednik da puni lični doprinos procesu obnove stradalog područja od zemljotresa. Povodom utvrđivanja Predloga zakona o obezbjeđivanju sredstava za stradalo područje u Crnoj Gori, s proljeća 1980. godine, jedne subote predveče, dobio sam od Veljka po kuriru pismo. U pismu me obavještava da podnosi ostavku na dužnost predsjednika Predsjedništva, zbog toga što misli da Predlogom zakona nije predviđen potreban obim sredstava za obnovu. Istovremeno traži da se njegova ostavka stavi na dnevni red prve naredne sjednice Skupštine. Našao sam se na muci. Pokušao sam odmah da se povežemo telefonom. No, on je poslije upućivanja pisma otišao za Herceg Novi, a onda na selo gdje se nijesmo mogli povezati. Povezao sam se sa Vojom Srzentićem, predsjednikom Centralnog Komiteta SK, Veselinom Đuranovićem predsjednikom savezne vlade, koji je za vikend došao u Titograd i sa Momčilom Cemovićem, predsjednikom republičke vlade. Ne sjećam se sigurno da li sam se povezao sa još jednim ili dvojicom visokih funkcionera iz Crne Gore. Dogovorio sam se sa njima da u ponedjeljak, kad se i Veljko vrati, razgovaramo o njegovoj ostavci. U razgovoru smo pokušali da ga uvjerimo da je prihvatljiv iznos sredstava kojima se pokrivaju dvije trećine ukupnih nastalih šteta, da su štete ogromne i da taj iznos nije lako obezbijediti ni jednoj republici ni pokrajini, pa da zato ne bi trebalo da insistira na ostavci. Veljko se na kraju složio da odustane od ostavke. Koliko je to u činio zbog naših argumenata, a koliko zato što je kao stari komunista smatrao da je dužan da prihvati stav većine, samo je on znao. Dogovorili smo se da ostavka ostane među nama nekolicinom. To je, koliko znam, poštovano od svih. No mislim da je sada vrijeme da se to kaže, jer i taj čin govori o velikoj brizi koju je Veljko pokazivao za obnovu područja stradalog od zemljotresa. Nešto kasnije kada je trebalo da se bira novi savezni sekretar (ministar) za unutrašnje poslove Jugoslavije došao je Lazar Koliševski, član Predsjedništva SFRJ, da razgovara sa užim rukovostvom Republike o kandidatu za tu funkciju. Koliševski je na početku kazao da postoji neformalna inicijativa da se izabere Stane Dolanc, ali da većina u predsjedništvu SFRJ nije tome sklona i da bi željeli kandidata iz Crne Gore. Tada je, na moje veliko iznenađenje, Veljko predložio mene. Pretpostavljam da se o tome prethodno dogovarao sa Koliševskim. Ne znam da li još sa nekim, ali meni ni na koji način to nije nagovijestio. Odmah sam reagovao da nijesam siguran da bih mogao uspješno da radim taj posao i da moje lične osobine ne odgovaraju nekim zahtjevima toga mjesta. Mislio sam, u stvari, da nijesam spreman da radim i ono što ne bih mogao i javno da branim, iako to nijesam tim riječima kazao, da ne bih povrijedio eventualne druge kandidate. Dodao sam da je Dolanc sposoban i iskusan čovjek. Na to je Koliševski odgovorio da je to tačno, ali da je sklon improvizacijama i privilegijama. Kada sam zamolio da se o mojoj kandidaturi dalje ne razgovara, jer ne mogu da je prihvatim, nije se dalje insistiralo na predlogu. Tada iz Crne Gore nije dat nikakav drugi predlog i onda je i zabran Stane Dolanc. Veljko je, vjerujem, želio da bude lojalan i kooperativan sa predsjedništvom SFRJ i posebno sa Koliševskim koji mu je bio i veliki lični prijatelj. Istovremeno, mislim da ga nije iznenadilo moje odbijanje. Siguran sam da je dobro razumio i moje razloge, naročito onaj koji nijesam do kraja objasnio, ali ga je on svakako dobro naslutio. Kada mu je maja 1982. godine isticao četvorogodišnji mandat na mjestu predsjednika Predsjedništva SRCG na užem rukovodstvu je predloženo da Veljko ide na dužnost člana predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije. U tom razgovoru Veljko je napomenuo da nije siguran da će čitav mandat ostati na tom mjestu, zbog godina a možda i drugih razloga. Kasnije, u godinama produbljivanja krize u Jugoslaviji i nemoći da se dođe do dubljih reformi koje bi omogućile da se postupno izlazi iz krize i kada je procijenio da njegov dalji angažman u predsjedništvu SKJ ne može stvari promijeniti na bolje, Veljko se povukao sa tog mjesta, vratio se u Herceg Novi i otišao u penziju. Uspon Miloševića i njegove politike oslanjanja na sve razuzdanije velikosrspki nacionalizam, od samog početka je doživljavao kao smrtnu opasnost za Jugoslaviju, za Crnu Goru i uopšte za vrijednosti kojima je posvetio svoj život. Pokušavao je na to da upozori, ne bi li se zaustavio put u katastrofu. Hrabro je, a javno kad mu se zato pružila prilika, saopštavao svoje mišljenje, budio savjest i podsticao na otpor građana Crne Gore vladajućem zlu. Rascjep u DPS 1997. godine vidio je kao šansu za jačanje snaga koje će braniti interes Crne Gore. Kada je to javno kazao, obrušili su se na njega preko tzv. sekcija crnogorskih ratnih brigada iz Beograda udruženi anonimusi, ljudi nedokazani u ratu i miru. Veljko im je odgovorio antologijskim autorskim tekstom u „Pobjedi” pod naslovom „Najezda svinjskih mušica”. Uz ono što je glavni sadržaj tog odgovora, Veljko ih pita „koliko su pojedinačno uzev, lično ubili i zarobili Njemaca”. Ujedno ih obavještava kada je i gdje on sam jednovremeno zarobio dvojicu Njemaca i predao ih komandi, a dva parabeluma zadržao kao ratni plijen. Na ovaj detalj podsjećam zato što je to jedini put tokom skoro četiri decenije poznanstva sa Veljkom da čujem od njega, ili pročitam u njegovom tekstu, nešto o ličnim ratnim zaslugama. To je bilo netipično za jednog Crnogorca iako je Veljko po svemu bio zasita veliki Crnogorac. Posljednjih petnaestak godina viđali smo se na nekim skupovima, a češće privatno, naročito prilikom Veljkovih dolazaka u Titograd odnosno u Podgoricu. U privatnim susretima, u opuštenoj atmosferi kakvu je Veljko znao da stvara, mogle su se upoznati i neke manje poznate strane njegove ličnosti. Iz njegovog najčešće strogog i pomalo namćorastog lica, bila je u stvri ličnost puna topline i plemenitosti. Iz Veljka su tada znale da izviru i prave slave vrcavog humora, dosjetki i prisjećanja, sve protkano blagom ironijom i naročito samoironijom. Jednom, prije pet-šest godina, kada je sa Olgom Perović, bio na ručku kod nas, toliko je pljenio humorom da su se moja supruga i djeca pitali je li to onaj isti Veljko kojeg su često sretali prije petnaest ili dvadeset godina ispred stambene zgrade u kojoj smo stanovali, a u kojoj je i Veljko koristio službeni smještaj u malom jendosobnom stanu, kada im je uvijek izgledao ozbiljan, strog i namrgođen. Prilikom posljednjeg susreta sa Veljkom, kada smo ga posjetili Blagoje Grahovac i ja u Herceg Novom, za vrijeme ručka na koje je bio i Veljo Jauković, iako narušenog zdravlja i prilično otežanog govora, Veljko je koncentrisano i dosta detaljno govorio o dvije izuzetno značajne epizode iz svoga života. Jedna je bila vezana za to kroz kakvu je sve golgotu prolazio plaćajući cijenu za svojevremeno slobodoumno uređivanje „Pobjede”, a druga za lični razgovor sa Titom, povodom sukoba jednog broja starijih i veoma zaslužnih crnogorskih kadrova, sa mlađim i modernijim tadašnjim rukovodstvom Crne Gore. Nadam se da će o tome pisati, ako to Veljko nije sam učinio, neko drugi ko je možda pravio i bilješke poslije razgovora o tome. I te dvije epizode govore da je Veljko uvijek bio spreman preuzeti na sebe rizik i platiti cijenu za svoje poglede i svoj rad. Ali nikada nije bio spreman odstupiti od visokih etičkih principa koji su bili oslonac i vodilja kroz život i borbu.