Povodom knjige “Mrtvi ne zbore” – Prof. dr Dušan Vučeković

Prof. dr Dušan Vučeković:
POVODOM KNJIGE »MRTVI NE ZBORE«

Povodom knjige “Mrtvi ne zbore”, dajemo obimniji tekst prof. dr Dušana Vučekovića, koji na analitičan način ukazuje na istorijske događaje o kojima je riječ, a na isti način se osvrće i na sam sadržaj te knjige.

“Transparentno” služenje fašističkim okupatorima

PRETHODNE NAPOMENE – Prva, mislio sam da je istorija konačno dala svoju ocjenu i svoj sud. Ostajem pri tome da jeste. Neki drugi – sada naročito – misle da nije. Ili jeste, ali – donijela pogrešan ili nepotpun i nepravedan sud. Otuda, na primjer, i pojava knjige »Pomenik« i knjige na tu knjigu – »Mrtvi ne zbore«. I »Pomenik« i »Mrtvi ne zbore« bili su povod (i razlog) da se javim ovim tekstom.
I druga – ja nijesam istoričar. Njome se ne bavim ozbiljno, čak ni amaterski. Međutim, vrijeme o kojemu govore obje knjige »nosim« u neposrednom životnom iskustvu, a zatim, iako ne profesionalno (kako to rade istoričari), ozbiljno razmišljam o tom vremenu. I pokretima i akterima toga vremena.
Da zna čitalac: Ustanak 13. jula 1941. godine smatram najveličanstvenijim trenutkom u istoriji Crne Gore i Crnogoraca, a NOB 1941-1945. jednim od najznačajnijih, ili najznačajnijim, periodom njene istorije. Uprkos grešaka, zabluda, pa i zločina. Znam da ima i onih koji ne dijele ovo mišljenje. Imaju na to pravo. Knjiga »Pomenik« je primjer za to.
Isto tako, smatram da je četnički pokret u cjelini (na čelu sa Dražom Mihailovićem) i četnički pokret u Crnoj Gori – posebno (na čelu sa Blažom Đukanovićem, Bajom Stanišićem i dr.) bio kolaboracionistički i zato izdajnički pokret. Reći ću, naravno, i zašto.

O ODNOSU DRAŽE I TITA PREMA OKUPATORU

(Draža – vođa četnickog, a Tito – partizanskog pokreta. Oni su najpotpuniji personalni izraz tih pokreta)
Drugi svjetski rat. Kapitulacija i okupacija Jugoslavije. Države stvarno nema, ali formalno postoji: Kralj i Vlada – priznati od Velikih Saveznika (SAD, SSSR i Velika Britanija) nalaze se u Londonu.
Draža, kao ratni ministar, postavljen od Kralja i Vlade, nalazi se u zemlji. On se, dakle, nije predavao okupatorskim vlastima. Sa ostatkom vojske (ostatkom ostatka) nalazi se u »šumi«, ne miri se sa okupacijom.
Tito – legitimni predstavnik Komunističke partije. I on ne priznaje ni kapitulaciju, ni okupaciju zemlje. Dakle, obojica se ne mire sa okupacijom. To znači, osvajač zemlje im je zajednički neprijatelj. I u tom trenutku (okupacije) on im je to i zaista bio. I zato su se i Tito i Draža našli pred istorijskom dilemom, rekao bih, pred dvostrukom dilemom: prvo, treba se vrlo konkretno odrediti prema okupatoru (tući se sa nim i kako, ili se ne tući – i čekati), i drugo, vrlo precizno odrediti međusobni odnos. (Bez tog određenja nema i ne može biti udružene, zajedničke borbe.)
Draža i Tito su pokušali da riješe i jednu i drugu dilemu. I nijesu uspjeli u tome. Nijesu ni mogli da je riješe. Problem, vrlo složen, vrlo protivurječan i, rekao bih – problem »kvadrature kruga«.
Problem ko će u toj borbi (protiv okupatora) biti voda, bi se riješio (Draža kao voda otpora bio bi rješene) da su veliki ciljevi (i jednog i drugog) bili istovjetni. Međutim, oni nijesu bili i nijesu mogli biti.
Draža je normalno želio da sačuva, da odbrani socijalni poredak kakav je bio na čelu sa Kraljem (monarhističko uređenje), a Tito je htio, po definiciji koju implicira komunistička teorija i ideologija, da iskoristi rijetko pruženu istorijsku šansu (koju stvara rat i okupacija) za ostvarene socijalnih revolucionarnih ciljeva: rušenje starog, postojećeg sistema i izgradnja novog, socijalističkog društva. Zato i kažemo: NOB je istovremeno i oslobodilačka (nacionalni aspekt) i revolucionarna (socijalni aspekt) borba.
U takvoj situaciji Draži je glavni neprijatelj bio Tito (NOB); mnogo više nego okupator (jer ga direktno ugrožava ostvarenem revolucionarnih ciljeva), a Titu su i Draža i okupator bili jedinstveni, i zato glavni neprijatelji. Tito je samo sveopštom borbom protiv okupatora mogao da obezbijedi pun legalitet za ostvarenje revolucionarnih ambicija.

»SMRT FAŠIZMU – SLOBODA NARODU«

Njegove parole »Smrt fašizmu – sloboda narodu« (snažna patriotsko-oslobodilačka motivacija) i »nema povratka na staro« (snažna socijalno-revolucionarna motivacija) bile su neuporedivo superiornije poruke narodu od Dražine parole »Za Kralja i Otadžbinu« i negove ratne strategije čekanja (da bi se izbjegao rizik – 100 Srba za jednog Njemca). I jasno, Tito (NOB) je morao da pobijedi. Draža (četnici) je morao da izgubi. I utoliko prije što je Tito dobijao sve veću i veću podršku od Saveznika, a Draža sve manju, a onda – nikakvu. Njega se odriču ne samo Saveznici, nego to isto čini i njegov Kralj.
Tito je pobijedio Dražu, ne samo zato što je bio u svemu jači, nego zato što je Draža, osjećajući egzistencijalnu opasnost (ne samo ličnu, nego i svega što je on simbolizovao) tražio izlaz u saradnji sa okupatorom i što je ozbiljno i svestrano sarađivao sa njim. Normalno, zbog toga je izgubio povjerenje i podršku Saveznika i konačno povjerenje njegovog monarhističkog suverena. Desilo se što se moralo desiti: Partizanski pokret na čelu sa Titom, svjetski priznat kao antifašistički i širokonarodni, a četnički pokret kao kvislinški – i zato izdajnički.
Na pitanje ko je kriv za izazivanje »bratoubilačkog rata« – imate, rekao bih, više nego površne odgovore. Jedni kažu – Tito, jer su partizani prvi pucali i ubili četnika, drugi kažu – Draža, jer su to prvi učinili negovi četnici. (Slična priča onoj da je Gavrilo Princip izazvao Prvi svjetski rat, ili slučaj ubistva Srbina-svata, koji je prouzrokovao građanski rat, nedavno, u Bosni. Smiješno, zaista.) Pa onda, ko je kriv? Pitao sam sebe toliko puta? Jednom kažem – jedan, drugi put – onaj drugi, a nekad, oportunistički – kriv je i Draža i Tito. A onda, zakljucim: nije kriv ni jedan, ni drugi! Ni jedan, ni drugi, ponavljam! Ipak, neko jeste kriv? Ko?
I »našao« sam odgovor. I nudim Vam ga, čitaoče: kriva je istorija (dakle, »viša sila«)! Kriva (pod navodnicima, ili bez njih) zato što je stvorila »ambijent« (rat i okupacija) i tražila od dva (tada) najodgovornija čovjeka (Tito – Draža) da riješe zajednički problem – problem borbe protiv okupatora i oslobođenja i poslijeratni problem obnove i izgradnje državne zajednice. Nijesu, jasno, te probleme oni mogli da riješe. I desilo se to što se desilo. Ako je istorija pogriješila na početku, ona je – na kraju – ipak, bila pravedna: Dražu kaznila, zasluženo – porazom, a Tita nagradila, zasluženo – pobjedom.
Jedan od najvećih državnika svijeta i, sigurno, među najvećim antikomunistima – Vinston Čerčil – odriče se »svoga« čovjeka, otkazujući mu svaku pomoć (jer mu je bila očigledna saradnja sa okupatorom), a pruža ruku, odaje neizmjernu zahvalnost čovjeku (Titu) koji mu je, po definiciji, bio »klasni neprijatelj«! Odriče se prijatelja, koji to više nije mogao biti (Draža), a svog »klasnog neprijatelja« – prihvata kao velikog saveznika u borbi protiv najvećeg zla u istoriji svijeta (Hitlera).
Istorija?? Da, istorija!! Kako umije da se »paradoksalno«, ali i pravedno ponese.

SARADNJA ČETNIKA CRNE GORE SA OKUPATOROM

Četnički pokret u Crnoj Gori je bio dio cjeline pokreta Draže Mihailovića. Na čelu tog pokreta su bili sve bivši oficiri Kraljevine Jugoslavije: Blažo Đukanović, general, Bajo Stanišić, pukovnik, Đordije Lašić, major, Pavle Đurišić, kapetan, Jakov Jovović, marinski kapetan.
Svi su se oni zakleli Kralju i Otadžbini da će, kao veliki rodoljubi, vjerno, časno i dostojanstveno služiti Domovini!
Sjetih se, takođe, nedavne izjave jednog aktivnog političara, koji reče da se »borba protiv fašizma, i borba za otadžbinu – može voditi na različite načine«. Svakako. I vodila se na različite načine. Partizani su je vodili na jedan način (antifašistički, antiokupatorski), a četnici u Crnoj Gori na drugi način (kolaboracionistički). I interesantno: ta saradnja sa okupatorom imala je neka specifična obilježja koja su četnički pokret u Crnoj Gori ozbiljno razlikovala od četničkog pokreta u Srbiji. Razlikovala – na (još) ružniji i kompromitovaniji način!
Nešto o tim specifičnostima:
Svi četnici, bez razlike, od prvog dana Trinaestojulskog ustanka – bili su protiv njega. Imali su za takav stav dva objašnjenja: prvo, ustanak je preuranjen, i drugo, na njegovom čelu su komunisti, a »sa komunistima mi ne možemo«. Bajo Stanišić odbija da bude komandant ustanka riječima: »Ne, ja to ne mogu. Vi, omladina ste to počeli, pa neka vam je sa srećom«. Odbio je, ali ubrzo poslije ustanka postaje jedan od najznačajnijih četničkih komandanata i vrlo prisan saradnik sa okupatorskim vojnim i civilnim vlastima.
Saradnja sa okupatorom je trajala tokom čitavog rata. Bila svestrana i krajnje podanički otvorena. Maltene – oni su se ponosili tom saradnjom. Možda jeste, ali ja ne znam da je neko iz vrha četničkog pokreta Srbije dočekivao npr. Njemačkog komandanta sa: »Živio Veliki njemački Rajh!« i »Živio vođa njemačkog Rajha – Hitler!«
Četnički čelnici Srbije su nastojali da sarađuju sa Njemcima »ilegalno«; naši ovdje – vrlo »transparentno«, kličući toj saradnji.

Patriotski izliv odanosti okupatorima

Unastavku nudim čitaocu samo one djelove izjava crnogorskih četnika koji na kristalno jasan način dokazuju kako su se to crnogorski četnici borili za “za krst časni i slobodu zlatnu”. Ili kako reče mladi političar – protiv okupatora borili svako na svoj način”.
Počeću sa (mojim) Bjelopavlićem Bajom Stanišićem. Priznajem za mene je Bajova servilnost i tako eksplicitno iskazana odanost (podaništvo) zaista izneneđujuće neprijatna. Očigledno tog dostojanstvenog ponosa Bajo nije imao dovoljno kada je u Ostrogu (20. X 1942.), na dočeku guvernera Pircija Birolija, uputio ove riječi:
“Vaša Ekselencijo… budite uvjereni da nijednu od krunisanih glava narod ovoga kraja nije dočekivao sa dubljim poštovanjem nego što vas dočekuje…”, a zatim nastavio
“Dali ste nam oružje i pružili svu vojničku pomoć, bez koje mi ne bi bili u stanju da naš narod oslobodimo (!) od najvećeg zla i napasti koje je imao u svojoj istoriji” i završio:
“Do ssada se nijeste prevarili (u nas), a ja Vam dajem riječ da se nećete prevariti i u buduće, jer vitez mača ne može biti onaj ko nije vitez zadane riječi”.
Da, Bajo Stanišić je nekada bio “vitez mača”, možda i “vitez zadane rijči”. I nesporno, riječ je održao

ODANO JE SLUŽIO

Bajo Stanišić odano je služio, sve do smrti, italijanskom okupatoru. Bio je spreman i već počeo da služi i njemačkog osvajača (Neretva) inače se Njemac ne bi trudio da spase četničke čelnike (baja i Blaža) u manastiru Ostrog (oktobra 1943); nije uspio, ali je pokušao žrtvujući nekoliko svojih vojnika. Dakle Baju ni Njemci nijesu uspjeli da pomognu. I tu smrt čelnika četničkog pokreta u Crnoj Gori u “Pomeniku” ocjenjuju kao “nečuven zločin” !?
Evo kako Đorđije Lašić major Kraljevske vojske, obraćajući se guverneru Italije u Crnoj Gori (lijeva Rijeka – 26. VII 1942.) izražava svoj patriotski odnos prema okupatoru: “Ekselencijo,… molim Vas da pomognete i nagradite nacionalističke, vojnike ovog bataljona, koji su vodili najtežu i najdužu borbu od svih u Crnoj Gori za uništenje komunizma”, a onda patriotski uzvišeno:
“Živjeli, Vaša Ekselencijo, i dobro nam došli! Živio kralj i car (!?) Vitorio Emanuele III i kraljica i carica Jelena! Živio Duče – Benito Musolini! Živio plemeniti italijanski narod!”
I ovo bi po mišljenju mladog političara, jasno, ako sam ga dobro shvatio, trebao da bude primjer “borbe protiv okupatora” na različite načine” (Volio bih da ga nijesam dobro razumio).
Pavle Đurišič, svakako i u svemu najhrabriji (i pod i bez navodnika) četnički komandant. I sigurno najzagriženiji antikomunista, koji je u borbi protiv NOP-a bio spreman na svaki oblik angažovanja. To da je tijesno sarađivao, posebno intezivno sa Italijanima, ne treba da iznenađuje (zbog čega su se dva generala, italijanski i njemački, skoro fizički obračunali). Ali njemu ta saradnja na prostoru Crne Gore izgleda nije bila dovoljna, pa nudi njemačkom komandantu i ovaj oblik saradnje:
“spreman sam da se sa dijelom svoga ljudstva i pod njemačkim rukovodstvom, borim na Istoku (SSSR)!”
Pavle, zaista, nije pokušao da se bori protiv Sovjetskog Saveza. Izgleda, Njemcima ta Pavlova “darežljivost” nije bila potrebna. “Šteta”, bio bi to još jedan dokaz “patriotske borbe za krst časni…”!
Međutim Pavle Đurišić nalazi toliko vrijednih razloga da se guverneru P. Biroliju (u Kolašinu – 6 XI 1942.), obrati sljedećim riječima:
“Ekselencijo, za sva dobročinstva koja ste svojom mudrom politikom učinjeli za srpski narod u Crnoj Gori uživate najveću ljubav i poštovanje. Vi ćete ostati u trajnoj uspomeni i oni će vas decenijama nositi u svojim srcima i svojim mislima kao velikog dobrotvora i prijatelja srpskog naroda”.
Odanost Kralju i Otadžbini iskazuje na specifičan način marinski kapetan Jakov Jovović. Obraćajući se guverneru Jakov, onako kako ga je je Bog dao – ponosno drzak, kaže:
“Ekselecijo… Obavezujem se, u ime moga šefa puk. Baja Stanišića, da ću poštovati i izvršavati sve obaveze sa čašću i oficirskim dostojanstvom (!). Može se i treba od mene zahtijevati da ostanem lojalan italijanskim oružanim snagama koje su omogućile meni i mom narodu da se bori i oslobodi jedne grupe bandita – razbojnika i lupeža. Ja i moji drugovi nacionalisti zahvaljujemo italijanskoj vojnoj sili za veličanstvenu pomoć koja nam je ukazana u najtežem momentu naše nacionalne istorije.”
Tako Jakov i nikako drugačije!
U tom “patriotskom” izlivu odane zahvalnosti i prvi duhovnik crkve u Crnoj Gori – mitropolit Joanikije – nije želio da ne bude neprimjećen. On je, mislim, bio duhovni pokrovitelj četničkog pokreta u Crnoj Gori.
Obraćajući se guverneru P. Biroliju (Ostrog – 20. X 1942.), kaže i ovo:
“…I dogodilo se čudo neviđeno i neviđeno pod okupacijom: gospodari i robovi, Italijani i Crnogorci postadoše saradnici protiv strašnog zla (NOP-a) i za kratko vrijeme zajednički oslobodiše Crnu Goru od komunističkog pakla!”
Da, zaista se čudo dogodilo!
Poslije kapitulacije Italije (septembra 1943.) u Crnu Goru su došli Njemci. Komandant – general-major Kajper. Sjedište komande – Cetinje. Četnici nijesu kapitulirali. I dalje hoće da se bore “protiv komunizma i partizanskog pokreta.” Italijana sada nema, ali zato sada ima “još boljih i jačih”. I nastavljaju saradnju sa feldkomandantom, generalom Kajperom. On ne čeka. Odmah formira crnogorskim četnicima Vladu (“Crnogorska narodna uprava”) i onako imperativno, kakav to samo Njemac umije da bude, traži na toj svečanosti da se svaki član Vlade “kao vidljivi znak zakletve obavezuje meni (Kajperu) kao zastupniku vojne sile Njemačkog Rajha, stiskom ruke i riječima: Ja to obećavam. Molim gospodu pojedinačno da stupe naprijed i dadnu ovu izjavu.”
I jasno ministri “crnogorske Vlade” prilaze generalu Kajperu, stiskaju njegovu ruku, i svaki svaečano: “Ja to obećavam!”

ZAHVALNOST RAJHU

Jasno predsjednik Narodne uprave, gospodin Ljubo Vuksanović zahvaljuje: “Gospodine vojni zapovjedniče…”, i poslije riječi velike zahvalnosti rajhu, njegovoj hrabroj vojsci i Vođi Njemačkog Rajha – A. Hitleru, Predsjednik Lj. Vuksanović kaže, kako niko kao takav Crnogorac, ne zna ponizno da kaže:
“Vaša junačka vojna sila ušla je u našu zemlju ne samo kao junačkom slavom ovjančani pobjednik (!) nego i sa puno hrišćanskog humanizma (!!)…”
I normalno, naš crnogorsko-njemački predsjednik završava svoj govor klicanjem:
“Živio njemački rajh, i njegova vojska! Živio Vođa njemačkog Rajha Adolf Hitler! Živjela crna Gora! Živio feldmaršal – general major Kajper!”
I sve ovo naš četnički Predsjednik “Vlade” Lj. Vuksanović reče nasred slobodarskog, Njegoševog Cetinja!
I završavam ovu “priču” o četničkim hvalospjevima saradnji sa Velikim njemačkim Rajhom, riječima koje je “predsjednik Vlade” izgovorio, obraćajući se prisutnom mitropolitu Joanikiju:
“Njemačka vojna sila, uspostavom civilne vlasti u Crnoj Gori (Nar. Uprave – Vlade) izlazi iz okvira okupatora i javlja se u ulozi anđela mira (!!) koji lebdi podjednako nad svim građanima Crne Gore, donoseći im red, mir i odavno željeno spokojstvo…
Predsjedniku Crnogorske Vlade je jedan visoki Njemački funkcioner rekao da oni “dolaze u Crnu Goru, ne kao zavojevač, ne kao okupator, već kao prijatelj crnogorskog naroda” u što smo se potpuno uvjerili. Nijedan vojnik nije se drugačije ponašao nego kao istinski prijatelj. I mi se drugačije ne možemo odužiti sem zahvalnošću i lojalnom saradnjom.”. Zaista, bez komentara.

Kada sam došao do dokumenta (br. 76, od 15. I 1944, R. Pajović) koji se odnosi na doček Nove srpske godine, nekoliko puta sam čitao, ne vjerujući, pozdravnu riječ domaćina dočeka. Neću mu kazati ni ime ni prezime. Neću dati ni njegove prave inicijale. Stidim se zaista. Nije u vrhu četničke vlasti, ali jeste doktor, i računam da je, u svom oduševljenju što dočeku Nove Godine prisustvuje njemački feld komandant, moprao, ipak, naći ne tako egzaltirajuće riječi. A on je njemačkom generalu rekao:
“Gospodine generale, … ulazeći u Novu 1944. godinu želim od sveg srca da srpski narod… nastoji svim silama da se angažuje i bude njemačkoj vojnoj sili iskren saradnik na našem opštem i zajedničkom dobru… u izgradnji Novog
poretka…”

JESU NEKI I TO

Dobri domaćin nasred slobodarskog Cetinja, nastavlja, završavajući ushićeno:
“Čestitajući Novu Godinu želim da u nju uđemo spremniji i život svoj dati za gore navedene ideale”.
I dobar domaćin doktor u ipak nekontrolisanom stanju extaze završava:
“S tim treba da padamo i ustajemo, da živimo i umiremo!” , i vrhunac:
“Pobjeda Velikog njemačkog Rajha, to je i naša pobjeda!”
Kažem sebi: pa to nijesu Crnogorci, pa bilo da su Srbi ili samo Crnogorci – TO!
Ipak, očigledno jesu neki i TO!

Dokumentovano pobijene sve ”novootkrivene istine”

Da zaključim – u prethodnom dijelu moga teksta nije bilo riječi o konkretnim oblicima svestrane saradnje crnogorskih četnika sa oba okupatora. Ja sam u dvije knjige Radoja Pajovića i Vlada Markovića – došao do 170 originalnih dokumenata sa potpisom čelnih ljudi četničkog pokreta. Sve sam ih pažljivo, i ne jedan put, pročitao. Vjerujem da to nijesu falsifikovani dokumenti koji iskrivljuju »istoriju o ulozi četničkog pokreta u Crnoj Gori«. Da nekim slučajem mogu ustati čelnici pokreta, ubijeđen sam da bi, bez dvoumljenja, priznali da su to njihova dokumenta sa njihovim potpisom.
Kako se danas aktuelizuje to pitanje revizije »pobjedničke istorije«, sa jasnom namjerom da se i u Crnoj Gori donese zakon kojim bi se četnički pokret stavio u istu ravan sa partizanskim, i tako se proglasi antifašističkim ili što je isto – antiokupatorski. To sam osjetio obavezu da ponudim samo mali, vrlo mali dio informacija, koje sadrže izjave najodgovornijih funkcionera tog pokreta – o tome šta misle o sebi, svojoj saradnji sa okupatorom, i što misle o okupatoru (a vidjesmo – misle sve najljepše).
Četnički pokret je nesporno bio izrazito antikomunistički! Anti-partizanski! Anti-narodnooslobodilački! I bio – kvislinški! U Crnoj Gori bio je eklatantno – TO! Bez uvijanja. I zato, nesporno, i izdajnički! Da su nekim slučajem Italija i Njemačka danas ono što su bile (naci-fašističke države) i dobile veliki rat, ne sumnjam da bi oba dijela četničkog pokreta, i srpski i crnogorski, dobili zasluženo i svaki od njih odgovarajuće priznanje za doprinos zajedničkoj borbi protiv NOP-a.
Zbog »marketinške« transparentnosti te saradnje, naš »crnogorski« pokret – zaslužio bi veće. Otvorenost i iskrenost saradnje se, svakako, bolje nagrađuje.
Na sreću svih nas, taj veliki rat nijesu dobili; Italija i Njemačka danas, zaista, nijesu ono što su bili.

O KNJIZI »MRTVI NE ZBORE«

Autor knjige Branko Filipović je, očigledno, bio snažno motivisan da se istraživački pozabavi nekim pitanjima, za koje je inače smatrao da su davno dobila konačan i od istorijske nauke fundiran odgovor. Autor i sada misli da ništa što je kazala nauka nije ozbiljno dovedeno u pitanje: Partizanski pokret je antifašistički i oslobodilački, a četnički pokret u cjelini, u Crnoj Gori, kolaboracionistički i izdajnički. On bi i dodao – dobrim dijelom zločinački.
Mnogi danas osporavaju te istorijske ocjene – i kad je u pitanju partizanski pokret (nije baš sve tako kako su pisali pobjednici) i kad je u pitanju četnički pokret (ne samo da nijesu tačne zvanične ocjene o njemu – nego su ocjene dijametralno suprotne – to, navodno, dokazuju najnovija naučna istraživanja).
To je bio najoštriji povod da autor knjige »Mrtvi ne zbore«, vrlo konkretno, pozivajući se na dokumenta, ospori ta najnovija »naučna otkrića«.
Neposredniji povod za istraživačko angažovanje bila je pojava knjige »Pomenik«, u redakciji Sava Lakića, a pod ne samo duhovnim pokroviteljstvom Srpske pravoslavne crkve i mitropolita Amfilohija.
Knjiga »Pomenik« je izazvala, sasvim normalno, očekivane reakcije. Ne samo različite, nego dijametralno suprotne ocjene. Jedni knjigu »Pomenik« prihvataju »aklamacijom«. Daju punu podršku autorima: »konačno da i mi kažemo našu istinu«. Drugi je ne samo osporavaju nego smatraju da su autori obavili jedan nečastan i krajnje neodgovorno provokativan posao.
Nije teško pogoditi ko je za, a ko protiv (knjige »Pomenik«). Ideološke podjele kod nas su naša, izgleda, sudbina.
Autor knjige »Mrtvi ne zbore«, sa podnaslovom »Knjigom na knjigu«, je jasno odredio svoju namjeru: kritička analiza knjige “Pomenik”. Toj analizi je podređen koncept, metodološki postupak i sadržaj knjige.

DOPRINOS OBJEKTIVNOSTI

Da, knjiga pored kritike “Pomenika” sadrži i niz interesantnih tekstova, ali oni ne dovode u pitanje osnovnu namjeru autora. Na indirektan način oni kompletiraju autorov stav prema predmetnoj problematici.
Autorova kritička analiza – mislim da je vrlo uspio pokušaj opovrgavanja nekih ocjena, netačno ili nedovoljno precizno iznesenih podataka i nekih krivih i krajnje iskrivljenih tumačenja.
Poslije čitanja ove knjige (jasno, prethodno i “Pomenika”) pod utiskom sam da su i neka vrlo osjetljiva pitanja (o “komunističkim zločinima”) dobila argumentovanije objašnjenje i time nas približila mogućnostima da objektivnije vrednujemo i donosimo sud.
Autorov metodološki postupak, uslovljen namjerom da se “obračuna” sa “novim istinama” koje promoviše “Pomenik”, odredio je u “tehnologiji” kojom izlaže kritici stavove, »istine« te knjige.
Autor Filipović “ide redom”, izlaže svoje mišljenje o svim relevantnim pitanjima, i onda, ne baš uvijek sasvim korektno (preoštar je u nekim ocjenama i kvalifikacijama, ali – mnogo manje od onih koje sadrži “Pomenik”. Ipak, “utuk na utuk” nije uvijek preporučljiv stav).
Autorova generalna ocjena knjige “Pomenik” je: ona ne samo što ne doprinosi dolaženju do objektivne istine (npr. o prirodi i ulozi NOR-a i četničkih pokreta) nego je u drastičnom razlazu s njom.
Autor, sa ubijeđenim razlozima, u knjizi “Pomenik” vidi vrlo eksplicitno izraženu namjeru da se čitav NOR krajnje obezvrijedi i moralno kompromituje. I, naravno, reaguje, i vrlo oštro, sa pravom. Njegova neslaganja sa “novim, otkrivenim istinama” koje sadrži “Pomenik” su brojna:
– nije istina da je NOR bio (samo) bratoubilački, bio je, prije svega, antifašistički i oslobodilački;
– nije istina da su bratoubilački rat izazvali komunisti. Istina je da četnici nijesu htjeli da se ozbiljno tuku sa okupatorom;
– nije istina da je Trinaestojulski ustanak, na čelu sa komunistima, najveća i pogubna greška koja je toliko crnogorski narod koštala;
Autor knjige “Mrtvi ne zbore” konstatuje da “Pomenik” iznosi “istine” koje ne stoje: i kad je riječ o “komunističkim zločinima” (preuveličavanje) i kada se daju objašnjenja tih zločina. Autor ne samo što te “komunističke zločine” osuđuje, nego, vrlo objektivno, istražuje koncept, povode i razloge koji su doveli do njih, i smatra da su oni (ti zločini) potencirali “bratoubilački rat” i kompromitovali tada velike, oslobodilačke ideale partizanskog pokreta.
Autoru Filipoviću je, sa pravom, zasmetao način na koji knjiga “Pomenik” govori o komunističkim zločinima; umjesto da smiruje, ona podstiče strast i osvetničku mržnju. Produbljuje podjele.
Autoru Filipoviću smeta apsolutno odsustvo potrebe (i kod odgovornih urednika i kod mitropolita) da bar ponude neko objašnjenje četničke kolaboracije sa okupatorom. I ocijene prirodu te kolaboracije.
Autoru, normalno, smeta što se mitropolit Amfilohije, kad već govori o komunističkim zločinima, nije sjetio neuporedivo većih zločina onih (četnika), koje on, u suštini, opravdava i brani.

“NAJTEŽI ZLOČIN”

Autoru Filipoviću posebno smetaju dvije nevjerovatne ocjene koje knjiga “Pomenik” sadrži: prva, da je period 1941-1945. “najsramniji period u istoriji Bjelopavlića”, i druga, da je presuda čelnicima četničkog pokreta u Crnoj Gori (Baju Stanišiću i Blažu Đukanoviću) “najteži zločin”, iako se radi o ljudima koji na svojoj savjesti nose stotine i hiljade nevinih žrtava.
Na kraju, autor Filipović je pisanju ove knjige prišao sa dubokim uvjerenjem, i velikom nadom, da će ona pomoći naročito našoj mladoj generaciji, da objektivnije sagleda i ocijeni ne tako daleku, a tako dramatičnu prošlost, kako ne bi (ona) došla u iskušenje da pravi greške i grijehove svojih predaka.
Knjigu “Mrtvi ne zbore”, uvaženog druga Branka Filipovića, čitao sam sa naglašenom znatiželjom, zato je i Vama – čitaoče, toplo preporučujem.

(Kraj)