1.
Graditeljsko nasljeđe jedan je od najkompleksnijih medija za održanje i razvoj identiteta i vrijednosti svakog naroda. Građena sredina je najstabiliniji čuvar memorije. John Ruskin je izdvajao poeziju i arhitekturu kao “dva moćna pobjednika nad ljudskim zaboravom” – naglašavajuči da arhitektura sadrži mnoge elemente poezije ali da je, svakako, moćnije pojavnosti. “Mi možemo da živimo bez arhitekture, ali bez nje ne možemo da pamtimo” .
Isto se može reći i za grad, jer “gradski prostor, pretvarajući vremenske slijedove u prostorne odnose, trenscendira udaljenost prošlosti” [ibid.]. Parafrazirajući Petrarkine riječi o Rimu izraslom na fragmentima antike, u gradu “stari su u nama, i žive među nama’.”.
Lefevrovski kazano grad, pa konsekventno i arhitektura, su projekcije društva u prostoru i kao takvi predstavljaju riznice socijalne i kulturalne suštine. Oni su naša fundamentalna veza sa prošlošću i vijekovima na kojim smo nastali. Istovremeno, građena sredina je okvir naše sadašnjosti i, još važnije, budučnosti.
Metodi prezervacije, restauracije, rekonstrukcije i revitalizacije athitektonskih i urbanističkih spomenika i spomeničkih i ambijentalnih cjelina poznati su i temeljno razrađeni. Razni pristupi formiraju škole (dobro su poznati italijanska, srednjoevropska, francuska, engleska) koje odražavaju nacionalne tradicije u bavljenju nasleđem, i na nivou najširih filozofskih odrednica i na nivou specifičnih tehničkih aspekata. Za nas je na ovom mjestu važna činjenica da su različiti pristupi i varijacije na globalno prihvaćene teme ne samo moguci već i logični, da sve kulture izvjesnog stepena samosvojnosti moraju da imaju specifične, svom nasleđu odgovarajuce pristupe i metode odnosa prema kultumoj baštini. Ti pristupi treba da su, istovremeno, podobni istorijskom trenutku u kojem se primjenjuju. Vremena izobilja i vrijeme krize nose različite potencijale i opasnosti.
Pitanje je, dakle, na čemu treba da budu bazirane specifičnosti pristupa zaštiti graditeljskog nasleđa u Cmoj Gori na početku dvadesetiprvog vijeka?
2.
Kao prvo, neophodno je shvatiti da se savremene, globalno relevantne vizije budućnosti baziraju na konceptu ekološki i kulturalno održivog razvoja.
Ekološka održivost predstavlja conditio sine qua non samog biološkog opstanka ljudske vrste, i postulati ekološki održivog razvoja dobro su znani. Njihove potencijale smo, na primjeru Perasta, ranije diskutovali. Mnoge političke i ideološke prepreke efikasnijoj primjeni tih principa samo su odraz dubine krize u kojoj se čovječanstvo trenutno nalazi.
Paralelno za ekološkom krizom, razvoj homogenizirajućih trendova globalizacije pokazao je i dubinu krize u kojoj se našla kultuma baština pojedinih kultura, pogotovo onih koje su izrazito populacijski i/ili geografski ograničene.
Tijesnu i nerazdvojnu vezu ekološke i kulturalne održivosti najbolje ilustruje sama istorija. Principi ekološki odgovornog graditeljstva u potpunosti se baziraju na poukama tradicionalne i vernakularne arhitekture. Istovremeno, tradicionalna i vernakularna arhitetktura su riznice kolektivne memorije, oslonci kontinuiteta svakog naroda. Tek je neopravdani optimizam dvadesetog vijeka pokidao organske spone između vjekovnih napora za fizičkim opstankom i najfinijih nivoa nadgradnje. Ekološko i kulturalno su u prošlosti, a tako će morati da bude i u budućnosti, nerazdvojni polovi zdravog razvoja.
U ovom radu naš fokus je na kulturalno održivom razvoju.
3.
Jasno je da je obrazovanje od prvenstvenog značaja za razvoj svijesti o kulturalnom identitetu, i konsekventno za jačanje potencijala kulturalno održivog razvoja. Uloga građene sredine je tu, kako smo opisali, od posebne vrijednosti. Prisustvo prošlosti, ne samo kao spomenika, već kao integralnog dijela savremene životne sredine nosi ogroman didaktički potencijal, i suštinski je sadržalac svih napora ka kulturalno održivom razvoju.
Građena sredina podrazumijeva kompleksno uvažavanje istorije, i to ne samo kao fizičkog okruženja već i kao načina života, razmišljanja, rada, jednom riječju sistema vrijednosti i procesa koji su doveli do konkretnog prostoraog i estetskog izraza.
Da bi se radilo na njegovom održanju, neophodno je definisati taj sistem autohtonih vrijednosti i njihove brojne prostorno-vremenske kontekstualizacije. Taj zadatak je, svakako, suviše kompleksan za rad ove vrste. Ovde ćemo samo iznijeti hipotezu da je u pitanju vernakularni sistem vrijednosti (ili sistem vernakularnih vrijednosti) i ukazati na izvornu definiciju na koju podsjeća Ivan Illich: “Vernakularno je stara latinska riječ koja je korišćena u Rimskom pravu … Vernakular u prvom redu znači rob rođen u mojoj kući, od strane robinje čiji sam ja vlasnik. … To je tehnički termin u latinskom jeziku koji označava suprotnost robi koja se kupuje (engl. commodity, op. DR).”Illich dalje podsjeća da je stari rimski gramatičar Varo prvi koristio pojam vernakularno da bi označio autohtone riječi, kao ono što je uzraslo u našem sopstvenom vrtu. “Hiljadu ili više godina nakon Varoa Teodosijev Codex još uvijek koristi termin vernaculum za ono što ljudi cijene i što ima pravo na zakonsku zaštitu, a što se ne može nabaviti na tržištu” (ibid.).
Dakle, kao osnova kulturalne održivosti treba da posluži pažljivo definisan vernakular, ono u sopstvenom vrtu uzraslo.
4.
Među najveća (obično neshvaćena, uglavnom zloupotrebljena) bogatstva Balkana i Mediterana spada elastičnost njihovih granica. Sopstveni vrt na Balkanu i Mediteranu često seže рrеко brojnih jezičkih i mikro-kulturalnih granica, a ponekad se zgrči oko kakvog toposa čija je poruka irelevantna već izvan sopstvene sjenke. To važi i za vernakularni kvalitet crnogorskog graditeljskog nasleđa. U nekim slučajevima ono je neraskidivo povezano sa globalnim trendovima (kakvi su bili i romanika, gotika, renesansa), a ponekad lokalni arhitektonski izraz postane toliko samosvojan da sa pravom govorimo o istinskoj jedinstvenosti (na primjer, Paštrovske kuće).
Izvanredan primjer takvog, rastegljivim i efemernim granicama omeđenog shvatanja kvaliteta građene sredine, gradskog nalazimo u mediteranskim srednjevjekovnim gradskim statutima. U kontekstu ovog rada ti dokumenti nas zanimaju jer u značajnoj mjeri predstavljaju kodifikaciju vernakularnih sistema vrijednosti. Najstariji, // Constituto di Siena dell’ anno 1262, samo je prvi u nizu izvanredno važnih dokumenata koji regulišu odnose građana i, na vrlo specifičan način, samu fizičku suštinu gradova Mediterana. Pod uticajem italijanskih gradova na našoj strani Jadrana su u trinaestom i četrnaestom vijeku cvjetali slični dokumenti – od kojih je najslavniji dubrovački (nastao već 1272.), ali ništa manje značajan nije ni kotorski Statut – koji definišu lokalne sisteme vernakularnih vrijednosti i urbanitet u ukupnom smislu tog složenog pojma.
S jedne strane, dakle, imamo graditeljsku baštinu kao fizičku sredinu. S druge strane, postoji graditeljska baština kao kultura, kao sistem vrijednosti. Ponekad zapisan i kodifikovan, a ponekad samo spontano prenošen s generacije na generaciju i taj drugi vid kulture građenog zahtijeva izučavanje i zaštitu. Samo na fundamentima sopstvenih vernakularnih vrijednosti jedna kultura može da gradi održivu budućnost. (Tu je izuzetno važno izučavanje lokalnih varijacija u tim značajnim dokumentima. Komparativna analiza najfinijih valera lokalnog mogla bi da ukaže na suštinu onog kritično drugkčijeg, na ono naše).
5.
Održivi razvoj zahtijeva sintezu političkih inicijativa odozdo sa onima koje su inicirane na vrhu. Politizacija zajednice treba da osigura demokratsku odgovornost vlasti, a mjere koje dolaze “odozgo” moraju da osiguraju primjenu novih znanja kada i gdje je to neophodno. Uz takvu bipolamu kontrolu moći obrazovanje, kao konstantan pratilac razvoja, treba da konstantno informiše i demokratsku bazu i političke vrhove i da omogući harmoničnu podjelu i koordinaciju odgovomosti. Obrazovanje i demokratizacija svih nivoa odlučivanja od primarnog su značaja za iniciranje održivog razvoja.
Drugi kritičan aspekt tranzicije ka održivom razvoju je ekonomija. Bez ekonomskog blagostanja nema napretka. Ekonomska moć međutim, pogotovu neregulisana, kakvu diktira slobodno tržište, zna da bude pogubna za kulturalno osjetljive, dragocijene situacije. Na početku XXI vijeka, tragičnom prethodnom dekadom osiromašene Cma Gora i Jugoslavija su posebno izložene potencijalno štetnim uticajima neobuzdanog potrošačkog duha. Crnogorsko graditeljsko nasleđe je u opasnosti da bude pretvoreno u banalan potrošački objekat – i da kad-tad, kao svi objekti potrošačke žudnje, bude potrošeno i odbačeno. Crna Gora mora da bude duboko svjesna delikatnosti ovog trenutka, da shvati da posjeduje kvaltet koji Illich definiše upravo kao “suprotnost robi koja se kupuje”, i da učini sve da ga i očuva i nadgradi.
To zahtijeva pomak ka novoj ekonomiji, ne ekonomiji gramzljivosti već ekonomiji prihvatljivoj sa aspekta kulturalno i ekološki održivog razvoja. Takav pomak je moguć samo kroz uspostavljanje balansa između vladajućih mehanizama globalnog tržišta i efikasne lokalne zakonske regulative.
6.
U ekonomskom smislu glavna vrijednost Crne Gore je njen turistički potencijal. Crna Gora se može turistički i ekonomski otvoriti svijetu – i propasti. Crna Gora se isto tako može ekonomski i turistički otvoriti svijetu – i procvjetati. Između te dvije fundamentalno različite budućnosti stoji nekoliko važnih opredjelenja koja se moraju učiniti danas.
Kad je građena sredina Crne Gore u pitanju, govorimo o ogromnim, ali iscrpljivim resursima. U trenutku integracije u svjetske tokove i trendove žurba se može učiniti opravdanom – ali može se i napraviti neoprostiva greška. Graditeljsko nasleđe Crne Gore je od takvog značaja da njegovoj budućnosti treba pristupiti sa posebnom pažnjom. Ono ne smije da bude tretirano tek kao resurs za komercijalizaciju prošlosti, već kao najplodnije tle za razvoj, za kulturalno održivu budućnost.
Predlažemo da Crna Gora usvoji princip pozitivne arogancije, gdje bi se na bazi pažljive evaluacije odredila striktna pravila po kojim bi se tretirali i fizički, izgrađeni i običajni, pisani i nepisani aspekti graditeljskog nasleđa. Iz toga bi рrоizašli neki novi Statuti koji bi opisali i zaštitili društvene vrijednosti koje su stvorile vernakularni kvalitet kojem se divimo, i koji bi omogućili njegovu dalju nadgradnju i nove izraze slične vrijednosti.
Primjeri ponašanja koje ovde nazivamo pozitivnom arogancijom postoje. Možemo se opet pozvati i na lokalno već iskušane mehanizme – pominjane gradske statute. Waley piše da je sienska zajednica bila suštinski zainteresovana za “gradsku pojavnost, prostorni kvalitet kao pitanje kolektivnog samopoštovanja i ponosa (podv. DR) koje je uvijek imalo prevagu nad individualnim. Građanin Siene, na primjer, nije mogao da sruši svoju kuću a da odmah ne pristupi gradnji nove, odgovarajuće građevine na istom mjestu”. I, bez lažnog stida, sve je to činjeno da bi se “zasjenili Firentinci” [ibid.].
Da bi pozitivna arogancija urodila željenim plodovima taj pristup treba da bude:
Svojstven Crnoj Gori
Baziran na idejama ekološki i kulturalno održivog razvoja
Fundiran u regionalnim vernakularnim vrijednostima, onome što je izraslo u sopstvenom vrtu (gdje granice regiona variraju sa konkretnom razvojnom temom)
Oslonjen na transparentne političke procese i obrazovanje dostojno nasleđa
Integrisan u lokalno regulisane svjetske ekonomske tokove.
Kad je u pitanju građena sredina, da bi se krenulo stazom ekološki i kulturalno održivog razvoja, još je neophodno:
definisati i vrijednovati regionalne vernakularne vrijednosti građene sredine Crne Gore
kodifikovati ključne vernakularne vrijednosti, obezbijediti budućnost onog što se ne da kupiti.
Na kraju želimo da podvučemo da su svi napori ka isključivo fizičkoj obnovi grada osuđeni na propast, jer grad nije fizička ljuštura već socijalni organizam sposoban da proizvede kvalitet koji nazivamo urbanitetom. Ako načini na koji zajednica naseljava određeni prostor postaju kulturalno i ekološki primjereni možemo očekivati i pojavu kulturalno i ekološki održivog grada. “Gradovi su jedinice ljudske odgovornosti prema Planeti”, i pravilno tretiranje globalno relevantnog graditeljskog nasleđa Crne Gore jeste od globalnog značaja. Pozitivne odluke, međutim, moraju da budu inicirane i primijenjene lokalno. Treba odoljeti pritiscima trenutka i vidjeti širu viziju budućnosti. Kao ilustracija stepena različitosti pristupa koji je neophodan može da posluži Lovinsov opis glavne razlike između vladajuće, tržišne i nove ekonomije, ekonomije održivog razvoja: “U novom, mekom pristupu količina energije koja se utroši na postizanje društvenih ciljeva neće biti mjera uspjeha, vec neuspjeha”.
Energija o kojoj Lovins govori je, naravno, fizička kategorija, energija koju treba štedjeti. Nasuprot njoj, da bi se promjene takve magnitude ostvarile ne treba štedjeti kreativnu ljudsku energiju. Naslijeđe i budućnost Crne Gore zaslužuju sve napore neophodne da se ostvari ideal ekološke i kulturalne održivosti.
Tekst preuzet iz knjige:
Tradicionalna arhitektura Crne Gore
Univerzitet Crne Gore
Građevinski fakultet
Monografija
Podgorica, 2005.
