Dobar koncert može se dogoditi u koncertnoj dvorani, na pozorišnoj sceni ili u galeriji. Ali šta se događa kada se umjetnost preseli na livadu, između planinskih vrhova, dok publika sjedi u travi, djeca se igraju u blizini, a između i oko izvođača i publike nema ničega osim predjele kojim se svi dive?
Upravo je to pitanje koje je ostalo nakon ovogodišnjeg festivala Wild Beauty Art na Žabljaku. Ne samo koliko je programa realizovano i koliko je umjetnika nastupilo, već šta se događa kada umjetnost postane dio prirodnog ambijenta, a publika njen neposredni učesnik.
Tokom festivala, Macan poljana je bila mjesto na kojem su se susretali različiti muzički jezici, od etno i tradicionalne muzike do džeza i savremenog zvuka, a publika je na svaki od njih odgovarala na svoj način. Jedan od upečatljivih koncerata bio je nastup američkog trija sa Univerziteta Kalifornije u Santa Barbari, koji je prvi put predstavio džez publici na Žabljaku. Bubnjar i profesor Džonatan Nejtan nakon koncerta govorio je o tom spoju mjesta, muzike i ljudi, ističući koliko mu je značilo što je američku muziku imao priliku da donese u ovakav ambijent.
Još jedan pogled na odnos umjetnosti i prostora donio je austrijski kvartet Alpha Trianguli. Njihova muzika, inspirisana odnosom čovjeka, Zemlje i beskraja, na Macan poljani dobila je sasvim drugačiji kontekst. Nakon nastupa govorili su koliko ih je dirnula činjenica da su muziku izvodili u takvom ambijentu, dok su se djeca igrala u pozadini, a publika koncert pratila sjedeći ili ležeći u travi. Taj prizor, kazali su, ostaće im dugo u sjećanju.
U tome leži i jedna od važnijih poruka festivala: publika ne mora uvijek da dođe u prostor umjetnosti. Ponekad umjetnost treba da dođe do publike, tamo gdje ona živi, odmara, istražuje i osjeća divljenje za prirodu oko sebe.
Ovogodišnji program pokazao je da ta ideja ne mora biti ograničena samo na muziku. Djeca su kroz ekološke i STEM radionice učila o šumama, vodi, prirodnim procesima i kulturnoj baštini Durmitora. Kroz projekat „Jedno drvo je važno“, kompanija One i Savez izviđača Crne Gore predstavili su inicijativu Boranka, a radionice Sande Ravlić spojile su nauku, ekologiju i tradiciju. U jednoj od njih djeca su, posmatrajući način na koji priroda pročišćava vodu, napravila vlastite filtere, u drugoj su kroz legende i priče upoznavala kulturno nasljeđe kraja.
Istovremeno, etno program otvorio je prostor za drugačiji pogled na pitanje šta čuvamo kada govorimo o kulturnoj baštini, te pokazao da tradicija ne mora da bude zatvorena u prošlosti da bi ostala autentična. Ljubojna, Štjefan Štef Ujkić, članice Đude, Gradski tamburaški orkestar Pljevlja i završni koncert Teodosij Spasov Wine Trija pokazali su različite načine na koje tradicija može da se prenese, mijenja i ponovo oživi. Posebnu dimenziju tome dao je etno kamp predvođen Davorom Sedlarevićem, koji je kroz terenski rad usmjerio pažnju na nematerijalno nasljeđe Durmitora. Tokom terenskog rada na području Žabljaka i Pljevalja istraživane su stare pjesme, melodije, načini izvođenja i priče ljudi koji još čuvaju lokalnu muzičku tradiciju. Takav rad odvija se daleko od reflektora, ali on omogućava da ono što danas još postoji među ljudima ne ostane nezabilježeno. Jer kada jedna pjesma nestane, ne nestaje samo melodija. Nestaju način na koji je pjevana, okolnosti u kojima je nastajala, ljudi koji su je prenosili i dio priče jednog kraja.
Tokom festivala predstavljen je i putopis Edina Krnića „Oko svijeta“, nastao iz njegovih putovanja kroz različite kulture i kontinente. Govoreći o iskustvu putovanja, Krnić je izdvojio jednu misao koja se može primijeniti i na umjetnost:
„Što sam više upoznavao svijet, sve sam manje tražio razlike među ljudima, a sve više otkrivao ono što nas povezuje.“
Možda se ista rečenica može primijeniti i na ovogodišnji program. Makedonska pjesma, pljevaljska tambura, kolašinska ženska pjesma, durmitorska tradicija, bugarski kaval, austrijski džez i kalifornijski muzičari nisu izgubili svoje posebnosti zato što su se našli na istom mjestu. Naprotiv. Njihov susret pokazao je da različitosti mogu da razgovaraju.
Posebnu vrijednost festivala dala je umjetnička direktorica Bilja Krstić, koja je svojim iskustvom i poznavanjem različitih muzičkih tradicija učestvovala u kreiranju programa koji je povezao lokalno i međunarodno, tradicionalno i savremeno. Njena ideja da se kroz festivalski program povezuju umjetnici iz različitih sredina posebno je došla do izražaja u susretu sa Teodosijem Spasovim, kazivačicom sa Žabljaka Milicom Popović i članicama Ðuda Danicom Šćepanović i Jelenom Miladinović, čiji je nastup na zatvaranju festivala pokazao koliko takva programska otvorenost omogućava da se nasljeđe posmatrankao polazište za nove umjetničke susrete.
Land art piktogrami dodatno su otvorili pitanje odnosa umjetničkog djela i pejzaža, pokazujući kako priroda može biti mjesto umjetničkog stvaranja i u vizuelnim umjetnostima. Land art piktogrami nijesu prirodi dodavali još jedan objekat koji bi trebalo da joj konkuriše. Naprotiv, njihova ideja bila je da se umjetnost pronađe u samom pejzažu. Motivi inspirisani lokalnim nasljeđem, durmitorskim legendama i kulturnim simbolima postaju vidljivi tek kada se čovjek udalji i pogleda prostor iz drugačije perspektive. Tako savremeni umjetnički izraz ne prekida vezu sa prošlošću, već je prevodi u novi vizuelni jezik. Piktogrami „Leteći ćilim“, „Dodir svjetova“ i „Divokoza“, koje su oblikovali dr Miloš Vujanović, Vuko Martinović i dr um. Milena Cvetković, predstavili su nam ideju gdje se umjetnost ne postavlja ispred prirode. Ona nastaje iz nje i sa njom.
I tu se ponovo vraćamo na isto pitanje: gdje prestaje priroda, a počinje umjetnost?
Nakon ovogodišnjeg izdanja Wild Beauty Arta vrijedi postaviti pitanje da li je vrijeme da umjetnost izađe iz grada?
Ako umjetnici iz različitih krajeva svijeta u ovakvom prostoru pronalaze iskustvo koje žele da sačuvaju od zaborava, ako tradicionalna muzika dobija prostor za istraživanje i novi život, ako djeca kroz umjetnost uče o prirodi, ako se lokalna baština susrijeće sa savremenim izrazima, a publika koja se iznova vraća dobija priliku da umjetnost doživi neposrednije, izvan civilizacijskih datosti koncertnih sala i galerija, da li je vrijeme da ovakve programe posmatramo kao važan dio kulturnog života za kakav je Durmitor idealan ambijent, a ne samo kao dodatak turističkoj ponudi?
Realizacija ovakvog programa ne bi bila moguća bez podrške partnera koji su prepoznali njegov značaj. Festival Wild Beauty Art zahvaljuje generalnom sponzoru kompaniji ONE, Crnogorskoj komercijalnoj banci i Opštini Žabljak, kao i svim ostalim partnerima i saradnicima koji su svojim doprinosom omogućili da se umjetnički, ekološki, edukativni i programi posvećeni kulturnom nasljeđu realizuju tokom ovogodišnjeg izdanja. Posebno je značajno što je podrška stigla i kroz međunarodna partnerstva, među kojima su Ambasada Austrije, kao i kroz saradnju kompanije ONE i Saveza izviđača Crne Gore na realizaciji Boranke. Njihova podrška pokazuje da kultura, priroda, obrazovanje i međunarodna saradnja mogu biti zajednički prostor djelovanja različitih institucija i organizacija.
Ali iskustvo ovogodišnjeg festivala otvara i šire pitanje, koliko potencijala imamo za kulturne programe koji spajaju umjetnost, prirodu, lokalnu zajednicu i međunarodnu saradnju, i koliko smo spremni da u njih ulažemo? Jer možda budućnost kulture nije samo u velikim dvoranama. Kada priroda postane koncertna sala, ona ne mijenja samo mjesto na kojem posmatramo umjetnost. Mijenja način na koji je doživljavamo.
U vremenu u kojem se kultura često mjeri brojem posjetilaca, izvođača ili događaja, Wild Beauty Art otvara nešto drugačiju perspektivu. Vrijednost festivala se ne vidi samo u onome što se događa tokom njegovih nekoliko festivalskih dana, već i u tome šta publika ponese sa sobom kada ode sa Durmitora. I čemu se već osam godina s radošću i nestrpljenjem vraća. Hvala publici, hvala divnim domaćinima iz Žabljaka i magičnog Durmitora i naravno našim umjetnicima koji ponavljaju da je i pejzaž i Festival “izašao iz bajke”.
Be the first to comment