Predavanje Sekule Drljevića na Narodnom univerzitetu u Beogradu
RAZVITAK PRAVOSUĐA I UPRAVE U CRNOJ GORI
Priredio: Slobodan Jovanović
U beogradskoj dnevnoj novini Politici, izašao je tekst 29. januara 1926. godine pod naslovom „Razvitak pravosuđa i uprave u Crnoj Gori“. Tekst je od izuzetnog značaja za izučavanje pomenute teme, pa ga prenosimo u manje – više integralnoj verziji, uz napomenu da se u tekstu često miješaju orginalno izečeni stavovi i njihovo autentično prenošenje od strane autora teksta.
Povod tekstu je jedno zanimljivo predavanje, održano na Narodnom Univerzitetu u Beogradu 28. januara 1926. godine, zanimljivo i po svojoj temi i po slušaocima koji su pretežno bili Crnogorci. Narodni poslanik g.dr. Sekula Drljević govorio je o jednom stručnom pravničkom pitanju, o istorijskom razvitku pravosuđa i upravne vlasti u Crnoj Gori, ali sa toliko kolorita, da je privukao pažnju i onih svojih slušalaca, koji su daleko od svake pravne nauke. Istina, zato je često pravio eskurzije u “Gorski vijenac” i u “Smrt Smail-age Čengića”.
Pozdravljen burnim aplauzom g.dr. Drljević je i počeo predavanje, skoro sasvim izvan teme, ovim riječima:
“Vjerujem da bi za vas bilo mnogo interesantnije da vam govorim o džeferdaru Vuka Mandušića, o handžaru Baja Pivljanina i odlučnosti Vuka Mićunovića.“
Pominjući Vuka Mićunovića, upozorio je on na snagu narodne volje, koja je pobijedila volju zakonodavnih faktora.
Poslije ovog uvoda dr. Drljević počinje da tretira sam predmet svog predavanja. Napominje da je o Crnoj Gori mnogo pjevano, ali malo pisano u prozi, pa naravno i o njenom unutrašnjem uređenju, jer pravosuđe teško privlači Muze. Ipak ima nečeg pisanog: dva izdanja Zakonika Svetog Petra, prvog crnogorskog zakonika, nekoliko “sentencija” starog senata, nekoliko rasprava i nekoliko uzgrednih napomena u putopisima o Crnoj Gori.
Prvi državni napor da se crnogorsko pravosuđe i uprava uniformiše pada pred kraj XVIII vijeka. Do tada su crnogorska plemena vršila pravosuđe i upravu samostalno. Međusobni sukobi razvijali su se ili u pravcu stalnih sukoba i krvne osvete ili rješavanja motu proprio, međusobnim izmirenjem. Nikad se u istoriji na manjoj teritoriji nije razvio veći plemenski partikularizam. On je bio tako snažan da su svi zakonodavni pokušaji od polovine XVIII vijeka do kraja XIX vijeka ostali bez uspjeha. Čak i pri kraju XIX vijeka Opšti Imovinski Zakonik morao je nasljedno pravo ostaviti plemenskom običajnom pravu.
Što je onda bila Crna Gora? Plemena su samostalno vršila pravosuđe i upravu, a na čelu države stalno je bio jedan mitropolit. Crna Gora je bila teokratska republika sve do polovine XIX vijeka. Postojao je, kako bi se sada reklo, federalizam plemena, a državni poglavar je bio predsjednik republike. Borba sa Turcima imala je u glavnom karakter borbe hrišćanstva sa muhamedanstvom, religiozni karakter borbe krsta sa polumjesecom (O tome svjedoče i stihovi iz “Gorskog vijenca” i “Smrt Smail-age Čengića”: “U krv će vjere zaplivati … Krst i topuz neka se sudare … Za krst časni spremni ste mrijeti…). Svuda se pominje krst. Otuda je mitropolit državni poglavar. Istovremeno je dato objašnjenje i zašto je državni poglavar bio doživotan.
Prvi pokušaj da se zakonodavna vlast centralizira učinio je vladika Petar I, Sveti Petar, koji je u crnogorskom narodu imao najjači moralno – religiozni autoritet od svih svojih prethodnika i nasljednika. U njegovo vrijeme rasprave i sukobi među plemenima bili su izuzetno veliki. Plemena nijesu slušala mitropolita, koji je na raspoloženju imao veoma slaba sredstva prema svojim podanicima, a to su: savjet, molba, prijetnja, kletva i blagoslov. On je pokušao da umjesto plemenskog autoriteta postavi državni autoritet, da plemenske poglavice pretvori u državne organe. Toga radi sazove 1798. godine predstavnike plemena na Cetinje da donesu zakonik. Nacrt zakonika napisao je sam Petar I.
Plemenski poglavari izglasali su zakon i otišli kućama, a zakon nije nikada stupio na snagu. Narod neće ni da čuje. Godine 1803. Petar I pozove opet glavare i predstavnike plemena koji ponovo izglasaše zakon bez izmjena, ali mu dodadoše jedno pismo koje su nazvali “Zakonska stega” i u kojem se obavezuju na slogu, složnu borbu protiv Turaka i na poštovanje zakona. Ni to nije pomoglo. Narod ipak ne prihvata zakonik. Razlozi tog otpora su dvojaki: 1. što se zakonikom krnjio državno pravni položaj plemena prema centru; 2. što je zakonik atakirao na slobodu.
“Kakav je crnogorski pojam slobode? To nije pojam naše građanske slobode, izgrađen na načelima znamenite Deklaracije o pravima čovjeka i građanina: bratstvo, jednakost, sloboda. Bratstvo je sentimentalan pojam bez ikakavog pravnog ili političkog značaja. Ostaju jednakost i sloboda. To su dva kontradiktorna pojma. Naša građanska sloboda jeste kompromisni odnos između slobode i jednakosti.
Crnogorska sloboda nije pristala na pravljenje tog kompromisa sa jednakošću. Crnogorci traže da sloboda bude intaktna. U vječnoj borbi sa Turcima oni su se svakodnevno uvjeravali da jednakosti među ljudima nema, da ima fizički i duševno jačih i slabijih. Zato se crnogorsdka sloboda i zove junačka sloboda. Tako je u “Gorskom vijencu” zove i Vladika Rade. Ona je zahtijevala da fizički i duševno slabiji svojim snishodljivim držanjem odaju priznanje prema jačemu. Crnogorska sloboda nije nalazila ograničenja u jednakosti, već u crnogorskoj religiji, u hrišćanstvu. Ali to je jedno malo drukčije hrišćanstvo. Ta religija ne sadrži nijedan od deset smrtnih grijehova, pa čak nijedan od četiri grijeha vapijući na nebo, kako ih crkva naziva. Crnogorska religija priznaje četiri grijeha vapijuća na nebo, ali sasvim druga. Njih kaluđer Dimitrije, arhimandrit manastira moračkog, nabraja u propovjedi koju u “Smrti Sail-age Čengića” drži osvetničkoj četi na rijeci Morači, pet kilometara od same crkve:
„Il’ vâs tkogod uvr’jedio brata;
„il’ nejaku dragi protivniku
„život dignuv ogr’ješio dušu;
„Ili putnu zatvorio vrata;
„Ič’ dō vjeru, a krenuo njome;
„Ili gladnu uskratio hranu;
„Il’ ranjenu nezavio ranu;
„Sve je grijeh, sve su djela prika;
„bez kajanja nema oprosnika.
U tim grijesima je ograničenje crnogorske slobode da se ne pretvori u vladavinu jačeg nad slabijim. Još je nešto rekvizit crnogorskog pojma slobode. To je plaćanje poreza, o šta se takođe ogriješio Zakonik Svetog Petra. O tome ne može biti govora. Prema pojmu Vuka Mićunovića sloboda znači neplaćanje harača, a ovo plaćanje harača državnom poglavaru značilo bi ponovno robovanje. Najprije pravda mora da je besplatna. To je idealizam u pravu.”
“Pa kako su na ovo pristali plemenski poglavari?” pita se dr. Drljević. “Izgleda zbog toga, – ne bi bilo im od mene rečeno – što su očekivali da će primjenom ovog zakonika i oni platu primati”.
Zakonik je ostao nepromjenjen.
Dolazi zatim Vladika Rade. On je već imao iskustvo da ne smije ni pomišljati na donošenje zakonika. Vidio je da se ne može ni poreza naplaćivati. Zato je počeo praviti kompromise sa plemenskim samoupravama, izdižući samoupravne organe do državnih. Plemenima su upravljali kneževi. Vladika Rade postavlja kapetane, ali tako da kneževe proizvodi u to zvanje, i to postepeno, a ne odjednom u cijeloj Crnoj Gori. Dobio je zato potporu iz Rusije. Vladika obrazuje senat od trinaest članova. Upravnu vlast vršio je u jednom plemenu onaj senator koji je u njemu bio biran. Nije se moglo razlikovati da li je jedan senator državni organ ili plemenski starješina. Vladika je počeo porezu da kupi preko senatora. Dolazilo je do krvavog otpora, ali je bilo glavno da narod prizna državnom poglavaru to pravo. Vladika Rade uspio je da sprovede jednu državnu organizaciju, državno – plemensku, ali nije smio ni pomišljati da uniformiše pravo, nego je senat izricao presude po običajnom pravu plemena iz kojeg su bili parničari.
Poslije smrti Vladika Rada nastupa prijelom. Njegov nasljednik proglašuje se za knjaza. Od toga dana Crna Gora postaje monarhija, a akcija za suzbijanje plemenskog otpora jača je i krvavija. Vidi se to već po prvim postupcima knjaza Danila, koji je bio mali rastom i neugledan, što je mana kod Crnogoraca. Ali tu manu on je brzo izbrisao svojom energijom. Sazvao je 1854. godine starješine na Cetinje i rekao im: “Vidite kako sam mali. Biću vam veći od Lovćena!” Identifikovao je svoju volju sa zakonom. Crnogorci su gunđali, prijetili, ali nije bilo jačeg otpora.
Knjaz Danilo donosi zakonik i tu već vidimo prijelaz iz doba teokratsko – republikanskog u doba monarhističko – apsolutističko. Ovaj prijelaz nije odlučan. Zakon ne donosi više skupština, ali knjaz Danilo stavlja u zakon da je saslušao “senat černogorski i brdski” i da je potom “ustanovio” zakon. Pa ipak zakon nije stupio na snagu, izuzev nekoliko odredaba koje su samo prepisano običajno pravo. Tu se po drugi put sjajno pokazalo “da zakoniti sud nije u tome da budu tačno primjenjivani postojeći zakoni, nego u tome da zakoni odgovaraju svojom sadržinom narodnim pravnim pojmovima”.
Nijedan zakon nije, dakle, stao na snagu. Pa da li ima uopšte kakvog zakona u Crnoj Gori? Majstor s mora, u dobrom smislu riječi, Dubrovčanin Valtazar Bogišić, iz Odese, đe je bio profesor Univerziteta, po naredbi carevoj, došao je u Crnu Goru da napiše opšti zakonik. Počeo je prije rata s Turcima, a radio je do 1888. Dao je kodifikaciju crnogorskog običajnog prava i prava Južnih Slovena, jedini pravni rad Južnih Slovena u XIX vijeku.
I dr. Drljević je završio:
„Kada i ne bi postojala njihova legendarna borba sa Turcima, ovom borbom za njihovu građansku slobodu Crnogorci bi opet zaslužili ime boraca za slobodu. Imovinski zakonik, zajedno sa “Gorskim vijencem”, ostaje jedan vječni spomenik crnogorskog napora na kulturnom polju i ova dva djela daju pravo Crnogorcima da s ponosom uđu u našu zajedničku otadžbinu!”
-//-
U istom broju Politika objavljuje vijest o suđenju crnogorskom komiti i junaku, Đorđu Kustudiću, 28. januara 1926. godine, na Cetinju, zbog ubistva pet žandarma. I na suđenju, kako prenosi Politika, pokazao je svoju nepokornu ćud i prkos, pa je udaljen sa suđenja i definitivno sa procesa, uključujući i prisustvo samom izricanju presude.
