Predstave subotom uveče

Muzafer Čauši
četiri priče iz zbirke
“Predstave subotom uveče”

Muzafer Čauši, rođen u Baru 1959. godine. U Sarajevu diplomirao žurnalistiku, ali se novinarstvom kratko bavio. Od skoro – prije dvije-tri godine piše priče i proljetos je objavljena njegova prva knjiga, zbirka priča ‘Predstave subotom uveče’.
Priče je objavljivao i u književnim časopisima: Balkanski književni glasnik, Plima, Dija…
Živi u Ulcinju.

Predstave subotom uveče

       Nije mi se išlo da gledam Senadovu sestru, iako je bila subota predveče. Ostao sam da pomažem Skenderu pelivanu, dok je uvježbavao tačke svog programa. On je bio pravi akrobata i mađioničar. Možda ne tako spretan i vješt kao Mandrak, ali da je imao snagu Komandanta Marka to je bilo lako vidljivo. Stajao bi na jednoj ruci na naslonu stolice koja je bila namještena na četiri pivske boce. Po njegovoj komandi skidao sam jednu po jednu flašu i na kraju Skenderov stoj je držala klimava stolica oslonjena samo na jednoj nozi. Klatio se, krivio, grčevito održavao ravnotežu, a isto sam radio i ja, strahujući hoće li pasti. I, padao je svako malo, jer to je bio dio njegovog posla i nije se zbog toga mnogo sjekirao. Nervirao sam se i strepio samo ja.

       Imao je Skender crni frak i polucilindar i pravi mađioničarski štap, ali mi je bilo čudno što sam isti takav vidio u jednoj knjižari u Baru i danima plakao da mi ga majka kupi. Bijeli zečevi i golubovi, koji su čarolijom iskakali iz njegovog šešira, živjeli su, jeli i prljali u autobusu kojim je obilazio gradove i sela i održavao predstave.

       Subota veče, međutim, bila je rezervisana za Kikinu predstavu, zabavu što je uvijek za isto društvo priređivala sestra mog školskog druga Senada. Kako bi se upalilo svijetlo u maloj sobi crne barake, dječačke glave bi se poređale kraj prozora i bez daha gledale u osvijetljenu sobu-pozornicu. Na njoj je glavna i jedina glumica bila tek okupana Kika, mokre kose i ogrnuta samo dronjavim peškirom. Prvih par minuta lagano bi, kao po modnoj pisti, šetala po sobi, čeprkala i nešto, kao, tražila u ormaru, a čak smo i mi napolje znali da tu nema što da nađe, osim buva i moljaca. Onda bi, napokon, sjela na gvozdeni krevet, sa sebe skinula peškir i dugo, dugo njime otirala svoju crnu, kovrdžavu kosu. Zažarile bi se dječačke oči buljeći u njenu golotinju, u njeno veliko, crveno, ispareno tijelo.

       Jednom, kad sam ja virio, kada su me stariji dječaci pustili da skroz priđem prozoru, sjekla je nokte na nožnim prstima i teške sise razlivale su se preko njenih odranih koljena. Leđa su joj bila sva šarena od trljanja i dranja potamnjele ljetnje kože, a laktovi grubi i naborani. Morao sam izgledati zadivljen i očaran, da drugari ne bi posumnjali u moju normalnost, ali, iskreno, bio sam razočaran. Nije mi bilo jasno što je tu lijepo i zanimljivo, a još manje kako se Kika ne stidi da svima pokazuje svo to rumeno i drhtavo meso. Naumpalo mi je da se i Senad uvijek čudi čime to njegova sestra privlači sve dječake iz mahale. Ja sam zapamtio samo njene skorene i ispucale tabane i podilazila me jeza kada bih pomislio da na takve noge obuvam čarape.

       Senad nije bio moj najbolji drug, ali ni najgori. Družili smo se i poslije nastave, kada smo išli na Porat da vadimo gliste i gambore za pecanje, ali i za prodaju. Od turista smo za mamce, za punu konzervu Podravkinog goveđeg gulaša, mogli dobiti po dva, tri dinara, što je meni bilo dovoljno za omiljeni strip o Zagoru i Čiku. Moj ortak nikad nije kazivao gdje i na što troši svoju zaradu, ali ja sam bio siguran da on te pare čuva, da ih sklanja, da ih daje majci. To me radovalo jer će možda, mislio sam, ona jednog dana moći da kupi neku šareniju i veseliju haljinu od one njene vječito crne, zbog koje su je, pred školom, kada se vraćala sa roditeljskog, neki dječaci iz šestog nazivali vješticom. Tužno ih je gledala i ubrzala poskakivanje desnom, zdravom nogom, a Senad je trčao za njom i plakao.

       Živjeli su, Senad, njegove tri sestre i majka, u raspalim radničkim barakama na kraju grada. Otac je radio u Australiji, lovio je ribu i Senad je stalno pričao o njemu. I lagao, i dodavao, i kitio, i šarao. Niko ga od drugara nije više htio slušati, pa je znao sačekati učiteljicu i pričati joj kako je njegov otac ulovio ajkulu od šest metara.

       – Laže učiteljice, to je skoro pisalo u Politikinom zabavniku, ta je ajkula ulovljena kraj afričke obale i nigdje nema pomena o njegovom ocu – znala me spopasti istinoljubivost.

       – Kako možeš reći za svog druga da laže – glumila je učiteljica pravu učiteljicu iz knjiga.

       – Pa, kad laže…-nisam se dao.

       Na odmoru je htio da se bije, nevoljno je gurao dječake što su ga još nevoljnije zadržavali, japurio se i psovao me, ali me zaboljelo tek kad se na kraju rasplakao i otišao pognute glave sam u učionicu. Tada sam čvrsto odlučio da nikada više neću ni riječi reći kada se pomene njegov otac. I izdržao puna dva dana. Nisam, opet, mogao da slušam njegovo svakodnevno hvalisanje što mu je sve otac u Australiji (Avustraliji, govorio je on, a mi se kočili od smijeha) kupio: pecački štap, mašinicu, američku, strašnu, udice, varalice, svašta, pun kofer…i pukao sam. Rekao sam da ništa ne vjerujem dok svo to blago ne vidim i ne dotaknem. Opet je plakao, opet me iz prve suzama porazio, opet se kleo da je sve istina i da svaki dan čekaju očevog prijatelja koji otud treba da dođe i donese poklone. Tri godine ranije – bili smo tada đaci-prvaci – Senad je zbilja dobio jaknu iz Australije sa iscrtanim kengurom na leđima. Onu istu što je i sada nosio, s rukavima skoro do lakata.

       ***

       Uletio sam u kuću, bacio tašnu kraj vrata, bio sam užurban i gladan. Iz hodnika sam javljao majci da hoću brzo da ručam, jer imam neka posla, da ne mogu da čekam. Gurnuo sam grubo sobna vrata i našao se oči u oči sa Senadovom majkom. Sjedila je u našoj dnevnoj sobi, na našem okeržutom kauču i sa mojom majkom pila kafu! Pogledala me, nasmiješila se, nešto rekla, ali ja od iznenađenja, zapravo zaprepaštenja, nisam skoro ništa čuo, niti vidio. Mama je, gledajući me u oči kojima je kazivala da trebam biti uljudan i fin, rekla da je teta Dana prolazila i da je ona morala pozvati majku mog dobrog druga na kafu. Promrmljao sam pozdrav i ubijeđen da je došla da se žali na mene, otišao i sjeo za kuhinjski sto. No, čuo sam da ona kaže kako joj je jako drago što se ja i njen sin družimo i da me Senad puno voli. Odahnuo sam i spremno se dohvatio tanjira, a sve prisluškujući njihov razgovor.

       Ona je tiho a brzo pričala, pa bi zastala da obriše suze, a moja majka je samo ćutala, netremice je gledala i mahala glavom. Lovio sam svaku petu riječ i grčevito slagao kockice, hvatao smisao, želio da znam o čemu se priča. I saznao sam da je Senadov otac danima bio mrtav pijan od sreće i slavlja kada mu se rodio sin jedvaček, Senad! Poslije tri kćeri! I kleo se rastriježnjen i preklinjao da ga kafana više neće gledat’ i da će svog sina učiti da bude dobar čovjek i da će kćerke srećne rasti uz brata i blage roditelje. Kleo se, kleo i poslije nekoliko mjeseci nestao. Propao u zemlju, ispario, pa su ga žalili i ožalili. Ostala je, sirota, sama sa četvoro male djece, bez igdje ičega u truloj baraci. Ljeti je radila po hotelima, čistila i prala, a zimi pospremala tuđe kuće. Javio se, baksuz, prvi put prije tri godine s kraja svijeta, iz Australije, i poslao neke prnje djeci Pa onda opet zaćutao…

       Mogao sam, i pored sveg jeda i gorčine što je bojila svaku riječ Senadove majke, da osjetim i nestvarnu i neočekivanu toplinu i ljubav što se nije mogla skriti: ona je svog čovjeka i dalje voljela! Znam da sam bio mali, znam da su mi tada svi govorili da ja te odnose ne razumijem, ali isto tako znam da ne griješim: nikada poslije nisam čuo da neka žena za svog muža, na taj njen način kaže da je, nesreća, bio lijep i visok! Da takve oči ima još samo Senad, da je isti on.

       Majka je pratila, a ona je odlazeći neprestano šaptala da samo strijepi da joj đavo ne odnese kćeri, da su u grdnoj dobi i da tu oluju treba preživjeti… Majka je, vrativši se u sobu, samo nekontrolisano i jednolično mahala glavom i ponavljala ‚sirotica, sirotica…kad te Bog ubije, ubije te skroz…’

       Već naredne subote nevoljno sam koračao prema Sevap mahali, ka crnim barakama, sa pet starijih klipana, što nisu mogli da odole izazovu Kikinog prozora. Sad je još teže bilo pratiti poznatu igru s mokrom kosom i crvenim tijelom, jer je jedno prozorsko okno bilo prekriveno najlonom, pošto se slomilo staklo. Pogurali smo se svi na jednu stranu i odjednom se prozor raskrilio. Pred nama su stajale velike dlakave grudi i tupa ljudska njuška.

       – Ajde, tutanj, jebali vi mater svoju – drao se iz Kikine sobe Kiza, radnik što je svaki dan visio pred Tinkinom radnjom i pio pivo

       Po toj besmislenoj psovki sam ga i poznavao: kako to da …mater svoju? Pa ne moraš, mislio sam, niti ćeš, ako si normalan, ne može te niko natjerati, pa kakvog onda psovka ima smisla? Nije mi to nikako bilo jasno. Isto kao što nisam nikada uspio da shvatim što je Toro dimnjičar mislio, kako je to zamišljao, kada nam je sa krova, pošto bi ga pogodili praćkom, prijetio da će nam, kad siđe – jebati majku?! Kao prvo Toro Kuljati nije bez velike muke mogao sići, kao drugo, ako bi u neko zlo doba i uspio, koga bi od nas zatekao blizu? Mogli smo za to vrijeme stići do Valdanosa, do Đerana, otplivati na Krš, popeti se na bedem… sve smo mogli.A gdje bi tek našao naše majke, kao da bi ga one, onakvu kulapinu, čekale raširenih ruku, kao da nisu tu i naši očevi… svašta, bogami. Tih su godina odrasli lupali strašne gluposti.

       Nismo više išli na subotnje predstave, a Kika se, ispravljena na visokim štiklama, nije put nas ni osvrtala. Senad mi se tih dana hvalio da im je doselio rođak iz Bosne, Kiza se zove, i da će sada da živi sa njima.A poslije nedjelju, dvije, s modrom oteklinom na licu, gnijevno je siktao da će njemu, toj pijanoj bitangi, pokazati njegov otac. Čim dođe iz Avustralije, glavačke će ga izbacit iz kuće.

—–

       – Opet plačeš, Senade, što je sad bilo? – i učiteljica je, dobra naša, gubila strpljenje.
Senad je ćutao, rukom brisao suze i jezikom liskao sline.

       – Učiteljice, samo sam ga pitao što mu je otac donio – pravdao se glavonja iz druge klupe.

       – Pa zar je došao tvoj otac? Senade, dušo, ništa se ne hvališ – bila je uzbuđena naša druga majka.

       Senad je samo još više sageo glavu, malo je falilo da potpuno potone ispod klupe, a jecaji su tresli njegovo malo tijelo. Učiteljica je prišla, blago i nježno ga zagrlila i dugo nepomična stajala i ćutala, grickajući usne. Nikada u našem razredu nije bilo tiše.

       Vraćali smo se iz škole, izgubljeni kao poslije vakcinacije, a iz Tinkine prodavnice čula se galama. Radnici iz Bosne, među njima i Kiza s bocom piva u ruci, glasno su se smijali gledajući Tinku kako se gura s visokim, mršavim pijancem i tjera ga iz radnje.

       – Ajde đavo da te nosi i kad si se vraćao. Moga si za vazda ostat tamo đe si vrat odlomio, a ne si se onoj jaduši opet navalio na kosti. Miči mi se odavle pijan, samo si mi ti falio, ko da mi je malo ovih bukvana – siktala je mršava, stara djevojka Tinka.

       Pijanac je stajao obgrljen oko stuba trijema prodavnice i s čuđenjem gledao okolo.

       Isto Senadovo oko – vidio sam. Teta Dana je bila potpuno u pravu.

Tako je plakala Isidora

       Onog časa kada je u ponedjeljak sa nastavnicom biologije kročila u naše odjeljenje sedmo jedan, svi dječaci su se nepovratno zaljubili u nju. Osim mene kome se to desilo još u subotu, kada sam je prvi put vidio. Kada sam njoj i njenom ocu pomagao da smjeste stvari u baba Miličinu sobicu.

       Doselili su iz glavnog grada i dočekao ih je samo naš nastavnik likovnog koji je njenog oca znao još sa studija. Našao im je sobu u najbližem komšiluku moje babe, kod baba Milice koja nije imala nikakvu penziju i živjela je od izdavanja dva mala golubarnika, kako je voljela reći. Prethodni stanari su joj pobjegli s tri neplaćene kirije, pa je novi podstanar morao da joj izbroji svaku paru prije no što priviri u sobu. Mene je bilo malo stid kada je stala na prag i rekla da bez soldi nema ni koraka naprijed, a nastavnik likovnog se grdno ljutio. No, Beograđanin se samo slatko smijao i platio. Dao je i preko traženog i teatralno zakoračio u sobu baš kao da ulazi u dvorsku odaju.

       – Samo je važno da prozor gleda na more i da jugo lupa o okna – veselo je rekao.

       – A lupaće, ne boj se, bar ti toga ovdje neće falit. Svega ostalog hoće, vidjećeš, no ti, valjda, znaš što činiš – s neskrivenim prijekorom uzvratio mu je kolega ovdašnji.

       Mala Beograđanka je izgubljeno gledala oko sebe, u niski plafon, u oguljene zidove, u rasklimani pod. Bojažljivo je ušla u sobu, grčevito držeći u rukama ogromnu torbu, ne znajući što bi s njom. Gurali smo se po skučenom prostoru između dva kreveta i ormara, a ja se petljao u želji da im pomognem, da budem dobar domaćin.

       Dva sata ranije, od kad sam od moje babe načuo da u komšiluk stižu novi stanari, a od nastavnika likovnog da je djevojčica mojih godina, čekao sam ih. Ona će učiti u našoj školi, rekao je nastavnik, a njen će otac predavati likovno u srednjoj – sve je on već sredio.

       Čim sam je ugledao kako izlazi iz crnog taksija barske registracije, znao sam da su sve moje dotadašnje velike ljubavi u tom trenutku kliznule koju skalu niže na ljestvici značaja u mom životu. Sve je izdvajalo od djevojčica koje sam poznavao: hod uspravnog ždrijebeta, vrat vitkog labuda, usta boje trešnje, oči crne višnje… te sam noći napisao pjesmu, koja mi se skockala odmah tu kod taksija. I njeno ime Isidora niko do tada nije znao. Osim mene, opet, koji sam nekoliko dana ranije u titogradskoj Nami, kupio najnoviju singl ploču Radeta Vučkovića ‘Tako je plakala Isidora’, što je postajala veliki hit. A ja sam, zapravo, kada me otac vodio kod kožnog ljekara zbog nekih fleka po rukama, tražio prodavnicu ‘Jugotona’ i najnovijeg Mikija Jevremovića sa ‘Ako jednom sretneš Mariju’, ali te ploče nigdje nije bilo. Sve se rasprodalo za tri dana, a “Isidora’ je tek bila stigla i rekli su mi da je strašna, pa sam kupio nju.

       I u moj razred je stigla Isidora, Dora, Dorica, bijela, tanka, nježna, lakonoga, što je sve djevojčice užasno nervirala s crvenom maramom na glavi. Baš onom koju smo svi dječaci zadivljeno gledali i koja je još više isticala njenu svijetlu put. Na školskoj fotografiji tog septembra blještalo je samo njeno bijelo lice među crnpurastim osmjesima poslijeljetnjih cigančića.

       Sjela je do mene, radosna što me vidi poznatog, iako smo kod baba Milice progovorili tek koju riječ. Bio sam ponosan, srećan i ustreptao, ali je i teško breme odgovornosti i dokazivanja palo na moja mršava pleća, što ih je majka često zabrinuto premjeravala očima i pokušavala da ih popravi odvratnim, gorkim beviplexom i jajetom mućenim sa šećerom. Sada sam cijelom društvu morao pokazati i dokazati da sam dorastao i izazovu velegradske cure i nije bilo vitamina i sirupa koje ne bih na iskap popio samo da uspijem. No, znao sam, nisam bio baš toliko naivan – Popaj sa svojim spanaćem bio je samo crtani lik i čarobnog napitka za moju muku u trgovini nije bilo.

       Bilo je kasno ljeto i bilo je nepodnošljivo sjediti u školi, a plaža je bila odmah tu i more je bilo toplije nego ikad. Bježali smo sa časova, svi mi dječaci i samo dvije djevojčice. Jedna od njih uvijek je bila Dora, nije joj trebalo dva puta reći. Nagovarao sam je da plivamo do Gepa, hrabrio je da to nije mnogo, samo neka me prati… i bila je na Gepu prije mene. Dosadilo joj je da me čeka, zezala me, smijala mi se, nudila da mi pomogne, da me spasi da se ne udavim. Uspravila bi se, zatim, i mirno, kao sa stolice, skočila u more sa najviše stijene, do koje ja još nisam bio stig’o. Na glavu… Hodao sam po ivici starogradskog bedema, suvih usta i drhtavih nogu, ne usuđujući se da pogledam u ponor i Dora se divila mojoj hrabrosti. Onda se lako kao mačka uspela na taj isti bedem i plesala, lebdjela, letjela nad oštrim stijenama o koje se razbijalo more. Brinuo sam, strepio i bio do kraja siguran: niko na svijetu nije bio zaljubljeniji od mene!

       Utrčala je u učionicu, prišla mi i usplahireno rekla da ništa ne pitam, samo da skinem svoju crvenu majicu, okrenula je leđa i s njih hitro strgla svoju bijelu. Zbunjen, navlačio sam je na svoje tjelo, a ona je već sjedila u klupi u mojoj novoj crvenoj ‚Alhos’ majici, što mi je ujna donijela iz Sarajeva.

       S razrednim starješinom među nas je polulud, izbezumljen od ljutnje, uletio Profesor, naš omiljeni lik sa plaže. Po cijeli dan je taj penzionisani profesor, Dorin sugrađanin, ležao na pijesku, na svom ogromnom dušeku visokom kao dva obična i sunčao svoja isto tako ogromna muda što su kuljala iz gaća na sve strane. Uživali smo da mu izdušujemo dušek i bili smo se jako izvještili prikradanju i nečujnom vađenju čepa. Profesor bi najednom potonuo, našao bi se na tvrdom pijesku, a predstava što je zatim slijedila uljepšavala je kraj našeg ljeta.

       Dora je vidjela da je za nama stigao do škole i čula da traži ‚onoga u crvenoj majici’, onoga što ga najviše nervira i da kazuje direktoru da je ‚banda’ ušla baš u ‚onu’ učionicu. Sada nas je zagledao kao njemački SS oficir beogradske ilegalce u ‚Otpisanim’, išao od jednog do drugog dječaka i uzimao mu mjeru. Stao je predamnom, gledao me, njuškao, mirisao i samo sam čekao da me kao lav oliže svojim velikim, rapavim jezikom, ali je ipak pošao dalje. I odmah se vratio i opet me zagledao, škiljio očima i nervozno promrmljao da baš ličim, ali nemam crvenu majicu! Urlik trijumfa i oduševljenja prolomio se školom i bližom okolinom kada je Profesor neobavljena posla napuštao razred. Razredni starješina nas je samo pokosio očima i prosiktao da će nam on pokazati naše majice. I crvene i bijele.

       Isidora je bila junak škole, svi su se dječaci dodatno – ako je to ikako bilo moguće – u nju zaljubili, a i djevojčice su je, konačno, prihvatile. U njenoj majici, u klupi do nje, sjedio je dječak što je tog kasnog oktobarskog ljeta bio najzaljubljenije biće na planeti Zemlji, koja je ravnodušno pičila svemirom, vrteći se neumorno, kao blesava…

       – Ovi su ti moji stanari, čini mi se, malo ćaknuti – pričala je baba Milica mojoj babi, a moje naćuljene antene hvatale svaku riječ – on ti ustane u devet zora i ide da se banja u more, a ova se mala po dva sata nešto peči i maše rukama i nogama pred ogledalom. Navije onu muziku što je puštaju na televiziji kad umre neki glavar, pa ti u nekakvoj mrčo suknjici sve mlati i vrti nogama. Otac joj dođe mokar i pokupi one svoje drangulije i ide u borove da šara neke đavole. A kad god ih pitam o ženi, majci, ima li je, đe je, bježe i vrdaju, prave se gluvi i obrću priču.

       Znao sam, pričala mi je Dora, da je u Beogradu išla u baletsku školu, ali nije pominjala da i ovdje vježba i to još u zoru. Sad sam shvatio zašto se svijetlo u njenoj sobi rano gasi – otac i ona su najranije ustajali, ali i prvi odlazili na spavanje.

       Riješio sam da je na Bibinom rođendanu konačno poljubim. Plesaćemo i neko će, kao i uvijek, zamračiti prozore i ja tu priliku ne smijem propustiti, jer nisam više mogao da živim u toj i takvoj neizvjesnosti: da li mi je cura ili nije? Svi su mislili da jeste, ponekad bih to pomislio i ja, ali bi tek poljubac, pravi, bio pečat koji bi za vazda ovjerio da smo nešto mnogo više od običnih školskih drugara. Ponio sam sobom, osim poklona, i ploču s pjesmom o Isidori, a ‚Mariju’ i ‘Romanu’ imala je Biba, pa je zabava slobodno mogla da počne. Majka joj je pošla u komšiluk, a otac u lov i kuća je cijela bila naša. Došlo je sedam dječaka i devet djevojčica, ali se meni napunila soba tek kad je u nju stupila Dorica. Bila je u maloj baletskoj suknjici, a kosa joj je bila vezana velikom, bijelom mašnom što je ličila na sniježnog leptira. Ozračila je zatamnjenu sobu, upalilo se svijetlo ili su to samo zasijale naše oči, ne znam više, ali je u trenu nestao mrak, to ljubljeno tajanstvo mraka, koje smo željeli, koje smo sanjali, koje je mamilo, kojeg smo se bojali…

       Biba je neprestalo trčala po kući i s peškirom razgrtala miris duvanskog dima, vina i piva, (‘ubiće me majka’) što su pod džemperima unesena. Pio sam Rubinov Royal, poluslatko dezertno vino – pisalo je na etiketi, i u sebe sam, stresajući se, žurno nalio prvu čašu. Druga je bila laka i slatka, preslatka, pa sam se čudio što piše da je to vino poluslatko, kad je bilo sasvim slatko. I primamljivo, i neodoljivo, i plavilo me toplinom, i rušilo mi granice, i otvaralo mi prozore, i mutilo mi vidik…

       Gledao sam Isidoru kako igra, kako leti po sobi ne dodirujući tle, kao da je pod njenim nogama nevidljiva paukova mreža ili je nose anđeoska krila što ih moje oči ne mogu vidjeti, ali znao sam, bio siguran: samo anđeli mogu tako!

       Već sam se duboko topio u vinu, a na mom krhkom ramenu razlila se Isidora. Plesali smo, Rade je pjevao o njenom plaču ‘kad smo se rastali tamo na obali mora’ i moje su usne dotakle njen obraz. Bio je vlažan i slan. Trgao sam se iznenađen i sreo njene uplakane oči. Pogledala me tužno – nisam ni pomišljao da i ona to može – krenula je nešto da kaže, zagrcnula se, briznula u plač i istrčala iz sobe. Bio sam zbunjen, smuvan od vina i njenog mirisa, a ljut i uvrijeđen što me tako pred svima napustila. Čuo sam zlurado podsmjehivanje društva koje nije znalo što od sebe čini, prateći nas dvoje.

       Sjeo sam, dohvatio bocu i bez mjere sipao u suvo grlo i bez lijeka ispolivao novi džemper boje bijele kafe, što ga je mama plela čitav mjesec dana, jer nikako nije znala da uglavi rukave. U zadnji čas stigao sam do dvorišta i izbjegao da nagrdim Bibinu kuću, pa sam se dušom dijelio nad cvijećem njene majke. Povraćao sam sve crveno i mislio da je došao kraj mog kratkog i tužnog života. S mukom sam podigao glavu želeći da glasno ostavim poruku da neću nikakvo cvijeće i patetične govore, nego da me na posljednji put prati samo pjesma o Isidori. Zaustio sam, ali su mi grlo i usta bili odvratno kiseli i riječ nije polazila. Otvaralo mi se lagano pred očima, gledao sam oko sebe i vidio: Isidora je sjedila na klupi ispred mene, gledala u more i tiho plakala. Prišao sam i sjeo do nje, ćutao i molio Boga da nije vidjela kako povraćam.

       Sve smo se rijeđe družili poslije nastave, a i u školi je bila nevesela i zamišljena. Bio sam ubijeđen da je to uticaj jeseni i kiše, jer znao sam priču da jugo neke ljude strašno mijenja. A jesen je bila sva siva i mokra i talasi su nas konačno istjerali s plaže.

       – Reče li mi ti da ‘oće sobu za godinu dana, a? – ljuto je baba Milica propitivala nastavnika likovnog, k’o siroto malo đače – što je sad ovo, ‘oće da idu i đe ću ja sad usred zime nać druge, a? E, e, boli tebe puno, sito ti je prkno, plata, prodaješ slike, a ja?

       Umro sam, disao nisam u babinom predsoblju, samo su mi se uši raširile kao listovi adama što je rastao tu, u četvrtastoj limenoj kanti s etiketom kravljeg sira iz Osijeka.

       – Što ću ja, jadan, ko da me neko nešto pitao. Molio me, prijatelji smo i kolege, da mu nađem smještaj, posao i sve sam učinio – u čudu se našao nastavnik. – A, bogami sam znao da će ovako da se završi. Nije mala više mogla da izdrži bez majke, nazvala je telefonom, kazala joj gdje je i sad ona dolazi po nju. Sad, u ove dva dana, a ide i on – što će ovdje sam?! Oni su ti se, Mile moja, ovdje bili sakrili, pobjegli. Mala je po razvodu pripala majci, pa prvi put kad se na nju naljutila rekla je ocu da hoće da bude sa njim. Njemu ti je malo trebalo, ‘em je voli do neba, ‘em je lak u glavu za svakojake blesavluke i stigli su ovdje…

       Zakleo bih se da je onaj isti crni taksi iz Bara pred babinu kuću doveo i lijepu, visoku ženu u bundi i tamnim naočarima. Isidora je čekala, potrčala joj je u susret i u njenom zagrljaju ostala, činilo mi se, pola dana. Prišao je i otac, zagrlio ih obje i tako su smiješno spetljani stajali, mrmljali i plakali na sred baba Milicinog dvorišta, a dvije babe, ja i nastavnik sjedili na širokom kamenom pragu i buljili u njih.

       Sjutradan je Isidora došla u razred i sa svima se ljubazno pozdravila, a meni je rekla da ćemo se rastati ‘tamo’, kad popodne bude kretala na put.

       Nisam popodne bio ‘tamo’, nisam htio da se rastajem sa njom i nikad poslije nisam vidio Isidoru. Baba mi je sjutradan rekla da sam baš bezobrazan i da je sirota djevojčica plačući ušla u auto, jedva su je ugurali da ne zakasne. Nije htjela da putuje, a da se ne oprosti od mene i mnogo je, baš mnogo, plakala.

       Pa što, mislio sam, vrlo važno, plakala pa prestala, čudna mi čuda, sve djevojčice plaču … istrčao sam iz kuće i bez osvrtanja stigao do bedema na kome sam sa Doricom svakodnevno sjedio. Suze su se slivale niz uglačani kamen ravno u more i golim se okom moglo vidjeti – da je samo nekog bilo da to gleda – kako more narasta, kako nadolazi plima. A moji su naivni drugari, glupani obični, čvrsto vjerovali da plima nastaje usljed uticaja Mjeseca i sličnih budalaština.


Ambasadori

       Jedva sam skupio njih dvanaest, ali se Kapu, gospodinu, iz prve nisu svidjeli. Rekao je da su debeli i stari i da ih sve tako na gomilu treba direktno prebacit u starački ili bacit u more, a raspadao se od ljubavi dok im je pomagao da uđu u barku.

       Kretao sam da nešto kažem, krivo mi je bilo, stvarno, ali je, za đavola, imao pravo, jer su kraj mene promicali i do mene sjedali kvintali opuštenog mesa. Samo je Rita bila vitka i tanka, da me bilo malo strah kad jače zaduva da je ne odnese. Preduhitrio me je Kapov kampanjon Profi i odbrusio mu da ćuti, magarac jedan, jer nam turisti ne trebaju za gledanje, nego za dranje. Gurnuo je pod provu gajbe s pićem i paket smrznute ribe, preletio je očima preko putnika, provjerio brojno stanje i upalio motor.

       Uključio sam se bio, konačno, i ja u brzi ljetnji biznis – nisam bio ni najgluplji, ni najsakatiji – kakvi su sve ćukovi pare zgrtali?! Prodavalo se sve i svašta: kiselo mlijeko, domaća rakija, vino, smokve, školjke, krofne… Srbinova kokta u kofama s ledom šetala je plažom, kao i maslinovo ulje ‘za sunčanje, za mazanje’ pakovano u svakojakim bočicama, ko zna gdje pokupljenim. ‘Jeftino, jeftino, cijena važi ko na plaži, a na plaži ništa ne važi‘ – po vazdan su bosonogi dječaci na pijesku uzvikivali rimovane besmislice i sve živo rasprodavali. Kružila je legenda da je Bardo s nepunih šesnaest, za jedno ljeto, prodajući maslinovo ulje po Velikoj plaži, zaradio gomilu para, pa su njegovi na jesen dozidali sprat na kući.

       Radio sam u hotelu, gurao kolica i usluživao Njemce. Pripao mi je bio odličan reon ispod sata, blizu kuhinje, i šef sale je tu uvijek dovodio porodične, tihe ljude. Najmlađa moja gošća imala je oko četrdeset, ali ona nije pokazala interesovanje za izlet barkom, koji sam im ponudio. Poslije dogovora sa Kapom, radnikom na hotelskoj plaži što je grabio svaki čas da taksira barkom, od stola do stola pitao sam goste jesu li zainteresovani za fiš piknik – biće da se jede i pije do iznemoglosti, riba, roštilj, vino, usamljena plaža, čisto more, svaka ljepota… Skupio sam njih dvanaest i računao da mojih pripadajućih deset posto nisu nimalo beznačajne pare.

       Rita je pristala prva, a njen Rudi je samo klimnuo glavom i srdačno me tresnuo po ramenu. Pomislio sam da me s njima, s tim finim, ljubaznim ljudima, istinski krenula biznis karijera, jer njihove pare su mi već danima bile po džepovima. Svako veče kad sam pospremao reon, na njihovom stolu, ispod pepeljare, čekala me desetka. Prećutno smo Rudi i ja ugovorili posao: ja njegovoj ženi kompliment – on meni deset maraka. A počelo je samo od sebe kada sam za večerom, od sveg srca, kazao Riti da predivno izgleda. Stresla se, zbunila, oči su joj zatreptale, a onda me tako anđeoski pogledala da sam se sav ušeprtljio. Zahvalila se uzbuđena, a Rudi me blagonaklono gledao i namignuo mi okom, klimajući glavom. Poslije večere na stolu sam našao prvu desetku, a zatim svako veče sljedeću. Nakon par dana hvalio sam njen večernji izgled po protokolu, činio sam to kao da mi stoji u opisu radnog mjesta i negdje sa strane imao neprijatan utisak da se dobro kurvam. Pa se tješio da stvarno ništa ne lažem, da Rita zaista prekrasno nosi svoje bijele lanene košulje, da sve lebdi i leprša na njoj preplanuloj i živoj, da sva zrači u restoranu. Na kraju sam riješio da moralne dileme ostavim za jesen, jer ljetnji su dani, kao pijesak kroz šake, nezaustavljivo i nepodnošljivo brzo isticali.

       Znao sam i na to sigurno računao da će i Tetke Bukurije pristati, jer su uzimale sve što im se ponudi, lako i veselo. Te su se tri srednjovječne žene po cijeli cijelcati dan smijale, zacjenjivale se od smijeha zbog svega i svačega. Čuo sam bio da se za žene u toj dobi govori da su u najboljim godinama, pa sam s tugom pomišljao kakve li su bile u onim godinama što su im bile manje dobre. Još od kad ih je šef doveo i namjestio za stolom u ćošku, a meni u šali rekao da budem posebno pažljiv sa njima jer ga sve tri neodoljovo podsjećaju na njegovu tetku Bukuriju, njihov smijeh ne prestaje. Smijao se i Gerd sa trećeg stola desno, stalno se smijao, stvarno, i njegova stomačina oslonjena o sto tresla je flaše i čaše pa je sve cangaralo, ali Tetke su bile van konkurencije s horskim smijehom u tri glasa.

       Nismo čestito ni napustili Zaliv, a Švabe su već složno pjevale neku veselu pjesmicu s ciktanjem i ojkanjem. Barka je virila tek jednu pedu iznad vode, pa je Kapo neprestano gunđao da ćemo se podavit ko miševi i put mene svako malo dobacivao da sam mogao naći kakve mršavije. No, nije me više to mnogo doticalo, jer sam se bio lijepo razbaškario između Tetaka, između njihovih velikih i mekih sisa, što su se razasule barkom.

       Kapo je vukao za sobom pendulu i molio Boga da se hoće što zakačit, pa da za sebe ima kakav komad svježe ribe, jer mu se od onih smrznutih ‘japanaca’ povraćalo. Imao je pravo – ispod prove je već pomalo zaudaralo na ribu što je bila mrtva i smrznuta možda i duže nego ja živ na majci Zemlji.

       U trenu kada se Kapo istegao naprijed da od Gerda uzme ponuđenu cigaretu, pandula je, zaustavljena ugrizom ribe, otišla u more. Malo je falilo da ode i on za njom, kada je vrhovima prstiju pokušao dohvatiti. Poludio je od muke, a Njemci su se grohotom smijali i snimali ga kamerom, pa ih je gledao s mržnjom. Gerda samo što nije zgrabio za vrat kada ga je ovaj dobrodušni div, kroz smijeh, pitao da li se ovdje uvijek ovako ribari? Je li to neka lokalna tradicija i običaj da ribe nose i udice i najlone? Kapo je psovao i pjenio, pa ga je Profi, suzdržavajući se da i sam ne legne od smijeha, molio da bude fin i ljubazan, jer su ovi ljudi u svim prospektima čitali da ovdje žive sve sami anđeli, vedri i tupi. Onda je, zanijevši se pričom o našoj finoći, mrtav ozbiljan dodao da smo mi sad ambasadori turizma, na što se i Kapo počeo od muke nekontrolisano smijati.

       – Smij se ti kol’ko ‘oćeš, smij, ali ti je to tačno: mi pred ovim ljudima predstavljamo svoju zemlju. Znaš li ti, budalo jedna, kako zovu konobare, ovog malog ovdje, a? Am-ba-sa-do-ri u bijelom! – uvrijeđen je bio Profi.

       Tetke Bukurije i Gerd ništa od cijele priče nisu razumjeli, ali, svejedno, kikotali su se kao ludi.

       
       Na maloj kamenoj plaži, usred mora ispijenih flaša i razbacanih konzervi, na parčetu čiste i slobodne teritorije, stisli su se bili Njemci i nikome ništa više nije bilo smiješno. Gledali su tu obećanu divlju plažu i netaknutu prirodu i nisu se smijeli nogom maći da ne nagaze na katran i polomljena stakla. Kapo i Profi su se svađali, optuživali jedan drugog što se plaža nije bar malo počistila nakon prethodnog piknika, no, brzo su se složili da ni jedan od njih nije kriv, već je sve to djelo pijanih i nekulturnih stranaca, pa su se nevoljno bacili na posao razgrtanja smeća. Kad sam se pridružio i ja, prišli su i gosti i od ružnog posla začas napravili veselu zabavu. Gerd je koristio svako saginjanje svoje žene da je žestoko uštine za guzicu, na što bi ona zavrtila njome baš kao mješalica za beton.

       Prvo što je riđa Tetka Bukurija podigla sa šljunka bio je upotrebljeni kurton i ona ga je ponosno i teatralno raširila, nimalo se ne gadeći. Uz ciku i vrisku Tetke su se divile veličini i neprestano otezale oooo, a Gerd je, usput, dobacio da njemu treba bar za dva prsta veći, na što je njegova frau Ursula uzvratila sa jednim podsmješljivim aaaa, pa su se svi redom stiskali da se ne upišaju.

       Rita nije ni pomišljala da čisti plažu, nego je, nabadajući kao balerina po jajima, odlepršala na drugi kraj šljunka, brzo se svukla i bacila u more. Rudi je sjeo na peškir i gledao za njom kako se lako plivajući udaljava, pa kad mu se pogled slučajno sreo s mojim, neuobičajeno tužno se osmjehnuo i spustio glavu.

       Moji ortaci su se opet međusobno svađali i psovali, jer u barci nigdje nije bilo vreće s ćumurom, koja je zaboravljena u mandraću na Kacemi. Profi je skratio priču i krenuo skupljati suve grane što ih je more natiskalo u rupe ispod stijena, gdje su uvijek na dva ogaravljena krša stajale gradele. Objasnio je Gerdu, stručno mu je obrazložio, da je riba pečena na žaru drveta koje je nadojeno slanoćom mora posebnog i neponovljivog ukusa, a ovaj je spremno i znalački klimnuo glavom i rekao da je sve sehr gut i sehr schen i da je već jako gladan i da jedva čeka da napuni drob. Svoju strašnu žeđ, u deset sati ujutro, ubijao je Nikšićkim, odlikovanim…

       Uspio je Profi, ipak, da napravi dobru vatru i zažari gradele, pa su se ubrzo svi, kao buljuk ovaca, stisli oko njega. Znao je Profi, što se nije slučajno tako zvao, da radi svoj posao i ubijao je zadah stogodišnjeg leda maslinovim uljem, peršunom i bijelim lukom. Cvrčeći na žici, čak ni krepane skuše više nisu bile tako odurne i gadne, naprotiv, počelo je da miriše.Gerd je bio najgladniji i, jasno, najnestrpljiviji i koristio je svaku priliku da oštrbne koji komadić polupečene ribe, a Profi ga je gledao tako krvnički da bi mu najradije mašicama ispravio prste. Gerd se smijao i uživao u igri, pa bi iz sveg mozga najednom zajodlao da se činilo da i gradele tresu. Gladni narod je nedugo zatim navalio i riba je razgrabljena kao socijalno brašno pred Crvenim krstom.

       Posljednji je po svoju porciju prišao Rudi i na parčetu hleba odnio dvije škombre za sebe i Ritu, koja se jedina nije primicala društvu. Ležala je na svom peškiru potrbuške i čitala knjigu. Bila je gola i iz daleka sam vidio tanku, mišićavu guzu, u potpunom skladu s istim takvim nogama, glatku i sjajnu, namazanu kremom. Rudi je neprestano sjedio kraj nje, čitao novine, pravio joj hladovinu i prinosio sve što zaželi.

       U usidrenoj barci Kapo je žutu Tetku hranio ribom i smješkao joj se sa sva svoja tri zuba, a ona se gušila raskalašnim smijehom i nalivala crnim vinom iz flaše. Profi mu je dobacio da je, ako to misli da jebe, stvarno stoka kakve nema i da mu među nogama ne visi kurac, nego pravi, pravcati ratni zločinac. Ovaj se smijao i kazao da mu najbolji prijatelj nema oči i da je probirač najgori jebač, pa se okrenuo i sočno poljubio svoju Tetku. Profi je s gađenjem pljunuo u more i istog se časa široko nasmijao povučenoj i ćutljivoj plavojki, što joj nisam znao ime i još joj nisam čuo glas. Ni njoj, ni mužu joj, jednom kilavom, namrštenom i sumnjičavom naočarcu, što mu jedinom riba i vino nisu bili po volji i što je neprestano nešto mrmljao sebi u bradu i ovdje i u hotelu i sve nas redom gledao kao lopove i probisvjete. Nas, ambasadore.

       Sad mu se ambasador Profi najozbiljnije navrzao na gospođu, dok je on sa dna mora čupao ježeve i pužiće i ponosno ih kao trofeje slagao na stijenu. Pružio se Profi bez riječi pored nje i ona se prvi put osmjehnula i prihvatila ponuđenu bocu vina, pa potegla muški. Vino joj se slivalo niz bradu i crtalo tanku crvenu brazdu između njenih ogromnih, opuštenih sisa. Profi je nevjerovatno brzo i spretno s njene kože jednim potezom jezika pokupio svo vino što je curilo i vidio sam kako se Njemica stresla. Pa se smijala, pa sklapala oči, pa se nemirno vrpoljila na peškiru, dok je Profi svaki čas pipkao, samo kao slučajno, ovlaš, ili bi mu ruka začas nestala u svom tom mesu. Od sisa do pupka imala je četiri sprata, roza i mlitava.

       Nevoljno je ustao i udaljio se od nje kada je muž pozvao da uđe u more i dopliva da vidi što je sve našao na morskom dnu.

       – Udavio se, dabogda – procijedio je Profi i glumio ozbiljnost dok mi je objašnjavao koliko bi se sapuna moglo napraviti od ovakvog Hansa, nazvajući ga onako kako smo zvali sve Njemce kojima nismo znali ime – a vidi kretena kako se bali s onim grobom – dodao je gledajući put Kapa u barci.

       Sve sam zapažao, sve sam registrovao, imao cjelokupni pregled na dlanu, samo nisam vidio da ćorava Tetka ne skida pogled s mene. Profi me gurnuo laktom u rebra i kazao da ne budem lud i da se odavde ne smijem vratiti suva kurca, pa je red da pođem onoj ćoroj što me mnogo medno gleda. Pogledao sam put nje i sreo se s škiljavim pogledom ispod naočara i raskrečenim ustima punim keramičkih zuba. Pozvala me da priđem i prosrtrla peškir za mene, netremice me gledajući i neprestano se smješkajući. Sjeo sam do nje – posjeo me zapravo Profi – i nisam znao gdje bih i što s pogledom i rukama. Da sam bar pušač, mislio sam, sad bih se fino oslonio na cigaretu, predao se ritualu ležernog i dugog vađenja kutije, traženja upaljača i povlačenja prvog dima, ali nisam pušio i iskreno sam žalio zbog toga. No, bilo je beznadežno kasno i prekasno da štogod ispravim, jer sam znao da me duvan guši. Ćora me gledala velikim, zelenim očima i čitala sa mog lica zbunjenost i nelagodu lako, kao ja strip o Iznogudu. Ponudila mi je bocu s mlakim vinom, pošto je sama povukla dobar cug, i ja sam je odlučno odbio, stresajući se od gađenja. Bez riječi uvalila mi je, zatim, u ruke ulje za sunčanje, gledajući me kroz trepavice, pa je okrenula leđa da joj ih izmažem. Velika je to površina bila, stvarno, i mnogo je ulja potrošeno, a ja nisam vidio da to išta ljepše izgleda, da je sva ta mazanija imala bilo kakvog efekta, osim mojih užarenih dlanova. Pomislio sam da bi ovdje najbolji posao napravio moler Kićo, što nam je proljetos farbao po kući. Mogao bi majstor lijepo špatlicom izgletovati tu isfaltanu kožu i možda bi jedino to bar malo pomoglo. Ja sam nevoljno razmazivao ulje, a Tetka se pogledivala sa Profijem i zavjerenički su namigivali jedno drugom. ‘Ovaj me nabacuje gošći, možda i ja ulazim u cijenu piknika’ – proletjelo mi je glavom…

       Nekako bih svo to masno tijelo i podnio, istrpio bih čak i njenu ruku što mi je već gladila stomak, ali njen pogled i osmijeh ubijali su me namrtvo. I bio sam skroz mrtav, mrtvijat, da mrtviji ne mogu biti i ni pola šake joj nisam ispunio kada me ščepala preko gaća. Samo što sam kraj nje sjeo! Sa svojim curicama mjesecima nismo stizali ispod pupka.

       Skočio sam kao oparen i uvrijeđeno dobacio Profiju da ja nisam kurva, da sa mnom ne može da trguje.

       – Ma nemoj?! Nego što si? Svi smo mi obične jeftine kurve, mali. Čim se smiješ kad ti se ne smije, kad god pjevaš, a nije ti do toga, čim to radiš samo zbog para – kurva si! Ne kurva se samo pičkom, mali, mali, ti ništa ne znaš – uživao je u sopstvenoj mudrosti Profi, kao da ja to sve nisam već znao. Samo sam protutnjao plažom i skočio u more. Imao sam potrebu da što dalje otplivam, da beskonačno ronim, nadajući se da će me dublje more bolje sprati, maći sav taj smrad sa mene, da je mnogo vode potrebno, okean cijeli… A samo što sam izronio opet sam bio u istom smradu: dočekali su me urlici iz Kapove barke. On je kao vojnik pravio ritmičke sklekove nad raskrečenom žutom Bukurijom, koja je ludački kreštala. Udarao je po njenim bedrima tupo i jednolično, kao pneumatski čekić u nikšićkoj željezari.

       Opet sam duboko i dugo ronio, bježao što dalje i da nije bilo predaleko nastavio bih da ronim i plivam do kuće, da odem, da se sklonim, da ne vidim nikada više onaj Tetkin pogled, da ne slušam Gerda kako pjeva i prdi, da ne gledam Ursulinu pičku glatku i naduvenu kao lepinja i umrli teški kurac njenog muža što se nad njom klati, da mi se ne gadi Profi što mu se na Hansovu ženu diže, da ne spuštam glavu kao riđa Bukurija svoje gaće dok izvodi striptiz… Izašao sam na stijenu i riješio da na njoj sačekam da se sve to jednom završi i da, napokon, zaradim te svoje prve teške pare. Pružio sam se po ravnoj stijeni i odahnuo. Prijalo mi je sunce, mir, samoća i maestral, ležao sam i gledao u nebo.

       Iz lakog polusna drmnuo me žagor sa plaže. Okrenuo sam se nevoljno i kroz žute sunčeve kolutove razaznavao što se to tamo događa. Vidio sam da svi ustaju sa svojih peškira i trče u susret Kapu što se teško plivajući primiče obali i kao Mali veseljak iz crtanog filma za sobom tegli veliki teret. Skočio sam u more bez mnogo razmišljanja i svom snagom zaplivao prema dnu uvale. Stigao sam na vrijeme da pomagnem Kapu da besvjesnog Hansa, punog vode, iznesemo na šljunak. Profi je prišao i spretno ga položio na leđa. Baratao je s njim, onako velikim i teškim, kao s malom bebom, pritiskao mu grudi, nagnuo se nad njim i zaduvao snažno u njegova usta kao da pumpa dušek. Ponovio je opet i Kapo mu je bezdušno, u svoj toj muci, dobacio da ne gura previše jezičinu u Hansova usta, jer ga njegova žena gleda, pa će biti ljubomorna. Profi se bijesno okrenuo prema njemu i poslao ga u kurac i baš u tom času debeli se Njemac zakašljao i poprskao spasioca po licu vodom iz grla i pluća. Odahnuli smo svi, stojeći i dalje kao ukopani u besprijekornom krugu nad ponovo rađajućim Hansom.

       Kapo je stajao kraj žute Tetke, dirao je po ramenu, a ona ga je milo gledala i mazila mu ruku. Iako mi se povraćalo, ipak sam primjetio da mu uši nisu modro crvene kakve su uvijek bile kada bi iz magazina na plaži izlazio sa Mariškom. Sa veselom, zdepastom Vojvođankom, što je iz svoje pitomine sreću došla da traži među nama divljima. I što je svakog dana u suton i sama postajala prekomjerno divlja.

       Čim bi Kapo u smiraj dana, kad se kupači napokon pokupe i odu, pospremio suncobrane i ležaljke, a ona oprala svo suđe u plažnom baru, uskakali su po navici u magazin i odmah se rušili na suncobrane. Nas nekoliko sezonskih konobara spremno bi se poređali kraj velikog prozora zakovanog grubim daskama i kroz pukotine gledali i slušali uvijek istu vrisku i ciku. Mariška se, naglaskom kao Sosa iz vica, iz sveg mozga drala: „tako je Caki, tako me cepaj, joj Cakane što mi radiš, kako me jebeš Caki, kako me rasturaš, Cakane, cepaj me, cepaj me, tako me cepaj, rasturi me, slomi mi sve pičkine ćelije…“ Kapo, zvani Cakan, drao se na kraju zajedno sa njom, jer ga je u grču čupala za uši, a mi smo padali po betonu od smijeha i cijele se večeri u restoranu međusobno dozivali: Caki, Cakane…

       Najmanje sam se toga dana družio sa meni ovdje jedino dragim ljudima, Ritom i Rudijem, jer su se sklonili i nisu se sa nama uopšte mješali. Riješio sam da odem do njih kada je Profi razdijelio veliku lubenicu. Uzeo sam dvije najveće kriške i krenuo ka njihovom plažnom separeu, što ga je Rudi položenim suncobranom dodatno ogradio. Prišao sam tiho i bilo mi je malo neprijatno da nenajavljen banem, jer oni su, tako je izgledalo, drijemali, a Rita je bila gola. Oprezno sam provirio: jeste, bila je gola i na grudima joj je ležala otvorena knjiga. Ispod nje, na dnu smežuranog stomaka, između dva koštana grebena, usjeklo se isušeno međunožje prekriveno rijetkim svijetlim dlakama. Naspram tamne opuštene kože, suncem ispijene dlake sličile su sparušenoj travi i palo mi je na um da blagosiljam onoga što je smislio da je, ipak, bolje da živimo u prijatnoj zabludi – obučeni.

       Stajao sam zbunjen, gledao i stidio se i nisam znao da li da se javim ili da nečujno odem. No, baš u tom času maestral je raznio Rudijeve novine, Rita se protegla i knjiga je kliznula sa njenog tijela. Vidio sam: ona nije imala jednu sisu! Desna je kao izdužena kruška s velikom i jakom crnom peteljkom opušteno odmarala na grudima, a na mjestu gdje je trebala biti lijeva bila je samo grubo zgužvana koža. Kao zgaženi tetrapak.

       Skamenio sam se načas i nisam disao, pa teškim nogama krenuo nazad i krajem oka spazio da me Rudi pažljivo i ozbiljno gleda ispod sunčanih naočara. Učinilo mi se da je nešto želio i da mi kaže ili da mi hoće rukama dati neki znak, no samo je prislonio kažiprst na usne i molećivo me gledao. Okrenuo sam mu leđa i bez riječi, spuštenog pogleda, vratio se u primirenu, umornu gomilu. Hans je bio blijed i teško je disao, Gerd je ležao pijan na golom kamenju, a Tetke su i dalje, neumorne, cvjetale. Profi i Kapo su već polako počeli pakovati gajbe, pakete i gradele, a ja sam se prihvatio kupljenja razbacanih flaša i kora od lubenice.

       Povratak, iako s maestralom u leđima, bio je dug i naporan i sličio je zbijegu iscrpljenih i iznurenih očajnika. Gerdova glava je cijelo vrijeme stajala nagnuta nad morem da ne povraća po pajolama, a Tetke su, napokon, kunjale. Hans je, naprotiv, tek u barci skroz oživio i već se ozbiljno čarkao sa Kapom, govoreći mu da neće da plati ovakav izlet, jer je prevaren. Ništa nije valjalo, ni plaža, ni vino, ni riba i nisu se tako dogovorili.

       – Neka pita ženu je li njoj valjalo. Moji su pacijenti vazda zadovoljni – cerio se Profi, pa dodao da mu je sad žao što je ovog lipsa spašavao.
       – Mali, ako mi ovaj ne plati, ne mogu ti ništa – to je taman tvoj dio – smislio je Kapo rješenje, primičući se mandraću.
       Zgađen, umoran i iscrpljen iskočio sam iz barke u plićak prije nego li je i pristala i žurno se uputio ka hotelu da serviram reon za večeru. Vukao sam teške noge po restoranu i s očima na pola koplja bezvoljno dodavao gostima tanjire i čaše, a cijelo vrijeme strepio od časa kada ce doći Rita. Nije došla na večeru, bila je premorena, kazao je Rudi, i ja sam zahvaljivao bogu što se bar te noći ne moram sresti s njenim ustreptalim očima.

       – Hoće li moja Rita i sjutra veče predivno izgledati? – iznenadio me Rudi nesigurnim glasom, kad je odlazio sa večere.

       – Naravno, ona uvijek predivno izgleda – nasmješio sam se ja, ambasador u bijelom, jedna obična mala kurva.

Bodovna lista

       Kad toga ljeta nije definitivno i za vazda zamrzio sopstvenu majku, neće nikada. Njen glas, koji je redovno slijedio tačno pet minuta nakon ubitačne zvonjave sata, bio je užasan, bila je to krajnja i nemilosrdno posljednja opomena da se ustati mora, da više odlaganja nema. Pozivala ga je, već preko glave sita svega, onda kada za nikakvo ‘još samo malo’ nije bilo ni mrvice prostora.

       – I da ćeš mi sve te tvoje silne plate, sve do posljednje pare, spuštit u ruke, pa bi mnogo bilo – iznervirana ga je svakog jutra pratila na posao – moram se natezat s tobom, moram se svaki dan na sabah nadut dok se ti, gospodin veliki, ne udostojiš da ustaneš. Neću te više dizat, da si mi živ i zdrav, pa da se na mene istresaš, da ga nećeš tamo više nikad kročit…

       Mrmljao je, psovao, zatvorenih očiju navlačio pantalone, tražio čarape, ispeglanu košulju, leptir mašnu… Radio je za vrijeme školskog raspusta u hotelu kao konobar-servir jer su svi radili, jer je to tako, valjda, moralo. Htio je da poslije ljeta ima svoje pare za odjeću, za gramofon, ploče, za ribarski pribor ili moped. Ovog je raspusta zarađivao matursku ekskurziju, što je slijedila već krajem septembra.

       Samo da je imao vremena da se naspava.
       Putem do hotela već bi se lijepo rasanio, rašćario, otvorile bi mu se nenaspavane oči. Tamo je, čim se stigne, slijedila velika jurnjava i bitka da se ugrabi spremiti reon, da se serviraju stolovi i spremno se dočekaju gosti ranoranioci, koji mu, inače, uopšte nisu bili jasni: na odmoru su, a ustaju u devet zora!? Da bi pili čaj, mlijeko ili kafu, ne popili ga – blagosiljao ih je.

       Svi su mu gosti što doručkuju bili krajnje nepodnošljivi, dok su ručali bio je prema njima ravnodušan, a za vrijeme večere topio se od ljubaznosti i uslužnosti. I samo zbog te večernje maske uspio bi da ugrabi kakav bakšiš, da sačuva platu od troškaranja. A trošiti se moralo, jer se nigdje i ništa bez para nije moglo. Naročito se nisu mogli skupljati bodovi. Bodovi bez kojih si u društvu, a i pred samim sobom, bio bezvrijedan, pred kojima je padala sva vrijednost plate, bodovi što su ih namicali ljubavni uspjesi.

       Po nepisanom pravilu Čehinja je donosila jedan bod na ljubavničkoj rejting listi, Njemica dva, za prevrnutu Beograđanku pisala su se tri boda, a mještanka je bila favorit sa četiri. No, niko se nije previše znojio da osvoji maksimum od četiri boda, jer bi mu za to vrijeme izmaklo više onih malih, ali češćih trofeja.

       Sirote, obezvrijeđene Čehinje bile su krasne cure, kulturne i vaspitane, fine i uljudne, ali ružno obučene, nisu izgledale moderno i imale su, po pravilu, velike i meke sise i još mekša srca – nisu znale reći ne!

       Njemice su bile uglađene, njegovane, ne baš mnogo lijepe, a i nisu bile teške. Ni po naravi, ni po nećkanju. Pale bi često i rado i to zato što im se tako htjelo, a ne što bi ih ti, spretan i stručan, oborio.

       Tri boda, vrijednu tricu, na konto uspjeha donosile su mlade stanovnice glavnog grada, Beograđanke. Te kultne djevojke iz metropole, zgodne, moderne frajerice, znale su biti i kurve i dame i mangupi i drugari. Bodove su namicale lako i radosno kao i Njemice, ali su to mnogo žešće i spretnije radile.

       On sve ove pojedinosti još nije uspio da provjeri i potvrdi na sopstvenom iskustvu, ali je na svakom koraku slušao stručne elaboracije na ovu temu. Ovoga ljeta, a jul je već isticao, nije se mogao pohvaliti svojim saldom, posebno kada bi ga uporedio sa učinkom svojih hotelskih drugara. Imao je dva mršava priznata boda, a samo je on znao da su čak i ona naduvana i neostvarena.

       Sa krupnom plavookom Hanom, Čehinjom dlakavih nogu, cijelu se noć borio u njenom krevetu i nije se izborio. Odbijajući njegove nestrpljive nasrtaje svo je vrijeme do iznemoglosti ponavljala da se ne može sjediniti sa nekim kome čak ni miris kože ne poznaje. ‘Pomiriši me onda i upoznaj’- htio je biti duhovit i kretao u nove nalete. Odoljela je i on se pred zoru pokupio iz njene sobe s bolom u duši zbog neuspjeha i bolom u donjem trbuhu, iz istog razloga. Ali, vidio ga je noćni stražar kako izlazi iz njene sobe, namignuo mu saučesnički i sjutradan mu posvjedočio i ovjerio bod.

       Drugi je poen stvarno odradio, ali traljavo. Nakon dužeg gušanja, lickanja i mackanja, uspio je da dođe do protivničkog gola, kada se gola Pražanka prepustila njemu i sudbini. Za sudbinu ne zna, ali je on nije mnogo namučio, počevši se grčiti čim se njene tople utrobe dotakao. Skočila je kao oparena stresajući ga sa sebe, bojeći se da sobom odavde ne ponese besplatnu, a najskuplju morsku uspomenu.

       Drugari su se hvalili, svakodnevno sebi dopisivali poene, imali liste duže čak i od jezika, pričali na glas, svima, sve pojedinosti. Posebno su bili orni za priču kada je u društvu bila i Suzi, prelijepa i prezgodna mještanka, što je radila na recepciji. Bila je u dugoj vezi, bila je vjerena i uskoro je trebala da se uda i niko nije pomišljao da gubi vrijeme baveći se njome. Ali, pričati pred Suzi svoje golicave priče, pred njom što ih je tako spretno i đavolasto primala i komentarisala, bio je pravi užitak.

       On se nije hvalio, nije imao čime i to mu je naročito teško padalo kada bi ga đavolica sa recepcije usput priupitala o stanju ‘stvari’. I baš kad se nervozno domišljao kako da je što bolje slaže, da joj odlazeći sa doručka ispriča tobožnju ‚sinošnju priču’, obavijestila ga je da su upravo pristigli gosti iz Novog Sada i da treba da ih posluži, da nema odlaska na pauzu. Opsovao je sve po spisku i nevoljno se vratio, pospremio nekoliko stolova i poslužio desetak doručaka novim turistima. Bili su to, većinom, srednjovječni Novosađani, fini, dragi i srdačni ljudi, bolji od svih ostalih gostiju, ali od njih nije bilo neke vajde, nisu imali da dijele bakšiš.
Nju nije ni primjetio. Da ima neko mlađi od četrdeset, vidio je tek za večerom. Bila je njegovih godina, možda je imala jednu više, došla je sa majkom i nije podizala pogled – gledala je samo u sto, u svoj tanjir. Zbog toga je jedino i zapazio, nju kratke smeđe kose, blijedog lica, obučenu u široku majicu i još širu suknju. Nije progovarala, sa majkom je šaputala, nije se smijala i bezvoljno je hodala. Tek poslije tri ili četiri dana prvi put joj je vidio oči i zaključio da su predivne. Pogledala ga je i krajem usne se blago nasmješila kada ga je zamolila da za njenu majku upakuje doručak, jer je ona od ranog jutra na plaži, ukopana u pijesak.

       Sljedećeg je jutra opet došla sama i on je bez razmišljanja, kao po nekom obaveznom protokolu, pitao da li je voljna da sa njim uveče negdje izađe, da prošetaju, da idu u disko… Pogledala ga je iznenađeno i klimnula glavom, pa potvrdila da hoće, zašto ne… i tiho dodala ‚onako, prijateljski, drugarski’…

       Koji će mu klinac ‚prijateljski i drugarski’ – cijeli je dan razbijao glavu – imao je on prijatelja i drugara koliko je god htio – njemu je trebao jedan žestoki ženski neprijatelj da se krvnički dohvate… Poslije večere sišao je na terasu, pogledao okolo, nije je vidio i vrlo je rado prihvatio poziv na piće od svojih gostiju, holandskog bračnog para, koje je životno zanimalo što će biti s ovom zemljom nakon druga Tita. Tu su bili na njegovom terenu, tu je bio kao riba u vodi i ležerno im je, traljavim njemačkim jezikom, saopštio‚ da smo svi mi Tito’ i da je ‚bratstvo i jedinstvo tako jako usađeno i učvršćeno od Triglava do Đevđelije da ga niko raskinuti neće’. Holanđanin od dva metra tužno ga je i sažaljivo slušao i gledao kao bolesnika, isto kao što je on njega prethodnog dana gledao na pijaci s pravim samarom preko leđa. Skinuo ga je seljanki s magarca i debelo ga platio da mu krasi restoran u Lajdenu.

       Novosađanka, Marija se zvala, nije sjutradan došla na doračak, a u vrijeme ručka njena majka ga je gnijevno pitala zašto se tako ponaša i ‚zašto su svi dečaci tako bezdušni’, kako je mogao da Mariju, bez bilo kakvog razloga, onako uvrijedi?

       Nije mu bilo jasno o čemu govori, o čemu se radi, kako je uvrijedio, a ona mu, mirnijim glasom, kazala kako ga je njena kćerka čekala, kako su se i dogovorili, a on je, mangup, sjeo, pio i razgovarao sa nekim ljudima. Mladi se konobar kleo i preklinjao da je nije vidio, da je mislio da neće da izađe, a sjetio se da je na kraju terase vidio jednu djevojku u dugačkoj i širokoj crvenoj majici, ali nije pomislio…

       Majka mu je u par riječi ispričala da se Marijin dugogodišnji momak ovoga proljeća, bez znanog razloga i bez bilo kakve najave, ubio i da je ona još uvijek u šoku. Zbog toga je i došla sa majkom na more – nije to činila od osnovne – zbog toga je i onako nevesela, ćutljiva, ćudljiva… Konobar je zapanjen slušao, skupilo mu se u grlu, stislo ga, bilo mu je žao, kajao se i stidio sebe, grizlo ga je taman kao da joj je on ubio momka.

       – Recite Mariji da mi je jako žao, da mi oprosti i da je molim da dođe večeras na terasu, ja ću je čekati – svečano je i patetično, a od sveg srca, odrecitovao.

       Bila je tu tačno u devet u svojoj velikoj majici i japankama. Prišao je lagano i naizgled ležerno, krenuo da se izvinjava, a ona ga je samo uzela za ruku, kažiprst lijeve stavila mu je na usta i rekla da ćuti. Rekla je, zatim, da je njoj sve svejedno i da idu gdje god on misli da je dobro. Krenuli su Borovom šumom, lagano šetali i progovorili tek po neku riječ, a zatim sišli na Žensku plažu, otvorenu ljetnju diskoteku. Ona je samo posmatrala oko sebe, njemu bi se povremeno nasmiješila i ispijala je svoj sok od jabuke. Nije htjela ništa drugo, a on je uzeo džin tonik, iako mu se nije sviđao džin, a još manje tonik. Ali, znao je da tako treba, svi su tako radili: pila se koka kola s rumom, votka s đusom, a tonik – zna se… Čekao je lagane pjesme, pjesme za ples, kada se s partnerkom moraš naći u bliskom kontaktu. Pa se malo dotakne rame, opiše se rukom struk i provjeri se čvrstoća grudi. Znao je napamet kako ide lagani, plesni blok, red pjesama za ‘stiskavac’. Taman kada je njegov omiljeni Žo Dasin pjevao o njoj ‘koja ne postoji’, baš kad se spremao da je pita da plešu, čuvar reda u diskoteci je s kraja terase doviknuo dječaku za muzičkim pultom da pusti ‘Paloma blanka’… ‘Pa to će biti treći put večeras,’ bunio se disk džokej, a čuvar je reda, jedini što je tu pravio nered, rekao da će se to svirati i trideset i tri puta, ako on tako hoće…

       Nakon sedme ‘Palome’ otpratio je do hotela i zaželio joj laku noć.

       I sljedeće su večeri bili na istom mjestu, samo što se te noći redaru nije slušala pjesma o bijeloj golubici, pa su mogli i oni da slušaju muziku i da igraju. Mogli su, ali nisu – njoj se nije plesalo, a on nije navaljivao. Rekao joj je, prateći je, da sjutra veče, vjerovatno, neće moći da izađe jer mora da negdje ide, ima neke obaveze, shvata li, pitao je… Shvatala je, naravno, poželjela mu lijepi san i zahvalila se na druženju.

       Suzi ga je ujutro pitala ima li već ili će brzo bit tih bodova, cijela tri, jer je Novi Sad bio u istoj kategoriji sa Beogradom… vidjela je ona njega sinoć s onom zgodnom, namrštenom… Odmahnuo je rukom i žaleći sebe pojadao joj se da je džabe izgubio nekoliko dana, a avgust već grabi. Suzi se kikotala – uživala je i slušajući o uspjesima, a još više o promašajima.

       A bila je dobra, bila je bomba mala, najzgodnije biće u hotelu. On je zatekao jedne večeri u prostoriji gdje se personal presvlačio, samo u gaćicama. Ušla je na brzinu, negdje joj se žurilo, nije ni vrata zatvorila. Uletio je za njom, stao zbunjen i iznenađen, koraknuo nazad izvinjavajući se, a Suzi je zalupila vrata, samo što mu nije razbila nos.
       – Nisam ja kriv, zatvaraj vrata za sobom… ili bolje nemoj, ima se što vidjeti … one ti gaćice bijahu roze, a? – začikavao je zatim, a ona se durila i mrškala ga.

       Mariju je viđao svakog dana u hotelu, izmjenili bi po par riječi, a sreo je i na plaži dok se spremao da namjesti pentu na barku. Prišla je, ostavivši majku u pješčanom grobu, i započela razgovor. On je, više reda radi, pitao da li bi se provozala sa njim, ima cijelo popodne slobodno. Javila se majci, kratko su razgovarale i on je vidio kako trpa stvari u torbu i nasmijana prilazi. Veselo je uskočila u barku i odmah se pružila preko prove, mlateći rukama po površini vode. Držao je pentu i gledao u nju, prvi put vidjevši njeno tijelo u kupaćem kostimu. Izgledala je savršeno i on pomisli kako ona mnogo griješi što takvu ljepotu pokriva svim onim širokim majicama.

       Usidrili su se u pustoj uvali i ona je izašla na stijenu da se sunča, a on se još kratko vrijeme zadržao u barci da je usidri i priveže kako treba. Kad se okrenuo i pogledao ka obali vidio je da ona potpuno gola sjedi na peškiru i maže tijelo kremom. S blagom nelagodom joj je prišao, a ona mu je dodala kremu i rekla, najnormalnijim glasom na svijetu, da joj namaže leđa. Prionuo je na posao, svojski, mazao je i mazio, po sto puta razmazivao i utrljavao, a ona se potpuno opustila, predala i umirila, da je pomislio da je zaspala. Dugo je trajalo to mazanje i premazivanje i kada su njegove ruke počele da šetaju njenim čvrstim, natrćenim guzovima, kada su te šetnje postale sve smjelije, ona se trgla i iz grla joj se otelo: ejjj… Zastao je, završio s kremom i trudio se da misli skrene što dalje od tog predivnog tijela što se topilo na suncu. Bio je do krajnosti napet i trudio se da to skrije, da ona ne vidi, da misli da je njemu golotinja normalna, da mu je tako svaki dan. Smijala se kada je zabrinuto govorio da može po dupetu i sisama da dobije opekotine, jer su joj ti djelovi tijela mnogo bijeli, pa bi najbolje bilo da ih on štiti rukama.

       Ona se gola ponašala prirodno, kao da je do grla zakopčana, a on isto kao da mu je jezik u grlu zakopčan – sve mu se svezalo. Bila mu je bliska, nikad bliža, razgovarala je, šalila se, a opet je, na svoj način, s jednim običnim, otegnutim ‘ej’ postavila ogromni zid među njima, da on nije ni pokušavao da ga pređe.

       Tako je proteklo popodne, kupali su se i sunčali. Navukla je kupaći na tijelo i krenuli su nazad, niz maestral. Kada su već bili nadomak gradske plaže i sidrišta, ona ga je molila da joj pokaže kako se upravlja barkom, kako se drži penta. Prišla je i sjela do njega, a on joj je namještao ruku na upravljač motora i kazivao što da radi. Bila se potpuno naslonila na njegovo rame, a dojka joj je ležala na njegovim grudima. On se opet uzbudio i to nije mogao skriti. Pogledala je u njegove gaće, pa podigla glavu, gledala ga nekoliko trenutaka ravno u oči i prislonila svoje usne na njegove. Dok se on iznenađen i zbunjen gušio, Marija je uvukla ruku u njegove gaće, lako i prirodno kao u svoju torbu, obujmila ga nježno rukom, ustala, pomakla svoje gaćice u stranu i polako sjela na njega. Poslije nekoliko laganih pokreta, snažno ga je zajahala i stala se svom snagom nabijati na njega, svo se vrijeme držeći za ručicu pente i stišćući gas. Barka se punom brzinom okretala ukrug, brujao je motor probušenog auspuha, a njih su se dvoje gurali i trgali, davili se i gušili…
Poljubila ga je u obraz kada se iskrcavala s barke. Izašla je na rivu i lagano, u svojoj širokoj majici, otišla put hotela…

       Te je večeri kod svlačionice sreo Suzi i prstima joj pokazao trojku, smijuljeći se kurvanjski.

       – Što si to tri puta, ludače, osušiće ti se kičma, izrašće ti dlake po dlanovima – bezobrazno se smijala.

       – Danas sam zaradio tri boda, pa pričaj ti što hoćeš – samouvjereno joj je, sladeći se, uzvratio – u stvari, ako se ja uopšte bodujem, ona je zaradila poene, pa ih dala meni. Opalila je ona mene, a ja nisam imao srca da joj ne dam.

       – Bez majke, pričaj mi, sve mi pričaj – palila se Suzi, lutka hotelska, vjerena, još koji dan pa udata.

       I on joj je pričao i pričao, i širio, i dodavao, solio, dosoljavao. Trajala je priča i duže nego što je Marija vozila njega i barku. Uvećavao je doživljaj, a uvećavalo mu se opet i u međunožju, a Suzi je bila rumena, slušala je ne dišući… Kada joj je – ni sam ne znajući što priča – rekao da može slobodno ako hoće, evo sad, da opipa ono na što je Marija danas sjedila, tiho je izustila da je on stoka jedna bezobrazna i da je ostavi na miru i odakle mu sloboda da joj priča svoje pokvarene izmišljotine i mrš mu je rekla i otrčala niz hodnik.

       Dok je bio na ekskurziji, Suzi se udala. Bila je to velika svadba i čuo je da je nevjesta bila prava kraljica.

       U novembru mu je stigla razglednica iz Londona. Marija je pisala da se u kišnoj i maglovitoj Britaniji često sjeti njegove sunčane obale. A njega? – mislio je, e, ne sjeća ga se, baš je briga. A on se, jadan, kako prolazi vrijeme i kako dolaze sve posniji i samotniji zimski dani, sve češće i sve bolnije sjeća plovidbe barkom, punim gasom ukrug.